Sluga naše radosti

Hommage Benediktu XVI. utemeljitelja i prvog priora Bratstva sv. Vinka Fererskog. Podsjećam ujedno i na njihov izvanredni pothvat kojem se možete pridružiti.

"Gotovo pola stoljeća kao svoj odgovor na relativizam, sebičnost i očaj, papa Benedikt XVI. nudio je Crkvi kršćansku epifaniju Istine, jedinstva i radosti.

Suradnik Istine

Ono što je najdojmljivije u životu Benedikta XVI. je način kako je uvijek nastojao otvoriti put istine ljudima koji žive u našim teškim vremenima. Razumio je izazove. Sasvim je bio svjestan da se zanemaruje metafizički domet ljudske inteligencije. Zamijetio je pad teologije stvaranja, grane teologije koja prirodu i ljudsko tijelo promatra kao 'poruku' koju je poslala mudrost Božja.

To su bila razmatranja koja su ga vodila u izlaganju nauka vjere od njegovih lekcija o katehezi, u Lyonu i Parizu 1983., do Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. i Kompendija iz 2005. To također objašnjava zašto je toliko ustrajao na skladu vjere i razuma, ponajprije u enciklikama 'Veritatis splendor' i 'Fides et ratio', na kojima je 1992. i 2005. surađivao s papom Ivanom Pavlom II., zatim u njegovim govorima u Regensburgu i na Collège des Bernadins u Parizu, 2006. i 2008., ne zaboravljajući veličanstvenu lekciju koju je 1999. održao na Sorboni o kršćanstvu kao 'religio vera'.

Živimo u vrijeme neodlučnosti i sumnje, vrijeme kada Europa tone u nihilizam. On je govorio tom dobu i toj Europi o trajnoj važnosti naravnog prava, o poštovanju prema čovjeku i stvaranju, i o potrebi da se 'vjeru učini vidljivom, kao onom na koju svijet čeka, sada kada su propali i liberalni i marksistički eksperiment'.

Sjećam se dana kada sam mu rekao da sam bio sposoban obnoviti hijerarhijsko jedinstvo zahvaljujući ljubavi prema istini koja je ispunjavala njegove knjige; činilo mi se da je bio ganut. Hvala ti papa Benedikte XVI. što si na tako privlačan način utjelovljavao ljubav prema istini, i za mene i za mnoge druge.

Graditelj jedinstva

Benedikt XVI. bio je tijekom života svjestan da je jedinstvo ujedno plod i na neki način dokaz istine. Jednako je bio zabrinut za kontinuitet crkvenog učiteljstva jer se na taj način čuva istina. To je razlog što se, nakon optimističnih očekivanja obnove u vrijeme II. vatikanskoga koncila, uskoro distancirao od onih koji su htjeli Koncil učiniti 'superdogmom' i iskoristiti ga da prouzroče revoluciju i potpuni raskid s prošlošću. To objašnjava što je kao odgovor na 'Concilium' pomogao osnovati časopis 'Communio'.

Ta skrb za autentično jedinstvo bila je svjetlo koje ga je vodilo. Ponajprije to objašnjava njegovo protivljenje - kao teologa, a zatim kao münchenskog nadbiskupa - odvajanju od Rima ('los von Rom'). Isto tako, to objašnjava zašto je kao besprimjeran lom odbacio zabranu prijašnjih liturgijskih obreda: Benedikt XVI. bio je iznimno svjestan da je katoličko jedinstvo kroz vrijeme ono što jamči jedinstvo u vjeri. To zatim objašnjava njegova nastojanja da nadvlada lažna shvaćanja naravi naroda Božjega, odnosa s drugim religijama i ekumenizma - posebno 2000. godine Deklaracijom 'Dominus Jesus'. Zatim je tu bila njegova želja koju je izrazio 22. prosinca 2005. da se II. vatikanski koncil tumači prema 'hermeneutici reforme u kontinuitetu'. Možemo misliti i o njegovoj borbi protiv kolapsa kristologije. Pisma je čitao prema analogiji vjere i tako razumio da ona ne govore o Isusu samo kao povijesnoj osobi, nego nadasve kao o 'Sinu', u punom metafizičkom smislu te riječi. I konačno, umjesto 'birokratskog' shvaćanja crkvenog zajedništva, Benedikt XVI. povratio je i autentični smisao pravog dostojanstva mističnog tijela i sinovske odanosti prema Crkvi i njezinoj povijesti.

Sjećam se jednog srpanjskog dana 1988. kada sam ga u društvu onih koji će utemeljiteljiti Bratstvo sv. Petra upitao, ima li mjesta u Crkvi za svećenike koji niti bi govorili misu po novom redu niti bi prouzročiti raskol. Odgovorio je: 'Ruka koju je Crkva ponudila nadbiskupu Lefebvreu još je tu za one koji je žele prihvatiti'. Hvala ti, papa Benedikte, što si za mene i za tolike druge bio graditelj jedinstva u istini.

Sluga naše radosti

Vječni život bila je često prisutna tema u riječima Benedikta XVI. Reagirao je protiv svođenja eshatologije na utopijsku, 'horizontalnu' nadu za boljim svijetom, za zemaljskim mirom viđenim kao najviše dobro. Takva je utopija, na nesreću, danas postala 'pravi objekt nade i glavni etički kriterij', kako je primijetio u govoru 2.  svibnja 1989. Požalio se na činjenicu da se 'vjera u vječni život jedva spominje u današnjim propovijedima', a to je vidio kao razlog što je došlo do 'radikalne redukcije u sadržaju naše vjere'.

Čitavo je njegovo služenje bilo kao pjesma nade za vječni život. Da, suočio se sa suvremenim kulturalnim i političkim izazovima, ali to je učinio kao 'sluga naše radosti', da citiram definiciju petrovske službe koju je dao na misi svoga uvođenja u službu. Naša je najveća radost da se nađemo u Božjem kraljevstvu; u međusobnom milosrđu među kršćanima; i u blaženstvu Govora na Gori što je već početak vječnog života.

Međutim, Bendedikt XVI. dodao je svoju posebnu notu službi kršćanske radosti, naime ljepotu: ljepota liturgije, kršćanske umjetnosti i samoga kršćanskog života. Hrabrom predanošću pravdi, ponovno je uspostavio pravo starodrevnog oblika rimskog misala. Djelomice zato što mu se mora iskazati 'čast zbog časne i drevne uporabe', ali također zbog ljepote toga obreda, tako prožetog sakralnošću i pogodnom za bogoštovlje. 'Bio sam zaboravio kako molitve toga misala snažno vode k adoraciji', rekao je jedanput nakon što je celebrirao misu u jednoj zajednici koja je pripadala Povjerenstvu 'Ecclesia Dei'.

Govoreći 2010 u Barceloni, rekao je: 'Ljepota je objava Boga jer je lijepo djelo potpuno besplatno, kao što je i On. Zove nas na slobodu i izvodi nas iz usredotočenosti na same sebe'. Pokazao nam je svoju ljubav za ljepotu kršćanskog života na način što se borio protiv svega što je kaljalo Crkvu.

Posjedovao je rijetku odvažnost da uvijek kaže istinu o zlu i ružnoći, od slavnoga Ratzingerova Izvještaja iz 1985. do mjera koje je poduzeo protiv ćudorednih skandala u Crkvi, ne zaboraljajući njegove riječi na Križnom putu za Velikoga tjedna 2005. Što mu je davalo odvažnost? Njegova duboka svijest o ljepoti ljubavi; njegova opipljiva poniznost; njegova duhovna radost.

