1 400 000

Mjesec krunice dolazi kraju i nastaje novi u kojem se pobožnost više usmjerava na molitvu za duše u čistilištu. Tema današnjeg posta je jedan svetac koji povezuje te dvije pobožnosti.

Ivan de Arcas Sánchez rođen je 2. ožujka 1585. u Riberi del Fresno (Badajoz) u Extremaduri. Ostao je bez roditelja već kao četverogodišnjak. Najprije mu je umro otac, a malo zatim i majka. Završio je tako kao pastir kod svojih ujaka. Područja za ispašu su se nazivala las Macías, a pastirići los Macías pa otuda drugačije prezime po kojem je postao poznat. Kad je imao osam godina, ukazao mu se dječak koji je rekao da je sv. Ivan Evanđelist i da će ga jednog dana odvesti u daleke krajeve. 

Do dvadesete je godine živio kao pastir, a zatim  oko 1605. odlazi u Jerez de la Fronteru gdje se sprijateljio s dominikancima. Potom je u Sevilli stupio u službu nekog trgovca stokom s kojim je 1616. otišao u Cartagenu u Kolumbiji. Kako je u Novom svijetu ostao bez posla, 1622. otišao je još dalje. Kopnom je nakon četiri i pol mjeseca teškoga putovanja, dijelom pješice, a dijelom na muli, stigao u Limu, zvanu Ciudad de Los Reyes- Grad Kraljeva. 

Radio je na poljima na periferiji grada, ali sve je više osjećao duhovni poziv. Kad je imao trideset i sedam godina, 1622., zatražio je dominikanski habit braće laika u samostanu Sv. Marije Magdalene. Zavjetovao se 23. siječnja 1623. Sljedećih je dvadesetak godina, sve do smrti, bio samostanski vratar. Ta dužnost nije baš odgovorala njegovoj naravi sklonoj povučenosti i samoći, ali ju je prihvatio iz poslušnosti. Na tom se mjestu istaknuo svojom požrtvovnošću i djelima milosrđa prema prosjacima, bolesnima i drugima kojima je trebala pomoć. Premda gotovo da nije imao nikakve naobrazbe, poučavao ih je vjerskim istinama i poticao da ljube Boga, vrše kršćanske krjeposti i budu strpljivi. Iako su njegovu vratariju od oltara u crkvi dijelila tri-četiri zida, za vrijeme podizanja mogao je na čudesan način gledati Svetotajstvo. Njegov je savjet cijenio i sam potkralj don Petar de Toledo y Leyva koji je 1643. Gospu od Ružarija proglasio zaštitnicom Perua. 

Ivanov je život prepun čudesnih događaja. Jedne je noći Limu potresao strašan potres. U to je vrijeme zajednica molila oficij u koru, a brat laik fra Ivan molio je u kapeli Gospe od Ružarija. Na prvi znak potresa svi su pobjegli u samostanski vrt da budu sigurni od rušenja građevine. Potrčao je i Ivan, ali je tad čuo glas: "Fra Ivane, fra Ivane, kamo ćeš?" Odgovorio je: "Gospo, želim kao i ostali pobjeći od srdžbe Vašega presvetog Sina". Na to je Marija odgovorila: "Vrati se i budi miran jer sam ja ovdje". Ivan je poslušao i ostao moleći Djevicu da bude milostiva kršćanskom puku. Kad je potres prestao, podigao je oči i vidio kako sjaj Gospina lica obasjava čitavu kapelu. 

Osobno se brinuo oko hrane za siromahe, a onima koji su osiromašili, no sramili su se zbog svog položaja pojaviti skupa s ostalim siromasima, tajno je slao jelo i milostinju. Siromašne je svećenike posluživao na koljenima u posebnoj blagovaonici. Na Ivanovu je molitvu Gospodin čudesno umnažao hranu tako da nije bilo oskudice. Zbog toga ga zovu svetcem zaimače.

Međutim, svetac je držao da "osoba koja vrijeđa Boga nije dostojna primiti milostinju". Nekoj ženi koja je svoj grješan život ispričavala siromaštvom, odbio je pomoći dok se ne promijeni. To ju je odbijanje vodilo do pokajanja i promjene života. Kad bi doznao za neku uvredu prema Vrhovnom Dobru, Bogu, ražalostio bi se i govorio: "Kada će, Gospodine, prestati toliki grijesi?"

