Prikazani su postovi s oznakom hermeneutika kontinuiteta. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom hermeneutika kontinuiteta. Prikaži sve postove

nedjelja, srpnja 25, 2021

Nikada neće nestati

Na času moje smrti kad me Gospodin upita: "Što si učinio sa svojim biskupstvom, što si učinio sa svojom biskupskom i svećeničkom milošću?", ne želim čuti s njegovih usana strašne riječi: "Ti si s ostalima pomagao u rušenju Crkve."

(nadbiskup M. Lefebvre, Lille, 1976.)


Christus Rex će sigurno prevesti cijelo pismo poglavara Piova bratstva o motupropriju Traditionis custodes, zato ovdje samo ukratko. 

Don Davide proglašava da je "radikalno završila era hermeneutike u kontinuitetu  sa svojim dvosmislenostima, iluzijama i nemogućim nastojanjima". Podsjetio je zašto je tradicionalna misa "znak protivljenja" i da nije riječ samo o "liturgijskom, estetskom ili čisto tehničkom" problemu, nego problemu koji je "istodobno doktrinarne, moralne, duhovne, ekleziološke i liturgijske naravi".

Izložio je poslijekoncilsko stanje Crkve koja se više ne bori i ne poučava svijet, nego mu se nastoji prilagoditi, izgubljenoga smisla za grijeh, koja ne nastoji oko uspostave sveopćega kraljevstva Isusa Krista, nego želi dati prilog stvaranju boljega ovozemnog svijeta: slobodnijega, egalitarnijega i ekološki odgovornijega. "Ta humanistička misija koju su si crkveni ljudi sami zadali, nužno se mora dopuniti jednako humanističkom liturgijom koja je lišena svake predodžbe svetosti". 

"Ne radi se o ratu između dva obreda, nego o ratu između dvije različite i međusobno suprotstavljene predodžbe Katoličke Crkve i kršćanskoga života - predodžbe koje su apsolutno nesvodljive i nespojive jedna s drugom. Parafrazirajući sv. Augustina, može se kazati da su dvije mise izgradile dva grada: misa svih vremena kršćanski grad; a nova misa pokušava sagraditi humanistički i svjetovni grad."

Sada kada je tradicionalna misa napadnuta, don Davide želi da to posluži tomu da "obnovimo, produbimo i nanovo otkrijemo svoju povezanost s tridentskom misom". Ona nam mora biti "poput dragocjenog bisera iz evanđelja za koji smo spremni odreći se svega. Onaj tko nije spreman proliti svoju krv za tu misu, nije je dostojan celebrirati! Onaj tko nije spreman odreći se svega da je zaštiti, nije dostojan prisustvovati joj!"

Podsjeća da će se sada mnogi naći pred odlukom hoće li prihvatiti katoličku vjeru u njezinoj cjelovitosti i preko nje Isusa Krista s Njegovim križem, žrtvom i sveopćim kraljevstvom. Što se tiče osude kojom je papa Franjo odredio da u budućnosti vjekovna misa nestane, poglavar uvjerava da se to neće nikada dogoditi:

"Svećeničko bratstvo sv. Pija X. ima dužnost pomoći svim onim dušama koje su sada zaprepaštene i zbunjene. Kao prvo, imamo dužnost pružiti im sigurnost da tridentska misa nikada neće nestati s lica zemlje. To je apsolutno nužan znak nade. Štoviše, svaki od nas, svećenik ili vjernik, mora im pružiti toplu ruku pomoćnicu, jer onaj tko ne želi dijeliti bogatstva koja uživa, zaista je nevrijedan njihova posjedovanja. Samo ćemo tako zaista ljubiti duše i pokazati svoju ljubav prema Crkvi. Svaka duša koju zadobijemo za križ našega Gospodina i za beskrajnu ljubav koju je pokazao po svojoj žrtvi, bit će duša zaista osvojena za Njegovu Crkvu i za ljubav koja pokreće Njegovu Crkvu, koja mora biti naša, posebno u ovo vrijeme.

Ove nakane povjeravamo Gospi od Žalostî. K Njoj upravljamo svoje molitve jer nitko nije dublje od Blažene Gospe ušao u tajnu žrtve našega Gospodina Isusa Krista i Njegove pobjede na križu. Nitko nije veći od Marije koja je tako blisko povezana s Njegovom mukom i Njegovom pobjedom. U Njezine je ruke Naš Gospodin stavio čitavu Katoličku Crkvu. Stoga je Njoj povjereno ono najdragocjenije u Katoličkoj Crkvi: testament Našega Gospodina Isusa Krista - sveta misna žrtva.

Menzingen, 22. srpnja 2021.

Blagdan sv. Marije Magdalene

don D. Pagliarani, generalni poglavar"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: SSPX News/Youtube.com

srijeda, kolovoza 07, 2019

Propast umjerenjakâ

Papa Franjo nemilice nastavlja s rušenjem ostavštine svojih prethodnika. Ovaj put radi se o preobrazbi Instituta Ivana Pavla II. za brak i obitelj. Mijenja se sve osim imena. Čini se kao da je vrijeme poljskoga pape stoljećima iz nas. Iz pera R. de Matteija:

"U epohalnoj bitci koja traje u Crkvi pao je toranj: Institut Ivana Pavla II. Da bi se događaj smjestio u svoj kontekst, koristan je članak G. Weigela znakovitoga naslova Vandali pljačkaju Rim... ponovo. Prema Weigelu, nakon II. vatikanskoga koncila otvoren je 'rat za koncilsko nasljeđe' između 'dviju skupina prethodno povezanih reformskih teologa'. Okupljali su se oko dvaju časopisa, 'Concilium' i 'Communio' - Prvi ultraprogresivni, a drugi umjereni. U igri je bila bitka 'za kontrolu bogoslovnih fakulteta diljem svijeta'.

Izbor Ivana Pavla II., koji je postavio J. Ratzingera za prefekta Kongregacije za nauk vjere, obilježio je dominaciju umjerenih nad ekstremistima. Potonji su se od 1978. našli 'na marginama velike igre crkvene politike - iako su i dalje zadržali željezni stisak na većem dijelu mjesta na bogoslovnim fakultetima i u mnogim bogoslovnim izdanjima'. Ivan Pavao II. - tumači američki autor - nije očistio crkvena sveučilišta od progresivnih profesora, nego je umjesto toga promovirao osnutke novih ustanova poput Ateneja Svetoga Križa i Djela Božjega (dodajemo i 'Reginu Apostolorum' Kristovih legionara). Papa Wojtyła bio je zapravo 'mirno uvjeren da će dobra moneta - dobra teologija - u konačnici istjerati lošu etičku monetu'.

Institut Ivana Pavla II. za brak i obitelj bio je 'ključni instrument' te kulturalne operacije, posebno za prihvaćanje u cijeloj Crkvi okružnice Ivana Pavla II. 'Veritatis splendor' (1993.). Progresivci, koje Weigel opisuje kao 'tvrdoglave' i 'nemilosrdne', čekali su pravi trenutak za obračun. Prilika se pružila proteklih tjedana kada je novi Institut Ivana Pavla II., čiji je veliki kancelar nadbiskup V. Paglia, proveo čistku 'staljinističkoga stila' protiv bogoslovnoga i pastirskoga nasljeđa Ivana Pavla II. Najsenzacionalniji je slučaj ukidanje (nakon 38 godina) katedre za moralnu teologiju koju je držao msgr. L. Melina. Zaključak, koji je ujedno i 'incipit' Weigelova članka', glasi da se 'u Rimu od 23. srpnja odvija grubi intelektualni vandalizam: Papinski institut Ivana Pavla II. za brak i obitelj strogo je, ali sustavno, lišen svojih najsjajnijih profesora i ukinuti su središnji tečajevi moralne teologije'.

U rekonstrukciji događaja našega prijatelja G. Weigela ima jedna rupa koju ćemo pokušati ispuniti. Prije svega treba se sjetiti da je nakon 27 godina pontifikata Ivana Pavla II. slijedilo osam godina upravljanja Crkvom Benedikta XVI. Ukupno 35 godina crkvene dominacije umjerenih. Dakle, kako se moglo dogoditi da, usprkos tako dugoga razdoblja reformističke uprave, jakobinci mognu preuzeti moć i izvršavaju nemilosrdnu represiju protiv svojih protivnika?

Javlja se sumnja da je to zbog intrinzične slabosti fronta umjerenih. Doktrinarna slabost, jer se temeljila na pokušaju da pod svaku cijenu opravda jedan događaj - II. vatikanski koncil - koji snosi teške odgovornosti, počevši s izostankom osude komunizma u povijesnom trenutku u kojem je on predstavljao najtežu prijetnju Crkvi i Zapadu. Strategijska slabost, jer onaj koji je uvjeren u obranu istine ne može podnositi da se na crkvenim sveučilištima i sjemeništima desetljećima nastavljaju poučavati zablude, kao što se dogodilo tijekom pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Strategija promicanja istine, uz izbjegavanje osude zablude, nema uspjeha. Činjenice nisu potvrdile tu strategiju, no jesu zakon Thomasa Greshama (1519. - 1579.) prema kojemu je loša moneta ta koja izgoni dobru, a ne obratno. 


