Praktično

Rektor Svetišta Gospina bogomaterinstva i prior karmela u Concesi, Giorgio M. Faré, redovničkim imenom Juraj Marija od Presvetog Lica, objavio je knjigu s praktičnim naputcima za služenje svete mise prema redovitom i prema izvanrednom obliku rimskog obreda.

"[...] predgovor je napisao A. kard. Cañizares Llovera, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Uvod u temu napisao je poznati liturgičar don N. Bux, donedavno konzultor Službe za papinske liturgije."

Otac Giorgio "iznosi didaktički tekst bogat slikama i skicama koji služi konkretnoj pouci celebracije i ministriranju u obama oblicima rimskog obreda. Svezak namijenjen svakom svećeničkom kandidatu, svećeniku i ministrantu.

Dio knjige posvećen izvanrednom obliku rimskog obreda predstavlja tihu misu- 'missa lecta'. Pisac to objašnjava time što ona treba poslužiti onima koji prvi put dolaze u izravan dodir sa starim obredom, i koji iz temelja trebaju naučiti celebraciju i ministriranje.

Onaj dio koji je namijenjen redovitom obliku, naprotiv, obrađuje svečanu misu kod koje je celebrant okružen s više ministranata, i možda đakonom, gdje se rabi kađenje.

Jasne i prijegledne skice i fotografije precizno i vrlo razumljivo ilustriraju objašnjenja."

Sadržaj knjige La Santa Messa nelle due forme del Rito Romano - Celebrare, servire e comprendere, može se pogledati ovdje.

Izvor: katholisches.info

O zajedništvu

20. ožujka je objavljeno otvoreno pismo msgr. N. Buxa koje je uputio poglavaru i svećenicima Piova bratstva. Podsjećam da je monsinjor poznati liturgičar, konzultor Ureda za liturgijska slavlja Svetog Oca kao i triju Kongregacija- za nauk vjere, za kauze svetih te za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Pismo je privuklo veliku pozornost ne samo zato što je proces dijaloga sa spomenutom zajednicom dosegao kritičnu točku s neizvjesnim raspletom, nego i zbog svoje otvorenosti te, ako nije pretjerano reći, zbog svoje poetičnosti. Istodobno, dramatično upozorava na odgovornost pred predstojećom odlukom. Original je napisan na francuskom, a već je preveden na talijanski, engleski, španjolski, portugalski i njemački jezik.

"Njegovoj Preuzvišenosti msgr. Bernardu Fellayu
i svećenicima Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Vaša Preuzvišenosti,
Draga braćo,

kršćansko bratstvo je jače od mesa i krvi jer nam se u njemu, zahvaljujući božanskoj Euharistiji, pruža predokus neba.

Krist nas je pozvao da iskusimo zajedništvo, u njemu se sastoji naše 'ja'. Zajedništvo znači 'a priori' ljubiti bližnjega jer s njim imamo zajedničkog Spasitelja. Zato je zajedništvo spremno na svaku žrtvu u ime jedinstva; a to jedinstvo mora biti vidljivo kao što nas uči zadnja molitva našega Gospodina svom Ocu- 'ut unum sint, ut credat mundus'- jer to je presudno svjedočanstvo Kristovih prijatelja.

Neosporno je da su brojne činjenice II. vatikanskog i perioda koji je uslijedio, a koje su se odnosile na ljudsku dimenziju tog događaja, predstavljale pravu nesreću i prouzrokovale duboku bol mnogim velikim ljudima Crkve. No, Bog ne dopušta da Njegova Sveta Crkva dođe do samouništenja.

Ne možemo uzeti u obzir težinu ljudskog faktora, a da nemamo povjerenja u božanski faktor, tj. u Providnost koja vodi povijest, a osobito povijest Crkve, poštujući ljudsku slobodu.

Crkva je ujedno božanska ustanova, božanski zaštićena, i produkt čovjeka. Njen božanski aspekt ne šteti ljudskom- osobnosti i slobodi- te ga nužno ne ometa; njen ljudski aspekt, ostajući cjelovit, pa i kad je kompromitiran, nikada ne škodi njenom božanskom aspektu.

Na temelju vjere, ali i zbog potvrda koje se, makar sporo, pokazuju na povijesnoj razini, vjerujemo da je Bog tijekom ovih godina pripravio i nastavlja pripravljati ljude koji su dostojni uklanjati zablude i promašaje zbog kojih svi žalimo. Sveta djela već postoje i bit će ih u još većem broju, prema božanskoj strategiji koja povezuje djelo duša koje se i ne poznaju, ali čija djelovanja slijede dobro uređen plan, kao što se čudesno dogodilo u vrijeme bolne Luterove pobune.

