Blagdan sv. Benedikta 21. ožujka ove godine posebno je bio radostan u Villatalli. Benediktinci Bezgrješne (1, 2) postali su ustanova posvećenog života dijecezanskog prava.
Prije dvije godine Sveta Stolica odobrila je njihove konstitucije, što je preduvjet za priznanje na biskupijskoj razinim, no dokument je stigao u biskupiju nakon što je prethodni vrijedni biskup Oliveri na zahtjev pape Franje svoje ovlasti morao predati koadjutoru (3, 4, 5). Tako se očekivanje priznanja oteglo sve do prošloga mjeseca.
Na svečanosti je uz biskupa Borghettija bilo još petnaest svećenika, građanski dužnosnici i uglednici te oblati i ostali vjernici. Otac Jehan, pokretač samostana, i brat Antun toga su dana obnovili svoje vječne zavjete, a brat Marijan na tri je godine obećao posluh, conversio morum (čistoću i siromaštvo) i stabilitas loci (stalnost mjesta).
Tradicionalnu je misu služio bivši generalni vikar biskupa Oliverija. Biskup je u propovijedi protumačio vjernicima Benediktovu definiciju koludra kao bogotražitelja; tražitelja Boga koji je apsolut monahova života: "Pojam 'monah' po svom postanju označava onoga koji je 'sâm'. S pravom se pitamo zašto bi Katolička Crkva podržala izbor onoga koji želi 'ostati sâm'? Ne bi li bilo korisnije usmjeriti zvanja prema životu koji je sličniji župnom? Nadasve danas kad su svećenici sve malobrojniji?
No, kad se bolje promotri koludarski život, onda se vidi da on ima posebnu važnost u životu Crkve, kako je to papinsko Učiteljstvo uvijek isticalo. Čovjek po naravi ima religioznu dimenziju koja se ne može potisnuti i koja usmjeruje njegovo srce k traženju Aposluta, Boga, za kojim osjeća više ili manje jasnu ili nejasnu neutaživu potrebu.
Kad tijekom života ta potreba postane sve jasnija, to čovjeka čini bogotražiteljem. Za svetog Benedikta to je temeljni znak i kriterij autentičnoga monaškoga zvanja. U kršćanstvu je ta potraga postala 'sequela Christi', tj. 'put koji vodi k Bogu' u poslušnosti njegovoj riječi milosti, istine i života.
Tako monah nije osamljeni čovjek, nego je čovjek koji, preko samoće svoga načina života, u središte svega stavlja Boga, izvor milosti koji daje smisao sadašnjemu i budućemu životu. Budućem životu koji se nastavlja nakon smrti i raspada smrtnoga tijela. Život i smrt se prihvaćaju u nadi u Kraljevstvo Božje. To je puno značenje glasovite vizije sv. Benedikta kad je motrio sav svijet sabran u jednoj zraci svjetla koja ga spaja s Bogom; u njihovoj intimnoj povezanosti s Bogom se stvari ovoga svijeta prihvaćaju i preoblikuju.
Traženje Boga je, dakle, ono što definira monaha i tvori os na kojoj počiva njegov život molitve, rada i primjera za sve nas koji smo u ovom svijetu, ali nismo od svijeta"
Treba spomenuti da je od osnutka samostana 2008. mnogo vjernika izrazilo želju da se kao oblati pridruže samostanu benediktinaca Bezgrješne. Oblati su iz Italije, Švicarske, Francuske pa i iz Australije. Mala se samostanska zajednica oslanja i na pomoć dobročinitelja za koje svakog mjeseca služe tradicionalnu svetu misu. Njihovim zalaganjem dovršili su vanjsko uređenje zgrade u kojoj žive, a sada je na redu izgradnja još triju ćelija, refektorija, kapitularne dvorane.
Benediktinci Bezgrješne u kanonskom priznanju vide zaštitu za svoju karizmu od eventualnih osporavanja kojih se treba bojati u sadašnjem vremenu previranja i nesigurnosti u Crkvi, a drže i da će ono dati veće povjerenje u opstojnost zajednice budućim kandidatima koji bi htjeli stupiti u tradicionalni benediktinski samostan.
Sastavljeno prema/screenshot: Benediktinci Bezgrješne
Nema komentara:
Objavi komentar