Odricanje Benedikta XVI. od svoga pontifikata 11. veljače 2013. bilo je zapravo priznanje da je ta strategija propala. Hermeneutika kontinuiteta pokazala se nesposobnom suprotstaviti se crkvenom jakobinizmu, koji nije interpretacijska linija za teologijske dokumente, nego koncept za osvajanje moći preko osoba i činâ. Izbor pape Franje bio je neizbježna posljedica toga povijesnoga pada umjerenih reformatora. 

J. M. Bergoglio svoje 'živo Učiteljstvo' Crkve suprotstavlja onima koji zazivaju 'živo Učiteljstvo' II. vatikanskoga koncila. Ako je crkveni koncil uvijek u pravu, kako može biti u krivu jedan papa koji se predstavlja kao inkarnacija toga događaja? Papa Franjo, kao i svi jakobinci, ništa više ne prezire od dvosmislenosti i proturječja umjerenih, dok respektira i boji se koherencije kontrarevolucionara. Nadalje, ako Institut Ivana Pavla II. danas pustoše vandali, to je upravo zato što se nije otvoreno odupro papi Franji kad je za to bio trenutak.

Pobudnica 'Amoris laetitia' od 19. ožujka 2016. imala je jasan cilj, uništiti 'Veritatis splendor' i moralni nauk Ivana Pavla II. da bi ga nadomjestila novom moralnom paradigmom. Profesori Instituta Ivana Pavla II., u ime enciklike 'Veritatis splendor' i svoje osobne povijesti, trebali su se dići kao jedan protiv toga atentata na katolički moral, posebno nakon što je papa Franjo odbio primiti u audijenciju kardinale autore 'dubije', i nakon reskripta od 5. srpnja 2017. prema kojemu je autentična interpretacija papinskog dokumenta ona koju su dali argentinski biskupi. Namjera pape Franje bila je i jest svakomu jasna. Ipak, nitko od teologa Instituta nije potpisao 'Correctio filialis de haeresibus propagati' od 24. rujna 2017., niti su napisali ikakav dokument u kojem bi podbudnicu 'Amoris laetitita' podvrgnuli oštroj kritici.

U intervjuu za 'La Verità', 3. kolovoza, msgr. Livi se predstavio kao žrtva nepravedne čistke zato što želi interpretirati pobudnicu 'Amoris laetitia' u svjetlu crkvenoga Učiteljstva. Ali, problem je što se 'Amoris laetitia' ne da interpretirati u svjetlu trajnoga Učiteljstva; jer zastupa novu moralnu paradigmu koja je nespojiva s okružnicom 'Veritatis splendor'. Papa Franjo uvjeren je u to, a s njime i mi. Možda je i msgr. Melina u to uvjeren, ali to javno nikada nije izjavio. Šutnja mu nije pomogla da izbjegne svoj glavosijek. Čemu se čuditi? Zar nas povijest Francuske revolucije ničemu nije naučila?

Bitka danas traži ljude koji se za Tradiciju Crkve bore s jasnoćom - 'pro' ili 'contra'. 

Međutim, dogodi li se da se neki papa postavi protiv Tradicije, trebamo se s poštovanjem od njega distancirati, ostajući čvrsti unutar Crkve od koje se on, a ne mi, čini se, želi odijeliti. Nadaren teolog poput msgr. Meline ima sve intelektualne instrumente da shvati kako je moguće suprotstaviti se doktrinarnim i pastoralnim zabludama jednog pape, a da pritom ne bude odsutna ljubav i odanost koju moramo imati prema Petrovoj katedri. 

Prošlo je vrijeme minimalizma. Došao je trenutak kada se Istina i zabluda moraju gledati u lice, bez kompromisa. To je jedina mogućnost koju istina ima za pobjedu. Trebamo ljude koji se bore, ako je potrebno i ginu, ali časno."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, RORATE CÆLI

nedjelja, ožujka 17, 2019

Sub Crucis vexillo

Danas kad se Irci spominju svoga vjerovjesnika sv. Patrika, prenosim jedinstven primjer mladoga irskog isusovca koji se odvažio zatražiti podjelu nižih redova. 


"U župnoj crkvi sv. Klementa koju u Ottawi drži Petrovo bratstvo, nadbiskup T. Prendergast, SJ prošle je veljače podijelio niže redove jednom bogoslovu, u okviru "tihe mise višeg prelata" - u tradicionalnoj liturgiji jedine dopuštene alternative pontifikalnoj službi.


Ceremoniju su obilježile dvije posebnosti: kandidat je bio T. Avram, SJ. Kao što se vidi iz kratice, pripada Družbi Isusovoj u kojoj nema podjele nižih redova koje je, kao što je poznato, 'ukinuo' Pavao VI. godine 1972. motuproprijem Ministeria quaedam. Avram je izričito molio za primanje tih sakramentala i očito dobio dopuštenje svojih poglavara - vjerojatno je bila od pomoći okolnost da nadležni tradiciji naklonjeni mjesni biskup Prendergast također pripada isusovcima. 

Druga je osobitost činjenica što su u konkretnom slučaju svi redovi očito (izvještaj nije posve jednoznačan) podijeljeni odjedanput. Ni u prošlosti to nije bilo neuobičajeno, no normalno je bilo da se dijele pojedinačno ili po dva ili po tri tijekom studija bogoslovlja. Tako se obično radi i u zajednicama vjernima tradicionalnoj liturgiji.


Ovakva postupna podjela - što nije kritika spomenutoga postupka u Ottawi, koji može imati mnogo dobrih razloga - općenito je vrlo smislena. Za nju postoje naravne i nadnaravne osnove. Te posvete kao sakramentali bogoslovima koji ih primaju pružaju osobite milosti i podupiru ih na teškom putu njihova zvanja. Istodobno su također psihološki važna podrška na tom putu jer ga rastavljaju na pregledne etape i pritom - kao međuispiti - pružaju priliku i pobudu uvjeriti se u zvanje i vlastitim ga naporima učvrstiti.


Zasigurno nije pretjerivanje pretpostaviti da je ukidanje tih međukoraka bitan uzrok što je danas mnogo svećenika potpuno svjetovnog karaktera. Poslijekoncilska je Crkva htjela svećenike koji su potpuno od ovoga svijeta - i prečesto je i dobila takve čiji se pogled ne proteže iznad ovoga svijeta. 


Ceremonija u Ottawi je dakle ohrabrujući znak da čak i unutar isusovačkoga reda koji sve snažnije klizi u moderna krivovjerja, ima također svećeničkih kandidata koji proziru te mehanizme i pokušavaju im se suprotstaviti."

Izvor: summorum-pontificum.de

petak, veljače 05, 2016

Euharistijska duša

Sljedeća vijest nije mogla proći nezapaženo. Riječ je o biskupu kojemu nije svejedno što se zbiva s Tijelom Kristovim. Lijep primjer za nasljedovanje njegovoj braći u biskupstvu.

"Biskup K. Białasik iz Družbe Božje Riječi, ordinarij Biskupije Oruro u Boliviji, objavio je 16. kolovoza 2015. zabranu pričesti na ruke u svojoj biskupiji. Dopuštena je samo pričest na usta. Biskup je time reagirao na incidente pri kojima se posvećena hostija primala na ruku, a zatim odnosila. Izjavio je da je 'nepodnošljivo' da se ne zna što se dogodilo s Tijelom Kristovim.


Odgovarajući crkvenopravni dekret potpisao je 6. siječnja 2016., čime je formalizirana zabrana pričešćivanja na ruke. Portal Adelante la Fe objavio je 'Dekret o primanju svete pričesti na usta'.

Biskup pritom navodi vrijedeće crkvene odredbe od kojih ni jedna ne predviđa da je pričest na ruku redoviti način primanja svete pričesti. Prema Učiteljstvu i crkvenom pravu, pričest na usta jedini je redoviti oblik primanja Tijela Kristova. Pričest na ruke- kaže biskup- dopuštena je 'samo kao indult' koji se od slučaja do slučaja može osigurati nekoj biskupskoj konferenciji kad ona to traži. Nadležnost je isključivo na dijecezanskom biskupu. Također upućuje na naputak 'Redemptoris Sacramentum' rimske Kongregacije za bogoštovlje iz 1999. koja izričito zabranjuje pričest na ruke kad postoji 'opasnost oskvrnuća'.

- Dostojno primanje, svijest o stvarnoj prisutnosti Kristovoj, sprječavanje oskvrnuća

U dekretu biskup navodi tri razloga za izričitu zabranu pričesti na ruke od 16. kolovoza prošle godine: 'da se promiče dostojno primanje Euharistije', 'da se vjernike ojača u vjeri u stvarnu prisutnost Isusa Krista' i 'da se izbjegne oskvrnuće Tijela Kristova'.

Ključno mjesto u dekretu glasi:

'Ponovo potvrđujemo za Biskupiju Oruro obvezu da se slijedi opći crkveni zakon o primanju pričesti na usta, a da se ne primjenjuje indult o mogućnosti pričesti na ruku'.


Dekret je objavljen u službenom listu biskupije u veljači.

