Kad sam danas dovršavao ovaj prijevod intervjua P. Rodarija s kardinalom Cañizaresom, vidio sam da već postoji na hrvatskom i to još od 23. siječnja na portalu paxtibi.net, koji sam tek nedavno uočio. To je prijevod s engleskog, a ja sam prevodio s njemačkog, osim zadnjega pitanja i odgovora koji se odnose na situaciju Crkve u Španjolskoj, što možete pročitati na spomenutom portalu koji donosi i druge zanimljive tekstove, poput okružnice msgr. Ranjitha kojom nastoji uvesti reda u liturgiju svoje nadbiskupije.
"- Što nam je rekao kardinal o svojim iskustvima nakon prve godine provedene u Rimskoj kuriji:
Primio sam zadatak da, uz dragocjenu i neizostavnu pomoć mojih suradnika, izvršim zadaću koja je Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu dodijeljena u apostolskoj konstituciji "Pastor Bonus" Ivana Pavla II.: prije svih sakramenata, red i promicanje svete liturgije. Zbog religijske i kulturalne situacije našega vremena i zbog visokoga prioriteta koji ima liturgija u životu Crkve, mislim da se moja glavna zadaća sastoji u tomu, da punim zauzimanjem i predanošću, poradim na oživljavanju i razvijanju liturgijskoga duha i osjećaja u savjesti i životu vjernika. Cilj je da liturgija postane središte i srce zajednice, kako bi svi, svećenici i vjernici, prepoznali u njoj bitni i neophodni sadržaj našega života. Samo tada možemo živjeti od liturgije i samo onda ona može biti, kako je II. vatikanski koncil rekao, "izvor i vrhunac" kršćanskoga života.
Nakon jedne godine na vrhu ove Kongregacije, svakodnevno doživljavam potrebu da u Crkvi, na svim kontinentima, počne djelovati liturgijski impuls. Impuls koji bi opet oživio bogatu baštinu Koncila i velikoga liturgijskoga pokreta XIX. i prve polovice XX. st., s ljudima poput Guardinija, Jungmanna i ostalih, koji je postao plodnim u Crkvi na II. vatikanskom saboru. Tu leži odluka o našoj budućnosti i budućnosti cijeloga svijeta. Kažem to jer budućnost Crkve i čovječanstva leži u Bogu, u životu Božjem i u onomu što od Njega dolazi- a to se događa u liturgiji i po njoj. Samo će Crkva koja živi iz istine liturgije biti sposobna dati svijetu ono što ga može obnoviti, preobraziti i ponovo stvoriti: Bog, samo Bog i Njegova milost. Liturgija je u svom najčistijem obliku prisutnost Božja, djelo Božje koje oslobađa i ponovo oživljuje, priopćavanje i udjelovanje u Njegovoj milosrdnoj ljubavi, klanjanje i priznavanje Boga. Samo nas ona može spasiti.
- Guardini i Jungamnn su bili dva stupa liturgijskoga pokreta proteklih desetljeća. Utjecali su na Josepha Ratzingera u njegovu "Duhu liturgije". Vjerojatno su inspirirali objavljivanje motuproprija "Summorum Pontificum". Kaže se da motuproprij također predstavlja (neki misle, štoviše, u prvom redu) Papinu ispruženu ruku Piovu bratstvu. Je li tako?
To je činjenica, ali mislim da motuproprij također ima značajnu vrijednost u sebi samom, za Crkvu i za liturgiju. Iako se nekima to ne sviđa, što se vidi iz reakcija koje su stigle i stižu, moramo biti pravedni pa reći da motuproprij nije korak natrag niti predstavlja okretanje prošlosti. Jednostavno se radi o tomu da se priznaju i prihvate, bogatstva i baština velike tradicije, koje u liturgiji nalaze svoj pravi i duboki izraz. Crkva si ne može dopustiti da se odrekne, zaboravi ili opozove blaga te bogate baštine koja je sadržana u rimskom obredu. Izdala bi i zanijekala samu sebe. Ona niti može napustiti povijesno nasljeđe crkvene liturgije niti može pokušati sve napraviti iznova- onako kako su neki vjerovali- a da ne odreže bitne dijelove same Crkve.