Znao je da zlo nikada nema konačnu pobjedu. Ne možemo ne primijeniti na Benedikta XVI. neke Pascalove riječi o Kristu i svetcima: 'Svetci imaju svoje carstvo, svoju vlastitu slavu i pobjedu, svoju vlastitu proslavu. Ne treba im tjelesno ni spiritualno [u intelektualnom smislu] dostojanstvo. Vide ih Bog i anđeli, a ne proučavaju znatiželjne oči ili umovi. Bog im je dovoljan. [...] Ne bi bilo svrhovito za našega Gospodina Isusa Krista da je došao kao kralj s ciljem očitovanja svoga svetog kraljevstva. Ono što je pokazao u svom dolasku bio je sjaj vlastit njemu samomu'.

Što je onda bio 'sjaj' vlastit Benediktu XVI.? Bio je to sjaj istine u poniznosti. Bio je kao Božje janje koje je doticalo ljudska srca veličinom uma spojenoga s profinjenošću ljubavi. 'Istina nije opremljena moću, posebno kad je plemenita. [...] Što je istina plemenitija, lakše je ono grubo može gurnuti ustranu ili omalovažiti i prisiljena je osloniti se na viteštvo duha'.

Hvala ti, papa Benedikte XVI., što si meni i mnogima bio 'ljubitelj duhovne ljepote' i sluga naše radosti.

Fr. Ljudevit Marija de Blignières"

Izvor i slike: RORATE CÆLI, ORBIS CATHOLICVS

Ecce altare Domini

Etenim passer invenit sibi domum, et turtur nidum sibi, ubi ponat pullos suos: altaria tua, Domine virtutum, Rex meus et Deus meus.*

Vrabac nalazi sebi dom i grlica gnijezdo gdje da stavi svoje mlade. Tako ja nalazim tvoje oltare, Gospodine nad vojskama. Kralju i Bože moj!

Stare crkve sa svojim su oltarima, kipovima i slikama bile pravi sažetak vjere. Nije zato čudno što su reformatori sredinom prošloga stoljeća krenuli upravo rušiti oltare i pomalo pretvarati crkve u bezlične i puste dvorane koje su mogli napuniti svojim sadržajem. Oni koji su čitali Krivovjerje bezobličja, sjetit će se poglavlja Istrgnuti slike iz srca. Tako smo postupno došli i do njemačkog Sinodalnog puta kojem se pridružuju i Francuzi, a i mnogi drugi samo čekaju pravi trenutak.

Ipak, postoje i oni koji također nakon objave Tamničara Tradicije nastavljaju prenositi vjeru koju su primili. Kako je objavljeno u postu iz prosinca, Bratstvo sv. Vinka Fererskog gradi lijepi oltar koji nije samo ukras, nego govori o vjeri i utvrđuje u njoj. Rorate je danas objavio opširni članak u kojem doznajemo više o samom oltaru. Oni koji se mogu odazvati pozivu fratara da im pomognu u ovom važnom pothvatu, upućujem na dvije stranice: 1, 2.

"Bratstvo sv. Vinka Fererskog, koje je nedavno dovršilo gradnju svoje samostanske crkve Gospe od Ružarija u mjestu Chémére-le-Roi (Mayenne, Francuska), odlučilo je izgraditi monumentalni oltar bogat podjednako dekoracijama, kao i porukom koju prenosi. Kako se projekt razvio? Kako će  izgledati? R. de Seze intervjuirao je o. Jordana Mariju, voditelja projekta.

- Je li projekt za ovaj glavni oltar bio planiran pri gradnji crkve?

Nipošto. Znali smo da ćemo jednoga dana morati izgraditi oltar, ali nije bilo daljnjih planova. Priznajem da smo ispitali mnogo opcija. Kontaktirali smo više umjetnika koji su imali mnogo zanimljivih i kvalitetnih ideja. No, nije bilo suglasja nakon što smo ih izložili pred zajednicom. Nije bilo pobjednika.

Crkva je morala biti potpuno dovršena i nekoliko smo mjeseci morali u njoj služiti liturgiju prije nego što smo mogli steći osjećaj prostora i pravi način na koji bismo ga htjeli organizirati. Imajte na umu da je zajednica više od trideset godina liturgiju služila na starom dobru koje je vješto preoblikovano u kapelu. Zatim smo se iz toga maloga i tamnog prostora bez akustike preselili u veliki i sjajni prostor u kojem jeka dugo odjekuje. Nužno vrijeme prilagodbe objašnjava prve stadije pokušaja i pogrješaka kroz koje smo morali proći.

 

- Tko je odlučio o oltarnoj ikonografiji?

Ona je bilo određena samim naslovom naše samostanske crkve: Gospa od Ružarija. Sve potječe odatle. Znali smo da želimo počastiti taj naslov, jedino je ostalo otvoreno 'kako': prikazom sv. Dominika i sv. Katarine Sijenske kako primaju krunicu, u duhu kruničarskih bratovština koje su cvale diljem Europe od kraja XV. st. nadalje? Referirajući se na kojeg od velikih apostola ružarija (sv. Dominika, bl. Alana de la Rochea, sv. Ljudevita-Mariju Grigniona Montfortskoga)? Na pobjedu kod Lepanta? Lurdsko ili fatimsko marijansko ukazanje? Mogućnosti su bile beskonačne. No, ne bi li bilo najbolje vratiti se samom evanđelju i razmotriti oltarna krila kao knjigu evanđelja iz koje možemo čitati o Božjoj ljubavi za nas? Te su slike iz Kristova života neusporediva potpora razmatranju i apostolatu jednoga propovjedničkog fratra.

- Kako oltarna pala prati liturgiju u njezinu velikom godišnjem krugu?

Liturgija je blagdan. Taj blagdan, pravi ljudski blagdan, najdublje je otajstvo koje nastoji uskladiti sve okolnosti vremena i prostora brzinom duha. Što liturgija slavi? Slavi otajstva Kristova, od Njegova utjelovljenja do izlijevanja Duha Svetoga, s 'blaženom mukom' (rimski kanon) i uskrsnućem između toga.

Pala je tijekom godine zatvorena i vidi se kao diptih, dvije ploče prikazuju Spasiteljevu muku: lijevo agoniju na Maslinskoj gori, a desno križni put. Smještena iznad oltara, svetohraništa s križem, ova nas dva otajstva podsjećaju da naš Gospodin nije hinio da nas ljubi, te da misno otajstvo nije ništa drugo nego nekrvno obnavljanje žrtve prinesene 'po Njemu i u Njemu' na Kalvariji.

Međutim, u vrijeme kad slavimo pobjedu uskrsnuća, krila se otvaraju i promatraču prikazuju čitavu sagu Kristova života: lijevo gore, utjelovljenje; ispod, krštenje Gospodinovo; desno dolje, raspinjanje; gore, uskrsnuće.

Dakle, tijekom uskrsnoga vremena, kao i tijekom velikih godišnjih blagdana, svetište se zaodijeva u svečano ruho, šireći svoj savijeni plašt, baš poput Djevice i Djetešca čiji plašt pokriva mnoštvo ljudi u molitvi.

- Kako ste se sjetili pozvati R. Insama?

To je prava priča. Biskup Atanazije Schneider, koji je zaredio nekolicinu naših svećenika, ispričao nam je što se dogodilo u karagandskoj stolnoj crkvi, u Kazahstanu. Usred muslimanske zemlje, u samom srcu grada, sagradio je veliko svetište na Marijinu čast.