Ordinarij je rođen 1958. u Zbąszyneku i verbitski je misionar. Kardinal Gulbinowicz ga je zaredio za svećenika, a papa Benedikt XVI. postavio ga je 2005. za biskupa Orura. U njegovoj je biskupiji 2014. posvećen najviši Gospin kip na svijetu (mjereno bez postolja) prema liku Gospe od Svijećnice [zapravo je treći po redu; usp. ovdje].


Papa Pio XI. ustanovio je 1924. Biskupiju Oruro kao sufragansku Nadbiskupije Cochabamba. S 53 000 četvornih kilometara veća je od Donje Saske i broji 440 000 katolika, 42 svećenika i 42 župe."

Izvor: Katholisches.info
Slike: B. J. D. Martín, Adelante la Fe, RORATE CÆLI, (screenshot) FY BH/YouTube.com

petak, siječnja 23, 2015

Deſponſatio eſt hodie BMV

Kardinal Burke je 10. siječnja 2015. služio zavjetnu misu Zaruka Djevičinih u Bazilici sv. Nikole in Carcere u Rimu. Misa je bila celebrirana u vrijeme održavanja konferencije Bratovštine katoličkog klera. Svoju je propovijed ustupio blogu New Liturgical Movement koji ju je objavio povodom današnjega blagdana koji se poklapa s kardinalovim imendanom. Izmolimo nešto za njega.


"Celebrirajući zavjetnu misu Zaruka Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom, iznova razmatramo veliko otajstvo Božje neizmjerne i neprestane ljubavi prema nama. U kratkom opisu iz evanđelja po Mateju vidimo kako je Bog providio da se njegov jedinorođeni Sin utjelovi u neoskvrnjenoj utrobi Djevice Marije te u isto vrijeme, po svom utjelovljenju, postane dio obitelji Josipa i Marije. Drugim riječima, premda su se sveti Josip i Blažena Djevica Marija vjenčali prije djevičanskog začeća Sina Božjega u Marijinoj utrobi, oni su to učinili s punim poštovanjem prema Marijinoj posveti svoga djevičanstva Bogu od njene mladosti, prikazanju Bogu svoga posvećenog djevičanstva. Dakle, sveti Josip je oženio Mariju s nakanom da po njihovu braku počasti njeno posvećeno djevičanstvo. 

Iz teksta evanđelja po Mateju, jasno je da je Marija već bila udana za svetog Josipa u vrijeme Navještenja, no da je sveti Josip još nije bio doveo u svoju kuću. Zato je, čuvši za njenu trudnoću, sveti Josip iz pristojnosti mišljao da je napusti na što diskretniji mogući način. Da bude jasno, riječ 'betrothed' ne treba shvatiti 'engaged', nego kao 'espoused' ili 'married', kao što je jasno iz jezika ostatka teksta. 


Ovdje je važno podsjetiti na židovski obred vjenčanja koji su Djevica Marija i sveti Josip kao pobožni Židovi pažljivo opsluživali. Obred se sastojao od dvije faze: prve, kojom je brak bio sklopljen i koji je uistinu dvije strane učinio mužem i ženom, te druge faze kojom je brak bio izvršen dovođenjem žene u kuću njezina muža. U svojoj Apostolskoj pobudnici 'Otkupiteljev Čuvar', papa Ivan Pavao II. ovim je riječima opisao opsluživanje židovske bračne prakse kod Djevice Marije i svetog Josipa:

'Prema židovskom običaju, brak se sklapao u dva koraka: najprije se slavila zakonska ženidba, pravi brak, a zatim je, i to nakon izvjesnog razdoblja, muž dovodio ženu u svoju kuću. Prema tomu, Josip je već bio muž Marijin i prije nego što je s njom živio.'

Marija je doista supruga svetog Josipa i prema tomu, Božansko Dijete začeto u njenoj utrobi osjenjenjem Duha Svetoga, član je obitelji Josipa i Marije te uživa bogomaterinstvo Djevice Marije i poočinstvo ili zaštitu svetog Josipa.

Otac R. Laurentin, referirajući se na Marijinu odluku od njene mladosti da 'ne pripada nijednom čovjeku, nego samo Bogu', ovako opisuje njeno bračno stanje u vrijeme Navještenja:

'Biblija ne prevodi egzaktno 'engaged' jer je Marija stvarno vjenčana za Josipa u skladu s dvije faze hebrejskoga braka: pristanka (qidushin) prije Navještenja i druge faze, uvođenja u kuću muževu (nissuin), u skladu s Josipovom suglasnošću s djevičanskim brakom (nekonzumiranim). ['Marie, source directe de l’Évangile de l’Enfance']

Otac Laurentin nastavlja da bi objasnio kako je Marija zbog svoga statusa žene u djevičanskom braku vjerovala da se bila odrekla mogućnosti da bude Mesijina majka. U skladu s tim, kod Navještenja je pitala arkanđela Gabrijela: 'Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?'. Arkanđeo tada objašnjava da je upravo njeno djevičanstvo to koje ju je pripravilo da bude Majka Božja. Osvrćući se na njen zavjet djevičanstva, otac Laurentin piše:

'Naprotiv, ovaj je zavjet bio jedino sredstvo za postizanje te jedinstvene povlastice. Takvi su paradoksi Svevišnjega. Zatim prima odgovor koji sve objašnjava i čini novim.' [isto]


Crkva je, zapravo, u tekstu o Božjoj vječnoj mudrosti iz knjige Izreka vidjela sliku Djevice Marije koju je Bog izabrao otpočetka da bude Majka Otkupiteljeva: 'GOSPODIN me stvori kao počelo svoga djela,/ kao najraniji od svojih čina'. [Izr 8, 22] Nadahnuti nas tekst povlači u dublju refleksiju o Marijinu braku s Josipom i o njenom bogomaterinstvu u veliko otajstvo vjere, otajstvo našega vječnog spasenja. Tražeći njegov dublji smisao, shvaćamo istinu zadnjeg stiha:

'Jer tko nalazi mene, nalazi život/ i stječe milost od GOSPODINA./ A tko se ogriješi o mene, udi/ svojoj duši:/ svi koji mene mrze ljube smrt.' [Izr 8, 35-36]

Razmatrajući brak Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom, vidimo kako na samom početku djela spasenja Bog Otac preuzima skrb da začeće Njegova jedinorođenoga Sina u našem ljudskom tijelu bude djevičansko, kakvo doista i mora biti, ali istodobno, potpuno legitimno, takvo da potpuno očituje istinu, ljepotu i dobrotu Božju. Bog Sin je djevičanski začet u utrobi Marije, žene Josipove. Evanđelje po Mateju je posebno obilježeno pozornošću prema pravnoj naravi naše vjere i njenoj praksi, predstavljajući Krista kao novog Mojsija, novog zakonodavca, posebice u Govoru na gori. Nezamislivo je da Bog Sin kod svoga utjelovljenja ne bi potpuno poštivao, da ne bi čak i usavršio, i djevičanstvo Blažene Djevice Marije i svetost njena braka sa svetim Josipom.


Točno razumijevanje bračnoga stanja svetog Josipa i Blažene Djevice Marije važno je zbog potpunijeg znanja i ljubavi prema otajstvu vjere, ali važno je također da se izbjegne konfuzija i zabluda koje su danas uobičajene. Osvrt na tu ozbiljnu situaciju se nalazi u revidiranom izdanju knjige o. J. A. Hardona, 'Basic Catholic Catechism Course'. Bit će od koristi dijelom citirati kako se bavi ovom temom:

'Činjenica da je Isus bio djevičanski začet i rođen nakon vjenčanja Marije i Josipa, znači da je Isus bio začet i rođen u braku. To je protivno onomu što mnogi, čak i svećenici, u današnje vrijeme govore, naime, da je Isus rođen izvan braka, poput djeteta tolikih neudanih žena danas, te da to nije 'abnormalna' situacija. Trudna, neudana žena, je prema njima navodno u istoj situaciji kao Marija, za koju tvrde da je također bila neudana u vrijeme kad je začela Isusa. To je pogrješno: to je doista vrlo ozbiljna neistina jer narušava svetost braka i razlog za tu svetost. Branitelji te pozicije tvrde da je Isus bio začet nakon što su Marija i Josip bili zaručeni, ali ne i vjenčani.' [J. A. Hardon, 'Basic Catholic Catechism Course, Manual', revidirano izdanje, izdavač: R. L. kard. Burke]

Gore opisanu krivu poziciju ne drže samo oni koji se svjesno ne slažu s trajnim naukom Crkve, nego i mnogi pojedinci koji su loše katehizirani pa zato padaju kao plijen takvog lažnog nauka. 