Neki su koncilsku liturgijsku reformu shvatili kao prekid, a ne kao organički razvitak tradicije. U tim godinama nakon Koncila je "promjena" bila upravo čarobna riječ. Moralo se promijeniti ono što je bilo, dotle da se potpuno napusti; sve je trebalo postati novo, upravo je bilo nužno uvoditi novine- rezultat je bio ljudsko djelo i ljudska tvorevina. Ne smijemo zaboraviti da su liturgijska reforma i godine nakon Koncila bile u vrijeme kulturalne klime koju je obilježavala ili u kojoj je prevladavala predodžba čovjeka kao "tvorca". To je teško spojivo s liturgijom koja je prije svega djelo Božje, koja priznaje Njegovo vrhovništvo i Njemu se klanja, te predstavlja tradiciju koju smo primili i koja nam je dana jednom zauvijek. Nije naše da si oblikujemo liturgiju, ona nije naše djelo, nego djelo Božje.
Ta predodžba o čovjeku kao "tvorcu" koja vodi u sekularizirani pogled na sve stvari i u kojoj nema mjesta za Boga, ta strast za promjenom i ukidanjem tradicija još nije prevladana. To je po mojem viđenju jedan od razloga zašto mnogi s takvim nepovjerenjem promatraju motuproprij, zašto nekima tako teško pada da ga prihvate i prime k srcu, zašto im tako teško pada da se opet okrenu velikom blagu rimske liturgijske tradicije i da teže i prihvate međusobno obogaćivanje između "redovitoga" i "izvanrednoga" oblika jednoga rimskog obreda.
Motuproprij ima veliku vrijednost koju svatko treba priznati, i to nema veze samo s liturgijom ,nego s Crkvom uopće, s onim što tradicija jest i što predstavlja i bez čega bi Crkva bila podvrgnuta neprestanoj promjeni poput ljudskih ustanova. Očito je da motuproprij isto tako mora gledati s obzirom na to kako se gleda i hoće interpretirati II. vatikanski koncil. Kada netko promatra i tumači Koncil pod ključnim pojmom prekida i diskontinuiteta tada pogrješno razumije i potpuno unakazuje Koncil. zato, kako naglašava Papa, samo nas hermeneutika kontinuiteta vodi točnom i ispravnom pogledu na Koncil. Samo tako možemo potpuno razumjeti istinu koju izgovara i naučava, što posebno vrijedi za Konstituciju "Sacrosanctum Concilium" o božanskoj liturgiji, koja se ni na koji način ne može odvojiti od te cjelovitosti. Sukladno tomu motuproprij ima najviši značaj za cijelu crkvenu zajednicu.
- Papa podupire polagan, ali nužan proces ponovnoga približavanja Crkve istinskom liturgijskom duhu. Ali, postoji dosta razilaženja i protivnih stavova. Kardinal Cañizares govori o njima:
Veliko Papino postignuće sastoji se, prema mojem mišljenju, u tomu što nas ponovo vodi bliže istini liturgije i mudrom pedagogijom nas uvodi u pravi "Duh liturgije" (njegova knjiga prije nego je postao papom). U prvom redu slijedi jednostavan odgojni smjer koji želi promicati taj duh ili pravi smisao liturgije, kako bi prevladao redukcionistički pogled koji je u liturgiji još uvijek duboko ukorijenjen. Kao Papa on je prvi koji može svoj, tako bogat nauk na tom području, primijeniti u praksi. Svi poticajni primjeri koji prate njegove liturgije, smjeraju u tom pravcu. Kada želimo živjeti liturgiju tako kako odgovara njenom duhu, i ako ne želimo izgubiti blaga i liturgijsku baštinu tradicije, obvezni smo prmijeniti te primjere i taj nauk. Povrh navedenoga, to je i veliki dar za toliko žurno nužnu vjersku naobrazbu kršćanskoga puka. To je perspektiva u kojoj treba gledati taj motuproprij koji potvrđuje mogućnost celebracije rimskim misalom Ivana XXIII.- onoga misala koji, uz promjene koje su uslijedile tijekom vremena, seže do vremena sv. Grgura Velikoga pa i ranije.
