Podnošenje

"Podnosite jedni druge u ljubavi" (Ef 4, 2)

S namjerom da probudi usnuli proces unutarnjeg pomirenja, potpredsjednik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, msgr. J. A. Di Noia OP, za Došašće je msgr. B. Fellayu, generalnom superioru Piova bratstva, uputio poduže pismo s dopuštenjem da ga proslijedi svim svećenicima Bratstva. Prema francuskom vatikanstu J. M. Guenoisu (1), Sveti Otac je sâm potaknuo ovo pismo, korigirao ga i odobrio. Možemo ga podijeliti na tri cjeline.

U uvodu iznosi trenutačno stanje odnosâ koje opisuje kao "otvorene i pune nade", ali iznosi i kritike izjava nekih glavara Bratstva koji "u neslužbenoj komunikaciji, koriste jezik koji se svima čini kao odbijanje uvjeta koji se traže za pomirenje i za kanonsku regularizaciju Bratstva unutar Katoličke crkve.

Osim toga, gledajući na povijest naših odnosa od 1970.-ih, dolazi se do objektivnog zaključka da su točke našeg razilaženja glede II. vatikanskog zapravo ostale nepromijenjene." Zato msgr. Di Noia smatra da treba u dijalog unijeti nešto novo, "razmatranja koja nadilaze važne i prividno nepremostive razlike glede auktoriteta i interpretacije II. vatikanskog koncila koje nas sada dijele, razmatranja koja se usredotočuju više na našu dužnost da očuvamo i njegujemo jedinstvo i mir Crkve koje je htio Bog."

Tu bi počeo drugi dio u kojem podsjeća na riječi sv. Pavla, citira sv. Tomu Akvinskog i sv. Augustina, naglašavajući važnost crkvenoga jedinstva i iznoseći sredstva kojima se ono postiže. Istodobno, neslaganje u nekim točkama ne smije isključivati da se o spornim pitanjima raspravlja otvorena duha.

Na kraju, u trećem dijelu, predlaže izlaz iz današnjega zastoja koji bi se sastojao u priznanju karizme msgr. Lefebvrea, o kojoj lijepo piše, i u načinu rješavanja spornih pitanja na način izložen u naputku Donum Veritatis iz 1990. Dakle, izlažući probleme pred Učiteljstvom, a ne vršeći pritisak preko medija i stvaranjem 'paralelnog učiteljstva'.

Pismo nadbiskup završava pozivom na čišćenje "od gorčine i ozlojeđenosti koji su nastali od tridesetogodišnjeg sumnjičenja i patnje s jedne i s druge strane" te potrebom međusobnog podnošenja u ljubavi.

"Njegovoj Preuzvišenosti msgr. Bernardu Fellayu, poglavaru Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Došašće, 2012.

Preuzvišenosti, draga braćo svećenici Svećeničkog bratstva sv. Pija X.

Naša zadnja izjava od 28. listopada 2012. potvrdila je na javni i službeni način da odnosi Svete Stolice sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X. ostaju otvoreni i puni nade. Do sada se Sveta Stolica, izuzevši službena priopćenja, iz različitih razloga suzdržavala od ispravaka određenih nepreciznih tvrdnja glede svojih postupaka i kompetencija u tim odnošajima. No, brzo dolazi vrijeme kada će u interesu istine Sveta Stolica biti obvezana navesti neke od tih nepreciznosti. Posebno su bolne bile izjave koje su napadale osobu i poslanje Svetog Oca; to će zahtijevati neke odgovore.

Nedavne tvrdnje osoba koje imaju položaje od auktoriteta u Bratstvu, ne mogu nego izazvati sumnju u stvarnu mogućnost pomirbe. Mislim posebno na intervjue koje su dali glavar Njemačkog distrikta Bratstva, bivši generalni poglavar Bratstva, 18. rujna 2012., prvi pomoćnik generala Bratstva, 16. listopada 2012. i generalni poglavar 1. studenoga 2012. Ton i sadržaj tih izjava izazvao je izvjesnu zbunjenost glede ozbiljnosti, pa i glede mogućnosti nastavka naših odnosa. Dok Sveta Stolica strpljivo čeka službeni odgovor Bratstva, neki od njenih glavara, u neslužbenoj komunikaciji, koriste jezik koji se svima čini kao odbijanje uvjeta koji se traže za pomirenje i za kanonsku regularizaciju Bratstva unutar Katoličke crkve.

Osim toga, gledajući na povijest naših odnosa od 1970.-ih, dolazi se do objektivnog zaključka da su točke našeg razilaženja glede II. vatikanskog zapravo ostale nepromijenjene. Svojim je učiteljskim auktoritetom Sveta Stolica konzistentno ustrajala da se koncilski dokumenti moraju tumačiti u svjetlu Tradicije i Učiteljstva, a ne obratno, dok je Bratstvo inzistiralo da  su izvjesna koncilska naučavanja pogrješna i da se tako na njih ne može primijeniti interpretacija u skladu s Tradicijom i Učiteljstvom. Tijekom godina taj je zastoj ostao više ili manje isti. Tri godine upravo završenih doktrinarnih razgovora, iako su omogućile plodonosnu razmjenu mišljenja o pojedinim temama, nisu značajno izmijenile tu situaciju.

U tim okolnostima, dok ostaje jaka nada, jasno je da se u naše razgovore mora unijeti neki novi element ukoliko se ne želimo pred Crkvom, javnošću i pred samima sobom, prikazati kao da smo sudjelovali u pristojnoj, ali beskorisnoj razmjeni mišljenja. Neka nova razmatranja više duhovne i teološke naravi doista supotrebna, razmatranja koja nadilaze važne i prividno nepremostive razlike glede auktoriteta i interpretacije II. vatikanskog koncila koje nas sada dijele, razmatranja koja se usredotočuju više na našu dužnost da očuvamo i njegujemo jedinstvo i mir Crkve koje je htio Bog.

Čini mi se prikladnim ta nova razmatranja izložiti u obliku osobnoga adventskog pisma naslovljenoga na Vas kao i na članove Svećeničkog bratstva. U igri je ništa manje, nego jedinstvo Crkve.

Očuvanje jedinstva Crkve

U tom surječju na um dolaze riječi sv. Pavla: 'Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh- kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!' (Ef 4, 1-6).

Tim nas riječima sv. Pavao poziva da očuvamo jedinstvo Crkve, jedinstvo koje daje Duh i koje nas sjedinjuje s jednim Bogom koji je 'nad svima i po svima i u svima' (Ef 4, 1-6). Pravo jedinstvo je dar duha, a ne nešto što sami činimo.

No, mi smo našim odlukama i djelima kadri surađivati u jedinstvu Duha, ili pak djelovati protiv nadahnuća Duha. Zato nas sv. Pavao potiče da živimo 'dostojno poziva' (Ef 4, 1) kojim smo pozvani, da živimo tako da možemo očuvati taj dragocjeni dar jedinstva.

S ciljem ostajanja u jedinstvu Crkve, sv. Toma Akvinski bilježi da se, prema sv. Pavlu,  'moraju gojiti četiri krjeposti, a četiri njima protivna poroka izbjegavati' (Komentar Poslanice Efežanima § 191). Što se ispriječilo na putu prema jedinstvu? Uznositost, srdžba, nestrpljivost i pretjerana revnost. Prema Akvincu 'prvi porok koji [sv. Pavao] odbacuje je uznositost. Kada arogantna osoba odluči vladati drugima, a drugi joj se uznositi pojedinci ne žele podvrgnuti, u društvu nastaje neslaganje i nestaje mir... Srdžba je drugi porok. Srdita je osoba sklona nanijeti nepravdu, bilo riječima bilo djelima, otkuda nastaje nemir... Treći je nestrpljivost. Zgodimice, netko tko je sâm ponizan i blag, koji se usteže od stvaranja problema, ipak neće strpljivo izdržati stvarne nepravde ili tek prijetnje prema sebi samomu... Pretjerana revnost je četvrti porok. Pretjerano revni ljudi iznosit će sud o svemu što vide, ne čekajući na prikladno vrijeme i mjesto; što stvara pomutnju u društvu' (ibid).

Kako možemo prevladati te poroke? Sv. Pavao kaže: 'Podnosite jedni druge u ljubavi' (Ef 4, 2).