Važnost jasnoće glede braka Blažene Djevice Marije i svetog Josipa također je vrlo bitna zbog diskusije o braku koju je u današnje vrijeme poduzela Sinoda biskupa. Dok je Sinoda biskupa pozvana uzdići ljepotu braka kako ga je Bog otpočetka ustanovio, postoji snažan pokušaj uvođenja diskusije o tzv. 'pozitivnim elementima' u suložništvu muškarca i žene, kao supruga i supruge, bez obzira na sakrament svete ženidbe. U braku Marije i Josipa na najizvrsniji način vidimo ljepotu braka koji je Bog ustanovio kod stvaranja i obnovio njegovu izvornu savršenost po Bogu Sinu utjelovljenom za otkupljenje. Razmatrajući brak Marije i Josipa potpunije i istinskije shvaćamo riječi Krista samoga kad su ga farizeji kušali glede istine o nerazrješivosti braka: 

'Zar niste čitali: Stvoritelj od početka 'muško i žensko stvori ih' i reče: 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo'? Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.' [Mt 19 4-6]

Kristov nauk o svetoj ženidbi blista posebnim sjajem u braku Njegove Majke Marije i njegova poočima Josipa. 


Svjedočimo velikoj pobjedi križa, velikom djelu Boga Sina koji je uzeo našu ljudsku narav u neoskvrnjenoj utrobi Djevice Marije. Krist sada sakramentalno prinosi kalvarijsku Žrtvu. Daje nam neusporedivi plod svoje Žrtve: svoje Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo. Daje nam nebeski lijek i hranu kojima pobjeđujemo grijeh u našim životima i živimo u istinskoj slobodi iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Neka nas naše razmatranje otajstva vjere u braku Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom nadahne da naučavamo, slavimo i živimo istinu o svetoj ženidbi kako ju je Bog ustanovio otpočetka i otkupio je po Njegovoj spasonosnoj muci, smrti i uskrsnuću. Tražimo uvijek u euharistijskom otajstvu milost da tako naučavamo, tako slavimo i tako živimo.

R. L. kard. Burke"

nedjelja, srpnja 27, 2014

Koncil- realni i virtualni

U Il Fogliu je 12. srpnja 2014. objavljen članak R. de Matteija o hermeneutici II. vatikanskog, posebno nakon odreknuća Benedikta XVI., i o sve očitijem procesu dedogmatizacije u vrijeme sadašnjega pontifikata.

"Je li II. vatikanski koncil bio 'izdani' koncil? I tko ga je izdao? Pitanje se nameće od objave vatikanskog dokumenta 'Instrumentum laboris', koji će biti temelj za diskusiju na nadolazećoj Biskupskoj sinodi o obitelji. Tekstovi citirani u tom dokumentu potječu isključivo s Koncila i iz poslijekoncilskog vremena, kao da je o toj tako krucijalnoj temi kao što je obitelj, od '60.-ih godina u crkvenom Učiteljstvu nastao radikalni zaokret.

Bolonjska škola nema nikakvih sumnja. Taj se teologijski i pastoralni zaokret dogodio, ali mu je udarnu snagu prigušio Pavao VI. Cjelokupno usmjerenje 'Povijesti II. vatikanskog koncila' Giuseppea Alberiga, temelji se na proturječju između 'proroka' Ivana XXIII. koji je u Crkvi pokrenuo 'nove Duhove' i hladnog birokrata G. B. Montinija koji ih je zatomio. Iza toga načina povijesnoga čitanja II. vatikanskog koncila, koji danas zastupaju Alberigovi epigoni kao što su A. Melloni, G. Ruggieri i M. Faggioli, stoji 'nova teologija' D.-M. Chenua, Y. Congara i prvenstveno K. Rahnera. Njemački je isusovac od jedne konferencije iz 1965., naslovljene 'Koncil: Početak jednog početka', predstavljao II. vatikanski kao početak jedne nove epohe u povijesti Crkve, određene da obnovi zajednicu vjernika na analogan način onomu nakon prvog koncila u Jeruzalemu. Pavao VI. je izdao Koncil 'Notom praeviom' iz 1964., kojom je htio ograničiti značenje kolegijalnosti koju je uveo 'Lumen gentium', i dakako 'represivnom' enciklikom 'Humanae vitae' iz 1968.

- Enciklika 'Humanae vitae' izazvala je prvi lom među koncilskim teolozima

Kontroverzije koje su slijedile nakon 'Humanae vitae', vodile su prema prvom velikom hermeneutičkom lomu između aktera II. vaticanuma. Godine 1972. osnovali su J. Ratzinger, H. U. v. Balthasar i H. de Lubac časopis 'Communio' koji se kontrapozicionirao časopisu 'Concilium' u kojem su objavljivali K. Rahner, Y. Congar i E. Schillebeeckx. De Lubac je bio taj koji je skovao izraz 'Parakoncil' kako bi osudio ozračje grozničave agitacije koja je nakon II. vaticanuma mnoge teologe dovela dotle da nameću svoje zaključke. U jednom dugom intervjuu koji je 1985. dao A. Scoli ('Viaggio nel Concilio', dodatak br. 10 (1985), '30 giorni', str. 6-30), opisao je de Lubac 'Parakoncil' kao pokret medijskog pritiska koji je imao nakanu utjecati na Koncil i na poslijekoncilsko vrijeme o temama kao što su papinski primat i odnos Crkve prema svijetu. Iste je godine H. U. v. Balthasar, koji je 1952. u jednoj svojoj knjizi pozivao na 'Rušenje bastiona' (tal. pr. Borla, Torino, 2008), također u intervjuu za '30 giorni' ('Viaggio nel postconcilio', ur. A. Scola, Edit, Milano, 1985.), ustvrdio da su sva očekivanja vezana uz Koncil nestala 'u jednom američkom optimizmu'.

- 'Dijalog' se pokazao kao 'himera'

Internetska stranica 'Papalepapale', nedavno je ponovo objavila intervju koji je v. Balthasar dao V. Messoriju, u kojem je taj švicarski teolog zastupao stajalište da se dijalog pokazao kao 'himera' i potvrdio nužnost povratka ispravnoj doktrini i 'tridentskom modelu' sjemeništa. Intervju je kao i oni navedeni iz 1985. godine, kada je objavljena knjiga razgovora s kard. Ratzingerom o 'Stanju vjere' [tal. Rapporto sulla fede, hrv. Razgovor o vjeri - Jasni odgovori na suvremene dvojbe] u kojoj je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere proklamirao nužnost 'povratka autentičnim tekstovima autentičnog II. vatikanskog'. Kad je postao Bendiktom XVI., više je puta suprotstavio hermeneutiku tekstova onoj 'duha'. Njegova pozicija se jasno pokazala od njegova slavnog govora Rimskoj kuriji od 22. prosinca 2005. do njegova zadnjeg, ništa manje značajnog, govora rimskom kleru od 14. veljače 2013. Benedikt XVI. je ponovio tezu prema kojoj je virtualni koncil, koji su nametnula sredstva komunikacije, izdao pravi Koncil koji do izražaja dolazi u zaključnim dokumentima  II. vatikanskog. Kako bi se opet otkrila istina Koncila, treba se vratiti tim tekstovima napuštajući zlorabljujuću poslijekoncilsku praksu zanemarivanja istih. Monsinjor A. Marchettto za kojeg je papa Franjo rekao da je 'najbolji hermeneutičar' II. vatikanskog, kreće se na toj liniji koja svakim danom sve više pokazuje svoje slabosti. Koncil medija, naime, nije bio manje stvaran od onoga koncilskih otaca, tako da bi se mogla zastupati teza da je zapravo virtualni koncil bio onaj 16 službenih koncilskih dokumenata koji su ostali u zbirci tekstova Svete Stolice, ali nikada nisu našli prolaza do konkretne povijesne stvarnosti.

- Nije Koncil izdao Pavao VI., nego Ivan XXIII.

Djelo povijesne i teologijske revizije koje je nastalo zadnjih godina benediktovskog pontifikata, ipak je otvorilo jedan novi povijesno-hermeneutički put. Drugi vatikanski prema tom gledištu nije izdao Pavao VI. niti mediji, nego Ivan XXIII. koji ga je sazvao i vodio do svoje smrti 3. lipnja 1963., između prvog i drugoga zasjedanja. Čini se da činjenice to potvrđuju. Samo tri mjeseca nakon svoga izbora na Petrovu stolicu, 25. siječnja 1959., najavio je sazivanje II. vatikanskog koncila. Iznenađenje je bilo ogromno, ali priprema Koncila trajala je dobre tri godine: pretpripremna faza trajala je jednu godinu, a pripremna dvije godine.

