nedjelja, listopada 26, 2014

Usus antiquus

U Rimu i Nursiji se od 23. do 26. listopada 2014. odvija III. međunarodno hodočašće vjernika privrženih klasičnoj rimskoj liturgiji. Nazvano je po motupropriju kojim je papa Benedikt XVI. priznao važnost tradicionalne svete mise i vratio joj prava u životu Crkve.


Pontifikalnu svetu misu jučer je u bazilici Sv. Petra na oltaru Katedre služio prefekt Vrhovnog sudišta Apostolske signature, R. L. kard. Burke.


Jučer je objavljeno i pismo koje je Benedikt XVI. početkom ovog mjeseca uputio G. Capocciji, generalnom delegatu hodočašća. Papa u miru je još u rujnu primio predstavnike udruge Juventutem i hodočašća Populus Summorum Pontificum. Ove se godine navršilo sedam godina od slavnog motuproprija Summorum Pontificum i deset od početaka formiranja pokreta tradicijske mladeži Juventutem, u travnju 2004.

"Benedictus XVI
Papa emeritus

Vatikanski Grad
10. X. 2014.


Poštovani gospodine generalni izaslaniče,

konačno sam našao vremena da Vam zahvalim na Vašem pismu od prošloga 21. kolovoza. Vrlo sam sretan što 'Usus antiquus' sada živi u punom miru u Crkvi, također među mladima, i što ga podupiru i celebriraju veliki kardinali. 

Duhom ću biti s Vama. Moj položaj 'klauzurnog koludra' ne dopušta mi istodobno izvanjsku prisutnost. Iz svoje klauzure izlazim samo u posebnim prigodama, kada me osobno pozove Papa.

U molitvenom i prijateljskom zajedništvu

Vaš u Gospodinu,
Benedikt XVI."

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: marcreverdin, Chiesa e post concilio (2, 3)

četvrtak, listopada 23, 2014

Das Drama geht weiter

Još uvijek ne prestaju analize o nečuvenim događajima sa Sinode o obitelji. Bliski Papini savjetnici i odabranici, pobornici vjerskog i moralnog prevrata, izražavaju svoje žaljenje privremenim neuspjehom. Minuli debakl shvaćaju sada kao generalnu probu za Sinodu (ili "revoluciju" po riječima isusovačkog generala) sljedeće godine s novim akterima, kako piše QVC u svom novom postu. Mnogobrojni pokreti za obranu obiteljskih vrijednosti nisu ni slutili da će u novom pontifikatu naići na još jednu frontu gdje će se morati braniti. 

Ostaje, ipak, i činjenica o Papinom neočekivanom porazu, usprkos svim poduzetim pritiscima na sinodalne oce i neviđenoj cenzuri. Štetu je nanio i papinskoj službi. Valjda se stoljećima nije dogodilo da biskupi pozivaju jednog papu na red kao što su to morali učiniti neki istaknuti sudionici Sinode. Veliki nadbiskup kijevski je čak govorio o potrebi da se "pošalje jasna poruka vjernicima i Papi" da je "obitelj trajna, vjerna i sakramentalna zajednica između muškarca i žene"

"Čini se da je i zadnjem crkvenom predstavniku postalo jasno da Franjo usprkos svom demonstrativnom govorenju o kolegijalnosti i slobodi govora, ne preza pred manipulacijom i gušenjem mišljenja da provede svoje ciljeve." Jasno je da su Forte i Fernandez imali njegovo odobrenje za skandalozni preliminarni izvještaj. Messainlatino.it piše da je Franjina ključna pogrješka bila ta što je dirnuo u obitelj, "središnju temu papinstva Ivana Pavla II., koji je značajno obilježio katolike koji danas žive, kao i pontifikata Benedikta XVI. o 'vrijednostima o kojima nema pregovora'. 'Mlitavima se moralni laksizam može sviđati', ali ne pravim vjernicima koji svjesno ili nesvjesno razumiju da se ovdje poseže za supstancijom. Vjerojatno bi bilo manje otpora da je Papa počeo s napadom na području ekumenizma do kojeg područja većini nije osobno stalo." (katholisches.info)

Poljaci su bili među prvima koji su s ogorčenjem prepoznali Papinu protuwojtylovsku poziciju. Nadbiskup S. Gądecki je o preliminarnom izvještaju jasno rekao "da dokument odstupa od nauka pape Ivana Pavla II." i "sadrži tragove ideologije koja je protivna braku".

U zaključnom govoru Papa se požalio na protivnike neslavne Relatio koji se nisu dali da "iznenaditi", nazvavši ih zelotima, skrupulantima, tradicionalistima i intelektualistima. "U istom je govoru Franjo odjedanput otkrio da nije samo rimski biskup, kako se uostalom demonstrativno predstavlja, nego papa." Upozorio je na svoja prava kao "vrhovnog pastira i učitelja svih vjernika" koji ima "vrhovnu redovitu vlast u općoj Crkvi". "Jasna poruka da podsjeti tko zapovijeda." (katholisches.info)

"Mediji koji nisu bliski Crkvi pokušat će ga i nadalje podupirati i kuditi konzervativce koji intrigiraju protiv Pape. Još će biti milijuna ljudi koji padaju u trans jer ima papa kaže običan 'dobar tek'." Ipak, čini se da je Franjo otkrivši karte u očima mnogih izgubio dosta privlačnosti. (Isto)

Slijedi razmišljanje R. de Matteija o nastavku drame kako je to rekao jedan istaknuti predstavnik nesuđene "oktobarske revolucije".

"R. kard. Marx, nadbiskup münchenski, izjavio je u jednom intervjuu: 'Das Drama geht weiter!' ('La Repubblica', 20. listopada 2014.). 'Drama' koja se nastavlja je Biskupska sinoda koja je u auli doživjela neočekivani obrat. 

'Relatio post disceptationem' od 13. listopada 2014., unatoč preradama nije uspjela dobiti očekivanu dvotrećinsku većinu na dvije krucijalne točke: pripuštanje k pričesti razvedenih i ponovo vjenčanih te otvaranje homoseksualnim parovima. Za prvu je točku glasovalo 104 za i 74 protiv, a za drugu 118 za i 62 protiv. Usprkos očitom javnom debaklu, kard. Marx, koji je jedan od najgorljivijih eksponenata progresivnog krila, izjavio je da je zadovoljan jer se revolucionarni proces sastoji iz različitih etapa. O nekim temama je izjavio: 'napravili smo dva koraka naprijed, a onda jedan natrag'.

Na korak natrag su bili prisiljeni zbog otpora sinodalnih otaca koji je bio jači, nego što su očekivali. Da bi se razumjela težina tog događaja, treba se sjetiti Drugoga vatikanskog koncila: usprkos žestokoj debati u auli, prijeporni dokumenti poput 'Dignitatis humanae' prihvaćena je s 2308 za i 70 protiv, a 'Nostra Aetate s 2221 za i 88 protiv. Ako se tada govorilo o većinskom konsenzusu, danas je evidentna podjela.

Crkva je danas bojno polje kao što je mnogo puta bila od Niceje do II. vaticanuma, gdje su se uvijek sukobljavali ne konzervativci i progresivci, nego katolici koji nisu htjeli dirnuti ni iotu od božanskoga pologa, te oni koji su tom pologu htjeli dodati nešto novo. Rečenicu pape Franje: 'Bog se ne boji onoga što je novo!'- trebalo bi shvatiti u drukčijem smislu od onoga koji joj je htio dati Prvosvećenik: može jednostavno značiti da se Bog ne boji 'novotara'; On uništava njihovo djelo i braniteljima nepromjenjivoga Učiteljstva Crkve povjerava zadaću da ih poraze.

Na području vjere i morala svaki izuzetak uvodi novo pravilo, a svako novo pravilo otvara put normativnom sustavu koji ruši prethodni. Novina ima revolucionarni domet koji se može prepoznati već u embrionalnom stadiju. Kardinal Pell je u televizijskom intervjuu za 'Catholic News Service' označio zahtjev za davanjem pričesti razvedenima koji su ponovo civilno vjenčani, trojanskim konjem koji otvara put priznanju istospolnih partnerstava. 

Broj ponovo vjenčanih razvedenih osoba koje traže pričest, zapravo je zanemariv. U igri je nešto sasvim drugo: da Crkva prihvati homoseksualnost koja se više neće shvaćati kao grijeh niti kao neuredno nagnuće, nego kao pozitivnu 'tenziju' prema dobru koja je dostojna pastoralnog prihvaćanja i pravne zaštite. Kardinali Marx i Schönborn bili su posve jasni u toj stvari, a pomoćni tajnik Sinode, msgr. B. Forte, gojenac krivovjerne Tübingenske škole, ispunio je njihove želje kao auktor najnepristojnijih dijelova prve 'Relatio'.

Velika većina sinodalnih otaca je odbacila skandalozne paragrafe, ali ono što vjera ne dopušta jednostavno će biti dopušteno u praksi u očekivanju da će sljedeća Sinoda to odobriti. Za mnoge laike, svećenike i biskupe, homoseksualnost se može prakticirati, iako nije pravno prihvaćena, zato što ona za njih nije nikakav težak grijeh. S tim je povezano pitanje izvanbračnog suložništva. Ako seksualnost izvan braka više nije težak grijeh, nego- ukoliko je veza stabilna i iskrena- pozitivna vrijednost, onda zaslužuje svećenički blagoslov, a sa strane države legalizaciju. Ako je vrijednost, onda je i pravo, a ako postoji pravo na seksualnost, neizbježan je korak od priznavanja suložništva razvedenih do istospolnog braka.