Ti se božanski zahvati, čini se, više umnažaju što su činjenice kompleksnije. Sve će to pokazati budućnost. U to smo uvjereni i već možemo vidjeti zoru.

Izvjesno se vrijeme zora bori s tamom koja se teško povlači, ali kad se zora pojavi, znamo da je tamo sunce i da će opet nastaviti svoj put!

Želimo Vam sa sv. Katarinom Sijenskom reći: 'Dođite u Rim s punom sigurnošću', u kuću zajedničkog oca koji nam je dan kao vidljivo i trajno načelo i temelj katoličkog jedinstva.

Dođite da imate udjela u toj blagoslovljenoj budućnosti u kojoj, usprkos postojanoj tami, već možemo predvidjeti zoru.

Vaše bi odbijanje samo povećalo mrak, a ne svjetlo. Pa ipak iskre svjetla kojima se već možemo diviti, brojne su, počevši s onima velike liturgijske obnove prouzrokovane motuproprijem 'Summorum Pontificum', koja je širom svijeta izazvala veliki pokret svih onih koji žele uveličati kult Božji, osobito među mladima.

Kako zanemariti druge konkretne i značajne geste Svetog Oca, kao što su uklanjanje izopćenja biskupima koje je zaredio nadbiskup Lefebvre, otvaranje javne debate o interpretaciji II. vatikanskog koncila u svjetlu tradicije i u tom smislu obnova Povjerenstva 'Ecclesia Dei'?

Jamačno, može biti još nedoumica, točaka koje treba produbiti ili bolje osvijetliti, kao one o ekumenizmu i međuvjerskom dijalogu (što je već dobilo važno pojašnjenje dano u deklaraciji 'Dominus Iesus', Kongregacije za nauk vjere, 6. kolovoza 2000.) ili glede načina na koji treba shvatiti vjersku slobodu.

I u tim će stvarima vaša kanonski osigurana prisutnost unutar Crkve pomoći da se unese više svjetla.

Kako sada ne misliti na doprinos koji biste mogli dati na dobrobit cijele Crkve, zahvaljujući svojim pastoralnim i doktrinalnim resursima, svojim sposobnostima i senzibilitetu?

Ovo je prikladan trenutak, povoljno vrijeme za povratak. 'Timete Dominum transeuntem'; ne dopustite da prođe pored vas milosna prilika koju vam Gospodin pruža, neka ne prođe pored vas, a da je ne prepoznate.

Hoće li Gospodin dati drugu priliku?

Nećemo li se svi jednom pojaviti pred Njegovim sudom i odgovarati ne samo za zlo koje smo učinili, nego i za dobro koje smo mogli, a nismo učinili?

Srce Svetog Oca drhti: on vas nestrpljivo očekuje jer vas voli, jer vas Crkva treba za zajedničko svjedočanstvo vjere pred svijetom koji se svakim danom sve više sekularizira, i za koji se čini da beznadno okreće leđa svom Stvoritelju i Spasitelju.

U punom crkvenom zajedništvu s velikom obitelji koja je Katolička crkva, vaš glas više neće biti prezren, vaš doprinos neće biti ni zanemariv ni zanemaren, nego će, zajedno s mnogim drugima, donijeti obilne plodove koji bi inače propali.

Bezgrješna nas uči da tolike milosti propadaju jer za njih nitko ne moli: mi smo uvjereni da će pozitivnim odgovorom na ponudu Svetog Oca, Bratstvo sv. Pija X. postati instrumentom koji će upaliti nove zrake na rukama naše Nebeske Majke.

Neka sv. Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije, zaštitnik sveopće Crkve, na ovaj njemu posvećeni dan, nadahne i podrži vaše dobre nakane: 'Dođite u Rimu u punoj sigurnosti'.

Rim, 19. ožujka 2012.
Svetkovina sv. Josipa

don Nicola Bux"

Izvor: SCUOLA ECCLESIA MATER, RORATE CÆLI

Crescendo

Slijedi najnoviji intervju uvijek aktualnog i zanimljivog msgr. N. Buxa u kojem tumači razlog popularnosti klasične mise kod mladih. Vjerojatno nitko neće prijeći preko odlomka o neogalikanizmu, a da mu ne padne na pamet današnja situacija oko povrata benediktinskog samostana.