Svakako je istina da oni koji žele ostvariti svoje pravo da celebriraju ili sudjeluju na misi po "starom obredu", odnosno "izvanrednom obliku", imaju puno teškoća. Zapravo nema razloga za ta protivljenja ili čak sumnjičenja i etiketiranja poput "pretkoncilsko" ili još gore "antikoncilsko". Postoje različiti razlozi zašto je to tako, ali u konačnici se radi o motivima koji vode razumijevanju reforme liturgije shvaćene kao prekid, i koji leže izvan tradicije i "hermeneutike kontinuiteta", kako zahtijeva prava liturgijska reforma prema ispravnoj interpretaciji II. vatikanskoga. Ne smijemo zaboraviti da u liturgiji, napokon, diramo u samu bit vjere i Crkve, i zato je uvijek u povijesti, kad se nešto mijenjalo u liturgiji, dolazilo do napetosti pa čak i podjela.
- Od govora pape Benedikta XVI. rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., u središtu je pontifikata nužnost tumačenja II. vatikanskog koncila u kontinuitetu, a ne u svjetlu prekida s prošlošću. Što to znači s liturgijskoga gledišta?
To, među ostalim, znači da ne možemo dovršiti liturgijsku obnovu, niti učiniti liturgiju središtem i izvorom kršćanskoga života, ako interpretacijskim ključem prekida prilazimo tradiciji koja nosi taj bogati izvor života i božanskoga dara, koji je hranio i oživljavao kršćanski puk. U tom su smislu pouke i primjeri Benedikta XVI. zaista temeljni. Zato moramo ozbiljne i duboke pouke koje on ima za nas, energično širiti, uključujući i ono što je rekao prije izbora za papu i što tako jasno izlaže u apostolskoj pobudnici "Sacramentum Caritatis".
- Kongregacija kojoj predstoji kardinal Cañizares, prošloga se ožujka sastala u punom sastavu i nakon toga predala Svetom Ocu neke prijedloge.
Kongregacija se u punom sastavu bavila u prvom redu euharistijskim klanjanjem, euharistijskim slavljem kao klanjanjem i klanjanjem izvan svete mise. Neke naše zajedničke zaključke predstavili smo Svetom Ocu. Ti zaključci, koje je Papa odobrio i na koje nas je ohrabrio, određuju rad Kongregacije za nadolazeće godine. Njihov je predmet ponovno oživljavanje i poticanje novog liturgijskog pokreta, koji u vjernosti nauku Koncila i pape Benedikta XVI., stavlja liturgiju na središnje mjesto koje joj pripada u životu Crkve.
Prijedlozi se odnose na poticanje i promicanje klanjanja koje se duguje Bogu kao Gospodinu u kršćanskoj liturgiji, koje je neodvojivo povezano sa stvrnom i bitnom prisutnošću Kristovom u Euharistijskom Sakramentu i neophodno za život Crkve. Prestanak zloporaba i njihovo ispravljanje- nažalost ima ih jako puno- nije rezultat sjednice u punom sastavu, ali to je naravno nešto što upravo pogađa samu liturgiju te budućnost Crkve i njenoga zajedništva. Na ovom pitanju- dakle, brojnih liturgijskih nepravilnosti i njihova ispravljanja- Kongregacija je već prije nekoliko godina objavila jednu vrlo značajnu instrukciju, koja nas sve obvezuje: "Redemptionis Sacramentum". Ukoliko kao katolici hoćemo nešto pridonijeti obnovi svijeta, ispravak postojećih nepravilnosti je obveza od prvorazrednog značenja.
Ti zaključci (zasjedanja u punom sastavu) nemaju, uostalom, za cilj spriječiti svaku kreativnost, ali ide se za tim da se promiče i ponovo oživi istina liturgije, njen najdublji smisao i njen vlastiti duh. Nitko od nas ne može previdjeti da liturgijska kreativnost, kako se često shvaća i prakticira, znači kraj liturgije i vodi njenoj sekularizaciji, jer stoji u proturječju prema biti liturgije.
