Praktično

Rektor Svetišta Gospina bogomaterinstva i prior karmela u Concesi, Giorgio M. Faré, redovničkim imenom Juraj Marija od Presvetog Lica, objavio je knjigu s praktičnim naputcima za služenje svete mise prema redovitom i prema izvanrednom obliku rimskog obreda.

"[...] predgovor je napisao A. kard. Cañizares Llovera, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. Uvod u temu napisao je poznati liturgičar don N. Bux, donedavno konzultor Službe za papinske liturgije."

Otac Giorgio "iznosi didaktički tekst bogat slikama i skicama koji služi konkretnoj pouci celebracije i ministriranju u obama oblicima rimskog obreda. Svezak namijenjen svakom svećeničkom kandidatu, svećeniku i ministrantu.

Dio knjige posvećen izvanrednom obliku rimskog obreda predstavlja tihu misu- 'missa lecta'. Pisac to objašnjava time što ona treba poslužiti onima koji prvi put dolaze u izravan dodir sa starim obredom, i koji iz temelja trebaju naučiti celebraciju i ministriranje.

Onaj dio koji je namijenjen redovitom obliku, naprotiv, obrađuje svečanu misu kod koje je celebrant okružen s više ministranata, i možda đakonom, gdje se rabi kađenje.

Jasne i prijegledne skice i fotografije precizno i vrlo razumljivo ilustriraju objašnjenja."

Sadržaj knjige La Santa Messa nelle due forme del Rito Romano - Celebrare, servire e comprendere, može se pogledati ovdje.

Izvor: katholisches.info

Očinska skrb

Nastojanja da ime sv. Josipa uđe u kanon ispunio je bl. Ivan XXIII., čija je odredba stupila na snagu 8. prosinca 1962. U Rimskom kanonu otada stoji: "U zajedništvu s cijelom Crkvom častimo uspomenu ponajprije slavne Marije vazda Djevice, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Častimo i uspomenu blaženoga Josipa, zaručnika Djevičina, kao i blaženih apostola (...)".

U praksi nove mise Rimski kanon su većinom istisnuli drugi kanoni nastali u liturgijskoj reformi, nazvani euharistijskim molitvama, a nisu uključivali ime sv. Josipa. U dekretu Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu od 1. svibnja ove godine, Paternas vices, stoji da je još papa Benedikt XVI. htio Isusova poočima uvrstiti u II., III. i IV. euharistijsku molitvu, što sada provodi papa Franjo. Tu je odluku prvi prekjučer objavio Fr. Z.

"Prot. N. 215/11/L

DEKRET

Očinskom skrbi nad Isusom, sveti Josip Nazaretski, postavljen glavarom Gospodinove obitelji, divno je izvršio poslanje koje je po milosti primio u ekonomiji spasenja. Čvrsto prijanjajući otpočetka uz otajstva spasenja ljudskoga, postao je uzornim modelom one velikodušne poniznosti koja u kršćanstvu služi postizanju uzvišenih ciljeva i svjedokom redovitih krjeposti, jednostavnih i ljudskih, nužnih ljudima da budu dobri i pravi sljedbenici Kristovi. Po tim krjepostima je toga Pravednika, koji se s ljubavlju skrbio za Majku Božju i radosno se posvećivao podizanju Isusa Krista, Bog Otac postavio čuvarom svoga najvećega blaga. Zato ga je stoljećima puk Božji častio kao zaštitnika mističnoga tijela koje je Crkva.

Vjernici su u Katoličkoj crkvi uvijek iskazivali pobožnost sv. Josipu te svečano i trajno častili njegov spomen kao prečistog zaručnika Majke Božje i nebeskog zaštitnika čitave Crkve. Zato je blaženi papa Ivan XXIII., u danima Presvetog ekumenskog II. vatikanskog koncila, odredio da se ime svetog Josipa doda u drevni Rimski kanon. Vrhovni Svećenik Benedikt XVI. dobrohotno je prihvatio i odobrio pobožne želje koje su stigle s mnogih strana svijeta, i koje je sada Vrhovni Svećenik Franjo potvrdio imajući u vidu puno zajedništvo svetih koji, jednoć hodočasnici na ovom svijetu, sada nas vode Kristu i s Njim ujedinjuju.

Prema tomu, nakon zrela razmišljanja o spomenutim stvarima, Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, snagom ovlasti koje joj je dao Vrhovni Svećenik Franjo, ima zadovoljstvo odlučiti da se ime svetog Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije odsada doda u II., III. i IV. euharistijsku molitvu, koje se nalaze u trećem tipskom izdanju Rimskog misala, nakon imena Blažene Djevice Marije, kako slijedi:
- u II. euharistijskoj molitvi: «ut cum beáta Dei Genetríce Vírgine María, beáto Ioseph, eius Sponso, beátis Apóstolis»;
- u III. euharistijskoj molitvi: «cum beatissíma Vírgine, Dei Genetríce, María, cum beáto Ioseph, eius Sponso, cum beátis Apóstolis»;
- i u IV. euharistijskoj molitvi: «cum beáta Vírgine, Dei Genetríce, María, cum beáto Ioseph, eius Sponso, cum Apóstolis».

Glede latinskoga teksta, koriste se ove formule koje se od sada proglašavaju tipskima. Sama će se Kongregacija uskoro pobrinuti da osigura prijevode za raširenije zapadne jezike; za ostale će jezike prijevode pripraviti dotične biskupske konferencije, prema zakonskim normama, koje će potvrditi Sveta Stolica preko ovog dikasterija.

Bez obzira na protivno.

Dano pri Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, 1. svibnja 2013., na spomen sv. Josipa Radnika.

Antonio kard. CAÑIZARES LLOVERA
prefekt

+Arthur ROCHE
nadbiskup, tajnik"

Izvor: talijanski, francuski, engleski, španjolski, portugalski, njemački, poljski
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, WDTPRS

Priručnik

Kardinal Cañizares izjavio je 17. siječnja u govoru u Španjolskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici o temi "Katolička liturgija nakon II. vatikanskog koncila: kontinuitet i evolucija", da Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu priprema priručnik koji treba pomoći svećenicima da ispravno celebriraju, a vjernicima da bolje sudjeluju na svetoj misi. Rekao je: "Nadam se da će izaći ove godine, na ljeto."

Ponovio je koliku važnost II. vatikanski koncil daje liturgiji "čija se obnova mora shvatiti u kontinuitetu s Tradicijom Crkve, a ne kao prekid ili diskontinuitet", bilo zbog inovacija koje ne poštuju kontinuitet, bilo zbog zakočenosti koja sve zaustavlja na Piju XII.

Naglasio je da je svrha liturgije "klanjanje Bogu i spasenje čovjeka", ona nije naša kreacija, nego izvor i vrhunac Crkve. Kritizirao je zloporabu stvaranja spektakla od mise i podsjetio na važnost trenutaka šutnje. Uputio je na primjer sv. Ivana Krstitelja koji je rekao da se on sam mora smanjivati, a Krist rasti.

"Dodao je kako Koncil nije rekao da svećenik mora celebrirati misu licem prema narodu, da je naglasio važnost Krista na oltaru, što se ogleda u načinu na koji Benedikt XVI. služi misu u Sikstinskoj kapeli, prema oltaru. To ne isključuje da svećenik gleda u narod, posebno za vrijeme čitanja riječi Božje. Naglasio je potrebu pojma misterija, te pojedinosti kao što su oltar prema istoku i činjenicu da se žrtveni smisao euharistije ne smije izgubiti."

Osvrnuo se i na činjenicu da je u mnogim crkvama Presveti Sakrament smješten na pokrajnjem oltaru ili u kapelici, tako da je "tabernakul nestao", a ljudi pričaju prije mise i dolaze nepripravljeni.

Prema: ZENIT, Religión en Libertad
Slika: Una voce Laguna

Znak klanjanja

Među lijepim i važnim vijestima iz Tomina novog posta I lijepo i ružno, izabrao sam ovu lijepu novost:


"Kardinal A. Cañizares Llovera je u Katoličkoj crkvi odgovoran za provedbu liturgijskih smjernica Benedikta XVI. Španjolca je vladajući prvosvećenik 2008. pozvao u Rim i postavio za prefekta Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu.

U intervjuu za španjolsku agenciju 'ACI Prensa' kurijalni kardinal se izjasnio o pitanju primanja pričesti; predložio je katolicima da se pričešćuju klečeći, na jezik.

Kongregacija koju vodi priprema jedan dokument koji predviđa pričest klečeći i na jezik kao dostojanstven i prikladan oblik pričešćivanja kakav je papa Benedikt XVI. ponovo uveo u papinskim liturgijama. O tom izvješćuje Messainlatino.it.

Na pitanje što bi odgovorio, trebaju li se vjernici pričešćivati na ruku ili na usta, kardinalov je odgovor bio kratak i jednoznačan: 'preporučljivo je da vjernici pričest primaju na usta, klečeći.'

Na potpitanje je objasnio zašto svi koji se pričešćuju kod pape Benedikta XVI. pričest primaju na taj način. Klečeći je stav prikladan izraz, jer je 'pričešćivanje jedan sasvim poseban oblik klanjanja i priznavanja Boga. Radi se o svijesti da se nalazimo u izravnoj Božjoj prisutnosti, da je On došao k nama i da mi nismo dostojni', objašnjava kardinal Cañizares.

Prefekt naglašava da je pričest na taj način 'znak klanjanja koji trebamo povratiti. Mislim da je nužno da se u cijeloj Crkvi sveta pričest prima klečeći.'

O široko rasprostranjenoj praksi od '70.-ih godina, pričešćivanja stojeći, kaže: 'Tko prima svetu pričest stojeći, mora prignuti koljeno ili se duboko nakloniti, što nitko ne radi.'

Papin 'ministar' nadalje govori: 'Kad banaliziramo primanje pričesti, banaliziramo sve. Ne smijemo izgubiti jedan tako značajan trenutak kao što je primanje pričesti, stvarne prisutnosti Krista, Boga koji je ljubav, kako pjevamo u jednoj španjolskoj pjesmi.'

Agencija je upitala kardinala također o 'liturgijskim zloporabama' koje neki provode. Odgovorio je da ih je nužno 'ispraviti prije svega dobrom formacijom- sjemeništaraca, svećenika, kateheta, svih kršćanskih vjernika.'

Ta formacija mora osigurati da se 'celebrira dobro i dostojanstveno u skladu s propisima Crkve jer je to jedini način da se autentično slavi euharistiju.'

Zaključno je objasnio da u međusobno povezanim pitanjima formacije, pravilne i dostojanstvene celebracije liturgije te ispravljanja zloporaba 'mi biskupi nosimo jasnu odgovornost i ne smijemo je zanemariti, jer sve ono što činimo da se euharistija dostojno slavi, služi dostojanstvenom i dobrom sudjelovanju na euharistiji.'"

Izvor: katholisches.info
Slika: Orbis Catholicus Secundus

Kongres

U Rimu je na dominikanskom Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskog, Angelicumu, od 13.-15 svibnja održan treći kongres o motupropriju Summorum Pontificum u organizaciji udruga Giovani e Tradizione i Amicizia Sacerdotale Summorum Pontificum, pod naslovom Nada za cijelu Crkvu. Istoga dana kad je kongres započeo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei izdalo je naputak Universae Ecclesiae za provedbu motuproprija Summorum Pontificum iz 2007. god. Među referentima su bili prefekt Kongregacije za nauk vjere A. kard. Cañizares Llovera, Predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana K. kard. Koch, nama poznati biskup bayonnski msgr. M. Aillet, tajnik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei msgr. G. Pozzo i mnogi drugi. Nije izostao ni msgr. A. Schneider, ORC koji se zauzeo za ponovno uvođenje nižih redova. Skup je medijski bio dobro popraćen, a sažetke i slike možete vidjeti na stranici Rinascimento Sacro, Orbis Catholicus i dr. Završio je svečanom pontifikalnom sv. misom u izvanrednom obliku koju ju služio W. kard. Brandmüller na oltaru Katedre u Bazilici sv. Petra, a zborom je ravnao 94-ogodišnji kard. Bartolucci.

