subota, prosinca 29, 2012

Tajna vjere

Podnaslov bi ovoga posta mogao biti Od autosekularizacije k autoevangelizaciji, odnosno evangelizaciji nas samih.

Povodom zlatnog jubileja misništva kard. Meisnera zaredalo je dosta vijesti o pastiru kölnske crkve koju vodi već dvadeset i četiri godine. Gloria.tv donosi sažetak iz njegova zadnjeg intervjua u kojem u osnovi ponavlja ono što je rekao za Die Welt, 22. prosinca 2012.: "Moramo se rastati od izvjesne autosekularizacije. Desakralizaciji možemo stati na kraj. To znači: Od naših crkava ponovo moramo napraviti domove Božje u kojima prvenstveno liturgija slavi Tajnu vjere".


"Katolička se crkva prema procjeni kölnskog kardinala J. Meisnera nakon Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.) previše prilagodila duhu vremena. Izgubljen je osjećaj za sveto, izrekao je kritiku u intervjuu za subotnje izdanje würzburškog 'Die Tagesposta'. Kateheza o sakramentima je strašno zanemarena, a vanjski znaci strahopoštovanja nenadomjestivo ukinuti.

Pričesne klupe, klečanje kao i pričest na usta i euharistijski post bili su poput zaštitnoga bedema oko Euharistije, naglasio je kardinal. Time je bilo jasno 'da se tu događa nešto jedinstveno'. Nasuprot tomu, otajstvo danas više nije zaštićeno i događa se potpuna profanacija svetoga. No, kada erodira razumijevanje sakramenta, a od vjere Crkve u stvarnu prisutnost Kristovu u Presvetoj euharistiji ostane samo još jedna 'uobičajeno oblikovana prijateljska gozba', tada raste pritisak da se koliko je više moguće svakoga pripusti pričesti.

'Ali mi ne možemo ukinuti vjeru Crkve ili je prilagoditi, nego je moramo upravo u ovoj situaciji naviještati odvažno, jasno i privlačno', objašnjava Meisner. Na svjetskoj Biskupskoj sinodi pozvao je na promicanje evangelizacije nas samih (Selbstevangelisierung) i zaustavljanje desakralizacije, što je naišlo na dosta odobravanja sudionika. 'Ne uspije li nam to, možemo se spakirati', kaže kardinal."

Izvor: gloria.tv
Slike: Catholic Church Conservation, Semper Idem

utorak, prosinca 25, 2012

Posvećeni dan

Dies sanctificatus illuxit nobis
Zasjao nam je posvećeni dan

Svima želim blagoslovljen Božić!!!

Jedna lijepa skulptura Malog Isusa privukla je pozornost na poznatoj izložbi prilikom Godine Ruđera Boškovića (virtualna šetnja). Istina, pomalo je neobično da se izlaže poput običnog muzejskog izloška. Suvereni malteški red je, na primjer, više puta izrazio nezadovoljstvo što se lik njihove zaštitnice Gospe od Filerma nalazi u muzeju poput svih drugih eksponata. Godine 2002. ikona je izdvojena u tzv. Plavu kapelu unutar muzeja, a 2010. usvojena je deklaracija o premještanju ikone u Cetinjsku pećinu koja će biti adaptirana posebno za taj sveti lik koji je proputovao veliki dio Europe.

No, vratimo se na današnju temu. Iako je u Dubrovniku sačuvano više starih kipova Malog Isusa, posebno mjesto zauzima Bambin koji je opjevala, štovala i prema njemu širila pobožnost dubrovačka pjesnikinja i sestra isusovca oca Ruđera, Anica Bošković. Danas se čuva u crkvi Sigurata, a o uslišanjima svjedoče zavjetni darovi koji potječu još iz Aničina vremena.

Ova poetesa značajna je i stoga što je u hrvatsku književnost uvela lik djeteta, i to ne bilo kakvoga, nego upravo Djeteta Isusa kojemu je posvetila više pjesama. Sve o toj pjesnikinji božićnog otajstva možete naći u vrijednoj knjizi S. Stojan o Anici Bošković u izdanju HAZU-a koja je nažalost tiskana u samo 800 primjeraka.

Aničin Bambin bio je poznat svima u gradu, svi bi se svećenici koji su dolazili u njihov dom najprije pomolili pred tim svetim likom pa je bratu Ruđeru, nadajući se da će se opet susresti pisala: "A ti ćeš rijet letanije  prid Bambinom, kako čine svi sačerdoti koji u nas dođu." Božićna priprava u domu Boškovićevih započinjala je devetnicom koju su molili iz jedne davno tiskane knjižice. Anica ju je  "čuvala i gledala kako dijamanat", tako da su se mnogi u predbožićno vrijeme obraćali njoj da im posudi tu knjižicu: "Kad dođe ovo brijeme sve ga dohode u mene pitat: kogodi, jeda imam saviše; kogod jeda ga mogu dobavit; kogodi da ga pripiše; a kogodi svaki dan posila ga uzet za smolit i opet vraća. I sad mi ga nije doma." Zato je u istom pismu u kojem to piše zamolila brata da negdje tiska tu knjižicu što je on kasnije i izvršio. Anica se nije udala i ostala s bratom Božom uz majku, a za rasute članove obitelji najčešće su molili "korunicu" Djetinjstva Isusova. I sami u godinama obraćali su se Malom Isusu jer su u njemu vidjeli i dobročinitelja staraca- Isus je u utrobi svoje majke pohodio ostarjele sv. Zahariju i Elizabetu, u ruke ga je uzeo starac Šimun u Hramu, stara proročica Ana je "svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu" (Lk 2,38).

Koliko joj je bilo do toga lika govori i to da ga više puta spominje u svojoj oporuci:

"Naređujem i hoću da se odmah po mojoj smrti prebaci i postavi u crkvi časnih sestara sv. Katarine u ovom gradu, reda sv. Dominika moj kip Djetešca Isusa s nišom i pelenom koja se nalazi u njoj i svjetiljkom od srebra, dva kandiljera od srebra i svim ukrasima koji se nalaze sa strane rečene niše.

Naređujem da nitko ne smije dirati srebrena srca, pomaknuti ih s mjesta ili zamijeniti s nekim drugim ukrasom, da bude sve za vječnu uspomenu vjernima koji su posvećeni pobožnosti Malome Isusu, kao znak ljubavi prikazan Bambinu od njihova srca da se nikad ne slomije i ne rastavi ovaj kipić.

Nadalje, hoću i naređujem da se odmah postavi po volji i nahođenju priorice rečenih dumana, na trošak mojih prodaja koji će im isplatiti trezorijeri koji će im također isplaćivati od mojih prihoda svake godine toliko ulja koliko im bude trebalo za održavati upaljenu svijeću svakog 25. u mjesecu, za Božićnu devetnicu i za Božićne blagdane pred kipićem Bambina."

Budući da je živjela u vrijeme velikih povijesnih promjena, predvidjela je da bi uskoro moglo doći do ukidanja samostanâ, zato pred kraj oporuke dodaje:

"Naređujem i hoću, u slučaju da se ugasi samostan sv. Katarine, kipić Bambina mora se premjestiti i postaviti u crkvi sestara sv. Marije od Kaštela, s nišom i svime što se nalazi u niši, sa svjetiljkom, dva kandiljera od srebra i ostalim nakitom, pod istim uvjetima i raspolaganjem kako sam već izložila, što se odnosi na Bambina." (prev. I. Veselić)

O Anici Bošković snimljen je dokumentarni film, a predstavljen je 2011. na Danima kršćanske kulture.

Izvor: S. Stojan: Anica Bošković, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, 1999.

četvrtak, prosinca 20, 2012

Završetak obnove

O cistercitima iz samostana u Vyšem Brodu bilo je riječi u listopadu. Nedavno je dovršena obnova njihove samostanske crkve, a svečanu pontifikalnu misu u izvanrednom obliku rimskog obreda, kako je bilo i najavljeno, 15. prosinca 2012. služio je mariawaldski opat J. Vollberg. Za glazbu se pobrinulo Književno bratstvo iz crkve Sv. Vjenceslava iz Netolica. Dostupna su četiri videa o toj svečanosti:




utorak, prosinca 18, 2012

Avangarda

Prije svega nekoliko dana poznati je tjednik The Economist objavio zanimljiv članak o tradicijskoj avangardi.

"Od Drugoga vatikanskog koncila Crkva je težila tomu da se prilagodi modernom svijetu. No, na Zapadu gdje su se mnogi nadali da će osuvremenjena poruka biti bolje prihvaćena, vjernici su masovno odlazili. Pohađanje mise u Engleskoj i Walesu opalo je s 1,8 milijuna, zabilježenih 1960., na polovicu. Prosječna dob župljana porasla je s 37 godina 1980., na 52 godine danas. U Americi je pohađanje mise od 1960. opalo za više od trećine. Manje od 5% francuskih katolika redovito dolazi na misu, a samo 15% u Italiji. Međutim, dok 'mainstream' vene, tradicionalisti rastu.

Uzmimo latinsku misu koju je 1962. Vatikan zamijenio za liturgije u narodnim jezicima [to se dogodilo godinama kasnije, a ne 1962., op. splendor]. U svom najtradicionalnijem obliku, svećenik tiho posvećuje kruh i vino okrenut od zajednice, što je poput anateme onima koji misle da je otvorenost u duhu vremena. No, o. J. Zuhlsdorf, američki svećenik i bloger, kaže da je to izazov vjernicima u odnosu na komotni liberalizam uobičajenih misa. Kaže: 'To nije školski skup'.