Doktrinarno Učiteljstvo Crkve koje se nije mijenjalo tijekom dvije tisuće godina, uči da prakticiranje homoseksualnosti treba držati protunaravnim porokom koji za posljedicu nema samo vječno prokletstvo individua, nego i moralnu propast društva. Riječi svetog Augustina u 'Ispovijestima' sažimaju misao otaca: 'Stoga protunaravne opačine, kao što su bile opačine Sodomljana, treba uvijek i posvuda osuđivati i kažnjavati. Pa i kad bi ih počinjavali svi narodi, svi bi bili potpali pod istu kaznu po božanskom zakonu, jer nisu stvoreni za to da na taj način čine zloporabu' ('Ispovijesti', knjiga III., glava 8).

Crkveni su pastiri tijekom stoljeća uzimali i dalje predavali taj vazda vrijedeći nauk. Kršćanski je moral uvijek bezrezervno osuđivao homoseksualnost i ustanovio da taj porok ni na koji način ne može pretendirati na legalizaciju u pravnom poretku niti ga politička moć može promicati. Kad je Europski parlament 1994. prvi put donio rezoluciju u korist istospolnog pseudobraka, Ivan Pavao II. je u svom govoru od 20. veljače 1994. ponovio da je 'pravno priznanje istospolne prakse moralno nedopustivo. (...) Tom rezolucijom Europskog parlamenta se traži legitimiranje moralnog nereda. Parlament je krivo dodijelio institucionalnu vrijednost devijantnim ponašanjima koja nisu u skladu s planom Božjim. (...) Zaboravljajući Kristove riječi- 'Istina će vas osloboditi' (Iv 8, 32)- pokušalo se stanovnicima našeg kontinenta indicirati moralno zlo, devijaciju, izvjesno ropstvo kao put oslobođenja, krivotvoreći samu bît obitelji.'

U toj se doktrinarnoj zgradi, 28. srpnja 2013. otvorila pukotina, kad je papa Franjo na letu iz Brazila izrekao eksplozivne riječi: 'Tko sam ja da sudim!'- određene da se otada rabe za opravdanje svakog prijestupa. Suđenje, s definiranjem istine i osudom zablude koje iz njega proizlaze, pripada 'par excellance' Namjesniku Kristovu, vrhovnom čuvaru i sudcu vjere i morala. 

Pozivajući se na Franjine riječi, neki su biskupi i kardinali unutar i izvan sinodalne aule, iznijeli zahtjev za priznanjem pozitivnih aspekata protunaravnih odnosa. No, ako jedan od najtežih grijeha prestaje biti takav, time se automatski napada shvaćanje grijeha uopće i oživljava se luteransko razumijevanje milosrđa koje je anatemizirao Tridentski koncil. U kanonima o opravdanju, promulgiranima 13. siječnja 1547., stoji: 'ako netko tvrdi da vjera koja opravdava nije ništa drugo, nego pouzdanje u božansko milosrđe' (kanon 12); 'da je Bog dao ljudima Isusa Krista kao otkupitelja u kojeg se treba uzdati, a ne i kao zakonodavca kojem se treba pokoravati' (kanon 21); 'da ne postoji smrtni grijeh osim nevjere' (kanon 27); 'neka bude izopćen'. 

Radi se o teologijskim temama koje imaju društvene posljedice. Također laici imaju pravo i dužnost s tim se suočiti dok se približava ne samo Sinoda 2015., nego i 2017., 500. obljetnica Lutherova prevrata, ali i  100 godina od Gospinih ukazanja u Fatimi. Ono što je u tijeku nije dramski spektakl, kako želi sugerirati kard. Marx, nego tvrdi konflikt koji za sobom povlači nebo i zemlju. Zadnji čini drame će biti dramatični, ali epilog će sigurno biti trijumfalan, prema božanskom obećanju koje je potvrdila Gospa u Covi da Iriji 1917.

Neka se Bezgrješna Djevica udostoji udijeliti stalnu čistoću misli i djela svima onima koji u žaru bitke hrabro brane cjelovitost katoličke vjere."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info

utorak, listopada 21, 2014

Blago mirotvorcima

Prije deset godina, 3. listopada 2004.,  beatificiran je zadnji hrvatski kralj Karlo IV. U Zagrebu će se ta obljetnica obilježiti danas, na njegov spomendan, u katedrali u 18 sati. Tom će prigodom prvostolnica dobiti blaženikovu relikviju, a IKA piše da će sudjelovati i neke hrvatske povijesne postrojbe.

Nekoliko misli iz članka benediktinca N. Cochrana o vrijednosti primjera bl. Karla:

"[...] Njegov utjecaj seže daleko preko granica Austrije i stare Austro-Ugarske, i svojim kršćanskim primjerom obuhvaća čitav svijet.

U svijetu u kojem mnogi ne vjeruju u Boga, trebamo vjeru blaženoga Karla.

Gdje je svijet ravnodušan prema siromašnima i potrebitima, trebamo Karlov primjer milosrđa i darivanja.

Gdje se pobačaj smatra kontrolom rađanja i gdje su izvanbračna djeca daleko brojnija od one vjenčanih parova, trebamo sućut i skrb cara Karla za sav ljudski život.

Gdje je broj suložničkih parova bez blagoslova braka na najvišoj razini svih vremena, trebamo primjer kršćanskoga braka koji nam daje Karlo Austrijski.

Gdje razvodi strašno rastu i gdje uvelike nedostaju očevi, trebamo Karlovu nepokolebljivu ljubav prema svojoj supruzi i djeci.

U zemljama gdje se političari u određivanju svoje politike više oslanjaju na ankete, nego na moralna i etička načela, trebamo moralno uvjerenje cara Karla.

Gdje političari streme službama zbog vlastite koristi, trebamo nesebičnost ugarskoga kralja Karla.

Gdje političari protiv svoje savjesti glasuju protiv katoličkog učenja samo da ostanu u službi, trebamo dokazanu vjernost blaženoga Karla učenju Crkve.

Gdje se zakoni donose više u korist bogatih lobista, nego za jednostavne ljude, trebamo primjer Karlove ljubavi i skrbi za ljude svih rasa i socijalnih klasa.

Gdje se širi rat, razdor, nejedinstvo i sukobi, trebamo strast za mirom zadnjega habsburškog monarha.

Gdje milijuni pate zbog bolesti i nemoći, trebamo Karlov primjer koji je sve kušnje i sve nevolje podnio uz riječi: 'Budi volja Tvoja!'

Blaženi Karlo Austrijski mora biti kanoniziran! Ne zato što bi on to trebao, nego zato što mi trebamo njegov nadahnjujući i nesebični primjer.

BLAŽENI KARLO AUSTRIJSKI, MOLI ZA NAS!"

Izvor: Blessed Karl of Austria
Slika: Hrvatska udruga za beatifikaciju kraljice Zite

petak, listopada 17, 2014

Tužna vijest

Praesta, quaesumus, Domine: ✝ ut anima famuli tui Stanislai Sacerdotis, quem, in hoc saeculo commorantem sacris muneribus decorasti, * in caelesti sede gloriosa semper exsultet. Per Dominum.


dr. sc. S. Vitković (1, 2)
prebendar
(* 8. VIII. 1945.-† 17. X. 2014.)

Podaj, molimo Gospodine, ✝ da se duša sluge tvojeg Stanislava svećenika, kojega si za njegova života na ovom svijetu svetim darovima naresio, * vazda slavna raduje u nebeskom prebivalištu. Po Gospodinu.

(Služba za mrtve. Za pokojnoga svećenika u: Rimski obrednik, Zagreb, 1929.)

SECVNDVM COR TVVM

QVC prenosi vijesti o obratu na Sinodi. Mnogi su se biskupi odvažili podignuti svoj glas nakon još jednog pokušaja cenzure. Tom se prilikom kard. Erdő ogradio od Relatio koja je izašla pod njegovim imenom. 

Među onima koji su se ovih dana usprotivili pokušaju prevrata katoličkog nauka je i kard. Pell koji je 15. listopada izjavio da je "'Relatio' tendenciozna i nepotpuna te da se mora revidirati". Objasnio je kako je "sada zadaća uvjeriti dobre prakticirajuće katolike da doktrinarna promjena nije moguća; potaknuti ljude da duboko udahnu, naprave pauzu te rade na tomu da spriječe dublje podjele i radikalizaciju između frakcija". Upozorio je na razorne plodove prihvaćanja duha svijeta i njegova nemorala "u drugim kršćanskim tradicijama" (1). 

Intervju koji je A. Gnocchiju dao kard. Burke i koji je objavljen u Il Fogliu 14. listopada 2014. nije nimalo izgubio na aktualnosti.

Naslov posta su riječi iz gesla koje prati grb kard. Burkea, a potječu iz zaziva:

O bone Jesu, fac ut sim sacerdos secundum Cor Tuum!
O, dobri Isuse, učini da budem svećenik po Srcu Tvojemu!

"Kardinal R. L. Burke se svijetu sviđa malo ili nimalo i, ako je to moguće, još manje se sviđa Crkvi koja se sviđa svijetu. S druge strane, taj je šezdeset šestogodišnji Amerikanac iz Richland Centera u Wisconsinu učinio sve da na katolički način protrese kršćanske savjesti previše sklone mlakosti. Sudjeluje na marševima za život, kaže da treba uskratiti pričest političarima koji podržavaju zakone u korist pobačaja, kritizira ubrzani napredak homoseksualne agende, daje papi Franji do znanja da obrana načela o kojima nema pregovora nije moda podložna hirovima prvosvećenika, podržava misu prema tradicionalnom obredu. Nedavno je objavio zajedničku knjigu 'Ostati u istini Kristovoj. Brak i pričest u Katoličkoj Crkvi' koja se otvoreno suprotstavlja 'milosrdnim' otvaranjima kard. Kaspera u pogledu obitelji i pričesti za rastavljene koji su ponovo civilno vjenčani. Dakle, ništa čudno ako Bergogliova rekonstrukcija Rimske kurije predviđa da kardinal s mjesta prefekta Vrhovnog sudišta Apostolske signature treba u egzil na službu kardinala zaštitnika Suverenog malteškog reda. U međuvremenu je istančani kanonist, sin seoske Amerike, na Biskupskoj sinodi o obitelji preuzeo ulogu protuigrača, katechona, protiv 'obrata' koji se zapravo pripisuje Papinoj namisli što nikada nije demantirano. Kako kaže 'Bibbia poliglotta' [Višejezična Biblija] otvorena na stalku za čitanje u njegovoj radnoj sobi, i to na stranici Propovjednika: 'Sve ima svoj čas (...) postoji vrijeme za šutnju/ i vrijeme za govorenje' (Prop 3, 1 i 7)

- Što se vidi s one strane medijske magle koja okružuje Sinodu?