Na marginama skupa je na nekoliko kratkih pitanja odgovorio msgr. Schneider, ORC. Izrazio je radost zbog nazočnosti velikog broja mladih svećenika i mladeži, što je vanjski znak mladosti Crkve. Uvjeren je da se u klasičnoj sv. misi nalazi, kako je kongres i naslovljen, nada Crkve. Ako taj oblik 'ljudima više pomaže, zašto ga onda ne bismo trebali širiti? Zato ima veliku pastoralnu vrijednost.' Na pitanje što drevna misa znači njemu osobno i kao biskupu, odgovara: 'Meni je osobno taj oblik jako pomogao. Sâm celebriram u izvanrednom obliku koji puno pomaže da se iznutra shvati susret s Kristom u svetoj liturgiji. Cijeli tijek obreda je tako uređen da uopće nema slobodnog prostora da se čini nešto svoje. Čovjek se potpuno izgubi u Kristu jer je Krist pravi celebrant. To mi je jako pomoglo i mislim da će pomoći i mnogim drugim svećenicima.' (Zenit)

Slika: Orbis Catholicus Secundus

Nužnost zaokreta

Povodom treće godišnjice motuproprija Summorum Pontificum, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, A. kard. Cañizares Llovera, dao je intervju u kojem iznosi svoja zapažanja o promjenama koje su se dogodile u protekle tri godine, kao i o onomu što bi tek trebalo učiniti.

"-Uzoritosti, Sveti Otac je u pismu biskupima svijeta glede glasina koje su prethodile motupropriju "Summorum Pontificum", napisao da su reakcije bile od radosnog prihvaćanja do tvrdoga protivljenja. Je li se klima promijenila?

Klima je u biti ostala ista, ali vjerujem da se stvari mijenjaju. Sada se puno bolje razumije cilj motuproprija. Poraslo je razumijevanje za liturgiju u tradiciji Crkve. Isto vrijedi za hermeneutiku kontinuiteta. Sve to ne koristi samo prihvaćanju i provođenju motuproprija, nego također obogaćuje liturgijsku obnovu i unaprjeđuje ju- u smislu da se ponovo oživljuje duh liturgije.

-U Francuskoj dva dijecezanska sjemeništa poučavaju svoje sjemeništarce objema formama rimskog obreda. Što mislite o tom modelu?

Postoji samo jedna liturgija. Prema tomu oba oblika celebracije rimskog obreda pripadaju formaciji- jer se radi o jednoj te istoj liturgiji. Važno je napomenuti da Crkva, zbog hermeneutike kontinuiteta, nije zamrznula misal Ivana XXIII., ali nije niti prekinula s njim. Tradicija Crkve je integrirana u razvoju II. vatikanskog koncila, zato se liturgijsko obrazovanje mora ravnati prema konstituciji 'Sacrosanctum Concilium'. Glede bogatstva rimskog obreda u njegovoj ukupnosti- u što spada i misal Ivana XXIII. i poslijekoncilska liturgijska reforma; to dvoje se ne smije suprotstavljati, nego je oboje izraz istoga liturgijskoga bogatstva.

-Dijelite li mišljenje biskup Toulona, koji svoje sjemeništarce formira u oba oblika obreda i drži da je to idealno?

Biskup Toulona je izvanredan čovjek, svu tradiciju Crkve želi gledati u svjetlu hermeneutike kontinuiteta. Budući da 'Sacrosanctum Concilium' i dalje vrijedi, biskup provodi u ovom obliku jedinstvenu formaciju, prema kojoj se poučavaju oba oblika rimskog obreda. U Toulonu su vidljivi dobri plodovi.

-Koji se elementi izvanrednog oblika mogu integrirati u redoviti oblik obreda?

Osjećaj za otajstveno i sveto, a prije svega osjećaj za to što znači Božje gospodstvo. Radi se o veličini i misteriju Boga. Čovjek je uvijek nedostojan imati udjela na tom božanskom daru liturgije. Moramo ponovo priznati Božje pravo, 'ius divinum'- što prije to bolje. Danas se često liturgija čini kao nešto na što čovjek polaže pravo i u čemu čovjek djeluje. To odražava sekularizaciju našega društva kod koje ostale stvari padaju u drugi plan. To je razlog što reforma II. vatikanskog koncila nije mogla, kako se nadalo, dati svoje bogatstvo i veličinu.

-Što preporučujete svećenicima? Gdje oni trebaju započeti?

Svećenici se ponovo trebaju pripremati na svetu misu onako kako je predviđeno u izvanrednom obliku. To također vrijedi za pokornički obred i svijest o tomu da zapravo nismo dostojni celebracije, ali se uzdamo u Božje milosrđe i opraštanje, i tako se u celebraciji približavamo nazočnosti Božjoj. Blago koje ne smijemo zaboraviti je dimenzija žrtve kako je opisana u molitvenim tekstovima [izvanrednog oblika]. Sve to dovodi do dubokoga stava koji trebamo interiorizirati.

-U svom pismu biskupima, Sveti Otac je naglasio, da je cilj motuproprija unutarnje pomirenje u Crkvi. Kako gledate na debatu o nedopuštenim ređenjima Piova bratstva?

Ređenja predstavljaju drastičan trenutak u vrijeme teških odluka. Bilo bi poželjno pričekati s ređenjima, jer bi to mogla biti otežavajuća okolnost, ukoliko dođe do prave prilike za otvaranje i mogućnosti sporazuma.

-Glede svjetskoga dana mladeži 2011. u Madridu; što preporučujete mladima koje zanima stara misa?

Mladež mora biti poučena u duhu liturgije. Bila bi pogrješka na polemičan način im odrediti jedan ili drugi oblik. Mora ih se uvesti u klanjanje i u duh otajstva. Treba im posredovati pohvale i zahvaljivanje- i sve ono što je činilo liturgijsko slavlje Crkve kroz stoljeća. Danas mladeži nedostaje liturgijske edukacije- neovisno o obliku koji su usvojili. To je, također Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, izazov za blisku budućnost. Danas trebamo novi liturgijski pokret, kao što je to bilo u XIX. i XX. st. Pri tomu nije riječ o ovom ili onom obliku, nego o liturgiji kao takvoj.

-Kako može nastati takav pokret?

Treba nam novi uvod u kršćanstvo, također za djecu i mladež. Uvod u liturgiju se ne sastoji samo u tomu da se nešto zna o celebraciji, iako je to, naravno, neizostavno u teološkom i doktrinalnom smislu. Mladež i djeca trebaju sudjelovati na liturgijama slavljenim vrlo dostojanstveno, koje su potpuno prožete otajstvom Boga, gdje je pojedinac svjesno uključen. Aktivna participacija ne znači da se nešto treba činiti, nego da treba ući u klanjanje i tišinu, u slušanje i prošnju i sve ono što doista čini liturgiju. Dok se to ne dogodi, nema liturgijske obnove. Moramo se zaokrenuti za stotinu i osamdeset stupnjeva. Pastoral mladeži mora biti mjesto gdje se u Crkvi događa susret sa živim Kristom. Gdje se Isus Krist pojavljuje kao netko od jučer, nije moguća niti liturgijska edukacija, niti aktivna participacija. Dokle god se ne probudi svijest o tomu da je Krist živ, neće biti ništa od toliko potrebne obnove."

Izvor i slika: New Liturgical Movement

Popis izvanrednih

Messainlatino.it prenosi popis stotridesetosmorice biskupa koji su celebrirali ili asistirali misi po izvanrednom obliku nakon stupanja na snagu motuproprija "Summorum Pontificum"- dvadesetak su kardinali. Popis je i duži, čitatelji su u komentarima naveli neka izostavljena imena, dok je pod Mađarskom krivo navedeno ime Farhat, biskup je Libanonac. Isto tako za Poljsku treba dodati da su celebrirali biskupi Małysiak, Pieronek, Depo, Balcerek, Dziuba i Zycinski, a asistirali nadb. Gołębiewski i biskupi Dec i Miziński, dok msgr. Szurek nije biskup. Nedostaju francuski kardinal Barbarin i njegov pomoćni biskup Batut. Od Filipinaca su tu još biskupi Escaler, Hobayan, Gregorio i nadb. Lagdameo. Izostavljena je Austrija gdje je nakon motuproprija celebrirao poznati biskup Andreas Laun.

"NJEMAČKA: biskupi Dick, Hanke, Mixa
ARGENTINA: biskupi Baseotto, Laise, Sánchez Sorondo
AUSTRALIA: kardinal Pell. Biskupi Hart, Elliot, Grech, Coleridge, Jarret
BELGIJA: biskup Leonard
BRAZIL: biskupi Arêas Rifan, Silva Matthes, Da Silva, Guimaraes
KANADA: biskupi Roussin, Miller, Prendergast, Elliot, Lemay, Blais
ČILE: kardinal Medina Estévez. Nadbiskup Piñera Carvallo
KINA: kardinal Zen
KOLUMBIJA: kardinal Castrillón Hoyos
DANSKA: biskup Kozon
ŠPANJOLSKA: kardinal Cañizares, Martínez Sistach, Herranz, Navarrete
SJEDINJENE DRŽAVE: kardinali Foley, George, Levada, Egan. Biskupi Vann Johnston, D´Arcy, Cordileone, Doran, Blair, Grech, Nienstedt, Bruskewitz, Finn, Morlino, Dewane, Bevard, Serratelli, Perry, Slattery, Burke, Matano, Burbidge, Foleih, Tobin, Hernann, Rhoades, Vigneron, Brunett, Timlin, Conley, Reiss, Di Noia, Carlson
FILIPINI: biskupi Escaler, Obayan, De Gregorio
FRANCUSKA: kardinali Ving-Trois, Ricard. Biskupi: Thomazeau, Scherrer, Madec, Boivineau, Delmas, Guillaume, Rey, Fikart, Aillet, Aumonier, Brouwet, Wintzer, Gaidon, Pansard, Riocreux
GABON: biskupi Engonel, Madega
MAĐARSKA: biskupi Varga, Farhat
ITALIJA: kardinali Antonelli, Piovanelli, Poggi, Scola. Biskupi Bettori, Fisichella, Appignanesi, Tardelli, Oliveri, Giovanetti, Brugnaro, Rabitti, Molinari, De Magistris, Ravignani
IRSKA: biskupi Martin, Magee
KAZAHSTAN: biskup Schneider
LIHTENŠTAJN: nadbiskup Haas
MONAKO: nadbiskup Barsi
NIGERIJA: biskupi Tochukwu Ukwuoma, Ochiagha
NOVI ZELAND: biskup Meeking
POLJSKA: biskupi Balcerek, Szurek, Golebiewski, Depo, Deca, Malysiak, Dziuba
UJEDINJENO KRALJEVSTVO: kardinal O´Brien. Biskupi Stack, McMahon, Kenney, Malcolm, Moran, Arnold, Hopes, Longley
ČEŠKA: biskup Baxant
SLOVENIJA: kardinal Rodé
ŠRI LANKA: nadbiskup Ranjith
ŠVICARSKA: biskupi Genoud, Huonder"

Izvor: Messainlatino.it

Novi liturgijski pokret

Kad sam danas dovršavao ovaj prijevod intervjua P. Rodarija s kardinalom Cañizaresom, vidio sam da već postoji na hrvatskom i to još od 23. siječnja na portalu paxtibi.net, koji sam tek nedavno uočio. To je prijevod s engleskog, a ja sam prevodio s njemačkog, osim zadnjega pitanja i odgovora koji se odnose na situaciju Crkve u Španjolskoj, što možete pročitati na spomenutom portalu koji donosi i druge zanimljive tekstove, poput okružnice msgr. Ranjitha kojom nastoji uvesti reda u liturgiju svoje nadbiskupije.