"- Don Nicola, čak je i 'La Repubblica', koja nipošto nije prijateljska Crkvi, posvetila opširnu reportažu proširenju latinske mise po misalu iz 1962. Nešto se mijenja? Bilanca je nesumnjivo pozitivna. Liturgijska mogućnost koju je Papa omogućio cijeloj Crkvi, doživljava 'crescendo'. Otkad je motuprooprij iz 2007. otvorio tu mogućnost, ona se proširila bez ikakvog nametanja. U međuvremenu je pobijedilo uvjerenje da stari obred nije nikad bio ukinut i da liturgijska reforma nije bila jedna od hitnih stvari II. vatikanskog koncila. Neraspoloženje prema latinskoj misi hranilo se neutemeljenim mišljenjima kao što je, da je svećenik u prvim stoljećima celebrirao prema narodu, a da se tek kasnije okrenuo od naroda. Tvrdnja je potpuno kriva jer svećenik celebrira uvijek prema Gospodinu. - Staru misu vole mladi- nije li to paradoks? Dovoljno je otići, kako to sam činim, na svete mise i konferencije. Ne samo u Italiji, nego se i u inozemstvu stari obred širi upravo među mladeži. Po mojem mišljenju to je stoga što se mladi vjeri približavaju tako što traže osjećaj otajstva, a nalaze ga očito u misi celebriranoj u izvanrednom obliku. Povratak tradicionalnom obredu nipošto nije sekundaran za vjeru. On po jednoj vertikalnoj dimenziji pripomaže susretu s Bogom u svijetu, u kojem je pogled ljudi ponajprije usmjeren na sebe same i na materijalnu dimenziju egzistencije, pa je u tom smislu izazvao neku vrstu spasonosne duhovne zaraze. - Prije nekoliko mjesci je Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' objavilo naputak za provedbu motuproprija. Neki govore o nekoj vrsti opomene biskupima da iziđu ususret molbama vjernika. Radi se o prijevodu motuproprija u konkretne upute. Veliki dio biskupa koji je u početku bio zbunjen, sada može raditi u pravom smjeru. Instrukcija ohrabruje biskupe da odgovore zamolbama vjernika koji žele staru misu, koju svi trebaju držati osobitim blagom rimske liturgije. - Nije tajna da neki episkopati tu odluku nisu cijenili i da su je pokušavali spriječiti svim sredstvima, ponašajući se upravo kao pobunjenici protiv Pape. Nesumnjivo postoji jedan oblik puzajućeg neogalikanizma prema kojem neki dijelovi Crkve misle da su sami sebi dovoljni i neovisni o Rimu. Ali onaj tko tako misli, nije katolik. Biskupi neposlušni Papi sami sebe stavljaju u situaciju u kojoj više ne mogu zahtijevati da im svećenici i vjernici budu poslušni. - U Crkvi je oduvijek vrijedilo: 'lex orandi lex credendi'. Liturgija je neraskidivo vezana za teologiju. Papa je kao orijentir u svoje učiteljstvo usidrio kontinuitet s tradicijom. Jedna jaka gesta u tom smislu je bilo povlačenje izopćenja lefebvristima. Što mislite o tomu? Mislim da je to bila gesta velike ljubavi. Lako je prekinuti jedinstvo (comunio), a teško ga je ponovo uspostaviti. Naprotiv Krist želi da budemo jedno. To za nas mora biti imperativ. Papino djelovanje čini vidljivim njegovu strpljivost. S druge strane kad tomu ne bi bilo tako, doživjeli bismo paradoks: dok se tako jako postulira dijalog s nekatolicima, čak s nekršćanima, kako bi se moglo zbog pristranosti odbaciti ideju da se ponovo ujedinimo s onima koji imaju istu vjeru? Sâm Benedikt XVI. je jednom prilikom umjesno citirao poslanicu sv. Pavla apostola Galaćanima: 'Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.' (Gal 5,15) Sadašnja drama Crkve je ekskluzivizam onih koji se nazivaju ekumenistima. - Govori se o politici i vrijednostima. O 'moralnom pitanju' govore mnogi stranački čelnici... I ja puno čujem o potrebi 'etičkog kodeksa' za stranke. Što se tu misli pod etikom, ne precizira se pobliže. Mogu li ljudi sami odlučivati što je dobro ili loše? Umjesto toga treba se vratiti k Deset zapovijedi Božjih, jedinom pravom etičkom kodeksu koji dolazi od Boga." Izvor: katholisches.info, papalepapale.com Slika: Acción Litúrgica