Ta 'kršćanska džamija', kako je zovu mjesni muslimani, sagrađena je u gotičkom stilu. Za unutarnje uređenje (glavni oltar, pokrajnje oltare, kipove, reljefe...) biskup Schneider angažirao je obrtnike iz tirolskog sela Sankt-Ulrich. R. Isam bio je taj koji je nadgledao dojmljivi projekt. Videći slike onoga što je napravljeno u Karagandi, osobito glavni oltar, u nama je polako sazrijevala zamisao: zašto ne oltar takvoga tipa u našoj crkvi? I zašto ne isti majstor?

Otac R. Insama bio je kipar. Koliko je duga ta tradicija u selu?

Poprilično, g. Insam je svoj zanat naučio od oca. Svaka je generacija u selu svoje znanje prenosila sljedećoj (do sada; hoće li i sutra?). Oltarni dekorativni elementi crpe nadahnuće iz oltarnih skica koje je napravio Remyjev pradjed (J. Runggaldier, 1848. - 1917.). On je bio prvi u obiteljskoj tradiciji sakralnih obrtnika. Njegov djed i otac su nastavili. U Sankt-Ulrichu, selu R. Insama, tradicija sakralne umjetnosti počinje 1770. Seljaci iz tog siromašnoga i oporoga kraja (1200 m iznad morske razine) tražili su dodatni izvor zarade za preživljavanje. Od 1820. nadalje u selu je bila škola za sakralnu umjetnost. Izvozili su oltare, skulpture... diljem svijeta, čitavo XIX. st. 

- Je li takva monumentalna veličina oltarne pale bila predviđena otpočetka ili je rezultat razgovora s majstorom?

Od samog početka zamisli o ovakvom krilnom oltaru - dekorativno-pripovjednom - ovo se rješenje istraživalo do svoga logičnoga zaglavka. Postupno, uz savjet arhitekta i stručnjaka u svetoj umjetnosti, odlučili smo da veličina oltarne pale bude proporcionalna s velikim prozorima koji otvaraju ravnu aspidu naše crkve.

Ti veliki prozori omogućuju da svjetlo obasja gornji dio pale na kojem nas dvoje svetih pozivaju na nasljedovanje (govore nam: mi smo vam utrli put prema nebu, slijedite nas), desno sv. Dominik i lijevo sveta Katarina Sijenska, a iznad svega je Krist Spasitelj, slika prvorođenoga Sina od mrtvih koji u svojoj ruci drži svijet i blagoslivlja nas desnicom.  

Krajnji je rezultat susret majstora sa svojim vlastitim stilom i programa koji smo mi odredili. No, trenutačno ne postoji ništa od toga projekta osim skica(nacrtanih rukom na ploči, čak niti kakvoga računalnoga dizajna!) i velike želje da te skice, koje sada ispunjavaju našu maštu, konačno postanu stvarnost.

- Je li R. Insam bio u Chéméreu?

Naravno, bio je na mjestu zajedno sa suprugom koja ga prati i vodi njihovo malo poduzeće. Svrha toga prvoga posjeta bila je da upozna zajednicu, našu crkvu, liturgiju koja se u njoj celebrira i da predstavi projekt koji je zamislio. Ne zamišljajući neku vrstu 'umjetničkog proroštva', zasigurno je u igri bio stvarni nutarnji trenutak sa začetkom ove oltarne pale. Njegov je prvi posao bio da napravi model (1/10) koji nam je predstavio i o kojem je prodiskutirao sa zajednicom. Drugi put je precizno izmjerio svetište i osmislio budući smještaj oltara, posebno njegovu uzdignutost.

- Koji je njegov pravi doprinos razvoju projekta?

Ukupnost njegovih umjetničkih i tehničkih vještina, veliko poznavanje ikonografskih tema i tradicije dekorativno-narativnih oltara kakvi se još nalaze u Tirolu (područja nekoć udaljenih i siromašnih koja nisu iskusila umjetnički razvitak baroka, tada jednog od klasičnih stilova), pravi praktični smisao i sposobnost da se prilagodi našim zahtjevima. Na primjer: dominikanski obred za ofertorij pretpostavlja prilično veliku širinu oltarne ploče. Prisustvujući svečanoj misi, odmah je shvatio taj zahtjev, ponovo uzeo olovku da redizajnira oltar koji će omogućiti da se obavljaju sve ceremonije, zadržavajući proporcije koje cjelini daju snagu i eleganciju.

- Hoće li sam napraviti kipove i sve oslikati? Nema li neku već postojeću osnovu?  

Taj će ambiciozni projekt zahtijevati gotovo dvije godine rada, to je timski napor. Krilni oltar toga tipa traži suradnju nekoliko obrta: tesara za cjelokupnu strukturu, skulptora za kipove i ukrase, stolara, slikara, pozlatara... Čitav se tim skuplja u selu gdje svaka obitelj ima svoju specijalnost. R. Insam, koji je dizajnirao oltar, nadgledat će rad; njegova su specijalnost oslikavanje i pozlata. Svi će dijelovi oltara proći kroz njegove ruke: od kipa Gospe od Ružarija do zadnje dekoracije. Nije li prava sreća da do danas možemo još izrađivati velike i lijepe stvari na slavu Božju!

- Možete li nam još nešto reći o gotičkom stilu oltara?

Oltar je gotičkoga stila. Taj je tip europske umjetnosti nastao u XII. st., prevladavao u XIII. st., a zadnje plodove je dao u XVI. st. 'Srednji je vijek razdoblje u koje um može ići da bi obnovio svoju snagu, s puno užitka i koristi; XIII. je stoljeće bilo stoljeće velikih projekata: katedrala, križarskih ratova, Summae Theologiae.' Pala je nadahnuta ulmskom školom, ime se odnosi na umjetnike koji su radili u tom slobodnom gradu Svetog Rimskog Carstva tijekom kasnoga gotičkoga razdoblja (XV. i XVI. st.). Preciznije, slavnim oltarom Jörga Lederera u Spitalkirche u Latschu (Južni Tirol, danas u Italiji). Skulpture su nadahnute jednim drugim članom ulmske škole, Tilmanom Riemenschneiderom, pa i Veitom Stossom koji je izradio slavni oltar u krakovskoj Marijinoj crkvi. Dvostruki paneli zatvorenoga oltara kopija su onih prikazanih na oltaru Hansa Multschera u Sterzingu (Južni Tirol). Taj oltar više ne postoji, ali slike se čuvaju u muzeju.

- Koje tehnike rabe g. Insam i njegov tim?

Boje se rade prema metodi iz XV. st. kemičara Kremera iz Aichstättena (Allgäu). Zlatne listiće isporučuje Giusto Manetti iz Firence, stoljećima dobavljač zlata. Specijalnost R. Insama tehnika je pozlate poznata kao 'Branntweinvergoldung' ili polimentna pozlata koja omogućuje najbolju kvalitetu. Najprije se pripremi sloj krede, zatim tri susljedna sloja bolonjske crvene gline pomiješane s pokvarenim bjelanjkom, onda se poškropi rakijom koja se mora sušiti nekoliko minuta prije polaganja zlatnog listića. Rakija reagira s glinom i bjelanjkom pa osnova postaje ljepljiva. Poteškoća je što sloj, kada se postavlja listić, ne smije biti niti previše vlažan niti previše suh. Sljedeća je njegova specijalnost graviranje na pozlati. Taj ukras izgleda kao vodeni žig u pozlati. Dobiva se stavljanjem prilično debeloga sloja bolonjske krede na drvo, na čemu se onda ornamenti graviraju šiljatim kamenom. To je dugotrajan posao koji traži puno snage.

