1 400 000

Mjesec krunice dolazi kraju i nastaje novi u kojem se pobožnost više usmjerava na molitvu za duše u čistilištu. Tema današnjeg posta je jedan svetac koji povezuje te dvije pobožnosti.

Ivan de Arcas Sánchez rođen je 2. ožujka 1585. u Riberi del Fresno (Badajoz) u Extremaduri. Ostao je bez roditelja već kao četverogodišnjak. Najprije mu je umro otac, a malo zatim i majka. Završio je tako kao pastir kod svojih ujaka. Područja za ispašu su se nazivala las Macías, a pastirići los Macías pa otuda drugačije prezime po kojem je postao poznat. Kad je imao osam godina, ukazao mu se dječak koji je rekao da je sv. Ivan Evanđelist i da će ga jednog dana odvesti u daleke krajeve. 

Do dvadesete je godine živio kao pastir, a zatim  oko 1605. odlazi u Jerez de la Fronteru gdje se sprijateljio s dominikancima. Potom je u Sevilli stupio u službu nekog trgovca stokom s kojim je 1616. otišao u Cartagenu u Kolumbiji. Kako je u Novom svijetu ostao bez posla, 1622. otišao je još dalje. Kopnom je nakon četiri i pol mjeseca teškoga putovanja, dijelom pješice, a dijelom na muli, stigao u Limu, zvanu Ciudad de Los Reyes- Grad Kraljeva. 

Radio je na poljima na periferiji grada, ali sve je više osjećao duhovni poziv. Kad je imao trideset i sedam godina, 1622., zatražio je dominikanski habit braće laika u samostanu Sv. Marije Magdalene. Zavjetovao se 23. siječnja 1623. Sljedećih je dvadesetak godina, sve do smrti, bio samostanski vratar. Ta dužnost nije baš odgovorala njegovoj naravi sklonoj povučenosti i samoći, ali ju je prihvatio iz poslušnosti. Na tom se mjestu istaknuo svojom požrtvovnošću i djelima milosrđa prema prosjacima, bolesnima i drugima kojima je trebala pomoć. Premda gotovo da nije imao nikakve naobrazbe, poučavao ih je vjerskim istinama i poticao da ljube Boga, vrše kršćanske krjeposti i budu strpljivi. Iako su njegovu vratariju od oltara u crkvi dijelila tri-četiri zida, za vrijeme podizanja mogao je na čudesan način gledati Svetotajstvo. Njegov je savjet cijenio i sam potkralj don Petar de Toledo y Leyva koji je 1643. Gospu od Ružarija proglasio zaštitnicom Perua. 

Ivanov je život prepun čudesnih događaja. Jedne je noći Limu potresao strašan potres. U to je vrijeme zajednica molila oficij u koru, a brat laik fra Ivan molio je u kapeli Gospe od Ružarija. Na prvi znak potresa svi su pobjegli u samostanski vrt da budu sigurni od rušenja građevine. Potrčao je i Ivan, ali je tad čuo glas: "Fra Ivane, fra Ivane, kamo ćeš?" Odgovorio je: "Gospo, želim kao i ostali pobjeći od srdžbe Vašega presvetog Sina". Na to je Marija odgovorila: "Vrati se i budi miran jer sam ja ovdje". Ivan je poslušao i ostao moleći Djevicu da bude milostiva kršćanskom puku. Kad je potres prestao, podigao je oči i vidio kako sjaj Gospina lica obasjava čitavu kapelu. 

Osobno se brinuo oko hrane za siromahe, a onima koji su osiromašili, no sramili su se zbog svog položaja pojaviti skupa s ostalim siromasima, tajno je slao jelo i milostinju. Siromašne je svećenike posluživao na koljenima u posebnoj blagovaonici. Na Ivanovu je molitvu Gospodin čudesno umnažao hranu tako da nije bilo oskudice. Zbog toga ga zovu svetcem zaimače.