"- Što nam je rekao kardinal o svojim iskustvima nakon prve godine provedene u Rimskoj kuriji:

Primio sam zadatak da, uz dragocjenu i neizostavnu pomoć mojih suradnika, izvršim zadaću koja je Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu dodijeljena u apostolskoj konstituciji "Pastor Bonus" Ivana Pavla II.: prije svih sakramenata, red i promicanje svete liturgije. Zbog religijske i kulturalne situacije našega vremena i zbog visokoga prioriteta koji ima liturgija u životu Crkve, mislim da se moja glavna zadaća sastoji u tomu, da punim zauzimanjem i predanošću, poradim na oživljavanju i razvijanju liturgijskoga duha i osjećaja u savjesti i životu vjernika. Cilj je da liturgija postane središte i srce zajednice, kako bi svi, svećenici i vjernici, prepoznali u njoj bitni i neophodni sadržaj našega života. Samo tada možemo živjeti od liturgije i samo onda ona može biti, kako je II. vatikanski koncil rekao, "izvor i vrhunac" kršćanskoga života.

Nakon jedne godine na vrhu ove Kongregacije, svakodnevno doživljavam potrebu da u Crkvi, na svim kontinentima, počne djelovati liturgijski impuls. Impuls koji bi opet oživio bogatu baštinu Koncila i velikoga liturgijskoga pokreta XIX. i prve polovice XX. st., s ljudima poput Guardinija, Jungmanna i ostalih, koji je postao plodnim u Crkvi na II. vatikanskom saboru. Tu leži odluka o našoj budućnosti i budućnosti cijeloga svijeta. Kažem to jer budućnost Crkve i čovječanstva leži u Bogu, u životu Božjem i u onomu što od Njega dolazi- a to se događa u liturgiji i po njoj. Samo će Crkva koja živi iz istine liturgije biti sposobna dati svijetu ono što ga može obnoviti, preobraziti i ponovo stvoriti: Bog, samo Bog i Njegova milost. Liturgija je u svom najčistijem obliku prisutnost Božja, djelo Božje koje oslobađa i ponovo oživljuje, priopćavanje i udjelovanje u Njegovoj milosrdnoj ljubavi, klanjanje i priznavanje Boga. Samo nas ona može spasiti.

- Guardini i Jungamnn su bili dva stupa liturgijskoga pokreta proteklih desetljeća. Utjecali su na Josepha Ratzingera u njegovu "Duhu liturgije". Vjerojatno su inspirirali objavljivanje motuproprija "Summorum Pontificum". Kaže se da motuproprij također predstavlja (neki misle, štoviše, u prvom redu) Papinu ispruženu ruku Piovu bratstvu. Je li tako?

To je činjenica, ali mislim da motuproprij također ima značajnu vrijednost u sebi samom, za Crkvu i za liturgiju. Iako se nekima to ne sviđa, što se vidi iz reakcija koje su stigle i stižu, moramo biti pravedni pa reći da motuproprij nije korak natrag niti predstavlja okretanje prošlosti. Jednostavno se radi o tomu da se priznaju i prihvate, bogatstva i baština velike tradicije, koje u liturgiji nalaze svoj pravi i duboki izraz. Crkva si ne može dopustiti da se odrekne, zaboravi ili opozove blaga te bogate baštine koja je sadržana u rimskom obredu. Izdala bi i zanijekala samu sebe. Ona niti može napustiti povijesno nasljeđe crkvene liturgije niti može pokušati sve napraviti iznova- onako kako su neki vjerovali- a da ne odreže bitne dijelove same Crkve.

Neki su koncilsku liturgijsku reformu shvatili kao prekid, a ne kao organički razvitak tradicije. U tim godinama nakon Koncila je "promjena" bila upravo čarobna riječ. Moralo se promijeniti ono što je bilo, dotle da se potpuno napusti; sve je trebalo postati novo, upravo je bilo nužno uvoditi novine- rezultat je bio ljudsko djelo i ljudska tvorevina. Ne smijemo zaboraviti da su liturgijska reforma i godine nakon Koncila bile u vrijeme kulturalne klime koju je obilježavala ili u kojoj je prevladavala predodžba čovjeka kao "tvorca". To je teško spojivo s liturgijom koja je prije svega djelo Božje, koja priznaje Njegovo vrhovništvo i Njemu se klanja, te predstavlja tradiciju koju smo primili i koja nam je dana jednom zauvijek. Nije naše da si oblikujemo liturgiju, ona nije naše djelo, nego djelo Božje.

Ta predodžba o čovjeku kao "tvorcu" koja vodi u sekularizirani pogled na sve stvari i u kojoj nema mjesta za Boga, ta strast za promjenom i ukidanjem tradicija još nije prevladana. To je po mojem viđenju jedan od razloga zašto mnogi s takvim nepovjerenjem promatraju motuproprij, zašto nekima tako teško pada da ga prihvate i prime k srcu, zašto im tako teško pada da se opet okrenu velikom blagu rimske liturgijske tradicije i da teže i prihvate međusobno obogaćivanje između "redovitoga" i "izvanrednoga" oblika jednoga rimskog obreda.

Motuproprij ima veliku vrijednost koju svatko treba priznati, i to nema veze samo s liturgijom ,nego s Crkvom uopće, s onim što tradicija jest i što predstavlja i bez čega bi Crkva bila podvrgnuta neprestanoj promjeni poput ljudskih ustanova. Očito je da motuproprij isto tako mora gledati s obzirom na to kako se gleda i hoće interpretirati II. vatikanski koncil. Kada netko promatra i tumači Koncil pod ključnim pojmom prekida i diskontinuiteta tada pogrješno razumije i potpuno unakazuje Koncil. zato, kako naglašava Papa, samo nas hermeneutika kontinuiteta vodi točnom i ispravnom pogledu na Koncil. Samo tako možemo potpuno razumjeti istinu koju izgovara i naučava, što posebno vrijedi za Konstituciju "Sacrosanctum Concilium" o božanskoj liturgiji, koja se ni na koji način ne može odvojiti od te cjelovitosti. Sukladno tomu motuproprij ima najviši značaj za cijelu crkvenu zajednicu.

- Papa podupire polagan, ali nužan proces ponovnoga približavanja Crkve istinskom liturgijskom duhu. Ali, postoji dosta razilaženja i protivnih stavova. Kardinal Cañizares govori o njima:

Veliko Papino postignuće sastoji se, prema mojem mišljenju, u tomu što nas ponovo vodi bliže istini liturgije i mudrom pedagogijom nas uvodi u pravi "Duh liturgije" (njegova knjiga prije nego je postao papom). U prvom redu slijedi jednostavan odgojni smjer koji želi promicati taj duh ili pravi smisao liturgije, kako bi prevladao redukcionistički pogled koji je u liturgiji još uvijek duboko ukorijenjen. Kao Papa on je prvi koji može svoj, tako bogat nauk na tom području, primijeniti u praksi. Svi poticajni primjeri koji prate njegove liturgije, smjeraju u tom pravcu. Kada želimo živjeti liturgiju tako kako odgovara njenom duhu, i ako ne želimo izgubiti blaga i liturgijsku baštinu tradicije, obvezni smo prmijeniti te primjere i taj nauk. Povrh navedenoga, to je i veliki dar za toliko žurno nužnu vjersku naobrazbu kršćanskoga puka. To je perspektiva u kojoj treba gledati taj motuproprij koji potvrđuje mogućnost celebracije rimskim misalom Ivana XXIII.- onoga misala koji, uz promjene koje su uslijedile tijekom vremena, seže do vremena sv. Grgura Velikoga pa i ranije.

Svakako je istina da oni koji žele ostvariti svoje pravo da celebriraju ili sudjeluju na misi po "starom obredu", odnosno "izvanrednom obliku", imaju puno teškoća. Zapravo nema razloga za ta protivljenja ili čak sumnjičenja i etiketiranja poput "pretkoncilsko" ili još gore "antikoncilsko". Postoje različiti razlozi zašto je to tako, ali u konačnici se radi o motivima koji vode razumijevanju reforme liturgije shvaćene kao prekid, i koji leže izvan tradicije i "hermeneutike kontinuiteta", kako zahtijeva prava liturgijska reforma prema ispravnoj interpretaciji II. vatikanskoga. Ne smijemo zaboraviti da u liturgiji, napokon, diramo u samu bit vjere i Crkve, i zato je uvijek u povijesti, kad se nešto mijenjalo u liturgiji, dolazilo do napetosti pa čak i podjela.

- Od govora pape Benedikta XVI. rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., u središtu je pontifikata nužnost tumačenja II. vatikanskog koncila u kontinuitetu, a ne u svjetlu prekida s prošlošću. Što to znači s liturgijskoga gledišta?

To, među ostalim, znači da ne možemo dovršiti liturgijsku obnovu, niti učiniti liturgiju središtem i izvorom kršćanskoga života, ako interpretacijskim ključem prekida prilazimo tradiciji koja nosi taj bogati izvor života i božanskoga dara, koji je hranio i oživljavao kršćanski puk. U tom su smislu pouke i primjeri Benedikta XVI. zaista temeljni. Zato moramo ozbiljne i duboke pouke koje on ima za nas, energično širiti, uključujući i ono što je rekao prije izbora za papu i što tako jasno izlaže u apostolskoj pobudnici "Sacramentum Caritatis".

- Kongregacija kojoj predstoji kardinal Cañizares, prošloga se ožujka sastala u punom sastavu i nakon toga predala Svetom Ocu neke prijedloge.

Kongregacija se u punom sastavu bavila u prvom redu euharistijskim klanjanjem, euharistijskim slavljem kao klanjanjem i klanjanjem izvan svete mise. Neke naše zajedničke zaključke predstavili smo Svetom Ocu. Ti zaključci, koje je Papa odobrio i na koje nas je ohrabrio, određuju rad Kongregacije za nadolazeće godine. Njihov je predmet ponovno oživljavanje i poticanje novog liturgijskog pokreta, koji u vjernosti nauku Koncila i pape Benedikta XVI., stavlja liturgiju na središnje mjesto koje joj pripada u životu Crkve.

Prijedlozi se odnose na poticanje i promicanje klanjanja koje se duguje Bogu kao Gospodinu u kršćanskoj liturgiji, koje je neodvojivo povezano sa stvrnom i bitnom prisutnošću Kristovom u Euharistijskom Sakramentu i neophodno za život Crkve. Prestanak zloporaba i njihovo ispravljanje- nažalost ima ih jako puno- nije rezultat sjednice u punom sastavu, ali to je naravno nešto što upravo pogađa samu liturgiju te budućnost Crkve i njenoga zajedništva. Na ovom pitanju- dakle, brojnih liturgijskih nepravilnosti i njihova ispravljanja- Kongregacija je već prije nekoliko godina objavila jednu vrlo značajnu instrukciju, koja nas sve obvezuje: "Redemptionis Sacramentum". Ukoliko kao katolici hoćemo nešto pridonijeti obnovi svijeta, ispravak postojećih nepravilnosti je obveza od prvorazrednog značenja.