Vidi se jedna zabrinjavajuća tendencija zato što neki podupiru mogućnost prihvaćanja prakse koja se udaljuje od istine vjere. Iako bi moralo biti očito da se ne može ići dalje tim putem, mnogi, na primjer, ohrabruju opasna otvaranja promjeni o pitanju dopuštanja pričesti rastavljenima i ponovo vjenčanima. Ne vidim kako bi se nepromjenjivo razumijevanje nerazrješivosti braka moglo pomiriti s mogućnošću pripuštanja k pričesti onih koji žive u neregularnim situacijama. Ovdje se izravno dovodi u pitanje ono što je naš Gospodin rekao kad je naučavao da čovjek koji ostavi svoju ženu i oženi drugu, čini preljub.

- Prema reformatorima, taj je nauk postao pretvrd.

Zaboravljaju da Gospodin obećava pomoć onima koji su pozvani živjeti u braku. To ne znači da neće biti poteškoća i patnja, nego da će uvijek tu biti božanska pomoć da se s njima suoče i da budu vjerni do kraja.

- Čini se da zastupate manjinsku poziciju...

Prije nekoliko dana gledao sam televizijsku emisiju u kojoj je kard. Kasper rekao da se ide u pravom smjeru otvaranja. Ukratko: 5,7 milijuna Talijana koji su pratili tu emisiju, morali su dobiti dojam da cijela Sinoda maršira na istoj liniji te da je Crkva došla do točke da mijenja svoj nauk o braku. No, to, jednostavno, nije moguće. Mnogi su biskupi uzeli riječ kako bi rekli da promjene nisu dopustive.

- Ali to ne proizlazi iz dnevnog 'briefinga' vatikanske Tiskovne službe. Na to se požalio i kard. Müller.

Ne znam kako je zamišljen 'briefing', ali mi se čini da nešto ne funkcionira dobro ako se tako manipulira informacijama da se iznosi samo jedno mišljenje, umjesto da se vjerno izvijesti o različitim iznesenim pozicijama. To me jako zabrinjava jer zamjetan dio biskupa ne prihvaća ideje o otvaranju, ali se za to ne zna dovoljno. Govori se o nužnosti da se Crkva otvori svijetu kako je to u veljači navijestio kard. Kasper. Zapravo, njegov stav o temi obitelji i pričesti za rastavljene koji su se ponovo vjenčali nije nov. O tom se diskutiralo prije trideset godina. Od veljače je dobio novu snagu i pustilo se da se širi na nimalo nevin način. No, sve to mora prestati jer nanosi veliku štetu vjeri. Biskupi i svećenici mi kažu da sada mnogi rastavljeni koji su se opet civilno vjenčali zahtijevaju da ih se pripusti k pričesti jer to hoće papa Franjo. Zapravo, tvrdim da se on o tom pitanju do sada nije izjasnio.

- Međutim, čini se očitim da kard. Kasper i oni koji su na toj liniji govore s Papinim dopuštenjem.

To da. Papa je imenovao kard. Kaspera za Sinodu i dopustio da debata ide dalje tim kolosijekom. Ali, kako je kazao jedan drugi kardinal: 'Papa se još nije izjasnio'. Očekujem njegovu izjavu koja može biti samo u kontinuitetu s naukom Crkve svih vremena. Nauk koji se nije promijenio jer se ne može promijeniti.

- Neki prelati koji zastupaju tradicionalni nauk kažu da bi prihvatili promjene ako ih Papa poduzme. Nije li to proturječje?

Da, to je proturječje jer je Papa Namjesnik Kristov na zemlji i time prvi sluga istine vjere. Znajući nauk Kristov, ne vidim kako bi se moglo odstupiti od tog nauka nekom doktrinarnom izjavom ili pastoralnom praksom koja ignorira istinu. 

- Ne pridonosi li akcent koji je Papa stavio na milosrđe kao najvažniju, ako ne i jedinu misao vodilju Crkve, iluziji da bi se moglo prakticirati pastoral razriješen od nauka?

Širi se ideja da bi mogla postojati jedna milosrdna Crkva koja se ne bi brinula oko istine. Duboko me vrijeđa ideja da navodno sve do danas biskupi i svećenici nisu bili milosrdni. Odrastao sam u seoskom predjelu SAD-a i sjećam se kako je dok sam bio dijete u našoj župi bio jedan par s farme blizu naše koji je dolazio na misu u crkvu, ali se nikada nije pričešćivao. Kad sam bio veći, pitao sam svog oca za razlog i on mi je objasnio vrlo prirodno objasnio da oni žive u neregularnom stanju i prihvaćaju to što se ne mogu pričestiti. Župnik je s njima bio vrlo prijateljski, vrlo milosrdan i svoje je milosrđe uporabio za to da se par opet povrati životu u skladu s katoličkom vjerom. Bez istine ne može biti pravog milosrđa. Roditelji su me uvijek učili: ako ljubimo grješnike, moramo mrziti grijeh i sve učiniti da otrgnemo grješnike od zla u kojem žive.

- U Vašoj se radnoj sobi nalazi kip Srca Isusova. U Vašoj je kapeli još jedna slika Srca Isusova. Biskupsko Vam geslo glasi: 'Secundum Cor Tuum'. Jedan biskup, dakle, može ujediniti milosrđe i nauk...

Da, na neiscrpivom i nepresušnom vrelu istine i ljubavi, to jest u slavnom probodenom Srcu Isusovu, svećenik nalazi mudrost i snagu da vodi stado u istini i ljubavi. Arški Župnik je definirao svećenika kao ljubav Srca Isusova. Svećenik ujedinjen s Presvetim Srcem Isusovim neće podleći kušnji reći stadu nešto drugo, doli riječi Kristove koje su nam nepogrješivo predane po Crkvi. Neće podleći kušnji da riječi zdravoga nauka zamijeni konfuznim jezikom i vrlo lako zabludivim.

- Ali reformatori tvrde da se ljubav prema Crkvi sastoji u tome da se trči za svijetom.

To je zaglavni kamen u razmišljanjima onih koji hoće promijeniti nauk ili disciplinu. To me jako brine. Kaže se da su se vremena toliko promijenila da se više ne može govoriti o naravnom pravu, nerazrješivosti braka... Ali, čovjek se nije promijenio. On je i dalje onakav kakvim ga je stvorio Bog. Zasigurno, svijet se sekularizirao, ali to je samo razlog više da se jasno i glasno navješćuje istina. To je naša dužnost, ali da to mognemo učiniti mora se, kako u 'Evangelium vitae' poučava Ivan Pavao II., stvari nazvati imenom. Ne možemo rabiti dvoznačan govor da se svidimo svijetu.

- Čini se da jasnoća nije prioritet reformatorima ako, na primjer, ne vide kontradikciju kada tvrde da rastavljeni koji su se ponovo vjenčali  mogu pristupiti pričesti pod uvjetom da priznaju nerazrješivost braka.

Ako netko iskreno zastupa nerazrješivost braka, onda je jedino što može urediti neregularno stanje u kojem se nalazi ili se suzdržati od pričesti. Tu nema srednjeg puta.

- Čak ni tzv. pravoslavna rastava?

Pravoslavna praksa 'oikonomie' ili drugog ili trećeg pokorničkog braka je i povijesno i aktualno vrlo složena. U svakom slučaju Katolička Crkva tu praksu za koju je stoljećima znala, nikada nije prihvatila zbog snage Gospodinovih riječi koje se spominju u Evanđelju po Mateju (19, 9).

- Ne mislite li da bi ukoliko se osigura to otvaranje, uslijedila mnoga druga?

Sigurno. Sada se kaže da bi se to osiguralo samo u nekim slučajevima. No, tko barem malo poznaje ljude zna da ako se popusti u jednom slučaju, popušta se i u svim ostalima. Ako se zajednica rastavljenih koji su se ponovo vjenčali dopusti kao zakonita, bit će otvorena vrata svim zajednicama koje nisu po zakonu Božjem jer će biti eliminiran konceptualni zaštitni zid koji štiti dobar nauk i dobar pastoral koji se iz njega izvodi.

- Reformatori često govore o Isusu koji je spreman tolerirati grijeh da se mogne približiti ljudima. Je li to zaista bilo tako?

Takav Isus je jedna izmišljotina bez primjera u evanđeljima. Dovoljno je sjetiti se sukoba sa svijetom u Evanđelju po Ivanu. Isus je bio najveći protivnik svoga vremena, a to je i danas. Mislim na ono što je rekao ženi uhvaćenoj u preljubu: 'Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više' (Iv 8, 11).

- Pripuštanje razvedenih koji su se ponovo civilno vjenčali prišesti, potkopava sakrament ženidbe, ali i sakrament euharistije. Nije li to odstupanje koje dira srce Crkve?

U Prvoj poslanici Korinćanima, u jedanaestom poglavlju, sv. Pavao poučava da onaj tko prima Euharisitju u stanju grijeha, 'sud sebi jede'. Pristupiti Euharistiji znači biti u zajedništvu s Kristom, biti suobličeni Njemu. Mnogi oponiraju idejom da Euharistija nije sakrament savršenih, ali to je krivi argument. Nijedan čovjek nije savršen i Euharistija je sakrament onih koji se bore da budu savršeni, prema onomu što Isus zahtijeva: 'Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!' (Mt 5, 48). I onaj koji se bori da postigne savršenost griješi, i ako je u stanju smrtnoga grijeha ne može se pričestiti. da bi opet mogao, mora se ispovjediti, pokajati i čvrsto odlučiti više ne griješiti. To vrijedi za sve, uključujući rastavljene koji su se ponovo civilno vjenčali.