- Kako tradicionalni katolici iz SAD-a mogu pomoći Bratstvu?

Trenutačno je naša glavna briga osigurati nužna sredstva da se nastavi izgradnja glavnog oltara. Oni koji žele darovati više informacija mogu pronaći na www.rosary-altar.org. Svi su fratri iz zajednice od srca zahvalni za vašu potporu!

Bratstvo sv. Vinka Ferrerskog (FSVF), čiji se priorat nalazi u mjestu Chémeré-le-Roi (Francuska), tradicijska je redovnička zajednica koja se nadahnjuje dominikanskom duhovnošću. Kao učenici sv. Tome Akvinskoga, braća su apostoli čije je propovijedanje usmjereno na spasenje duša. Svetu misu služe isključivo prema tradicionalnom dominikanskom obredu. Osnivač Bratstva poznat je tradicionalnim katolicima u SAD-u po svojoj snažnoj izjavi o motupropriju 'Čuvari Tradicije'."

Izvor i slike: RORATE CÆLI

Pacta sunt servanda

 U tebe je kraljevska vlast...

Sretan Božić svima uz blagdansku poruku priora Bratstva sv. Vinka Fererskog u kojoj ističe čvrstu odluku da će ostati vjerni tradicionalnoj misi!

Svi koji mogu i žele pomoći da se i dalje podižu oltari za vjekovnu misu, usprkos nastojanjima pakla za njezinim uništenjem, mogu pomoći Bratstvu sv. Vinka u izgradnji oltara za njihovu crkvu Gospe od Ružarija.

"Dragi prijatelji,

u žarkom očekivanju Spasitelja, osjećam potrebu da vam progovorim o temi koja nas sve zabrinjava. Učinit ću to riječima koje izviru iz srca svećenika koji je s dubokom radošću celebrirao tradicionalnu misu više od četrdeset i četiri godine.

Motuproprij 'Traditionis custodes' od 16. srpnja 2021. i 'Responsa ad dubia' Kongregacije za nauk vjere od 18. prosinca 2021. postavljaju nam pitanja: trebaju li ustanove Ecclesiae Dei, kako nas pozivaju, prihvatiti celebraciju mise i sakramenata prema misalu i obredima Pavla VI.? Drugim riječima, trebaju li te ustanove započeti postupak napuštanja liturgijskih knjiga koje prethode reformi iz 1969.?

Kao utemeljitelj jedne od tih ustanova, bez oklijevanja kažem: 'Tradicionalna je liturgija samo naše biće!' Tražiti od nas da je se odreknemo, jednako je sugeriranju da ubijemo ono što je desetljećima oblikovalo naše duhovno biće. Tradicionalna je latinska liturgija od pamtivijeka dio bogatstva Crkve koje ne može nestati jer je dio njezine neotuđive baštine. Željeti to ukloniti iz 'vidljiva horizonta Katoličke Crkve' (kako je govorio Jean Madiran), nemoguće je nastojanje jer je proturječno bîti Tradicije. Naposljetku, za nas koji smo se zavjetovali u ustanovama čije su konstitucije uronjene u tradicionalnu liturgiju, pozivati nas da odbacimo 'oblik u kojem Bog želi da budemo sveti', kako kaže sv. Elizabeta od Trojstva o svom Pravilu. 

Time što ostajemo vjerni svojim zavjetima, potpuno smo poslušni Crkvi. Apostolska konstitucija 'Pastor Bonus' od 28. lipnja 1988. u članku 107 kaže: 'Kongregacija se sa svoje strane brine da ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života rastu i cvatu prema duhu njihovih utemeljitelja i zdravih tradicija, vjerno slijedeći cilj koji im je svojstven i učinkovito pridonoseći spasonosnoj misiji Crkve.'

Dakle, što je duh naših utemeljitelja i koje su nama svojstvene svrhe? Našu duhovnost, apostolat, liturgiju i stegu vodi vjernost Apostolskoj Stolici prisno povezano s privrženošću latinskoj tradiciji. To uključuje mogućnost celebriranja prema liturgijskim knjigama koje su bile u uporabi 1962. Napustiti taj aspekt našega redovničkog života u ključnom području liturgije, za nas bi bilo protivno poslušnosti i duhu Crkve.

Još je jedan razlog zašto je to napuštanje nemoguće: čast Svete Stolice koja je uvjeravala naše svećenike i vjernike - koji imaju poštovanja prema hijerarhijskom auktoritetu, ali za koje liturgijska reforma predstavlja pravu poteškoću -  da će 'biti poduzete sve mjere da jamče njihov identitet u punom zajedništvu Katoličke Crkve'. Te je odredbe upisala u dekrete uspostave naših ustanova i potvrdila naše konstitucije. Ti svečani tekstovi jasno izražavaju našu privrženost tradicionalnim pedagogijama vjere, osobito glede liturgije. Prema načelu 'pacta sunt servanda', vrhovni auktoritet Crkve ne može povući danu riječ. 

Nadalje, članovima naših ustanova nemoguće je napustiti naše liturgijske posebnosti. Redovnici, redovnice i svećenici koji im pripadaju zavjetovali su se ili učinili obećanja prema specifikacijama dekreta uspostave i konstitucija koji ih vežu uz liturgijski oblik ranije latinske tradicije. Na taj način, vjerujući riječi Vrhovnog svećenika, oni su dali svoje živote Kristu da služe Crkvi. Prema naravnom pravu i klasičnom bogoslovlju o poslušnosti, ne može ih vezati ništa što je što je protivno tim bitnim specifikacijama. 

Konačno, takav proces liturgijske mutacije nanio bi veliku štetu značajnom broju vjernika. Ionako ne shvaćaju ograničenja nametnuta služenju tradicionalne mise. Njihova tjeskoba zbog gubitka liturgije koja je hranila njihov nutarnji život bila bi beskrajna. A kako bi mogli stajati po strani i gledati stotine svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova koji su - čiste savjesti i na temelju riječi prethodnih prvosvećenika - ostali vjerni katoličkoj hijerarhiji tijekom trideset i tri godine, katkad uz veliku žrtvu, i da se s njima sada tako postupa?

Vjernost tradicionalnoj liturgiji za nas je dužnost i radostan način da pridonosimo 'spasonosnoj misiji Crkve'. 

Neka vas blagoslove Djetešce u jaslama i Njegova Bezgrješna Majka, dragi moji prijatelji, i čuvaju vas u Nadi!

fr. L.-M. de Blignières"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, RORATE CÆLI, Facebook / Bratstvo sv. Vinka Fererskog

Svjetlo Istine

Brat Jordan iz Bratstva sv. Vinka Fererskog godine 2011. dao je veliki intervju za njemački časopis Dominus vobiscum koji ovdje prenosim kao nastavak na prethodni post, posvećen jubilejskoj godini njihova zaštitnika.

"- Kako je nastalo Bratstvo sv. Vinka Fererskog?