Neočekivana činjenica

Nova knjiga msgr. N. Buxa, konzultora Ureda za liturgijska slavlja Svetog Oca, nosi provokativan naslov Kako ići na misu, a ne izgubiti vjeru. Predstavili su je prefekt Kongregacije za bogoštovlje, A. kard. Cañizares Llovera i prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, R. kard. Burke. Uvod je napisao V. Messori. Knjiga se bavi problemima koji su nastali u liturgiji zadnjih desetljeća. Misa se prema auktorovim riječima često ne slavi kao izraz dvotisućljetnog obreda Katoličke crkve, nego prema sklonostima i kreativnosti pojedinih celebranata koji tako stvaraju vlastite obrede. Liturgijske zloporabe, koje se nikada ne mogu opravdati, za posljedicu imaju gubitak vjere. Monsinjor je povodom izlaska knjige dao intervju iz kojega Rorate caeli izdvaja odgovore na dva aktualna pitanja. Drugi odgovor tiče se nadolazećeg naputka o primjeni motuproprija Summorum Pontificum.

"- Na kojoj je točki 'reforma reforme' koju želi Benedikt XVI.?

Tim izrazom, koji je Ratzinger koristio dok je još bio kardinal prefekt Kongregacije za nauk vjere, mislio je da se reforma nastala nakon Koncila treba nastaviti i da je na neki način treba ispraviti ondje, rabeći njegove riječi, gdje se slika previše restaurirala, to jest, gdje se u pokušaju čišćenja preuzelo rizik da se ukloni previše slojeva boje. Tu je restauraciju započeo vlastitim stilom. Papa celebrira liturgiju na nježan, a ne na bučan način. Također želi da molitve, pjesme i sve ostalo ne bude u egzibicionističkim tonovima. Treba uočiti dva čina u njegovim liturgijama koja su bjelodana: između njega i zajednice je križ, što naznačuje da liturgijski obred nije upravljen svećeniku, nego Kristu; i primanje pričesti klečeći, što ukazuje da se ne radi o gozbi, u svjetovnom smislu riječi, nego o pričesti Tijelom Isusa Krista, kojemu se najprije klanja, kako kaže sv. Augustin, a tek zatim ga se blaguje.

- S koliko se zaprjeka susreće motuproprij 'Summorum Pontificum' o pretkoncilskoj misi?

Vjerujem da zaprjeke postaju sve slabije, nego kad je motuproprij 2007. objavljen. Možemo putem interneta vidjeti da postoji diskretan pokret mladih ljudi koji traže i, koliko je moguće, idu na tradicionalnu misu, zvanu i latinskom ili misom svih vremena, a to je, vjerujem, važan znak na koji treba obratiti pozornost.

Jasno je da pastiri Crkve, najprije biskupi, a onda župnici, premda često govore da trebamo biti sposobni shvatiti znakove vremena, izraz koji se nakon II. vatikanskog često rabi, često ne shvaćaju da te znakove ne određuju oni, nego se oni događaju i njima upravljaju većinom mladi ljudi. Mislim da je to najzanimljiviji simptom, jer ako [samo] stariji, odrasli, dolaze na tradicionalni misu, moglo bi se posumnjati na nostalgiju. Činjenica da je većinom mladi ljudi traže i sudjeluju na toj misi, potpuno je neočekivana i stoga zaslužuje da je uvide, razumiju i da je poprate osobito biskupi.

Mislim da Papa to priznaje i zato namjerava učiniti daljnji doprinos instrukcijom o primjeni motuproprija kako bi pomogao svakomu da shvati, kako uz novi oblik rimskog obreda, postoji drevni ili izvanredni oblik."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Papa Ratzinger Blog

(Ne)provođenje

21. studenog 2010. u Versaillesu je održana treća Konferencija za katoličko jedinstvo povodom trogodišnjice stupanja na snagu motuproprija Summorum Pontificum. Nazočilo je oko 700 slušatelja, a govorio je i već nam dobro poznati msgr. Bux.

