"Zaključno promišljanje posvećujemo vjernicima koji iz različnih razloga posjećuju crkve o kojima skrbe svećenici Bratstva sv. Pija X. Ova jubilejska godina milosrđa nikoga ne isključuje. S različnih strana su me određena subraća u biskupstvu izvijestila o dobroj vjeri i dobroj sakramentalnoj praksi ovih vjernika, doduše povezanom s nelagodom da žive u pastoralno teškoj situaciji. Nadam se da će se u bliskoj budućnosti pronaći rješenja kako bi se ponovno uspostavilo potpuno jedinstvo sa svećenicima i poglavarima Bratstva. U međuvremenu, potaknut nužnošću, odgovoriti dobru ovih vjernika, određujem, svojom osobnom odlukom, da u međuvremenu oni koji tijekom Svete godine milosrđa pristupe sakramentu Pomirenja kod svećenika Bratstva sv. Pija X., valjano i dopušteno primaju odrješenje od svojih grijeha."
Prekjučerašnje Papino pismo izazvalo je dosta zanimanja, reakcija i rasprave (
1,
2,
3,
4,
5,
6,
7...) pa ovdje neće više biti riječi o tomu, nego o početku sjemeništa Piova bratstva u Ecôneu. U neku ruku će to biti i svojevrsni nastavak prethodnoga posta o blaženom Mauriciju Tornayu jer ćemo se pobliže upoznati sa životom svećenika koji ga je poznavao i bio mu profesor, a kojem- kako mnogi vjeruju- ide dio zasluga što je mali posjed u Ecôneu u vrijeme krize uspio zadržati duhovnu namjenu.
Dom Lucijan Gabioud rođen je 1906. u Reppazu u
Orsièresu, u švicarskom kantonu
Valais. Bio je peti od osmero djece Mauricija Lucijana Gabiouda i Terezije Addy. Dvije sestre su mu umrle ubrzo nakon što su rođene. Braća su mu se zvala Herman (r. 1907.), Renato (1909.) i Ksaver (1910.). Sestra mu Anđela, udana Marquis, postala je majka dvanaestero djece od kojih je dvoje redovnika: korski kanonik Marcel i Lucijana, redovnica sestara sv. Josipa iz Aoste. Otac, stolar i poduzetnik, umro je od posljedica uzimanja nekog lijeka kojeg njegov organizam nije mogao podnijeti, 1911. kad je Lucijan imao samo 4 1/2 godine.
Majka se brinula za molitveni život u obitelji. U domu je posebno bila čašćena slika Svetog Lica, a i od ostale rodbine je mogao vidjeti lijepe primjere pobožnosti. Tako mu je teta svakog jutra silazila pješice na misu u crkvu udaljenu pola sata hoda i ljeti i zimi- ma koliko snijeg bio visok.
Gimnaziju je završio u opatiji Sv. Mauricija. Rektor kolegija mu je zabilježio u svjedodžbi: "Mladi Lucijan Gabioud koji se ovdje upisao 1919./'20., u svakom je pogledu dobar učenik! On je mladi čovjek s izvanrednim zdravim ljudskim razumijevanjem i sposobnošću prosuđivanja koji pametno i ustrajno radi te čija je pobožnost sve drugo samo ne površna ili sentimentalna. Tako da posjeduje sve što je potrebno da postane dobar redovnik".
U srpnju 1925. zatražio je ulazak među korsku gospodu tj.
redokanonike s Velikoga Svetog Bernarda. Devetnaestogodišnjak je pisao prepoštu:
"Već se šest godina nosim mišlju da se posvetim Bogu, a da to postignem, započeo sam studij. Zahvaljujući molitvi i radu, ta se misao tijekom godina iskristalizirala i svakim mi se danom sve više nameće. Stoga Vas, monsinjore, molim da me primite u Kongregaciju [...]
". Vjerojatno je na izbor ove kongregacije utjecala i činjenica što su joj pripadali njegovi župnici u Orsièresu. Način života i svrha ove zajednice regularnih kanonika nalazi se opisana u prethodnom upisu.
Svoje građansko odijelo zamijenio je crnom reverendom i roketom koju izvan kora zamjenjuje njena skraćena inačica, duga bijela vrpca, 29. kolovoza 1925. Na blagdan rođenja Marijina, 8. rujna 1926., položio je privremene zavjete, a vječne na isti dan 1929. Ni tri mjeseca nakon prvih zavjeta dogodila mu se nesreća. Uoči Bezgrješnog Začeća 1926. sa skupinom novaka zatrpala ga je snježna lavina, no nije izgubio svijest. Kasnije je o tomu rekao: "Naš život doista visi o jednoj svilenoj niti! Ah, pa učinimo nešto od toga".
Budući da je bio vrlo inteligentan, poglavari su ga poslali u
Fribourg na sveučilište- gdje se upisao u Bratovštinu Presv. Srca Isusova- a onda u Rim. Subđakonat je primio 22. studenog 1931., a 12. ožujka 1932. postao je đakon. Svećeničko je ređenje bilo u biskupskom gradu
Sionu u Švicarskoj, 8. svibnja 1932.
Na pola puta između spomenutog biskupskog sjedišta i kuće regularnih kanonika u Martignyju, nalazi se posjed Ecône. Korska gospoda kupila su ga 1302. Tu su 1892. bili otvorili poljoprivrednu školu. Kad je postalo pretijesno, 1895. sagradili su novu zgradu, a na njenom prvom katu je bila kapelica Gospe od Polja. Na njenom je oltaru dom Lucijan služio svoju mladu misu. Toga je dana zapanjio prisutne kad je rekao da će na tom mjestu biti sagrađena jedna velika crkva u koju će se tisuće hodočasnika dolaziti moliti Bezgrješnom Srcu Marijinu.
Svoju je dušobrižničku djelatnost započeo u Gostinjcu Velikoga Sv. Bernarda. Njegov se utjecaj najprije proširio na studente kojima je predavao filozofiju i Sveto pismo. Od 1931. do 1937. bio je i njegovatelj bolesnika iz zajednice te putnika, od 1937. bio je učitelj novaka i od 1943. do 1950. prior Gostinjca.
Početkom '30. godina
papa Pio XI.- koji je bio planinar i koji je
sv. Bernarda Mentonskog 1923. proglasio zaštitnikom planinara- preporučio je kanonike
Družbi pariških vanjskih misija za projekt otvaranja gostinjca na prijevoju Lathsa na Tibetu. Poglavar pariških misionara msgr. Guébriant pisao je prepoštu Velikoga Sv. Bernarda msgr. Bourgeoisu:
"[...]
koliko sam si često ponovio dok sam slijedio karavane koje su kretale tim putom i pritom prelazile opasnim prijevojima tučenima vjetrom i snijegom: Kako bi velike usluge ovdje pružao jedan hospicij kao onaj na Velikom Svetom Bernardu i kako bi veliki odraz imao njegov blagotvorni utjecaj na okolinu!"
Budući da je tada bio primljen znatan broj novih kandidata za život po pravilu sv. Augustina, projekt se mogao ostvariti. Među misionarima je bio i
dom Mauricije, budući blaženik i student dom Lucijana koji je o njemu istaknuo:
"bio je vrlo nadaren učenik, opremljen jasnim razumijevanjem i postavljao pitanja zamršena i za profesora; to je zaista rado činio. Doduše, bio je dobar redovnik, ali zadržao je svoj proturječni duh koji je drugima davao vjerovati da je on malo različit od onoga što su drugi o njemu držali. Poglavari su ga jako cijenili, a isto tako i njegova subraća". O njihovu je zadnjem susretu zapisao:
"Sjećam se sljedeće crtice glede misionarskog poziva korskoga gospodina Tornaya: kratko prije odlaska, sastao sam se s njim u Martignyju. Pritom sam mu otvoreno postavio pitanje: Zašto idete u misiju? Možda da istražujete krajeve ili iz užitka za pustolovinom? Odgovorio mi je da ide u misije kako bi se posvetio jer bi se ovdje u zemlji 'pogospodio'. Držao je nemogućim da bi ovdje postao svet [...]
". Mučenička smrt bl. Mauricija dogodila se u vrijeme kad je prior bio dom Lucijan. O tomu je zabilježio:
"Smrt korskoga gospodina Tornaya odmah se smatrala pravom mučeničkom smrću. Tako su na to gledali kršćani u pograničnom tibetanskom području kao i misionari".
Na snažniju pobožnost redokanonika Gabiouda prema Božanskom Srcu Isusovu utjecala je jedna mala knjižica koju je vidio u otvorenom ormaru u Alm La Pierreu. Pitao je svoju subraću pripada li nekomu od njih, ali nije bila ničija. Zvala se "'Manete in dilectione mea' [Ostanite u ljubavi mojoj]- Srce Isusovo i svećenik". Knjižicu je napisao jedan redovnik i duboko ga je dirnula. Na prvoj je stranici mogao pročitati: "O, svećeniče, čuješ li tužeći uzdisaj koji iz svih svetohraništa potiče svijet: 'Tristis es anima mea usque ad mortem...' (Mt 26, 39). 'O vos omnes, qui transitis per viam, attendite et videte, si est dolor sicut dolor meus' (Tuž 1, 12). Razumiješ li njegove uzroke? Taj je uzdisaj izazvan otužnom i neshvatljivom bezosjećajnošću kršćanskoga puka prema Onomu, koji je ognjište ljubavi i vrelo života. 'Sustinui qui simul contristaretur et non fuit; et qui consolaretur et non inveni' (Ps. 68). Izazvan je hladnoćom tolikih ljudi, od mržnje tolikih duša na to Srce koje je ljude toliko ljubilo i koje zauzvrat od većine može iskusiti samo ravnodušnost i nezahvalnost". To je bio početak njegova dubokoga obraćenja.
Kad se 1937. vratio s jedne skautske aktivnosti, doznao je da su ga postavili za meštra novaka. Svesrdno se predao toj dužnosti. Bio je omiljen jer je bio razgovorljiv, spreman na šalu i ispaljivao je razne slogane kojima je znao potaknuti novake. U tom je razdoblju više studirao mistiku i živote svetih. Sâm se ovako izrazio: "Pročitao sam vrlo mnogo životopisa svetaca i temeljito sam studirao Presveto Srce Isusovo, sve što ima o Presvetom Srcu [...] To me izgradilo. Odmah potom o Presvetoj Djevici. Uvijek sam se mnogo molio Presvetoj Djevici, ali puno, puno manje nego sada. Počeo sam s pobožnošću prema Njoj. Presveto Srce Isusovo i Blažena Djevica moje su dvije ljubavi! Zatim sam također i novake učio tom putu [...]". Milost toga obraćenja pripisivao je molitvama svoje majke: "Ona je u svom životu mnogo propatila... trpjela je za mene, za moje obraćenje. Doduše, nije mi to nikada rekla, ali siguran sam da je bila mišljenja da nisam bio dovoljno svet za svećenika. A prvih sam godina zaista bio nediscipliniran". Umrla je 8. prosinca 1937.
Dvanaest godina nakon nesreće s lavinom i uoči prve obljetnice smrti svoje majke, dom Lucijan se prema primjeru sv. Terezije iz Lisieuxa koju je posebno štovao, prikazao kao žrtva milosrdnoj ljubavi Božjoj. Pisac kratkog životopisa ističe da se čini kako je Bog prihvatio njegovu žrtvu jer se preostale godine njegova života mogu podijeliti na 16 godina djelatnog rada i na sljedećih 16 godina prividnog nedjelovanja, a zapravo patnje.
Također je svojim novacima preporučivao taj čin kao i posvetu Isusu po Mariji kako je to predložio sv. Ljudevit Montfortski. Sljedeći retci otkrivaju njegovu marijansku dušu: "To predanje za cilj ima voditi nas do savršenoga jedinstva s Isusom i to po Mariji. Kad smo joj sve darovali, onda je u stanju brzo nas posvetiti. Od svih puteva koji vode k Isusu, taj je najkraći. Prema sv. Augustinu Marija je 'Božja forma', 'kalup Božji' i tko se njoj preda, postaje sličan Isusu. Ona je izabrana za to da oblikuje savršene. 'Kod mene je sva milost dobre promjene i istine, kod mene je sva nada života i krjeposti'. Sjedinjenjem s Marijom postupno ćemo više djelovati za čast Božju, dobro Crkve i naše vlastite savršenosti, nego kad bismo primijenili sva druga sredstva koja su nam moguća [...]".
U studenom 1941. vlastoručno je sastavio osobni ugovor iliti pakt s Presvetim Srcem Isusovim po Bezgrješnom Srcu Marijinu. Evo tog ugovora:
"Ja, Lucijan G., izjavljujem da prepuštam Bezgrješnom Srcu Marijinu sve sadašnje, prošle i buduće zasluge, sva moja dobra djela, patnje, djelovanja, misli i želje kao i molitve, djela itd., koja će drugi žrtvovati za mene tijekom moga života i nakon moje smrti (uključujući mise), da ih ona mogne prinijeti Presvetom Srcu Isusovu. Konačno, izjavljujem da joj prepuštam sve, bez ikakvog izuzetka.
Izjavljujem, dakle, da ću od sada nadalje sve činiti isključivo za gospodstvo tih dvaju Srdaca.
Pod tim 'gospodstvom' podrazumijevam ispunjenje svih njihovih nakana u odnosu na mene, na svijet (grješnike itd.) i na duše u čistilištu.
Sve, dakle, predajem da ona mogu vladati. Zauzvrat ne zahtijevam ništa osim da ona preuzmu moje probitke i da mi daruju isključivu i sve jaču ljubav prema njima.
Izričito se odričem svake nagrade, kako na ovom svijetu, tako i u budućem.
Hoću raditi samo za njih bez ikakve naknade.
Nadalje, imam namjeru ne moliti više za sebe sama; štoviše, sve molitve koje se izgovaraju osobno ('oratio pre seipso sacerdote' itd.), isto tako posvećujem gore navedenim nakanama.
Ovo darovanje je neopozivo i događa se slobodno i nakon zrela promišljanja.
Ovjerio: Lucijan Gabioud, CRB
22. studenog 1941., Gostinjac Velikoga Svetog Bernarda"
U Hospicij je 1943. ušao njegov nećak Marcel, Anđelin sin, koji je 15. lipnja 1950. bio zaređen za svećenika. Dom Lucijan je bio propovjednik na mladoj misi. O svom je ujaku dom Marcel izjavio:
"Svi koji su ga poznavali, cijenili su njegovu srdačnu dobrodošlicu. Svatko mu je mogao u svoj jednostavnosti doći sa svojim patnjama i radostima, iznijeti mu svoje molebe i primiti njegove mudre savjete. Samo Bog zna koliko mu se osoba obratilo da postignu odrješenje svojih grijeha ili da dobiju naputke za svoj duhovni život. S kolikom je naglaskom govorio o ljubavi prema Bogu, prema Presvetom Srcu Isusovu, Duhu Svetom i Djevici Mariji. Prije nego što bismo se od njega rastali, uvijek bi nas pozvao da s njim izmolimo tri Ave Marije, a zatim bi nam dao svoj blagoslov. Kao meštar novaka i kao prior u Gostinjcu na Velikom Svetom Bernardu, utisnuo nam je duh podložnosti i žrtve. Konkretnim nam je primjerom pokazao posebnu Božju zaštitu za one koji žive u poslušnosti... U teškoćama i bolesti poučavao nas je da se nepotrebno ne tužimo... Kao meštar novaka oblikovao je brojne svećenike. Za vrijeme dana povučenosti i duhovnih vježba s toplinom i uvjerljivošću govorio je o veličini svećenika i njegovu pozivu na svetost".
Dom Lucijanovi tadašnji novaci svjedoče da nije bio očito vođen Duhom Svetim samo kad je poučavao novake, nego i kad je trebalo spašavati putnike koji su bili zaglavili u nevolji.
Nakon osamnaest godina provedenih na prijevoju Velikoga Svetog Bernarda, na zamolbu biskupa iz Aoste koji je čuo njegove vatrene propovijedi, prepošt Gostinjca ga je pustio da bude duhovnik velikoga sjemeništa u Aosti. Osim toga je predavao u poljoprivrednoj školi i držao duhovne obnove po raznim mjestim doline Aoste i skrbio se duhovno za redovničke zajednice. U jednu od tih,
Kongregaciju sestara sv. Josipa iz Aoste, stupila je početkom '50.-ih godina prošlog stoljeća njegova nećakinja Andrea koja je na zavjetima uzela ime Lucijana, po ujaku. U lipnju 1965. otišla je u misije na
Madagaskar i tamo provela 39 godina u radu sa siromasima.
Od 1954. dom Lucijan je patio od bolesti srca koja je bila popraćena upalom poplućnice i jetrenim smetnjama i koja ga je gotovo pokosila. Četiri je mjeseca proveo u Torinskoj bolnici. Nastavio je s apstolatom, no nakon godine dana intenzivne djelatnosti bio je potpuno iscrpljen. Liječnik mu je dao dva tjedna života, a preseli li se na more, možda poživi i mjesec dana. Na zapovijed prepošta Velikog Sv. Bernarda, morao je napustiti sve svoje dužnosti i vratiti se u Švicarsku. Biskup mu je pisao:
"Sv. Mihael, 1955.
Velečasni i dragi korski gospodine Gabioud!
S velikom boli gledam kako konačno napuštate našu dolinu Aoste, ne samo zbog vrijednih usluga kojima ste se dokazali, nego također zbog poštovanja i bratske naklonosti koje sam gajio prema Vama. Otpočetka nam je bilo svima jasno da je biskup Adam dao našoj biskupiji dragocjen dar kad Vas je postavio u sjemenište. Dragi Bog ne želi da dalje imamo koristi od toga. Možda toga nismo bili vrijedni...
U svakom slučaju, priznajemo Vam otvoreno da bismo bili neutješni zbog Vašeg odlaska, da nemamo nade da ćemo Vas vidjeti da se vraćate, kao i uvjerenja da će Vaše krajnje narušeno zdravlje biti podnošljivo.
Zahvaljujem Vam još jedanput za sve dobro koje ste nam na svaki način i posvuda dokazali, prvenstveno u sjemeništu, ali i u redovničkim zajednicama i župama. To 'hvala' bih rado rekao na puno osjetniji način negoli riječima, ali Vi znate da nisam samo bijedan biskup, nego iznad svega vrlo siromašan, što moju zahvalnost Vama još podvostručuje. Još jedanput hvala na svemu.
U bratskoj povezanosti,
+ Maturin, biskup"
U Švicarskoj je najprije boravio u kući regularnih kanonikâ u Martignyju. Liječnik, dr. Closuit, potvrdio je ozbiljnost njegova zdravstvenog stanja, zadržao ga mjesec dana u bolnici, a potom otpustio uz upozorenje da ne radi. Ipak je preuzeo vodstvo jednog novaka koji nije mogao biti s ostalima na Velikom Svetom Bernardu, ali kanonik se već nakon nekoliko tjedana srušio u svojoj sobi. Ponovo je završio u bolnici i tri mjeseca nije mogao čitati misu. I u tom je teškom stanju na drugačiji način nastavio svoj apostolat. Na primjer, 13. kolovoza 1956. piše rođakinji: "Vašeg sam oca na dan njegova pogreba ispratio na duhovni način jer mi moja bolest nije dopustila da se tamo tjelesno zaputim. Bio je izvanredan kršćanin i stoga je s one strane zacijelo bio dobro primljen. Za Vas je rastanak sigurno bio bolan, ali to je samo rastanak jer život se ne oduzima, nego mijenja. Možete s njim ostati u vezi po molitvi, a i on Vam sâm sa svojim molitvama može pomoći na puno djelotvorniji način, nego što mu je to bilo moguće na zemlji. Znam da Vas je mnogo volio, no sada Vas voli još više. Izvucite korist iz tog rastanka da u Vama ponovo zaživi pobožnost prema siromašnim dušama koja je tako utješna. Te duše ne mogu ništa učiniti za sebe same, one mogu samo patiti; no za nas je njihova molitva od vrlo velike učinkovitosti. Kolike duše trpe u čistilištu jer ih se čim su napustile ovaj svijet, zaboravlja i ostavlja na cjedilu kao da su sve izravno ušle u nebo. Međutim, vjera nam kaže da se mora biti potpuno čist da se gleda Boga. Sve dotle valja boraviti u čistilištu. Pobožnost prema siromašnim dušama je veliki čin ljubavi prema bližnjima koji raduje Srce Isusovo. Ona je vrlo posvećujuća i izvodi zadivljujuće milosti, čak i u materijalnom pogledu. Molim za Vas i dajem Vam svoj blagoslov [...]".
Od Kongregacije za redovnike dobio je 12. kolovoza 1958. dopuštenje da zbog svoje teške bolesti smije čitati misu u svojoj bolesničkoj sobi.
Dom Lucijan je dugo gajio pobožnost prema sv. Paškalu Baylonskom,
alkantarincu i zaštitniku dobre smrti s kojom je povezano obećanje da će se na vrijeme doznati čas smrti. Kad je 1961. osjetio da mu se bliži presudni čas, podijelio je sve stvari, čak i kipiće Bezgrješnog Srca Marijina i sv. Josipa. Cijelo mu je tijelo potamnilo i liječnik je uskoro ustanovio smrt. Okupila su se subraća na molitvu za umiruća, a sestra Anđela ostala je zadnja da bi bdjela preko noći uz odar brata svećenika. U kutu sobe je bilo pripremljeno ruho za ukop.
Iznenada, oko ponoći, redokanonik se na iznenađenje svoje sestre probudio i htio je znati što ona radi u bolničkoj sobi. Nametnulo mu se također pitanje kako to da je ipak preživio. Doznao je uskoro da tu činjenicu treba zahvaliti molitvama jedne majke obitelji koja je žarko molila na njegovu nakanu.
Tako je dom Lucijan i dalje nastavio apostolski djelovati iz svoje bolničke sobe. I klerici i laici su u redu čekali na ispovijed i na razgovor s njime. Posebno je poticao na molitvu za duhovna zvanja. Tako jednoj gospođi piše: "Svaki dan molim Gospodina da Vas blagoslovi, isto tako Vašu obitelj. Kakav bi to bio blagoslov kad bi Isus jedno od Vaše djece izabrao za sebe, da bude svećenik, da kasnije poučava duše da upoznaju dragoga Boga i ljube ga! Ne mogu, a da ne prosim tu milost za Vašu obitelj. Jedna takva milost daje se samo uz cijenu odricanja, žrtve i molitve [...]".
Bliski mu svećenici i svjetovnjaci svjedoče da je tijekom njegova boravka u bolnici vrlo mnogo patio od mlakosti, popustljivosti i otpada izvjesnih članova klera! Crkvena kriza postajala je sve vidljivija. Kod duhovnog je vodstva posebnu vrijednost polagao na želju za svetošću, na poniznost, ljubav prema Presvetom Srcu Isusovu i na štovanje Blažene Djevice Marije. Jedan od onih koji su posjećivali dom Lucijana bio je i brat
blaženog Mauricija, Ljudevit koji je sa sobom vodio i neko od svoje djece i znao pripovijedati o izjavama dom Lucijana da će se u Ecôneu podići crkva na Gospinu čast.
Potpredsjednik općine
Saxon iz Valaisa A. Pedroni čuo je 1968. u kafiću kako jedna skupina raspravlja o kupovini imanja kanonika Velikoga Sv. Bernarda u Ecôneu, i o njihovim planovima da tu sagrade noćni klub odnosno kockarnicu. Za te je planove doznao i dom Lucijan. Tu se nalazila kapela u kojoj je služio svoju mladu misu. Želja mu je bila da je još jedanput vidi prije smrti. Na povratku iz Ecônea posjetio je i svog duhovnog sina Alfonza Pedronija. Životopisac pretpostavlja da je i žalost kanonika Gabiouda pokrenula Pedronija na pothvat kupnje posjeda.
Alfonz se obratio bratu i još trojici prijatelja te su pisali kanonicima da su zainteresirani za kupnju Ecônea: "Znamo da s poljoprivrednog gledišta stvar trenutačno nije vrlo rentabilna. Dakle, uvjereni smo da osobe ili udruženja zainteresirana za kupovinu, Ecône danas ili sutra mogu dovesti samo do druge namjene, ako- a u to ne treba sumnjati- od toga žele napraviti interesantan financijski posao. Prvenstveno mislimo da bi to mjesto bilo podobno za podizanje motela ili restorana, za kampiranje pa i za noćni klub... Naša odluka je određena samo i jedino dvostrukom brigom: naime, s jedne strane spriječiti da nastane noćni lokal; i s druge strane, koliko je do nas, da radimo na tomu da Ecône ostane sačuvan kao duhovno mjesto [...]". Prior Velikog Sv. Bernarda obavijestio ih je 19. travnja 1968. da imanje prodaju njima. Tu je veliku novost Alfonz osobno prenio dom Lucijanu koji je molio na tu nakanu.
Skupina spašavatelja Ecônea obratila se i biskupu sionskom i iznijela mu svoje nakane. Bio je skeptičan u vezi s obnovom posjeda zbog krize koja je harala Crkvom, ali im je iznio i nešto što do tada nije rekao nikom drugom. To je izgradnja marijanskog svetišta, ali "biskup nije krio da to nije ništa drugo nego jedna pobožna želja zbog koje njegovo srce kao redovnika snažnije kuca". To je isti biskup koji je bio učitelj novaka na Velikom Svetom Bernardu i prepošt od 1939. do 1952. kad je bio imenovan biskupom.
Zadnji dani dom Lucijana bili su ispunjeni njegovim uobičajenim specifičnim pastoralom. Usto je i pripremao na smrt jednoga svog duhovnog sina. Svi koji su sudjelovali na njegovim misama bili su dirnuti pobožnošću i ljubavlju korskog kanonika prema Isusu u Presvetom Sakramentu.
Četvrtak, 26. veljače 1970. bio je zadnji dan njegova zemaljskog života. Uz postelju su bila njegova braća Herman i Ksaver, kao i dom Marcel, njegov nećak. Kad su braća izašla iz bolnice, kratko prije 16 sati, dom Lucijan se uspravio i zagledao prema jednom mjestu na kojem je očito nešto gledao. Nakon pet minuta je izdahnuo. Dom Marcel nije sumnjao da je Blažena Djevica Marija došla po svog slugu.
Pogreb je bio 1. ožujka 1970. Okupilo se veliko mnoštvo iz svih susjednih gradova, a govor je održao njegov prijatelj iz mladosti i korski gospodin opatije Sv. Mauricija, koji nije zaboravio istaknuti Gabioudov čin prikazanja sebe kao žrtve milosrdnoj ljubavi Božjoj po primjeru sv. Male Terezije i koji čin je, kako je don Lucijan bio zapisao 1938., htio obnavljati svakim otkucajem svoga srca.
Za posjed Ecône se interesiralo više redovničkih zajednica koje su odustale iz različitih razloga, a onda je nadbiskup Lefebvre koji je držao u Švicarskoj duhovne vježbe, upitao svog prijatelja o. Bonvina zna li za dovoljno veliku zgradu koja bi mogla primiti njegovo sjemenište. Ovaj ga je upoznao sa spašavateljima Ecônea, a Alfonz je na večeri izjavio da će to mjesto postati poznato širom svijeta ukoliko nadbiskup u njemu otvori sjemenište. Godine 1978. umro je A. Pedroni, a pontifikalnu svetu misu zadušnicu služio je nadbiskup Lefebvre.
Tako je na tom mjestu umjesto noćnog kluba počelo rasti najpoznatije sjemenište Piova bratstva. Od 1971. do 1973. podignute su zgrade nazvane po sv. Piju X., sv. Tomi Akvinskom i sv. Župniku Arškom. Novu crkvu Bezgrješnog Srca Marijina posvetio je 1998. biskup Fellay, a u rujnu 2006. svoje mjesto je u crkvi dobio kip Bezgrješnog Srca. Jedan korski kanonik s Velikog Svetog Bernarda potvrdio je jednoj sestri oblatkinji sv. Pija X. da se u Ecôneu danas može vidjeti ono o čemu je davno govorio pobožni svećenik dom Lucijan Gabioud.
Sastavljeno prema/slike:
laportelatine.org,
fsspx.de,
sspxasia.com
.jpg)
.jpg){kind=link}