U proljeće 1960. sakupljena su 'consilia et vota', tj. 2150 odgovora biskupa iz cijeloga svijeta, koji su bili upitani o predstojećem crkvenom skupu. Sav prikupljeni materijal zatim je dostavljen deseterim povjerenstvima koje je imenovao papa kako bi sastavile 'sheme' koje su trebale biti podnesene Koncilu. Povjerenstva su radila pod nadzorom kard. Ottavianija koji je do lipnja 1962. bio prefekt Svetog uficija. Zamjetan rad sakupljen je u 16 svezaka koji su sadržavali sheme za 54 dekreta i 15 dogmatskih konstitucija. Ivan XXIII. je 13. srpnja, tri mjeseca prije otvaranja crkvenog skupa, odredio da se prvih sedam shema za konstitucije koje je odobrio proslijede svim koncilskim ocima kao podloga za diskusiju na generalnim kongregacijama. Te su se ticale: izvora objave; očuvanja čistim pologa vjere; kršćanskog moralnog reda; čistoće, braka, obitelji i djevičanstva; svete liturgije; komunikacijskih sredstava i konačno, jedinstva Crkve s istočnim crkvama. Ti dokumenti na kojima je tri godine bilo radilo deset povjerenstava, sadržavali su najbolje što je iznijela teologija XX. stoljeća. Bili su to sadržajni i artikulirani tekstovi koji su jasnim i uvjerljivim jezikom prodirali izravno u srž aktualnih problema. Ivan XXIII. ih je pozorno studirao i opskrbio ih vlastoručnim komentarima. Na svim su se shemama- po sjećanju msgr. V. Fagiola- nalazili često ponavljani izrazi: 'bene', 'optime' [dobro, izvrsno]. 'Samo o jednoj shemi, onoj o liturgiji koja se u svesku pojavljuje na petom mjestu na stranicama od 157 do 199, napisao je papa tu i tamo upitnik u smislu čuđenja i neodobravanja'. Kad je u srpnju 1962. msgr. Pericle Felici, tajnik Koncila, papi prezentirao koncilske sheme koje je Sveti Otac sam pregledao i odobrio, papa Roncalli je oduševljeno prokomentirao: 'Koncil je gotov. Do Božić možemo završiti!'. Zapravo, do Božića te godine su sve sheme Koncila već bile bačene u more, osim one 'De Liturgia', koja se Ivanu XXIII. najmanje sviđala, ali jedinoj koja je zadovoljavala progresiste. K tomu, Koncil nije potrajao tri mjeseca, nego tri godine.

- Progresivci preuzimaju Koncil

Što se dogodilo? U lipnju 1962. novi je nadbiskup Malinesa i Bruxellesa u Belgijskom kolegiju u Rimu okupio jednu skupinu kardinala da prodiskutira 'plan' za nadolazeći koncil. Prema samom Suenensu, on je s njima raspravljao o 'povjerljivom' dokumentu u kojem je kritizirao pripremljene sheme pripremnih povjerenstava i sugerirao papi da 'za osobnu i privatnu uporabu' kreira jedno ograničeno povjerenstvo, jednu vrstu 'brain trusta', da se odgovori na velike, aktualne pastoralne probleme. Papi je u kolovozu stigla odgovarajuća zamolba kanadskog kardinala P.-E. Légera, nadbiskupa Montreala. Potpisali su je kardinali Lienart, Döpfner, Alfrink, König i Suenens. Dokument je otvoreno kritizirao prvih sedam shema o kojima je crkveni skup trebao raspravljati. Potpisnici su tvrdili da sheme nisu spojive sa smjerom koji je Ivan XXIII. trebao dati Koncilu.

Drugi vatikanski koncil je otvoren 11. listopada 1962. Prva generalna kongregacija bila je 13. listopada, no već je na početku došlo do incidenta. Dnevni je red predviđao izbor predstavnika koncilskih otaca u deset povjerenstava, koja su trebala ispitati sheme koje je uredilo pripremno povjerenstvo. Kardinal Liénart, uz potporu kardinalâ Döpfnera, Fringsa i Königa, protestirao je zbog izostanka konzultacija s biskupskim konferencijama te zahtijevao njihovo sazivanje prije glasovanja o povjerenstvima. Sve su noć prije u francuskom sjemeništu Svete Klare organizirali eksponenti nove teologije [nouvelle théologie]. Kardinal Tisserant, predsjednik skupa, dopustio je odgodu i konzultacije biskupskih konferencija, koje su bile pozvane da daju liste s novim imenima za povjerenstva. Uloga biskupskih konferencija koja nije bila predviđena pravilima, time je službeno priznata. Tako je na svjetlo izašlo postojanje jedne organizirane partije, 'europske alijanse', koja si je osigurala gotovo sva mjesta u povjerenstvima. Biskupskim su konferencijama upravljali manje biskupi, a više njihovi eksperti, teolozi- mnoge od njih osudio je Pio XII., a sada su se pripremali odigrati odlučujuću ulogu na Koncilu. Budući da je među svim biskupskim konferencijama najorganiziranija bila njemačka, tako je njemačkim teolozima pripala odlučujuća uloga. Među njemačkim teolozima se osobito isticao isusovac K. Rahner čiji je utjecaj na Koncilu bio odlučujući.  

- K. Rahner dominirao je njemačkim biskupima, oni 'alijansom', a ona Koncilom

Otac R. Wiltgen rječito je sažeo tu situaciju u svom glavnom djelu 'The Rhine flows into the Tiber' (New York, 1967.) ovako: 'Budući da je poziciju biskupa njemačkog jezika redovito preuzimala europska alijansa i budući da je sa svoje strane poziciju alijanse Koncil generalno prihvaćao, bilo je dovoljno da jednom teologu uspije da njegove ideje preuzmu biskupi njemačkog jezika da bi ih zatim Koncil učinio svojima. Postojao je taj teolog: bio je to o. K. Rahner iz Družbe Isusove.' Od toga se trenutka povijest Koncila drugačije pisala.

- Novija literatura o Koncilu

Tko ovo želi produbiti, preporučujem osim moje knjige Il Concilio Vaticano II. Una storia mai scritta (Lindau, Torino, 2011., 632 stranice), lektiru nekih novijih knjiga koje nude dragocjene uvide vrijedne razmatranja: Il Concilio parallelo. L’inizio anomalo del Vaticano II (Fede e Cultura, Verona, 2014., 125 stranica) i jednu opsežniju studiju, Unam Sanctam. Studio sulle deviazioni dottrinali nella Chiesa cattolica del XXI secolo (Solfanelli, Chieti, 2014., 438 stranica). Pitanje izdaje koja se dogodila prvih dana nakon otvaranja Koncila, eksplicitno postavlja P. Pasqualucci koji je uvaženi profesor filozofije prava i predavao je na raznim talijanskim sveučilištima. Kao pravnik se posebno bavio brojnim pravnim nelegalnostima koje su skrenule Koncil s njegova naravnog puta, učinile da propadne pripremni rad i otvorile put zagovornicima 'nove teologije' [nouvelle théologie]. 'Rijetko kada je- spominje- jedan ekumenski koncil bio pripreman većom brižljivošću, savjesnošću i poštovanjem prava i mišljenja svih. Slijedila se praksa I. vatikanskog i još poboljšala' (str. 13). Odbacivanje shema bilo je pravo 'proceduralno razbojništvo', koje Pasqualucci identificira u sljedećim točkama: 'sabotaži izbora šesnaestorice kompetentnih članova Koncila; inverziji dnevnog reda i odgodi izbora članova povjerenstava; zaustavljanju diskusije u auli o shemi o izvorima objave i zatim stvaranju mješovitog povjerenstva za njeno ponovno formuliranje, kojim je dominirao kard. Bea. Shema je od glave do pete formulirana u potpuno novom duhu i kroju.

- Koncil ne može drugo, nego se podvrgnuti mjerilu Tradicije

Daljnji je važan prinos dao jedan mladi, ali već priznati teolog, o. S. Lanzetta, franjevac Bezgrješne, u svojoj knjizi Il Vaticano II. Un concilio pastorale. Ermeneutica delle dottrine conciliari (Cantagalli, Siena 2014, 490 stranica). Otac Lanzetta je koristio do sada neobjavljenje izvore koji prvenstveno potječu iz vatikanskog Tajnog arhiva, ocrtavajući tako vrlo pozorno put koji je vodio do odbacivanja pripremnih shema. Prvenstveno se bavi promjenom od sheme 'Aeternus Unigeniti' prema 'Lumen gentium' i od 'De fontibus revelationis' do 'Dei verbum'; dviju konstitucija koje čine noseće stupove koncilskog učiteljstva i sadržavaju upitne i dvosmislene elemente. Da bi razjasnio te probleme, Lanzetta slijedi metodu ispitivanja samog Koncila, želeći prvenstveno otkriti njegovu 'mens' koja je pokretala koncilske oce i koja je odredila njihove izbore i odluke. Horizont unutar kojeg se teolog kreće onaj je klasične distinkcije između dogmatike, koja se tiče doktrine, i pastorala, koji o dogmatici ovisi i kojom se mora voditi. Otac Lanzetta pokazuje kako je pastoralni aspekt bio toliko predominantan da je diktirao agendu i usmjerenje cijele debate, no ne čineći od njega teologijsko načelo. Za ovog franjevačkog teologa, doktrinarni aspekt II. vaticanuma treba čitati u svjetlu trajne Tradicije Crkve, i Koncil ne može drugačije, nego se uvrstiti u neprekinutu Tradiciju (str. 37). 'Jedini putokaz za razumijevanje II. vatikanskog može biti samo ukupna Tradicija Crkve: Drugi vatikanski nije ni jedini ni zadnji crkveni koncil, nego trenutak u njenoj povijesti' (str. 74-75). 'Trajna Tradicija Crkve je otuda prvo hermeneutičko mjerilo Drugog vatikanskog' (str.75).