Međutim, svetac je držao da "osoba koja vrijeđa Boga nije dostojna primiti milostinju". Nekoj ženi koja je svoj grješan život ispričavala siromaštvom, odbio je pomoći dok se ne promijeni. To ju je odbijanje vodilo do pokajanja i promjene života. Kad bi doznao za neku uvredu prema Vrhovnom Dobru, Bogu, ražalostio bi se i govorio: "Kada će, Gospodine, prestati toliki grijesi?"

U tjelesnim je djelima milosrđa imao posebnog suradnika- magarca koji je nosio dvije velike košare. Svakog ga je dana samoga slao u prošnju. Magarčić je revno obilazio trgovine i druge kuće i nije se micao s ulaza dok ljudi ne bi nešto ubacili. Obišao bi čitav grad pa iako je u košarama znalo biti i novca, nitko se ne bi usudio nešto uzeti jer je magarac znao braniti milostinju udarcima i ugrizima.

Svetac je imao običaj svake noći moliti čitavu krunicu na koljenima. Jedan dio je molio za duše u čistilištu, drugi za redovnike, a treći za svoju rodbinu, prijatelje i dobročinitelje. Dok je jednom molio u kapeli Gospe od Ružarija odjenom je začuo udarac. Vidio je sjenu okruženu plamenovima i čuo glas koji mu je rekao: "Ja sam fra Ivan Sayago, upravo sam umro i jako sam potrebit tvojih molitava i pomoći da- zadovoljivši njima božansku pravdu- izađem iz ovih nadoknadnih muka". Četvrte mu se noći ukazala duša toga redovnika, sada svijetla, da mu kaže kako ga je Gospa zahvaljujući njegovim molitvama i pokori izvela iz čistilišta i odvela u vječno blaženstvo. Na času svoje smrti svetac je pod poslušnost morao otkriti da je tijekom svoga života iz čistilišta oslobodio milijun i četiri stotine tisuća duša. To je razlog što ga katkad nazivaju još i lopovom ili pljačkašem čistilišta. 

Imao je dar levitacije, viđenja budućih događaja, ozdravljanja stradalih... Strogo je živio zavjet siromaštva. U ćeliji nije imao ni pravu postelju, već je preko drvenog podesta bila prebačena goveđa koža, a u podnožju je bila deka. Zatim seljačka stolica i stara kutija koja je služila kao ormar. Jedino lijepo u toj sobici bila je slika Gospe Betlehemske na uzglavlju.

Ivan je umro 16. rujna 1645. u dobi od šezdeset godina. Papa Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 22. listopada 1837., a Pavao VI. svetim 28. rujna 1975.

Ove se godine, dakle, obilježava 430. godina od rođenja i 370. godina od smrti sv. Ivana Macíasa, a prošle je bilo 65 godina od čuda s rižom koje je dovelo do njegove kanonizacije. To čudo umnažanja materije dogodilo se 25. siječnja 1949. u Domu Nazaret Ustanove sv. Josipa u Olivenzi (Badajoz), u kojem se školovalo i živjelo oko pedesetero djece. Ručak se služio i za korisnike župne pučke kuhinje koju su naizmjence opskrbljivale dobrostojeće obitelji.

No, spomenutog dana je kuharica Leandra Rebollo bila zabrinuta jer obitelj koja je trebala donijeti namirnice nije došla.

Imala je samo 750 g riže. Pobožnim je uzdahom zazvala tada blaženog Ivana Macíasa koji je rodom iz iste španjolske provincije, da siromasi ne ostanu bez jela. 

Kad je ponovo pogledala lonac, vidjela je mnogo veću količinu koja se kuhala, nego što je bila stavila. Iz lonca se počelo prelijevati pa je morala uzeti nove posude. Kuharica je pozvala župnika L. Zambrana i ravnateljicu M. Gragera Vargas koji su postali svjedoci čuda. Međutim, nisu bili jedini. Čudo je neprekidno trajalo četiri sata. Od početne četiri šalice riže moglo je sada blagovati pedesetero djece iz doma i još sto siromaha, na čuđenje mještana koji su nagrnuli da to vide. Sve je prestalo kad je župnik, nakon što su svi jeli, rekao: "Dosta!"

