Triptih

Christus Rex prenio je danas vijest o susretu poglavara piovaca s papom Franjom, 1. travnja 2016. Bio je to njihov drugi susret i prvi koji nije bio tek usputan.

Prošla su desetljeća prije nego što se od neke ustanove Svete Stolice mogao čuti poziv Piovu bratstvu da obnovi plamen revnosti msgr. Lefebvrea (1), a prošlotjedna privatna audijencija, kako piše M. Matzuzzi za Il Foglio, bila je "korak prema kanonskom priznanju Bratstva" (2) koje bi imalo oblik prelature, ali s puno većim ovlastima nego što ih ima Opus Dei.

Susret se dogodio tjedan dana nakon 25. obljetnice smrti msgr. Lefebvrea koji je do smrti u širokim crkvenim krugovima bio persona non grata. Koliki je bio pritisak na sve koji bi se usudili na bilo kakvu komunikaciju s njim, doznajte iz priloženog članka R. de Matteija iz 2014., a propovijed p. Schmidbergera otprije pet godina prigodom dvadesete obljetnice monsinjorove smrti pročitajte ovdje.

"Antimoderni triptih- kneginja E. Pallavicini, don F. Putti i ing. G. Volpe

Svatko je od nas u životu upoznao ličnosti koje, iako ne uživaju svjetla reflektora, s punim pravom ulaze u povijest, barem u onu malu. Godine 2014. obljetnice su smrti triju takvih ličnosti. Prije deset godina preminula je kneginja Elvina Pallavicini, trideset godina prije nje don F. Putti i inženjer G. Volpe. Njihovi su životi isprepleteni, sve troje su mi bili prijatelji i želim ih se ovdje zajedno spomenuti.

Elvina Pallavicini rođena je 1914. u Genovi. Roditelji su joj bili Giacomo dei Marchesi Medici del Vascello i Olga Leumann. Obitelj poduzetničkih filantropa švicarskoga podrijetla. Otac je bio nećak pukovnika Giacoma Medicija koji se za vrijeme Rimske Republike 1849. istaknuo u zadnjoj obrani 'garibaldina' zabarikadiranih u vili Giraud, zvanoj Vascello na Janikulu (danas sjedište talijanskoga Velikog Orijenta). Kad je prihvatio monarhiju, postao je prefekt Palerma, zastupnik i senator, a za svoje je domoljubne zasluge stekao naslov markiza od Vascella.

Elvina se 1939. udala za Guillaumea de Pierrea de Bernisa, markiza od Courtavela kojeg je bio posvojio njegov ujak Giulio Cesare Pallavicini, knez Gallicana. Uzeo je njegovo prezime i naslov te prihvatio talijansko državljanstvo. Kad je izbio II. svjetski rat, poručnik Guglielmo Pallavicini ušao je u Talijanske zračne snage kao pilot, ali je zrakoplov Savoia Marchetti kojim je letio, 1. kolovoza 1940., na jednoj od prvih misija protiv engleske flote na Mediteranu, pogodilo neprijateljsko zrakoplovstvo i potonuo je u vodama Balearskog otočja. Elvina je ostala udovica s 25 godina. Nosila je kći kojoj je dala ime Maria Camilla. Palazzo Pallavicini Rospigliosi na Kvirinalu postao je njeno vlasništvo. Smatraju ga najljepšom privatnom palačom u Europi. Umjetnička kolekcija koju je sakupio F. Zeri u impresivnom katalogu sadrži platna Botticellija, G. Renija, Rubensa i Carraccija. Nakon njemačke okupacije Rima, mlada je Elvina od svoje palače napravila središte monarhističkog otpora pod vodstvom generala Giuseppea C. L. di Montezemola, zapovjednika tajnoga vojnog fronta koji je kasnije bio ubijen u Ardeatinskim jamama. Zbog hrabrosti koja je išla do smjelosti, zaslužila je državnu brončanu medalju. Pod tim je aspektom možemo usporediti s njenim prijateljem E. Sognom, drugim monarhistom koji je izazvao nacizam hrabrošću kakvu su rijetko pokazivali komunistički partizani. Zasigurno nije bila 'crna' kneginja, ni po svojim političkim izborima ni po liberalnoj tradiciji svoje obitelji. 