Kao i svi osnutci, Bratstvo sv. Vinka Fererskog nastalo je preko poziva i preko susreta. Preko poziva Kristova i susreta s bijedom današnjega svijeta: poziv na potpuno predanje koje evanđeoski savjeti nastoje ostvariti u njihovoj potpunoj radikalnosti i susret s bijedom širom rasprostranjenog neznanja u vjerskim pitanjima, koja je u našim srcima probudila goruću čežnju da naviještamo istinu evanđelja. Zagrliti križ od kojega svijet bježi i predati se zadaći naviještanja istine u društvu koje je obilježeno relativizmom, bila je čežnja prve braće koja se u rujnu 1979. ostvarila u osnutku samostana sv. Tome Akvinskog u francuskom mjestu Chémére-le-Roi. Za sada nas je 16 redovnika, od toga devet svećenika i petero đakona. Osim toga, trenutačno se dva postulanta iz Švicarske i Francuske pripremaju na svoje oblačenje i na privremene zavjete.

- Redovnici koji se posvećuju propovijedanju istine - odnosno braća propovjednici. Nije li već sveti Dominik došao na tu ideju? Zašto novo utemeljenje?

Da, mi želimo živjeti karizmu braće propovjednika prema temeljnoj ideji sv. Dominika i stoljećima dokazanim sredstvima dominikanske tradicije. Međutim, naše bratstvo nastalo je u sjeni poslijekoncilske krize. Heterodoksna interpretacija koncilskih tekstova, liturgijska kriza, posvjetovljenje redovničkog života, sumnja u učinkovitost pa i u istinitosni sadržaj nauka sv. Tome Akvinskog slabile su Crkvu, a nisu poštedjele ni dominikanski red. Tu je procjenu potvrdio 1977. jedan dominikanski pater, koji je kasnije bio pozvan u najviše crkvene službe, u jednom pismu našem utemeljitelju o. de Blignièresu: 'Nijedna od mogućih opcija ne nudi savršeni dominikanski život. Vaš dominikanski poziv morao bi biti dovoljno jak da se može živjeti unatoč sadašnjoj bijedi; [...]'. Sve nas je to tada potaknulo da živimo dominikansku karizmu u okviru jednoga novog utemeljenja. I to u potpunoj svijesti o kanonski neizvjesnoj situaciji našega projekta. Tako smo do kanonskoga priznanja naše ustanove godine 1988. svjesno polagali samo privatne zavjete, a nismo primali svete redove. Osnovani kao dio 'tradicionalističkoga' pokreta, otpočetka smo se intelektualno bavili crkvenom krizom i usmjerili posebno veliku pozornost na pitanje vjerske slobode. Tada nam se činilo vrlo važnim produbiti ta doktrinarna pitanja u dijalogu s drugim teolozima i raditi na jedinstvu u istini. Zato smo od 1980. bili u redovitom kontaktu s biskupima i drugim teolozima; pa i onima koji nisu bezuvjetno bili našega mišljenja. 

- A dominikanci?

Vodstvo dominikanskog reda (od kojega smo crkvenopravno neovisni) nije bilo jako sretno našim priznanjem koje nam je Sveta Stolica dala 1988. Tada smo bili započeli razgovore s vodstvom reda da bi se istražila mogućnost našeg prihvaćanja u dominikansku obitelj. Trebalo je još vremena da bi shvatila kao opravdana naša vjernost staroj dominikanskoj liturgiji. Pater D. Byrne, general dominikanaca, bio je gost u našem samostanu, a u kontaktu smo s mnogim dominikancima iz različitih provincija. Redovito nam dolaze mladi dominikanski svećenici u Chémére-le-Roi da bi kod nas doživjeli ili naučili dominikanski obred. Stari su nam dominikanci povjerili da su kod nas ponovo pronašli red u koji su bili stupili prije krize šezdesetih godina. 

- Zbog čega je vaša redovnička ustanova stavljena pod zaštitu sv. Vinka Fererskog?

Zato što je sveti Vinko Fererski bio navjestitelj vjere u teškim vremenima. U doba kada su se gomilale katastrofe (ratovi, kuga i zapadni raskol), sveti Vinko (1350. - 1419.) na uzoran je način živio različite aspekte dominikanskoga poziva. Istodobno je bio čovjek molitve, studija i prije svega propovjednik poznat u čitavoj Europi. Njegovo djelo 'De vita spirituali' (O duhovnom životu) spada u velike 'klasike' duhovne literature. 

- Kako ste uopće Vi kao Nijemac ušli u Bratstvo?

To je jedna duga priča čijim detaljima ne želim zamarati Vaše čitateljstvo. Tek toliko: jedan freiburški profesor teologije, član studentske udruge koje sam bio član, poslao me, kao mladog studenta prava u potrazi za 'razumnim' samostanom, k benediktincima iz Le Barrouxa. Tamo sam upoznao staru misu i od tada mi je bilo jasno da za mene u obzir dolazi samo jedna zajednica s klasičnom liturgijom. Naposljetku sam preko francuskih prijatelja upoznao Bratstvo svetog Vinka Fererskog.

- Jeste li Vi jedini nefrancuz u Bratstvu?

Ne, u našem samostanu osim Francuza ima i drugih naroda: iz Irske, Brazila, Švicarske i Njemačke. Jedan se mladi Englez upravo priprema za ulazak. Naravno, Francuzi su većina - što je i normalno za zajednicu osnovanu u Francuskoj. U svakom su slučaju dobrodošla zvanja iz drugih zemalja i na duge staze je sasvim moguće i poželjno otvaranje samostana u inozemstvu. 

- Kako biste opisali duhovnost vaše zajednice?

Kontemplacija je srce dominikanskoga poziva. Međutim, kod dominikanaca molitveni život ima poseban cilj: usmjeren je 'na propovijedanje i spas duša'. Dakle, temelj je naše opstojnosti naviještanje i spasenje duša. Tako se o sv. Dominiku kaže da su njegove noći pripadale molitvi, a dnevni trud bližnjima. U dominikanskoj obitelji ima školskih sestara, koludrica, laičke braće, misionara i umjetnika. Fra Angelico je bio pravi dominikanac! Naš poziv dakle nije neizbježno intelektualne naravi, ali sve stvari motri s gledišta svjetla istine. Sveta Katarina Sijenska u svojim slavnim 'Dijalozima' piše da se specifično dominikanski moment posvete sinova svetoga Dominika sastoji u tomu, da se zadobije 'spasenje duša preko svjetla znanosti'. Osim studija objavljene istine, dominikanski je život obilježen uobičajenim monastičkim opsluživanjima i svečanom liturgijskom molitvom. Iz te je kontemplativne jezgre naš život određen svojim ciljem: propovijedanjem evanđelja koje 'izvire iz bogatstva kontemplacije'. Sveti je Dominik utemeljio svoj red za 'propovijedanje i spasenje duša'. Dakle, dominikanski je poziv istodobno kontemplativan i apostolski. Daljnja središnja točka naše duhovnosti, koja potječe od samoga Dominika, posebno je štovanje svete Bogorodice. To se kod nas konkretno ostvaruje u dnevnoj molitvi krunice i u kruničarskim duhovnim vježbama koje redovito održavamo za laike i svećenike. Pater Blignières k tomu trenutačno priprema knjigu za razmatranje 'Po Mariji k Presvetom Trojstvu' koju umjetnički oblikuje jedan naš brat laik. Marijanska pobožnost čvrsto spada u duhovnost naše zajednice i propisana je našim statutima. 

- Imate li i drugih posebnih obilježja?

Posebnost je našega reda ustrajanje na sveobuhvatnom karakteru dominikanskoga života. Razlika prema današnjem dominikanskom redu nije u duhovnom cilju, nego je utemeljena u izboru sredstava: kontemplativni život strukturiran i nošen tradicionalnim pravilima i običajima redovničkog života, studij katoličke doktrine u duhu zajedničkog naučitelja sv. Tome Akvinskog i ukorijenjenost u tradicionalnoj dominikanskoj liturgiji.