Svećenik je sačuvao uzorke ove nastale riže koji pokazuju da se ona ni po čemu ne razlikuje od obične. Povodom šezdesete obljetnice čuda, prije šest godina, biskup S. García Aracil otkrio je mural u župnom centru kao podsjetnik na događaj budućim generacijama.

U svezi sa sv. Ivanom postoji još jedna zanimljivost. Prošloga rujna je ekipa istog stručnjaka koji je prošle godine rekonstruirao lice svetog Antuna Padovanskog, predstavila naravno lice sv. Ivana Macíasa, a trećeg studenog će u bazilici Ružarija u Limi biti prikazano i pravo lice sv. Martina de Porresa, suvremenika sv. Ivana Macíasa.

Prema; fatima.org.pe, dominicos.org
Slike: fraymartindeporres.com (1, 3), imagenes religiosas (2), Prelatura de Caravelí (4), Hermandad de Caballeros SMPYSJMOP (5, 6), Parroquia en Olivenza (7)

Sin Bezgrješne

Bl. Stanislav od Isusa i Marije Papczyński rodio se na današnji dan 1631. u južnoj Poljskoj. Utemeljitelj je Kongregacije marijanskih otaca od Bezgrješnog Začeća koji su do 1910. bili jedan od svega nekoliko redova regularnih klerika.

Rođen je u obitelji seoskog kovača i premda početci njegova školovanja to nisu nagovješćivali, utječući se Bezgrješnoj Djevici i posteći subotom postao je izvrstan đak. Pobožnost prema Presvetoj Djevici urodila je u njemu i posebnom ljubavlju prema svetoj čistoći, tako da je zbog očuvanja te krjeposti kao dvanaestogodišnjak sam preplovio divlju rijeku da se makne od izopačenog učitelja. Nakon bolesti i nedaća, s dvadeset i tri godine je završio filozofijske studije na isusovačkom kolegiju u Rawi što mu je otvorilo vrata raznim službama u gradovima i na aristokratskim dvorovima. Obitelj mu je pronašla i djevojku za brak, no on je imao u vidu uzvišeniji poziv. Kao osamnaestogodišnjak je jedno vrijeme bio studirao kod pijarista ili skolopa, Reda siromašnih klerika Majke Božje od Pobožnih Škola. Usprkos tom kratkom vremenu provedenom kod ovih redovnika, oni su ostavili dubok dojam na današnjeg blaženika zbog svog siromaštva, pobožnosti i predanosti apostolatu, pa ih nije zaboravio niti nakon četverogodišnjeg školovanja kod isusovaca. Ušao je u pijaristički novicijat 2. srpnja 1654. i dotadašnji je Ivan na zavjetima primio habit i ime Stanislav od Isusa i Marije. Već je tada krjepostima nadilazio mnoge koji su godinama bili redovnici. Sljedeće godine su protestantski Šveđani napali Poljsku te osvojili glavni grad u kojem je Stanislav trebao nastaviti vrijeme probacije i studirati teologiju. Iz tog se vremena u njegovu životopisu ističe susret s neprijateljskim švedskim vojnikom koji je naišao na Stanislava i jednog njegova subrata te izvukao mač. Kolega mu je pobjegao, a Stanislav, mučenik željom, nije htio propustiti priliku da prolije svoju krv za sv. vjeru. Kleknuo je, ogolio vrat i spremio se na udarac. Vojnik je triput velikom snagom zamahnuo i udario po vratu što je bratu Stanislavu prouzročilo veliku bol, međutim, po Božjoj providnosti, nije zadobio nikakvu ranu. Ratovi, izbjeglištvo, širenje bolesti obilježilo je razdoblje njegova studija. Kao podđakon preuzeo je predavanja iz retorike i napisao priručnik za tu disciplinu. Zaređen je za svećenika 1661. Bio je profesor, propovjednik i traženi ispovjednik. Među njegovim su pokornicima bili nuncij A. Pignatelli, koji je postao papa Inocent XII., i kasniji slavni poljski kralj Ivan III. Sobjeski, osloboditelj Beča. Objavio je više knjiga i govora i bile su mu povjerene razne odgovorne dužnosti. No, postupno su rasle napetosti između njega i ostalih u poljskoj pijarističkoj redodržavi jer se Stanislav zalagao za pridržavanje izvornih konstitucija svog reda, prema zamisli sv. Josipa Kalasancija, osobito što se tiče ideala "potpunog siromaštva". Ta mu je aktivnost donijela prisilan boravak u njemačkoj provinciji i napokon, nepunih deset godina nakon što je postao pijarist, morao je zbog dobra svoje duše zatražiti razrješenje od zavjetâ. Na intervenciju krakovskog biskupa pušten je iz samostanskog zatvora u Slovačkoj u kojem je proveo gotovo tri mjeseca i u travnju 1670. vratio se u Krakov. Crkveni je sud presudio da je o. Stanislav "bio i jest potpuno nevin". Razriješen je zavjetâ 24. listopada 1670., što je postalo službeno kad mu je to viceprovincijal službeno priopćio u prosincu 1670. 