Ti zaključci (zasjedanja u punom sastavu) nemaju, uostalom, za cilj spriječiti svaku kreativnost, ali ide se za tim da se promiče i ponovo oživi istina liturgije, njen najdublji smisao i njen vlastiti duh. Nitko od nas ne može previdjeti da liturgijska kreativnost, kako se često shvaća i prakticira, znači kraj liturgije i vodi njenoj sekularizaciji, jer stoji u proturječju prema biti liturgije.

- Govore li zaključci nešto o primjeni latinskoga jezika?

Ne, nije ništa rečeno o tomu da se latinskom u redovitom obredu dâ više prostora, također nije bilo riječi o dvojezičnim misalima, oni su se nakon Koncila na nekim mjestima već pojavili. Ali, ne smije se zaboraviti, da Koncil u Konstituciji "Sacrosanctum Concilium" ni na koji način ne dokida latinski, on ostaje poštovanja dostojan jezik rimskog obreda.

- Postoji još mnogo drugih važnih pitanja, okretanje prema istoku...

Nismo se na sjednici u punom sastavu bavili pitanjima kao što su "versus orientem", pričest na jezik, i ostalim pitanjima koja katkad povlače prigovor vraćanja natrag, konzervativizma ili elitizma. Također mislim da se tim važnim pitanjima, okretanje prema istoku, vidljivi križ na sredini oltara, pričest klečeći, gregorijanski koral, ne smije olako baviti. O njima se u svkom slučaju mora govoriti utemeljeno i s poznavanjem uzrokâ, tako kako govori Sveti Otac. Sve se to odnosi i promiče također istinu celebracije. Isto vrijedi za aktivno sudjelovanje, koje treba gledati u smislu kako je iznio Koncil i nikako drugačije.

Važno je da se liturgija slavi u istini i promiče u cijelom puku Božjem duh i smisao liturgije na način, da se od liturgije može živjeti. Od najvišeg je značenja da liturgija zrači i promiče duh svetosti i otajstva, kako bi u vjernicima opet oživjela svijest o stvarnoj prisutnosti Gospodinovoj i o daru Božjem koji je tu djelotvoran. Za to je potrebno klanjanje, štovanje, čašćenje, razmatranje, molitva, pohvale, zahvaljivanje i mnoge druge stvari koje su u opasnosti da budu izgubljene. Kada promatram ili sudjelujem u Papinim liturgijama, u kojima su već ostvarene mnoge ove stvari, sve je jasnije da se ovdje ne radi o rubnim pojavnostima, nego o stvarima koje u sebi samima i za istinu celebracije imaju veliku izražajnu snagu i poučnu vrijednost i čija izočnost predstavlja nedostatak."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika: Orbis Catholicus Secundus

Uvod u duh liturgije

Papin ceremonijar msgr. Guido Marini održao je predavanje na Svećeničkoj konferenciji u Rimu, 6. siječnja 2010. godine, u kojemu je govorio o nužnosti "reforme reforme". Konferenciju su organizirali Australska bratovština katoličkog klera i Bratovština katoličkog klera u Sjedinjenim Državama za svećenike engleskoga jezika povodom Svećeničke godine. Program je uključivao predavanja, svete mise u izvanrednom i redovitom obliku rimskog obreda kao i Večernju s blagoslovom prema starijem ususu koju je predvodio nadbiskup Joseph Augustine Di Noia, OP tajnik Kongregacije za bogoštovlje. Darió kardinal Castrillón Hoyos celebrirao je u redovitom obliku rimskog obreda, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, Antonio kardinal Cañizares Llovera, u izvanrednom obliku i prefekt Apostolske signature nadbiskup Raymond Burke u redovitom obliku.

"Uvod u duh liturgije

Vatikanski Grad, 6. siječnja 2010.

Konferencija povodom Godine svećenika

Napisao msgr. Guido Marini
Ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja

Predlažem da se usredotočimo na nekoliko tema povezanih s duhom liturgije i o njima zajedno razmišljamo. Namjeravam dirnuti u predmet koji zahtijeva da se o njemu iscrpno govori. Ne samo zato što je zahtjevna i složena zadaća govoriti o duhu liturgije, nego i zato što su već napisana brojna važna djela koja se tiču ovoga predmeta, čiji su auktori neupitno visokoga kalibra u teologiji i liturgiji. Među mnogima osobito mislim na dvojicu: Romana Guardinija i Josepha kardinala Ratzingera.

S druge strane, sve bitnije je govoriti o duhu liturgije osobito među nama članovima svetog svećeništva. Osim toga, postoji žurna potreba za reafirmacijom «autentičnoga» duha liturgije, kakav se nalazi u neprekinutoj tradiciji Crkve i potvrđen, u kontinuitetu s prošlošću, u najrecentnijem nauku Učiteljstva: počevši od II. vatikanskog koncila do današnjega pontifikata. Namjerno sam uporabio riječ kontinuitet, vrlo dragu našem Svetom Ocu. On ju je učinio jedinim auktoritativnim kriterijem pomoću kojega se može ispravno interpretirati život Crkve, i još točnije, koncilski dokumenti uključujući sve u njima predložene reforme. Može li biti drugačije? Može li se uistinu govoriti o Crkvi prošlosti i o Crkvi budućnosti kao da se u tijelu Crkve zbio povijesni lom? Može li netko tvrditi da je Zaručnica Kristova u nekom prošlom razdoblju živjela bez pomoći Duha Svetoga, pa da njeno sjećanje zato treba izbrisati, ciljano zaboraviti?

Pa ipak, katkad vidimo kako neki pojedinci slijepo slijede način mišljenja koji se opravdano i primjereno naziva ideologijom, ili radije predrasudom prema povijesti Crkve koja nema ništa zajedničko s autentičnom vjerom.

Plod takve zavodničke ideologije je često ponavljana distinkcija između pretkoncilske i postkocilske Crkve. Takav način izražavanja može biti legitiman jedino pod uvjetom da se time ne podrazumijevaju dvije Crkve: pretkoncilska Crkva, koja nema više što reći ili dati jer je nadiđena, i druga, postkoncilska, kao nova realnost koju je donio Koncil, i po svom pretpostavljenom duhu, nije u kontinuitetu sa svojom prošlošću. Takav način govorenja, štoviše, mišljenja ne smije biti naš. Osim što je netočan, već je prevladan i zastario, možda razumljiv s povijesne točke gledišta, ali ipak povezan s razdobljem u crkvenom životu koje je sada završilo.

Ima li ova rasprava o «kontinuitetu» išta s temom o kojoj smo pozvani govoriti u ovom predavanju? Da, apsolutno. Ne držimo se duha liturgije ako ne pristupamo s mirom, ostavljajući svaku polemiku s obzirom na bližu ili dalju prošlost. Liturgija ne može i ne smije biti prilika za konflikt između onih koji u onome prije nalaze samo dobro, i nasuprot njima onih koji gotovo uvijek u ranijem vide što je pogrešno. Jedino raspoloženje koje nam dopušta da postignemo autentičan duh liturgije, s radošću i duhovnim zadovoljstvom, je da sadašnju i prošlu liturgiju Crkve promatramo kao jedno nasljeđe u neprekinutom razvoju. Duh, sukladno tomu, koji od Crkve moramo primiti i koji nije plod naše stvaralaštva. Duh, dodajem, koji vodi onomu što je bitno u liturgiji, ili preciznije, molitvi koju nadahnjuje i vodi Duh Sveti, gdje Krist nastavlja biti prisutan za nas danas, da se probije u naše živote. Doista, duh liturgije je liturgija Duha Svetoga.

Ne pretendiram prodrijeti u sve dubine predložene teme, niti da razmotrim svekolike različite aspekte nužne za panoramsko i sveobuhvatno razumijevanje ovoga pitanja. Ograničit ću se samo na nekoliko elemenata bitnih za liturgiju, posebice s obzirom na slavlje Euharistije, kako ih Crkva propisuje, i na način mojih iskustava u protekle dvije godine u službi našeg Svetog Oca Benedikta XVI. On je autentičan učitelj duha liturgije, kako naukom tako i primjerom koji daje slaveći svete obrede.

Ako za trajanja ovih razmišljanja o biti liturgije, spomenem neka ponašanja za koja držim da nisu potpuno u skladu s autentičnim duhom liturgije, učinit ću to tek kao mali doprinos kako bi se taj duh sve više isticao u svoj svojoj ljepoti i istini.

1. Sveta liturgija, veliki Božji dar Crkvi

Dobro znamo da je II. vatikanski sabor u cijelosti posvetio prvi dokument liturgiji: «Sacrosanctum Concilium» . Nazvan je konstitucijom o svetoj liturgiji.

Želim naglasiti termin «sveta» koji se primijenjuje na liturgiju, zbog njegove važnosti. Tako su koncilski oci namjeravali ojačati sveti karakter liturgije.

Što, dakle, mislimo pod svetom liturgijom? Istok bi u ovom slučaju govorio o božanskoj dimenziji liturgije, ili preciznije, o dimenziji koja nije ostavljena na volju čovjeku, jer je dar koji dolazi odozgor. Odnosi se, drugim riječima na otajstvo spasenja u Kristu, povjereno Crkvi kako bi ga učinila pristupačnim u svakom trenutku i na svakom mjestu pomoću objektivne naravi liturgijskih i sakramentalnih obreda. To nas doista nadilazi, trebamo to primiti kao dar koji nas treba preobraziti. Zaista, II. vatikanski koncil potvrđuje: «svako liturgijsko slavlje, jer je čin Krista svećenika i njegova tijela koje je Crkva, sveti je čin.» («Sacrosanctum concilium», br. 7)

Iz te perspektive nije teško prepoznati koliko su neki modeli koji se provode daleko od autentičnoga duha liturgije. Zapravo, neki pojedinci su rastrojili liturgiju Crkve na razne načine pod izgovorom krivo zamišljene kreativnosti. To je učinjeno na temelju prilagodbe mjesnoj situaciji i potrebama zajednice, prisvajajući si tako pravo uklanjanja, dodavanja ili mijenjanja liturgijskog obreda u težnji za dostizanjem subjektivnih i emocionalnih ciljeva. Zbog toga smo mi svećenici uvelike odgovorni.

Iz toga je razloga još 2001., tada kardinal Ratzinger ustvrdio: «Postoji potreba, barem nove liturgijske svijesti koja bi mogla zaustaviti tendenciju da se prema liturgiji ponaša kao da je objekt za manipulaciju. Dosegli smo točku kada si liturgijske skupine same kroje nedjeljnu liturgiju. Rezultat je zacijelo maštovit proizvod skupine sposobnih i vještih pojedinaca. Ali, tako ne susrećem potpuno Drugoga, Svetoga, koji mi se daruje; nego samo vještinu skupine ljudi. Tada shvaćamo da tražimo nešto drugo. To je premalo, i nešto drugo. Najvažnije je danas steći ponovo poštovanje prema liturgiji, i svijest da ona nije otvorena manipulaciji. Opet naučiti prepoznati u njenoj naravi živu kreaciju koja raste i koja je dana kao dar, kroz koju participiramo u nebeskoj liturgiji. Odreći se traženja u njoj naše vlastite samorealizacije kako bismo umjesto toga vidjeli dar. To je, vjerujem, od primarne važnosti: svladati napast despotskog ponašanja koje liturgiju vidi kao objekt, čovjekovo vlasništvo, i probuditi opet unutarnji osjećaj za sveto.» (iz «Bog i svijet»; prevedeno s talijanskog).