Te tri točke su propisane u našem dekretu o osnutku:

1. uporaba liturgijskih knjiga koje su u dominikanskom redu vrijedile do poslijekoncilske liturgijske reforme;

2. klasično monastičko opsluživanje;

3. vjernost zajedničkom naučitelju sv. Tomi Akvinskom.

Čvrsto vjerujemo da su ta predajna sredstva, u kojima je iskustvo mnogih generacija dominikanaca, i danas aktualna. To ustrajanje na tradicionalnom ne sprječava nas, međutim, da koristimo moderna tehnička sredstva ili da se interesiramo za moderno prirodoznanstvo! Mnoga su naša braća već došli kao inženjeri ili prirodoznanstvenici te se kritički i kompetentno bave aktualnim znanstvenim pitanjima (bioetikom, teorijom evolucije itd.).

- Dakle, Vi svetu misu celebrirate prema dominikanskom obredu. Možete li nam o tomu nešto više reći?

Kad je sveti Pio V. tridentskim reformama, među ostalim, ponovo uspostavio jedinstvo rimskog obreda, htio je da se zadrže obredi - primjerice ambrozijanski - koju su mogli tada dokazati barem dvjestogodišnju starost. Neki su redovi - kartuzijanski, cistercitski, dominikanski - prema tomu zadržali svoju liturgiju. Dominikanski je obred srodan staromu rimskom obredu, a razlikuje se uglavnom po tekstovima pristupnih molitava i po obliku ofertorija. Dominikanske svečana misa ima tragove utjecaja orijentalnih obreda; primjerice kod procesije darova. Uostalom, dominikanski obred u Njemačkoj ima jedan poseban utjecaj: u XIII. st. dominikanci su zajedno s Njemačkim redom misionirali europski sjeveroistok. Pritom je kler Njemačkog reda naučio i cijenio dominikansku liturgiju te je zamolio papu Inocenta IV. za dopuštenje da smije koristiti dominikanski obred unutar Njemačkoga reda. Snažnom utjecaju Njemačkoga reda, iz čijih su redova u Pruskoj tijekom dugo vremena bili imenovani dijecezanski biskupi, valja zahvaliti što je dominikanska liturgija bila celebrirana u župama biskupija Culm, Ermland, Samland i Marienwerder.

- Kako izgleda vaš dan?

Svakodnevno služimo sv. misu i zajedno u koru recitiramo, odnosno pjevamo, pohvale, treći čas, šesti, deveti, večernju i povečerje. K tomu, tu je i dvaput po trideset minuta tihe molitve, krunica i 'lectio divina' (duhovno čitanje). Preko dana vrijedi pravilo šutnje, a jedanput tjedno braća dolaze na 'capitulum culparum'. Postimo tijekom adventa i korizme. 

Naši skolastici studiraju četiri do pet sati na dan (predavanja i vlastiti studij). Ostatak dana odlazi na pripremanje našeg apostolata i za različite materijalne zadaće: rad u kuhinji, vrtu, na porti, u knjigovodstvu i brizi za goste. Dvaput dnevno dolazimo na bratsku razmjenu i rekreaciju tijekom 30 do 40 minuta. 

- Kako je oblikovan studij mlađe braće?

Izobrazba novaka traje dvije godine i sadrži među ostalim i solidnu izobrazbu u gregorijanskom koralu. Braća laici dobivaju tehničku ili umjetničku izobrazbu (orgulje, knjigoveštvo, stolarija itd.), a skolastici svoju izobrazbu započinju trogodišnjim studijem filozofije u kojem Aristotel i sv. Toma Akvinski, naravno, imaju vodeću ulogu. Zatim braća tijekom barem četiri godine studiraju teologiju. Neki naši mladi patri nastavljaju studij i nakon ređenja. Tako trenutačno braća našega reda trenutačno studiraju teologiju i crkveno pravo na različitim fakultetima u Francuskoj i u inozemstvu te stječu odgovarajuće akademske stupnjeve. Sve to s ciljem koji je htio sv. Dominik: 'Naš studij mora sa žarom i svom našom snagom pripremati na to da se bude korisno spasenju duša'. 

- Kako se taj misionarski zahtjev ostvaruje u vašem redu?

Naš je život odlikuje stalnom izmjenom između kontemplativnoga života unutar samostanskih zidova i misijskih zadaća izvan samostana. One nas redovito vode u veće gradove u krugu od otprilike 200 km (Paris, Nantes, Tours, Rennes, Angers), a s vremena na vrijeme i u južnu Francusku te u inozemstvo. Već prema sposobnostima i temperamentu pojedine braće, taj angažman može zauzimati više ili manje mjesta. I braća koja studiraju imaju aktivnoga udjela u apostolatu naše zajednice. Svatko je propovjednik na svoj način. Jedan od naše braće laika ljudima približava ljepotu vjere po svom umjetničkom radu. Jednako kao fra Angelico, koji je bio dominikanac. Braća koja ostaju u samostanu svojom molitvom potpomažu aktivnosti onih koji se upravo nalaze izvan samostana. Dakle, apostlat je stvar cijele konventualne zajednice te molitvi i poslovima onih koji su u samostanu daje poseban misijski ton.

- Koje oblike ima vaš apostolat?

Naše se apostolatske aktivnosti mogu podijeliti u tri skupine: [1] Pomoć za produbljenje duhovnoga života preko naših kruničarskih duhovnih vježba, koje dajemo za laike i za svećenike. Zbog našega marijanskoga usmjerenja te su egzercicije bitan sastavni dio našega apostolata. Osim toga, organiziramo i kraće duhovne vježbe i hodočašća i vodimo jednu župnu zajednicu. [2] Bogoslovno i mudroslovno daljnje obrazovanje: preko našeg časopisa 'Sedes Sapientiae' (Prijestolje Mudrosti: Marijin počasni naslov iz Lauretanskih litanija) želimo učiniti dostupnim blago katoličkog nauka i kulture kultiviranim laicima, kao i sjemeništarcima i svećenicima. Časopis izlazi četiri puta godišnje i na razumljiv se način bavi mudroslovnim, bogoslovnim, književnim i duhovnim temama. Osim toga, izdajemo i niz 'Classiques spirituels' kojim ponovo činimo dostupnim klasike duhovne literature. [3] Pomoć za obitelji: kateheze za djecu i odrasle, pripreme za brak, skrb za bračne parove, logorovanja za djecu i mlade, rad s izviđačima itd.

- Možete li nam reći nešto više o časopisu 'Sedes Sapientiae'?