Pred svojim dotadašnjim viceprovincijalom je prikazao i posvetio "Bogu Ocu svemogućemu, Sinu i Duhu Svetom, kao i Majci Božjoj, vazda Djevici Mariji, bez grijeha začetoj, svoje srce, svoju dušu [...] tijelo, ne ostavljajući apsolutno ništa za sebe, tako da odsada budem rob Svemogućega i Preblažene Djevice Marije. Usto, zavjetujem se da im služim gorljivo, u čistoći do kraja života u Družbi marijanskih otaca od Bezgrješnog Začeća (koju milošću Božjom želim osnovati)." Dodao je zavjet poslušnosti i siromaštva, učinio ispovijest vjere te "zavjet krvi" kojim je obećao "i po cijenu vlastitog života" braniti čast Bezgrješne i širiti njeno štovanje. Iako je prešao među dijecezanski kler, ovom je oblacijom na duhovni način ostao vjeran redovničkim zavjetima.

Bijeli habit na čast Bezgrješne obukao je s dopuštenjem poznanskog biskupa u Luboczu blizu Noweg Miasta na Pilici u rujnu 1671. Taj se habit samo bojom razlikovao od pijarističkoga, a bijelu boju je izabrao jer ni jedna druga ne može bolje izraziti neokaljanost Gospina Začeća. U tom je mjestu dosta vremena provodio u molitvi, ostavio je među mještanima običaj zajedničke pjevane krunice, a oni su u njemu prepoznali, ne samo vrijednog svećenika, nego čak čudotvorca (ostajao je dugo vremena u molitvi uzdignut iznad zemlje). Napisao je pravila za svoju planiranu redovničku zajednicu i knjigu namijenjenu laicima, štivo o izbjegavanju grijeha i krjeposnom životu. 

Kao godina početka marijanaca uzima se 1673. kad je biskup Swiecicki kanonski pohodio zajednicu u Puszczi Korabiewskoj gdje je bl. Stanislav s prvim drugovima živio pustinjačkim životom. Uvijek je imao nakanu da novi red ima apostolsku svrhu, tako da je i u toj pustinjačkoj fazi propovijedao. Kad je bio pozvan da na blagdan sv. Martina govori u istoimenoj crkvi u Chojnati, prije same propovijedi se zadržao u privatnoj molitvi i u ekstazi vidio pobjedu Ivana Sobjeskog nad Turcima kod Hotina te tu radosnu vijest podijelio s okupljenim vjernicima. Mala je pustinja privlačila sve veći broj vjernika koji su se obraćali utemeljitelju, ali također i novih članova što je zahtijevalo izgradnju veće crkve i kuće.