- Danas se sudjelovanje na euharistiji ne promatra kao sakramentalni čin, nego kao jedna socijalna praksa. Ne znači više zajedništvo s Bogom, nego prihvaćenost od zajednice. Nije li u tomu korijen problema?

Istina, sve više se širi takva protestantska ideja. I to ne vrijedi samo rastavljene koji su se opet vjenčali. Često se čuje da u posebnim trenutcima poput prve pričesti, potvrde djece ili vjenčanja i nekatolici mogu primiti Euharistiju. To je protiv vjere, i ponavljam to, to izravno proturječi istini o Euharistiji.

- Umjesto da raspravlja o tim temama, što bi Sinoda trebala učiniti?

Sinoda nije demokratska skupština na kojoj se biskupi okupljaju da već prema većini mijenjaju nauk. Želim da ona bude prigoda da svim obiteljima koje imaju namjeru i trude se svoju vjeru i poziv živjeti najbolje što je moguće, osigura potporu pastirâ; da bude podrška svim muškarcima i ženama koji se usprkos mnogim teškoćama ne žele odreći onoga što evanđelje naučava. To bi trebala činiti Sinoda o obitelji umjesto da se gubi u beskorisnim diskusijama o argumentima koji se ne mogu raspravljati u pokušaju da se promijene istine koje se ne mogu promijeniti. Prema mojem bi mišljenju bilo bolje maknuti te teme sa stola jer one nisu otvorene za raspravu. Umjesto toga, trebalo bi raspravljati kako se može pomoći vjernicima da žive istinu braka. Trebalo bi razgovarati o formaciji djece i mladih koji do braka stižu bez poznavanja fundamentalnih elemenata vjere i onda padaju kod prvih poteškoća.

- Reformatori ne misle na takve katolike koji svoje obitelji drže skupa i u dramatičnim situacijama, umjesto da si započnu 'novi život'?

Mnogi ljudi koji su na sebe preuzeli taj trud pitaju se sada jesu li nešto pogrješno shvatili. Pitaju se jesu li svoj život bacili zbog besmislene žrtve. Sve to nije prihvatljivo, to je izdaja!

- Ne mislite li da je kriza morala povezana s krizom liturgije?

Naravno. U poslijekoncilskom se vremenu dogodio pad vjerskog života i crkvene stege koji je posebno postao vidljiv preko krize liturgije. Liturgija je postala antropocentrična aktivnost. Odražava ljudske ideje umjesto pravo Božje, da mu se klanjamo kao što to On sam traži. Otuda je pozornost na moralnom području usmjerena gotovo isključivo na potrebe i želje ljudi umjesto na ono što je Stvoritelj upisao u srca stvorenja. 'Lex orandi' je uvijek povezan s 'lex credendi'. Kada čovjek ne moli ispravno, onda i ne vjeruje ispravno i prema tome i ne ponaša se ispravno. Primjerice, kad celebriram tradicionalnu misu, vidim mnogo lijepih mladih obitelji s mnogo djece. Ne vjerujem da te obitelji nemaju problema, ali je očito da imaju više snage za suočavanje s njima. Sve to nešto govori. Liturgija je najsavršeniji i najkompletniji izraz našeg života u Kristu, i kad se to sve napusti ili izda, škodi se svakom aspektu u životu vjernika.

- Što može reći pastir katoliku koji se osjeća izgubljenim pred ovim vjetrovima promjene?

Vjernici samo trebaju imati hrabrosti jer Gospodin neće nikada napustiti svoju Crkvu. Sjetimo se kako je Gospodin umirio olujno more i Njegovih riječi: 'Što ste plašljivi, malovjerni?' (Mt 8, 26). Ako se čini da ovo vrijeme konfuzije ugrožava njihovu vjeru, trebaju se samo još snažnije potruditi oko doista katoličkog načina života. No, jasno mi je da živjeti u ovo vrijeme uzrokuje velike patnje.

- Postaje teško ne misliti o kazni.

Tu prvenstveno mislim na sebe sama. Ako sada patim zbog stanja Crkve, onda mislim da mi Gospodin kaže da sam potrebit čišćenja. Također mislim: ako je patnja tako proširena, onda to znači da je cijela Crkva potrebita čišćenja. No, nije to zbog Boga koji samo čeka da nas kazni, nego zbog naših grijeha. Ako smo na bilo koji način izdali nauk, moral ili liturgiju, neminovno slijedi patnja koja nas čisti da nas vrati na uski put."

Izvor: Katholisches.info, Chiesa e post concilio
Slika: St. Louis Catholic

četvrtak, listopada 16, 2014

O opsjenarima

Mnogi su ovih dana ostali začuđeni razinom nasrtljivosti i još više besramnosti predstavnika upravo dijabolične dezorijentacije koji svoje prevratničke ideje prikazuju kao nešto sasvim normalno, kao da su ih ispovijedali katolici svih stoljeća.

Pokojni filozof prava M. Palmaro je za Kasperov govor na prošlom Konzistoriju, u svom zadnjem članku bio napisao da je od onog materijala od kojeg se prave bijele zastave bezuvjetne kapitulacije- i to bezuvjetne kapitulacije pred duhom vremena ovoga svijeta.

Ali, hoće li se svi predati? Članak R. de Matteija završava tim pitanjem i prikazom drame savjesti pred kojom se nalaze mnogi pastiri?

"Poništen osjećaj za grijeh; ukinuta ideja dobra i zla; zapriječeno naravno pravo; arhivirana svaka pozitivna referencija na vrijednosti poput djevičanstva i čistoće. Izvještajem koji je 13. rujna 2014. na Sinodi o obitelji predstavio P. kard. Erdő, seksualna je revolucija službeno prodrla u Crkvu, s devastirajućim posljedicama za duše i društvo.

'Relatio post disceptationem' koju je redigirao kard. Erdő, sažeti je izvještaj prvog tjedna djelatnosti Sinode i takav prema kojem se ravnaju zaključci. Prvi dio dokumenta jezikom najgoreg '68.-aškog žargona nastoji nametnuti 'antropologijsko-kulturalni preokret' društva kao 'izazov' za Crkvu. Pred tom slikom koja od afričke poligamije i 'braka u etapama' stiže do 'prakse suložništva' zapadnog društva, 'Relatio' pronalazi postojanje 'rasprostranjene želje za obitelji'. Ne nalazi se nikakav element moralnoga vrjednovanja. Prijetnji individualizma i individualističnoga egoizma, tekst suprotstavlja pozitivni aspekt 'odnosa' ['relazionalità'] koji se promatra kao nešto dobro po sebi, pogotovo kad stremi preobrazbi u stabilan odnos (br. 9-10). 

Crkva se odriče izricanja vrjednosnih sudova da se ograniči samo na to da 'kaže smislenu riječ nade' (br. 11). Time se potvrđuje novo začuđujuće moralno načelo; 'zakon stupnjevitosti' koji dopušta uočiti pozitivne elemente u svim situacijama koje je Crkva ranije definirala grješnima. Zlo i grijeh uopće više ne postoje. Postoje samo 'nepotpuni oblici dobra' (br. 18), prema doktrini 'stupnjeva zajedništva' koja se pripisuje II. vatikanskom koncilu. "Shvaćajući, dakle, potrebu duhovnoga razlučivanja glede suložništva i civilnih brakova te razvedenih i ponovo vjenčanih, na Crkvu spada da uvidi sjeme Riječi koje je bačeno izvan njenih vidljivih i sakramentalnih granica' (br. 20).

Problem razvedenih koji su ponovo civilno vjenčani je izgovor da se provuče načelo koje narušava dvije tisuće godina morala i katoličke vjere. Slijedeći 'Gaudium et spes', 'Crkva se s poštovanjem okreće onima koji udjeluju u njezinu životu na nepotpun i nesavršen način, cijeneći pozitivne vrijednosti koje oni u sebi nose, radije nego njihova ograničenja i nedostatke' (br. 20). To znači da otpada svaka vrsta moralne osude, jer svaki grijeh predstavlja jedan nesavršeni oblik dobra, nesavršeni način udjelovanja u životu Crkve'. 'U tom smislu, jedna nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u prihvaćanju realnosti civilnog braka te, s nužnim razlikama, također suložništva' (br. 22). I to posebno 'kada zajednica dosegne zamjetnu stabilnost preko javne sveze i odlikuje se dubokom afekcijom, odgovornošću prema potomstvu i sposobnošću da izdrži kušnje' (br. 22). Time se preokreće nauk Crkve prema kojem stabilizacija grijeha po civilnom braku predstavlja teži grijeh od povremenog i prolaznog spolnog sjedinjenja, zato što se iz potonjega lakše ponovo vrati na pravi put. 'Nova senzibilnost u današnjem pastoralu sastoji se uzimanju pozitivne stvarnosti civilnih brakova i, uz nužne razlike, suložništva' (br. 36). Novi pastoral, dakle, nameće šutnju o grijehu, odreknuće od obraćenja grješnika i prihvaćanje 'statusa quo' kao ireverzibilnoga. To je ono što taj izvještaj zove 'hrabrim pastoralnim odlukama' (br. 40). Čini se da se hrabrost ne sastoji u suprotstavljanju zlu, nego u prilagodbi njemu. Odlomci o prihvaćanju homoseksualnih osoba su oni koji se čine najskandaloznijima, ali su logički koherentni s načelima do sada izloženima. Čak i čovjek s ulice shvaća: ako onaj koji je razveden i ponovo vjenčan može pristupiti sakramentima, sve je dopušteno, pa o istospolni pseudo-brak.