- Držanje katolika koje koči diskusiju

Ono što koči raspravu je držanje puno strahopoštovanja koje svaki katolik ispravno gaji prema vrhovnom crkvenom auktoritetu. No, taj respekt i to strahopoštovanje ne smiju ići tako daleko da deformiraju povijesnu i teologijsku istinu. Pod tim aspektom, pontifikat pape Franje olakšava diskusiju. Težina hermeneutike Benedikta XVI. koja je pretezala u debati tijekom njegova pontifikata, odjednom je nakon njegova odreknuća izgubila na težini. Nakon odricanja od papinstva iz povijesti je nestao Benediktov Koncil, a ostao Koncil njegova protivnika kardinala Kaspera: Koncil koji se ostvaruje u pastoralnoj praksi i koji nakon pedeset godina pastoralne prakse navješćuje već nastalu likvidaciju katoličkog morala. Nadolazeća bi Sinoda biskupâ trebala samo konstatirati tu činjenicu. Glavna tema dokumenta 'Instrumentum laboris', kao i govora kard. Kaspera na izvanrednom Konzistoriju 20. veljače 2014., ogromni je jaz između crkvenog nauka o braku i obitelji te suvremene katoličke prakse. U tom dokumentu je sociologija postala mjerilo doktrine, praksa je doktrinu preokrenula na glavu, Crkva se strmoglavila. To je naslov knjige E. M. Radaellija koja se upravo pojavila, La Chiesa ribaltata. Indagine estetica sulla teologia, sulla forma e sul linguaggio del magistero di Papa Francesco [Crkva naglavce. Estetičko istraživanje o teologiji, formi i jeziku učiteljstva pape Franje] (Gondolin, Milano, 2014., 314 stranica), s predgovorom msgr. A. Livija. 

- Vrhunac dedogmatizacije s enciklikom 'Lumen Fidei'

Radaelli, učenik R. Ameria [1, 2], pažljivi je promatrač procesa 'dedogmatizacije' koja je počela s II. vatikanskim koncilom i koja je, čini se, svoj vrhunac doživjela s papom Franjom. Promjena jezika Crkve odrazila se zadnjih pedeset godina na sadržaje, mijenjajući čak doktrinarni depozit. Analizirajući 'Lumen fidei' pape Franje, Radaelli je ustanovio da je u jednoj enciklici usredotočenoj na vjeru upadljiv potpuni nedostatak jasne i precizne definicije krjeposti vjere (str. 68). Još više čudi potpuna izočnost riječi 'dogma', već pedeset godina proskribiranog pojma.

'Čemu koristi enciklika o vjeri koja ne prokazuje zablude i krivovjerja koja danas bjesne u Crkvi, koja zablude niti imenuje niti osuđuje?' (str. 257)- pita se milanski filozof. Za Radaellija koji strogo kritizira 'event-teologiju', 'teologiju susreta' i 'iskustva', 'obvezujući i dogmatski jezik Crkve trebao bi ponovo biti naravno priznat kao prvi i vodeći jezik Crkve, koji određuje svaki drugi jezik Crkve' (str. 73). U uvodu djelu, msgr. A. Livi, iako ne dijeli neke auktorove pozicije, brani njegovo pravo da ih očituje kao što je branio članke A. Gnocchija i M. Palmara u 'Il Fogliu', jer je svakom katoliku slobodno iznositi svoje mišljenje o onim teologijskim i pastoralnim odlukama koje se ne tiču dogme, nego su otvorene za raspravu.

- Zašto u vrijeme dedogmatizacije dogmatizirati Koncil?

Nalazimo se u situaciji u kojoj Crkva niti definira niti osuđuje, već dopušta slobodu rasprave. Iz knjižara, sjemeništa, katoličkih sveučilišta bjesne teze ultraprogresivnih auktora koji čak niječu postojanje 'pravovjerja', kao što je slučaj u zadnjem broju časopisa 'Concilium'. No, zašto u epohi dedogmatizacije dogmatizirati II. vaticanum? Danas prioritet pripada praksi, proživljenom iskustvu iz kojeg bi istina trebala postati vidljivom. Ako je tomu tako, zašto onda ne poslušati glasove onih koji zastupaju kršćanstvo življeno kroz Tradiciju, koje ne niječe primat doktrine, koje ne stvara nanovo istinu, nego se poziva na nepromjenjivu Istinu i njoj se suobličuje?"

Izvor: katholisches.info, riscossacristiana.it

subota, srpnja 19, 2014

O suzdržljivosti

U nastavku možete pročitati otvoreno pismo W. kard. Brandmüllera Papinu čestom intervjuistu E. Scalfariju kojim mu odgovara na iznesene tvrdnje o celibatu iz njegova zadnjeg intervjua sa Svetim Ocem. Jedno drugo njegovo reagiranje na istu temu pročitajte ovdje. Kardinal je do 2009. bio predsjednik Papinskog odbora za povijesne znanosti, a na Konzistoriju početkom godine bio je među onima koji su ustali u obranu braka, oštro se usprotivivši planu kard. Kaspera. Riječi koje je tada iznio mogu se uvelike primijeniti i ovdje: "Ni ljudska narav, ni Zapovijedi Božje, a ni Evanđelje nemaju rok trajanja. (…) Potrebna je hrabrost da se naviješta Istina, pa i protiv postojećih običaja. Hrabrost koju mora imati tko god govori u ime Crkve, ako se ne želi odreći svog poziva. (…) Želja da se postigne odobravanje i pljesak napast je, vazda nazočna u religijskom odgoju" (Izvor: QVC). Još poveznica na hrvatskom o celibatu nalazi se kod Tome.


"Poštovani gospodine Scalfari!

Iako nemam povlasticu osobno Vas poznavati, želim se osvrnuti na neke tvrdnje o celibatu koje je prema Vašem izvještaju objavljenom 13. srpnja 2014., navodno dao papa Franjo (što je žurno opovrgnuto). Kao starom profesoru koji je trideset godina na sveučilištu predavao crkvenu povijest, nakana mi je upoznati Vas s aktualnim stanjem istraživanja na tom području.

Osobito treba spomenuti da se celibat ni u kojem slučaju ne temelji na nekom zakonu izmišljenom 900 godina nakon Kristove smrti. Naprotiv, evanđelja po Mateju, Marku i Luki su ta koja u tom pogledu iznose Isusove riječi.

Kod Mateja (19, 29) se može pročitati: 'I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.'

Vrlo slično stoji i kod Marka (10, 29): 'Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada [...] primio stostruko [...].'

Još je detaljnije kod Luke (18, 29 i dalje): 'Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni.'

Te riječi Isus ne upućuje širokim masama, nego onima koje hoće poslati da navješćuju njegovo evanđelje i dolazak kraljevstva Božjega.

Dakle, za ispunjenje toga poslanja potrebno je raskinuti sve zemaljske, ljudske spone. Budući da to radikalno odvajanje znači gubitak onoga što se podrazumijeva, obećava im Isus obilnu 'nadoknadu'.

Povremeno se prigovara da bi to 'sve napustiti' vrijedilo samo za trajanja putovanja na kojima se navješćivalo, a da bi se nakon toga učenici vraćali svojim obiteljima. Za to, pak, nema naznake. Tekst evanđelja uostalom govori o nečem konačnomu, kad se pri tom upućuje na vječni život.

Kako su evanđelja nastala između 40. i 70. nakon Krista, njihovi bi se sastavljači prikazali u lošem svjetlu kad bi Isusu u usta stavili riječi kojima ne bi odgovarao njihov vlastiti život. Dakle, Isus od onih kojima je dao udjela u svom poslanju zahtijeva da usvoje i njegov način života.

No, što treba držati o tomu kad Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (9, 5) piše: 'Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo prava ne raditi?' Ne pretpostavlja li se time da su apostoli na putu bili u pratnji svojih žena?

Tu, međutim, treba biti oprezan. Kod retoričkih apostolovih pitanja radi se o pravu navjestitelja evanđelja da živi na trošak zajednice, i to vrijedi također za njegovu pratnju. Pitanje je sada od koga se ona sastoji. Grčki izraz 'άδελφήν γυναĩκα' treba objašnjenje. 'Adelphe' je sestra. Ovdje je mišljena sestra u vjeri, kršćanka, dok 'gyne' posve općenito može značiti ženu, djevicu, suprugu, ali i zaručnicu- ukratko žensko biće. Nije moguće time dokazati da bi apostoli vodili sa sobom svoje supruge. Kad bi bilo tako, bilo bi nerazumljivo da se govori o jednoj 'adelphe' tj. sestri, kršćanki. K tomu, apostol je napuštao svoju ženu stupajući u krug Isusovih učenika.

Tekst je puno jasniji ako se pomisli na osmo poglavlje Lukina evanđelja gdje piše: 'Bila su s njim [Isusom] dvanaestorica i neke žene koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti. Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola; zatim Ivana, žena Herodova upravitelja Huze; Suzana i mnoge druge. One su im posluživale od svojih dobara.' Logično je prihvatiti da su apostoli kasnije i tu slijedili primjer Isusov.

Uostalom, treba uputiti na nedvosmislenu Pavlovu preporuku beženstva, odnosno bračne uzdržljivosti (1. Kor 7, 29 i dalje): 'Ovo hoću reći, braćo: Vrijeme je kratko. Odsele i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju [...].' I: 'Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen.'