Već smo upoznali sv. Pompilija koji je imao posebnog osjećaja za duše u čistilištu. Takav je i bl. Stanislav. Kao vojni kapelan pratio je 1675. vojsku Ivana Sobjeskog koja je odbacila Turke s poljskih istočnih granica. U blizini vojničkog logora nalazili su se grobovi vojnika palih u prošlim ratovima s Osmanlijama. Tu je blaženik dnevice molio za njih. Ukazanje tih duša koje su od njega tražile da im ne prestaje pomagati, povećalo je njegovu predanost djelu njihova oslobođenja od čistilišnih patnja. Postoji više događaja u njegovu životu koji se tiču siromašnih duša. Za vrijeme svoje bolesti tražio je da ga odnesu u svetište BDM u Studziannu (1676.) Tu je pao u ekstazu za vrijeme koje je posjetio čistilište i trpio boli duša koje se u njemu nalaze. Budući da je izgledao beživotno, nazočni su čak pomislili da je umro. Po povratku u svoju pustinju, rekao je: "Molite braćo za duše u čistilištu jer neizdrživo trpe". Zatvorio se u ćeliju gdje je molio i bičevao se za "oslobođenje duša iz čistilišta". Sljedeće je godine među glavne ciljeve svoje kongregacije unio da redovnici moraju "najvećim marom, predanošću i gorljivošću" pomagati čistilišne duše, osobito one vojnika koji su poginuli u bitkama i žrtava pošasti i bolesti koje su bile brojne nakon ratova. Ivan III. Sobjeski, osloboditelj Beča, koji je bio poznat po tome što je posebno cijenio stroge redove, uzeo je marijanske klerike pod svoju posebnu zaštitu.

Poznanski biskup Wierzbowski koji je potvrdio marijance kao ustanovu dijecezanskog prava i branio ih od napada, umro je 1687. Na smrtnoj je postelji rekao o. Stanislavu: "Vama marijancima ostavljam jednu stvar: Božansku providnost". Blaženik je otada svakog dana na čast Božanske providnosti dvaput dnevno molio Očenaš i Zdravomariju i htio da njegova družba nastavi s tom pobožnošću. 

Nakon smrti Wierzbowskog, neprijatelji marijanaca htjeli su iskoristiti situaciju za njihovo ukidanje. Od toga su bili pošteđeni, ali su uvidjeli nesigurnost svoga položaja te su u papinskom priznanju vidjeli jamstvo napretka svog reda. Zato se utemeljitelj, sada već šezdesetogodišnjak, uputio 1690. pješice u Rim, gdje je stigao u vrijeme sedisvakancije. Na grobu Inocenta XI. koji je 1681. marijancima dao razne oproste i dopustio im da u svojim crkvama osnivaju bratovštine Bezgrješnog Začeća za pomoć dušama u čistilištu, primio je nutarnju objavu da će za novog papu (nakon Aleksandra VIII.) biti izabran kardinal koji je kao nuncij u Varšavi bio njegov pokornik, A. Pignatelli koji je uzeo ime Inocent XII. Međutim, s prvim vrućinama se njegovo zdravlje pogoršalo i morao je teška srca napustiti Rim. Papinsko će priznanje pričekati još nekoliko godina.

