Božansko milosrđe

U intervjuu biskupa Reya o predstojećoj konferenciji u Rimu kojoj je cilj promicanje važnosti liturgije u životu Crkve te liturgijskog nauka i primjera Benedikta XVI., spomenuo je kako u njegovoj dijecezi djeluje "jedna zajednica koja celebrira stariju liturgiju" te ima "misiju evangelizacije u četvrtima u kojima živi mnogo muslimana." Mislio je na Misionare božanskog milosrđa. 

Utemeljio ih je bivši član Petrova bratstva, F. Loiseau. Msgr. Rey za svoju je biskupiju tražio zajednicu klasičnog obreda koja bi istodobno bila otvorena suradnji s dijecezom. Nakon mnogo susreta i suradnje, 2005.  nastali su Misionari božanskog milosrđa. Biskup im je 2006. povjerio župu Sv. Franje Paulskog kao prvu personalnu župu u Francuskoj za vjernike odane Tradiciji (u ovom članku prema Wikipediji sam napisao da je prva bila 2007. u Bordeauxu). Tri glavna "stupa" družbe su: 1. biti svjedoci božanskog milosrđa, 2. klanjanje Isusu u Euharistiji- sveta misa se služi, kao i ostali sakramenti, u klasičnom obliku rimskog obreda i 3. nova evangelizacija, posebno među muslimanima jer se navedena župa nalazi u četvrti sa 75% muslimanskog stanovništva. Osim uobičajenog župnog apostolata (katekizam, sakramenti, obiteljski pastoral), družba organizira javne propovijedi i misije po ulicama da bi vratili one koji su se udaljili od Crkve ili nikada nisu čuli za Božju ljubav (za to vrijeme od vjernika traže da ih podupru euharistijskim klanjanjem i molitvom u župi), idu od vrata do vrata, čak po plažama, sudjeluju u festivalima evangelizacije, organiziraju javna bdijenja, procesije, molitve presvetog ružarija na ulici. S personalnom je župom povezana obnovljena Bratovština crnih pokornika kojoj je zadaća molitva za grješnike, pohodi bolesnima i pomoć u različitim crkvenim svečanostima.

Prema utemeljiteljevu mišljenju, dosadašnji međureligijski dijalog ne uzima dovoljno u obzir zahtjev za istinom, pa smatra da se treba vratiti takvom dijalogu koji traži istinu u pristojnoj raspravi. Vjeruju da svi ljudi imaju pravo upoznati Krista. S lokalnim inovjercima nastoje ostvariti prijateljske veze, ali i započeti otvoren i iskren dijalog- u kafićima, na ulici i drugdje- te im ukazuju na povijesne i doktrinarne zablude koje imaju glede Isusa, prorokâ, Presvetog Trojstva, Providnosti itd. Zbog okružja u kojem djeluju njihovi kandidati prolaze posebnu obuku u pitanjima islama i putuju u te zemlje kako bi upoznali kulturu svojih susjeda. Taj su apostolat stavili pod posebnu zaštitu bl. Karla od Foucaulda koji je bio svjedok Kristov u muslimanskom svijetu. On je uz sv. Faustinu Kowalsku zaštitinik Misionara božanskog milosrđa. 

Habit im omogućuje javnu prepoznatljivost da im svi koji traže Gospodina mogu izravno bilo gdje pristupiti. Sastoji se od jednostavne bijele reverende bez puceta opasane crnim platnenim pojasom, a ogrnuti su bijelim plaštem s kapuljačom, na prsima je raspelo. 

U hermeneutici kontinuiteta (za koju se pitamo je li došla svom kraju) utemeljitelj je gledao važan prinos duhovnom i doktrinarnom jedinstvu Crkve. Čvrsto je uvjeren u neophodnost klasičnog obreda za život Crkve i za misijsku obnovu. Tako Misionari božanskog milosrđa primjerom pokazuju kako plodna misijska, apostolska aktivnost i nova evangelizacija izviru iz povezanosti s Tradicijom i klasičnom svetom misom.

Prema: misericordedivine.fr, lanef.net, New Liturgical Movement
Slike: NLM (1, 2)

Središte obnove

Na Papinskom sveučilištu Sv. križa, od 25. do 28. lipnja održat će se međunarodna konferencija Sacra Liturgia 2013. Celebranti i referenti su nam većim dijelom poznati, a konferenciju je u nedavnom intervjuu predstavio njen začetnik, msgr. Rey, biskup Fréjusa i Toulona. Najprije ukratko o programu:

- srijeda, 26. lipnja u 18 h. Svetkovina sv. Josémarije Escrive. Celebrant i propovjednik na sv. misi prema Rimskom misalu iz 2002.: A. kard. Cañizares Llovera.
- četvrtak, 27. lipnja u 18 h. Zavjetna misa De Ssmo Eucharistiae Sacramento. Celebrant i propovjednik na sv. misi prema Rimskom misalu iz 1962.: W. kard. Brandmüller
- M. kard. Ranjith: Sveta liturgija, 'culmen et fons vitae et missionis Ecclesiae'
- R. kard. Burke: Liturgijsko pravo u poslanju Crkve
- msgr. A. Sample: Biskup: upravitelj, promicatelj i čuvar liturgijskog života dijeceze
- msgr. D. Rey: Uvod i pozdrav
- msgr. M. Aillet, CSM: Sveta liturgija i nove zajednice
- opat J.-C. Naulat, OSB: Sveta liturgija kao temelj redovničkog života
- opat M. J. Zielinski, OSB Oliv.: Liturgija, obred i čovjek današnjice- antropologijske i psihologijske poveznice
- prelat G. Marini: 'Ars celebrandi' u sv. liturgiji
- msgr. I. Barreiro Carámbula: Sveta liturgija i zaštita ljudskog života
- msgr. A. Burnham: Sveta liturgija i jedinstvo kršćana
- msgr. S. Heid: Ranokršćanski oltar- pouke za sadašnjost
- msgr. N. Bux: Liturgijska kateheza i nova evangelizacija
- dr. G. Rodheudt: Pastoralna liturgija i poslanje Crkve u župama
- dom P. Gunter, OSB: Akademska formacija u svetoj liturgiji
- dr. U. M. Lang, CO: Sakralna umjetnost i arhitektura u službi poslanja Crkve
- dom A. Reid: 'Sacrosanctum Concilium' i liturgijska formacija
- prof. T. Rowland: 'Usus antiquior' i nova evangelizacija
- dr. G. Steinschulte: Liturgijska glazba i nova evangelizacija
- prof. M. Ayuso: Sveta liturgija kao srce života i poslanja obitelji
- J. Tucker: Liturgijski apostolat i internet

"- Kako je nastala ideja za ovu konferenciju?

'Sacra Liturgia 2013' nadahnuta je liturgijskim naukom i primjerom pape Benedikta XVI. On je i kao kardinal i kao papa često naglašavao vitalnu ulogu liturgije u životu Crkve.

Htio sam okupiti na jednom mjestu pastire i vodeće liturgičare iz cijelog svijeta s ciljem promicanja središnje važnosti liturgije u životu i poslanju Crkve, u Crkvi XXI. st., u Crkvi koja je pozvana na novu evangelizaciju.

Rim se činio jedinim pravim mjestom za ovu konferenciju- da budemo bliže Petru. Zato sam bio oduševljen kada sam, kratko nakon što sam obavijestio papu Benedikta o konferenciji 'Sacra Liturgia 2013' za vrijeme moga pohoda 'ad limina' prošlog prosinca, primio poruku iz Državnog tajništva koja je prenijela njegovu 'snažnu potporu' ovoj inicijativi. Sada kad je najavio svoje umirovljenje, nadam se da će konferecija poslužiti promicanju i razmišljanju o njegovu liturgijskom nauku i viziji. To je dragocjeni dar koji je dao Crkvi i koji neće postati zastario svršetkom njegova pontifikata.

- Zašto je ova konferencija tako važna za današnju Crkvu?

Zato što je liturgija izvor i vrhunac života i poslanja Crkve. Prvenstveno u svetoj euharistiji, misi, dakako, ali i u cjelokupnom liturgijskom životu Crkve; u ostalim sakramentima, božanskom oficiju, blagoslovima itd. U liturgiji najpotpunije susrećemo Krista, ne kao individualci, već zajedno kao članovi Crkve. Tu Krist najsnažnije djeluje na nas.

Katkad su naši napori za obnovom i evangelizacijom zanemarivali središnju važnost liturgije, ali kardinal Ratzinger je jednom rekao da je 'ispravna celebracija svete liturgije središte svake obnove Crkve'. Tako da liturgija mora imati središnju važnost u novoj evangelizaciji. Mora nas potkrjepljivati u našoj misiji u svijetu. Sva se naša misijska aktivnost sastoji u vođenju ljudi Kristu, s kojim ulazimo u odnos preko krštenja, potvrde i svete euharistije. Ostali nas liturgijski obredi održavaju u tom odnosu- u životu vjere.

No, liturgija ne može ispuniti svoju središnju ulogu ako naša liturgijska kateheza i formacija i celebracija nisu onakve kakve Crkva želi da budu. Moramo pogledati na ta područja i vidjeti gdje možemo učiniti više, prema namisli Crkve.

Važnost konferencije 'Sacra Liturgia 2013' je da opet naglasi tu stvarnost i da pomogne u njoj formirati ljude. To nije konferencija o liturgijskim sitnicama. Dakako, uvijek moramo paziti da slijedimo liturgijske smjernice, no u Rimu ćemo se osvrnuti i na neka veća i suvremena pitanja: kateheza i formacija, sveza između liturgije i ljudske psihologije, uloga interneta u promicanju liturgije, mjesto liturgijske glazbe u novoj evangelizaciji, itd.

- Kojim se postignućima nadate od ove konferencije?

Nadam se da će konferencija pomoći daljnjoj liturgijskoj obnovi tako dragoj srcu pape Benedikta i pokazati liturgijski temelj nove evangelizacije u Godini vjere kojom se obilježava 50. obljetnica otvaranja II. vatikanskog koncila.

'Sacra Liturgia 2013' isto će tako okupiti ljude za učenje i formaciju što će pomoći jačanju te obnove. Bit će to i vrijeme povezivanja ljudi iz cijelog svijeta, stvaranja novih prijateljstava koja će pomoći širenju 'novog liturgijskog pokreta'. Sudjelovanje su potvrdili sudionici iz već preko 20 zemalja, što obećava da će to biti uistinu međunarodna konferencija.

- U kojoj mjeri vjerujete da će konferencija pomoći da se riješe neki prijepori o tomu kako slaviti liturgiju?

Ponajprije želim reći da su ti prijepori tužni i destruktivni i da je važno da ih prevladamo.

Liturgija je nešto što nam Crkva daje, ne nešto što mi kreiramo, i moramo je celebrirati s poštovanjem i onako kako nas Crkva usmjeruje da je celebriramo. Postoje legitimne opcije i stilovi, naravno, i biskupske konferencije mogu napraviti neke adaptacije, ali liturgija ostaje nešto dragocjeno što nam je dala Crkva što moramo cijeniti i poštovati- čak su i biskupi ograničeni u onomu što mogu učiniti! Ako svi imamo to poštovanje, već smo započeli prevladavati mnoge prijepore.

Postoje oštre podjele između onih koji žele celebrirati stariju liturgiju ili pak novu. To je nepotrebno. Na konferenciji 'Sacra Liturgia 2013' celebrirat ćemo obje: celebranti će biti kardinali Cañizares i Brandmüller. Kako je papa Benedikt odredio, obje imaju legitimno mjesto u životu Crkve.

Obje imaju također ulogu u novoj evangelizaciji! U mojoj dijecezi jedna zajednica koja celebrira stariju liturgiju ima misiju evangelizacije u četvrtima u kojima živi mnogo muslimana. Neki od mojih klerika celebriraju prema oba oblika obreda i neki mladi i sjemeništarci uviđaju da ih to vodi bliže Kristu. To bogatstvo ima pozitivan učinak na ljude današnjice.

Ne treba biti opozicije ili podjele o liturgiji. Moderni obredi trebaju se slaviti onako kako to želi Crkva, s onom 'ars celebrandi' o kojoj je govorio i koju je demonstrirao papa Benedikt, a stariji obredi trebaju biti slobodno dostupni onima koji ih žele- i oni se također trebaju dobro celebrirati. U obje forme susrećemo istoga Krista!

Ono što je bitno je da susrećemo Krista u svetoj liturgiji tako da smo osnaženi za svoj kršćanski život i poslanje u svijetu, da smo osposobljeni za novu evangelizaciju. O tomu je konferencija 'Sacra Liturgia 2013.'"

Izvor: New Liturgical Movement
Slika: summorum-pontificum.over-blog.com

Samostan Sv. Benedikta (II)

Na današnji spomen sv. Benedikta zabilježit ću barem još nekoliko crtica o benediktincima iz novog samostana u Francuskoj. Prior je dao prvi intervju u kojem je iznio svoja razmišljanja i novosti o njihovu životu.

Ideja o novom samostanu proistekla je iz želje da zaista žive monaškim životom u skladu s Pravilom sv. Benedikta. Neki su se od njih već zavjetovali kao koludri, ali im je smetalo što u danim okolnostima nisu mogli vjerno živjeti svoje zvanje.

Prior je veliku zahvalnost iskazao biskupu Reyu koji se svesrdno zauzeo da nova benediktinska zajednica zaživi u njegovoj biskupiji, jer "uvijek traži načina kako kao biskup može potaknuti i unaprijediti rast Crkve". Župnik s kojim dijele crkvu, a koji je zadužen i za susjedno mjesto, zadovoljan je njihovim dolaskom, kao i vjernici koji uz dosadašnje tri sv. mise tjedno, sada imaju svakodnevnu klasičnu svetu misu, a mogu doći i na molitvu časova.

Pozivu biskupa Reya se odazvao jedan opat koji će pratiti novu zajednicu u njenom rastu i u formaciji novih koludara. Kao što se može vidjeti na njihovoj internetskoj stranici, horarij je vrlo zahtjevan- počinje u 4 ujutro matutinom, a završava u 20 sati kompletorijem.

Put do monaštva je uobičajen- nakon jednoga kratkog posjeta i života sa zajednicom slijedi još jedan duži. Prihvati li kandidat benediktinski poziv, postaje postulant (barem tri mjeseca), a zatim ulazi u novicijat koji traje godinu do godinu i pol. "Nakon jednostavnih zavjeta, daljnja bi formacija bila prema nadarenosti pojedinca i prema potrebama samostana. Neki će na studij da se zarede dok će ostali razviti svoje vještine na drugim područjima." Već imaju dvojicu ozbiljnih kandidata čije će oblačenje kao novaka biti tijekom ove godine. Ostali su se najavili za posjet samostanu, a široj samostanskoj obitelji pripadat će oblati- laici i svećenici.

Sljedeća je briga benediktinaca da postanu financijski neovisni. Pokrenuli su već malu trgovinu u kojoj prodaju neke svoje proizvode, ali pravi posao tek slijedi, no tako da se "ništa ne pretpostavi Djelu Božjemu", kako poučava sv. Benedikt. Zahvalni su na svim dobročiniteljima koje im je poslala Providnost.

Iako se nalaze tek na svom početku i ne mogu činiti velike stvari, svoj doprinos "novom liturgijskom pokretu" pape Benedikta XVI. žele dati vjernim i velikodušnim življenjem liturgijskoga života. Posebno se raduju što "zahvaljujući viziji i zakonodavstvu našeg Svetog Oca (koje svesrdno dijeli, podržava i promiče biskup Rey), uporaba starijih liturgijskih obreda nije upitna. Nema kontroverze, kao što i ne treba biti, oko toga što provodimo svoje dane i noći pjevajući hvale Bogu ili što prinosimo svetu misnu žrtvu na način na koji su to stoljećima koludri činili!"

Izvor: New Liturgical Movement
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, New Liturgical Movement

Samostan Sv. Benedikta

Biskupa Fréjusa i Toulona se uvijek spominjemo u nekom izvanrednom kontekstu. Tako je i ovaj put; 7. prosinca 2011. uspostavio je u svojoj biskupiji još jednu zajednicu vjernu misi svih vremena i potvrdio njene statute na tri godine, ad experimendum. Predstojnikom zajednice dekretom je imenovao dom Aidana Charltona. Sjedište Samostana Sv. Benedikta je u mjestu La Garde Freinet u Provansi, petnaestak kilometara od Sredozemnog mora; sjeverno od Saint-Tropeza, između Nice i Marseillesa.

Koludri žele živjeti prema Pravilu sv. Benedikta u tradicionalnom smislu molitve, rada i studija. Molitva časova, kao i klasična sveta misa, otvoreni su javnosti, a nude i mogućnost da zainteresirani, ne samo kandidati za monaštvo, provedu neko vrijeme sa zajednicom. Uzdržavaju se vlastitim ručnim i intelektualnim radom. Svoju mrežnu stranicu uređuju na francuskom i na engleskom jeziku.

Koludar ovog samostana je i poznati liturgičar dom A. Reid, OSB. Doktorirao je na Kraljevskom koledžu Londonskog sveučilišta temom o liturgijskoj reformi u XX. st. Rad je tiskan pod naslovom Organski razvitak liturgije, a predgovor knjizi je napisao današnji Sveti Otac. Dom Alcuin je prošle godine održao predavanje o organskom razvoju u liturgiji, na konferenciji održanoj na Freiburškom sveučilištu od 12. do 14. rujna. Tada je dao i sljedeći intervju:

"- 1. Koje su pozitivne stvari proizašle iz II. vatikanskog koncila glede liturgije?

Najpozitivniji je element inzistiranje na tomu da je 'participatio actuosa'- pravo, stvarno sudjelovanje u liturgiji- središte života Crkve. To je bio cilj, ono 'zašto' reforme. Liturgijski je pokret to promicao pedeset godina.

Drugi je bio zahtjev Koncila da se provede temeljita liturgijska formacija na svim razinama Crkve. To je bilo sredstvo, ili 'kako' reforme. No, taj je važan element Koncila zaboravljen. Bez obzira na to koliko se promjena učinilo u obredu, bez te formacije nedostaje temelj nužan da se olakša 'participacio actuosa'.

Dakle, Koncil je tražio širi izbor čitanja iz Svetog pisma u obredima i dao dopuštenje za širu uporabu narodnog jezika, svetu pričest pod obje prilike, koncelebraciju itd., kao načine da se olakša 'participatio actuosa'.

- 2. Koji su kriteriji za liturgijski razvoj u kontinuitetu? Je li zadaća Koncila da mijenja ili prerađuje liturgiju?

Niti je zadaća nekog koncila niti papa da konstruiraju liturgiju. Koncil ne govori o pravljenju nove liturgije, ili 'promjeni'- rabi riječ 'obnova' ('instauratio'). Koncil je sveobuhvatnom liturgijskom formacijom na svim razinama Crkve, kao i umjerenom obnovom obreda, htio postići da 'participatio actuosa' bude plodonosna- nikakav lom, niti u službenom obredu niti u percepciji vjernika, u njihovu iskustvu liturgijskog slavlja.

Kriteriji za razvoj u kontinuitetu se nalaze u čl. 23, čitanom u surječju i kako su ga odobrili koncilski oci. Objavio sam rad o tomu. To znači da je razvoj odmjeren- liturgijska se tradicija može razvijati koliko je nužno, ali to nije potpuna promjena. Mora postojati kontinuitet obreda tako se novi tekstovi ili prakse integriraju, dakako, tijekom vremena. Dobar je primjer 'Ordo missae' iz 1965. godine. Radi se o obredu mise uređenom i razvijenom u skladu s diskusijama koje su vođene na Koncilu. No, 'Ordo missae' iz 1969. je vrlo različit, novi konstrukt 'Consiliuma'. On je, doduše, puno konzervativniji, nego što se htjelo jer je Pavao VI. odbio njihove zahtjeve da se ukine Rimski kanon, 'Orate fratres' i znak križa na početku mise. Ali, i takav je 'Ordo' iz 1969. radikalna obredna i teološka inovacija, a ne organski razvoj u skladu s čl. 23 konstitucije 'Sacrosanctum Concilium'.

- 3. Kontinuitet ili lom? Može li se reći da se 'tradicionalni' katolici slažu s tezom o lomu?

Ja nisam 'tradicionalist'. Ja sam katolik. Također sam i povjesničar liturgije i kao takav samo mogu reći da je evidentno kako su oni koji su bili odgovorni za reformu, htjeli lom- obredno i teološki. Nisu htjeli ono što nam je predala tradicija. Nisu htjeli razviti to, nego su htjeli nešto novo, nešto što će odražavati 'modernog čovjeka' 1960.-ih godina i ono što su oni mislili da on treba.

To je povijesna realnost, a ne crkvenopolitička pozicija. Liturgičari s 'obje strane' slažu se da je reforma bila radikalna i da je bila prekid. Kao katolik na to gledam kao na znakovit problem jer je bez presedana u liturgijskoj povijesti, to nije ono na što je Koncil, iz poštovanja prema liturgijskoj tradiciji, pozvao.

- 4. Na koji se auktoritet oslanjao 'Consilium'- tijelo za reformu liturgije? Je li slijedio nakane koncilskih otaca ili je prekoračio svoje kompetencije? Postoje li primjeri radikalnih inovacija?

Puno ime 'Consiliuma' ukazuje na to da je bio organ za implementaciju koncilske konstitucije. No, njegov je rad, zapravo, počivao na osobnom auktoritetu pape Pavla VI., koji ga je točno pratio i svaku pojedinu promjenu odobravao 'in forma specifica'. Jasno je da su otišli dobrano dalje od konstitucije; tamo nema auktorizacije ni za kakvu novu euharistijsku molitvu, za stopostotnu celebraciju mise na narodnom jeziku itdd. Međutim, sve te reforme imale su odobrenje Pavla VI.

- 5. Ako se liturgiju shvaća kao 'promjenjivu' kako kaže čl. 21 'Sacrosanctum Conciliuma', postoji li opasnost za obične ljude, o čemu piše M. Mosebach u svojoj knjizi 'Krivovjerje bezobličja'?

Liturgijski elementi koji ne dolaze od samoga Gospodina, mogu se razvijati ili čak izostaviti, a mogu se i uvesti novi elementi. Promjena je moguća. To znamo iz povijesti. No, ako se u liturgiji sve, osim onih stvari koje se tiču valjanosti, odjednom smatra promjenjivim- i tako gotovo konstantno- onda obred može podleći 'bezobličju', gubeći svoju narav obreda i postaje konglomerat 'dobrih ideja' onoga tko ga slavi.

To onda više ne bi bila katolička liturgija, koja je uvijek liturgija Crkve koju je primila preko tradicije i dalje predavala- ako je potrebno uz odmjeren razvoj. Čak i auktorizirani razvoj nosi sa sobom opasnost od takvog 'bezobličja' ako se promjene vrlo brzo nameću i ako su neumjerene.

- 6. 'Sacrosanctum Concilium' su kritizirali jer je ostavio previše mjesta za tumačenja. Slažete li se s tim pogledom?

Da, jasno je da je mnogo toga u jeziku konstitucije podložno različitim interpretacijama. Članak 36-2 je takav primjer. Jasno je iz memoara samoga nadbiskupa Bugninija da je postojala vrlo široka interpretacija toga i drugih članaka.

- 7. Kakve su posljedice za budućnost liturgije?

Moramo se ponovo osvrnuti na poslijekoncilsku liturgijsku reformu. Ne kao partizani bilo koje strane, nego kao dobri povjesničari, dobri teolozi, dobri katolici. Ako je jasno da smo izgubili važne elemente liturgijske tradicije, ili smo uveli neke štetne, tada moramo imati toliko iskrenosti da to priznamo i učinimo što treba. To je počelo sa 'Sacramentum caritatis' i 'Summorum Pontificum', te osobnim primjerom pape Benedikta XVI. u njegovim liturgijskim slavljima.

Dakle, moramo krenuti dalje milosrdno i s pastoralnim osjećajem. Nije moguće, odjednom, ponovo svima nametnuti stare obrede, odnosno maknuti nove. Mislim da bi u ovom trenutku bilo moguće dopustiti- fakultativno- u modernim obredima neke starije elemente (molitve ofertorija, neke ritualne geste koje svećenik čini itd.). Također je moguće prihvatiti onaj 'ars celebrandi' o kojem govori 'Sacramentum caritatis', gdje se moderni obredi slave s liturgijskim bogatstvom koje je u osjetnijem kontinuitetu s tradicijom.

Povijest će pokazati kako će se liturgija dalje razviti s ove točke. Naša je dužnost osigurati da današnja ili sutrašnja Crkva ne izgubi ništa od 'svetoga i velikoga'."

Izvor: New Liturgical Movement
Slike: msb-lgf.org, Fr. Ray

Izvanredni Madrid

Na svršetku ovoga Svjetskog dana mladih nekoliko fotografija kao podsjetnik da su i ovaj put sa svojim dušobrižnicima sudjelovale zajednice mladih privrženih tradiciji; o najpoznatijoj takvoj udruzi možete čitati na katolici.org. Na raspolaganje su im stavljene tri crkve, župna crkva Sv. Eduarda, samostanska crkva vizitatinki i župna crkva Sv. Franje Saleškog. Osim svećenikâ, svete mise u izvanrednom obliku rimskog obreda služila su i tri biskupa, od kojih jedan benediktinac koji do sada nije bio previše sklon tradicionalnom obliku, što se uzima kao ugodno iznenađenje ili čak čudo.

17. kolovoza biskup Bayonnea, msgr. M. Aillet:

18. kolovoza biskup Fréjusa i Toulona, msgr. D. Rey:

19. kolovoza nadbiskup Toulose, msgr. R. Le Gall, OSB:

Nekoliko videa: 1, 2, 3

Slike: Messainlatino.it (1, 2, 3)

Nužnost zaokreta

Povodom treće godišnjice motuproprija Summorum Pontificum, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, A. kard. Cañizares Llovera, dao je intervju u kojem iznosi svoja zapažanja o promjenama koje su se dogodile u protekle tri godine, kao i o onomu što bi tek trebalo učiniti.

"-Uzoritosti, Sveti Otac je u pismu biskupima svijeta glede glasina koje su prethodile motupropriju "Summorum Pontificum", napisao da su reakcije bile od radosnog prihvaćanja do tvrdoga protivljenja. Je li se klima promijenila?

Klima je u biti ostala ista, ali vjerujem da se stvari mijenjaju. Sada se puno bolje razumije cilj motuproprija. Poraslo je razumijevanje za liturgiju u tradiciji Crkve. Isto vrijedi za hermeneutiku kontinuiteta. Sve to ne koristi samo prihvaćanju i provođenju motuproprija, nego također obogaćuje liturgijsku obnovu i unaprjeđuje ju- u smislu da se ponovo oživljuje duh liturgije.

-U Francuskoj dva dijecezanska sjemeništa poučavaju svoje sjemeništarce objema formama rimskog obreda. Što mislite o tom modelu?

Postoji samo jedna liturgija. Prema tomu oba oblika celebracije rimskog obreda pripadaju formaciji- jer se radi o jednoj te istoj liturgiji. Važno je napomenuti da Crkva, zbog hermeneutike kontinuiteta, nije zamrznula misal Ivana XXIII., ali nije niti prekinula s njim. Tradicija Crkve je integrirana u razvoju II. vatikanskog koncila, zato se liturgijsko obrazovanje mora ravnati prema konstituciji 'Sacrosanctum Concilium'. Glede bogatstva rimskog obreda u njegovoj ukupnosti- u što spada i misal Ivana XXIII. i poslijekoncilska liturgijska reforma; to dvoje se ne smije suprotstavljati, nego je oboje izraz istoga liturgijskoga bogatstva.

-Dijelite li mišljenje biskup Toulona, koji svoje sjemeništarce formira u oba oblika obreda i drži da je to idealno?

Biskup Toulona je izvanredan čovjek, svu tradiciju Crkve želi gledati u svjetlu hermeneutike kontinuiteta. Budući da 'Sacrosanctum Concilium' i dalje vrijedi, biskup provodi u ovom obliku jedinstvenu formaciju, prema kojoj se poučavaju oba oblika rimskog obreda. U Toulonu su vidljivi dobri plodovi.

-Koji se elementi izvanrednog oblika mogu integrirati u redoviti oblik obreda?

Osjećaj za otajstveno i sveto, a prije svega osjećaj za to što znači Božje gospodstvo. Radi se o veličini i misteriju Boga. Čovjek je uvijek nedostojan imati udjela na tom božanskom daru liturgije. Moramo ponovo priznati Božje pravo, 'ius divinum'- što prije to bolje. Danas se često liturgija čini kao nešto na što čovjek polaže pravo i u čemu čovjek djeluje. To odražava sekularizaciju našega društva kod koje ostale stvari padaju u drugi plan. To je razlog što reforma II. vatikanskog koncila nije mogla, kako se nadalo, dati svoje bogatstvo i veličinu.

-Što preporučujete svećenicima? Gdje oni trebaju započeti?

Svećenici se ponovo trebaju pripremati na svetu misu onako kako je predviđeno u izvanrednom obliku. To također vrijedi za pokornički obred i svijest o tomu da zapravo nismo dostojni celebracije, ali se uzdamo u Božje milosrđe i opraštanje, i tako se u celebraciji približavamo nazočnosti Božjoj. Blago koje ne smijemo zaboraviti je dimenzija žrtve kako je opisana u molitvenim tekstovima [izvanrednog oblika]. Sve to dovodi do dubokoga stava koji trebamo interiorizirati.

-U svom pismu biskupima, Sveti Otac je naglasio, da je cilj motuproprija unutarnje pomirenje u Crkvi. Kako gledate na debatu o nedopuštenim ređenjima Piova bratstva?

Ređenja predstavljaju drastičan trenutak u vrijeme teških odluka. Bilo bi poželjno pričekati s ređenjima, jer bi to mogla biti otežavajuća okolnost, ukoliko dođe do prave prilike za otvaranje i mogućnosti sporazuma.

-Glede svjetskoga dana mladeži 2011. u Madridu; što preporučujete mladima koje zanima stara misa?

Mladež mora biti poučena u duhu liturgije. Bila bi pogrješka na polemičan način im odrediti jedan ili drugi oblik. Mora ih se uvesti u klanjanje i u duh otajstva. Treba im posredovati pohvale i zahvaljivanje- i sve ono što je činilo liturgijsko slavlje Crkve kroz stoljeća. Danas mladeži nedostaje liturgijske edukacije- neovisno o obliku koji su usvojili. To je, također Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, izazov za blisku budućnost. Danas trebamo novi liturgijski pokret, kao što je to bilo u XIX. i XX. st. Pri tomu nije riječ o ovom ili onom obliku, nego o liturgiji kao takvoj.

-Kako može nastati takav pokret?

Treba nam novi uvod u kršćanstvo, također za djecu i mladež. Uvod u liturgiju se ne sastoji samo u tomu da se nešto zna o celebraciji, iako je to, naravno, neizostavno u teološkom i doktrinalnom smislu. Mladež i djeca trebaju sudjelovati na liturgijama slavljenim vrlo dostojanstveno, koje su potpuno prožete otajstvom Boga, gdje je pojedinac svjesno uključen. Aktivna participacija ne znači da se nešto treba činiti, nego da treba ući u klanjanje i tišinu, u slušanje i prošnju i sve ono što doista čini liturgiju. Dok se to ne dogodi, nema liturgijske obnove. Moramo se zaokrenuti za stotinu i osamdeset stupnjeva. Pastoral mladeži mora biti mjesto gdje se u Crkvi događa susret sa živim Kristom. Gdje se Isus Krist pojavljuje kao netko od jučer, nije moguća niti liturgijska edukacija, niti aktivna participacija. Dokle god se ne probudi svijest o tomu da je Krist živ, neće biti ništa od toliko potrebne obnove."

Izvor i slika: New Liturgical Movement

Ranjena liturgija

Msgr. M. Aillet, član Zajednice sv. Martina, nekoć generalni vikar msgr. D. Reya, biskupa Fréjusa i Toulona, a od 2008. biskup bayonnsko-lescarsko-oloronski, održao je govor vrijedan pozornosti na teološkoj konferenciji, koja se 11. i 12. ožujka održavala na Papinskom lateranskom sveučilištu. Gloria.tv ima snimku govora.

"U početku liturgijskoga pokreta, namjera pape sv. Pija X., osobito u motupropriju 'Tra le Sollecitudini' (1903.), bila je da obnovi liturgiju i učini njezina bogatstva pristupačnijima kako bi opet bila izvor autentičnoga kršćanskoga života, da upozori na izazov rastuće sekularizacije i ohrabri vjernike da posvete svijet Bogu. Odatle koncilska definicija liturgije kao 'izvora i vrhunca života i misije Crkve'. Protiv svih očekivanja, kako su često isticali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., implementacija liturgijske reforme katkad je vodila u neku vrstu sustavne desakralizacije. Liturgija je postajala sve prožetija sekulariziranom kulturom svijeta koji je okružuje, gubeći tako svoju vlastitu narav i identitet: 'To otajstvo Kristovo Crkva naviješta i slavi u liturgiji da vjernici od njega žive i o njemu pronose svjedočanstvo u svijetu' (KKC 1068).

Ne niječući prave plodove liturgijske reforme, ipak možemo reći da je liturgija bila ranjena, kako je to Ivan Pavao II. označio, 'neprihvatljivim praksama' ('Ecclesia de Eucharistia', br. 10), a Benedikt XVI. osudio kao 'nepodnošljiva izobličenja' (Pismo biskupima povodom izdanja motuproprija 'Summorum Pontificum'). Tako je, dakle, ranjen bio identitet Crkve i svećenika.

U godinama nakon Koncila svjedočili smo nekoj vrsti dijalektičke opozicije između branitelja liturgijskoga bogoštovlja i promicatelja otvaranja svijetu. Dok su potonji ultimativno reducirali kršćanski život samo na socijalne napore, temeljeno na sekularnoj interpretaciji vjere, prvošnji su reagirali tražeći utočište u čistoj liturgiji sve do 'rubricizma', uz rizik poticanja vjernika da se prekomjerno zaštite od svijeta. U apostolskoj pobudnici 'Sacramentum Caritatis', papa Benedikt XVI. dovršava tu polemiku i ujedinjuje tu opoziciju. Liturgijski čin mora pomiriti vjeru i život. Točnije kao slavlje pashalnoga misterija Kristova, posadašnjenoga među pukom, liturgija daje euharistijski oblik cijelom kršćanskom životu, čineći ga 'duhovnim bogoštovljem ugodnim Bogu'. Dakle, kršćanin u svijetu i sam svijet, pozvani su po liturgiji na posvećenje Bogu. Zalaganje kršćanina u misiji Crkve i u društvu, nalazi zapravo svoj izvor i poticaj u liturgiji, sve do privlačenja u dinamizam žrtve ljubavi Kristove koja se u njoj nalazi.

Prvenstvo koje Benedikt XVI. namjerava dati liturgiji u crkvi- 'Liturgijsko bogoštovlje je vrhunski izraz svećeničkog i biskupskog života', rekao je francuskim biskupima okupljenima u Lurdu, 14. rujna 2008. na izvanrednom plenarnom zasjedanju- želi vratiti klanjanje u središte života svećenika i vjernika. Umjesto 'sekularnog kršćanstva' koje je često pratilo implementaciju reforme liturgije, papa Benedikt XVI. namjerava promovirati 'teologalno kršćanstvo', jedino sposobno poslužiti onomu što je nazvao prioritetom koji prevladava u ovom povijesnom trenutku, tj. 'učiniti Boga nazočnim u svijetu i dati ljudima pristup k Bogu' (Pismo biskupima Katoličke crkve, 10. ožujka 2009.). Gdje drugdje, nego li u liturgiji svećenik produbljuje svoj identitet, tako dobro opisan po auktoru poslanice Hebrejima: 'Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe.' (Heb 5, 1)?

Otvaranje svijetu na koje je pozvao II. vatikanski koncil, često je bilo tumačeno, u godinama poslije Koncila, kao vrsta 'obraćenja k sekularizaciji': toj sklonosti nije nedostajalo širine, ali je vodilo zamračenju važnosti liturgije i minimiziranju potrebe za opsluživanjem obreda, na koje se gledalo kao da su previše udaljeni od života svijeta koji treba voljeti, i s kojim treba biti potpuno povezan sve do fascinacije njime. Rezultat je bio teška kriza identiteta svećenika koji više nisu mogli uvidjeti važnost spasenja za dušu i potrebu naviještanja svijetu novosti evanđelja spasenja. Liturgija je bez sumnje privilegirano mjesto produbljivanja identiteta svećenika, pozvanoga da se 'bori protiv sekularizacije'; kako je Isus rekao u svojoj svećeničkoj molitvi: 'Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.' (Iv, 17, 15-17).

To će zasigurno biti moguće strožim obdržavanjem liturgijskih propisa, koji čuvaju svećenika od svraćanja, čak i nehotičnog, pažnje vjernika na svoju osobu: liturgijski obred koji celebrant sinovski prima od Crkve, zapravo omogućuje vjernicima da lakše dođu u nazočnost Krista Gospodina, kojega liturgija mora biti snažan znak i koji uvijek mora biti prvi. Liturgija se ranjava kada se vjernici prepuštaju celebrantovoj proizvoljnosti, njegovim bizarnostima, njegovim osobnim idejama ili mišljenjima, njegovim osobnim ranama. Odatle slijedi važnost da ne banaliziramo obrede, koji nas odvajaju od svjetovnog duha i od napasti imanentizma, te nas uranjaju u otajstvo i otvaraju nas Transcendentnomu. U tom smislu se nikada ne može dovoljno naglasiti važnost tišine koja prethodi liturgijskom slavlju, nutarnji narteks gdje se oslobađamo, i od opravdanih, briga profanoga svijeta, kako bismo unišli u sveti prostor i vrijeme gdje Bog otkriva svoje otajstvo; tišine u liturgiji koja nam omogućuje da se spremnije otvorimo Božjem zahvatu; kao i važnosti prikladnosti razdoblja zahvaljivanja u slavlju ili izvan njega, kako bismo razumjeli nutarnji opseg misije koja nas očekuje kada se vratimo u svijet. Poslušnost svećenika rubrikama istodobno je tih i elokventan znak njegove ljubavi prema Crkvi kojoj je poslužitelj tj. sluga.

Otuda slijedi i važnost formacije budućih svećenika u liturgiji i osobito u nutarnjoj participaciji bez koje je vanjsko sudjelovanje, koje je zagovarala reforma, bez duše i promicalo bi parcijalno razumijevanje liturgije koja se onda izražava u terminima pretjerane teatralizacije uloga, ograničene intelektualnosti obreda i zloraba u kojoj zajednica slavi samu sebe. Ukoliko aktivno sudjelovanje, koje je operativni princip liturgijske reforme, nije izraz 'nadnaravnog smisla vjere', liturgija više nije djelo Kristovo, nego ljudsko. Naglašavajući važnost liturgijske formacije svećenika, II. vatikanski sabor je učinio liturgiju jednom od glavnih disciplina crkvenih studija, izbjegavajući da je reducira na samo intelektualnu formaciju: doista, prije nego što je predmet studija, ona je život, ili radije, 'nadilaženje vlastitoga života kako bismo se sjedinili sa životom Kristovim'. Ona je konačno uranjanje cijeloga kršćanskoga života: uranjanje u smisao vjere i smisao Crkve, u hvalu i klanjanje, kao i u misiju.

Mi smo, dakle, pozvani istinskom 'sursum corda'. Fraza iz predslovlja, 'gore srca', uvodi vjernike u srce srca liturgije: u pashu Kristovu, tj. u njegov prijelaz iz ovoga svijeta k Ocu. Susret uskrsloga Gospodina s Marijom Magdalenom u uskrsno jutro vrlo je znakovit u tom smislu: svojim 'Noli me tangere' Isus poziva Mariju Magdalenu da 'pogleda na uzvišene realnosti', kako bi razumjela u svom srcu da On još nije uzašao Ocu, i traži od nje da ide i kaže njegovim učenicima da On mora poći svom i našem Bogu, svom i našem Ocu. Liturgija je upravo mjesto toga uzdizanja, toga stremljenja prema Bogu koji životu daje novi horizont, i time odlučnu orijentaciju; pod uvjetom da je ne promatramo kao materijal prikladan za naše manipulacije, nego da opslužujemo, sinovskim posluhom, propise Crkve.

Kao što je to Papa potvrdio u zaključku svoje homilije na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 2008.: 'Kada se svijet u cjelini preobrazi u liturgiju Božju, kada se njegova stvarnost preobrazi u klanjanje, tada će dosegnuti svoj cilj, bit će spašen.'"

Izvor i slika: New Liturgical Movement

Popis izvanrednih

Messainlatino.it prenosi popis stotridesetosmorice biskupa koji su celebrirali ili asistirali misi po izvanrednom obliku nakon stupanja na snagu motuproprija "Summorum Pontificum"- dvadesetak su kardinali. Popis je i duži, čitatelji su u komentarima naveli neka izostavljena imena, dok je pod Mađarskom krivo navedeno ime Farhat, biskup je Libanonac. Isto tako za Poljsku treba dodati da su celebrirali biskupi Małysiak, Pieronek, Depo, Balcerek, Dziuba i Zycinski, a asistirali nadb. Gołębiewski i biskupi Dec i Miziński, dok msgr. Szurek nije biskup. Nedostaju francuski kardinal Barbarin i njegov pomoćni biskup Batut. Od Filipinaca su tu još biskupi Escaler, Hobayan, Gregorio i nadb. Lagdameo. Izostavljena je Austrija gdje je nakon motuproprija celebrirao poznati biskup Andreas Laun.

"NJEMAČKA: biskupi Dick, Hanke, Mixa
ARGENTINA: biskupi Baseotto, Laise, Sánchez Sorondo
AUSTRALIA: kardinal Pell. Biskupi Hart, Elliot, Grech, Coleridge, Jarret
BELGIJA: biskup Leonard
BRAZIL: biskupi Arêas Rifan, Silva Matthes, Da Silva, Guimaraes
KANADA: biskupi Roussin, Miller, Prendergast, Elliot, Lemay, Blais
ČILE: kardinal Medina Estévez. Nadbiskup Piñera Carvallo
KINA: kardinal Zen
KOLUMBIJA: kardinal Castrillón Hoyos
DANSKA: biskup Kozon
ŠPANJOLSKA: kardinal Cañizares, Martínez Sistach, Herranz, Navarrete
SJEDINJENE DRŽAVE: kardinali Foley, George, Levada, Egan. Biskupi Vann Johnston, D´Arcy, Cordileone, Doran, Blair, Grech, Nienstedt, Bruskewitz, Finn, Morlino, Dewane, Bevard, Serratelli, Perry, Slattery, Burke, Matano, Burbidge, Foleih, Tobin, Hernann, Rhoades, Vigneron, Brunett, Timlin, Conley, Reiss, Di Noia, Carlson
FILIPINI: biskupi Escaler, Obayan, De Gregorio
FRANCUSKA: kardinali Ving-Trois, Ricard. Biskupi: Thomazeau, Scherrer, Madec, Boivineau, Delmas, Guillaume, Rey, Fikart, Aillet, Aumonier, Brouwet, Wintzer, Gaidon, Pansard, Riocreux
GABON: biskupi Engonel, Madega
MAĐARSKA: biskupi Varga, Farhat
ITALIJA: kardinali Antonelli, Piovanelli, Poggi, Scola. Biskupi Bettori, Fisichella, Appignanesi, Tardelli, Oliveri, Giovanetti, Brugnaro, Rabitti, Molinari, De Magistris, Ravignani
IRSKA: biskupi Martin, Magee
KAZAHSTAN: biskup Schneider
LIHTENŠTAJN: nadbiskup Haas
MONAKO: nadbiskup Barsi
NIGERIJA: biskupi Tochukwu Ukwuoma, Ochiagha
NOVI ZELAND: biskup Meeking
POLJSKA: biskupi Balcerek, Szurek, Golebiewski, Depo, Deca, Malysiak, Dziuba
UJEDINJENO KRALJEVSTVO: kardinal O´Brien. Biskupi Stack, McMahon, Kenney, Malcolm, Moran, Arnold, Hopes, Longley
ČEŠKA: biskup Baxant
SLOVENIJA: kardinal Rodé
ŠRI LANKA: nadbiskup Ranjith
ŠVICARSKA: biskupi Genoud, Huonder"

Izvor: Messainlatino.it

Neiskorišteni potencijal

"Francuski su biskupi prošlog tjedna na zasjedanju u Lourdesu bili pod velikim psihološkim pritiskom. Iako to nije izričito stajalo na njihovu dnevnom redu, morali su stalno misliti na jedno, što su im uporno i mediji stavljali pred oči: ugrožena je budućnost francuskih biskupija zbog nedostatka svećenika. U izdanju lista 'La Croix' od 5. studenoga, predsjednik biskupske konferencije, nadbiskup Vingt-Trois, izgubio je svoju poznatu hladnokrvnost i napao, doduše bez spominjanja imena, ali ipak lako prepoznatljivo, svoga subrata Dominiqua Reya, biskupa Frejusa i Toulona: 'Postoji jedan biskup koji vjeruje novim zajednicama: zvoni na sva zvona, poziva šest novih zajednica u svoju biskupiju i misli da je time sve sređeno. Za prvu ruku to može pomoći, ali što će biti kasnije?' To se odnosilo na određenu tendenciju pastoralne strategije msgr. Reya, naime otvorenost novim zajednicama, ali ono što nije izrekao je to da zapravo predbacuje svom subratu, u prvom redu, otvorenost prema svećenicima koji celebriraju prema izvanrednom obliku ili prema oba oblika, jednom rječju, njegovo implementiranje motuproprija 'Summorum Pontificum'. Ta je tema tabu na biskupskoj konferenciji.

-Slom je dogledan

1. Broj aktivnih svećenika u francuskim biskupijama je manji od 9000. U znatnom broju biskupija (Digne s 25 svećenika, Nevers s 38, Auch, Saint-Claude, Gap, Digne, Viviviers, Verdun, Pamiers, Langres, itd.) će se broj aktivnih svećenika za deset godina smanjiti na najviše 10. U biskupiji Langres msgr. Gueneleya, koja je na glasu kao najliberalnija, može se naći jedan svećenik na 60 crkava [franc. clochers, njem. Sprengel, op. splendor].
2. Broj sjemeništaraca je opao ispod 750- godine 2008. bilo ih je 740, a od toga stotinjak koji su pripadali izvandijecezanskim zajednicama. Pamiers, Belfort, Agen, Perpignan i ostali nemaju niti jednoga sjemeništarca.
3. Broj svećeničkih ređenja ostaje ispod 100 godišnje. Godine 2009. bilo je 90; Pariz koji je u boljoj situaciji imao je 10, dva od toga za Zajednicu Emanuel. U 2010. očekuje se sedam ređenja, za 2011. četiri.
4. za godište 2009. obznanjeno je 120 novih ulazaka u sjemenište.

Posljedice su dramatične: trećina će francuskih biskupija nestati za 15 godina jer će se morati spojiti s drugim biskupijama.

I dalje je većina biskupa na čelu s predsjednikom Vingt-Troisom puna nade: Crkva je usprkos svemu vidljiva i živi, premda se čini suprotno. Predsjednik Vingt-Trois je u intervjuu za Radio Notre-Dame od 5. studenoga predočio izvanredan primjer te vrste 'vidljivosti': U jednoj župi koja nema svećenika, okupili su se laici u općinskoj dvorani na molitvu krunice. Čak su došli na zamisao da poprave crkvu kako bi u njoj molili krunicu- dakle, ništa nije izgubljeno, Crkva živi...

-Koristan potencijal

Korištenje mogućnosti tradicionalista sigurno ne bi jednim udarcem uklonilo probleme francuskih biskupija, ali bi im dalo nešto kisika i, povrh svega, potpuno promijenilo ideološko ozračje. Upravo je zbog toga ta tema na biskupskoj konferenciji ostala apsolutni tabu. Barem za sada.

Postaje sve teže ignorirati tradicionalistički krug (ne računajući redovničke zajednice)

1. 3% aktivnih svećenika pripada tradiciji orijentiranim skupinama- tu nisu uračunati dijecezanski svećenici, koji također njeguju klasičnu liturgiju. Od tih 260 svećenika Piovu bratstvu i njemu pridruženim zajednicama pripada 140 svećenika, a 120 zajednicama koje okuplja Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei.
2. Više od 14% se zaređuje za klasični obred (Paix Liturgique, br. 182, 22. lipnja 2009.); godine 2009. zaređeno je 15 francuskih svećenika za izvanredni oblik rimskog obreda, od toga šestorica iz Piova bratstva.
3. Više od 20% sjemeništaraca se odlučilo za klasični obred; godine 2008./2009. oko 160 za izvanredni obred, od toga oko 40 iz Piova bratstva (Paix Liturgique br. 176 travanj 2008). Nastavi li se razvoj kao proteklih godina, tada će se za dvije godine četvrtina svih francuskih sjemeništaraca spremati za izvanredni oblik. Sigurno je da bi broj tih sjemeništaraca još porastao, budu li svećenici orijentirani prema tradiciji imali izgleda za normalan rad u dijecezanskom dušobrižništvu.
4. Konačno, 25% onih koji ulaze u sjemenište odlučuje se za izvanredni oblik (Paix Liturgique, br. 199, listopad 2009.) Početkom akademske godine 2009., u rujnu, zabilježen je 41 ulazak u tradiciji orijentirana sjemeništa, od čega 17 za Piovo bratstvo.

Svećenici koji služe u izvanrednom obliku, djeluju u više od 400 misnih centara u cijeloj Francuskoj, 184 pripadaju Piovu bratstvu ili s njim povezanim zajednicama. S tim u svezi se treba podsjetiti da bi, prema značajnoj anketi CSA iz rujna 2008., trećina praktičnih katolika rado pohodila klasičnu misu kad bi u njihovoj župi bila ponuđena. Zasigurno nije pretjerivanje ako prihvatimo da bi se, ukoliko se potpuno tradicionalističkim sjemeništarcima pribroje i oni iz dijecezanskih sjemeništa koji se interesiraju za tradiciju, oko trećina svećeničkih kandidata odlučila za klasični oblik ili za oba, ako bi im bilo dopušteno.

Trećina vjernika, trećina svećenika- čini se razborito, dati tim svećenicima odgovarajućeg prostora kako bi mogli slaviti bogoslužje prema svojoj predodžbi, ne više u getima, nego u župnim zajednicama. Ne bi li to bilo u duhu (i slovu) motuproprija 'Summorum Pontificum'? Tada bi ti svećenici mogli dijeliti i druge sakramente te djelovati misijski ili katehetski.

Ali za većinu francuskih biskupa taj dio njihova stada, svećenici kao i vjernici, koji samo žele živjeti u miru vjere, danas uopće ne postoje- osim kao dosadna smetnja, trn u peti. Biskupije mogu propasti, ali ideologija mora živjeti.

1. Treba se zamisliti nad činjenicom da mala biskupija Frejus-Toulon ima 80 sjemeništaraca koji su se opredijelili za redoviti ili izvanredni oblik, ili pak za oba. Slijedi ga pariško sjemenište, Issy-les-Moulinaux, koje za veliko područje Pariza ima najviše 50 sjemeništaraca.
2. Parižani bi trebali bili zadnji koji se svojoj subraći, koja ponovo pokušavaju stati na noge, smiju drsko suprotstavljati, poput: 'Na biskupa Centènea možemo zaboraviti. Biskup Aillet ima možda još tri godine, a i dijeceza biskupa Dominiquea Reya je osuđena da potone.'"

Izvor: summorum-ponificum.de (8.11.2009.)