Časopis je ugledao svjetlo u ljeto 1982. Bio je tiskan ručno na matricu, na dvanaest stranica, i sadržavao je kratke članke i novosti iz života naše tek osnovane zajednice. Pet godina kasnije, u ljeto 1987., prvi je put izdan kao tiskani i uvezani svezak. O našim novostima i aktivnostima prijatelje i dobročinitelje smo obavještavali u posebnom okružnom pismu. Povelja o utemeljenju iz 1982. ovako definira cilj našega četveromjesečnika: ''Sedes Sapientiae' svoje čitatelje treba duhovno opremiti za službu Božju i vjersko znanje svakoga pojedinog dovesti barem na razinu njegove akademske ili stručne kvalifikacije'. Povelja opisuje i duh novog časopisa: 'Primat razuma, nepopustljivost zabludi, duhovna otvorenost'. Tada smo inzistirali posebno na apologetici ljudske razumske snage i naglašavali da je 'nijekanje izvjesne racionalne razumljivosti naše vjere vlastita i duhovno smrtna zabluda modernizma'. Podsjetili smo na to da se čin doista mudroga sastoji u tomu da 'razmišlja o istini i da je drugima priopćuje; posebno onu istinu koja se odnosi na prvo počelo (Boga) (Toma Akvinski, 'Summa contra gentiles'). Konačno, predložili smo kao model duhovnu otvorenost jednoga Tome Akvinskoga: 'Duh svake sekte je duh (lažne) jednoznačnosti i isključivanja. Katolički duh je duh realističnog jedinstva u raznolikosti'. 'Sedes Sapientiae' je katolički časopis. Zato smo o stotom izdanju objavili nekoliko pisama visokih predstavnika crkvene hijerarhije, koja su za nas dragocjeno svjedočanstvo da 'Sedes Sapientiae' djeluje 'in medio Ecclesiae', u srcu Crkve. Tako je P. kard. Poupard u svojstvu predsjednika Papinskog vijeća za kulturu redakciji poslao svoje 'snažno ohrabrenje da se nastavi lijepo djelo časopisa 'Sedes Sapientiae' i nadu da će revija i ubuduće 'sve brojnijem čitateljstvu' 'nuditi solidnu (duhovnu) hranu'. Francuski vojni biskup msgr. Le Gall priopćio nam je koje rubrike naše revije osobno posebno cijeni, i zahvalio je za seriju članaka o islamu koja se sada ubraja u standardnu opremu njegovih vojnih svećenika koji djeluju u muslimanskim zemljama. Ipak, posebno smo ponosni i zahvalni za srdačno pismo kard. Ratzingera, tadašnjega prefekta Kongregacije za nauk vjere, iz listopada 2004. Prigodom predstojećega jubileja časopisa privatni nam je tajnik Benedikta XVI., prelat dr. G. Gänswein, u pismu od 12. veljače 2007. prenio izričito osobno dopuštenje Svetog Oca za objavu toga pisma. 

- Oče Jordane, zahvaljujemo Vam na ovom intervjuu!"

Izvor: Pro Missa Tridentina

Slike: Facebook.com/FraterniteSaintVincentFerrier

TIMETE DEVM ET DATE ILLI HONOREM

quia venit hora iudicii eius  (Ap 14,7)

Deus, qui infidelium multitudinem mira Beati Vincentii Confessoris tui praedicatione ad agnitionem tui nominis venire tribuisti: praesta quaesumus, ut quem venturum Judicem nuntiavit in terris, remuneratorem habere mereamur in caelis. Per Christum Dominum nostrum. Amen.

Prošle i ove godine obilježava se 600 godina od smrti sv. Vinka Fererskog, velikoga dominikanskog propovjednika i pokornika koji je svojim primjerom i riječju pokretao mnoštvo ljudi na obraćenje i pokoru. I danas postoje bratovštine pod njegovim imenom ili zaštitom (1, 2, 3...), a pokrenuta je također internetska stranica posvećena velikoj obljetnici (4).

Tijekom ovoga jubileja msgr. G. Pozzo blagoslovio je 29. rujna 2018. novu crkvu Bratstva sv. Vinka Fererskog, tradicijske redovničke zajednice koja se drži dominikanskog obreda. Crkva je posvećena BDM Kraljici Krunice. Na obredu i sv. misi okupilo se oko 1200 vjernika.

U samostanu sve do listopada traje izložba o zaštitniku Bratstva - propovjedniku Sudnjega dana - na kojoj se mogu vidjeti brojni predmeti kojima se svetac svakodnevno služio: misno posuđe, šešir, pojas itd. Vrijedi istaknuti da je zadnjih godina zajednica angažirana oko pomoći progonjenim kršćanima na Bliskom istoku.

Litanije sv. Vinka Fererskog

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,

Sveti Vinko, slavo Valencije,
Sveti Vinko, ljiljane čistoće,
Sveti Vinko, od djetinjstva čudo pobožnosti,
Sveti Vinko, tumaču Presvetoga Trojstva,
Sveti Vinko, biseru djevičanstva,
Sveti Vinko, goruća zubljo milosrđa,
Sveti Vinko, zrcalo pokore,
Sveti Vinko, trubljo vječnoga spasenja,
Sveti Vinko, cvijete nebeske mudrosti,
Sveti Vinko, propovjedniče svetoga evanđelja,
Sveti Vinko, moćan riječju i djelom,
Sveti Vinko, apostole sveopći,
Sveti Vinko, proroče Posljednjega suda,
Sveti Vinko, Majci Božjoj prepobožni,
Sveti Vinko, vazda najpobožniji,
Sveti Vinko, gorljivi pomiritelju duša,
Sveti Vinko, prema siromasima najdarežljiviji,
Sveti Vinko, premudri naučitelju,
Sveti Vinko, učeni ispovjedatelju,
Sveti Vinko, sveti propovjedniče Istine,
Sveti Vinko, pobjedniče u svakoj napasti,
Sveti Vinko, slavni čudotvorče,
Sveti Vinko, miljeniče Isukrstov,
Sveti Vinko, u molitvi ustrajni,
Sveti Vinko, za spasenje duša gorljivi,
Sveti Vinko, veliki ljubitelju poniznosti,
Sveti Vinko, koji si po znaku križa mrtve podizao,
Sveti Vinko, prijatelju duša vjernih Bogu,
Sveti Vinko, neumorni branitelju svete vjere,
Sveti Vinko, slavni sine svetoga Dominika,
Sveti Vinko, učitelju pokornikâ,
Sveti Vinko, utočište bolesnih i slabih,
Sveti Vinko, zvijezdo onih koji se ufaju u Boga,
Sveti Vinko, sjaju izabranih,
Sveti Vinko, pobjedniče zloduhâ,
Sveti Vinko, družbeniče anđela,
Sveti Vinko, riznico svekolikih krjeposti,
Sveti Vinko, vide slijepih,
Sveti Vinko, sluše gluhih,
Sveti Vinko, govore nijemih,
Sveti Vinko, utjeho napuštenih,

Mi grješnici, molimo te, zagovaraj nas
Da se dostojiš udijeliti nam porast u vjeri i pobožnosti,
Da po tvojim  zaslugama mognemo biti dionici vječnoga blaženstva,
Da po tvojim svetim molitvama zadobijemo oproštenje naših grijeha,
Da po tvojem svetom zagovoru zavrijedimo biti prava djeca Marijina,
Da po tebi budemo oslobođeni od svih zala duše i tijela,
Da se dostojiš zadobiti nam prije smrti pravu pokoru i iskreno pokajanje,
Da se dostojiš zagovarati nas,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, Gospodine.

℣. Moli za nas blaženi Vinko.
℞. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Bože, koji si dao, da divnim propovijedanjem blaženoga Vinka ispovjedaoca tvoga mnoštvo neznabožaca dođe do spoznaje tvoga imena, podaj molimo, da zavrijedimo dobiti nagradu na nebesima od onoga, koga je on kao budućeg suca navješćivao na zemlji. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Izvor: saintvincentferrier-vannes.com
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1), Facebook.com/FraterniteSaintVincentFerrier (2, 3, 4, 5), M. B. (6)

Kamen po kamen

Nakon Piova bratstva, msgr. Schneideru, ORC pripala je po nalogu Svete Stolice također zadaća redovite kanonske vizitacije Bratstva sv. Vinka Fererskog.