Nikada, zaista nikada, naglašava M. Politi u 'Il Fattu' od 14. listopada 2014., nije se mogla u službenom dokumentu koji je producirala crkvena hijerarhija, pročitati ovakva rečenica: 'Homoseksualne osobe imaju darove i kvalitete za ponuditi kršćanskoj zajednici'. Nakon koje slijedi pitanje biskupima cijelog svijeta: 'jesmo li u stanju prihvatiti te ljude, osiguravajući im prostor bratstva u našim zajednicama?' (br. 50). Premda ne izjednačujući zajednica istospolnih osoba s brakom između muškarca i žene, Crkva nudi 'elaboraciju realističnih puteva afektivnog rasta i ljudske i evanđeoske zrelosti uključujući seksualnu dimenziju (br. 51). 'Ne niječući moralne probleme povezane s homoseksualnim zajednicama, uzima se na znanje da postoje slučajevi u kojima je međusobna pomoć do točke žrtvovanja dragocjena potpora u životu partnera' (br. 52). 

Nikakva načelna prigovora protiv usvajanja djece za homoseksualne parove. Samo se kaže da 'Crkva posebnu pozornost prodaje djeci koja žive s istospolnim parovima, naglašavajući da se potrebama i pravima malenih uvijek mora dati prioritet' (br. 52). Na tiskovnoj konferenciji na kojoj je 'Relatio' predstavljena, msgr. B. Forte je išao tako daleko da je izrazio želju za 'kodifikacijom prava koja bi mogla biti jamstvo osobama koje žive u homoseksualnim zajednicama'.

Stroge riječi sv. Pavla prema kojima 'ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekopoutnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega' (1 Kor 6, 9-10), gube značenje za opsjenare novog panseksualnog morala. Prema njima se mora shvatiti pozitivna realnost onoga što je bilo grijeh koji u nebo vapije za osvetom (Katekizam sv. Pija X.). 'Moral zabrana' se treba nadomjestiti dijalogom i milosrđem, a '68.-aški slogan 'zabraniti zabranjivanje' posadašnjen je u pastoralnu formulu: 'ništa se ne smije osuditi'. Ne padaju samo dvije zapovijedi, šesta i deveta, koje zabranjuju nečiste misli i djela izvan braka, već nestaje i ideja objektivnog naravnog i božanskog reda koja je sažeta u Deset zapovijedi Božjih. Ne postoje čini koji su u sebi nedopušteni, niti istine ni moralne vrijednosti za koje treba biti spreman položiti vlastiti život (br. 51 i 94), kako ih definira enciklika 'Veritatis Splendor'. Na optuženičkoj klupi ne sjedi samo 'Veritatis Splendor' i novije izjave Kongregacije za nauk vjere o spolnom moralu, nego također Tridentski koncil koji je dogmatski formulirao narav sedam sakramenata, počevši s euharistijom i brakom. 

Sve je počelo u listopadu 2013. kad je papa Franjo, nakon što je najavio sazivanje dviju sinoda o obitelji, redovite i izvanredne, odaslao biskupima svijeta 'Upitnik'. 

Tajanstvena uporaba anketa i upitnika je dobro poznata. Javno mnijenje vjeruje da neka stvar mora biti dobra ako to tako vidi većina ljudi. Upitnici većini pripisuju mišljenje koje su oni koji manipuliraju konsenzusom već unaprijed odredili. 'Upitnik' koji je papa Franjo želio bavio se gorućim temama- od kontracepcije do pričesti za rastavljenje koji su se ponovo civilno vjenčali, od divljih brakova do braka među homoseksualcima- više s orijentacijskom svrhom, nego informativnom.

Prvi odgovor javno objavljen bio je, ne slučajno, onaj od 3. veljače 2014., Njemačke biskupske konferencije ('Il Regno Documenti', 5 (2014.), str. 162-172), s jasnom namjerom da uvjetuje pripremu Sinode i prvenstveno da kardinalu Kasperu dade sociologijsku podlogu koju je trebao za svoje izlaganje na Konzistoriju koje mu je povjerio papa Franjo. Ono što je proizašlo bilo je zapravo da njemački katolici izričito odbacuju 'crkvene izjave o predbračnim spolnim odnosima, homoseksualnosti, rastavljenima koji su se ponovo vjenčali i o kontroli rađanja (str. 163). I dalje: 'Odgovori iz biskupija jasno pokazuju kako je velika razlika između vjernika i službenog nauka, prvenstveno glede predbračnog suložništva, rastavljenih koji su se ponovo vjenčali, reguliranja začeća i homoseksualnosti' (str. 172).

Ta 'distanca' nije bila predstavljena kao udaljavanje katolika od Učiteljstva Crkve, nego kao nesposobnost Crkve da shvati i prati tijek vremena. Kardinal Kasper je u svom izlaganju na Konzistoriju 20. veljače 2014. tu distancu definirao kao 'ponor' koji Crkva treba ispuniti tako da se prilagodi praksi nemoralnosti.

Prema jednom od Kasperovih sljedbenika, đenovskom svećeniku G. Ceretiju, poznatom po tendencioznoj studiji o razvodu u Pracrkvi, Papa je htio 'Upitnik' kako bi spriječio da se debata odvija 'iza zatvorenih vrata' ('Il Regno-Attualità', 6 (2014), str. 158). Ako je tomu tako da je Papa htio transparentnu diskusiju, teško je shvatiti zašto se izvanredni Konzistorij, a sada i Sinoda u listopadu, odvijaju iza zatvorenih vrata. Jedini tekst do kojeg smo došli zahvaljujući 'Il Fogliu', bio je govor kard. Kaspera. A o samom odvijanju- samo veo šutnje.

U svom osobnom koncilskom dnevniku o. Chenu je 10. studenoga 1962. zapisao sljedeću rečenicu don G. Dossettija, jednoga od glavnih stratega progresivnoga fronta: 'Učinkovita bitka se odigrava oko procedure. Na tom sam putu uvijek dobivao'. Na skupštinama odlučujući proces ne pripada većini, nego manjini koja kontrolira proceduru. U političkom društvu nema demokracije, još manje u vjerskom. Kako je primijetio filozof Marcel De Corte, crkveni je cezarizam gori od svih režima. Na procesu Sinode u tijeku postojanje toga crkvenog cezarizma dade se dokazati teškom klimom cenzure koja ga do danas opterećuje.

Najpozorniji vatikanisti poput S. Magistera i M. Tosattija, upozorili su na to da za razliku od prijašnjih sinoda, interventi crkvenih otaca potpadaju pod zabranu objavljivanja. Magister je podsjećajući na razlikovanje Benedikta XVI. između 'pravog' II. vatikanskog koncila i 'virtualnog' koji se s njim preklapao, pisao o 'podvojenosti između prave sinode i virtualne sinode, potonje koju konstruiraju mediji sustavnim naglašavanjem stvari koje su važne duhu vremena'. No, ovdje su samo tekstovi sa Sinode ti koji si razornom snagom probijaju put, bez mogućnosti da ih izobliče mediji koji su i sami bili zaprepašteni eksplozivnim potencijalom izvještaja kard. Erdőa.

Naravno, ta 'Relatio' nema nikakvu učiteljsku vrijednost. Također je dopušteno sumnjati da ona odražava pravu misao sinodalnih otaca. Međutim, ona prefigurira 'Relatio Synodi', zaključni dokument toga skupa biskupa.

Pravi problem koji će se sada postaviti je onaj otpora koji je bila navijestila knjiga 'Ostati u Istini Kristovoj', kardinala Brandmüllera, Burkea, Caffarre, De Paolisa i Müllera (Cantagalli, 2014.). Kardinal Burke je u svom intervjuu A. Gnocchiju ('Il Foglio', 14. listopada 2014.) potvrdio da bi eventualna Papina promjena vjerskog nauka ili prakse Crkve bila neprihvatljiva, 'jer je Papa Namjesnik Kristov na zemlji i time prvi sluga istine vjere. Znajući nauk Kristov, ne vidim kako bi se moglo odstupiti od tog nauka nekom doktrinarnom izjavom ili pastoralnom praksom koja ignorira istinu'. 

Biskupi i kardinali, još više od jednostavnih vjernika, nalaze se pred strašnom dramom savjesti, daleko težom od one u kojoj su se bili našli u XVI. st. engleski mučenici. Tada se radilo o neposluhu vrhovnoj svjetovnoj vlasti, kralju Henriku VIII., koji je zbog jednog razvoda odveo englesku Crkvu u raskol s Rimskom Crkvom, dok se danas otpor mora suprotstaviti vrhovnom vjerskom auktoritetu u slučaju ako bi on odstupio od trajnog nauka Crkve.

Onaj tko je pozvan na otpor nisu neposlušni katolici ili takvi koji se protive nauku Crkve, nego upravo oni koji najviše časte instituciju papinstva. U ono je vrijeme onaj tko se usprotivio bio predan svjetovnoj vlasti koja bi mu odrubila glavu ili ga raščetvorila. Suvremena svjetovna ruka primjenjuje moralni linč preko psihološkog pritiska pomoću masovnih medija na javno mnijenje. 