- Govore li zaključci nešto o primjeni latinskoga jezika?
Ne, nije ništa rečeno o tomu da se latinskom u redovitom obredu dâ više prostora, također nije bilo riječi o dvojezičnim misalima, oni su se nakon Koncila na nekim mjestima već pojavili. Ali, ne smije se zaboraviti, da Koncil u Konstituciji "Sacrosanctum Concilium" ni na koji način ne dokida latinski, on ostaje poštovanja dostojan jezik rimskog obreda.
- Postoji još mnogo drugih važnih pitanja, okretanje prema istoku...
Nismo se na sjednici u punom sastavu bavili pitanjima kao što su "versus orientem", pričest na jezik, i ostalim pitanjima koja katkad povlače prigovor vraćanja natrag, konzervativizma ili elitizma. Također mislim da se tim važnim pitanjima, okretanje prema istoku, vidljivi križ na sredini oltara, pričest klečeći, gregorijanski koral, ne smije olako baviti. O njima se u svkom slučaju mora govoriti utemeljeno i s poznavanjem uzrokâ, tako kako govori Sveti Otac. Sve se to odnosi i promiče također istinu celebracije. Isto vrijedi za aktivno sudjelovanje, koje treba gledati u smislu kako je iznio Koncil i nikako drugačije.
Važno je da se liturgija slavi u istini i promiče u cijelom puku Božjem duh i smisao liturgije na način, da se od liturgije može živjeti. Od najvišeg je značenja da liturgija zrači i promiče duh svetosti i otajstva, kako bi u vjernicima opet oživjela svijest o stvarnoj prisutnosti Gospodinovoj i o daru Božjem koji je tu djelotvoran. Za to je potrebno klanjanje, štovanje, čašćenje, razmatranje, molitva, pohvale, zahvaljivanje i mnoge druge stvari koje su u opasnosti da budu izgubljene. Kada promatram ili sudjelujem u Papinim liturgijama, u kojima su već ostvarene mnoge ove stvari, sve je jasnije da se ovdje ne radi o rubnim pojavnostima, nego o stvarima koje u sebi samima i za istinu celebracije imaju veliku izražajnu snagu i poučnu vrijednost i čija izočnost predstavlja nedostatak."
"- Što nam je rekao kardinal o svojim iskustvima nakon prve godine provedene u Rimskoj kuriji:Primio sam zadatak da, uz dragocjenu i neizostavnu pomoć mojih suradnika, izvršim zadaću koja je Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu dodijeljena u apostolskoj konstituciji "Pastor Bonus" Ivana Pavla II.: prije svih sakramenata, red i promicanje svete liturgije. Zbog religijske i kulturalne situacije našega vremena i zbog visokoga prioriteta koji ima liturgija u životu Crkve, mislim da se moja glavna zadaća sastoji u tomu, da punim zauzimanjem i predanošću, poradim na oživljavanju i razvijanju liturgijskoga duha i osjećaja u savjesti i životu vjernika. Cilj je da liturgija postane središte i srce zajednice, kako bi svi, svećenici i vjernici, prepoznali u njoj bitni i neophodni sadržaj našega života. Samo tada možemo živjeti od liturgije i samo onda ona može biti, kako je II. vatikanski koncil rekao, "izvor i vrhunac" kršćanskoga života.
Nakon jedne godine na vrhu ove Kongregacije, svakodnevno doživljavam potrebu da u Crkvi, na svim kontinentima, počne djelovati liturgijski impuls. Impuls koji bi opet oživio bogatu baštinu Koncila i velikoga liturgijskoga pokreta XIX. i prve polovice XX. st., s ljudima poput Guardinija, Jungmanna i ostalih, koji je postao plodnim u Crkvi na II. vatikanskom saboru. Tu leži odluka o našoj budućnosti i budućnosti cijeloga svijeta. Kažem to jer budućnost Crkve i čovječanstva leži u Bogu, u životu Božjem i u onomu što od Njega dolazi- a to se događa u liturgiji i po njoj. Samo će Crkva koja živi iz istine liturgije biti sposobna dati svijetu ono što ga može obnoviti, preobraziti i ponovo stvoriti: Bog, samo Bog i Njegova milost. Liturgija je u svom najčistijem obliku prisutnost Božja, djelo Božje koje oslobađa i ponovo oživljuje, priopćavanje i udjelovanje u Njegovoj milosrdnoj ljubavi, klanjanje i priznavanje Boga. Samo nas ona može spasiti.
- Guardini i Jungamnn su bili dva stupa liturgijskoga pokreta proteklih desetljeća. Utjecali su na Josepha Ratzingera u njegovu "Duhu liturgije". Vjerojatno su inspirirali objavljivanje motuproprija "Summorum Pontificum". Kaže se da motuproprij također predstavlja (neki misle, štoviše, u prvom redu) Papinu ispruženu ruku Piovu bratstvu. Je li tako?
To je činjenica, ali mislim da motuproprij također ima značajnu vrijednost u sebi samom, za Crkvu i za liturgiju. Iako se nekima to ne sviđa, što se vidi iz reakcija koje su stigle i stižu, moramo biti pravedni pa reći da motuproprij nije korak natrag niti predstavlja okretanje prošlosti. Jednostavno se radi o tomu da se priznaju i prihvate, bogatstva i baština velike tradicije, koje u liturgiji nalaze svoj pravi i duboki izraz. Crkva si ne može dopustiti da se odrekne, zaboravi ili opozove blaga te bogate baštine koja je sadržana u rimskom obredu. Izdala bi i zanijekala samu sebe. Ona niti može napustiti povijesno nasljeđe crkvene liturgije niti može pokušati sve napraviti iznova- onako kako su neki vjerovali- a da ne odreže bitne dijelove same Crkve.
Neki su koncilsku liturgijsku reformu shvatili kao prekid, a ne kao organički razvitak tradicije. U tim godinama nakon Koncila je "promjena" bila upravo čarobna riječ. Moralo se promijeniti ono što je bilo, dotle da se potpuno napusti; sve je trebalo postati novo, upravo je bilo nužno uvoditi novine- rezultat je bio ljudsko djelo i ljudska tvorevina. Ne smijemo zaboraviti da su liturgijska reforma i godine nakon Koncila bile u vrijeme kulturalne klime koju je obilježavala ili u kojoj je prevladavala predodžba čovjeka kao "tvorca". To je teško spojivo s liturgijom koja je prije svega djelo Božje, koja priznaje Njegovo vrhovništvo i Njemu se klanja, te predstavlja tradiciju koju smo primili i koja nam je dana jednom zauvijek. Nije naše da si oblikujemo liturgiju, ona nije naše djelo, nego djelo Božje.
Ta predodžba o čovjeku kao "tvorcu" koja vodi u sekularizirani pogled na sve stvari i u kojoj nema mjesta za Boga, ta strast za promjenom i ukidanjem tradicija još nije prevladana. To je po mojem viđenju jedan od razloga zašto mnogi s takvim nepovjerenjem promatraju motuproprij, zašto nekima tako teško pada da ga prihvate i prime k srcu, zašto im tako teško pada da se opet okrenu velikom blagu rimske liturgijske tradicije i da teže i prihvate međusobno obogaćivanje između "redovitoga" i "izvanrednoga" oblika jednoga rimskog obreda.
Motuproprij ima veliku vrijednost koju svatko treba priznati, i to nema veze samo s liturgijom ,nego s Crkvom uopće, s onim što tradicija jest i što predstavlja i bez čega bi Crkva bila podvrgnuta neprestanoj promjeni poput ljudskih ustanova. Očito je da motuproprij isto tako mora gledati s obzirom na to kako se gleda i hoće interpretirati II. vatikanski koncil. Kada netko promatra i tumači Koncil pod ključnim pojmom prekida i diskontinuiteta tada pogrješno razumije i potpuno unakazuje Koncil. zato, kako naglašava Papa, samo nas hermeneutika kontinuiteta vodi točnom i ispravnom pogledu na Koncil. Samo tako možemo potpuno razumjeti istinu koju izgovara i naučava, što posebno vrijedi za Konstituciju "Sacrosanctum Concilium" o božanskoj liturgiji, koja se ni na koji način ne može odvojiti od te cjelovitosti. Sukladno tomu motuproprij ima najviši značaj za cijelu crkvenu zajednicu.
- Papa podupire polagan, ali nužan proces ponovnoga približavanja Crkve istinskom liturgijskom duhu. Ali, postoji dosta razilaženja i protivnih stavova. Kardinal Cañizares govori o njima:
Veliko Papino postignuće sastoji se, prema mojem mišljenju, u tomu što nas ponovo vodi bliže istini liturgije i mudrom pedagogijom nas uvodi u pravi "Duh liturgije" (njegova knjiga prije nego je postao papom). U prvom redu slijedi jednostavan odgojni smjer koji želi promicati taj duh ili pravi smisao liturgije, kako bi prevladao redukcionistički pogled koji je u liturgiji još uvijek duboko ukorijenjen. Kao Papa on je prvi koji može svoj, tako bogat nauk na tom području, primijeniti u praksi. Svi poticajni primjeri koji prate njegove liturgije, smjeraju u tom pravcu. Kada želimo živjeti liturgiju tako kako odgovara njenom duhu, i ako ne želimo izgubiti blaga i liturgijsku baštinu tradicije, obvezni smo prmijeniti te primjere i taj nauk. Povrh navedenoga, to je i veliki dar za toliko žurno nužnu vjersku naobrazbu kršćanskoga puka. To je perspektiva u kojoj treba gledati taj motuproprij koji potvrđuje mogućnost celebracije rimskim misalom Ivana XXIII.- onoga misala koji, uz promjene koje su uslijedile tijekom vremena, seže do vremena sv. Grgura Velikoga pa i ranije.
Svakako je istina da oni koji žele ostvariti svoje pravo da celebriraju ili sudjeluju na misi po "starom obredu", odnosno "izvanrednom obliku", imaju puno teškoća. Zapravo nema razloga za ta protivljenja ili čak sumnjičenja i etiketiranja poput "pretkoncilsko" ili još gore "antikoncilsko". Postoje različiti razlozi zašto je to tako, ali u konačnici se radi o motivima koji vode razumijevanju reforme liturgije shvaćene kao prekid, i koji leže izvan tradicije i "hermeneutike kontinuiteta", kako zahtijeva prava liturgijska reforma prema ispravnoj interpretaciji II. vatikanskoga. Ne smijemo zaboraviti da u liturgiji, napokon, diramo u samu bit vjere i Crkve, i zato je uvijek u povijesti, kad se nešto mijenjalo u liturgiji, dolazilo do napetosti pa čak i podjela.
- Od govora pape Benedikta XVI. rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., u središtu je pontifikata nužnost tumačenja II. vatikanskog koncila u kontinuitetu, a ne u svjetlu prekida s prošlošću. Što to znači s liturgijskoga gledišta?
To, među ostalim, znači da ne možemo dovršiti liturgijsku obnovu, niti učiniti liturgiju središtem i izvorom kršćanskoga života, ako interpretacijskim ključem prekida prilazimo tradiciji koja nosi taj bogati izvor života i božanskoga dara, koji je hranio i oživljavao kršćanski puk. U tom su smislu pouke i primjeri Benedikta XVI. zaista temeljni. Zato moramo ozbiljne i duboke pouke koje on ima za nas, energično širiti, uključujući i ono što je rekao prije izbora za papu i što tako jasno izlaže u apostolskoj pobudnici "Sacramentum Caritatis".
- Kongregacija kojoj predstoji kardinal Cañizares, prošloga se ožujka sastala u punom sastavu i nakon toga predala Svetom Ocu neke prijedloge.
Kongregacija se u punom sastavu bavila u prvom redu euharistijskim klanjanjem, euharistijskim slavljem kao klanjanjem i klanjanjem izvan svete mise. Neke naše zajedničke zaključke predstavili smo Svetom Ocu. Ti zaključci, koje je Papa odobrio i na koje nas je ohrabrio, određuju rad Kongregacije za nadolazeće godine. Njihov je predmet ponovno oživljavanje i poticanje novog liturgijskog pokreta, koji u vjernosti nauku Koncila i pape Benedikta XVI., stavlja liturgiju na središnje mjesto koje joj pripada u životu Crkve.