Godine 1699. poslao je kao opunomoćenog poslanika o. Joakima od Sv. Ane Kozłowskog koji je trebao pokušati dobiti papinsko priznanje na temelju utemeljiteljeve Norme života, no morao je prihvatiti jedno već postojeće pravilo. Prihvatio je od franjevaca Pravilo deset krjeposti BDM koje su do tada opsluživale anuncijatkinje sv. Ivane de Valois i tako su se povezali s Redom manje braće. Papa Inocent XII. je 24. studenog 1699. isto potvrdio i marijanci su dobili papinsku potvrdu i postali red sa svečanim zavjetima. Ova bratska i pravna povezanost s franjevcima potrajat će do 10. ožujka 1786. Blaženi Stanislav prihvatio je ovo pravilo i zavjetovao se 6. lipnja 1701. na ruke apostolskog nuncija F. Pignatellija, a zatim je sam 5. srpnja primio zavjete ostalih marijanaca. Tako je nastao prvi poljski muški red i prvi muški red na svijetu pod imenom Bezgrješne i do danas jedini muški red koji je opsluživao Pravilo deset krjeposti BDM (do 1910.) koje još uvijek obdržavaju spomenute koludrice od Navještenja. 

U kolovozu 1701. o. Stanislav je onemoćao. Približavao mu se smrtni čas. U osobito teškim bolima ponavljao je: "Uvećaj Gospodine moje patnje da umanjiš kazne duša u čistilištu". Nakon ispovijedi i poputbine, okupljenu je braću 17. rujna 1701. zadnji put blagoslovio, potaknuo na vjernost Pravilu i Konstitucijama te da budu revni u pomaganju čistilišnim dušama. Poljubio je križ i istoga dana preminuo s riječima: "U ruke tvoje Gospodine predajem duh svoj". 

Marijanski su se redovnici u XVIII. st. proširili sve do Portugala, no zbivanja krajem XVIII. i u XIX. st. te nesretni pad i podjela Poljske između Rusije, Pruske i Austrije nije im išla na ruku. Morali su 1798. napustiti Rim kad ga je osvojio Napoleon i protjerao sve strance, portugalska protucrkvena vlada uzrokovala je ukidanje i samostana marijanaca, ruska carska vlast zabranila je primanje kandidata za redovnički život i dopustila samo jedan samostan marijanaca u Litvi gdje su živjeli kao u nekom pritvoru. Godine 1908. preostao je još samo jedan član reda, o. Vinko Sękowski. Kad se činilo da su ruske vlasti uspjele, mladi je svećenik, profesor bogoslovije u St. Petersburgu te budući biskup i blaženik, Juraj Matulaitis-Matulevičius, zatražio u Rimu da uđe u ovaj red bez prolaska novicijata s nakanom sprječavanja nestanka ove ustanove. Zavjete je položio 1909. na ruke spomenutog o. Vinka, a prvi novak bio je iste godine Jurjev prijatelj Franjo Petar Bucys. Sve se zbog spomenutog režima događalo u tajnosti. Blaženi Juraj Matulaitis je napisao nove konstitucije zbog novih okolnosti za koje je 1910. dobio odobrenje sv. Pija X. Marijanci su prestali biti jedan od redova regularnih klerika i postali ustanova s jednostavnim zavjetima. Zadnji bijeli marijanski otac, V. Sękowski, živio je još pet mjeseci nakon uvođenja ove obnove. Otada marijanski oci nose crnu reverendu. Operacija preživljavanja uključivala je smještaj novicijata u Švicarsku kako bi se zaobišlo uplitanje ruskog carskog režima. Kad je bl. Juraj Matulaitis-Matulevičius 1927. umro, Kongregacija marijanskih otaca imala je već 300 članova.

Takva burna povijest bila je uzrokom što je o. Stanislav od Isusa i Marije beatificiran tek u vrijeme pape Benedikta XVI., 2007. godine. Najnovije vijesti govore o još jednom koraku prema kanonizaciji blaženog utemeljitelja o kojem postoji posebna internetska stranica na kojoj se može bolje upoznati život i brojna čudesa ovog blaženika, pročitati njegova djela i djela o njemu.