"Debatu je otvorio D. Hamiche iznijevši mišljenje da izvanredni oblik treba postati redoviti (tako što ga treba celebrirati češće i posvuda), a redoviti izvanredniji (prema reformi reforme). Glede brojaka, Papin pomirbeni pothvat donio je Francuskoj u ove tri godine dodatnih osamdeset mjesta na kojima se celebrira klasična misa. Ipak, kao što znaju svi iz komercijalne branše, ponuda stvara potražnju; nitko ne traži ono za što ne zna. D. Hamiche se nada novom razvoju u provođenju motuproprija, uključujući:

- celebraciju (izvanrednog oblika) svake nedjelje i svetkovine u svakom dekanatu
- da svaki biskup (barem) jednom godišnje celebrira u svojoj katedrali
- uspostavu povjerenstva u okviru Francuske biskupske konferencije koja bi se bavila primjenom motuproprija

Nakon toga je četvero sudionika podijelilo svoja iskustva:

- u župi Sv. Klotilde u Parizu (VII. okrug) sv. misa u izvanrednom obliku slavljena je ponedjeljkom u vrijeme ručka za one koji rade, ali je po nadbiskupovoj naredbi odbijeno da se celebrira nedjeljom
- u župi Sv. Magdalene u Plessis-Robinsonsu (92. departman) riješeno je da se celebrira svake nedjelje
- u Montmorecyju (95. departman) je iznađeno manjkavo rješenje
- u župi Gospe Versajske je zahtjev za misom u izvanrednom obliku glatko odbijen

Msgr. N. Bux, konzultor Ureda za liturgijska slavlja Vrhovnog Svećenika i član dviju kongregacija (Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za kauze svetih, op. splendor), detaljno je govorio o liturgiji i Papinoj želju za mirom na tom području. Svoju je intervenciju započeo rekavši da su francuski biskupi koji rado surađuju s nekršćanima, dužni također razgovarati s katolicima i da se ne trebaju bojati ovce iz vlastitoga stada! Trebaju se suočiti sa stvarnošću, a ne se držati percepcije koju imaju o njoj. Podsjetio je da je izvanredni oblik tu za sav narod Božji, a ne samo za manjinu, te da treba poslužiti kao pedagoški uzor za bolje celebriranje redovitoga oblika. Istaknuo je kako u Italiji motuproprij provode svećenici. Dakle, potaknuo je svećenike da budu hrabri u provođenju toga dokumenta. Konačno, dodao je da se na odbijanje izvanrednog oblika može gledati kao na prekid zajedništva s Papom."

Izvor: RORATE CÆLI

Samo dva načina

Danas donosim prijevod intervjua don Nicole Buxa o ispravnom načinu pričešćivanja. Poznat je kao liturgičar i promicatelj liturgijske obnove koju želi papa Benedikt XVI. Ovdje se nalazi i predgovor njegovoj knjizi prefekta Kongregacije za bogoštovlje.
Kad monsinjor u ovom intervjuu kaže da nema takvog teksta u Tradiciji koji opravdava pričest na ruku, netko će se sjetiti sv. Ćirila Jeruzalemskog, zato je dobro pročitati i ovo.

"Kako pričešćivati na dostojanstven način? Upitali smo teologa i uvaženog liturgičara msgr. Nicolu Buxa. Možda je slučajnost, ali modernizam i aljkavost pojedinih postkoncilskih tumačenja doveli su do obezvrjeđivanja toga sakramenta, tako da je danas sva sila načina kako mu ljudi pristupaju...

Don Bux, koji je način najkorektniji za pričest?

“Rekao bih da su dva načina. Jedan je kada primamo hostiju na jezik stojeći, a drugi je na koljenima. Ne vidim nikakav treći način.”

Govorimo o načinu kada se prima stojeći.

“Dobro, nemam ništa protiv toga načina. Važno je da je vjernik najdublje svjestan što prima, dakle da ne pristupa pričesti nehajno, što pokazuje nezrelost i potpunu odijeljenost od Boga.”

Pričest stojeći, ali koji je najbolji način?

“Gledajte, i primanje pričesti stojeći može biti s pobožnošću, skrušenošću... i osjećajem za sveto. Bilo bi jako dobro i prikladno, bez dvojbe, učiniti neki znak štovanja prije pričesti, čak i kad se prima stojeći, žene mogu pokriti glavu, znak križa ili lagani naklon u znak ljubavi.”

Ali, zašto ljudi pristupaju pričesti kao da se radi o nekom buffetu?