Očito je da se Pavao tim riječima obraća posebno biskupima i svećenicima. Uostalom, on je sâm ostvario taj ideal. 

Kao primjer za to da Pavao, odnosno Crkva apostolskih vremena nije poznavala celibata, neki navode poslanice Timoteju i Titu, tzv. pastoralna pisma; da se u Prvoj poslanici Timoteju (3, 2) govori o oženjenom biskupu. Često se izvorni grčki tekst ovako prevodi: 'Neka biskup bude jedne žene muž'- i to se shvaća kao propis. Međutim, dostatno je samo skromno znanje grčkog da se ispravno prevede: 'Stoga biskup treba biti besprijekoran, samo jedanput oženjen [tj. jedne žene muž!!!], budan, trijezan [...]'. Isto se tako u poslanici Titu čita: 'Starješina (tj. svećenik, biskup) treba biti besprijekoran, samo jedanput oženjen [...].'

Ono što se tom uputom treba isključiti je mogućnost da se netko posveti za biskupa ili svećenika, koji se nakon smrti svoje žene drugi put oženio (sukcesivna bigamija). Osim toga što se na ponovnu ženidbu udovca općenito nije blagonaklono gledalo, u crkvenom se miljeu smatralo da takav čovjek nema jamstva da bi mogao obdržavati uzdržljivost koja se očekuje od biskupa, odnosno svećenika.

- Praksa Crkve nakon apostolskog vremena

Dakle, izvorni se oblik celibata sastojao u tomu da je onaj koji je bio posvećen za svećenika, odnosno za biskupa, nastavljao obiteljski život, ali ne i bračno zajedništvo. Zbog toga se prednost davala posvećivanju starijih muškaraca.

Da je to bila stara, posvećena predaja koja je sezala do apostola, svjedoče djela crkvenih pisaca, poput Klementa Aleksandrijskog i Tertulijana iz sjeverne Afrike, koji su živjeli oko 200. godine. Osim toga, o visokom ugledu uzdržljivosti među kršćanima svjedoči niz poučnih pripovijesti o apostolima- tzv. apokrifna Djela apostolska koja su nastala još u II. stoljeću i bila vrlo raširena.

U III. st. literarna svjedočanstva o kleričkoj uzdržljivosti postaju brojnija i izrazitija, osobito na Istoku. Otprilike ovako glasi jedan odlomak iz tzv. sirijske Didaskalije: 'Biskup se prije posvete mora ispitati je li čedan i je li svoju djecu odgojio u strahu Božjem.' Veliki teolog Origen iz Aleksandrije (†253./'54.) isto tako poznaje obvezujući celibat uzdržljivosti koji u različitim spisima teologijski tumači i produbljuje.

Naravno, mogla bi se navesti daljnja svjedočanstva, što ovdje nije moguće.

- Prvi zakon o celibatu

Ovoj praksi koja počiva na apostolskoj predaji, Koncil iz Illiberisa (Elvire), 305./'06. godine, dao je prvi put zakonski oblik. Taj koncil u kanonu 33 svim biskupima, svećenicima, đakonima i svim klericima, zabranjuje bračni odnos s njihovim ženama tj. rađanje djece. To znači da se bračna uzdržljivost držala spojivom sa zajedničkim životom u obitelji.

Tako piše i sveti papa Lav Veliki oko 450., da posvećeni ne trebaju odbaciti svoje supruge. Trebaju ostati zajedno, no 'tako, kao da ih nemaju'- kako je bio napisao Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (7, 29).

Vremenom se sve više prešlo na to da se posvećuje samo još neoženjene muškarce, a onda je došlo zakonodavstvo srednjeg vijeka za koje je neoženjen svećenik i biskup koji živi u uzdržljivosti bio samorazumljiv. To da se te kanonske stege nije uvijek i posvuda pridržavalo, ne treba čuditi. Opsluživanje celibata je tijekom stoljeća znalo za dubine kao i za visine.

Poznata je tvrda diskusija u vrijeme tzv. Grgurove reforme u XI. st. koja je posebno u Njemačkoj i u Francuskoj toliko podijelila Crkvu, da je biskupa Altmanna iz Passaua njegov kler nesklon celibatu silom protjerao iz njegove biskupije. 

U Francuskoj se papinim poslanicima koji su trebali ustrajati na stezi celibata bilo prijetilo smrću, a svetog opata Valtera iz Pontoise su na jednoj pariškoj sinodi reformi neprijateljski biskupi bili izudarali i bacili u zatvor. Na koncu se reforma ipak provela i izazvala novi vjerski polet.

Značajno je primijetiti kako je postavljanje u pitanje i nepoštivanje celibata u prošlosti uvijek išlo ruku pod ruku s drugim simptomima propadanja Crkve, dok su vremena vjerskog procvata i kulturalnog poleta bila obilježena savjesnim opsluživanjem celibata.

Nije teško iz ovih povijesnih razmatranja povući konzekvencije za našu današnju kriznu situaciju.

- Problem Istočne crkve

Ostaju još dva pitanja koja se danas često postavljaju: praksa celibata Katoličke crkve bizantskoga i orijentalnog obreda, koja bezbračnost traži od biskupâ i monahâ, ali ne od svećenikâ, ako su se oženili prije svoje posvete. Neki pitaju ne bi li se tako moglo postupati i na latinskom Zapadu.

Tu treba primijetiti da je upravo na Istoku kao obvezatna bila naglašena apostolska praksa celibata uzdržljivosti. Tek je na koncilu iz 691., tzv. Quinisextumu ili Trulskom, pod utjecajem općeg vjersko-kulturalnog i političkog pada Bizantskog Carstva, došlo do prekida s apostolskom predajom. Koncil na koji je značajno utjecao car, koji je novim zakonodavstvom htio ponovo stvoriti uređene odnose, pape nikada nisu priznale. Tek od tada datira tzv. istočna crkvena praksa.

Kad su se tijekom kasnijeg razvoja od XVI. i XVII. st. mnoge pravoslavne crkve odijeljene od Rima ponovo sjedinile s Crkvom na Zapadu, postavio se za Rim problem kako postupati s oženjenim klerom tih crkava. Za volju jedinstva Crkve, dotični su pape odlučili ne zahtijevati od svećenika koji su se vratili k jedinstvu nikakve promjene u njihovu načinu života.

- Izuzetci u naše vrijeme

Slično se obrazlaže dispenza od celibata koju je Pio XII. osigurao pojedinim protestantskim pastorima koji su konvertirali Katoličkoj crkvi i željeli biti zaređeni za svećenike.

Takvo je pravilo Benedikt XVI. nedavno primijenio na nemalo anglikanskih duhovnika koji su se prema Apostolskoj konstituciji 'Anglicanorum coetibus' željeli priključiti Katoličkoj majci crkvi.

Tom izvanrednom koncesijom Crkva priznaje njihov često dug i bolan vjerski put koji je njihovim obraćenjem stigao k cilju, s kojim su se zbog istine morali odreći i svoje dotadašnje materijalne životne osnove. Veliko dobro jedinstva Crkve je to čime se obrazlaže takav izuzetak.

- Obvezujuća predaja?

Neovisno od tih izuzetka, postavlja se dakako temeljno pitanje, može li uopće Crkvi biti dopušteno da se odrekne jedne neosporivo apostolske predaje.

Takva se mogućnost, zapravo, uvijek iznova uzima u obzir. Neki misle da o tomu ne bi mogao, doduše, odlučiti bilo koji dio Crkve, no mogao bi opći koncil. Tako, misli se, ako ne za cijelu Crkvu, mogla bi se zapovijed celibata olabaviti za pojedina područja, ili čak ukinuti. Ono što se još danas čini neoportunim, sutra bi moglo postati stvarnošću.

Tu bi se svakako u prvom planu morao ponovo posvijestiti obvezujući karakter apostolskih tradicija. Moglo bi biti korisno zapitati se bi li se koncilskim zaključkom moglo ukinuti slavlje nedjelje koje je, uostalom, biblijski puno manje utemeljeno od celibata.

Neka mi na kraju bude dopušteno jedno razmišljanje koje pokazuje na budućnost:
Ako je sigurna povijesna spoznaja da svaka crkvena reforma koja zaslužuje to ime, izrasta iz duboke spoznaje vjere Crkve, onda će i današnje osporavanje celibata biti nadvladano novim i dubljim shvaćanjem biti svećeništva. Što se jasnije bude poučavalo i shvaćalo da svećeništvo Crkve nije jedna službenička funkcija koja se izvršava po nalogu zajednice, nego da se ono sastoji u tome da svećenik snagom sakramenta posvete 'in persona Christi' poučava, vodi i posvećuje, to će se onda ponovo shvatiti da on preuzima i Kristov način života. Tako shvaćeno i življeno svećeništvo ponovo će dokazati svoju privlačnu snagu na elitu mladih.

Uostalom, celibat će kao djevičanstvo poradi kraljevstva nebeskoga za sekularno shvaćanje uvijek ostati iritantan. Već je sâm Isus o tom rekao: 'Tko može shvatiti, neka shvati.'