Potvrditi, dakle, da je liturgija sveta pretpostavlja činjenicu da ona nije podmet prigodnih promjena i proizvoljnih iznašašća individualca ili skupine. Liturgija nije zatvoreni krug u koji smo se odlučili okupiti, možda da se međusobno hrabrimo, da osjetimo da smo protagonisti neke svečanosti. Liturgija je Božji poziv svom narodu da bude u Njegovoj prisutnosti; to je dolazak Božji među nas; Božji susret s nama na ovom svijetu.

Izvjesna prilagodba posebnim mjesnim situacijama je s pravom predviđena. Sam misal naznačuje gdje se prilagodbe mogu učiniti, ali samo na tim mjestima, a ne proizvoljno na drugim. Razlog za to je bitan i dobro ga je ponoviti: liturgija je dar koji nam prethodi, dragocjeno blago koje nam je prenijekla stara molitva Crkve, mjesto na kojem je vjera našla svoj oblik u vremenu i svoj izraz u molitvi. Nije nam dana zato da je podložimo našoj osobnoj interpretaciji, nego da bude pristupačna svima, jučer kao i danas, a također i sutra. «I naše vrijeme» , piše papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici «Ecclesia de Eucharistia», «poziva na obnovu svijesti i poštovanje liturgijskih normâ, kao refleksiju i svjedočanstvo jedne sveopće Crkve, nazočne u svakom slavlju Euharistije.» (br. 52)

U briljantnoj enciklici «Mediator Dei», koja je često citirana u konstitutciji o svetoj liturgiji, papa Pio XII. određuje liturgiju kao «... javno bogoštovlje... bogoštovlje otajstvenoga Tijela Kristova, to jest Glave i njegovih udova.» (br. 20). Kao da želi kazati, među ostalim, da se u liturgiji Crkva «službeno» identificira u otajstvu sjedinjenja s Kristom kao zaručnikom, i gdje se «službeno» objavljuje. Prema tomu, ludo je za se tražiti pravo da mijenjamo na subjektivan način svete znakove koje je vrijeme prokušalo, po kojima Crkva progovara o sebi, svom identitetu i svojoj vjeri!

Narod Božji ima pravo koje se nikada ne može zanemariti, kojim svima mora biti dopušteno pristupiti onomu što nije jadan plod ljudskih napora, nego djelo Božje i zato što je djelo Božje, spasonosno vrelo novoga života.

Na ovoj točki koja je, mogu posvjedočiti, vrlo draga Svetom Ocu, želim malo proširiti svoje razmišljanje, dijeleći s vama odlomak iz apostolske pobudnice Njegove Svetosti Benedikta XVI., «Sacramentum Caritatis», napisane nakon sinode o Svetoj Euharistiji. «Naglašavanje važnosti umijeća slavljenja (ars celebrandi)», piše Sveti Otac, «vodi nas poštivanju liturgijskih propisa... Liturgijsko slavlje se poboljšava kada se svećenici i odgovorni za liturgiju trude da liturgijske tekstove i norme učine poznatima... Možda uzimamo za gotovo da naše crkvene zajednice već znaju i cijene ta znanja, ali to nije uvijek slučaj. Ti tekstovi sadrže bogatstva koja su očuvala i izražavala vjeru i iskustvo naroda Božjeg preko dvije tisuće godina povijesti.» (br. 40).

2. Orijentacija liturgijske molitve

Pored promjena koje su tijekom vremena obilježile arhitekturu crkava i mjesta gdje se odvija liturgija, jedno uvjerenje je uvijek ostalo jasno u kršćanskoj zajednici, gotovo do današnjega dana. Smjeram na molitvu u smjeru istoka, tradiciju koja ide unazad do početaka kršćanstva.

Što se podrazumijeva pod «moliti prema istoku»? To se odnosi na orijentaciju molećih srdaca prema Kristu, od kojega dolazi spasenje, i kojemu je usmjerena kako na početku tako i na kraju povijesti. Sunce izlazi na istoku, a ono je simbol Krista, svjetla koje se diže istoku. Mesijansko mjesto iz «Blagoslovljen» odmah dolazi na pamet: «darom premilosrdnog srca Boga našega/ po kojem će nas pohoditi/ Mlado Sunce s visine».

Vrlo pouzdane novije studije uspješno su dokazale, da je u svako doba svoje prošlosti kršćanska zajednica našla način da i izvanjskim i vidljivim liturgijskim znakovima izrazi tu temeljnu orijentaciju vjerskog života. To je razlog što su crkve građene tako da je apsida prema istoku. Kad takva orijentacija svetog mjesta nije bila moguća, Crkva je postavljala raspelo na oltar na koje su se svi mogli usredotočiti. Na isti su način mnoge apside urešene sjajnim prikazima Gospodina. Svi su bili pozvani da kontempliraju te slike za vrijeme slavlja euharistijske liturgije.

Bez pribjegavanja detaljnoj povijesnoj analizi razvitka kršćanske umjetnosti, željeli bismo potvrditi da je molitva prema istoku, točnije, prema Gospodinu, karakterističan izraz autentičnoga duha liturgije. Sukladno tom osjećaju pozvani smo okrenuti naša srca Gospodinu za vrijeme slavlja euharistijske liturgije, kako nas uvodni dijalog predslovlja dobro podsjeća. Sursum corda, «Gore srca», poziva svećenik, a svi odgovaraju: Habemus ad Dominum, «Imamo kod Gospodina». Ako takvu orijentaciju kršćanska zajednica mora uvijek prihvatiti u nutrini, kad je okupljena u molitvi,, trebalo bi biti moguće da tu orijentaciju nađemo izraženu izvana, pomoću gestâ. Vanjski znak, štoviše, ne može nego biti istinit, na način da po njemu postaje vidljivim ispravan unutarnji stav.

To je razlog za prijedlog tada kardinala Ratzingera, i danas ponovljen u vrijeme njegova pontifikata, da se na središte oltara stavi raspelo, s ciljem da svi za vrijeme euharistijskog slavlja, mogu konkretno gledati i biti usmjereni prema Gospodinu, u smjeru u kojem upravljaju također svoje molitve i srca. Poslušajmo riječi Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji u predgovoru prvoj knjizi svojih sabranih djela, posvećenoj liturgiji piše sljedeće: «Zamisao da svećenik i narod trebaju gledati jedni u druge za vrijeme molitve nastala je tek u modernom kršćanstvu, a potpuno je strana staroj Crkvi. Svećenik i narod se zasigurno ne mole jedno drugom, nego jedino Gospodinu. Dakle, gledaju u istom smjeru za vrijeme molitve: ili prema istoku kao kozmičkom simbolu Krista koji dolazi, ili gdje to nije moguće, prema slici Krista u apsidi, prema raspelu, ili jednostavno prema nebesima, kako je učinio naš Gospodin u svojoj svećeničkoj molitvi noć prije svoje muke (Iv 17,1). U međuvremenu je prijedlog koji sam dao na kraju poglavlja koje se tiče toga pitanja u mojem djelu «Duh liturgije», postao srećom sve više prihvaćen: radije nego pokrenuti ponovna preuređivanja, jednostavno postaviti raspelo na sredinu oltara, koje i svećenik i vjernici mogu gledati i tako biti vođeni prema Gospodinu, kojemu se svi zajedno molimo.» (prev. s talijanskog).

Neka se ne kaže da prikaz Gospodinova raspeća zaklanja vjernicima pogled na svećenika, jer ne trebaju gledati svećenika u liturgiji! Trebaju okrenuti pogled Gospodinu! Na sličan način predvoditelj slavlja treba također biti okrenut Gospodinu. Raspelo ne zaklanja pogled; nego širi naš horizont da vidimo Božji svijet; raspelo omogućuje da meditiramo nad misterijem; uvodi nas u nebesa s kojih dolazi jedino svjetlo sposobno dati smisao životu na zemlji. Naš bi pogled, uistinu, bio zaslijepljen i ometen tamo gdje bi nam oči ostale vezane za stvari koje prikazuju jedino čovjeka i njegova djela.

Na taj način možemo razumjeti kako je i danas moguće slaviti svetu misu na starim oltarima, kada posebna arhitektonska i umjetnička vrijednost naših crkava to nalaže. I u tomu nam Sveti Otac daje primjer kada slavi svetu euharistiju na starom oltaru Sikstinske kapele na svetkovinu Krštenja Gospodinova.

U naše je doba izraz «slaviti prema narodu» ušao u opću uporabu. Ukoliko je namjera u uporabi toga izraza opisati položaj svećenika, koji zbog današnjeg smještaja oltara često gleda u zajednicu, tada je izraz prihvatljiv. Takav bi pak izraz bio kategorički neprihvatljiv u trenutku kad bi izražavao teološku tvrdnju. Činjenica je, teološki govoreći, da je sveta misa, uvijek upravljena Bogu po Kristu našem Gospodinu, i bila bi teška zabluda vjerovati da je glavna orijentacija žrtvenoga čina zajednica. Dakle, orijentacija prema Gospodinu mora poticati unutarnju participaciju svakoga pojedinca za vrijeme liturgije. Isto je tako bitno da ta orijentacija bude potpuno vidljiva i u liturgijskim gestama.

3. Klanjanje i jedinstvo s Bogom

Klanjanje je priznavanje ispunjeno divljenjem, možemo reći ekstatičnim ( jer čini da izlazimo iz sebe i našeg malog svijeta), beskrajne moći Božje, Njegova neshvatljiva veličanstva i Njegove ljubavi bez granica koju nudi apsolutno besplatno, Njegova svemogućeg i providonosnog Gospodstva. Dakle, klanjanje vodi sjedinjenju čovjeka i stvorenja s Bogom, napuštanju stanja odvojenosti, prividne autonomije, gubitku sebe, što je jedini način da se ponovo pronađemo.

Pred neopisivom ljepotom Božje ljubavi, koja uzima oblik u otajstvu Utjelovljene Riječi, koja je za nas umrla i uskrsnula, i koja nalazi sakramentalnu manifestaciju u liturgiji, ništa nam ne preostaje nego klanjanje. «U pashalnom događaju i u Euharistiji koja ga čini prisutnim kroz stoljeća», potvrđuje papa Ivan Pavao II. u «Ecclesia de Eucharistia», «postoji zaista ogromna sposobnost koja obuhvaća svu povijest kao primateljicu milosti otkupljenja. Ta zadivljenost treba uvijek ispunjavati Crkvu okupljenu na slavlju Euharistije» (br. 5).

«Gospodin moj i Bog moj», poučavani smo od djetinjstva da to kažemo u času posvete. Na taj način, riječi posuđene od sv. Tome apostola, vode nas da se klanjamo Gospodinu, koji se učinio prisutnim i živim u prilikama svete Euharistije, sjedinjujući se s Njim, i priznajući ga za naše sve. Otuda je moguće nastaviti naš dnevni put, pošto smo pronašli ispravan red u životu, fundamentalni kriterij kako živjeti i kako umrijeti.