Ishod je često psihički i fizički slom žrtve, kriza identiteta, gubitak zvanja i vjere, osim ako nije u stanju s pomoću milosti izvršavati herojsku krjeposti postojanosti. Oduprijeti se na koncu znači potvrditi potpuni sklad vlastitoga života s nepromjenjivom istinom Isusa Krista, odbacivanjem teza onih koji žele rastopiti vječnost Istine u prolaznosti življenoga iskustva."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info

nedjelja, listopada 12, 2014

Per arduas vias

Današnji napuljski hotel San Francesco al Monte nekoć je bio samostan Svete Lucije al Monte. Ima lijep pogled na Napulj i Vezuv, a unutrašnjost je, premda modernizirana, zadržala bogatu baštinu u vidu fresaka i štukatura. Utemeljio ga je u XVI. st. fra Augustin iz Miglionica. Unutar brda si je napravio malu ćeliju iz koje je kasnije izrastao samostan. Poslije mu se pridružio brat laik fra Jeronim od Svete Agate, a zajednica se još povećala dolaskom više konventualaca koji su tražili savršeniji život. Poznati član ovog samostana obnovljenih konventualaca, zvanih barbanti zbog toga što su nosili brade,  bio je fra Apostolo iz Kalabrije, kasnije nazvan od Malog Isusa. Stara bilješka o njemu govori da je bio: "zavjetovani laik čudesne svetosti, vrlo pobožan Gospi i Malom Isusu. Herojski u svim krjepostima. Napuljci su ga prozvali 'il santo' zbog dara da jednim znakom križa čini čudesa."  Umro je 21. travnja 1615. 

Od obnovljenih konventualaca samostan je 1668. prešao u posjed bosonogih franjevaca alkantarinaca, nazvanih tako po svetom Petru Alkantarskom, ispovjedniku sv. Terezije Avilske, koji su tu živjeli od 1669. godine. Ta nam je franjevačka grana poznata po sv. Paškalu Bajlonskom, a ovdje smo spominjali alkantarinku sv. Francisku od Pet Rana u svezi s pobožnošću prema Gospi kao Majci Božanskog Pastira (1, 2, 3, 4). Ta je pobožnost bila karakteristična za alkantarince zbog jednog viđenja Gospe Pastirice koje je imao njihov pokretač. 

Svetac koji je najviše proslavio ovaj samostan bio je sv. Ivan Josip od Križa. Njegova se ćelija nalazi na trećem katu ovog hotela. Ove godine se navršilo 360 godina od njegova rođenja i 280 godina od njegove smrti.


Svjetlo dana je ugledao na Veliku Gospu, 15. VIII. 1654. u Ischiji, na istoimenom otoku poznatom po ljekovitim kupkama, u Kraljevstvu Dviju Sicilija. Obitelj mu je bila vrlo pobožna, postili su uoči blagdanâ o kruhu i vodi. Mali Karlo Kajetan, kako je bilo svečevo krsno ime, svakodnevno je odlazio na euharistijsko klanjanje, učinio odluku da se pričešćuje barem na sve svetkovine, molio Mali Gospin oficij, o kruhu i vodi postio sve subote na čast Presvete Djevice, a već s 10-12 godina se potajno bičevao i napravio si pokornički pojas. U obitelji se naučio ljubavi prema siromasima, a svoje vršnjake poučavao je katekizmu. S četrnaest je godina obavljao duga dnevna razmatranja.

Osjetio je želju da ode u neki strogi samostan, ali nije znao u koji. Zato je na tu nakanu obavio devetnicu. Tih su dana njegovu obitelj posjetila dvojica bosonogih franjevaca i on se oduševio njihovim načinom života. No, prije samog pristupanja tom redu još se posavjetovao s nekima u Napulju. Tako je s nepunih šesnaest godina ušao u samostan Svete Lucije al Monte. Na dan oblačenja je uzeo ime Ivan po svetom Ivanu Krstitelju, čiji je toga dana bio blagdan, i Josip na čast poočimu Isusovu te redovničko prezime od Križa. Habit od grube vune koji je tada obukao nije skidao sljedećih šezdeset i pet godina. Kako se trošio, on ga je održavao dodavanjem novih komada tkanine pa su ga zvali "otac od sto zakrpa". Nije se dao nagovoriti da ga promijeni; nazivao ga je svojim "svadbenim ruhom". Kad ga je neki knez pitao zašto hoda tako zaflekan, odgovorio je: "Svatko prema svom staležu. Vaša Svjetlost nosi vez od zlata i svile, a prosjakov su vez fleke." U životopisu dalje stoji: "No, njegova je čistoća bila bez ijedne mrlje, a njegova sabranost tako velika da nikad nije podizao očiju".


Kao novak je već nadilazio mnoge koji su bili u zajednici puno duže. Poseban su mu uzor bili sveti Franjo i sveti Petar Alkantarski. Nije pio vina niti jeo mesa, a prestao je jesti i ribu. K tomu, nikada nije dopustio da ga oštra pokora sprječava u opsluživanju poslušnosti i uobičajenih redovničkih vježba.

Kao mladom fratru povjerena mu je izgradnja samostana na posjedu koji su dobili u Piedimonteu, Terri di Lavoro. Ivan Josip ga je sagradio prema propisima sv. Petra Alkantarskog- "svaka je ćelija bila sedam stopa duga, šest široka i osam visoka." Uz svoje je pokore obavljao teške građevinske radove. Tako si je navukao bolest u prsima da je počeo izbacivati krv. Držao je to u tajnosti, ali kako ne bi morao izbivati iz kora i kako bi mogao obavljati svoju službu, zamolio je Boga po Gospinu zagovoru za pomoć "i pluća su mu u trenutku tako ojačala da do kraja života nije više ni jedanput imao napadaj".

Gospodin ga je nagradio čudesnim znacima. Jedanput ga nisu mogli pronaći pa se cijeli samostan dao u potragu. Na koncu su "vidjeli svoga subrata u crkvi toliko uzdignuta da je glavom dodirivao krovne grede."


Svećenikom je postao samo zato što su to od njega tražili glavari. Bio je meštar novaka, gvardijan, jedanput definitor i provincijal. Kad je umro jedan od njegovih novaka, uhvatio ga je strah ne traži li od njih previše. Umirio se tek kad mu se umrli ukazao i zahvalio mu što ga je izvukao iz grijeha i pomogao da postigne vječno blaženstvo. Dok je bio gvardijan sam je obavljao obavljao kućne poslove, meo, okopavao vrt i sve drugo. Kad je jedanput podijelio sav kruh siromasima, po molitvi su čudesno dobili novi kruh. Drugom prilikom su našli kruh na porti, a u snijegu nisu mogli zamijetiti nikakve tragove onoga tko je donio košaru s kruhom. Usprkos ranama na nogama i dalje je putovao bosonog iako je pravilo dopuštalo sandale od konoplje.

Svetac nije volio časti niti odogvorne položaje. Zato je zatražio od Rima breve koji ga je osobodio svih služba i ponovnih izbora. Sada je još više pojačao svoje strogosti, ali budući da 24 godine nije jeo ništa toplo, prijetio mu je edem [Wassersucht]. Liječnik ga je izliječio, ali mu je propisao ljekovite kupke na njegovu rodnom otoku, zabranio mu da pije vodu i morao je svakodnevno jesti toplu juhu. Fra Ivan Josip se dosjetio sipati u juhu pelin i pepeo kako bi joj oduzeo okus. "Budući da mu je liječnik zabranio piti vodu, a ljubav prema siromaštvu mu je priječila piti vino, više uopće nije ništa pio do svoje smrti- sljedećih trideset godina."


Biskupi su ga pozivali da obnovi redovnički žar u ženskim samostanima, mnogi su mu se obraćali za savjet. Među njegovim su pokornicima i prijateljima bili sv. Alfonz de Liguori, crkveni naučitelj, i sv. Franjo de Geronimo. Bio je strog prema fratrima koji nisu opsluživali pravila govoreći da "smrde u samostanu". Nekog je svjetovnog trećoredca opomenuo: "Ostavite se sine svojih hirovitih pobožnosti i mrtvljenja i budite više poslušni. Više nego u pokorama, bolje se vježbajte u dužnostima svoga staleža." Strogo je korio bogataše koji su se mislili izvući kakvim prilogom samostanu, a nisu mjesecima podmirivali dugove prema onima u svojoj službi.

Bio je spreman pomoći kako u ozbiljnim tako i u malim stvarima. Jedan je trgovac imao trudnu ženu u smrtnoj opasnosti koja je poželjela marelice. No, gdje ih naći zimi? Obratio se svetcu, a ovaj je svom subratu Mihaelu koji mu je pomagao rekao da uzme 3 grane kestena koje su bile određene za loženje u kuhinji i da ih posadi u vazu kod njegove ćelije. Brat je upitao: "A kako će dati marelice kad su grane od kestena?" Svetac je odgovorio: "Ostavi to Providnosti." Sljedećeg su se jutra na granama kestena crvenjele tri mirisne marelice.

Nemoguće je izbrojiti sve slijepe, hrome, oboljele od raka koje je izliječio molitvom ili znakom križa. Posebno se u njegovoj biografiji ističe slučaj uskrišenja četverogodišnjeg markiza od Spade koji je umro od boginja. Majka je molila svetca da ga oživi iako joj je ovaj rekao da će joj sin biti sramota za obitelj. Fratar je, ipak, zapovjedio slugama da djetetu daju žličicu mane sv. Nikole, ali ovi mu nisu mogli otvoriti usta. Zatim mu je svetac zapovjedio: "Gennaro u ime svete poslušnosti otvori usta i uzmi manu". Gennaro se vratio u život, no kao odrastao je postao kockar, završio u zatvoru i umro kao prosjak, ali ipak pokazujući znakove kajanja kako je svetac i prorekao.

Čudesa su se očitovala i na njemu samomu, pomoću znaka križa jednostavno je ustao nakon što ga je pregazila jedna mula. Kad je jedanput u katedrali pokušao poljubiti ampulu sa zgrušanom krvi svetog Januarija koja ne blagdane toga svetca postaje tekuća, ispao mu je štap u gužvi hodočasnika koji su ga pritiskali sa svih strana i više ga nije mogao pronaći. Masa ga je gurnula pod propovijedaonicu, a on je zavapio: "Sveti moj Januarije, ne želim ići kočijom, ne želim ići kolicima, ne želim ići u nosiljci u hospicij u Chiaji, no kako ću bez štapa?" Jedva što je dovršio molitvu, štap mu je doletio preko glava zapanjene gomile ljudi.