Dok je još bila mlada, pogodio ju je težak oblik skleroze koji je vodio k progresivnoj paralizi njenih nogu, a onda i ruku, smjestivši je u invalidska kolica- no nikada se nije žalila. Bolest je nije skršila, nego je, naprotiv, istaknula njenu borbenost. Kad je gornji sloj '70-ih u inozemstvo odvodio svoje obitelji i bogatstvo, smatrajući neizbježnim dolazak komunizma u Italiju, Elvina mu se suprotstavila jednakom odlučnošću kojom se borila protiv nacizma. Aktivno je surađivala u osnutku prve privatne televizije u Rimu, 'Tele Roma Europa', koju je iz protukomunističke perspektive pokrenuo G. Rebecchini. Od svoje je palače načinila utvrdu protiv povijesnoga kompromisa. Sjećam se da sam u njenoj palači baš o toj temi održao jednu od svojih prvih konferencija, uoči izbora 1976. na kojima je PCI ostvario najbolji rezultat u povijesti, samo nekoliko postotaka iza DC-a.

Elvina Pallavicini nije se bojala ničega i pokazala je to kad je u svojoj palači ugostila msgr. M. Lefebvrea, 6. lipnja 1977.- čin koji ju je koštao neshvaćanja i neprijateljstava. Pavao VI. je 1976. suspendirao 'a divinis' msgr. Lefebvrea koji je postao simbolom tradicionalističkog otpora na poslijekoncilske stramputice. Pozvati njega u Rim, u tako prestižno okružje palače Pallavicini na Kvirinalu, imalo je okus izazova papi Montiniju i tako se tumačilo u međunarodnom tisku koji je masovno pohrlio na taj događaj. Kneginja je podnijela ogroman pritisak kojim su je htjeli prisiliti da otkaže konferenciju. Markiz Falcone Lucifero, glava Kraljevske kuće, apelirao je na njene monarhističke simpatije. Monsinjor A. Cordero di Montezemolo, pozivajući se na očevu uspomenu, molio ju je da odgodi događaj. Knez Aspreno Colonna, preuzevši ulogu glasnogovornika rimskog patricijata, na prvoj se stranici 'Il Tempa', koji je u to vrijeme uređivao G. Letta, ogradio od te inicijative, dok je veliki meštar Malteškog reda, fra Angelo de Mojana, svim vitezovima zabranio sudjelovanje na događaju. Konačno, 5. lipnja, uoči konferencije, kardinal-vikar Ugo Poletti, u ime Rimske dijeceze, žestoko je u izjavi za tisak stigmatizirao msgr. Lefebvrea i 'njegove nenormalne sljedbenike' zbog 'uvrede nanesene izravno Papi'. Sve to uzalud. Elvina Pallavicini nije popustila ni za palac. 'U svoju kuću'- odgovorila je- 'vjerujem da mogu primiti koga želim primiti'. Konferencija se održala u nevjerojatno krcatoj dvorani. Monsinjor Lefebvre nije održao žestok govor kakav su mediji očekivali, nego je smireno protumačio razloge svoga neslaganja s Rimom. 'Kako je moguće'- rekao je- 'da dok nastavljam činiti isto što sam činio pedeset godina svoga života uz čestitke i ohrabrenja papa, osobito pape Pija XII. koji me počastio svojim prijateljstvom, da se sada nalazim u takvom stanju da me se smatra neprijateljem Crkve?'

Otada je ime Elvine Pallavicini postalo svjetski poznato. Konferencija je izazvala iznenadnu znatiželju i pozornost na postojanje patricijata i rimskog plemstva koje je bilo još uvijek živo i borbeno, a kneginja Pallavicini je bila izraz toga, dok je njena palača postala hrabra i antikonformistička platforma na kojoj su tijekom godina riječ mogle dobiti ličnosti iz kulture, politike i umjetnosti. Kneginja je 1993. ugostila konvenciju o 'Plemstvu i sličnim tradicionalnim elitama' koju je 'La Repubblica' predstavila kao Generalne staleže talijanske aristokracije. Sljedećih je godina E. Pallavicini s markizom G. Codom vodila udrugu 'Noblesse et Tradition', koja je okupljala aristokratske skupine iz cijelog svijeta, branitelje tradicionalnih vrijednosti u močvari suvremenog relativizma. Kod nje sam prvenstveno cijenio osjećaj koji je imala o vlastitoj društvenoj misiji, njenu jednostavnu no čvrstu vjeru i kategoričan duh koji ju je vodio k odbacivanju svakog oblika kompromisa.