Prema Akvincu poniznost, pokazujući nam dobro u drugima i dopuštajući nam da vidimo svoje jake i slabe strane, pomaže nam da izbjegnemo duhu rivalstva u našim odnosima s drugima. Blagost 'omekšava argumente i čuva mir' (Komentar Poslanice Efežanima, § 191). To nam pomaže da izbjegnemo neurednu manifestaciju ljutnje dajući nam smirenost da činimo ono na što smo pozvani u duhu staloženosti i mira. Strpljivost nas osposobljuje da izdržimo patnje kada je potrebno zbog dobra koje tražimo, posebno u slučaju ako se do njega teško dolazi ili ako vanjske okolnosti sprječavaju postizanje cilja. Ljubav odgoni našu pretjeranu revnost omogućujući nam da jedan drugoga 'podnosimo u ljubavi' (isto). Sveti Toma savjetuje: 'Kad tkogod padne, ne treba ga odmah ispraviti; osim ako nije vrijeme i mjesto za to. S milosrđem treba pričekati jer ljubav sve podnosi (1 Kor 13, 7). Te se stvari ne podnose zbog nemara ili zbog pristanka, niti zbog familijarnosti ili tjelesnog prijateljstva, nego zbog ljubavi... Mi snažniji trebamo nositi slabosti slabih (Rim 15, 1) (isto).

Mudar savjet sv. Tome nam može pomoći ako si dopustimo da se suobličimo njegovoj mudrosti. Je li u proteklih 40 godina bilo katkada nedostatka poniznosti, blagosti, strpljenja i ljubavi u našim odnosima?

Razmislimo o riječima koje je papa Benedikt napisao svojoj subraći biskupima da im objasni zašto je promulgirao motuproprij 'Summorum Pontificum': 'Promatrajući prošlost i podjele koje su tijekom stoljeća razdirale Kristovo Tijelo, uvijek se stječe dojam da u kritičnim trenucima, kad su podjele nastajale, odgovorne osobe u Crkvi nisu učinile dovoljno toga da se očuva ili zadobije pomirenje i jedinstvo; postoji utisak da su propusti unutar Crkve snosili dio krivnje da su se takve podjele mogle učvrstiti. Ovakav pogled na prošlost danas nam nameće sljedeću obvezu: uložiti sve napore kako bi svima onima, koji doista žele jedinstvo, bilo moguće ostati u jedinstvu ili ga iznova pronaći' (Pismo od 7. srpnja 2007.).

Kako krjeposti poniznosti, blagosti, strpljenja i milosrđa mogu oblikovati naše misli i djela? Prvo, težeći ponizno priznanju dobra koje postoji u drugima s kojima se ne slažemo, čak i o naizgled temeljnim stvarima, sposobni smo pretresati pitanja u duhu otvorenosti i dobre vjere. Drugo, prakticirajući pravu blagost možemo zadržati duh staloženosti, izbjegavajući ton koji izaziva podjele ili nerazborite izjave koje prije vrijeđaju, nego što  promiču mir i međusobno razumijevanje. Treće, istinskom ćemo strpljivošću uvidjeti da u našem traganju za dobrom moramo biti voljni, kada je to nužno, prihvatiti patnju dok čekamo. Na koncu, čak i kad osjećamo potrebu da ispravimo našu braću, to mora biti s ljubavlju, u pravo vrijeme i na pravom mjestu.

U životu Crkve sve su ove krjeposti namijenjene očuvanju 'jedinstva Duha po svezi mira' (Ef 4, 3). Ukoliko su naša djela obilježena uznositošću, ljutnjom, nestrpljivošću i pretjeranom revnošću, naša će nas neobuzdana potraga za dobrom Crkve dovesti samo do gorčine. Ako, s druge strane, milošću Božjom rastemo u poniznosti, blagosti, strpljivosti i ljubavi, naše jedinstvo u Duhu bit će sačuvano, a mi ćemo više rasti u našoj  ljubavi prema Bogu i bližnjima, ispunjavajući cijeli zakon koji nam je Bog dao.

Toliko naglašavamo jedinstvo Crkve jer ono odražava zajedništvo Presvetoga Trojstva koja ga konstituira. Kako čitamo u govoru sv. Augustina: 'I Otac i Sin željeli su da budemo u zajedništvu s njima i među sobom; po tom daru koji Obojica posjeduju kao jedan, željeli su nas okupiti zajedno i učiniti nas jednim, tj. po Duhu Svetom koji je Bog i dar Božji' (Govor 71.18).

Crkveno jedinstvo nije nešto što postižemo sami, vlastitom snagom, nego je dar Božje milosti. Prepoznajući taj dar, Augustin je mogao reći: 'Neprijatelj jedinstva nema udjela u ljubavi Božjoj. Dakle, oni koji su izvan Crkve nemaju Duha Svetoga' (Pismo 185 §50). Zastrašujuće riječi: onaj tko je neprijatelj jedinstva postaje neprijatelj Božji jer odbacuje dar koji nam je Bog dao. 'Kako ćemo dokazati bratsku ljubav?'- pita sv. Augustin. 'Tako što ne narušavamo jedinstvo jer opslužujemo ljubav' (Homilije o Prvoj poslanici sv. Ivana, 2.3). Poslušajmo što sv. Augustin ima za reći onima koji dijele Crkvu: 'Vi nemate ljubavi jer zbog svoje časti, uzrokujete podjelu jedinstva. Shvatite, dakle, da je duh od Boga... Vi se odvajate od općeg jedinstva, dijelite Crkvu raskolima, trgate Tijelo Kristovo. On je došao u tijelu da sabere; vi vičete da razjedinite' (isto 6.13). Kako možemo izbjeći tomu da postanemo neprijatelji Božji? 'Neka svetko ispita svoje srce. Ako tko voli svoga brata, Duh Božji prebiva u njemu. Neka se pogleda, neka se ispita pred Božjim očima. Neka vidi ima li u njemu ljubavi prema miru i jedinstvu, ljubavi za Crkvu proširenu po cijelom svijetu' (isto 6.10).

A, o onima s kojima je teško biti u zajedništvu? Poslušajmo sv. Augustina: 'Ljubite svoje neprijatelje na takav način da ih želite za braću; ljubite svoje neprijatelje tako da vam postanu drugovi' (isto 1.9). Za Augustina taj autentični oblik ljubavi može doći samo kao Božji dar: 'Molite Boga za to da ljubite jedni druge. Trebate voljeti sve ljude, čak i svoje neprijatelje, ne zato što su vam već braća, nego zato da vam mognu postanu braća, da uvijek možete biti razgoreni bratskom ljubavlju, bilo prema onomu tko vam je postao brat ili prema svom neprijatelju da postane bratom po vašoj ljubavi (isto 10.7).

Primjer takve ljubavi prema neprijateljima da nam oni postanu prijateljima, dolazi konačno od samoga Krista: 'Ljubimo, jer nas je On prvi ljubio (4:19). Kako bismo ga mi ljubili da nas On nije prvi ljubio? Njegovom smo ljubavlju postali njegovim prijateljima, no On nas je volio kao neprijatelje tako da postanemo njegovim prijateljima. On nas je ljubio prvi i dao nam milost da ga ljubimo' (isto 9.9).

Za svetog Augustina, dakle, jedinstvo Crkve proistječe iz zajedništva Presvetoga Trojstva i mora se sačuvati ako hoćemo ostati u zajedništvu sa samim Bogom. Po milosti Božjoj moramo očuvati to jedinstvo velikom odlučnošću, čak i ako to uključuje patnju i strpljivo podnošenje. 'Podnosimo svijet, podnosimo nevolje, podnosimo skandale kušnje. Ne skrenimo s puta! Ustrajmo u jedinstvu Crkve, ustrajmo u Kristu, ustrajmo u ljubavi. Ne odijelimo se od članova Njegove Zaručnice, ne odijelimo se od vjere tako da možemo slaviti u Njegovoj prisutnosti, i ostati sigurni u Njemu, sada po vjeri, tada po gledanju, zalog čega imamo kao dar Duha Svetoga (isto 9.11).

Mjesto za Svećeničko bratstvo u Crkvi

Što se, dakle, traži od Svećeničkog bratstva u sadašnjoj situaciji? Ne da napusti žar svoga utemeljitelja, nadbiskupa Lefebvrea. Daleko od toga! Pozvani ste, naprotiv, da obnovite plamen njegove gorljive revnosti da formira ljude za svećeništvo Isusa Krista. Zasigurno, došlo je vrijeme da se napusti gruba i kontraproduktivna retorika koja je nastala tijekom prošlih godina.

Treba ponovo zadobiti izvornu karizmu povjerenu nadbiskupu Lefebvreu, karizmu formacije svećenika u punini katoličke Tradicije za apostolat među među vjernicima koji proizlazi iz te svećeničke formacije. To je bila karizma koju je Crkva otkrila kad je 1970. Svećeničko bratstvo bilo prvi put potvrđeno. Sjetimo se pohvalnog suda kardinala Gagnona iz 1987. o vašem ecônskom sjemeništu.