Više su ga puta zatekli u ekstazi podignuta sa zemlje. To se događalo sve do kraja njegova života. Kad se 1728. u Napulju održavala procesija na čast bl. Ivana de Prada (+1631.), također alkantarinca, svetac je htio sudjelovati iako je jedva mogao hodati. Međutim, cijelo je vrijeme išao s drugima za kipom i to uzdignut od zemlje više od pedlja. Ima i primjera njegove bilokacije.

Do konca života je bio žedan duša i hitio je u pomoć grješnicima kako bi se ispovjedili, dok još ovi nisu ni po čemu slutili da su u neposrednoj blizini smrtnog časa. Ne samo to, na sebe je preuzimao i pokore onih koji nisu za to bili sposobni.

Uvijek je poticao na ljubav prema Gospi  i sam o njoj razmatrao. Prije nego što bi odgovorio onima koji su ga pitali za savjet, pogledao bi prema slici Presvete Djevice koja je visjela nad njegovim stolom. S te mu se slike Gospa više puta obratila i dala mu da nosi Malog Isusa. Svjetlo ukazanja je jedanput bilo tako blistavo da mu je jedna zjenica ostala spaljena. Čak i kad ga oči više nisu služile i kad su ga oslobodili od recitiranja brevijara, i dalje je vjerno molio Gospin oficij. 

Od djetinjstva se bičevao, nosio metalni križ koji je ranjavao tijelo, pokorničke pojase koje je izmjenjivao kako se tijelo ne bi priviknulo na isto trapljenje, uskraćivao si san, hranu i piće.


Životopisac piše: "Njegova pokora i njegovo mrtvljenje, ako nam i ne služe za nasljedovanje, sasvim sigurno služe da se posramimo svoje mekoputnosti i mlakosti".

Umro je od kapi, kako je prorekao, 5. ožujka 1734. Teatinac o. Mihael Capece pohitao je do njegove smrtne postelje sa štapom svetog Kajetana. Četiri ga je puta dodirnuo štapom po glavi i toliko je puta štap zavibrirao u njegovim rukama ispuštajući zvuk sličan onom zupčanika sata.


Umirući, već bez svijesti, na dodir relikvije svaki je put podigao prst prema nebu, kao da želi reći da se mora vratiti u domovinu. Na leđima su mu nakon smrti našli križ od perforiranog lima priljubljen na tijelu.


Prije pokopa su ga subraća morala triput presvući da bi zadovoljili zahtjeve pobožnog puka koji je htio komadić njegova habita kao relikviju. Pio VI. ga je proglasio blaženim 15. svibnja 1789., a Grgur XVI. svetim 26. svibnja 1839. Relikvije su mu se nalazile u crkvi Svete Lucije al Monte, a na rodni otok su prenesene 2003. godine.

Citati iz: heiligenlegenden.depaginecattoliche.it

ORATIO/MOLITVA


DEUS, qui Beatum Joannem Josephum Confessorem tuum, per arduas paupertatis, humilitatis, et poenitentiae vias, coelesti gloria sublimasti: da nobis, quaesumus, ut carne mortificati, ejus imitemur exempla, et gaudiis perfruamur aeternis. Per Dominum.



BOŽE, koji si blaženoga Ivana Josipa teškim putevima siromaštva, poniznosti i pokore uzdigao do nebeske slave; podaj nam, molimo, da mrtveći tijelo nasljedujemo njegov primjer i uživamo vječne radosti. Po Gospodinu.

Slike: la, Facebook/San G. G. della Croce

subota, listopada 11, 2014

Filtriranje

Sinoda o obitelji nastavlja se odvijati pod velom tajnovitosti. Prvi put nakon više desetljeća sve se odvija iza zatvorenih vrata. Jučer se kard. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, "izjasnio protiv cenzure koja je nametnuta na intervente sudionika Sinode. Kako izvješćuje AP, njemački je grimiznik jednoj od nazočnih katoličkih televizija [...] izjavio: 'Svi kršćani imaju pravo biti informirani o interventima svojih biskupa'." (San Pietro i dintorni (10. X. 2014.), RORATE CÆLI)

Ipak, kako piše američki vatikanist J. Travis, jedino što novinari mogu dobiti je "popis s nekima od tema o kojima su biskupi raspravljali. Pažljivo izbjegavaju dati nam bilo koji detalj iz intervenata i reakcije u auli. Ne spominju imena, ne zna se tko je što rekao'." (San Pietro i dintorni (9. X. 2014.), RORATE CÆLI)

"Ako odluka da se Sinoda prekrije plaštem neodređenosti (važno je naglasiti da se to zbiva prvi put u više desetljeća) dolazi iz straha da bi sudionici mogli štogod učiniti ili reći kako bi iskoristili to što su na pozornici, dopustite mi da kažem da bi to odalo stav dubokog nedostatka nepovjerenja u pastire duša koji su odgovorni za milijune katolika u cijelom svijetu. Ako Papa i njegovi suradnici nemaju u njih povjerenja, kako bi mogli imati obični vjernici?" (Isto)

Nešto se može sa sigurnošću ustvrditi. Kao što je bilo početkom godine na Konzistoriju, i na Sinodi je većina sudionika protiv Kasperovih prijedloga usprkos tomu što ga snažno podupire Sveti Otac. Vjerojatno se tu krije razlog tolike tajnovitosti i filtriranja informacija. 

Većina govornika "pokazala je slaganje oko određenih točaka. Crkveni nauk o braku je nepromjenjiv, toliko je jasan da nije zamislivo dirnuti ga, a da se ne izazovu devastirajuće posljedice. No, potrebno je znati dobro ga izložiti, na dubinski način, te prvenstveno koristeći pažljiv jezik da se nitko ne osjeća povrijeđenim. Nužno je, međutim, uvijek poučavati onomu što je oduvijek bila istina Crkve." (Isto)

Doznaje se i da su afrički biskupi listom uz nauk i dosadašnju pastoralnu praksu te protiv Kasperovih snova. Također je jedan "netalijanski biskup na vrlo odrješit način i bez okolišanja osudio 'pastoralnu štetu' koju je počinio netko tko se zauzeo opsesivnom propagandom svojih ideja po cijelom svijetu. Taj se biskup referirao na Kasperovu aktivnost širenja vlastitih pogleda glede pitanja pričešćivanja razvedenih koji su se ponovo vjenčali." (Isto)

Još je jedan biskup "oštro kritizirao prijedlog kard. Kaspera da se Euharistija podjeljuje razvedenima i ponovo vjenčanima, tvrdeći da se radi o 'lijeku gorem od bolesti'. (San Pietro i dintorni (10. X. 2014.), RORATE CÆLI)

Zanimljivo je zapažanje iznio biskup koji je rekao "da se u pastoralu razvedenih osoba treba misliti na to da se tu radi o već vjenčanima, i da je bilo papa i prije 2014. te da se ne može reći da nisu bili milosrdni." (Isto)

Neki drugi je izjavio "da se osim neprestanog spominjanja milosrđa, treba više evangelizirati; da smo se često referirali na formaciju, ali smo je zanemarivali iz straha od nerazumijevanja. Na to je kard. Kasper ponovio da je on poduzeo inicijativu, ali je prvo pitao Papu... " (Isto)

I na koncu pogledajte duhoviti tweet jučerašnjeg dana:
Novinari kard. Scoli: "Uzoriti, jedno pitanje!"
Odgovor: "Ali nisam ja Kasper."

petak, listopada 10, 2014

Crni papa

Zbog crne boje talara, isusovačke se generalne poglavare naziva crnim papama. Sadašnji poglavar koji na Sinodi sudjeluje kao jedan od tri predstavnika redovnika, dao je intervju za Vatican Insider. Odmah je na početku izjavio da može biti više kršćanske ljubavi u nekoj kanonski neregularnoj zajednici, nego kod para vjenčanog u Crkvi

"- Hoće li biti 'aggiornamenta' obiteljskog morala?

Slobodna i otvorena diskusija ide u smjeru promjene, u smjeru pastoralne prilagodbe promijenjenoj realnosti našeg vremena. To je epohalni znak jer je ovih godina bilo snaga koje su pokušale vratiti Crkvu prije velikog razdoblja Koncila.

- A pričest za rastavljene koji su se ponovo vjenčali?

Ne može se Sinodu spriječiti da o tomu raspravlja, kako to neki žele. Biskupi nisu bili pozvani da potvrde apstraktne ideje udarcima doktrine, nego da traže rješenja za konkretna pitanja. Znakovito, Papa i mnogi sinodalni oci su se u svojim interventima referirali na koncilske tekstove. Ovdje se izražava Crkva koja osluškuje Duha, kojoj se do kraja svog života nadao kard. Martini.

- Konzervativci govore o tomu da je nauk u opasnosti...

Pogrješno je apsolutizirati. Uzmimo slučaj izvanbračnih partnerstava. Nije tako da je kod nekog defekta sve loše. Naprotiv, i tamo gdje se ne šteti bližnjemu ima nešto dobro. Franjo je to naglasio: 'Svi smo grješnici'. O životu se skrbi na svakom području. Naša je zadaća približiti ljude milosti, a ne ih odgurnuti propisima. Za nas isusovce to je dnevna praksa. To Inkvizicija dobro zna.

- Na koji način?

Naš utemeljitelj, sv. Ignacije, bio je osam puta podvrgnut ispitivanju Inkvizicije nakon što je bio govorio o slušanju Duha. Tada kao i danas više nam znači Duh, jer dolazi od Boga, nego pravila i norme koje su, naprotiv, ljudsko djelo. Obiteljski moral i spolnost trebaju blagost i bratstvo. Ne radi se o podjeli, nego o harmonizaciji. Ne može se ljude evangelizirati time da ih se udara evanđeljem. Samo nas odluka da se usredotočimo na Krista čuva od besplodnih disputa, od apstraktnih ideologijskih prijepora. Manjkavosti i nesavršenosti ne poništavaju ukupnost evolucije obitelji u društvu proteklih desetljeća. Ako ima nešto negativno, ne znači da je sve negativno."