Prijedlozi se odnose na poticanje i promicanje klanjanja koje se duguje Bogu kao Gospodinu u kršćanskoj liturgiji, koje je neodvojivo povezano sa stvrnom i bitnom prisutnošću Kristovom u Euharistijskom Sakramentu i neophodno za život Crkve. Prestanak zloporaba i njihovo ispravljanje- nažalost ima ih jako puno- nije rezultat sjednice u punom sastavu, ali to je naravno nešto što upravo pogađa samu liturgiju te budućnost Crkve i njenoga zajedništva. Na ovom pitanju- dakle, brojnih liturgijskih nepravilnosti i njihova ispravljanja- Kongregacija je već prije nekoliko godina objavila jednu vrlo značajnu instrukciju, koja nas sve obvezuje: "Redemptionis Sacramentum". Ukoliko kao katolici hoćemo nešto pridonijeti obnovi svijeta, ispravak postojećih nepravilnosti je obveza od prvorazrednog značenja.
Ti zaključci (zasjedanja u punom sastavu) nemaju, uostalom, za cilj spriječiti svaku kreativnost, ali ide se za tim da se promiče i ponovo oživi istina liturgije, njen najdublji smisao i njen vlastiti duh. Nitko od nas ne može previdjeti da liturgijska kreativnost, kako se često shvaća i prakticira, znači kraj liturgije i vodi njenoj sekularizaciji, jer stoji u proturječju prema biti liturgije.
- Govore li zaključci nešto o primjeni latinskoga jezika?
Ne, nije ništa rečeno o tomu da se latinskom u redovitom obredu dâ više prostora, također nije bilo riječi o dvojezičnim misalima, oni su se nakon Koncila na nekim mjestima već pojavili. Ali, ne smije se zaboraviti, da Koncil u Konstituciji "Sacrosanctum Concilium" ni na koji način ne dokida latinski, on ostaje poštovanja dostojan jezik rimskog obreda.
- Postoji još mnogo drugih važnih pitanja, okretanje prema istoku...
Nismo se na sjednici u punom sastavu bavili pitanjima kao što su "versus orientem", pričest na jezik, i ostalim pitanjima koja katkad povlače prigovor vraćanja natrag, konzervativizma ili elitizma. Također mislim da se tim važnim pitanjima, okretanje prema istoku, vidljivi križ na sredini oltara, pričest klečeći, gregorijanski koral, ne smije olako baviti. O njima se u svkom slučaju mora govoriti utemeljeno i s poznavanjem uzrokâ, tako kako govori Sveti Otac. Sve se to odnosi i promiče također istinu celebracije. Isto vrijedi za aktivno sudjelovanje, koje treba gledati u smislu kako je iznio Koncil i nikako drugačije.
Važno je da se liturgija slavi u istini i promiče u cijelom puku Božjem duh i smisao liturgije na način, da se od liturgije može živjeti. Od najvišeg je značenja da liturgija zrači i promiče duh svetosti i otajstva, kako bi u vjernicima opet oživjela svijest o stvarnoj prisutnosti Gospodinovoj i o daru Božjem koji je tu djelotvoran. Za to je potrebno klanjanje, štovanje, čašćenje, razmatranje, molitva, pohvale, zahvaljivanje i mnoge druge stvari koje su u opasnosti da budu izgubljene. Kada promatram ili sudjelujem u Papinim liturgijama, u kojima su već ostvarene mnoge ove stvari, sve je jasnije da se ovdje ne radi o rubnim pojavnostima, nego o stvarima koje u sebi samima i za istinu celebracije imaju veliku izražajnu snagu i poučnu vrijednost i čija izočnost predstavlja nedostatak."
Izvor: summorum-pontificum.de
Slika: Orbis Catholicus Secundus
Nema komentara:
Objavi komentar