Kao ljubiteljica umjetnosti, povećala je izvanrednu kolekciju u svojoj palači. U Rimu je u tom na kraju XX. st. preuzela ulogu sličnu onoj kakvu je imala kneginja Isabela Colonna u tridesetima. Na njenim su konferencijama u prvim redovima uvijek bili nazočni brojni kardinali koje je primala sa svjetlom baklja, kako priliči crkvenim knezovima. U Prijestolnoj dvorani palače Pallavicini, S. Berlusconi je 1994. predstavio novi pokret 'Forza Italia'. Elvina Pallavicini mu je dala potporu, ali prije smrti nije krila razočaranje desnom koalicijom i njenim povratkom na vlast.

Zadnjih su joj godina pokreti postali sve teži, ali nastavila je široko primati u svoju palaču, pomognuta vjernom prijateljicom Elikom del Drago i besprijekornim majordomima u njenoj službi. Ljeto je provodila u Cortini d'Ampezzo gdje je umrla 29. kolovoza 2004., usred planina koje je toliko voljela.

E. Pallavicini je dugo godina u svom uredu u Ul. Consulta primala još jednu izvanrednu ličnost koja zaslužuje da bude spomenuta uz nju: don Francesca M. Puttija.

Oni koji su upoznali don F. Puttija ne mogu ga zaboraviti. Rodio se 1909. u Sarzani, u dobrostojećoj, duboko kršćanskoj obitelji. Imao je nešto manje od godine dana kad ga je zahvatio poliomijelitis s teškim posljedicama za čitav život. Bio je posebno lijep mladić, a bolest, kao i u slučaju Elvine Pallavicini, pridonijela je tomu da je shvatio prvenstvo duhovnih dobara u životu jednog čovjeka. 

Nakon što je diplomirao računovodstvo, izmjenjivao je rad s apostolatom dok nije susreo p. Pija iz Pietrelcine koji ga je duhovno usmjeravao i ohrabrio da postane svećenik. Nakon mnogih nezgoda, konačno je u dobi od 47 godina, 29. lipnja 1956., zaređen za svećenika i služio svoju prvu misu u San Giovanni Rotondu, na oltaru na kojem je svakodnevno celebrirao p. Pio. Zbog bolesti nije mogao imati župu, ali petnaest je godina obavljao ispovjedničku službu u Avellinu, Salernu i Napulju. U godinama nakon II. vatikanskoga koncila, don F. Putti je procijenio težinu krize u Crkvi i postao je uvjeren u potrebu da ponudi svojoj subraći svećenicima i vjernicima oruđe informacije, koje bi im pomoglo da brane katoličku vjeru. Od godine 1975. pa sve do smrti, 21. prosinca 1984., njegov se život identificirao s dvotjednikom koji je osnovao- SìSì NoNo, biltenom od nekoliko stanica koji je posijao paniku u Kuriji- gdje se naširoko raspačavao- zbog napada usmjerenih protiv onih koji su bili odgovorni za progresivističko napredovanje. 

Članci u listu 'SìSì NoNo' nisu bili potpisani. Govorkalo se, što je bilo samo dijelom istinito, da je među suradnicima bilo prelata i teologa tradicionalne orijentacije. Nije bilo toliko važno je li onaj tko je pisao bio ugledni katolički filozof ili njegov briljantni asistent: ono što se računalo bile su jasne tvrdnje kojima se iznosilo trajno crkveno Učiteljstvo, kao i isto tako jasne negacije kojima su se odbacivale neomodernističke teorije koje su kružile u sjemeništima i na katoličkim sveučilištima. U prvom broju biltena 'SìSì NoNo', 6. siječnja 1975., jedan je rimski svećenik pisao: 'Nezahvalan zadatak koji na sebe preuzima naša publikacija je plivanje protiv struje i da pomogne plivati protiv struje, ne zbog užitka, nego jer je, da se slijedi dobro, danas više nego ikad potrebno plivati protiv struje. Naša će publikacija širiti jasne ideje, govoreći 'da' ukoliko su u skladu s katoličkom vjerom koju su nam predali apostoli (koju čuva poučavajuća Crkva, dakle Papa i biskupi koji su mu podložni) i govoreći jasno 'ne' ukoliko je nastoje zamijeniti'.