Ostali dijele njegov entuzijazam. Društvo za latinsku misu Engleske i Walesa koje je nastalo 1965., danas ima preko 5000 članova. Broj tjednih latinskih misa porastao je s njih 26 koliko ih je bilo 2007., na današnjih 157. U Americi je porastao sa 60 misa 1991. na 420 danas. U Bromptonskom oratoriju, žarištu londonskog tradicionalizma, na glavnoj nedjeljnoj latinskoj misi okuplja se 440 vjernika, dvostruko više nego na glavnoj engleskoj. Žene nose mantille (čipkaste rupce), a muškarci su u tvidu.

No, to nije okupljalište staromodnih: zajednica je mlada i višenacionalna. Poput evađeoskog kršćanstva, tradicionalno katolištvo privlači ljude koji čak nisu ni bili rođeni kad je Drugi vatikanski koncil pokušao pomladiti Crkvu.

Tradicijske skupine imaju članstvo u 34 zemlje, uključujući Hong Kong, Južnu Afriku i Bjelorusiju. Pokret mladih katolika Juventutem koji voli stari način, aktivan je u više zemalja. Tradicionalisti koriste blogove, internetske stranice i društvene medije da šire Riječ- i da prokažu neposlušne liberalne biskupije i crkvene upravitelje koji su dugo u 'latinašima' vidjeli anakronu manjinu koja sebi ugađa. U Kolumbiji je 500 ljudi koji su htjeli tradicionalnu misu moralo koristiti općinsku dvoranu (kasnije su našli crkvu).

Značajan je pomak došao 2007. kada je papa Benedikt XVI. formalno potvrdio uporabu latinske mise prema starom obredu. Do tada je naklonjenost tradicionalnoj liturgiji mogla svećeniku uništiti karijeru. Personalni ordinarijati bivših anglikanaca koje podupire Vatikan, dali su stvari novu snagu. Desetci anglikanskih svećenika, uglavnom iz 'visoke crkve' s puno kađenja i zvonjave, 'preplivalo je Tiber'; i naišli su na spremnu dobrodošlicu među tradicionalnim rimokatolicima.

Povratak drevnog obreda prouzročio je tiho zaprepaštenje među katoličkim modernistima. Timothy Radcliffe, nekoć glava britanskih dominikanaca, u tomu vidi 'vrstu nostalgije u vidu Povratka u Brideshead'. Smatra da je tradicijsko buđenje reakcija protiv 'trendovskog liberalizma' njegove generacije. Neki su zamasi klatna neizbježni, no za crkvenu hijerarhiju zapadnih zemalja, pritisnutoj skandalima i padom, buđenje tradicijske avangarde je zabrinjavajuće. Je li to samo provala ekscentričnosti ili znak da je Crkva prije 50 godina krivo skrenula?"

Izvor: The Economist

četvrtak, prosinca 13, 2012

Benediktinci Bezgrješne

U Biskupiji Albenga-Imperia, u sjeverozapadnoj Italiji, nalazi se nedavno osnovani benediktinski samostan. Novu benediktinsku zajednicu pokrenuo je 2008. otac Jehan, inače prvi koji se 1970. pridružio o. G. Calvetu u njegovoj pustinji i kasnije s njim sudjelovao u osnivanju poznate opatije Le Barroux.
 

U postu o franjevcima Bezgrješne stoji kako su na kapitulu 2008. odlučili da svi njihovi svećenici moraju naučiti klasičnu rimsku misu. Zasluga za to pripada i spomenutom o. Jehanu koji je s franjevcima Bezgrješne proveo više od šest mjeseci i uveo ih u tradicionalnu misu. U zahvalu mu je utemeljitelj franjevaca Bezgrješne, o. S. Manelli, 10. ožujka 2008. nakon molitve šestog časa predao čudotvornu medaljicu kakvu svi njegovi redovnici i redovnice nose na habitu. Otac Jehan koji je otada nosi na srcu odgovorio je: "Nema sumnje da je Majka Božja podigla obitelj franjevaca Bezgrješne. Ako je, dakle, volja Božja da nastane nova benediktinska obitelj, onda će to biti benediktinci Bezgrješne."

Tako su za njega sada te dvije redovničke ustanove ujedinjene u jednu veliku obitelji pod plaštem Bezgrješne- svaka u vjernosti vlastitom redovničkom pravilu i liturgijskoj tradiciji svete Crkve.

Otac Jehan je 2008. bio također kod trapista iz Mariawalda i služio prvu pjevanu konventualnu misu u tom samostanu prema starom obredu nakon više desetljeća*.

Do nastanka nove zajednice došlo je stoga što je o. Jehan htio očuvati nasljeđe nepokolebljive privrženosti tradicionalnoj misi o. Gerarda. Biskup Alebenge i Imperije prihvatio ih je pismom od 6. veljače 2008. godine. Njihov dolazak u Villatallu, 2. srpnja 2008., bio je pravi događaj za to malo mjesto; okupili su se župnik, seljani, dijecezanski svećenici i sjemeništarci, članovi jedne obližnje bratovštine, građanski predstavnici. Službeno uvođenje izgledalo je ovako:


"Uvijek u reverendi, a ovom prigodom u korskoj odjeći, župnik se o. Jehanu obratio ovim riječima:

- U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Tko ste i što tražite?

- Mi smo sinovi sv. Benedikta i došli smo moliti i raditi, kako zahtijevaju sv. evanđelje i naše pravilo.

- Poznaje li vas biskup Albenge?

- Da, i moli Vas da nam iskažete svoje gostoprimstvo.

- Ono što vam selo San Michele može ponuditi je krov, crkva i malo zemlje.

- Bogu hvala, a mi ćemo se za vas moliti Bogu, Gospi i sv. Mihaelu.

Na koncu riječi: 'Benedictus qui venit in Nomine Domini. Procedamus in pace!'

Procesija, predvođena križem, započela pjevanjem litanija. Križ su slijedili ministranti, pobožna bratovština, kler, gorljivi stanovnici slabo naseljenog mjesta. Kad su došli do crkve posvećene sv. Mihaelu, župnik don Sandro svečano je o. Jehanu predao velike ključeve crkve. Tada ga je poveo u zvonik da zvona označe uspješno preuzimanje u posjed.

Slijedila je pjevana Večernja; toga dana kad liturgija slavi otajstvo Pohoda Marijina, u zahvaljivanju su se sjedinila sva srca s onim čistim i poniznim Srcem Neoskvrnjene Djevice u 'Magnificatu'.


Zatim se u antiknoj rimskoj kazuli, koju je obukao u sakristiji, vlč. o. Jehan praćen đakonom i podđakonom uspeo oltarskim stubama da služi sv. misu prema starom i tradicionalnom obredu."

Dolazak benediktinaca pozdravio je na primanju načelnik Prele, razni vijećnici i načelnik susjednoga mjesta. Svi su istaknuli važnost monaške prisutnosti za razvoj i jačanje kršćanske kulture.
 

Nakon što se mala zajednica učvrstila, biskup Oliveri ju je 21. ožujka 2012. kanonski uspostavio kao samostan.

Koludri vode blogove na francuskom, talijanskom, engleskom, španjolskom i njemačkom jeziku, na kojima izvješćuju o zbivanjima i napretku svoje zajednice. Na njihovu kanalu na Gloria.tv-u ili na Youtubeu možete pogledati monaško oblačenje brata Josipa od 23. lipnja ove godine.


U listopadu su habit primila još dvojica braće; brat Gonzalo koji je dobio ime Marijan i brat Benedikt kojemu je ostalo njegovo ime. Početkom studenog postulaturu je započeo i prvi talijanski kandidat.
 

Horarij pokazuje kako zaista strogo opslužuju svoje pravilo. Jedan dan izgleda ovako:

3.30 Matutin
6.00 Pohvale
6.30 mislena molitva
7.00 Prvi čas
9.15 Treći čas
9.30 sv. misa
12.15 Šesti čas
14.00 Deveti čas
18.00 Večernja
18.30 krunica i blagoslov s Presvetim nedjeljama i blagdanima
20.00 Kompletorij

Budući da uvijek ima zainteresiranih koji nekoliko dana žele provesti u samostanu, sadašnji im je dom već postao pretijesan i nedostaje ćelija pa stoga planiraju kupnju susjedne kuće za što mole pomoć svih koje nije u velikoj mjeri uzdrmala gospodarska kriza, a od svih drugih za daljnje pritjecanje kandidata za koludarski život u njihovu samostanu traže jednu Zdravomariju dnevno.

Izvor i slike: Bénédictins de l’Immaculée 

subota, prosinca 08, 2012

Neokaljana

Zemaljski Libanon bijeli se snijegom, ali uzvisine Marijine svetosti bijele se čistoćom i milošću... (sv. Jeronim, katolik.hr)

Uoči obilježavanja pedesete obljetnice dogme o Bezgrješnom Začeću, sv. Pio X. napisao je molitvu koja slijedi. Preuzeo sam je s dolje navedene poveznice. Original se nalazi u Acta S. Sedis 36 za 1903.-1904. godinu (talijanski str. 66, latinski str. 68). Danas je, izgleda, mole češće bez podcrtanih riječi koje se odnose točno na tadašnji jubilej- usp. za talijanski (1, 2), za njemački (3), a na engleskom je u potpunosti ovdje.