Autentična karizma Bratstva je da formira svećenike za službu narodu Božjem, ne da preuzima službu suđenja i ispravljanja teologije ili stege drugih u Crkvi. Trebate se usredotočiti na prenošenje filozofijske, teologijske, pastoralne, duhovne i ljudske formacije vašim kandidatima, tako da mogu propovijedati riječ Kristovu i djelovati kao oruđa milosti Božje u svijetu, posebice po svečanoj celebraciji svete misne žrtve.

Pozornost treba svakako posvetiti odlomcima Učiteljstva za koje se čini da se teško mogu pomiriti s naučavanjem Crkve, no ta teologijska pitanja ne trebaju biti u žarištu propovijedanja ili formacije.

Glede kompetencija za korigiranje, možemo razmotriti primjer sv. Pija X. i njegove intervencije o svetoj glazbi. Sveti Pio X. je 1903. objavio glasoviti motuproprij 'Tra le sollecitudini', koji je u cijeloj Crkvi promicao reformu crkvene glazbe. Taj je dokument bio kulminacija dviju prethodnih inicijativa tada Giuseppea Sarta; 'votum' o svetoj glazbi napisan na zahtjev Kongregacije za svete obrede 1893. i pastirskoga pisma Mletačkoj crkvi o reformi svete glazbe, objavljenog 1895.

Ta tri dokumenta u biti sadržavaju istu poruku, a opet prvo je sugestija Rimskoj kuriji, sljedeće je instrukcija za vjernike pod njegovom jurisdikcijom kao mletačkoga patrijarha, a treće niz odredaba vrijedećih za opću Crkvu. Kao papa, sv. Pio X. imao je auktoritet navesti zloporabe u crkvenoj glazbi širom svijeta, dočim je kao biskup mogao intervenirati samo u svojoj dijecezi. Sveti Pio X. mogao je zbog svojih stegovnih i doktrinarnih ovlasti navesti probleme u Crkvi na općoj razini, točnije zbog svoje sveopće vlasti.

Čak i onda ako smo uvjereni da je naše gledište o pojedinom prijepornom pitanju istinito, ne možemo uzurpirati službu Vrhovnog Svećenika prisvojivši si pravo da javno ispravljamo druge u Crkvi. Možemo predlagati i nastojati utjecati, ali ne bez poštovanja prema legitimnim lokalnim vlastima ili djelujući protiv njih. Trebamo poštovati prava mjesta za različita pitanja; s naših propovijedaonica trebamo propovijedati vjeru, a ne najnovija tumačenja onoga što smatramo problematičnim u dokumentima Učiteljstva.

Pogrješno je bilo od svake teške točke u teologijskom tumačenju II. vatikanskog praviti stvar javne kontroverzije, pokušavajući navesti one koji nisu kompetentni u teologiji da usvoje naše gledište o suptilnima teologijskim pitanjima.

Instrukcija 'Donum Veritatis' o crkvenom zvanju teologa (Kongregacija za nauk vjere, 1990.) tvrdi da teolog 'može postavljati pitanja glede pravodobnosti, oblika ili čak sadržaja učiteljske intervencije' (§24), iako 'spremnost na lojalno prihvaćanje učenja koje je dalo Učiteljstvo u stvari koja sama po sebi nije nepromjenjiva, treba biti pravilo'. Međutim, teolog ne smije 'svoja mišljenja ili različite hipoteze iznositi kao neprijeporne zaključke. Poštovanje prema istini kao i prema narodu Božjem zahtjeva tu diskreciju (usp. Rim 14, 1-15; 1. Kor 8, 10 i 10, 23-33). Iz istog razloga teolog će suzdržati od davanja nepravovremene javne izjave o njima' (§27).

Ako nakon intenzivnog razmišljanja teologa, poteškoće i dalje ostaju, on 'ima dužnost upoznati s njima auktoritete Učiteljstva o problemima nastalim iz samog naučavanja, zbog argumentacije koja ga treba opravdati ili čak zbog načina na koji je predstavljena. On to treba učiniti u evanđeoskom duhu i s dubokom željom da riješi teškoće. Njegovi će prigovori tada pridonijeti pravom napretku i potaknuti Učiteljstvo da nauk Crkve izloži utemeljenije i s jasnijom prezentacijom argumenata. U slučajevima poput toga teolog treba izbjeći obraćanje javnim medijima, a obratiti se odgovornom auktoritetu; jer ne pridonosi razjašnjenju doktrinarnih pitanja i ne služi istini onaj koji želi izvršiti pritisak javnim mnijenjem' (§30).

Taj dio zadaće teologa, da djeluje u duhu lojalnosti i animiran ljubavlju prema Crkvi, katkad zna biti teška kušnja. 'Može biti poziv na trpljenje za istinu, u tišini i molitvi, ali zasigurno, ako je doista istina u pitanju, ona će pobijediti' (§31).

Međutim, kritički angažman prema djelima Učiteljstva ne smije nikada postati vrstom 'paralelnog magisterija' teologa (usp. §34), nego mora biti podložan sudu Vrhovnog Svećenika koji ima dužnost 'da očuva jedinstvo Crkve, s brigom da ponudi svima pomoć da na prikladan način odgovore ovom pozivu i božanskoj milosti' (Apostolsko pismo 'Ecclesiae Unitatem, §1).

Dakle, možemo vidjeti da za one unutar Crkve koji imaju kanonsko poslanje ili misiju da poučavaju, postoji prostor za istinski teologijski i nepolemični angažman s Učiteljstvom. Intelektualno gledano, svakako, ne možemo biti zadovoljni pukim generiranjem i održavanjem kontroverzi. Teški teologijski problemi se mogu adekvatno rješavati po analogiji vjere, tj. sintezom svega onoga što nam je Gospodin objavio. Moramo svaku doktrinu i svaki članak vjere vidjeti kao potporu jednoga drugomu, i naučiti razumjeti unutarnju povezanost između svakog elementa naše vjere.

Da se upustimo u studij teologije, moramo imati prikladnu kulturalnu, biblijsku i filozofijsku spremu. Mislim, na primjer, na odlomak iz Kodeksa kanonskog prava iz 1917., tiskanog u uvodu engleskog izdanja Benzingera 1947., 'Summi Theologiae': 'Klerik koji je već studirao humanistiku, treba se barem dvije godine posvetiti filozofiji, i četiri godine teologiji, slijedeći učenje sv. Tome u skladu s naputkom Svete Stolice' (CIC 1917., kan. 589). Razmotrite mudrost sadržanu u  toj smjernici: u teologiju se pripuštaju samo oni koji su adekvatno formirani u humanistici i u filozofiji. Nedavno, Kongregacija za katolički odgoj je zatražila da studij filozofije traje tri godine tijekom svećeničke formacije. Bez širine toga učenja naša teologijska istraživanja neće imati bogatu kulturalnu podlogu u kojoj je vjera ukorijenjena, i koja je nenadomjestiva za potpuno shvaćanje filozofijskih koncepata i termina koji su u temelju doktrinarnih formulacija Crkve.

Ako se koncentriramo samo na najteža i najkontroverznija pitanja- koja, svakako, zaslužuju punu pozornost- vremenom možemo izgubiti osjećaj za analogiju vjere i početi na teologiju gledati kao na vrstu intelektualne dijalektike ili kompetitivnih tvrdnja, a ne kao mudrosni angažman sa živim Bogom koji nam se objavio u Isusu Kristu i koji nadahnjuje naš studij, naše propovijedanje, našu pastoralnu skrb po Duhu Svetom.

Zaključak

Papa Benedikt XVI. u svom velikodušnom izvršavanju Petrove službe ['munus Petrinum'] teži za prevladavanjem tenzija koje su postojale između Crkve i vašeg bratstva. Hoće li puno crkveno pomirenje odmah donijeti kraj sumnjičenju i nepovjerenju nastalom s obje strane? Nesumnjivo, ne tako brzo.

No, ono za čim tragamo nije ljudsko djelo; tražimo pomirenje i ozdravljenje po milosti Božjoj, pod ljubaznim vodstvom Duha Svetoga. Prisjetimo se učinaka milosti koje je artikulirao sv. Toma: liječi duše, da želi dobro, ostvaruje predloženo dobro, ustraje u dobru i, konačno, zadobije slavu (usp. Suma theologiae Ia IIae, 111, 3).

Naše se duše najprije trebaju izliječiti i očistiti od gorčine i ozlojeđenosti koji su nastali od tridesetogodišnjeg sumnjičenja i patnje s jedne i s druge strane. Moramo moliti da nas Gospodin ozdravi od svih nesavršenosti koje su se javile upravo zbog tih poteškoća, posebno iz želje za autonomijom koja je strana tradicionalim oblicima upravljanja Crkvom. Gospodin nam daje milost da želimo izvjesna dobra, u ovom slučaju dobro punog crkvenog jedinstva i zajedništva. To je želja koju mnogi od nas ljudski govoreći dijele, no ono što trebamo od Gospodina je da mu dopustimo da ta želja prožme naše duše kako bismo jednodušno s Kristom mogli željeti- 'ut unum sint'.

Tek će nam tada milost Božja dopustiti ostvarenje nakanjenog dobra. On je taj koji nas potiče da tražimo pomirenje i koji ga dovodi do ostvarenja.

Vrijeme je to izvanredne milosti. Prihvatimo je svim srcem i umom. Pripravljajući se ovoga došašća u Godini vjere na dolazak Spasitelja svijeta, s pouzdanjem molimo i ufajmo se: nije li nadohvat dugo željeno pomirenje Svećeničkog bratstva sv. Pija X. s Petrovom katedrom?

Jedina zamisliva budućnost za Svećeničko bratstvo sv. Pija X. nalazi se na putu prema punom zajedništvu sa Svetom Stolicom, bezuvjetno prihvaćajući u punini ispovijest vjere, i s ispravno uređenim crkvenim, sakramentalnim i pastoralnim životom.

Primivši od Nasljednika Petrova ovu zadaću da budem sredstvo u pomirenju Svećeničkog bratstva, usuđujem se ponoviti riječi svetog apostola Pavla koji nas potiče: 'živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!'

S poštovanjem u Kristu,
+ J. A. Di Noia, OP"

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: THE CATHOLIC BEAT

Contemplata aliis tradere

Kapitul Dominikanske provincije sv. Josipa iz SAD-a odlučio je da će svoje kandidate za svećeništvo pripremati ne samo za novi misni red, nego također za vlastiti, dominikanski, obred. U pismu Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, 22. V. 2009. potvrđeno je da se motuproprij Summorum Pontificum ne odnosi samo na rimski obred, nego i na ambrozijanski te ostale latinske obrede, među koje spadaju i obredi različitih redova. Kako je i sve veći broj svećenika ove provincije želio služiti sv. misu starijim oblikom liturgije, odgovorni u provinciji su smatrali da je poželjno da to onda bude obred kojim su misili sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski ili sv. Vinko Ferrerski, da spomenemo poznatije. Nakon dodatnih raspitivanja kod mjerodavnih crkvenih vlasti, donesena je spomenuta odluka na provincijalnom kapitulu koju još treba potvrditi general reda.

Dominikanski obred nastao je kao varijanta rimskoga obreda s nekim vlastitostima reda u XIII. st. U vrijeme reforme pape Pija V., taj je obred, dakle, postojao već preko tristo godina. Ostao je uz manje intervencije nepromijenjen sve do 1965. Iako u konstituciji Sacrosanctum Concilium stoji da Koncil priznaje svim obredima isto dostojanstvo i pravo te izražava nakanu da ih očuva i u svakom smislu promiče, dominikanci su zatražili 1969. prelazak na novi rimski obred. Svi članovi reda koji su od tada željeli slaviti misu prema vlastitom obredu reda morali su dobiti dopuštenje generala ili barem svoga provincijala. Od tada su se, osim pojedinaca u Redu propovjednika, ovim obredom služili kao redovitim samo svećenici Bratstva sv. Vinka Ferrerskog i članovi neregularizirane dominikanske zajednice iz Avrilléa. Na blogu Provincije sv.Josipa nalaze se tumačenja i snimke koji prikazuju sv. misu po obredu Reda propovjednika. Hrvatski prijevod sv. mise na blagdan sv. Mihaela po dominikanskom obredu, usporedno s latinskim, bio je jedno vrijeme dostupan na portalu veritas.com.hr.

Provincija sv. Josipa poznata je po tomu što je spremno odgovorila na poticaje Sv. Oca, kao i po tomu što ove godine ima najveći broj novaka- čak dvadeset i jednog, što je najveći broj u zadnjih četrdeset godina. Radi se pretežito o dvadesetdvogodišnjacima koji su završili najrazličitije studije, od filozofije sve do matematike i astronomije. Svaki od njih je za blog provincije napisao nekoliko riječi o vlastitom putu u redovništvo. Papa Benedikt XVI. je iz ove provincije izabrao tajnika Kongregacije za bogoštovlje, kojeg sam dvaput spomenuo u prijašnjim prilozima (1, 2), riječ je o nadbiskupu A. Di Noi, koji je na provincijalnom kapitulu održao opsežno predavanje o ovim zvanjima pod crkvenim, povijesnim i kulturalnim vidikom. Podsjetio je na središnje elemente dominikanske karizme koje je Papa istaknuo u svojoj katehezi srijedom. To su ponajprije zajednički život u siromaštvu povezan sa studijem i svijest o tomu da teologija ima duhovnu i pastoralnu dimenziju, na što podsjeća dominikansko geslo contemplata aliis tradere. Razloge što je Provincija sv. Josipa uz manje gubitke uspjela "pregaziti opasne vode" poslijekoncilskih godina koje su odnijele čak i one redovničke zajednice koje su bile "brojnije i u daleko boljem stanju", vidi u tomu što su " fratri zaduženi za formaciju, kao i provincijalno vodstvo, za vrijeme i neposredno nakon II. vatikanskog koncila, shvatili Koncil u nužnom kontinuitetu s pretkoncilskom Crkvom. Mi smo, dakle, izbjegli destruktivno iskustvo diskontinuiteta i prekida u poslijekoncilskoj Crkvi koje je identificirao i nad kojim se potužio Sveti Otac. [...] Govoreći o Provinciji sv. Josipa, usprkos poteškoćama 1970.-ih, 'hermeneutika kontinuiteta i reforme' uvelike je prevladavala u provinciji 1980.-ih i nadalje." Nije zaboravio spomenuti niti zagovor njihovih zaštitnika; Gospe i sv. Josipa. Uvjeren je da je spomenuta brojna zvanja Bog potaknuo stoga što je "danas dominikanska karizma hitno potrebna Crkvi."

Dakle, u vrijeme kad se iz ostarjelih provincija poput nizozemske ili belgijske, u zadnje vrijeme čuju zahtjevi za laičkim misama, i gdje redovnik može dobiti doktorat za ovakav rad, o kojem čak izvješćuju i na vlastitim internetskim stranicama; Provincija sv. Josipa pokazuje jedan drugi smjer- vjernosti svome povijesnom identitetu. Zato nadbiskup Di Noia podsjeća: "ukoliko tražite redovničku zajednicu s liturgijskim životom i naglaskom na intelektualnosti u pastoralnom radu, a osobito ako ste zainteresirani za Dominikanski red, Provincija sv. Josipa je pravo odredište."

Slika: Dominican Liturgy

Uvod u duh liturgije

Papin ceremonijar msgr. Guido Marini održao je predavanje na Svećeničkoj konferenciji u Rimu, 6. siječnja 2010. godine, u kojemu je govorio o nužnosti "reforme reforme". Konferenciju su organizirali Australska bratovština katoličkog klera i Bratovština katoličkog klera u Sjedinjenim Državama za svećenike engleskoga jezika povodom Svećeničke godine. Program je uključivao predavanja, svete mise u izvanrednom i redovitom obliku rimskog obreda kao i Večernju s blagoslovom prema starijem ususu koju je predvodio nadbiskup Joseph Augustine Di Noia, OP tajnik Kongregacije za bogoštovlje. Darió kardinal Castrillón Hoyos celebrirao je u redovitom obliku rimskog obreda, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, Antonio kardinal Cañizares Llovera, u izvanrednom obliku i prefekt Apostolske signature nadbiskup Raymond Burke u redovitom obliku.

"Uvod u duh liturgije

Vatikanski Grad, 6. siječnja 2010.

Konferencija povodom Godine svećenika

Napisao msgr. Guido Marini
Ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja

Predlažem da se usredotočimo na nekoliko tema povezanih s duhom liturgije i o njima zajedno razmišljamo. Namjeravam dirnuti u predmet koji zahtijeva da se o njemu iscrpno govori. Ne samo zato što je zahtjevna i složena zadaća govoriti o duhu liturgije, nego i zato što su već napisana brojna važna djela koja se tiču ovoga predmeta, čiji su auktori neupitno visokoga kalibra u teologiji i liturgiji. Među mnogima osobito mislim na dvojicu: Romana Guardinija i Josepha kardinala Ratzingera.

S druge strane, sve bitnije je govoriti o duhu liturgije osobito među nama članovima svetog svećeništva. Osim toga, postoji žurna potreba za reafirmacijom «autentičnoga» duha liturgije, kakav se nalazi u neprekinutoj tradiciji Crkve i potvrđen, u kontinuitetu s prošlošću, u najrecentnijem nauku Učiteljstva: počevši od II. vatikanskog koncila do današnjega pontifikata. Namjerno sam uporabio riječ kontinuitet, vrlo dragu našem Svetom Ocu. On ju je učinio jedinim auktoritativnim kriterijem pomoću kojega se može ispravno interpretirati život Crkve, i još točnije, koncilski dokumenti uključujući sve u njima predložene reforme. Može li biti drugačije? Može li se uistinu govoriti o Crkvi prošlosti i o Crkvi budućnosti kao da se u tijelu Crkve zbio povijesni lom? Može li netko tvrditi da je Zaručnica Kristova u nekom prošlom razdoblju živjela bez pomoći Duha Svetoga, pa da njeno sjećanje zato treba izbrisati, ciljano zaboraviti?

Pa ipak, katkad vidimo kako neki pojedinci slijepo slijede način mišljenja koji se opravdano i primjereno naziva ideologijom, ili radije predrasudom prema povijesti Crkve koja nema ništa zajedničko s autentičnom vjerom.

Plod takve zavodničke ideologije je često ponavljana distinkcija između pretkoncilske i postkocilske Crkve. Takav način izražavanja može biti legitiman jedino pod uvjetom da se time ne podrazumijevaju dvije Crkve: pretkoncilska Crkva, koja nema više što reći ili dati jer je nadiđena, i druga, postkoncilska, kao nova realnost koju je donio Koncil, i po svom pretpostavljenom duhu, nije u kontinuitetu sa svojom prošlošću. Takav način govorenja, štoviše, mišljenja ne smije biti naš. Osim što je netočan, već je prevladan i zastario, možda razumljiv s povijesne točke gledišta, ali ipak povezan s razdobljem u crkvenom životu koje je sada završilo.

Ima li ova rasprava o «kontinuitetu» išta s temom o kojoj smo pozvani govoriti u ovom predavanju? Da, apsolutno. Ne držimo se duha liturgije ako ne pristupamo s mirom, ostavljajući svaku polemiku s obzirom na bližu ili dalju prošlost. Liturgija ne može i ne smije biti prilika za konflikt između onih koji u onome prije nalaze samo dobro, i nasuprot njima onih koji gotovo uvijek u ranijem vide što je pogrešno. Jedino raspoloženje koje nam dopušta da postignemo autentičan duh liturgije, s radošću i duhovnim zadovoljstvom, je da sadašnju i prošlu liturgiju Crkve promatramo kao jedno nasljeđe u neprekinutom razvoju. Duh, sukladno tomu, koji od Crkve moramo primiti i koji nije plod naše stvaralaštva. Duh, dodajem, koji vodi onomu što je bitno u liturgiji, ili preciznije, molitvi koju nadahnjuje i vodi Duh Sveti, gdje Krist nastavlja biti prisutan za nas danas, da se probije u naše živote. Doista, duh liturgije je liturgija Duha Svetoga.

Ne pretendiram prodrijeti u sve dubine predložene teme, niti da razmotrim svekolike različite aspekte nužne za panoramsko i sveobuhvatno razumijevanje ovoga pitanja. Ograničit ću se samo na nekoliko elemenata bitnih za liturgiju, posebice s obzirom na slavlje Euharistije, kako ih Crkva propisuje, i na način mojih iskustava u protekle dvije godine u službi našeg Svetog Oca Benedikta XVI. On je autentičan učitelj duha liturgije, kako naukom tako i primjerom koji daje slaveći svete obrede.

Ako za trajanja ovih razmišljanja o biti liturgije, spomenem neka ponašanja za koja držim da nisu potpuno u skladu s autentičnim duhom liturgije, učinit ću to tek kao mali doprinos kako bi se taj duh sve više isticao u svoj svojoj ljepoti i istini.

1. Sveta liturgija, veliki Božji dar Crkvi

Dobro znamo da je II. vatikanski sabor u cijelosti posvetio prvi dokument liturgiji: «Sacrosanctum Concilium» . Nazvan je konstitucijom o svetoj liturgiji.

Želim naglasiti termin «sveta» koji se primijenjuje na liturgiju, zbog njegove važnosti. Tako su koncilski oci namjeravali ojačati sveti karakter liturgije.

Što, dakle, mislimo pod svetom liturgijom? Istok bi u ovom slučaju govorio o božanskoj dimenziji liturgije, ili preciznije, o dimenziji koja nije ostavljena na volju čovjeku, jer je dar koji dolazi odozgor. Odnosi se, drugim riječima na otajstvo spasenja u Kristu, povjereno Crkvi kako bi ga učinila pristupačnim u svakom trenutku i na svakom mjestu pomoću objektivne naravi liturgijskih i sakramentalnih obreda. To nas doista nadilazi, trebamo to primiti kao dar koji nas treba preobraziti. Zaista, II. vatikanski koncil potvrđuje: «svako liturgijsko slavlje, jer je čin Krista svećenika i njegova tijela koje je Crkva, sveti je čin.» («Sacrosanctum concilium», br. 7)

Iz te perspektive nije teško prepoznati koliko su neki modeli koji se provode daleko od autentičnoga duha liturgije. Zapravo, neki pojedinci su rastrojili liturgiju Crkve na razne načine pod izgovorom krivo zamišljene kreativnosti. To je učinjeno na temelju prilagodbe mjesnoj situaciji i potrebama zajednice, prisvajajući si tako pravo uklanjanja, dodavanja ili mijenjanja liturgijskog obreda u težnji za dostizanjem subjektivnih i emocionalnih ciljeva. Zbog toga smo mi svećenici uvelike odgovorni.

Iz toga je razloga još 2001., tada kardinal Ratzinger ustvrdio: «Postoji potreba, barem nove liturgijske svijesti koja bi mogla zaustaviti tendenciju da se prema liturgiji ponaša kao da je objekt za manipulaciju. Dosegli smo točku kada si liturgijske skupine same kroje nedjeljnu liturgiju. Rezultat je zacijelo maštovit proizvod skupine sposobnih i vještih pojedinaca. Ali, tako ne susrećem potpuno Drugoga, Svetoga, koji mi se daruje; nego samo vještinu skupine ljudi. Tada shvaćamo da tražimo nešto drugo. To je premalo, i nešto drugo. Najvažnije je danas steći ponovo poštovanje prema liturgiji, i svijest da ona nije otvorena manipulaciji. Opet naučiti prepoznati u njenoj naravi živu kreaciju koja raste i koja je dana kao dar, kroz koju participiramo u nebeskoj liturgiji. Odreći se traženja u njoj naše vlastite samorealizacije kako bismo umjesto toga vidjeli dar. To je, vjerujem, od primarne važnosti: svladati napast despotskog ponašanja koje liturgiju vidi kao objekt, čovjekovo vlasništvo, i probuditi opet unutarnji osjećaj za sveto.» (iz «Bog i svijet»; prevedeno s talijanskog).

Potvrditi, dakle, da je liturgija sveta pretpostavlja činjenicu da ona nije podmet prigodnih promjena i proizvoljnih iznašašća individualca ili skupine. Liturgija nije zatvoreni krug u koji smo se odlučili okupiti, možda da se međusobno hrabrimo, da osjetimo da smo protagonisti neke svečanosti. Liturgija je Božji poziv svom narodu da bude u Njegovoj prisutnosti; to je dolazak Božji među nas; Božji susret s nama na ovom svijetu.

Izvjesna prilagodba posebnim mjesnim situacijama je s pravom predviđena. Sam misal naznačuje gdje se prilagodbe mogu učiniti, ali samo na tim mjestima, a ne proizvoljno na drugim. Razlog za to je bitan i dobro ga je ponoviti: liturgija je dar koji nam prethodi, dragocjeno blago koje nam je prenijekla stara molitva Crkve, mjesto na kojem je vjera našla svoj oblik u vremenu i svoj izraz u molitvi. Nije nam dana zato da je podložimo našoj osobnoj interpretaciji, nego da bude pristupačna svima, jučer kao i danas, a također i sutra. «I naše vrijeme» , piše papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici «Ecclesia de Eucharistia», «poziva na obnovu svijesti i poštovanje liturgijskih normâ, kao refleksiju i svjedočanstvo jedne sveopće Crkve, nazočne u svakom slavlju Euharistije.» (br. 52)

U briljantnoj enciklici «Mediator Dei», koja je često citirana u konstitutciji o svetoj liturgiji, papa Pio XII. određuje liturgiju kao «... javno bogoštovlje... bogoštovlje otajstvenoga Tijela Kristova, to jest Glave i njegovih udova.» (br. 20). Kao da želi kazati, među ostalim, da se u liturgiji Crkva «službeno» identificira u otajstvu sjedinjenja s Kristom kao zaručnikom, i gdje se «službeno» objavljuje. Prema tomu, ludo je za se tražiti pravo da mijenjamo na subjektivan način svete znakove koje je vrijeme prokušalo, po kojima Crkva progovara o sebi, svom identitetu i svojoj vjeri!

Narod Božji ima pravo koje se nikada ne može zanemariti, kojim svima mora biti dopušteno pristupiti onomu što nije jadan plod ljudskih napora, nego djelo Božje i zato što je djelo Božje, spasonosno vrelo novoga života.

Na ovoj točki koja je, mogu posvjedočiti, vrlo draga Svetom Ocu, želim malo proširiti svoje razmišljanje, dijeleći s vama odlomak iz apostolske pobudnice Njegove Svetosti Benedikta XVI., «Sacramentum Caritatis», napisane nakon sinode o Svetoj Euharistiji. «Naglašavanje važnosti umijeća slavljenja (ars celebrandi)», piše Sveti Otac, «vodi nas poštivanju liturgijskih propisa... Liturgijsko slavlje se poboljšava kada se svećenici i odgovorni za liturgiju trude da liturgijske tekstove i norme učine poznatima... Možda uzimamo za gotovo da naše crkvene zajednice već znaju i cijene ta znanja, ali to nije uvijek slučaj. Ti tekstovi sadrže bogatstva koja su očuvala i izražavala vjeru i iskustvo naroda Božjeg preko dvije tisuće godina povijesti.» (br. 40).

2. Orijentacija liturgijske molitve

Pored promjena koje su tijekom vremena obilježile arhitekturu crkava i mjesta gdje se odvija liturgija, jedno uvjerenje je uvijek ostalo jasno u kršćanskoj zajednici, gotovo do današnjega dana. Smjeram na molitvu u smjeru istoka, tradiciju koja ide unazad do početaka kršćanstva.

Što se podrazumijeva pod «moliti prema istoku»? To se odnosi na orijentaciju molećih srdaca prema Kristu, od kojega dolazi spasenje, i kojemu je usmjerena kako na početku tako i na kraju povijesti. Sunce izlazi na istoku, a ono je simbol Krista, svjetla koje se diže istoku. Mesijansko mjesto iz «Blagoslovljen» odmah dolazi na pamet: «darom premilosrdnog srca Boga našega/ po kojem će nas pohoditi/ Mlado Sunce s visine».

Vrlo pouzdane novije studije uspješno su dokazale, da je u svako doba svoje prošlosti kršćanska zajednica našla način da i izvanjskim i vidljivim liturgijskim znakovima izrazi tu temeljnu orijentaciju vjerskog života. To je razlog što su crkve građene tako da je apsida prema istoku. Kad takva orijentacija svetog mjesta nije bila moguća, Crkva je postavljala raspelo na oltar na koje su se svi mogli usredotočiti. Na isti su način mnoge apside urešene sjajnim prikazima Gospodina. Svi su bili pozvani da kontempliraju te slike za vrijeme slavlja euharistijske liturgije.

Bez pribjegavanja detaljnoj povijesnoj analizi razvitka kršćanske umjetnosti, željeli bismo potvrditi da je molitva prema istoku, točnije, prema Gospodinu, karakterističan izraz autentičnoga duha liturgije. Sukladno tom osjećaju pozvani smo okrenuti naša srca Gospodinu za vrijeme slavlja euharistijske liturgije, kako nas uvodni dijalog predslovlja dobro podsjeća. Sursum corda, «Gore srca», poziva svećenik, a svi odgovaraju: Habemus ad Dominum, «Imamo kod Gospodina». Ako takvu orijentaciju kršćanska zajednica mora uvijek prihvatiti u nutrini, kad je okupljena u molitvi,, trebalo bi biti moguće da tu orijentaciju nađemo izraženu izvana, pomoću gestâ. Vanjski znak, štoviše, ne može nego biti istinit, na način da po njemu postaje vidljivim ispravan unutarnji stav.

To je razlog za prijedlog tada kardinala Ratzingera, i danas ponovljen u vrijeme njegova pontifikata, da se na središte oltara stavi raspelo, s ciljem da svi za vrijeme euharistijskog slavlja, mogu konkretno gledati i biti usmjereni prema Gospodinu, u smjeru u kojem upravljaju također svoje molitve i srca. Poslušajmo riječi Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji u predgovoru prvoj knjizi svojih sabranih djela, posvećenoj liturgiji piše sljedeće: «Zamisao da svećenik i narod trebaju gledati jedni u druge za vrijeme molitve nastala je tek u modernom kršćanstvu, a potpuno je strana staroj Crkvi. Svećenik i narod se zasigurno ne mole jedno drugom, nego jedino Gospodinu. Dakle, gledaju u istom smjeru za vrijeme molitve: ili prema istoku kao kozmičkom simbolu Krista koji dolazi, ili gdje to nije moguće, prema slici Krista u apsidi, prema raspelu, ili jednostavno prema nebesima, kako je učinio naš Gospodin u svojoj svećeničkoj molitvi noć prije svoje muke (Iv 17,1). U međuvremenu je prijedlog koji sam dao na kraju poglavlja koje se tiče toga pitanja u mojem djelu «Duh liturgije», postao srećom sve više prihvaćen: radije nego pokrenuti ponovna preuređivanja, jednostavno postaviti raspelo na sredinu oltara, koje i svećenik i vjernici mogu gledati i tako biti vođeni prema Gospodinu, kojemu se svi zajedno molimo.» (prev. s talijanskog).

Neka se ne kaže da prikaz Gospodinova raspeća zaklanja vjernicima pogled na svećenika, jer ne trebaju gledati svećenika u liturgiji! Trebaju okrenuti pogled Gospodinu! Na sličan način predvoditelj slavlja treba također biti okrenut Gospodinu. Raspelo ne zaklanja pogled; nego širi naš horizont da vidimo Božji svijet; raspelo omogućuje da meditiramo nad misterijem; uvodi nas u nebesa s kojih dolazi jedino svjetlo sposobno dati smisao životu na zemlji. Naš bi pogled, uistinu, bio zaslijepljen i ometen tamo gdje bi nam oči ostale vezane za stvari koje prikazuju jedino čovjeka i njegova djela.

Na taj način možemo razumjeti kako je i danas moguće slaviti svetu misu na starim oltarima, kada posebna arhitektonska i umjetnička vrijednost naših crkava to nalaže. I u tomu nam Sveti Otac daje primjer kada slavi svetu euharistiju na starom oltaru Sikstinske kapele na svetkovinu Krštenja Gospodinova.

U naše je doba izraz «slaviti prema narodu» ušao u opću uporabu. Ukoliko je namjera u uporabi toga izraza opisati položaj svećenika, koji zbog današnjeg smještaja oltara često gleda u zajednicu, tada je izraz prihvatljiv. Takav bi pak izraz bio kategorički neprihvatljiv u trenutku kad bi izražavao teološku tvrdnju. Činjenica je, teološki govoreći, da je sveta misa, uvijek upravljena Bogu po Kristu našem Gospodinu, i bila bi teška zabluda vjerovati da je glavna orijentacija žrtvenoga čina zajednica. Dakle, orijentacija prema Gospodinu mora poticati unutarnju participaciju svakoga pojedinca za vrijeme liturgije. Isto je tako bitno da ta orijentacija bude potpuno vidljiva i u liturgijskim gestama.

3. Klanjanje i jedinstvo s Bogom

Klanjanje je priznavanje ispunjeno divljenjem, možemo reći ekstatičnim ( jer čini da izlazimo iz sebe i našeg malog svijeta), beskrajne moći Božje, Njegova neshvatljiva veličanstva i Njegove ljubavi bez granica koju nudi apsolutno besplatno, Njegova svemogućeg i providonosnog Gospodstva. Dakle, klanjanje vodi sjedinjenju čovjeka i stvorenja s Bogom, napuštanju stanja odvojenosti, prividne autonomije, gubitku sebe, što je jedini način da se ponovo pronađemo.

Pred neopisivom ljepotom Božje ljubavi, koja uzima oblik u otajstvu Utjelovljene Riječi, koja je za nas umrla i uskrsnula, i koja nalazi sakramentalnu manifestaciju u liturgiji, ništa nam ne preostaje nego klanjanje. «U pashalnom događaju i u Euharistiji koja ga čini prisutnim kroz stoljeća», potvrđuje papa Ivan Pavao II. u «Ecclesia de Eucharistia», «postoji zaista ogromna sposobnost koja obuhvaća svu povijest kao primateljicu milosti otkupljenja. Ta zadivljenost treba uvijek ispunjavati Crkvu okupljenu na slavlju Euharistije» (br. 5).

«Gospodin moj i Bog moj», poučavani smo od djetinjstva da to kažemo u času posvete. Na taj način, riječi posuđene od sv. Tome apostola, vode nas da se klanjamo Gospodinu, koji se učinio prisutnim i živim u prilikama svete Euharistije, sjedinjujući se s Njim, i priznajući ga za naše sve. Otuda je moguće nastaviti naš dnevni put, pošto smo pronašli ispravan red u životu, fundamentalni kriterij kako živjeti i kako umrijeti.

Tu je razlog zašto sve u liturgijskom činu, po plemenitosti, ljepoti i harmoniji vanjskih znakova mora biti prikladno za adoraciju, za sjedinjenje s Bogom: to uključuje glazbu, pjevanje, razdoblja tišine, način naviještanja Riječi Gospodinove, način moljenja, uporabe gestâ, liturgijske odjeće, svetoga posuđa i ostaloga namještaja kao i svete građevine u cjelini. Pod ovom perspektivom treba razumjeti odluku Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji je počevši od svetkovine Tijelova prošle godine [2008., op. splendor] počeo dijeliti svetu pričest vjernicima dok kleče izravno na jezik. Tim nas primjerom Sveti Otac poziva da povratimo na vidljiv način stav klanjanja pred veličinom otajstva euharistijske nazočnosti našega Gospodina. Stav klanjanja koji treba sve više promicati kod pristupanja presvetoj Euharistiji u drugim oblicima koji su danas dopušteni.

Htio bih citirati još jednom drugi odlomak iz postsinodalne apostolske pobudnice «Sacramentum caritatis»: «Za vrijeme prvih faza reforme, inherentni odnos između mise i klanjanja Presvetom Sakramentu nije uvijek bio zapažen dovoljnom jasnoćom. Primjerice, primjedba raširena u to vrijeme da nam euharistijski kruh nije dan za gledanje, nego za jelo. Ipak, u svjetlu iskustva molitve crkve, shvatilo se da to je bila lažna dihotomija. Sveti Augustin kaže: «nemo autem illam carnem manducat, nisi prius adoraverit; peccemus non adorando»- nitko ne jede to tijelo, a da mu se prvo nije klanjao, sagriješili bismo ako mu se ne bismo klanjali. U Euharistiji Sin Božji dolazi da nas susretne i želi postati jedno s nama; euharistijska adoracija je jednostavno prirodna posljedica euharistijskog slavlja, koje je zapravo vrhovni čin klanjanja Crkve. Primiti Euharistiju znači klanjati se onomu koga primamo. Samo na taj način postajemo jedno s Njim, i daje nam se, takorekuć, predokus ljepote nebeske liturgije» (br. 66).

Mislim da među ostalim sljedeći odlomak iz teksta koji sam upravo pročitao ne bi trebao ostati nezamijećen: «[Euharistijska celebracija] je zapravo glavni čin klanjanja Crkve.» Zahvaljujući svetoj Euharistiji, Njegova Svetost Benedikt XVI., potvrđuje još jednom: «Slika braka između Boga i Izraela sada se ostvaruje na ranije nezamisliv način: što je ranije značilo stajati u Božjoj prisutnosti, sada postaje sjedinjenje s Bogom po udjelovanju u Isusovu samodarovanju, udjelujući u Njegovu Tijelu i Krvi.» («Deus Caritas est», br. 13). Iz toga razloga sve u liturgiji, točnije u euharistijskoj liturgiji, mora voditi klanjanju, sve u odvijanju obreda mora pomagati ulasku u klanjanje koje Crkva iskazuje svom Gospodinu.

Promatrati liturgiju kao mjesto za klanjanje, za sjedinjenje s Gospodinom, ne znači izgubiti iz vida dimenziju zajedništva u liturgijskom slavlju, još manje zaboraviti imperativ milosrđa prema bližnjemu. Naprotiv, samo po obnovi klanjanja Bogu u Kristu, koje nalazi oblik u liturgijskom činu, izgradit će bratsko zajedništvo i nova povijest milosrđa i ljubavi, ovisno o sposobnosti za divljenje i herojsko djelovanje, koje jedino milost Božja može dati našim siromašnim srcima. Životi svetaca nas podsjećaju i poučavaju o tomu. «Zajedništvo s Kristom je i zajedništvo sa svima onima kojima se On daruje. Ne mogu posjedovati Krista samo za se; mogu mu pripadati jedino u zajedništvu sa svima onima koji su postali, ili će postati Njegovi. Pričest me odvlači od mene prema Njemu, i isto tako prema jedinstvu sa svim kršćanima.» («Deus Caritas est», br. 14.)

4. Aktivna participacija

Bilo je zaista svetaca koji su slavili i živjeli liturgijski čin aktivno sudjelujući. Svetost kao rezultat njihova života je najljepše svjedočanstvo istinski aktivnog sudjelovanja u liturgiji Crkve.

S pravom i Božjom providnošću je II. vatikanski koncil toliko inzistirao na nužnosti promicanja autentične participacije vjernika za vrijeme slavlja svetih otajstava, podsjećajući u isto vrijeme Crkvu na univerzalni poziv na svetost. Ta auktoritativna smjernica Koncila potvrđena je i predlagana ponovo i ponovo u toliko mnogo sljedećih dokumenata Učiteljstva sve do danas.

Pa ipak koncept «aktivnoga sudjelovanja» nije uvijek bio pravilno shvaćen prema onome kako Crkva poučava i potiče vjernike da ga žive. Zasigurno se radi o aktivnom sudjelovanju kada netko ispunjava svoju službu za vrijeme odvijanja liturgijskoga slavlja; aktivna je participacija i kada netko bolje shvaća riječ Božju dok je sluša ili kad izgovara molitve; aktivno je sudjelovanje također kad netko svoj glas pridruži drugima u pjesmi... Sve to opet ne znači istinski aktivno sudjelovanje ako ne vodi klanjanju otajstvu spasenja u Isusu Kristu, koji je za nas umro i uskrsnuo. Samo onaj tko se klanja otajstvu, prihvaćajući ga u svoj život, pokazuje da je shvatio što se slavi i to je pravo sudjelovanje u milosti liturgijskoga čina.

Kao potvrdu i potporu rečenomu, poslušajmo još jednom odlomak tada kardinala Ratzingera iz njegove temeljne studije «Duh liturgije»: «U čemu se sastoji ta aktivna participacija? Što bismo tu trebali činiti? Nažalost, riječ je vrlo brzo krivo shvaćena kao da znači nešto izvanjsko, da povlači potrebu za općenitom aktivnošću, kao da što više ljudi, što je češće moguće, treba biti vidljivo angažirano u akciji. Međutim, riječ «part-icipacija» odnosi se prvenstveno na glavnu akciju [radnju] u kojoj svatko treba imati «dio»... Terminom «actio» u liturgiji izvori misle na Euharistijsku molitvu. Prava liturgijska akcija, istinski liturgijski čin, je «oratio»... Ta «oratio»- euharistijska molitva, kanon- je zapravo više od govorenja; to je «actio» u najvišem smislu riječi» (str. 171-2). Krist se učinio nazočnim u svem svom spasenjskom djelu, pa iz toga razloga ljudska «actio» postaje sekundarna i daje mjesta za božansku «actio», djelo Božje.

Stoga, prava akcija koja se događa u liturgiji je akcija Boga samoga, njegovo spasenjsko djelo u Kristu, u kojemu mi sudjelujemo. To je, među ostalim, prava novost kršćanske liturgije u usporedbi s bilo kojim činom štovanja: Bog sam djeluje i ostvaruje što je bitno, a čovjek je pozvan da otvori sama sebe aktivnosti Božjoj s ciljem da ga preobrazi. Dakle, bitni aspekt aktivnoga sudjelovanja je nadići razliku između Božjega djelovanja i našega kako bismo mogli postati jedno s Kristom. Zato, da naglasim prije rečeno, bez adoracije nije moguća participacija. Poslušajmo još jedan odlomak iz «Sacrosanctum Concilium»: «Crkva, stoga, ozbiljno želi da Kristovi vjernici, kada nazoče otajstvu vjere, ne budu kao stranci ili nijemi gledatelji; naprotiv, po dobrom razumijevanju obredâ i molitava trebaju uzeti udio u svetom činu svjesni onoga što se događa, s pobožnošću i sudjelovanjem. Trebaju biti poučeni Božjom riječi i nahranjeni na stolu tijela Gospodinova; tebaju zahvaliti Bogu; prinositi neokaljanu žrtvu, ne samo rukama svećenika, nego zajedno s njim, trebaju također naučiti i da sebe prikazuju. Po Kristu posredniku, trebaju dan za danom biti privučeni u sve savršenije jedinstvo s Bogom i jedni s drugima, da na koncu Bog bude sve u svima» (br. 48).

U usporedbi s tim, sve ostalo je sporedno. Mislim prije svega na izvanjske akcije [radnje], koje mogu biti važne i potrebne, i predviđene su prije svega za liturgiju Riječi. Spominjem izvanjske radnje jer ukoliko one postanu bitna preokupacija liturgije i liturgija se pretvori u generički čin, gubi se razumijevanje autentičnoga duha liturgije. Slijedi da se autentična edukacija u liturgiji ne može sastojati jedino od učenja i prakticiranja izvanjskih aktivnosti, nego od uvođenja u bitnu akciju, koja je Božja, pashalni misterij Kristov, kojemu moramo dopustiti da nas susretne, privuče kako bi nas preobrazio. Neka izvršavanje vanjskih gestâ ne bude pomiješano s ispravnim uključenjem naših tijela u liturgijski čin. Ne izuzimajući ništa od značenja i važnosti vanjskih akcija koje prate unutarnji čin, liturgija zahtijeva puno više od ljuskoga tijela. Zahtijeva, zapravo, potpun i obnovljen napor u dnevnim životnim djelima. To je ono što Sveti Otac Benedikt XVI. zove «euharistijskom koherentnošću». Precizno govoreći, pravovremeno i vjerno izvršavanje takve koherentnosti ili konzistentnosti je najautentičniji izraz participacije, također tjelesne, u liturgijskom činu, Kristovu djelu spasenja.

Želim produbiti ovu točku. Jesmo li zaista sigurni da se promicanje aktivnoga sudjelovanja sastoji u tomu da se sve što je više moguće učini trenutačno razumljivim? Nije li možda ulazak u misterij Božji olakšan, i katkad, bolje popraćen onim što prvenstveno dira shvaćanje srca? Ne događa li se često da se prevelik prostor daje praznom i otrcanom govorenju, zaboravljajući da i dijalog i šutnja spadaju u liturgiju, pjevanje zajednice i koralna glazba, slike, simboli, geste? Ne pripadaju li tom raznovrsnom jeziku koji nas uvodi u središte otajstva također latinski jezik, gregorijansko pjevanje i sveta polifonija?

5. Sveta ili liturgijska glazba

Nesumnjivo da rasprava kojoj je svrha uvod u autentičan duh liturgije, ne može prešutjeti svetu ili liturgijsku glazbu.

Ograničit ću se na kratku orijentacijsku refleksiju. Netko bi se mogao čuditi zašto Crkva svojim dokumentima, manje-više recentnima, inzistira na ukazivanju na određeni tip glazbe i pjevanja kao posebice u suglasju s liturgijskim slavljem. Već u vrijeme Tridentskoga koncila Crkva je intervenirala u kulturalni konflikt koji se razvio u to vrijeme, ponovno uspostavljajući norme za glazbu, nakon čega je od primarne važnosti bilo, da se glazba prilagodi svetom tekstu, ograničavajući uporabu instrumenata i ukuazujući na jasnu dinstinkciju između profane i svete glazbe. Sveta glazba, štoviše, ne smije biti nikada shvaćena kao čisto subjektivni izraz. Usidrena je u biblijski ili tradicionalni tekst koji se pjeva za vrijeme slavlja. U novije doba, papa Pio X. intervenirao je na sličan način, nastojeći ukloniti operno pjevanje iz liturgije, ukazujući na gregorijansko pjevanje i polifoniju od vremena katoličke obnove kao standard za liturgijsku glazbu, koju treba razlikovati od vjerske glazbe općenito. Drugi vatikanski koncil nije učinio drugo, nego potvrdio isti standard kao i suvremeni dokumenti Učiteljstva.

Zašto Crkva inzistira na predlaganju određenih formi kao karakterističnih za svetu i liturgijsku glazbu koje razlikuje od drugih oblika glazbe? Zašto ističe gregorijansko pjevanje i klasičnu svetu polifoniju kao oblike za nasljedovanje, u svjetlu kojih treba i danas nastaviti produkciju liturgijske ili čak popularne glazbe?

Odgovor na ta pitanja leži upravo u onome što smo nastojali utvrditi s obzirom na duh liturgije. Upravo ti oblici glazbe, u svojoj svetosti, dobroti, univerzalnosti, prenose u notama, melodijama i pjevanju autentičan liturgijski duh: po tome što vode klanjanju slavljenomu misteriju, što potiču autentično i integralno sudjelovanje, što pomažu slušatelju da dohvati sveto i time primat Boga koji djeluje u Kristu, te konačnošto dopušta glazbeni razvoj koji je usidren u životu Crkve i kontemplaciji njenoga misterija.

Dopustite mi da citiram, tada kardinala Ratzingera zadnji put: «Gandhi je ukazao na tri vitalna prostora u kozmosu, i pokazao kako svaki od njih nosi vlastiti način postojanja. Ribe žive u moru i šute. Zemaljske životinje se glasaju, ali ptice čiji je životni prostor nebo, pjevaju. Šutnja je vlastita moru, glasanje zemlji, a pjevanje nebesima. Čovjek pak ima udjela u sva tri: u sebi nosi dubinu mora, težinu zemlje i visinu neba; to je razlog što mu pripadaju sva tri načina postojanja: šutnja, glasanje i pjevanje. Danas... zamjećujemo kako je čovjeku lišenu transcendencije, preostalo samo da se glasa, jer hoće biti samo zemaljsko biće i u zemlju pretvoriti i nebesa i dubine mora. Istinska liturgija, liturgija zajedništva svetih, vraća čovjeku njegovu cjelovitost. Ponovo ga uči kako šutjeti i kako pjevati, otvarajući mu dubine mora i učeći ga kako letjeti, naravi anđela; uzdižući njegovo srce, čini da u njemu ponovo odjekuje pjesma koja je zaspala. Zapravo možemo reći da je prava liturgija prepoznatljiva po tomu što nas oslobađa od uobičajenog načina življenja i što nam vraća dubinu i visinu, tišinu i pjesmu. Prava je liturgija prepoznatljiva po tome što je kozmička, a ne po mjeri neke skupine. Ona pjeva s anđelima. Ona šuti dubokom dubinom svemira u iščekivanju. I tako spašava svijet.» (prev. s talijanskog.)

Ovdje bih završio raspravu. Prije nekoliko godina su se čuli glasovi u crkvenim krugovima o nužnosti nove liturgijske obnove. Pokreta u neku ruku analognog onomu koji je stvorio temelj za reformu promicanu po II. vatikanskom saboru, sposobnoga provesti reformu reforme, ili bolje rečeno, koji bi bio korak naprijed u razumijevanju autentičnoga duha liturgije i njenoga slavljenja; cilj bi mu bio da nastavi providencijalnu reformu liturgije koju su koncilski oci pokrenuli, a koja se nije uvijek, u praktičnoj primjeni, točno i sretno ostvarila.

Nesumnjivo, da smo u toj novoj liturgijskoj obnovi mi svećenici ti koji trebamo preuzeti odlučujuću ulogu. Uz pomoć našega Gospodina i Blažene Djevice Marije, majke svih svećenika, neka taj daljnji razvoj obnove bude također plod naše iskrene ljubavi za liturgiju u vjernosti Crkvi i Svetom Ocu.

Msgr. Guido Marini
Ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja"

Izvor i slika: NLM

Snaga molitve

21. veljače ove godine, tada svećenik, podtajnik Kongregacije za nauk vjere, a danas nadbiskup Augustine Di Noia OP, tajnik Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, uputio je hitan poziv na molitvu mnogim dominikancima od 22. veljače (Katedra sv. Petra) do 25. ožujka (Navještenje), na nakanu koju tada nije otkrio. Danas je uputio novi e-mail svojoj subraći u kojem otkriva da je molitva Litanija dominikanskih svetaca bila na nakanu koja se tiče personalnih ordinarijata, o čemu se jučer govorilo na novinskim konferencijama u Rimu i u Londonu. Pismo možete pročitati na blogu Dominikanske provincije sv. Josipa.