Danas smo čvrsti u ljudskim odnosima i fleksibilni u načelima, s razornim posljedicama za društvo. Naprotiv, rimski svećenik bio je toliko strog s propovjedaonice koliko je bio blag i nježan u ispovjedaonici. Samo oni koji su mu bili bliski znaju s kolikom se velikodušnošću razdavao za spasenje duša. Pa ipak, don F. Puttija su se bojali, i još više 1981. kad je tužio zbog klevete ravnatelja novina 'Osservatore Romano', V. Volpinija, i dobio spor. Sud je osudio dnevnik Svete Stolice zbog 'pisane agresije, neopravdane i zlurade, izvršene samo da se povrijedi reputacija' lista 'SìSì NoNo'.

Nastanak dvotjednika 'SìSì NoNo' dogodio se krajem 1975. kad je ugledni rimski bibličar msgr. F. Spadafora pratio don F. Puttija u Ul. M. Mercatija u Rimu, sjedište izdavačke kuće Volpe kojom je upravljao ing. G. Volpe s kojim je surađivao. Bio sam nazočan na susretu kad je msgr. Spadafora srdačno preporučio publikaciju novoga antimodernističkog časopisa. Inženjer Volpe je uputio don F. Puttija k svom tipografu F. Pedanesiju koji je objavljivao 'SìSì NoNo' sve dok si Učenice Cenakula, skupina vjernih redovnica koje su surađivale s don F. Puttijem, nisu osigurale vlastitu tiskaru.

Treća izvanredna ličnost koje se želim spomenuti je upravo Giovanni Volpe, čiji je lik u mojem sjećanju uklesan s karakteristikama sličnima E. Pallavicino i F. Puttiju. Rođen je 1906., bio je sin slavnoga talijanskog povjesničara i akademika Gioacchina Volpea. Diplomirao je inženjerstvo i osnovao građevinsku tvrtku koja je postala ugledna u više zemalja u svijetu. Obogatio se i imao je duh mecene poput kneginje Pallavicini. Godine 1964. ustanovio je u Rimu istoimenu izdavačku kuću s dva časopisa, 'La Torre' i 'Intervento', a kasnije i Zakladu 'Gioacchino Volpe', u spomen na oca.

Katalog izdavačke kuće bio je tijekom dvadeset godina obogaćen znatnim rasponom auktora; konzervativnih, katoličkih, nacionalističkih. Neka mi bude dopušteno spomenuti prijevode na talijanski temeljnih djela katoličke kulture kao što su 'Luce del Medioevo' Régine Pernoud, 'L'eresia del XX secolo' Jeana Madirana, 'La sovversione nella liturgia' Louisa Sallerona, 'La grande eresia' i 'L'intelligenza in pericolo di morte' Marcela De Cortea i mnoge druge.

Giovanni Volpe bio je odrješit, visok i impozantan čovjek. M. Veneziani, jedan od njemu bliskih mladih ljudi, sjeća se da je kad ga je prvi put susreo odavao dojam renesansnoga gospodina: 'Dojmila me se pristalost njegove starosti, lišena znakova odmakle dobi, njegov dostojanstven i žovijalan hod, uznositost bijele brada koja je podsjećala na njegova oca, omekšana gotovo ražarenim licem i otvorenim na smješak- njegov bogat i snažan način govora'. No, usprkos njegovu zadovoljstvu u radu, obiteljski život mu nije bio jednostavan pa je otuda potjecala  ozbiljna tuga na njegovu izgledu. Nije bio samo mecena i kulutralni organizator, nego i veliki intelektualac, oduševljen umjetnošću i arheologijom: raspravljao je s auktorima knjiga koje je tiskao, ispravljao njihove skice i u prilogu 'Quartino dell'Editore', dodatku 'La Torrea' koji je uređivao, svakog mjeseca komentirao o politici i običajnosti.