“Sviđa mi se taj izraz, dijelom je i točan. Mnogi mehanički ustaju, a da ne znaju niti mogu zamisliti što primaju. Misle kako sudjelovanje na misi automatski uključuje pričest, iako je činjenica da joj mogu pristupiti samo oni koji su zaista u milosti Božjoj.”

Na zadnjim misama su oni koje je papa Benedikt XVI. pričešćivao klečali.


“Da, u pravu je što tako čini. Vjerujem da klečanje za vrijeme pričesti pomaže da se saberemo i bolje shvatimo otajstvo. Kleknuti pred Tijelom Kristovim čin je ljubavi i poniznosti pred Bogom, pomaže nam da obnovimo osjećaj za sveto, danas zapostavljen i izgubljen ili barem prigušen.”

Sve u svemu, pričest na koljenima pomaže duhu?


“Da, svakako, pomaže pobožnosti i duhovnosti. Vjerujem da pričešćivanje na koljenima najviše odgovara osjećaju za otajstveno i sveto.”

A, primanje na ruku?


“Žao mi je, ali nema teksta u Tradiciji koji to opravdava. Čak ni uzmite i jedite svi; nema spomena ruke, ako želite, možemo reći da su apostoli bili svećenici i imali su pravo uzeti rukom. Istočnjaci to ne dopuštaju.”

U rimskoj crkvi nazvanoj Caravita, koju jako pohađa, osobito meksička katolička zajednica, isusovački svećenik [...] dijeli pričest na način da vjernici umaču hostije u kalež. To nije u redu?


“Tako je, to je najozbiljnija zloporaba koja se ne smije tolerirati, dobro ste učinili što ste me izvijestili, o tomu treba upozoriti biskupa, mora to doznati. U paragrafu 88 i 94 [Redemptionis Sacramentum] čvrsto stoji da nije dopušteno vjernicima da sami uzimaju hostije ili da kalež ide od osobe do osobe. Vjerujem da takva pričest nije valjana. Analizirat ću problem, radi se o nedopustivoj zloporabi koju moramo spriječiti, što prije to bolje.”"

Izvor: RORATE CÆLI
La Buhardilla de Jerónimo
Slike: 1 2 3 4

Reforma Benedikta XVI.

Vrlo zapažen predgovor kard. Cañizaresa španjolskom izdanju knjige don Nicole Buxa, "Reforma Benedikta XVI. Liturgija između inovacije i tradicije".

"Trebalo je svega nekoliko mjeseci da od objave ove knjige dođe do španjolskoga prijevoda. U međuvremenu se dogodilo nekoliko bitnih stvari koje su promijenile klimu oko ove teme. Radi se o osobito o kontroverzi koja se razvila nakon ukidanja ekskomunikacije četvorice biskupa koje je prije dvadeset godina posvetio nadbiskup Lefèbvre. Ovom gestom susretljivoga milosrđa htio je Sveti Otac pripomoći njihovom punom integriranju u Crkvu i djelom pokazati da se Crkva ne odriče svoje tradicije. Ta se gesta, naprotiv prikazivala, kao da je «tradicionalna misa» povezana s disciplinskim problemom, pa i još gore, političkim.

Pri tomu postoji opasnost od previđanja dubljega značenja motuproprija od 7. srpnja 2007., koji u gesti iznimnoga crkvenoga «common sensea» priznaje punu valjanost jednoga obreda, koji je stoljećima duhovno hranio Crkvu Zapada. Nesumnjivo, bilo je potrebno produbljenje i obnova liturgije, ali u mnogo slučajeva ona je bila neuspješna. Prvi dio konstitucije «Sacrosanctum Concilium» nije zaista prodro u duh i srce vjernika. Dogodila se promjena forme, re-forma, ali ne istinska obnova, kakvu su željeli koncilski oci. Katkad su se promjene poduzimale samo zbog promjene, da bi se odstupilo od prošlosti koju se promatralo potpuno negativno i gledajući na reformu kao na prekid, a ne na organski razvoj tradicije. To je otpočetka vodilo reakcijama i protivljenju, a u nekim slučajevima također stavovima i sklonostima koji su vodili ekstremnim rješenjima, pa i činima zapriječenima kanonskim kaznama. Ipak, mora se razlikovati stegovni problem, nastao zbog neposluha jedne skupine, od doktrinalnoga i liturgijskoga.