U tjelesnim je djelima milosrđa imao posebnog suradnika- magarca koji je nosio dvije velike košare. Svakog ga je dana samoga slao u prošnju. Magarčić je revno obilazio trgovine i druge kuće i nije se micao s ulaza dok ljudi ne bi nešto ubacili. Obišao bi čitav grad pa iako je u košarama znalo biti i novca, nitko se ne bi usudio nešto uzeti jer je magarac znao braniti milostinju udarcima i ugrizima.

Svetac je imao običaj svake noći moliti čitavu krunicu na koljenima. Jedan dio je molio za duše u čistilištu, drugi za redovnike, a treći za svoju rodbinu, prijatelje i dobročinitelje. Dok je jednom molio u kapeli Gospe od Ružarija odjenom je začuo udarac. Vidio je sjenu okruženu plamenovima i čuo glas koji mu je rekao: "Ja sam fra Ivan Sayago, upravo sam umro i jako sam potrebit tvojih molitava i pomoći da- zadovoljivši njima božansku pravdu- izađem iz ovih nadoknadnih muka". Četvrte mu se noći ukazala duša toga redovnika, sada svijetla, da mu kaže kako ga je Gospa zahvaljujući njegovim molitvama i pokori izvela iz čistilišta i odvela u vječno blaženstvo. Na času svoje smrti svetac je pod poslušnost morao otkriti da je tijekom svoga života iz čistilišta oslobodio milijun i četiri stotine tisuća duša. To je razlog što ga katkad nazivaju još i lopovom ili pljačkašem čistilišta. 

Imao je dar levitacije, viđenja budućih događaja, ozdravljanja stradalih... Strogo je živio zavjet siromaštva. U ćeliji nije imao ni pravu postelju, već je preko drvenog podesta bila prebačena goveđa koža, a u podnožju je bila deka. Zatim seljačka stolica i stara kutija koja je služila kao ormar. Jedino lijepo u toj sobici bila je slika Gospe Betlehemske na uzglavlju.

Ivan je umro 16. rujna 1645. u dobi od šezdeset godina. Papa Grgur XVI. proglasio ga je blaženim 22. listopada 1837., a Pavao VI. svetim 28. rujna 1975.

Ove se godine, dakle, obilježava 430. godina od rođenja i 370. godina od smrti sv. Ivana Macíasa, a prošle je bilo 65 godina od čuda s rižom koje je dovelo do njegove kanonizacije. To čudo umnažanja materije dogodilo se 25. siječnja 1949. u Domu Nazaret Ustanove sv. Josipa u Olivenzi (Badajoz), u kojem se školovalo i živjelo oko pedesetero djece. Ručak se služio i za korisnike župne pučke kuhinje koju su naizmjence opskrbljivale dobrostojeće obitelji.

No, spomenutog dana je kuharica Leandra Rebollo bila zabrinuta jer obitelj koja je trebala donijeti namirnice nije došla.

Imala je samo 750 g riže. Pobožnim je uzdahom zazvala tada blaženog Ivana Macíasa koji je rodom iz iste španjolske provincije, da siromasi ne ostanu bez jela. 

Kad je ponovo pogledala lonac, vidjela je mnogo veću količinu koja se kuhala, nego što je bila stavila. Iz lonca se počelo prelijevati pa je morala uzeti nove posude. Kuharica je pozvala župnika L. Zambrana i ravnateljicu M. Gragera Vargas koji su postali svjedoci čuda. Međutim, nisu bili jedini. Čudo je neprekidno trajalo četiri sata. Od početne četiri šalice riže moglo je sada blagovati pedesetero djece iz doma i još sto siromaha, na čuđenje mještana koji su nagrnuli da to vide. Sve je prestalo kad je župnik, nakon što su svi jeli, rekao: "Dosta!"

Svećenik je sačuvao uzorke ove nastale riže koji pokazuju da se ona ni po čemu ne razlikuje od obične. Povodom šezdesete obljetnice čuda, prije šest godina, biskup S. García Aracil otkrio je mural u župnom centru kao podsjetnik na događaj budućim generacijama.

U svezi sa sv. Ivanom postoji još jedna zanimljivost. Prošloga rujna je ekipa istog stručnjaka koji je prošle godine rekonstruirao lice svetog Antuna Padovanskog, predstavila naravno lice sv. Ivana Macíasa, a trećeg studenog će u bazilici Ružarija u Limi biti prikazano i pravo lice sv. Martina de Porresa, suvremenika sv. Ivana Macíasa.

Prema; fatima.org.pe, dominicos.org
Slike: fraymartindeporres.com (1, 3), imagenes religiosas (2), Prelatura de Caravelí (4), Hermandad de Caballeros SMPYSJMOP (5, 6), Parroquia en Olivenza (7)