Tu je razlog zašto sve u liturgijskom činu, po plemenitosti, ljepoti i harmoniji vanjskih znakova mora biti prikladno za adoraciju, za sjedinjenje s Bogom: to uključuje glazbu, pjevanje, razdoblja tišine, način naviještanja Riječi Gospodinove, način moljenja, uporabe gestâ, liturgijske odjeće, svetoga posuđa i ostaloga namještaja kao i svete građevine u cjelini. Pod ovom perspektivom treba razumjeti odluku Njegove Svetosti Benedikta XVI., koji je počevši od svetkovine Tijelova prošle godine [2008., op. splendor] počeo dijeliti svetu pričest vjernicima dok kleče izravno na jezik. Tim nas primjerom Sveti Otac poziva da povratimo na vidljiv način stav klanjanja pred veličinom otajstva euharistijske nazočnosti našega Gospodina. Stav klanjanja koji treba sve više promicati kod pristupanja presvetoj Euharistiji u drugim oblicima koji su danas dopušteni.

Htio bih citirati još jednom drugi odlomak iz postsinodalne apostolske pobudnice «Sacramentum caritatis»: «Za vrijeme prvih faza reforme, inherentni odnos između mise i klanjanja Presvetom Sakramentu nije uvijek bio zapažen dovoljnom jasnoćom. Primjerice, primjedba raširena u to vrijeme da nam euharistijski kruh nije dan za gledanje, nego za jelo. Ipak, u svjetlu iskustva molitve crkve, shvatilo se da to je bila lažna dihotomija. Sveti Augustin kaže: «nemo autem illam carnem manducat, nisi prius adoraverit; peccemus non adorando»- nitko ne jede to tijelo, a da mu se prvo nije klanjao, sagriješili bismo ako mu se ne bismo klanjali. U Euharistiji Sin Božji dolazi da nas susretne i želi postati jedno s nama; euharistijska adoracija je jednostavno prirodna posljedica euharistijskog slavlja, koje je zapravo vrhovni čin klanjanja Crkve. Primiti Euharistiju znači klanjati se onomu koga primamo. Samo na taj način postajemo jedno s Njim, i daje nam se, takorekuć, predokus ljepote nebeske liturgije» (br. 66).

Mislim da među ostalim sljedeći odlomak iz teksta koji sam upravo pročitao ne bi trebao ostati nezamijećen: «[Euharistijska celebracija] je zapravo glavni čin klanjanja Crkve.» Zahvaljujući svetoj Euharistiji, Njegova Svetost Benedikt XVI., potvrđuje još jednom: «Slika braka između Boga i Izraela sada se ostvaruje na ranije nezamisliv način: što je ranije značilo stajati u Božjoj prisutnosti, sada postaje sjedinjenje s Bogom po udjelovanju u Isusovu samodarovanju, udjelujući u Njegovu Tijelu i Krvi.» («Deus Caritas est», br. 13). Iz toga razloga sve u liturgiji, točnije u euharistijskoj liturgiji, mora voditi klanjanju, sve u odvijanju obreda mora pomagati ulasku u klanjanje koje Crkva iskazuje svom Gospodinu.

Promatrati liturgiju kao mjesto za klanjanje, za sjedinjenje s Gospodinom, ne znači izgubiti iz vida dimenziju zajedništva u liturgijskom slavlju, još manje zaboraviti imperativ milosrđa prema bližnjemu. Naprotiv, samo po obnovi klanjanja Bogu u Kristu, koje nalazi oblik u liturgijskom činu, izgradit će bratsko zajedništvo i nova povijest milosrđa i ljubavi, ovisno o sposobnosti za divljenje i herojsko djelovanje, koje jedino milost Božja može dati našim siromašnim srcima. Životi svetaca nas podsjećaju i poučavaju o tomu. «Zajedništvo s Kristom je i zajedništvo sa svima onima kojima se On daruje. Ne mogu posjedovati Krista samo za se; mogu mu pripadati jedino u zajedništvu sa svima onima koji su postali, ili će postati Njegovi. Pričest me odvlači od mene prema Njemu, i isto tako prema jedinstvu sa svim kršćanima.» («Deus Caritas est», br. 14.)

4. Aktivna participacija

Bilo je zaista svetaca koji su slavili i živjeli liturgijski čin aktivno sudjelujući. Svetost kao rezultat njihova života je najljepše svjedočanstvo istinski aktivnog sudjelovanja u liturgiji Crkve.

S pravom i Božjom providnošću je II. vatikanski koncil toliko inzistirao na nužnosti promicanja autentične participacije vjernika za vrijeme slavlja svetih otajstava, podsjećajući u isto vrijeme Crkvu na univerzalni poziv na svetost. Ta auktoritativna smjernica Koncila potvrđena je i predlagana ponovo i ponovo u toliko mnogo sljedećih dokumenata Učiteljstva sve do danas.

Pa ipak koncept «aktivnoga sudjelovanja» nije uvijek bio pravilno shvaćen prema onome kako Crkva poučava i potiče vjernike da ga žive. Zasigurno se radi o aktivnom sudjelovanju kada netko ispunjava svoju službu za vrijeme odvijanja liturgijskoga slavlja; aktivna je participacija i kada netko bolje shvaća riječ Božju dok je sluša ili kad izgovara molitve; aktivno je sudjelovanje također kad netko svoj glas pridruži drugima u pjesmi... Sve to opet ne znači istinski aktivno sudjelovanje ako ne vodi klanjanju otajstvu spasenja u Isusu Kristu, koji je za nas umro i uskrsnuo. Samo onaj tko se klanja otajstvu, prihvaćajući ga u svoj život, pokazuje da je shvatio što se slavi i to je pravo sudjelovanje u milosti liturgijskoga čina.

Kao potvrdu i potporu rečenomu, poslušajmo još jednom odlomak tada kardinala Ratzingera iz njegove temeljne studije «Duh liturgije»: «U čemu se sastoji ta aktivna participacija? Što bismo tu trebali činiti? Nažalost, riječ je vrlo brzo krivo shvaćena kao da znači nešto izvanjsko, da povlači potrebu za općenitom aktivnošću, kao da što više ljudi, što je češće moguće, treba biti vidljivo angažirano u akciji. Međutim, riječ «part-icipacija» odnosi se prvenstveno na glavnu akciju [radnju] u kojoj svatko treba imati «dio»... Terminom «actio» u liturgiji izvori misle na Euharistijsku molitvu. Prava liturgijska akcija, istinski liturgijski čin, je «oratio»... Ta «oratio»- euharistijska molitva, kanon- je zapravo više od govorenja; to je «actio» u najvišem smislu riječi» (str. 171-2). Krist se učinio nazočnim u svem svom spasenjskom djelu, pa iz toga razloga ljudska «actio» postaje sekundarna i daje mjesta za božansku «actio», djelo Božje.

Stoga, prava akcija koja se događa u liturgiji je akcija Boga samoga, njegovo spasenjsko djelo u Kristu, u kojemu mi sudjelujemo. To je, među ostalim, prava novost kršćanske liturgije u usporedbi s bilo kojim činom štovanja: Bog sam djeluje i ostvaruje što je bitno, a čovjek je pozvan da otvori sama sebe aktivnosti Božjoj s ciljem da ga preobrazi. Dakle, bitni aspekt aktivnoga sudjelovanja je nadići razliku između Božjega djelovanja i našega kako bismo mogli postati jedno s Kristom. Zato, da naglasim prije rečeno, bez adoracije nije moguća participacija. Poslušajmo još jedan odlomak iz «Sacrosanctum Concilium»: «Crkva, stoga, ozbiljno želi da Kristovi vjernici, kada nazoče otajstvu vjere, ne budu kao stranci ili nijemi gledatelji; naprotiv, po dobrom razumijevanju obredâ i molitava trebaju uzeti udio u svetom činu svjesni onoga što se događa, s pobožnošću i sudjelovanjem. Trebaju biti poučeni Božjom riječi i nahranjeni na stolu tijela Gospodinova; tebaju zahvaliti Bogu; prinositi neokaljanu žrtvu, ne samo rukama svećenika, nego zajedno s njim, trebaju također naučiti i da sebe prikazuju. Po Kristu posredniku, trebaju dan za danom biti privučeni u sve savršenije jedinstvo s Bogom i jedni s drugima, da na koncu Bog bude sve u svima» (br. 48).

U usporedbi s tim, sve ostalo je sporedno. Mislim prije svega na izvanjske akcije [radnje], koje mogu biti važne i potrebne, i predviđene su prije svega za liturgiju Riječi. Spominjem izvanjske radnje jer ukoliko one postanu bitna preokupacija liturgije i liturgija se pretvori u generički čin, gubi se razumijevanje autentičnoga duha liturgije. Slijedi da se autentična edukacija u liturgiji ne može sastojati jedino od učenja i prakticiranja izvanjskih aktivnosti, nego od uvođenja u bitnu akciju, koja je Božja, pashalni misterij Kristov, kojemu moramo dopustiti da nas susretne, privuče kako bi nas preobrazio. Neka izvršavanje vanjskih gestâ ne bude pomiješano s ispravnim uključenjem naših tijela u liturgijski čin. Ne izuzimajući ništa od značenja i važnosti vanjskih akcija koje prate unutarnji čin, liturgija zahtijeva puno više od ljuskoga tijela. Zahtijeva, zapravo, potpun i obnovljen napor u dnevnim životnim djelima. To je ono što Sveti Otac Benedikt XVI. zove «euharistijskom koherentnošću». Precizno govoreći, pravovremeno i vjerno izvršavanje takve koherentnosti ili konzistentnosti je najautentičniji izraz participacije, također tjelesne, u liturgijskom činu, Kristovu djelu spasenja.

Želim produbiti ovu točku. Jesmo li zaista sigurni da se promicanje aktivnoga sudjelovanja sastoji u tomu da se sve što je više moguće učini trenutačno razumljivim? Nije li možda ulazak u misterij Božji olakšan, i katkad, bolje popraćen onim što prvenstveno dira shvaćanje srca? Ne događa li se često da se prevelik prostor daje praznom i otrcanom govorenju, zaboravljajući da i dijalog i šutnja spadaju u liturgiju, pjevanje zajednice i koralna glazba, slike, simboli, geste? Ne pripadaju li tom raznovrsnom jeziku koji nas uvodi u središte otajstva također latinski jezik, gregorijansko pjevanje i sveta polifonija?

5. Sveta ili liturgijska glazba

Nesumnjivo da rasprava kojoj je svrha uvod u autentičan duh liturgije, ne može prešutjeti svetu ili liturgijsku glazbu.

Ograničit ću se na kratku orijentacijsku refleksiju. Netko bi se mogao čuditi zašto Crkva svojim dokumentima, manje-više recentnima, inzistira na ukazivanju na određeni tip glazbe i pjevanja kao posebice u suglasju s liturgijskim slavljem. Već u vrijeme Tridentskoga koncila Crkva je intervenirala u kulturalni konflikt koji se razvio u to vrijeme, ponovno uspostavljajući norme za glazbu, nakon čega je od primarne važnosti bilo, da se glazba prilagodi svetom tekstu, ograničavajući uporabu instrumenata i ukuazujući na jasnu dinstinkciju između profane i svete glazbe. Sveta glazba, štoviše, ne smije biti nikada shvaćena kao čisto subjektivni izraz. Usidrena je u biblijski ili tradicionalni tekst koji se pjeva za vrijeme slavlja. U novije doba, papa Pio X. intervenirao je na sličan način, nastojeći ukloniti operno pjevanje iz liturgije, ukazujući na gregorijansko pjevanje i polifoniju od vremena katoličke obnove kao standard za liturgijsku glazbu, koju treba razlikovati od vjerske glazbe općenito. Drugi vatikanski koncil nije učinio drugo, nego potvrdio isti standard kao i suvremeni dokumenti Učiteljstva.