Dakle, širenje časti Bezgrješne te pomoć dušama u čistilištu i apostolat među (običnim) ljudima glavne su zadaće marijanskih otaca. Prikazuje ih slika priložena uz ove litanije (misa bl. Stanislava). Djelo je člana toga reda o. Ivana Niezabitowskog koji je umro 1804. Dvojica redovnika drže dva sakramentala propisana Pravilom deset evanđeoskih krjeposti BDM- škapular Bezgrješne i krunicu deset krjeposti Gospinih.

Litanije bl. Stanislava od Isusa i Marije

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.

Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Bezgrješna Majko i Kraljice Marijanskog reda, moli za nas

Blaženi Stanislave od Isusa i Marije Papczyński,
Ljubitelju križa Kristova,
Živa sliko Isusa patnika,
Spreman podnijeti mučeništvo za Krista i vjeru,
Štovatelju Presvetog Sakramenta,
Poučljiv nadahnućima Duha Svetoga,
Izabrani sine Bezgrješne Djevice Marije,
Širitelju otajstva Bezgrješnog Začeća,
Vjerni nasljedovatelju krjepostî Bezgrješne Majke Kristove,
Utemeljitelju marijanaca od Bezgrješnog Začeća,
Apostole ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
Čovječe velikog povjerenja,
Uzore čistoće, uboštva i posluha,
Gorljivi branitelju evanđeoskog siromaštva,
Uzore života trajnog obraćenja i pokore,
Slugo Božanskog milosrđa,
Gorljivi zagovorniče trpećih duša u čistilištu,
Prijatelju umirućih na bojnom polju,
Skrbni prijatelju ubogih,
Apostole razboritosti,
Mudri voditelju u pitanjima savjesti,
Učitelju molitve i duhovnog života,
Neumorni propovjedniče riječi Božje,
Učitelju vjerskih istina i puta k svetosti,
Zagovorniče mira i pomirenja,
Radosti i slavo poljske zemlje,
Branitelju života nerođenih,
Odvjetniče pred Bogom,
Sigurni vodiču u kuću Očevu,
Koji se s Kristom i Bezgrješnom Djevicom raduješ u nebu,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

℣. Evo vjernoga i razumnoga sluge.
℞. Kojega je Gospodin nagradio svojom slavom.

Pomolimo se.

Bože koji si pozvao blaženoga Stanislava od Isusa i Marije da širi čast Bezgrješne Majke Tvoga Sina, i da pomaže pokojnima koji podnose čišćenje; podaj, molimo Te, da po njegovu primjeru i po njegovu zagovoru težimo svetosti izvršavajući djela milosrđa i tako Te slavimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. 

Sastavljeno prema raznim životopisima bl. Stanislava sa stranice padrimariani.org, a litanije prevedene sa stanislawpapczynski.org
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, padrimariani.org

300 godina

Čitajući djelce Sveta krunica i sveci koje je sastavio fra Stjepan Marija, utemeljitelj franjevaca Bezgrješne (Apostolatski centar 'Sav Tvoj' objavio je hrvatski prijevod još 2003.), pozornost mi je privuklo ponešto neobično ime jednoga sveca kojemu posvećujem ovih nekoliko rečenica. Riječ je o svetom pijaristu, Pompiliju Mariji od Sv. Nikole (Pirrottiju). Danas je njegov blagdan, a u tijeku je i jubilarna pompilijanska godina kojom se proslavlja 300. obljetnica njegova rođenja.

Svetac je rođen 29. rujna 1710. u mjestu Montecalvo Irpino, a na krštenju je dobio ime Dominik. Kao desetogodišnjak, pronašao je u podrumu neku staru sliku Blažene Djevice Marije, očistio je i stavio u svoju sobu. Braću je nasmijao rekavši majci da će pred tom slikom služiti misu kad postane svećenik. Tada je to izgledalo nestvarno, ali je Dominik kasnije imao snage skršiti otpor oca i pristupiti Redu siromašnih regularnih klerika Majke Božje od Pobožnih Škola, koji je osnovao sv. Josip Kalasancije. Ti su redovnici djelovali i u nekim hrvatskim krajevima (Dubrovnik, Bjelovar, Karlovac).