"Presveta Djevice koja si se svidjela Gospodinu i postala Njegovom majkom, neokaljana na tijelu i na duši, u vjeri i u ljubavi; o ovom svečanom jubileju dogme koja je pred cijelim svijetom navijestila da si bez grijeha začeta, pogledaj milostivo na nas bijednike koji vapijemo za tvojom moćnom zaštitom! Grozna zmija na koju je bačeno prvo prokletstvo nastavlja napadati i vrebati nevoljnu djecu Evinu. O, blagoslovljena Majko, naša kraljice i zagovornice koja si od prvoga trenutka svoga začeća zgazila glavu neprijateljevu, primi molitve koje, sjedinjena srca s Tobom, molimo da ih prikažeš pred prijestoljem Božjim; da nikada ne upadnemo u postavljene nam zamke, nego da svi prispijemo u luku spasenja te da Crkva i kršćansko društvo, nakon tolikih nevolja, još jednom mognu zapjevati himan oslobođenja, pobjede i mira. Amen."

Izvor: HEILIGE GEBETE UND ANDACHTEN
Slika: Cantuale Antonianum

srijeda, prosinca 05, 2012

Latinitet

Upravo ove godine kad se navršilo pedeset godina od zaboravljene Apostolske konstitucije Veterum sapientia bl. Ivana XXIII., slavno vladajući papa Benedikt XVI. objavio je motuproprij kojim osniva Papinsku akademiju latiniteta. O tomu su izvješćivali i hrvatski katolički mediji. Za čelnog čovjeka Akademije Sveti Otac je odredio prof. I. Dionigija, a tajnik će biti o. R. Spataro, salezijanac s kojim smo se upoznali u svibnju ove godine.

Statuti Papinske akademije latiniteta predviđaju promicanje znanja i studija latinskog jezika i književnosti, kako klasične, tako patrističke, srednjovjekovne i humanističke, osobito u katoličkim obrazovnim ustanovama u kojima se obrazuju sjemeništarci i svećenici. Planira se izdavanje publikacija, pokretanje tečajeva i korištenje modernih komunikacijskih sredstava u poučavanju mladih naraštaja latinskom, kao i održavanje natjecanja i raznih konferencija. Sve to treba pomoći oživljenju uporabe latinskoga bilo u pismu bilo u govoru, i to ne samo u Crkvi, nego također u svijetu kulture.

Da ne zanemarimo prebogatu baštinu hrvatskog latiniteta, preporučujem zanimljiv stručni rad Z. Sikirić Assouline na Hrčku.

"Apostolsko pismo
u obliku motuproprija

'LATINA LINGUA'

Vrhovnog Svećenika
BENEDIKTA XVI.   

kojim se uspostavlja
'Pontificia Academia Latinitatis'

1. Latinski jezik su Katolička crkva i rimski prvosvećenici oduvijek visoko cijenili. Oni su marljivo promicali njegovo znanje i širenje, učinivši ga vlastitim jezikom sposobnim da na univerzalnoj razini širi poruku evanđelja, kako je to već u Apostolskoj konstituciji 'Veterum sapientia' potvrdio Naš predšasnik bl. Ivan XXIII.

Zapravo, od Pedesetnice je Crkva govorila i molila na svim ljudskim jezicima. No, kršćanske su zajednice prvih stoljeća naširoko koristile grčki i latinski, jezike opće komunikacije svijeta u kojem su živjele, zahvaljujući kojima je novost Riječi Kristove susrela nasljeđe grčko-rimske kulture.

Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva, Rimska crkva nije samo nastavila koristiti latinski jezik, nego mu je na neki način postala čuvaricom i promicateljicom, kako na teološkom i liturgijskom području, tako i u izobrazbi i prenošenju znanja.

2. I u naše se vrijeme znanje latinskog jezika i kulture pokazalo potrebnijim nego ikad za studij izvora iz kojih, među ostalima, crpe brojne crkvene discipline; na primjer, teologija, liturgija, patristika i kanonsko pravo, kako poučava II. vatikanski ekumenski koncil (usp. Dekret 'Optatam totius', 13).

K tomu, upravo da se istakne univerzalna narav Crkve, na tom su jeziku sastavljene u tipičnom obliku liturgijske knjige rimskog obreda, najvažniji dokumenti papinskog Učiteljstva i službeni najsvečaniji akti rimskih prvosvećenika.

3. U suvremenoj se kulturi, u kontekstu općeg slabljenja humanističkih studija, zamjećuje opasnost sve površnijeg znanja latinskog jezika, pa i u okviru filozofskog i teološkog studija budućih svećenika. S druge strane, upravo u našem svijetu u kojem znanost i tehnologija imaju osobito mjesto, susreće se obnovljeni interes za latinski jezik i kulturu, ne samo na onim kontinentima koji svoje kulturne korijene vuku iz grčko-rimske baštine. Takva je pozornost to značajnija što uključuje ne samo akademska i institucionalna okruženja, nego se tiče također mladih i učenjaka iz različitih naroda i tradicija.

4. Stoga se čini žurnim podržati zauzetost za bolje poznavanje i kompetentniju uporabu latinskoga jezika, kako na crkvenom području, tako i u širokom svijetu kulture. Da bi se dao poticaj i odjek ovom nastojanju, potrebno je usvojiti nove didaktičke metode prikladne novim uvjetima i promicati mreže odnosa među akademskim institucijama i među učenjacima, sa svrhom vrjednovanja bogatstva i raznolikog nasljeđa latinske civilizacije.

Da bi se postigli ovi ciljevi, slijedeći tragove Naših časnih predšasnika, danas ovim apostolskim pismom motuproprijem, uspostavljamo Papinsku akademiju latiniteta ovisnu o Papinskom vijeću za kulturu. Vodit će je predsjednik potpomognut tajnikom- koje Mi imenujemo- i Akademskim vijećem.

Ukida se Zaklada 'Latinitas' koju je papa Pavao VI. ustanovio kirografom 'Romani Sermonis', 30. lipnja 1976.

Naređujemo da se ovo apostolsko pismo u obliku motuproprija kojim 'ad experimentum' na pet godina potvrđujemo priložene statute, objavi u 'L'Osservatoreu Romanu'.

Dano u Rimu, kod sv. Petra, 10. studenoga 2012., o spomendanu sv. Lava Velikog, osme Našega pontifikata.

BENEDICTUS PP XVI"

ponedjeljak, prosinca 03, 2012

Rak i raspelo

Večeras vam prenosim jednu lijepu priču o sv. Franji Ksaverskom.

Nakon što je gradu Malacci prorekao strašnu kušnju Božju, kugu i rat, zato što se vratio starim porocima, otplovio je prema otoku Amboinu gdje je veliki dio stanovnika bio pridobio za kršćanstvo. Odatle je posjećivao okolne polupuste otoke "da i tamo donese ime Isusovo".

"Kad je plovio prema otoku Baranuri, podigla se zastrašujuća oluja. Ksaver je tada izvadio maleno raspelo, koje je na svim svojim putovanjima nosio na prsima, da ga uroni u olujno more. Međutim, križ iskliznu iz njegovih ruku i progutaše ga valovi.

Gubitak raspela jako je ražalostio sveca. No gle, kad su sljedećega dana pristali na otok, a svetac s jednim mladim Portugalcem hodao duž obale, podiže se iz dubine mora jedan rak koji je u svojim kliještima držao svečevo raspelo i plivao prema njemu.


Ksaver se sagnuo, uzeo svoj ponovo zadobiveni križ, a rak je opet nestao u dubini. Franjo Ksaverski je radostan poljubio omiljeni lik i proveo nepomičan pola sata u molitvi, nakon čega se ponovo vratio na brod."

Svetac se toliko ražalostio jer mu je to bilo jedino raspelo, a kod pogana ne bi lako mogao nabaviti novo.

Izvor: Der Katholik und die Welt
Slika: Sanctorum

utorak, studenoga 27, 2012

Istinovati u ljubavi

Novi bilten Ustanove Krista Kralja i Velikog Svećenika donosi lijepe vijesti o rekordnom broju ulazaka u njihovo sjemenište. Novu akademsku godinu 2012./'13. započinje još dvadeset sjemeništaraca. Iako ta brojka veseli, uz nju su povezane i brige pa msgr. Schmitz, generalni vikar, u istom broju moli za pomoć kako bi mogli dovršiti prenamjenu jedne stare kuće u zgradu koja bi mogla prihvatiti petnaestoricu mladića. 


Početci ove svećeničke zajednice sežu u 1963. kada su se neki francuski svećenici u Lourdesu okupili kako bi razmotrili stanje i službu katoličkih svećenika. Sljedeće su godine  s geslom Doctrina, fortitudo, pietas osnovali Opus sacerdotale kao udrugu za pomoć katoličkom svećenstvu da u poslijekoncilskoj zbrci očuva cjelovitu vjeru. Od velike pomoći bili su im kasnije kard. Ratzinger i kard. Oddi. Kako nije bilo izgledno kanonsko priznanje i da će u okviru toga djela moći formirati buduće svećenike, msgr. G. Wach, kojega je u svoju dijecezu inkardinirao G. kard. Siri, odlučio je krenuti s neovisnom ustanovom.