Zašto Crkva inzistira na predlaganju određenih formi kao karakterističnih za svetu i liturgijsku glazbu koje razlikuje od drugih oblika glazbe? Zašto ističe gregorijansko pjevanje i klasičnu svetu polifoniju kao oblike za nasljedovanje, u svjetlu kojih treba i danas nastaviti produkciju liturgijske ili čak popularne glazbe?

Odgovor na ta pitanja leži upravo u onome što smo nastojali utvrditi s obzirom na duh liturgije. Upravo ti oblici glazbe, u svojoj svetosti, dobroti, univerzalnosti, prenose u notama, melodijama i pjevanju autentičan liturgijski duh: po tome što vode klanjanju slavljenomu misteriju, što potiču autentično i integralno sudjelovanje, što pomažu slušatelju da dohvati sveto i time primat Boga koji djeluje u Kristu, te konačnošto dopušta glazbeni razvoj koji je usidren u životu Crkve i kontemplaciji njenoga misterija.

Dopustite mi da citiram, tada kardinala Ratzingera zadnji put: «Gandhi je ukazao na tri vitalna prostora u kozmosu, i pokazao kako svaki od njih nosi vlastiti način postojanja. Ribe žive u moru i šute. Zemaljske životinje se glasaju, ali ptice čiji je životni prostor nebo, pjevaju. Šutnja je vlastita moru, glasanje zemlji, a pjevanje nebesima. Čovjek pak ima udjela u sva tri: u sebi nosi dubinu mora, težinu zemlje i visinu neba; to je razlog što mu pripadaju sva tri načina postojanja: šutnja, glasanje i pjevanje. Danas... zamjećujemo kako je čovjeku lišenu transcendencije, preostalo samo da se glasa, jer hoće biti samo zemaljsko biće i u zemlju pretvoriti i nebesa i dubine mora. Istinska liturgija, liturgija zajedništva svetih, vraća čovjeku njegovu cjelovitost. Ponovo ga uči kako šutjeti i kako pjevati, otvarajući mu dubine mora i učeći ga kako letjeti, naravi anđela; uzdižući njegovo srce, čini da u njemu ponovo odjekuje pjesma koja je zaspala. Zapravo možemo reći da je prava liturgija prepoznatljiva po tomu što nas oslobađa od uobičajenog načina življenja i što nam vraća dubinu i visinu, tišinu i pjesmu. Prava je liturgija prepoznatljiva po tome što je kozmička, a ne po mjeri neke skupine. Ona pjeva s anđelima. Ona šuti dubokom dubinom svemira u iščekivanju. I tako spašava svijet.» (prev. s talijanskog.)

Ovdje bih završio raspravu. Prije nekoliko godina su se čuli glasovi u crkvenim krugovima o nužnosti nove liturgijske obnove. Pokreta u neku ruku analognog onomu koji je stvorio temelj za reformu promicanu po II. vatikanskom saboru, sposobnoga provesti reformu reforme, ili bolje rečeno, koji bi bio korak naprijed u razumijevanju autentičnoga duha liturgije i njenoga slavljenja; cilj bi mu bio da nastavi providencijalnu reformu liturgije koju su koncilski oci pokrenuli, a koja se nije uvijek, u praktičnoj primjeni, točno i sretno ostvarila.

Nesumnjivo, da smo u toj novoj liturgijskoj obnovi mi svećenici ti koji trebamo preuzeti odlučujuću ulogu. Uz pomoć našega Gospodina i Blažene Djevice Marije, majke svih svećenika, neka taj daljnji razvoj obnove bude također plod naše iskrene ljubavi za liturgiju u vjernosti Crkvi i Svetom Ocu.

Msgr. Guido Marini
Ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja"

Izvor i slika: NLM

Compendium Eucharisticum

Jučer je kardinal Cañizares uručio Svetom Ocu Compendium Eucharisticum. Na Biskupskoj sinodi iz 2005. predloženo je da se sastavi kompendij nauka i tekstova o Euharistiji. Papa je tu izradu najavio u apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis, kako bi kršćanski narod potpunije vjerovao, slavio i živio Euharistiju. Za sada je tiskan na latinskom i bit će poslan svim biskupima, među prvima će ga dobiti sudionici Sinode za Afriku. Uskoro slijede prijevodi na razne jezike, nadam se da nećemo morati dugo čekati na hrvatski prijevod. Kompendij jasno odražava Papinu "hermeneutiku kontinuiteta" jer se u njemu osim novog reda mise, nalazi ravnopravno i klasični oblik rimske mise. Sadrži sve za "ispravno razumijevanje, slavljenje i klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu". Fr. Z donosi prvi pogled u Euharistijski kompendij.

"1. Tri su dijela- doktrinalni, liturgijski i devocionalni.

2. Ima brojne dodatke: IV. knjigu iz Nasljeduj Krista, dio Zakonika kanonskog prava iz 1983.i dio Zakonika za istočne crkve iz 1990. o Euharistiji

3. Predgovor prefekta Kongregacije za bogoštovlje, kardinala Cañizaresa. Jasno govori o oba oblika rimskog obreda koji su od jednake važnosti.

4. Doktrinalni dio sadrži odlomke dekreta o euharistiji Tridentskoga koncila , II. vatikanskog, Kompendija katekizma, komentar četiriju euharistijskih molitava.

5. U liturgijskom se dijelu nalazi novi red mise, red mise iz Rimskog misala iz 1962., oficij Tijelova iz časoslova, kompletan oficij za Tijelovo iz Rimskog brevijara iz 1961., dvije zavjetne mise Presv. Euhar., red blagoslova Presvetim sakramentom, sedam litanija i brojni euharistijski himni.

6. Dio s pobožnostima sadrži molitve prije mise, poslije mise, molitve kod oblačenja svećenika i biskupa i mnoge druge."

Izvor: WDTPRS

Koraci k "reformi reforme"

Jučer smo mogli čitati o do sada nepoznatom dokumentu Kongregacije za bogoštovlje koji je predan Papi na odobrenje. Radi se o prijedlozima koji najavljuju početak reforme misala Pavla VI.

"Dokument je u jutarnjim satima 4. travnja ove godine predao u ruke Benediktu XVI. španjolski kardinal Antonio Cañizares Llovera, prefekt Kongregacije za bogoštovlje. Sadrži rezultate zatvorenog glasovanja od 12. ožujka, za trajanja plenarne sjednice dikasterija odgovornog za liturgiju, a predstavlja prvi konkretni korak prema «reformi reforme» koju toliko želi papa Ratzinger. Kardinali i biskupi članovi Kongregacije gotovo su jednoglasno odlučili u korist veće sakralnosti obreda, povratka smisla za euharistijsko klanjanje, povratka latinskog jezika u celebraciji i prerade uvodnih dijelova misala s ciljem da se stane na kraj zloporabama, divljim eksperimentiranjima i neprikladnoj kreativnosti. Također su se izjasnili za ponovnu potvrdu kako uobičajeni način pričešćivanja nije na ruku, nego na jezik. Postoji, istina, i indult koji na zahtjev episkopata dopušta pričest na ruku, ali to mora biti izuzetak. «Ministar za liturgiju» pape Ratzingera, Cañizares, razmotrio je mogućnost obnove orijentacije celebranta prema istoku, barem za vrijeme euharistijske pretvorbe, što je bila praksa prije reforme, kada su i vjernici i svećenik gledali prema križu pa je svećenik, dakle, bio okrenut leđima zajednici.

Oni koji poznaju kardinala Cañizaresa, nazvanog «mali Ratzinger» prije dolaska u Rim, znaju da je spreman odlučno nastaviti s projektom, počevši upravo s onim što je zaključio II. vatikanski koncil u liturgijskoj konstituciji «Sacrosanctum Concilium», a što je bilo zaobiđeno poslijekoncilskom reformom koja je nastupila krajem šezdesetih. Kardinal je o tomu u nedavnom intervjuu za «30Giorni» izjavio: «Katkad su se promjene događale samo radi promjene, jer se na sve prošlo gledalo kao na nešto negativno i nadiđeno. Ponekad se reforma smatrala kao prekid, a ne kao organski razvoj Tradicije.»

Stoga «propositiones», koje su kardinali i biskupi izglasovali na plenarnoj sjednici u ožujku, predviđaju povratak smisla za sveto i za klanjanje, ali također ponovo celebraciju na latinskom u biskupijama, barem na svetkovine, kao i izdavanje dvojezičnih misala- što je tražio u svoje vrijeme Pavao VI.- s latinskim tekstom kao prvim.

Prijedlozi Kongregacije, koje je kardinal Cañizares predao Papi na odobrenje, savršeno su u skladu s često izražavanom idejom Josepha Ratzingera dok je još bio kardinal, što potvrđuju njegove neobjavljene riječi o liturgiji, koje je jučer unaprijed objelodanio «Il Giornale», a koje će biti tiskane u knjizi «Davanti al Protagonista» (izdavač Cantagalli), predstavljenoj na kongresu u Riminiju. Sa značajnom bilješkom: za ostvarenje «reforme reforme» bit će potrebno mnogo godina. Papa je uvjeren da nagli koraci, kao i direktive odozor, ne služe dobru, nego postoji rizik da ostanu mrtvo slovo na papiru. Ratzingerov je stil onaj sravnjivanja i iznad svega primjera. Potvrda za to je činjenica, što više od godine, svatko koga pričešćuje Papa mora kleknuti na klecalo koje posebno postavljaju ceremonijari."

Izvor: RORATE CÆLI

Budućnost je u tradiciji

Od svršetka Koncila govori se o krizi zvanja. U ovoj tablici možete pogledati njezine razmjere. U svim onim zemljama koje su više prihvatile "hermeneutiku diskontinuiteta", pad zvanja je veći. Francuska je takav primjer. U vrijeme nakon svršetka II. vatikanskog, francuskih sjemeništaraca bilo je 4536. Porast je zabilježen samo 80.-ih godina prošlog stoljeća, pod utjecajem pojave Ivana Pavla II., da bi nakon toga broj opet počeo padati. Danas, ih ima svega oko 740 (studeni 2008.); pad od preko 80%. Treba reći da su u tu brojku uračunati i strani studenti, na koje Crkva u Francuskoj ne može računati jer će se vratiti u svoje zemlje.

Međutim, veliki broj sjemeništaraca koji se stalno povećava, pogotovo nakon objave motuproprija Summorum Pontificum, imaju tradicionalističke družbe; 60 sjemeništaraca ima Svećeničko bratstvo sv. Petra, 50 Institut Krista Kralja, 20 Regularni kanonici Majke Božje, Institut Dobroga Pastira u samo dvije godine nakon osnutka već ima preko 35 sjemeništaraca- dakle ukupno 165, a pridodamo li 40 sjemeništaraca Piova bratstva koje još nije regularizirano, dolazimo do brojke od 205.

Dok je donedavno u jedva jedan posto francuskih župa bio zastupljen tradicionalni obred, već danas, svaki četvrti sjemeništarac se sprema za izvanredni oblik rimskog obreda.

Treba reći da je Summorum Pontificum izazvao interes i među onima koji studiraju za redoviti oblik, tako da mnogi ne kriju da će motuproprij provoditi u svojim budućim župama.