Ova redovnička zajednica dominikanske duhovnosti se osim uobičajenim apostolatom bavi i apostolatom ulice, imaju kampanje od vrata do vrata, organiziraju skupove o odnosu vjere i razuma, naravnom zakonu, zatim tomističke susrete. Posebnu pozornost pridaju apologetici u kojoj vide sredstvo ponovne evangelizacije. Ističu da nas naša vjera potiče na istraživanje dok za islam prior u intervjuu kaže da je fideistička religija u smislu da traži samo pokoravanje Kuranu bez postavljanja pitanja. Uključeni su i u rad jedne udruge kojoj je zadaća izići u susret bivšim muslimanima koji nakon obraćenja često ostaju sami. Braća nisu izolirana u svom sjedištu, nego osim raznih hodočašća odlaze i na neobična mjesta u kojima navješćuju evanđelje. Tako u Parizu u jednom kafiću u Latinskoj četvrti (Sorbona) imaju konferencije za studente pod nazivom Café caté. Od studenog 2015. do lipnja 2016. tema će svakog prvog utorka u mjesecu biti Kršćanstvo i islam.

Biskup Atanazije je na blagdan Kraljice Ružarija u njihovoj kapeli u okviru vizitacije služio pontifikalnu svetu misu. Rekao je da je ružarij jedno vrlo jednostavno, vrlo evanđeosko i vrlo moćno sredstvo koje nam je nebo dalo i koje nas povezuje s našom nebeskom Majkom. Svako Ave je duhovni cvijet kojim krunimo Blaženu Djevicu, snažnije se povezujemo s Njom i s nebom, odbacujemo neprijatelje, zloduhe, te diramo majčinsko Srce Marijino utječući se pod njen zagovor.

Bratstvo sv. Vinka Fererskog ima posebnu stranicu na kojoj se mogu pronaći vijesti o napretku njihova projekta proširenja crkve i samostana. Reportažu o tom pothvatu snimila je francuska televizija France 3. Izvještaj s njihova prošlogodišnjeg hodočašća u Sloveniju nalazi se kod Tome.

Prema/slika: Des Pierres qui prêchent

Resurs

Prošloga tjedna, upravo na dan Gospe Lurdske, papa Benedikt XVI. dao je Lurdu novoga, i to najmlađeg, francuskog biskupa. Nanterre, svoju rodnu dijecezu gdje je do sada bio pomoćnim biskupom, ostavlja msgr. N. Brouwet i postaje dijecezanskim biskupom Tarbesa i Lurda. Ovdje ga vidimo za vrijeme ređenja jednog redovnika Bratstva sv. Vinka Fererskog.

Rođen je, 31. kolovoza 1962. u Suresnesu, a studirao je na Sorbonni i u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani i na Papinskom lateranskom sveučilištu. Ova je vijest objavljenja i na stranici Jeruzalemskoga latinskog patrijarhata jer je monsinjor dvije godine poučavao u tamošnjem sjemeništu.

Biskup je povezan s katoličkom tradicijom te sam služi misu i prema drevnom rimskom obredu. Kao svećenik i kao biskup više je puta sudjelovao na poznatom hodočašću tradiciji odanih vjernika od Pariza do Chartresa. Na sljedećim ga fotografijama vidimo kako putem ispovijeda hodočasnike.

Ovaj je izbor zanimljiv i stoga što se radi o osobnom Papinu izboru, čime jača one svećenike i biskupe koji podupiru smjer njegova pontifikata. "Papa Benedikt XVI. imenovanjem novog lurdskog biskupa ne signalizira Francuskoj samo da je potrebna nova evangelizacija, nego i kakav oblik nove evangelizacije. A za novu evangelizaciju su prema Benediktu XVI. potrebni, prije svega, dobri biskupi." (1)

Iako nije tradicionalan u uvriježenom smislu, S. Magister za njega kaže da: "Pripada, zapravo, generaciji mladih svećenika koji, kao i papa Ratzinger, na svijet tradicije- vrlo živ u Francuskoj i u svom nelefebvreovskom dijelu- gledaju više kao na resurs, nego kao na problem; za razliku od stare progresističke garde, sve manje utjecajne, ali i 'lustigerovske' generacije koja je sada na vrhu preko figura kao što su pariški kardinal A. Vingt-Trois ili nadbiskup Rennesa, P. d'Ornellas.

Lurd nije kardinalska dijeceza, ali je sa svojim marijanskim svetištem poput duhovnoga srca Francuske. U Lurdu se, zapravo, redovito okupljaju svi francuski biskupi na plenarne sjednice; da ne spominjemo međunarodnu dimenziju dijeceze. Dolaze vjernici, sjemeništarci, svećenici, biskupi i kardinali iz cijeloga svijeta. [...]

Zbog svih tih razloga je još značajnije da je Benedikt XVI. Lurdsku biskupiju povjerio biskupu s dobro definiranim karakteristikama kakve ima Brouwet." (2)

Izvor: (1) katholisches.info, (2) S. Magister
Slike: New Liturgical Movement 1, 2, perepiscopus.org

Bratstvo sv. Vinka Fererskog

Na dan Kraljice Sv. Krunice pripremio sam nekoliko rečenica o jednoj redovničkoj zajednici koja njeguje dominikanski obred sv. mise. Otac Ljudevit Marija de Blignières, također matematičar i astrofizičar, završio je teologiju kod Piova bratstva i zaređen je 1977., a godine 1979. osnovao je Bratstvo sv. Vinka Fererskog (jedan brat mu je član Svećeničkog bratstva sv. Petra). Prvi članovi nove zajednice položili su zavjete 1981. Razgovori oko regularizacije njihova statusa započeli su 1986., a dovršeni su 1988. njihovim službenim priznanjem kao redovničke ustanove papinskog prava. Konačni oblik konstitucija je odobren 1995.

Sjedište ovog malog bratstva je u mjestu Chémeré-le-Roi, u samostanu Sv. Tome Akvinskog. Članovi bratstva koji se spremaju za svećeništvo filozofiju studiraju na Sorbonni, a teologiju na Université Catholique de l'Ouest (Angers).

Život u samostanu ravna se prema staroj dominikanskoj disciplini što se ogleda i u odjeći, pa na ovoj slici vidimo jednog redovnika u crnom škapularu; što je u bratstvu znak, kao što je bio prije kod dominikanaca, da se ne radi o svećeniku, nego o bratu. To je razlog zašto na slikama neki dominikanski svetci poput sv. Martina de Porresa ili sv. Ivana Maciasa nose crni škapular i kapuljaču. Kako bi se razlikovali od Reda propovjednika, članovi bratstva na habitu nose križ.

Apostolski djeluju na različitim područjima; tradicionalna misa, propovijedaju na pučkim misijama, vode hodočašća, pripreme za brak, duhovne obnove, tomističke kružoke, imaju zajednice mladeži kao i laika koji su pridruženi bratstvu preko pobožne udruge, Družbe ružarija. Objavljuju reviju Sedes Sapientiae, a zaštitnici bratstva su sv. Dominik, sv. Vinko Fererski, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska i sv. Pio V. Ideal im je kontemplirati, a zatim komunicirati drugima kontempliranu istinu.

U rujnu je generalni kapitul ovoga bratstva izabrao novog poglavara, o. Dominika Mariju de St. Laumera, koji će sljedećih šest godina voditi zajednicu čiji je član od njena osnutka. Prefekt Kongregacije za nauk vjere, ujedno predsjednik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, W. kard. Levada, potvrdio je izbor, 23. rujna 2011.

Sastavljeno prema: chemere.org, katholisches.info, diocese-laval.fr

Slika: chemere.org