Budući da je u Europi, zbog teškoća kojima su bile izvrgnute tradicijske zajednice, bilo nemoguće osnovati novi institut, prihvatio ih je uz ohrabrenje Svete Stolice biskup Mouile u Gabonu, msgr. Cyriaque-Simeon Obamba, bivši učenik nadbiskupa Lefebvrea u Librevilleu. Biskup je  1. rujna 1990. godine kanonski potvrdio Ustanovu Krista Kralja i Velikog Svećenika, a msgr. G. Wach je postao generalnim priorom nove ustanove; suosnivač je o. P. Mora. (1)

Zajednica se kasnije preselila u Firentinsku nadbiskupiju gdje su uz pomoć A. kard. Mayera, OSB pronašli prikladan kompleks u Griciglianu, dijelu Pontassievea, koji je pripadao benediktincima iz Fontgombaulta. Tadašnji je nadbiskup Firence izdao potrebne dokumente o uspostavi generalne kuće i sjemeništa. Otada Ustanova bilježi stalan rast, a pogotovo nakon motuproprija Summorum Pontificum.

"Misija Ustanove Krista Kralja i Velikog Svećenika je proširiti Kraljevstvo Kristovo u sva područja ljudskog života. Pri tomu crpi iz tisućljetnoga blaga Rimokatoličke crkve, osobito iz njene liturgijske tradicije, neprekinute linije duhovne misli i praktičnoga djelovanja njenih svetaca kao i iz kulturnoga nasljeđa, glazbe, umjetnosti i arhitekture. Institut to postiže prije svega solidnom i dobro utemeljenom naobrazbom svojim svećenika, ukorijenjenoj u katoličkoj tradiciji koju dobivaju u međunarodnom sjemeništu u Firentinskoj nadbiskupiji. Naši svećenici, svjesni potrebe svoga vlastitog posvećenja, teže biti sredstva Božje milosti po svom apostolskom radu u crkvama koje su im povjerene, školama, misijama u Africi, po održavanju duhovnih obnova, poučavanju katekizma i duhovnom vodstvu. Institut Krista Kralja djeluje pod zaštitom Bezgrješne kojoj je i posvećen." (2)

Ustanova je, ukratko, družba apostolskog života koja se ugleda na život svjetovnih kanonika. Sastavljena je od svećenika i kleričkih oblata, a svi zajedno su usmjereni "dostojnoj celebraciji svetih otajstava, naviještanju pune katoličke istine i pravom katoličkom načinu života." (3) Danas broji 61 svećenika, 6 đakona i preko 80 sjemeništaraca. Geslo Ustanove je Veritatem facientes in caritate- Istinovati u ljubavi. Poseban im je uzor sv. Franjo Saleški koji je istodobno bio pravi teolog i Doctor caritatis (naučitelj ljubavi). Svake godine hodočaste u Treviso gdje se u samostanskoj crkvi vizitatinki čuva relikvija srca sv. Franje Saleškog.

Prisutni su u Italiji, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Španjolskoj, Irskoj, Engleskoj, Sjedinjenim Državama. Nipošto nisu zaboravili Afriku gdje su nastali. O radu njihovih misija u Gabonu i mnoštvu koje okupljaju oko tradicionalne sv. mise pogledajte na posebnoj internetskoj stranici.

Na blagdan Kraljice sv. Krunice, 2008. godine potvrđeni su kao ustanova papinskoga prava dekretom Saeculorum Rex. Istoga dana potvrđene su i njihove redovnice. Laici su okupljeni oko pobožne udruge Zajednice Srca Isusova. O toj udruzi neki drugi put, a danas još samo o sestrama.


Redovnice nose lijepo ime: Klanjateljice Kraljevskog Srca Isusa Krista Velikog Svećenika. Prve tri sestre primile su habit 2004. iz ruku firentinskog nadbiskupa E. kard. Antonellija.

Vode kontemplativan neklauzurni život, a posebna im je zadaća zadovoljština i klanjanje Kraljevskom Srcu Isusa Velikog Svećenika. Molitve i žrtve prikazuju osobito za svećenike Ustanove i za duše koje su im povjerene.

Uzori su im isti kao i Ustanovi Krista Kralja. Sv. Benedikt, sv. Toma Akvinski i sv. Franjo Saleški. Benediktinski aspekt njihova života se ogleda u središnjem mjestu koje daju u svom životu svetoj misi i molitvi časova u izvanrednom obliku rimskog obreda. U sv. Tomi Akvinskom nalaze jasnoću i strukturu misli potrebnu za svoju formaciju i za sve dublje razumijevanje otajstava svete katoličke vjere, a u sv. Franji Saleškom imaju uzor kako rasti u ljubavi koja uvijek mora biti utemeljena u istini. Poput Bezgrješne na čiju čast nose plavi korski plašt, žele svoj život i čitavo biće suobličiti Kraljevskom Srcu Njezina Božanskoga Sina prema svom geslu- In Corde Regis. (4)

Slike: Soutien à Monsieur l'abbé Michel, ICRSP en Bourbonnais, Orbis Catholicus Secundus

srijeda, studenoga 21, 2012

Zagreb, 9. rujna 1863.

"Ipak, i danas doista nemali broj osoba, izazivajući često iznenađenje među prijateljima i znancima, napuštaju svoje profesionalne karijere, ponekad prilično uspješne, kako bi prihvatile strogo pravilo klauzurnoga samostana. Što ih potiče na tako zahtjevan korak ako ne činjenica da su shvatili, kako poučava Evanđelje, da je Kraljevstvo nebesko "blago" radi kojega se doista isplati sve ostaviti (usp. Mt 13,44)?"
(papa Benedikt XVI., Angelus, 19. studenoga  2006.)

Na blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije u Hramu obilježava se Dan Pro orantibus kad se sjećamo svih muških i ženskih klauzurnih redova. Mislim da će se danas lijepo uklopiti ovo pismo sluge Božjega opata Franje Pfannera napisano u Zagrebu u drugoj polovici XIX. st. Tada još svjetovni svećenik- ispovjednik zagrebačkih milosrdnica i zatvorski kapelan- baš je u Zagrebu, gradu u kojem stoljećima nije bilo cistercita, 1862. susreo dvojicu belgijskih trapista (1). Susret s njima dovest će do velikoga preokreta u njegovu životu i već sljedeće godine piše pismo svojoj obitelji:

"Zagreb, 9. rujna 1863.

Najdraža majko i braćo!

Iznenadit će vas ono što vam danas želim priopćiti. Napuštam Zagreb, i to zauvijek. Sutra putujem u Njemačku, u Rajnsku pokrajinu u tamošnji trapistički samostan. Činim to jer prepoznajem da je to volja Božja, kao što sam i prije trinaest godina kao volju Božju prepoznao to što sam postao svećenikom.

Ta misao da postanem redovnikom, već je dugo u meni. Nisam je više mogao izbiti iz glave posebno otkad sam bio u Jeruzalemu i vidio ona sveta mjesta. Moj mi je biskup  u Brixenu to odobrio nakon što sam ga triput za to molio. Kako se živi u trapističkom samostanu, možete čitati u knjižici o trapistima koju vam šaljem.

S Božjom pomoću i ja tako želim živjeti i zato želim taj stalež. Činim to vrlo promišljeno i zdravim razumom pa kad vam tu i tamo netko o tomu kaže i misli da ne činim pametno, ne brinem za to.

Ne želim postati bogat niti tražiti počasti, niti vrijediti u svijetu, nego živjeti tamo u osami siromašan i nepoznat; i to, nadam se, zauvijek, ukoliko budem tamo od koristi. Tijekom godine ću vam pisati što treba učiniti s mojim novcem, potraživanjima i stvarima.

Sve vas molim da se za mene molite, da imam snage izvršiti ono što se od mene tamo traži. Možda ćete reći da sam trebao doći doma i kod vas se oprostiti. Da, rado bih se s vama usmeno oprostio, ali bi i meni i vama puno teže pao zajednički oproštaj. Pismeni oproštaj ne boli toliko.

Na rastanku vam kažem ovo: Živite tako da se jednom svi mognemo ponovo sresti u nebu. Majko! Ne budite slijepi na svoju djecu, ni na malu ni na veliku. Jednom ćete kao majka morati položiti račun.

A, vi braćo, podupirite i pomažite staru majku i svojom joj poslušnošću olakšajte njenu dužnost! Često mislite na smrt, a ne samo na gospodarenje kućanstvom.

Vi, oženjena braćo, kršćanski živite u svom braku u svetom miru i mislite: Što koristi čovjeku da cijeli svijet stekne, a naudi svojoj duši.

Odgajajte djecu u ćudoređu; ne treba biti bogat da se stigne u nebo, no dobar svakako. Ja ću cijeloga života moliti za vas da dođete u nebo i ni za što više, to je dovoljno.

Sestrama ovdje u samostanu još nisam ništa rekao o tomu da idem u samostan. Reći ću to tek sutra i odmah otputovati, tako neću morati dugo slušati plač i tugovanje. Mora se tako učiniti kad se hoće osloboditi od svijeta.

Samo se ne bojte za to što u onom samostanu ne mogu imati ono što se smije imati u svijetu. Ne plačite nada mnom, nego nad sobom samima i nad svojom djecom!

Mene ne treba sažalijevati, slobodno biram taj stalež, nitko me na to ne sili. Naprotiv, potrebna je žustra borba da se odatle nastavi.