Razumljivo da je mnogima, nakon što su se desetljećima bavili raznim kreativnim liturgijama, novim počecima od nule, teško prihvatiti da im je trud bio uzaludan. Sada, kada je u pitanju i opstanak mnogih biskupija, ni francuski biskupi ne mogu više zanemarivati tu sve očitiju činjenicu; da je tradicija jamac budućnosti. Tako je kardinal Philippe Xavier Barbarin u Lyonskoj nadbiskupiji proglasio Godinu duhovnosti koja započinje najesen, usmjerenu prvenstveno prema mladima koji su odrasli u starom obredu, i upravo se među njima nada dobiti nove svećenike i za svoju nadbiskupiju.

Možemo zaključiti da nastaje "nova generacija svećenika slobodna od predrasuda", kako se nedavno izrazio kardinal Cañizares.

Sastavljeno prema: paixliturgique.com, P. Rodari, katholisches.info, kreuz.net

Reforma Benedikta XVI.

Vrlo zapažen predgovor kard. Cañizaresa španjolskom izdanju knjige don Nicole Buxa, "Reforma Benedikta XVI. Liturgija između inovacije i tradicije".

"Trebalo je svega nekoliko mjeseci da od objave ove knjige dođe do španjolskoga prijevoda. U međuvremenu se dogodilo nekoliko bitnih stvari koje su promijenile klimu oko ove teme. Radi se o osobito o kontroverzi koja se razvila nakon ukidanja ekskomunikacije četvorice biskupa koje je prije dvadeset godina posvetio nadbiskup Lefèbvre. Ovom gestom susretljivoga milosrđa htio je Sveti Otac pripomoći njihovom punom integriranju u Crkvu i djelom pokazati da se Crkva ne odriče svoje tradicije. Ta se gesta, naprotiv prikazivala, kao da je «tradicionalna misa» povezana s disciplinskim problemom, pa i još gore, političkim.

Pri tomu postoji opasnost od previđanja dubljega značenja motuproprija od 7. srpnja 2007., koji u gesti iznimnoga crkvenoga «common sensea» priznaje punu valjanost jednoga obreda, koji je stoljećima duhovno hranio Crkvu Zapada. Nesumnjivo, bilo je potrebno produbljenje i obnova liturgije, ali u mnogo slučajeva ona je bila neuspješna. Prvi dio konstitucije «Sacrosanctum Concilium» nije zaista prodro u duh i srce vjernika. Dogodila se promjena forme, re-forma, ali ne istinska obnova, kakvu su željeli koncilski oci. Katkad su se promjene poduzimale samo zbog promjene, da bi se odstupilo od prošlosti koju se promatralo potpuno negativno i gledajući na reformu kao na prekid, a ne na organski razvoj tradicije. To je otpočetka vodilo reakcijama i protivljenju, a u nekim slučajevima također stavovima i sklonostima koji su vodili ekstremnim rješenjima, pa i činima zapriječenima kanonskim kaznama. Ipak, mora se razlikovati stegovni problem, nastao zbog neposluha jedne skupine, od doktrinalnoga i liturgijskoga.

Vjerujemo li doista da je euharistija «vrelo i vrhunac kršćanskoga života», kako nas podsjeća II. Vatikanski koncil, tada ne možemo dopustiti da se slavi na nedostojan način. Za mnoge prihvaćanje koncilske reforme znači misu, na ovaj ili na onaj način, «desakralizirati». Koliko je svećenika optuženo da su «reakcionarni» ili «protukoncilski», samo zato što celebriraju pobožno ili svečano, ili jednostavno što potpuno slijede rubrike. Krajnje je vrijeme da se oslobodimo od ovakve dijalektike.

Kako je reforma provedena, pokazala se poglavito kao potpuna promjena, kao da se htjela stvoriti provalija između «prije» i «poslije» Koncila, i to tako da je «pretkoncilski» rabljeno kao pogrda. Dolazi zatim i pojava, koju Papa bilježi u zadnjem pismu biskupima, 10. ožujka 2009. : « Katkad se dobiva dojam da naše društvo treba barem jednu skupinu, prema kojoj ne smije biti nikakve snošljivosti i na koju se može istresti mržnja.» U dobroj mjeri je to godinama vrijedilo za svećenike i vjernike privržene obliku mise kakav se stoljećima prenosio, i koje se često, kako je to tada kardinal Ratzinger istaknuo, tretiralo «kao gubavce».

Danas se, zahvaljujući motupropriju, stanje značajno promijenilo; i to većim dijelom stoga što Papina namjera nije bila samo da iziđe u susret pristalicama monsinjora Lefèbvrea, pa niti da se ograniči na to da iziđe u susret opravdanim željama vjernika koji su iz različitih razloga odani liturgijskoj baštini rimskog obreda, nego također i na osobit način, da svim vjernicima omogući pristup liturgijskom blagu crkve; omogućivši tako da liturgijsku baštinu crkve otkriju i oni vjernici koji je nisu poznavali. Kako često držanje onih koji tu baštinu preziru počiva ni na čemu drugom, nego na neznanju! Stoga motuproprij treba promatrati potpuno neovisno o bilo kakvim postojećim konfliktima: sve da nema ni jednog jedinoga «tradicionalista» kojemu treba izaći u susret, ovo «otkrivanje» baštine dovoljan je temelj i opravdanje za papinu odluku.

Htjelo se tu odluku prikazati kao «napad na Koncil», što samo pokazuje nepoznavanje samoga Koncila čija je nakana bila dati svim vjernicima priliku da upoznaju i cijene mnogostruko liturgijsko bogatstvo Crkve: «Vjeran predaji, obznanjuje Sveti koncil da sveta majka Crkva svim zakonito priznatim obredima priznaje isto pravo i isto dostojanstvo, i želi ih sačuvati i ubuduće i promicati na svaki način.» (SC 4).

U tim odlukama nema ništa revolucionarno, Crkva je uvijek tako postupala, a gdje se slučajno od toga odstupilo, posljedice su bile tragične. Nije se pazilo samo da se čuvaju istočni obredi, nego su i na Zapadu biskupije kao Milano, Lyon, Köln, Braga i različiti redovi čuvali vlastite obrede stoljećima. Najbolji je primjer sadašnjega stanja Toledska nadbiskupija. Kardinal Cisneros se zauzeo svim snagama da mozarapski obred, kojemu je prijetilo izumiranje, sačuva kao «izvanredni». Nije tiskao samo misal i brevijar, nego je odredio i posebnu kapelu u svojoj katedrali, gdje se tim obredom slavi misa do današnjega dana.

Takve različitosti nikada nisu značile i ne mogu značiti, da postoje doktrinalne razlike- naprotiv ukazuju na unutarnje jedinstvo. Nužno je da to isto jedinstvo bude i među obredima koji su danas u upotrebi. Današnja zadaća, kako nas upućuje knjiga don Nicole Buxa, sastoji se u tome da se pokaže teološko jedinstvo liturgije različitih obreda, kako su se stoljećima slavili, s novom liturgijom reforme- ili gdje je to jedinstvo nejasno, da ga opet uspostavi.

«Reforma Benedikta XVI» knjiga je bogata činjenicama, refleksijama i idejama, a među mnogima temama koje obrađuje mogu istaknuti samo neke :

Prva je ime kojim trebamo nazvati tu misu. Auktor predlaže da je nazovemo u orijentalnoj maniri «Liturgijom sv. Grgura Velikoga». To je vjerojatno bolje, nego je nazvati jednostavno «gregorijanska», što može biti dvoznačno (dvoznačnost se može izbjeći nazivom «damazo-gregorijanska»). Praktičnije je nego «tradicionalna misa», gdje je ovaj pridjev u opasnosti da nosi prizvuk kontroverze ili folklora, a bolje je i od «izvanredni oblik»- što je previše administrativan naziv. «Usus antiquior» ima nedostatak da zvuči kronološki. U drugu ruku, «usus receptus» je pretehnički. «Misal sv. Pija V.» ili «bl. Ivana XXIII.» je previše značenjski ograničen. Jedini nedostatak «Liturgije sv. Grgura» je u tome što u bizantskom obredu već postoji jedna «Liturgija sv. Grgura, pape rimskoga»; pretposvećenih darova u korizmi.

Drugo, činjenica da je usus «izvanredan» ne znači da ga trebaju koristiti samo svećenici i vjernici privrženi izvanrednom obliku. Kako o. Bux potiče, bilo bi vrlo pozitivno kada bi svećenik koji uobičajeno celebrira u «redovitom» obliku, prigodno celebrirao u «izvanrednom». To blago je nasljeđe svih i svatko bi mu, na ovaj ili na onaj način, trebao imati pristup. Pri tomu se njegova primjena čini posebno prikladna onda kada stari misal sadrži posebno bogatstvo (osobito kada drugi kalendar ništa posebno ne predviđa); npr. za vrijeme Septuagesime, za kvatre ili za vigiliju Duhova, a moguće i za neke posebne zajednice, bilo posvećenog života ili bratovštine. Slavlja u «izvanrednom» obliku bila bi veliko obogaćenje za bogoslužja Velikoga tjedna, barem neka, jer obredi Svetog trodnevlja sadržavaju obrede i molitve koji idu do najstarijih vremena Crkve.

Nadalje treba istaknuti da se nakana pape Benedikta XVI. najmanje sastoji u tome da uvodi novosti ili promjenu smjera u upravljanju; nego želi konkretizirati što je Ivan Pavao II. započeo inicijativama kao što su papinski dokument «Quattuor abhinc annos», konzultacija komisije kardinala, motuproprij «Ecclesia Dei» i stvaranje Komisije istoga naziva, i govor upućen Kongregaciji za bogoštovlje 2003.

Potrebno je uzeti u obzir i ekumensku dimenziju: kritike upravljene na obred rimske tradicije također pogađaju druge tradicije, a iznad svih naše pravoslavne braće. Gotovo svi napadi protiv ponovnog uvođenja staroga misala pogađaju točno ona mjesta koja su nam zajednička s Istokom. Ovo nalazi potvrdu u pozitivnoj reakciji pokojnoga moskovskog patrijarha na objavu motuproprija.

Ne manje bitan aspekt ove knjige se sastoji u tomu što nam pomaže da bolje obuhvatimo različite aspekte našega današnjega položaja. Naša generacija stoji pred velikim liturgijskim izazovima; pomoći cijeloj Crkvi da potpuno slijedi što konstitucija Sacrosanctum Concilium II. Vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke crkve govore o liturgiji. Valja slijediti što je Sveti Otac kao kardinal Joseph Ratzinger napisao o liturgiji, osobito u njegovoj divnoj knjizi «Duh liturgije»; obogatiti se načinom na koji Sveti Otac slavi liturgiju- potpomognut Uredom za liturgijska slavlja, koji vodi msgr. Guido Marini, a čiji je član i auktor ove knjige kao savjetnik. Te su papinske liturgije primjer za cijeli katolički svijet.

Na kraju želim napomenuti, da je od velikoga značenja da se sve ovo temeljito izlaže u sjemeništima kao integralni dio svećeničke formacije; da se posreduju teorijska i praktična znanja liturgijskoga bogatstva, ne samo rimskoga obreda, nego također koliko je više moguće i različitih obreda Istoka i Zapada, tako da nastane nova generacija svećenika slobodna od predrasuda.

Nadam se da će ova vrijedna knjiga don Nicole Buxa služiti boljem upoznavanju namjera Svetoga Oca i otkrivanju bogatstva primljene baštine te da nas u isto vrijeme prosvijetli u našem djelovanju. Želimo zamoliti Gospodina da znamo, kako je Pavao VI. govorio, tumačiti «znakove vremena».

+ Antonio kardinal Cañizares
Prefekt Svete kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu
Nadbiskup Apostolski administrator Toleda
8. travnja 2009."

Izvor: New Liturgical Movement