Pijaristički habit je obukao 1727., svečane zavjete položio 1728., za svećenika zaređen 1734., a prvu sv. misu služio je u svom domu, ispred Gospine slike koju je spasio iz podruma. Osim što je bio učitelj, postao je glasovit i kao propovjednik. Poglavari su ga slali po udaljenim krajevima među seljake i pastire, pješačio je i bos pošto bi mu se raspale cipele. Nazvali su ga apostolom Abruzza. Bog ga je obdario raznim čudesnim darovima, tako je spasio grad Lanciano od potresa po Gospinu zagovoru. Iako je među pukom stekao poštovanje zbog svoga misionarskoga žara i pokora, nekima je znao biti i trn u oku. Dok je boravio u Napulju oni koji su mu bili neskloni pobrinuli su se da mu biskup oduzme ovlast ispovijedanja, jer je bio spremniji pokornika odriješiti, nego mu dati pokoru. S druge strane, zbog žestokih propovijedi protiv lihvarenja, bio je prognan iz grada. Tada se dogodilo još jedno čudo, budući da nije imao odobrenje svoga poglavara, konji oružnikâ koji su došli po njega nisu se htjeli pomaknuti sve dok mu to poglavar nije dopustio. Kazna je povučena zbog toga što je izazvala nezadovoljstvo među narodom. Čuda sv. Pompilija su se množila, kao bilokacija, viđenja udaljenih događaja, spašavanje unesrećenih... tako da je nazvan taumaturgom Napulja.

U vrijeme kad se šire ideje Voltairea, Rousseaua, jansenističkoga krivovjerja... sv. Pompilije je svjedok neprolazne Kristove istine i ljubavi- piše prvu devetnicu na talijanskom jeziku na čast Presv. Srcu (1765.) i osniva bratovštinu Srca Isusova, hrani gladne- još i danas se blagoslivljaju kruščići na njegovu čast (panozzo di San Pompilio). Njegova ljubav se nije ograničavala samo na žive, nego je bio velik pomoćnik duša u čistilištu. Neumorno je ispovijedao, širio pobožnost prema Presv. Oltarskom Sakramentu, poticao na molitvu križnoga puta i ružarija. Ostao je osobito upamćen po ljubavi prema Presvetoj Djevici koju je zvao Mamma Bella i sve poticao riječima: Budite vrlo pobožni Presvetoj Djevici Mariji. Umro je na današnji dan 1766. godine s riječima: 'Mamma Bella' dolazi da me povede u nebo.

Beatificirao ga je kruničarski papa, Lav XIII., 1890., a svetim proglasio 1934. papa Pio XI. Relikvije mu se nalaze u mjestu Campi Salentina, u njegovu svetištu.

Evo tih dviju rečenica o sv. Pompiliju koje se nalaze u knjižici spomenutoj na početku ovoga teksta:

Izvrstan apostol ružarija za duše u čistilištu bio je sv. Pompilije Pirrotti. Svojim je ružarijima ušao u veliku bliskost s čistilišnim dušama, koje su mu iskazivale svoju zahvalnost za utjehu koju su primale po toj molitvi. Ta je bliskost došla dotle da su se 'čule duše pokojnih', kad bi svetac molio ružarij, 'kako odgovaraju drugi dio Zdravomarije'.

i

Izvanredan darovatelj krunica bio je sv. Pompilije Pirrotti. Govorilo se čak, da je i noću pravio krunice, dok bi mu Gospa pomagala, ili da mu ih je Gospa umnažala u džepu... Svakako, podijelio ih je toliko da je nemoguće kako ih je sve sam napravio.

Sastavljeno prema: santuariosanpompilio.it, sanpompilio.eu, ewtn.com, mercaba.org