Dakle, ostajte zdravo i dobro! Doviđenja u nebu! Svima vama, posebno majci, za sve dobro kažem: Bog vam platio! U svetim Srcima Isusa i Marije

uvijek vam odani sin i brat
W. Pfanner

NB. Želim da svi pročitaju ovo pismo jer nemam vremena svakom od braće posebno pisati."


Molitva za beatifikaciju sluge Božjega opata Franje Pfannera nalazi se ovdje.

Izvor: Der Katholik und die Welt
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, espiritualidad monástica, Croire en Jesus

ponedjeljak, studenoga 19, 2012

Baronius

Prošlogodišnji Papin pohod svojoj domovini iskoristile su stotine profesora teologije iz njemačkoga govornog prostora za kampanju kojoj su cilj stvaranje demokratskijih struktura u Crkvi, ređenje oženjenih muškaraca i žena, pa sve do prihvaćanja istospolnih zajednica u Crkvi. 

I to je jedan od razloga što tradicijske redovničke zajednice svoje kandidate školuju na vlastitim teološkim ustanovama. Na taj se korak odlučila čak i mala zajednica svećenika pod zaštitom sv. Filipa Nerija iz Berlina o kojoj ovdje postoji post iz lipnja 2011. Svoje su kandidate do sada slali u Donju Austriju na visoko učilište Slugu Isusa i Marije, ali budući da žele da njihovi sjemeništarci kontinuirano stječu iskustva u dušobrižništvu velegrada kakav je Berlin, odlučili su se na otvaranje vlastitoga kućnog studija. Svoju šansu za uspjeh toga važnog pothvata vide i u tomu što na velikom prostoru Berlina i istoka Njemačke nema katoličke bogoslovije.

Osnutak akademije najavljen je u srpnju. Prepošt Ustanove sv. Filipa Nerija, dr. o. G. Goesche, za ravnatelja je imenovao dr. o. T. Jatzkowskog. Potonji je do 2010. bio član Piova bratstva i vodio njihov priorat u Hamburgu. Studirao je filozofiju, teologiju, sociologiju i pedagogiju. Doktorirao je iz filozofijske hermeneutike. Njegova je prva zadaća bila da najprije ostvari uvjete za pokretanje studija filozofije. Mnogi sveučilišni profesori i prijatelji Ustanove sv. Filipa Nerija rado  su pristali na suradnju, tako da je nova akademija 5. studenog 2012. mogla početi s radom. Program Philosophicuma za prva dva semestra možete pogledati ovdje.

Ustanova sv. Filipa Nerija kao ni nova akademija ne financiraju se iz crkvenog poreza, zato se sami moraju pobrinuti za financiranje svojih sjemeništaraca i održavanje studija pa pozivaju i sponzore da im u tomu pomognu. Akademija će se postupno razvijati i rasti sa studentima, tako da je sljedeća briga da se pripravi sve kako bi 2015. mogla početi predavanja iz teologije. 

Nova visokoškolska ustanova nosi naziv Baronius-Akademie. Nazvana je po časnom sluzi Božjem Cezaru kardinalu Baroniju, prvom nasljedniku sv. Filipa Nerija na čelu Kongregacije oratorija i ispovjedniku pape Klementa VIII. Taj je crkveni povjesničar i bibliotekar Svete Rimske Crkve svojim djelom u dvanaest svezaka, Annales Ecclesiastici, odgovorio na pokušaj protestantizacije crkvene povijesti, odnosno na Magdeburške centurije. Papa Benedikt XIV. proglasio ga je časnim slugom Božjim, a naš slavno vladajući papa Benedikt XVI., koji je sanjao da postane bibliotekarom Svete Rimske Crkve, dopustio je nastavak procesa beatifikacije 2008. godine. Relikvije kard. Baronija nalaze se u crkvi Svete Marije in Vallicella, a sve događaje vezane uz njegovu kauzu možete pratiti na službenoj stranici oratorijanaca.

 Molitva za beatifikaciju

"Bože koji si obećao uzdići ponizne, udostoj se poslušati molitve koje ti upravljam za proslavu časnoga kardinala Cezara Baronija, gorljivoga branitelja Crkve i istine na području povijesnih istraživanja. Učini da nasljedujući njegovu krjepost, gledam Isusa u licu braće, živim u svjetlu evanđelja i da mi po njegovu zagovoru bude udijeljena milost za koju te ponizno molim (...).

Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen."

(Izvor: Oratorio San Felipe Neri de Alcalá)

DODATAK, 23. studenoga 2012.

O kardinalu Baroniju važno je dodati još nešto na što me upozorio jedan čitatelj, naime da je u Annales Ecclesiastici uvrstio i dolazak pape Aleksandra III. u Zadar citiravši kardinala Bosona iz papine pratnje (vidi ovdje): 

-u prijevodu don Ante Strgačića:
"A odatle [tj. s Visa, 11 galija], ploveći mimo ostalih dalmatinskih otoka, prije nego je sunce granulo, zajedno s braćom ... [nabraja imena] dovezoše ga zdrava i vesela u grad Zadar, koji se nalazi na rubu ugarskog kraljevstva. A kako dotada nije taj grad posjetio nijedan papa, s dolaska papina nasta u gradu veliko veselje i neopisiva radost u kleru i puku, i svi su blagoslivljali Gospoda, koji se u naše dane udostojao pohoditi Zadar preko Aleksandra svoga sluge i nasljednika sv. Petra. I tako, pošto mu je po rimskom običaju pripremljen bijeli konj, povedoše ga u povorci gradom uz pjevanje bezbrojnih lauda i kantika, koje su gromko odjekivale u njihovu hrvatskom jezku, do u glavnu crkvu sv. Stošije, u kojoj počiva uz počasti pohranjena ona djevica i mučenica. Poslije četiri dana boravka u Zadru iziđe iz grada, te ploveći sretno uz hrvatske otoke i malene primorske gradove Istre, uz pomoć Gospodnju, veseo stiže u samostan sv. Nikole u Rialtu [u Mletcima]."
(Izvor: croatianhistory.net)

Slika: iagiforum.info

nedjelja, studenoga 11, 2012

Gola odjenuti

Nastavak današnje proslave sv. Martina neka budu i ove kratke litanije na njegovu čast. Velike možete pronaći u knjizi Život sv. Martina, biskupa turonskoga (str. 328-333). U zemljama njemačkog jezika za ovaj se blagdan održavaju povorke s lampionima i uz pjesmu se uprizoruje poznati događaj kad je sv. Martin podijelio svoj plašt s prosjakom. 
Na kraju još jedna zanimljivost koja povezuje hrvatskog junaka baruna Nikolu Jurišića i sv. Martina, a o njoj možete čitati ovdje.



Litanije na čast sv. Martinu, biskupu turonskomu


Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas

Sveti Martine, velikodušni vojniče Isukrstov,
Sveti Martine, savršeni uzore ratnikâ,
Sveti Martine, koji si prezro svjetovna dobra i užitke,
Sveti Martine, koji si još kao katekumen dijelom svojem odjeće odjenuo siromaha,
Sveti Martine, uzore razboritosti i uzdržljivosti,
Sveti Martine, koji si govorio samo o Isusu Kristu,
Sveti Martine, anđele mira,
Sveti Martine, čovječe molitve,
Sveti Martine, prijatelju siromaštva,
Sveti Martine, tješitelju žalosnih,
Sveti Martine, branitelju potlačenih,
Sveti Martine, doista apostolski čovječe,
Sveti Martine, koji si s toliko strpljivosti podnosio nepravde,
Sveti Martine, vatrom milosrđa raspaljeni,
Sveti Martine, koji si tvorio tolika čudesa,
Sveti Martine, koji si na zemlji s anđelima razgovarao,
Sveti Martine, slavo svećeništva,
Sveti Martine, koji si propovijedao svojim primjerom poniznosti i krotkosti,
Sveti Martine, divni biskupe,
Sveti Martine, radosti i srećo Crkve,
Sveti Martine, koji si bio biskup i monah
Sveti Martine, pastiru pokrajine turonske,
Sveti Martine, apostole Galâ, kao sv. Pavao pogana,
Sveti Martine, koji si slaveći sveta otajstva bio okružen čudesnim svjetlom,
Sveti Martine, koji si posvuda nosio dobar miris Isukrstov,
Sveti Martine, koji si uskrsavao mrtve,
Sveti Martine, koji si uništio tolike idole,
Sveti Martine, strahu zloduhâ,
Sveti Martine, branitelju katoličke vjere,
Sveti Martine, ispovjedatelju dogme o Presvetom Trojstvu,
Sveti Martine, koji si vodio apostolski život,
Sveti Martine, koji si zaštitio grad Tours od bijesa njegovih neprijatelja,
Sveti Martine, koji si bio počašćen darom proroštva,
Sveti Martine, koji si slavno nastavio rad svetog Gracijana,
Sveti Martine, gorljivi propovjedniče Evanđelja,
Sveti Martine, čovječe moćan na riječi i na djelu,
Sveti Martine, svetošću poznat po svoj zemlji,
Sveti Martine, koji nikada nisi odbijao raditi,
Sveti Martine, koji si do smrti bio podložan svetoj volji Božjoj,
Sveti Martine, koji si Bogu velikodušno žrtvovao svoj život,
Sveti Martine, u kojemu neprijatelj spasenja nije pronašao ništa što mu pripada,
Sveti Martine, koji si bio primljen u krilo Abrahamovo,
Sveti Martine, na čijem su se grobu dogodila tolika čudesa,
Sveti Martine, čiji je grob slavan,
Sveti Martine, čiji su život i smrt vrijedni divljenja,
Sveti Martine, čiji je pogreb bio doista trijumfalan,
Sveti Martine, koji sada kraljuješ s Isusom Kristom,
Sveti Martine, radosti Crkve Isukrstove,
Sveti Martine, koji s nebesa skrbiš o svome stadu,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine!

Moli za nas sveti Martine.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. Gospodine, Ti vidiš da ne možemo ništa vlastitim silama, učini, po svom milosrđu, da nas zagovor svetog Martina, našeg biskupa, štiti od svih protivština. Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: images saintes
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

nedjelja, listopada 28, 2012

Munus Petrinum

Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei jučer se oglasilo priopćenjem o stanju razgovora s Piovim bratstvom. Nakon toga prenosim i intervju s prvim pomoćnikom biskupa Fellaya, p. N. Pflugerom, koji je objavljen nešto prije ovoga priopćenja za novi broj časopisa Kirchliche Umschau, a osim što se bavi trenutačnim odnosima s Rimom, dalo se naslutiti ono što se dogodilo prije nekoliko dana- isključenje jednoga od biskupa Bratstva koji je godinama djelovao protiv svoga poglavara.

"Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' koristi ovu prigodu da objavi kako je u svojoj zadnjoj službenoj izjavi, 6. rujna 2012., Svećeničko bratstvo sv. Pija X. naznačilo potrebu dodatnoga vremena za razmišljanje i studij sa svoje strane kako bi pripremilo svoj odgovor na zadnju inicijativu Svete Stolice.

Sadašnja faza tekućeg dijaloga između Svete Stolice i Svećeničkog bratstva sv. Pija X. nastavlja se na tri godine doktrinarnoga i teološkoga dijaloga za vrijeme kojega se zajedničko povjerenstvo sastalo osam puta da proučava i raspravlja, među ostalim, neka prijeporna pitanja u tumačenju izvjesnih dokumenata II. vatikanskog koncila. Nakon što su ovi doktrinarni dijalozi zaključeni, postalo je moguće nastaviti s fazom diskusije izravnije usmjerenoj vrlo željenoj pomirbi Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Petrovom Stolicom.

Ostale odlučujuće korake u ovom pozitivnom procesu postupne reintegracije Sveta je Stolica već poduzela 2007. proširenjem izvanrednog oblika rimskog obreda na sveopću Crkvu motuproprijem 'Summorum Pontificum', i 2009. uklanjanjem izopćenjâ. Vrhunac na tom teškom putu dosegnut je istom prije nekoliko mjeseci kada je, 13. rujna, Papinsko povjerenstvo Svećeničkom bratstvu sv. Pija X. predstavilo doktrinarnu izjavu zajedno s prijedlogom za kanonsku normalizaciju njegova statusa unutar Katoličke crkve.

U sadašnjem trenutku Sveta Stolica očekuje službeni odgovor poglavarâ Svećeničkog bratstva na ova dva dokumenta. Nakon trideset godina odvojenosti, razumljivo je da je potrebno vrijeme da se prihvati značenje ovoga najnovijega razvoja. Dok naš Sveti Otac, papa Benedikt XVI., nastoji promicati i očuvati jedinstvo Crkve ostvarenjem dugo nadanoga pomirenja Svećeničkog bratstva s Petrovom Stolicom- što je djelatna snažna manifestacija Petrove službe ('munus Petrinum')- strpljivost, ozbiljnost, ustrajnost i povjerenje su ono što trebamo."

Izvor: VIS - Vatican Information Service


Razgovor s prvim pomoćnikom poglavara piovaca

"- Oče Pflugeru, još prije nekoliko mjeseci se činilo da neposredno predstoji regularizacija Bratstva. U međuvremenu se više čini kao da su napori propali. Nadbiskup Müller, novi prefekt Kongregacije za nauk vjere, to je više-manje tako naznačio u više intervja koje je zadnjih dana dao.

Nisu propali, ali neposredan dogovor nije vjerojatan. Kurija i mi smo jedinstveni da je dogovor smislen samo onda kada postoji zajedničko shvaćanje vjere. Ono je trebalo biti izraženo u 'doktrinarnoj izjavi' o kojoj se dugo raspravljalo, da bi u travnju 2012. biskup Fellay, naš generalni poglavar, predstavio preliminarni, neformalni tekst. Međutim, na naše iznenađenje taj tekst Kongregacija za nauk vjere nije prihvatila. Opet smo, dakle, na početku.

- Kako si objašnjavate ovu promjenu smjera u Rimu?

U Rimu postoje protivnici kanonske regularizacije Bratstva. Službeno priznanje Bratstva bi bilo signal da je završila epoha II. vatikanskog koncila u povijesti Crkve i da započinje novo poglavlje. To, naravno, ne odgovara koncilijaristima; njima priznanje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. ne bi bilo samo uvrjeda, nego i dovođenje Koncila u pitanje, dakle, debakl. Očito, oni su prevladali.

- Vjerujete li da se to može promijeniti?

Čak sam u to siguran jer postoji normativna moć činjenica. Crkva se širom svijeta, uz rijetke iznimke, nalazi u procesu samouništenja. Ne samo u Europi, u Latinskoj Americi, na primjer, situacija ne izgleda ništa bolje. Tamo gdje ima dovoljno novca- u Njemačkoj, Švicarskoj, SAD-u- strukture još postoje, ali posvuda je gubitak vjere. Bez vjere nema Crkve. Biskupi su u Njemačkoj nedavno dali jasan signal: pravo na prikupljanje poreza važnije je od 120 000 istupa iz Crkve godišnje. Predstoji nam jedinstveni proces vjerskog nazadovanja u svjetskoj povijesti koji ni biskupi ne mogu zaustaviti, pogotovo ne taktikom koja ne uključuje vjeru. Još je prije 50 godina J. Ratzinger govorio o 'Crkvi u čijem srcu živi poganstvo'. Dotle smo došli također zahvaljujući Koncilu. Siguran sam da će taj proces dovesti biskupe do jasnijeg uvida i da će preostati samo konzervativni, dakle, katolici koji jednostavno katolički vjeruju i to hoće ostati. S njima ne trebamo naveliko raspravljati jer ćemo se brzo složiti.

- Pri tom insinuirate da će taj proces nazadovanja ići na štetu liberalnih katolika. No, oni argumentiraju drugačije; žele daljnje reforme da održe Crkvu živom.

Ne insinuiram ništa, samo gledam činjenice. Koji redovi, koje dijeceze, koje skupine imaju podmladak, budućnost, a koje ne? Možemo vidjeti da je tamo gdje su nakon II. vaticanuma najviše provedene reforme i najveći pad. Ne niječem da je u javnom mnijenju, a i u župama, liberalni put, kao i prije, jasno, najsimpatičniji. No, Crkva ne živi od toga da bude simpatična i da prima aplauze. Ona živi od ljudi koji vjeruju i to prakticiraju, koji su spremni odreći se svoga građanskog života i postati svećenici, monasi ili redovnice. Takvi se ne nelaze kod liberala, zbog toga oni žele da se svi zarede za svećenike, jasno, bez celibata, bez odricanja. Kao da bi zbog toga više ljudi išlo u crkvu!

- Očekujete li novo izopćenje biskupâ ili čak čitavoga Bratstva?

Ponovljeno izopćenje bi odgovaralo mnogima, ali, barem u ovom ponitifikatu, nije vjerojatno. Kako bi se ono opravdalo? Ne postoji nikakvo 'tradicionalističko krivovjerje'. Nismo 'sedevakantisti', ne sporimo ni na koji način pomoć Duha Svetoga Papi i biskupima. Neposluh- kako ga vide u Rimu- postojao je kod ukidanja izopćenja iz 1988. Kako bi se obrazložile nove crkvene kazne? Odbacivanjem Koncila? U Vjerovanju nema članka: 'Vjerujem u Drugi vatikanski koncil...!' Važnija od takvih razmišljanja bi trebala biti već spomenuta normativna snaga činjenica- lagano, ali stalno, nova generacija mladih svećenika otkriva drevni obred, a time pronalazi cjelovitu vjeru i pravo svećeništvo. Također i mladi ljudi koji se zanimaju za vjeru i nalaze je gotovo uvijek izvan svojih župnih zajednica, jako su zainteresirani za tradicionalu liturgiju i nauk, pa i onda kada još prakticiraju novi obred. Promatraju Bratstvo, bave se nama, traže kontakt, naše publikacije i imaju nas u svom koordinatnom sustavu. Nije drugačije ni sa zajednicama 'Ecclesiae Dei' niti s većinom dijecezanskih svećenika koji su nakon motuproprija iz 2007. počeli redovito čitati tradicionalnu misu. Mi nismo samo, već gotovo, 600 svećenika, nego naše djelovanje seže duboko u Crkvu, i to upravo u sredine koje imaju budućnost. Rim će si, ako ne želi potpuno izgubiti vjerodostojnost, uštedjeti još jedno izopćenje koje se opet mora povući.

- Postoji, dakle, samo jedna šansa da se uredi situacija Bratstva; 'priznanje koncila'.

Pa mi priznajemo da je bio II. vatikanski koncil. Sâm je nadbiskup Lefebvre bio koncilskim ocem. No, čvrsto držimo da ne samo poslijekoncilske reforme, nego također neki koncilski tekstovi, proturječe ranijim najvišim doktrinarnim odlukama učiteljstva. Izvjesne dvoznačnosti i novine u srži su današnjega procesa rastakanja Crkve. Rimu je nepodnošljivo to što mi govorimo o 'pogreškama Koncila'. Gledajte, mi smo kritizirali Koncil kad je bio slavljen sa svih strana i kad je Crkva bila još neusporedivo životnija i vjernija, nego što je to sada. Zašto bismo prestali sada kad su se naša upozorenja i kritike pred svakim vidljivo potvrdile? Prema žalosnoj stvarnosti 50 godina nakon Koncila, teško da su upozorenja nadbiskupa Lefebvrea bila pretjerana! Naprotiv, još '70.-ih godina, za vrijeme provale te atmosfere oduševljenja i naivnosti, bilo je potpuno nezamislivo da bi se katolički biskupi zauzimali za homoseksualnost, širenje islama i ukidanje braka, kao što to danas moramo doživljavati.

Vatikan stoji pred ruševinama Crkve kakva je bila, a nema ništa novoga, nije izraslo ništa novo što se održalo. Realističan pogled na 'karizmatske nastanke' novih duhovnih zajednica, koji su zadnjih desetljeća nazivani uvijek iznova vitalnim znacima, trebao bi biti upozorenje. Nemam razumijevanja za to što nije konačno pokrenuto istraživanje uzroka crkvene situacije. Crkva se uništava- ta se činjenica ne mijenja time što zabranjujemo o tomu govoriti. Neprestano oslobađanje Koncila od poslijekoncilske krize je ideologija.

- Kad ste tako beskompromisni, zašto onda razgovarate s Kongregacijom za nauk vjere?

Jer su papa i Rim neodvojivi od stvarnosti vjere. Gubitak vjere u crkvenim strukturama- od čega smo mi, Bogu hvala, pošteđeni- samo je jedna strana krize. Druga je da i mi patimo zbog jednoga nedostatka, naime kanonske neregularnosti. Nije samo stanje poslijekoncilske Crkve nesavršeno, i naše je.

- Govorite o onima unutar Vaše zajednice koji odbijaju razgovore s Rimom?

Da, ali njih je malo, jako malo. Na tim malobrojnim svećenicima vidimo da je vrijeme duge odvojenosti dovelo do teološke zbrke. Ti su ljudi, u biti, vjeru suprotstavili pravu, kao da bi povezanost s papom, njegovo prvenstvo, bili samo pravno, podređeno pitanje.

Velika je opasnost kad se legitimnost pape odvaja od vjere kao neko samo pravno pitanje. To je krajnje protestantsko shvaćanje Crkve. Crkva je vidljiva. Papa pripada vjeri.

I mi katolici vjerni tradiciji patimo u dvostrukom smislu od ove krize. Imamo udjela u njoj, iako na drugačiji, mislim, bolji način. Ne sporimo obvezu da radimo na nadvladavanju krize, a taj rad počinje od nas samih- prevladati nenormalno kanonsko stanje.

- Opet smo na početku. Zašto jednostavno ne potpisati u Rimu?

Zato što ne možemo jedno nesavršeno stanje zamijeniti drugim još manje savršenim. Dogovor s Rimom mora biti poboljšanje, a ne pogoršanje. Izostavljanje istina vjere- u to spada i pravo kritiziranja liberalnih i upitnih izjava II. vaticanuma- bilo bi pogoršanje, čak bitno. To nećemo učiniti.

- Generalni kapitul je zasjedao u srpnju. Kako su se postavili članovi kapitula?

Ustanovljeno je šest točaka za mogući dogovor koje odgovaraju onomu što smo uvijek zastupali. Naša je pozicija još jedanput ojačana.

- Na internetu se ne nalazi jedinstvo po tom pitanju. Vodstu Bratstva se predbacuje izdaja, čak mu nad glavom visi 'anathema'.

Sada citirate biskupa Williamsona kojega je velika većina poglavara isključila s generalnog kapitula. Samo to je dostatno da vidite da smo vrlo jedinstveni.

- Onda imate komunikacijskih problema. Dojam koji se nadaje na izvjesnim internetskim forumima je takav da jedva može biti gori.

Istina je da internet potiče i zahtijeva jedan potpuno drugi, novi oblik komunikacije. Moramo- kao i Vatikan- nadići dosadašnje tiskane medije! No, očito postoje jednostavne duše koje se daju zbuniti internetskim razmiricama. Naši su svećenici pozvali vjernike da ne kontaktiraju te, često sramotne, forume i da se ne daju zbuniti ni obeshrabriti internetom, glasinama i spletkama. Ubuduće ćemo zato aktivnije komunicirati, pa i putem interneta.

- Izvjesni krugovi su uzeli na metu biskupa Fellaya.

Biskup Fellay je sigurno postigao više za nakane katolika vjernih tradiciji, nego oni koji ga sumnjiče, kritiziraju ga, pa i prebacuju izdaju. Mnogo godina na oprezan, mudar način vodi razgovore s Rimom. Nikada ne djeluje prenagljeno, nikada se ne da isprovocirati niti gubi strpljenje. Imamo slobodu mise, povlačenje izrečenih  izopćenjâ, razgovore o problemima Koncila. Mi smo- kako se izrazio jedna austrijski biskup- od Koncila ponovo napravili temu. Dakle, Koncil više nije nedodirljiv i njegova je aura razbijena. Jubilejska slavlja pedesete obljetnice to ne mogu promijeniti.

Naš je generalni poglavar puno postigao jer je djelovao ustrajno i uvijek iznova zastupao naše teološke pozicije. Kao njegov pomoćnik vidim da ima pred očima samo jedan cilj: očuvati vjeru u ovoj crkvenoj krizi i svim našim snagama služiti Crkvi.

- Postavlja se pitanje zašto biskup Fellay, čini se, nije djelovao protiv kampanje koja na internetu zadnjih mjeseci vodi protiv njega?

Strpljivost, dobrota, velikodušnost nekima se čine kao slabost, ali one to nisu. Zbog internetske paljbe nećemo odustati od naših vrijednosti niti načela. S tim se spletkama suočavamo prema crkvenom zakonu. To može nekima činiti bolno sporim, ali ne ide drugačije ako ne želimo ispasti nevjernima sebi. No, želim pojasniti; nitko si ne treba umišljati da može nekažnjeno postavljati u pitanje auktoritet, a da se on ne očituje.

- Što to konkretno znači?

Biskup Williamson je dobio kanonsko upozorenje. To je tragično poglavlje u povijesti našega Bratstva. Nastavi li taj prelat svoj internetski rat protiv Bratstva i njegova generalnog poglavara, isključenje iz Bratstva će biti neizbježno
[vidi ovdje, op. splendor]. Svojim je krivim idejama djelovao iza kulisa. Zapravo je tragično da godinama nije prihvaćao autoritet generalnog poglavara i da si je sam zadao misiju. Pred kapitul je pozivao na revolt. To je ozbiljna stvar za jednoga katoličkog biskupa.

- Bratstvo nije tu samo da bi razgovaralo s Rimom. Što vidite kao ostale zadaće?

Zapadni je svijet izgubio vjeru. To je i zbog toga što je Crkva više ne zastupa, ne unosi u svijet. Čini se da se moderni crkveni ljudi stide vjere, zato se toliko brinu za zaštitu okoliša, raspodjelu dobara i pomoć u razvoju. Mi ne možemo jednostavno čekati dok oni dođu pameti, moramo više nego do sada djelovati prema van, dobiti javni utjecaj i zastupati kršćanstvo- s razboritošću, poniznošću i ljubavlju. Kako je Krist pozivao svoje suvremenike: 'Ne bojte se!'

- Gdje vidite konkretne izazove?

Globalno, upravo doživljavamo progon kršćana na Istoku. Potaknuti smo da skrenemo pozornost na to i da pomažemo. Na to je upozorila izjava generalnog kapitula. U zapadnim zemljama vidimo da se rađa sve manje djece jer su obitelji ostale bez vrijednosti; državni zakoni prijete obitelji, jezgri društva. Zauzimanje za obitelji, pomoć obiteljima je važno polje djelatnosti. Moramo podupirati kršćanske obitelji brojne djecom i voditi k tomu da ne budu gurnute na rub društva. Ali, naša glavna zadaća ostaje- a i to je izjava generalnog kapitula u srpnju ponovo naglasila- očuvanje i obrana vjere i formiranje uistinu katoličkih svećenika. Tako možemo najbolje služiti Crkvi. U osobnom odnosu radi se o posvećenju. S jedne strane, molitva, vjerska formacija, primanje sakramenata, a s druge, obraćenje u životu i ljubav prema bližnjemu. To dvoje ide skupa. Time uvjeravamo svoje bližnje i pripremamo se za nebo, doživljavamo čak trenutke u kojima možemo predokusiti njegovu harmoniju i blaženstvo. Materijalizam, bezbožnost, ali i sekte, lažne religije sve više ograničavaju zdrav katolički život. To je odlučujuće poslanje za Bratstvo; da pomogne vjernicima dobre volje da u mračnim vremenima očuvaju i žive vjeru. To je naša zadaća u ovo vrijeme, lijepa i usrećujuća zadaća ako nam uspije dalje pružati oganj božanske ljubavi. To uspijeva samo po dubokoj, živoj vjeri.

- Oče Pflugeru, odsrca hvala na razgovoru!"

Izvor: pius.info

nedjelja, listopada 21, 2012

Plemenita jednostavnost

Na današnjoj kanonizaciji sedmero blaženika- Ane Schäffer (letak na hrvatskom), Jakova Berthieua, Petra Calungsoda, Katarine Tekakwithe, Ivana K. Piamarte, Marije Sallés y Barangueras i Marijane Cope- Sveti Otac je prvi put koristio novi obred kanonizacije kojim su se u skladu s hermeneutikom kontinuiteta vratili neki elementi iz staroga obreda. Papin ceremonijar, msgr. G. Marini, objasnio je u intervjuu prije četiri dana smisao ove reforme reforme.

                                                                                                                                            
"- Dakle, obred kanonizacije neće se više odvijati tijekom euharistijskoga slavlja?

Točno, tako se već dogodilo i s nekim drugim obredima; sjetite se obreda 'Resurrexit' na Uskrsnu nedjelju; zatim s konzistorijem za kreiranje novih kardinala, od prošloga 18. veljače; potom s blagoslovom i postavljanjem palija nadbiskupima metropolitima na nedavnoj svetkovini sv. Petra i Pavla.

- Što je bio glavni motiv?

Izbjeći da unutar euharistijskoga slavlja budu prisutni neki elementi koji mu strogo ne pripadaju, čuvajući tako nedirnutim njegovo jedinstvo kako to traži koncilska konstitucija 'Sacrosanctum Concilium'. Uostalom, nije mijenjana čvrsta tradicija, nego samo nedavna praksa. Kanonizacija je bitno kanonski čin u koji su uključeni 'munus docendi' i 'munus regendi'
[papina služba učitelja i zakonodavca, op. splendor]. 'Munus sanctificandi' [služba posvećivanja, op. splendor] na scenu dolazi kao drugi moment i sastoji se u činu bogoslužja koji slijedi kanonizaciju.

- Ukratko, kako kaže dokument koji ste citirali 'zdrava predaja i opravdani napredak'? 
  
Sigurno, iako u ovom posebnom slučaju obnove obreda kanonizacije slijedimo put koji je 2005. započeo Benedikt XVI. Tada je Kongregacija za kauze svetaca, 29. rujna, nakon zaključenja studija teoloških razloga i pastoralnih potreba obreda beatifikacije i kanonizacije, priopćila da će kanonizaciju predvoditi Prvosvećenik u Sv. Petru, dočim će beatifikaciju u dotičnim biskupijama predvoditi neki njegov predstavnik, obično prefekt Kongregacije za kauze svetaca. Kanonizacija je ustvari konačni sud kojim Vrhovni Svećenik određuje da neki sluga Božji, već uključen među blaženike, bude uvršten u katalog svetih i da se časti u sveopćoj Crkvi kultom koji pripada kanoniziranima. Radi se, dakle, o činu koji je obvezujući i univerzalan. Auktoritet koji Papa izvršava u odluci o kanonizaciji sada će postati još vidljivijim po nekim ritualnim elementima.

- Osim promjene mjesta obreda, koji se sada odvija prije početka mise, koji su to još ritualni elementi?

Najprije, trostruka molba za vrijeme koje se kardinal prefekt Kongregacije za kauze svetih obraća Svetom Ocu tražeći da kanonizira sedmero blaženika. Time je vraćena, premda u obnovljenu obliku, stara tradicija prema kojoj Papa ustrajno moli od Gospodina pomoć za ostvarenje toga važnog čina. Konkretno, u odgovoru na drugu prefektovu molbu zaziva Duha Svetoga i nakon toga zaziva započet će himan 'Veni Creator'. Drugo, pjevanje 'Te Deuma', prisutno u obredu kanonizacije do 1969. pratit će dolazak i čašćenje relikvija novih svetaca.

- Što se tiče procesije s relikvijama novih svetaca, je li predviđena neka promjena?

Uobičajena procesija će se kratko zaustaviti pred Svetim Ocem tako da može počastiti relikvije. Nakon što budu sakupljene pred oltarom, okadit će ih đakon.
[...]"

Litanije svih svetih će i nadalje  pratiti ulaznu procesiju što je bilo uobičajeno još od vremena pape Pija XII., a izostavit će se prefektovo čitanje biografija novih svetaca jer će ih ukratko izložiti Sveti Otac tijekom homilije. 

Obnovljeni obred će tako biti u harmoničnom kontinuitetu sa stoljetnom tradicijom i po svojoj će jednostavnosti ostvarivati sjaj plemenite jednostavnosti za kojom je težio II. vatikanski koncil.

Pozornost je na današnjoj svetoj misi privukao i papinski fanon koji je Sveti Otac nosio prvi put u svom pontifikatu. Zadnji ga je put 1984. nosio bl. Ivan Pavao II.

ponedjeljak, listopada 08, 2012

Quaerere Deum

Odavno smo se upoznali s njemačkim cistercitima strožijega opsluživanja ili trapistima koji su se vratili starom ususu i klasičnoj sv. misi. Sličan se proces od prošle godine odvija i u južnočeškoj opatiji Vyšší Brod, ali ovaj put kod cistercita općega opsluživanja. Tako je taj samostan postao jedino mjesto u Biskupiji České Budějovice gdje vjernici mogu svakoga dana pribivati tradicionalnoj svetoj misi.

Samostan je utemeljen 1259. god., sedam je stoljeća bilo središtem vjere, kulture i znanja toga područja. Njegovi su monasi uvelike zaslužni što je taj prostor nakon Husitskih ratova, a onda i Tridesetogodišnjeg rata ostao katoličkim. Budući da su se bavili i školstvom, izbjegli su udaru Josipa II. protiv kontemplativaca.

Zemljopisni položaj samostana imao je snažnu ulogu u životu samostanske zajednice. Nakon I. svjetskog rata pripao je Čehoslovačkoj Republici, a otegotna je okolnost opatiji bila ta što su njeni monasi bili većinom Nijemci. U vrijeme II. svjetskog rata opatija je, pak, pripala Njemačkoj, a novi su vlastodršci opata Tecelina, zbog njegova lojalnoga stava prema Čehoslovačkoj, uhitili i osudili na zatvor, a koludre mobilizirali ili rastjerali te ukinuli samostan. Usprkos tomu, nakon svršetka rata smatrani su neprijateljima i izdajnicima. Otkada su 1948. vlast preuzeli komunisti, stanje se pogoršalo. Opat je dobio rok od sedam godina da napusti samostan, češki cisterciti su internirani, a samostan 1950. ukinut i pretvoren u vojarnu, dok su njemački monasi našli smještaj u raznim austrijskim i bavarskim samostanima.

Nakon pada komunizma dvojica preostalih monaha iz Vyššeg Broda ili Hohenfurta, koji su još bili u snazi, vratili su se 1990. u Češku iako još nisu mogli živjeti u samostanu, tako da su stanovali kod sestre jednoga od monaha. Uz pomoć austrijske subraće i dobročinitelja započeli su s obnovom cistercitskog života pa su već 1994. mogli primiti četvoricu novaka.

"[...] Svetu misu za vjernike služe u redovitom i u izvanrednom obliku rimskog obreda. Sama samostanska zajednica se od jeseni 2011. vratila tradicionalnoj korskoj molitvi i časoslovu cistercita, a misu služe u izvanrednom obliku. Kod oživljenja klasičnog oficija pomogla im je njemačka opatija Mariawald." (katholisches.info)

Opatijska crkva se obnavlja pa se svete mise služe u kapeli Sv. Ane ili pak u tzv. zimskoj kapeli. Osim u vrijeme navedeno na sljedećoj slici, tradicionalna misa se služi i o većim blagdanima u terminu koji ne zahtijeva tako rano ustajanje, kao što je bilo na blagdan sv. Vjenceslava (1).  


Koludri ustaju u 3.45, odnosno u 4.15, korska molitva započinje vigilijom u 4.15 (4.30). Slijedi meditacija i jutarnje pohvale u 6.15 za kojima slijedi sveta misa. Doručak je u 7.45, pa prvi čas u 8.15, onda kapitul na kojem se čita Pravilo sv. Benedikta. Radi se od 9.00 dok zvono ne oglasi kraj rada u 11.45 i pripremu za podnevnu molitvu trećeg i šestog časa i molitvu za mrtve. Slijedi ručak i odmor, a od 14.00 do 17.00 opet rad koji u 14.45 prekida molitva devetog časa. Nakon posla je lectio divina. Večernja je u 18.00, tiho klanjanje i večera s rekreacijom. Zadnja molitva dana je u 19.45, kompletorij, s molitvom Salve Regina, blagoslovom i velikom noćnom šutnjom sve do jutra.

Internetska stranica samostana dostupna je na češkom, njemačkom, engleskom i poljskom jeziku, a važniji se događaji redovito najavljuju i o njima se ukratko izvješćuje. Među glavne događaje ove godine spada pokretanje male hidroelektrane (2, 3). Struju prodaju javnoj mreži, a kapacitet je dovoljan za 60-80 kućanstava.  Svečano je bilo i na Veliku Gospu ove godine kada je brat Bernard Marija položio monaške zavjete. Virtualno možete razgledati okoliš samostana te filozofsku i teološku knjižnicu. 

Panno Maria Nanebevzatá, patronko cisterciáckého řádu, oroduj za nás!

Sv. Václave, vévodo české země, oroduj za nás!


Svatý Benedikte, oroduj za nás!

Sv. Bernarde, oroduj za nás!

Slika: WIKIMEDIA COMMONS