Vjerujemo li doista da je euharistija «vrelo i vrhunac kršćanskoga života», kako nas podsjeća II. Vatikanski koncil, tada ne možemo dopustiti da se slavi na nedostojan način. Za mnoge prihvaćanje koncilske reforme znači misu, na ovaj ili na onaj način, «desakralizirati». Koliko je svećenika optuženo da su «reakcionarni» ili «protukoncilski», samo zato što celebriraju pobožno ili svečano, ili jednostavno što potpuno slijede rubrike. Krajnje je vrijeme da se oslobodimo od ovakve dijalektike.

Kako je reforma provedena, pokazala se poglavito kao potpuna promjena, kao da se htjela stvoriti provalija između «prije» i «poslije» Koncila, i to tako da je «pretkoncilski» rabljeno kao pogrda. Dolazi zatim i pojava, koju Papa bilježi u zadnjem pismu biskupima, 10. ožujka 2009. : « Katkad se dobiva dojam da naše društvo treba barem jednu skupinu, prema kojoj ne smije biti nikakve snošljivosti i na koju se može istresti mržnja.» U dobroj mjeri je to godinama vrijedilo za svećenike i vjernike privržene obliku mise kakav se stoljećima prenosio, i koje se često, kako je to tada kardinal Ratzinger istaknuo, tretiralo «kao gubavce».

Danas se, zahvaljujući motupropriju, stanje značajno promijenilo; i to većim dijelom stoga što Papina namjera nije bila samo da iziđe u susret pristalicama monsinjora Lefèbvrea, pa niti da se ograniči na to da iziđe u susret opravdanim željama vjernika koji su iz različitih razloga odani liturgijskoj baštini rimskog obreda, nego također i na osobit način, da svim vjernicima omogući pristup liturgijskom blagu crkve; omogućivši tako da liturgijsku baštinu crkve otkriju i oni vjernici koji je nisu poznavali. Kako često držanje onih koji tu baštinu preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga motuproprij treba promatrati potpuno neovisno o bilo kakvim postojećim konfliktima: sve da nema ni jednog jedinoga «tradicionalista» kojemu treba izaći u susret, ovo «otkrivanje» baštine dovoljan je temelj i opravdanje za papinu odluku.

Htjelo se tu odluku prikazati kao «napad na Koncil», što samo pokazuje nepoznavanje samoga Koncila čija je nakana bila dati svim vjernicima priliku da upoznaju i cijene mnogostruko liturgijsko bogatstvo Crkve: «Vjeran predaji, obznanjuje Sveti koncil da sveta majka Crkva svim zakonito priznatim obredima priznaje isto pravo i isto dostojanstvo, i želi ih sačuvati i ubuduće i promicati na svaki način.» (SC 4).

U tim odlukama nema ništa revolucionarno, Crkva je uvijek tako postupala, a gdje se slučajno od toga odstupilo, posljedice su bile tragične. Nije se pazilo samo da se čuvaju istočni obredi, nego su i na Zapadu biskupije kao Milano, Lyon, Köln, Braga i različiti redovi čuvali vlastite obrede stoljećima. Najbolji je primjer sadašnjega stanja Toledska nadbiskupija. Kardinal Cisneros se zauzeo svim snagama da mozarapski obred, kojemu je prijetilo izumiranje, sačuva kao «izvanredni». Nije tiskao samo misal i brevijar, nego je odredio i posebnu kapelu u svojoj katedrali, gdje se tim obredom slavi misa do današnjega dana.

Takve različitosti nikada nisu značile i ne mogu značiti, da postoje doktrinalne razlike- naprotiv ukazuju na unutarnje jedinstvo. Nužno je da to isto jedinstvo bude i među obredima koji su danas u upotrebi. Današnja zadaća, kako nas upućuje knjiga don Nicole Buxa, sastoji se u tome da se pokaže teološko jedinstvo liturgije različitih obreda, kako su se stoljećima slavili, s novom liturgijom reforme- ili gdje je to jedinstvo nejasno, da ga opet uspostavi.