Svaki Vam blagoslov želi,

W. kard. Brandmüller

Znanstvenu potvrdu za ovdje izneseno kratko izlaganje čitatelj može pronaći u sljedećim djelima: 

1) Christian Cochini, Origines apostoliques du célibate sacerdotal, Namur 1981.
2) Stefan Heid, Zölibat in der frühen Kirche, 3erw. Auflage Paderborn 2003.
3) Alfons M. Stickler, L’évolution de la discipline du célibate dans l’ Église d’Occident de la fin de l’âge patristique au Concile de Trent, in: J. Coppens, Sacerdoce et célibat. Études historiques et théologiques, Gembloux-Louvain 1971, 373-442.
4) Heinz Ohme, Concilium Quinisextum – Das Konzil Quinisextum (= Fontes Cristiani 82) Turnhout 2006. 
5) Roman M. T. Cholij, Married Clergy and Ecclesiastical continence in the Light of the Council in Trullo (691), in: Annuarium Historiae Conciliorum 19 (1987) 71-300."

Izvor: kath.net, Messainlatino.it
Slika: missagregoriananomundo

četvrtak, srpnja 03, 2014

Protiv etiketiranja

U sljedećem je članku R. de Mattei iznio primjere rastućeg zanemarivanja pravovjerja u korist pastoralne prakse, a zatim je reagirao na besmislene optužbe za kriptolefebvrizam te pozvao na prestanak etiketiranja.

"Glavni kriterij prosudbe za katolika mora biti onaj Crkve: ljubiti ono što Crkva ljubi i mrziti ono što Crkva mrzi. Ljubiti istinu u svoj njezinoj jedinstvenosti i cjelovitosti, mrziti zabludu u svim njezinim mnogostrukim izrazima. Pravovjerje i krivovjerje ostaju zadnjim mjerilom prosudbe kojem se kršćanski razum mora podložiti.

Papa Pavao II. je 1542. osnovao Kongregaciju rimske inkvizicije- kasnije nazvanu Svetim uficijem, a danas Kongregacijom za nauk vjere- s ciljem da skrbi o čistoći pravovjerja. Sveti Pio V. ju je 1571. potpomogao Kongregacijom za indeks koja je imala zadaću da zabilježi sve knjige koje odstupaju od katoličkog nauka. 'Centre d’Etudes de la Renaissance' Sveučilišta u Sherbrookeu objavio je 2002. 'L'Index Librorum prohibitorum 1600-1966', gdje je sakupio sva osuđena djela do ukidanja Indeksa, 1966. godine, voljom Pavla VI. Od protestantizma do iluminizma, od katoličkog liberalizma do modernizma, nema ni jednog krivovjernog auktora koji nije bio individuiran i osuđen za dobro Crkve i spasenje duša.

Indeks je bio dragocjeno pomagalo katolicima da znaju i mrze zablude i krivovjerja. Sveti uficij je bio vrhovno sudište kojemu se svaki katolik mogao obratiti kad je imao kakvih sumnja ili nedoumica na području vjere ili morala. 

Kongregaciji za nauk vjere, koja je naslijedila Sveti uficij, zadnjih godina dugujemo za brojne izjave kao što su 'Dominus Iesus' iz 2002. ili 'Promišljanja u svezi sa zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istoga spola' iz 2003. Nakon uznemirujućeg interventa kardinala Kaspera o temi rastavljenih, na Konzistoriju 20. veljače 2014., i jednako uznemirujućeg dokumenta 'Instrumentum laboris', predstavljenog 26. lipnja 2014. kao priprava za nadolazeću Sinodu o obitelji, bilo bi ispravno očekivati od Kongregacije kojoj predsjeda G. kard. Müller, tumačenje o teškim problemima koji se tiču obitelji i spolnog morala.

Međutim, danas se 'ortodoksija' nastoji nadomjestiti 'ortopraksijom'. Međunarodni časopis za teologiju 'Concilium', posvetio je svoj zadnji broj temi: 'Od 'anathema sit' do 'Tko sam ja da sudim?''; polazeći od famozne fraze pape Franje o homoseksualnosti ('Tko sam ja da sudim') koju je izgovorio na povratku iz Brazila u srpnju 2013. Auktori pravovjerje ['ortodoksiju'] definiraju kao 'metafizičko nasilje'. 

Oni drže da formule i dogme ne mogu obuhvatiti povijesnu evoluciju, nego svaki problem treba staviti u njegov povijesni i sociopolitički kontekst. Koncept pravovjerja treba prevladati, ili barem redimenzionirati, jer se rabio kao 'referentna točka za gušenje slobode mišljenja i kao oružje za nadziranje i kažnjavanje' ('Concilium', 2/2014, str. 11). Primat doktrine treba zamijeniti pastoralna praksa, kako to intervenirajući u potporu kardinalu Kasperu tumači o. J. C. Scannone [1, 2], u članku 'Ozbiljna teologija na koljenima' u časopisu 'Civiltà Cattolica' od 7. lipnja 2014.

Kategorije pravovjerja i krivovjerja se stavljaju nastranu kao zastarjele te nastaju novi semantički izrazi. Jedan od najneobičnijih je 'kriptolefebvrizam'; pojam koji je o. A. Geiger nedavno uporabio na svojoj internetskoj stranici kako bi, osim moje osobe, diskvalificirao zaslužnu katoličku stranicu 'Rorate caeli', zbog krivice izražavanja zabrinutosti glede događaja kod franjevaca Bezgrješne. Za o. Geigera je sve normalno, a tko posumnja u tu normalnost, on je 'kriptolefebvrist'.

Tko su 'kriptolefebvristi'? To su oni koji, u sadašnjem stanju konfuzije, makar ne pripadali Piovu bratstvu, u katoličkoj Tradiciji vide referentnu točku. To su katolici koji žele ostati pravovjerni i da to budu pozivaju se na definitivno crkveno Učiteljstvo, ne manje 'živo' i aktualno od onog indirektnog i nedefinirajućeg Učiteljstva biskupâ i vladajućeg pape. 

Otac Geiger optužuje franjevce Bezgrješne vjerne o. Manelliju, 'Rorate caeli' i mene da smo protiv Pape, biskupâ i II. vatikanskog. Molimo ga da pročita objavljenu knjigu svoga subrata o. S. M. Lanzette, 'Drugi vatikanski. Pastoralni koncil. Hermeneutika koncilskih učenja', Cantagalli, Siena, 2014. Djelo je nastalo pod vodstvom prof. M. Haukea i priskrbilo je auktoru kvalifikaciju predavanja na Bogoslovnom fakultetu u Luganu.

Otac Lanzetta objašnjava da je nauk II. vatikanskog na liniji redovitog crkvenog Učiteljstva, bez zahtjeva pristanka vjere. [...] Diskusija tih teologijskih teza je još slobodna i otvorena. Učenja II. vatikanskog, piše još o. Lanzetta, moraju se čitati svjetlu trajne crkvene Tradicije i Koncil ne može drugo, nego se pridružiti toj neprekinutoj Tradiciji (str. 37). 'Jedino što može biti vodilja u našem razumijevanju II. vatikanskog je cjelokupna Tradicija Crkve: II. vatikanski nije ni prvi ni zadnji koncil u Crkvi, nego trenutak u njezinoj povijesti' (str. 74-75). 'Trajna crkvena Tradicija je, dakle, prvi hermeneutički kriterij II. vatikanskog' (str. 75).

Je li o. Lanzetta, jedan od franjevaca Bezgrješne koji je zatražio dispenzu kako bi napustio svoju redovničku ustanovu, 'kriptolefebvrist'? Ako jest, onda je glava 'kriptolefebvrista' Benedikt XVI. koji je predložio čitanje II. vatikanskog koncila u svjetlu Tradicije, a ne Tradicije u svjetlu II. vatikanskog, kako bi to htjela Bolognska škola. Ako o. Geiger želi o. Lanzettu suprotstaviti nadbiskupu A. Marchettu, za kojeg je papa Franjo rekao da je 'najbolji hermeneutičar II. vatikanskog', trebao bi znati da su o. Lanzetta i prof. de Mattei dio skupine učenjaka koja uključuje nadbiskupa Marchetta, koji se više od dvije godine, svaki sa svojim vlastitim identitetom teologa i povjesničara, na konstruktivan način, bez demonizacija, bavi produbljivanjem II. vatikanskog koncila. Frazu 'in necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas', dragu Ivanu XXIII., odbacili su oni koji 'Novus ordo missae' i II. vatikansko koncil rabe da zatvore usta onima koji postavljaju pitanja u interesu ispravne katoličke vjere.

Molimo o. Geigera da lažne etikete zamijeni dobrim argumentima- ako ih može naći. Ono što nas kvalificira ili diskvalificira pred Istinom i našim Gospodinom Isusom Kristom, koji je Put, Istina i Život (Iv 4, 1-6), nisu denominacijske polemike, nego dobra uporaba našeg razuma koji nikada ne može biti u proturječju s našom vjerom. 

Na optužbe nominalista, odgovaramo riječima sv. Pacijana iz Barcelone: 'Christianus mihi nomen est, catholicus cognomen' [Kršćanin mi je ime, katolik prezime]."

Izvor: corrispondenzaromana.it, RORATE CÆLI