Giovanni Volpe bio je potpuno čovjek desnice, monarhist, antikomunist, tradicionalni katolik. Mnogi susreti udruge Una voce za obranu latinskog i gregorijanskog pjevanja, kojom je tada predsjedao Carlo Belli, održani su u Volpeovu domu. On sâm je nakon izbijanja 'slučaja Lefebvre' 1976. napisao jedno djelo pod naslovom 'La doverosa impossibile obbedienza', u kojem se jasno izrazio: 'Nesumnjivo je da je poslušnost papi jedan od stupova na kojima se temelji Crkva, ali pretpostavlja se da je povrh toga objava i da joj je papa, kojem dugujemo poslušnost, sa svoje strane poslušan kao i višestoljetnoj tradiciji Crkve, ne nepokretnoj, ali niti u evoluciji sa svijetom, sa svojim dogmama, svojim obredima, svojim običajima, ako je istinito ono 'stat crux dum volvitur mundus'. [...] Papi se duguje poslušnost, ali papa duguje poslušnost Riječi i apostolskoj tradiciji. Papi se duguje poslušnost, ali dužnost je pape da toj poslušnosti dade karakter mogućnosti'.

Zaklada 'Volpe' organizirala je svakog rujna u Romagni seminare za mlade, a svakog proljeća međunarodne susrete koji su u Rimu okupljali antiprogresivne učenjake iz cijeloga svijeta. Diskutirali su o temama kao što su 'Auktoritet i sloboda', 'Povijesno pamćenje', 'Budućnost škole', 'Ne-prvenstvo ekonomije', 'Tradicija u kulturi sutrašnjice', a govorili su E. v. Kühnelt-Leddihn, E. Weber, J. Freund, A. Del Noce, M. De Corte, E. Paratore, M. Pallottino i mnogi drugi.

Nakon što je 15. travnja 1986. izgovorio na zaključne riječi na zadnjoj konferenciji o temi 'Da miru, ne pacifizmu', Giovanni Volpe spustio je glavu i preminuo, na nogama, kako je i prikladno za jednoga borbenog čovjeka kao što je bio on. Sprovodne je obrede prema drevnom rimskom obredu celebrirao don Emanuele du Chalard de Taveau, koji je nakon nekoliko mjeseci kao urednik naslijedio don F. Puttija u glasilu 'SìSì NoNo'. Zaklada 'Volpe' preživjela je još nekoliko godina zahvaljujući Giovannijevoj supruzi Elzi De Smaele, gospođi visokog ranga i inteligencije. U svibnju 1989. zaklada 'Volpe' održala je u palači Pallavicinija važnu revizionističku konferenciju o Francuskoj revoluciji, što je bio njen labuđi pjev. Predsjedao je A. Del Noce. Vjerujem da mogu reći da nitko kao Giovanni Volpe nije pridonio u Italiji njegovanju desne, katoličke i antikomunističke kulture u drugoj polovini XX. st. Ipak, Volpe nije od tadašnje desnice (Movimento Sociale) dobio senatorsku čast koju bi zaslužio i ne bi je prezro.

Kneginja Pallavicini, don Franceso Putti i inženjer Giovanni Volpe smatrani su teškim karakterima. Ja sam ih poznavao kao karakterne, cjelovite osobe kakve se danas više ne nalaze. Bili su muškarci i žene koji su vjerovali u snagu načela i koji se nisu ustezali od borbe da ih obrane. Tri ličnosti koje- pored svojih ljudskih slabosti- nisu dopustile da ih usisa ono za što se činilo da je neumoljiv tijek događaja. Povijesno pamćenje se sastoji i u tomu da se ne zaboravi one koji su nam prethodili na putu. Samo oni zaslužuju da ih proguta zaborav koji su od povijesti načinili idol, zaboravljajući postojanje ljudi i načela koji ih nadilaze i daju im orijentaciju."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI

Slike: extraecclesiamsalusnulla, CORRISPONDENZA ROMANA