«Reforma Benedikta XVI» knjiga je bogata činjenicama, refleksijama i idejama, a među mnogima temama koje obrađuje mogu istaknuti samo neke :

Prva je ime kojim trebamo nazvati tu misu. Auktor predlaže da je nazovemo u orijentalnoj maniri «Liturgijom sv. Grgura Velikoga». To je vjerojatno bolje, nego je nazvati jednostavno «gregorijanska», što može biti dvoznačno (dvoznačnost se može izbjeći nazivom «damazo-gregorijanska»). Praktičnije je nego «tradicionalna misa», gdje je ovaj pridjev u opasnosti da nosi prizvuk kontroverze ili folklora, a bolje je i od «izvanredni oblik»- što je previše administrativan naziv. «Usus antiquior» ima nedostatak da zvuči kronološki. U drugu ruku, «usus receptus» je pretehnički. «Misal sv. Pija V.» ili «bl. Ivana XXIII.» je previše značenjski ograničen. Jedini nedostatak «Liturgije sv. Grgura» je u tome što u bizantskom obredu već postoji jedna «Liturgija sv. Grgura, pape rimskoga»; pretposvećenih darova u korizmi.

Drugo, činjenica da je usus «izvanredan» ne znači da ga trebaju koristiti samo svećenici i vjernici privrženi izvanrednom obliku. Kako o. Bux potiče, bilo bi vrlo pozitivno kada bi svećenik koji uobičajeno celebrira u «redovitom» obliku, prigodno celebrirao u «izvanrednom». To blago je nasljeđe svih i svatko bi mu, na ovaj ili na onaj način, trebao imati pristup. Pri tomu se njegova primjena čini posebno prikladna onda kada stari misal sadrži posebno bogatstvo (osobito kada drugi kalendar ništa posebno ne predviđa); npr. za vrijeme Septuagesime, za kvatre ili za vigiliju Duhova, a moguće i za neke posebne zajednice, bilo posvećenog života ili bratovštine. Slavlja u «izvanrednom» obliku bila bi veliko obogaćenje za bogoslužja Velikoga tjedna, barem neka, jer obredi Svetog trodnevlja sadržavaju obrede i molitve koji idu do najstarijih vremena Crkve.

Nadalje treba istaknuti da se nakana pape Benedikta XVI. najmanje sastoji u tome da uvodi novosti ili promjenu smjera u upravljanju; nego želi konkretizirati što je Ivan Pavao II. započeo inicijativama kao što su papinski dokument «Quattuor abhinc annos», konzultacija komisije kardinala, motuproprij «Ecclesia Dei» i stvaranje Komisije istoga naziva, i govor upućen Kongregaciji za bogoštovlje 2003.

Potrebno je uzeti u obzir i ekumensku dimenziju: kritike upravljene na obred rimske tradicije također pogađaju druge tradicije, a iznad svih naše pravoslavne braće. Gotovo svi napadi protiv ponovnog uvođenja staroga misala pogađaju točno ona mjesta koja su nam zajednička s Istokom. Ovo nalazi potvrdu u pozitivnoj reakciji pokojnoga moskovskog patrijarha na objavu motuproprija.

Ne manje bitan aspekt ove knjige se sastoji u tomu što nam pomaže da bolje obuhvatimo različite aspekte našega današnjega položaja. Naša generacija stoji pred velikim liturgijskim izazovima; pomoći cijeloj Crkvi da potpuno slijedi što konstitucija Sacrosanctum Concilium II. Vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke crkve govore o liturgiji. Valja slijediti što je Sveti Otac kao kardinal Joseph Ratzinger napisao o liturgiji, osobito u njegovoj divnoj knjizi «Duh liturgije»; obogatiti se načinom na koji Sveti Otac slavi liturgiju- potpomognut Uredom za liturgijska slavlja, koji vodi msgr. Guido Marini, a čiji je član i auktor ove knjige kao savjetnik. Te su papinske liturgije primjer za cijeli katolički svijet.

Na kraju želim napomenuti, da je od velikoga značenja da se sve ovo temeljito izlaže u sjemeništima kao integralni dio svećeničke formacije; da se posreduju teorijska i praktična znanja liturgijskoga bogatstva, ne samo rimskoga obreda, nego također koliko je više moguće i različitih obreda Istoka i Zapada, tako da nastane nova generacija svećenika slobodna od predrasuda.

Nadam se da će ova vrijedna knjiga don Nicole Buxa služiti boljem upoznavanju namjera Svetoga Oca i otkrivanju bogatstva primljene baštine te da nas u isto vrijeme prosvijetli u našem djelovanju. Želimo zamoliti Gospodina da znamo, kako je Pavao VI. govorio, tumačiti «znakove vremena».

+ Antonio kardinal Cañizares
Prefekt Svete kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu
Nadbiskup Apostolski administrator Toleda
8. travnja 2009."

Izvor: New Liturgical Movement