Izvor i slika: Vatican Insider, Katholisches.info

četvrtak, listopada 09, 2014

U Mletcima

Ime Prevedre Mletačke Republike nenadano se pojavilo uoči Sinode o obitelji u svezi sa slučajem koji navodno ide u prilog kasperovcima.

Nije se dugo čekao odgovor R. de Matteija koji u svom članku objavljenom 7. listopada 2014. u Il Fogliu, demistificira navodno veliko otkriće.


"Započeta Sinoda neće ući u povijest po svojim dokumentima, nego po značenju koje se pridaje samom događaju: 'rascjepa' u tradicionalnom moralu obuhvaćenog u formuli prednosti pastoralne prakse nad naukom.

Tezu podupiru povijesni i teologijski prilozi koji namjerno vode u zabludu, poput članka isusovca G. Panija koji se pojavio uoči Sinode u časopisu 'Civiltà Cattolica' pod naslovom 'Brak i drugi brak na Tridentskom koncilu' (sv. br. 3943 od 4. listopada 2014.). Auktor u radu izvješćuje o 'jednom od najinovativnijih dekreta Tridentskoga koncila: onom o braku nazvanom 'Tametsi', tvrdeći da Crkva dok osuđuje nauk Luthera i reformatora, u sedmom kanonu dokumenta 'ostavlja nedirnutima tradicije Grka koji u konkretnom slučaju toleriraju novi brak'.

Koncilski su oci zapravo ublažili tekst sprječavajući izdavanje anateme protiv prakse na snazi u nekim venecijanskim kolonijama, u kojima se u slučaju preljuba dopuštala mogućnost razvoda i novog braka prema prevladavajućem običaju u raskolničkoj Grčkoj crkvi.

Otac Pani koji opravdava tu praksu, piše da se i kršćaninu 'može dogoditi da padne u svom braku i da prijeđe u novo zajedništvo; taj grijeh, kao i svaki, nije isključen od Božjeg milosrđa i Crkva je imala i tvrdila da ima vlast odriješiti ga. Radi se o primjeni milosrđa i pastoralnog obzira koji vodi računa o ljudskoj slaboći i grješnosti. Takvo je milosrđe ostalo u istočnoj tradiciji pod imenom 'oikonomia'; dok priznaje nerazrješivost braka koju je proglasio Gospodin, kao sliku zajedništva Krista s Crkvom, svojom zaručnicom, pastoralna praksa izlazi ususret problemima supružnika koji žive u nezacjeljivim bračnim situacijama. Nakon biskupova ispitivanja i jedne pokore, vjernici se mogu pomiriti [ispovjediti] i novi se brak može proglasiti valjanim te ponovo dopustiti pričest'.

To je za o. Panija lekcija milosrđa koja dolazi od Tridentskog koncila. Zaključuje: 'Danas se čini izvanrednim da se na koncilu na kojem je bila potvrđena nerazrješivost braka, nije osudio novi brak za katolike istočne tradicije. To kaže povijest: jedna stranica evanđeoskog milosrđa za one kršćane koji pate zbog propale bračne sveze koja se ne može ponovo sastaviti; no i povijesni slučaj koji očito ima ekumenske implikacije.'

Ali što je tu istina? Tridentski je koncil, kako je poznato, sazvan kako bi reagirao na protestantizam. Luther i Calvin su bili zanijekali ili ispraznili od njihova značenja crkvene sakramente, među njima i ženidbu. Koncil je, dakle, htio opet i na toj točki svečano potvrditi ispravan nauk. Na XXIV. sjednici, 11. studenoga 1563., promulgiran je dekret o sakramentu ženidbe ['Matrimonii perpetuum'] koji obuhvaća dvanaest kanona. Tekst sedmog kanona glasi kako slijedi:

'Ako netko kaže da je Crkva u krivu kada je učila i uči da se prema nauku evanđelja i apostolâ ženidbena sveza ne može razriješiti zbog preljuba jednoga od supružnika, i da nijedno od njih, niti nevini koji nije uzrokovao preljuba, ne može sklopiti drugi brak tako dugo dok drugi supružnik živi; i da je kriv zbog preljuba onaj koji otjeravši preljubnicu oženi drugu, kao i ona koja ostavi preljubnika i uda se za drugoga, neka bude izopćen.'

Poslanici Venecije su molili i dobili od koncilskih otaca da kanon iako potvrđuje neraskidivost braka, izbjegava izričito izopćiti one koji kažu da se brak može razriješiti zbog preljuba drugog supružnika.

Molba je nastala iz zabrinutosti da se ne stvaraju podjele na 'Serenissimi' podvrgnutim grčkim otocima, gdje su mnogi kršćani slijedili istočne obrede iako su njima upravljali latinski biskupi. Značenje toga kanona u njegovoj konačnoj formulaciji ipak ne ostavlja nikakve sumnje. Predstavlja dogmatsku definiciju nerazrješivosti braka.

U to vrijeme neprijatelj protiv kojeg se trebalo boriti nisu bili Grci, nego protestanti, a Koncil je anatemizirao tvrdnje protestanata koji su nijekali intrinzičnu nerazrješivost braka. Okolnost da se izričito ne osuđuje praksa istočnjaka, ni na koji način ne znači da se prihvaća njihova rastava. Tridentski kanon iako izravno anatemizira samo protestante, jer optužuju Crkvu da je u zabludi, neizravno je osudio i one koji su se protivili na razini ponašanja.

Osim toga, koncilski su oci u Tridentu vjerovali da Grci razvrgavaju brak samo u slučaju preljuba, dok se više od stoljeća ta praksa razvoda sve više proširivala. Još prije pada Carigrada (1453.), Sinoda patrijarhata je dopustila razvod iz sljedećih razloga: 1.) ozbiljna bolest jedne od strana, 2.) potpuna nepodudarnost karaktera, 3.) izočnost jedne od strana tijekom tri godine, pa i manje, 4.) delikt jedne od strana čija osuda znači veliku sramotu, 5.) međusobna suglasnost u posebnim slučajevima koje potvrđuje patrijarh iz razloga za koje se on proglašava jedinim sudcem.

Brak je, dakle, bio izgubio karakter nerazrješivosti i mogao se razvrgnuti po volji, kako se i danas još događa. Velik dio slučajeva koje su Grci prakticirali pada izravno pod anatemu petog kanona Tridentskog koncila koji određuje: 'Ako netko kaže da se ženidbena sveza može razriješiti zbog krivovjerja, zbog nespojivosti karaktera ili zbog namjerne izočnosti jednog od supružnika, neka bude izopćen'. Ostali slučajevi izravno padaju pod navedeno.

Treba se na koncu prisjetiti da se grčka praksa prije promulgacije tridentskoga dekreta mogla ispričati, no nakon Koncila se smatrala teškim grijehom koji su osudile brojne izjave Crkve. Papa Klement VIII. (1592.-1605.) izdao je 1593. naputak o italogrčkim obredima u kojem je izričito ustanovio da biskupi ni iz kojeg razloga ne mogu tolerirati razvod, i ako je koji već potvrđen, treba biti proglašen ništavnim i nevažećim. 

Urban VIII. (1623.-1644.) sastavio je profesiju vjere za članove raskolničke Grčke crkve koji se primaju u Katoličku. Taj dokument sadrži jednu izjavu u kojoj stoji da preljub, doduše, može opravdati separaciju, ali apsolutno ne dopušta sklapanje novog braka. Benedikt XIV. (1740.-1758.) u svom naputku za Italogrke (1742.) od riječi do riječi ponavlja dekret Klementa VIII. Suočen s padom ćudoređa koji se širio glede braka među Poljacima, isti je Benedikt XIV. dekretom 'Dei miseratione' od 3. studenog 1741. naredio da se u svakoj dijecezi imenuje jedan 'defensor vinculi', čija zadaća treba biti osporavati svaki zahtjev za poništenjem braka; a u slučaju da se dekret o poništenju udijeli, uložiti priziv na viši sud. 

To načelo da je brak poništen tek onda kad dva suda dođu do iste presude, ušlo je u 'Codex Iuris Canonici' iz 1917. kao i u apostolsku konstituciju Ivana Pavla II., 'Sacrae disciplinae leges' od 25. siječnja 1983., no to danas osporava kasperovska partija.

Pisac članka za časopis 'Civiltà Cattolica' zanemaruje činjenicu da su se upravo unutar Družbe Isusove kanonisti poput o. F. X. Wernza (1842.-1914.) i o. P. Vidala (1867.-1938.), zatim teologa kao što je o. G. Perrone (1794.-1876.), već bavili pitanjem za koje on drži da je novo, dokazujući da brakovi 'more graeco' padaju pod osudu Crkve. Otac Perrone, jedan od najsjajnijih predstavnika rimske škole teologije XIX. st., raspravljajući 'de Graecorum more ac praxi' u svom temeljnom djelu o braku, tumači kako grčka zabluda dolazi iz prakse, a ne iz doktrine, iako zbog toga nije manje teška i da Tridentski koncil ni na koji način ne tolerira niti može tolerirati ('nullo modo tolerat imo nec tolerare potest') praksu suprotnu nauku Crkve ('De matrimonio cristiano', Dessain, Leodii, 1861., sv. III, str. 359-361).

Pozicija onih koji niječu nerazrješivost braka formalno je krivovjerna. Poziciju onih koji, doduše, u teoriji priznaju nerazrješivost braka, ali u praksi dopuštaju njegovu razrješivost, o. Perrone definira kao 'blisku krivovjerju'. To je prosudba prema najpouzdanijim teolozima i kanonistima koja pada na poziciju kardinala Kaspera i onih koji je dijele."

Izvor: CORRSIPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS