Polnoćka

Ovogodišnja polnoćka u Bazilici sv. Petra značajna je zbog toga što nije samo Sv. Otac pričešćivao na jezik, nego su takav naputak dobili svi svećenici koji su dijelili sv. pričest.

"Radi se o drugoj značajnoj novosti ovoga pontifikata kod primanja pričesti. Papa Benedikt XVI. prije svega u smjernom i dostojanstvenom načinu pričesti vidi način za jačanje svijesti da je Krist stvarno prisutan u Euharistiji, pa zato ophođenje s Presvetim zahtijeva veliku pozornost i osobito strahopoštovanje svih vjernika. Stoga se u papinskim misama papa Benedikt XVI. vratio isključivo pričesti na usta.

Od 2008. je papa dijelio pričest klečećim pričesnicima koristeći pritom patenu. Sada je pričest na usta učinio normalnim i isključivim oblikom pričešćivanja na papinskim liturgijama. Odgovarajući su naputci dani svećenicima koji pričešćuju u bazilici.

Osiguranje bazilike upozorilo je na to vjernike koji su se htjeli pričestiti. Samo su nekim nepažljivim vjernicima koji su po navici ispružili ruke, morali svećenici objasniti da je moguća samo pričest na usta."

Izvor: katholisches.info
Slika: Wikimedia Commons

Versus orientem

Dom Mark Kirby je za vrijeme Svećeničke godine pokrenuo osnutak nove monaške obitelji pod pravilom sv. Benedikta, koja se ne oglušuje na poticaje pape Benedikta XVI. U rujnu 2009. sam preveo njegove litanije na čast sv. Ivanu M. Vianneyu. Jednom ću sastaviti nekoliko riječi o toj novoj ustanovi, a danas donosim deset točaka ili razloga za celebraciju sv. mise ad orientem koji su nastali kao rezultat njegova iskustva, nakon što već pet godina služi sv. misu na taj način. Ističe sljedeće prednosti:


"1. Doživljava se teocentrični smjer i fokus svete misne žrtve.

2. Vjernici su pošteđeni zamornog klerocentizma koji je prevladavao zadnjih četrdeset godina u celebraciji sv. mise.

3. Ponovo je postalo očito da kanon mise ('Prex Eucharistica') svećenik uime svih upravlja Ocu.

4. Predivno se izražava i potvrđuje žrtveni karakter mise.

5. Gotovo neprimjetno se otkriva ispravnost tihe molitve u određenim trenutcima; nježnog recitiranja određenih dijelova mise i pjevanja drugih.

6. Pruža svećeniku blagodat svete skromnosti.

7. Sve više se poistovjećujem s Kristom, koji je vječni veliki svećenik i 'Hostia perpetua', u liturgiji nebeskog svetišta, iza vela, pred licem Očevim.

8. Za vrijeme kanona sv. mise obdaren sam dubokom sabranošću.

9. Ljudi su postali smjerniji u ponašanju.

10. Cijela celebracija sv. mise je dobila na smjernosti, pozornosti i pobožnosti."

Izvor: Vultus Christi
Slika: New Liturgical Movement

Hodie Salvator apparuit

Svima želim sve najljepše za Božić

uz omiljenu božićnu pjesmu pape Benedikta XVI.
Es ist ein Ros entsprungen!!!

Slika: Wikimedia Commons

(Ne)provođenje

21. studenog 2010. u Versaillesu je održana treća Konferencija za katoličko jedinstvo povodom trogodišnjice stupanja na snagu motuproprija Summorum Pontificum. Nazočilo je oko 700 slušatelja, a govorio je i već nam dobro poznati msgr. Bux.

"Debatu je otvorio D. Hamiche iznijevši mišljenje da izvanredni oblik treba postati redoviti (tako što ga treba celebrirati češće i posvuda), a redoviti izvanredniji (prema reformi reforme). Glede brojaka, Papin pomirbeni pothvat donio je Francuskoj u ove tri godine dodatnih osamdeset mjesta na kojima se celebrira klasična misa. Ipak, kao što znaju svi iz komercijalne branše, ponuda stvara potražnju; nitko ne traži ono za što ne zna. D. Hamiche se nada novom razvoju u provođenju motuproprija, uključujući:

- celebraciju (izvanrednog oblika) svake nedjelje i svetkovine u svakom dekanatu
- da svaki biskup (barem) jednom godišnje celebrira u svojoj katedrali
- uspostavu povjerenstva u okviru Francuske biskupske konferencije koja bi se bavila primjenom motuproprija

Nakon toga je četvero sudionika podijelilo svoja iskustva:

- u župi Sv. Klotilde u Parizu (VII. okrug) sv. misa u izvanrednom obliku slavljena je ponedjeljkom u vrijeme ručka za one koji rade, ali je po nadbiskupovoj naredbi odbijeno da se celebrira nedjeljom
- u župi Sv. Magdalene u Plessis-Robinsonsu (92. departman) riješeno je da se celebrira svake nedjelje
- u Montmorecyju (95. departman) je iznađeno manjkavo rješenje
- u župi Gospe Versajske je zahtjev za misom u izvanrednom obliku glatko odbijen

Msgr. N. Bux, konzultor Ureda za liturgijska slavlja Vrhovnog Svećenika i član dviju kongregacija (Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za kauze svetih, op. splendor), detaljno je govorio o liturgiji i Papinoj želju za mirom na tom području. Svoju je intervenciju započeo rekavši da su francuski biskupi koji rado surađuju s nekršćanima, dužni također razgovarati s katolicima i da se ne trebaju bojati ovce iz vlastitoga stada! Trebaju se suočiti sa stvarnošću, a ne se držati percepcije koju imaju o njoj. Podsjetio je da je izvanredni oblik tu za sav narod Božji, a ne samo za manjinu, te da treba poslužiti kao pedagoški uzor za bolje celebriranje redovitoga oblika. Istaknuo je kako u Italiji motuproprij provode svećenici. Dakle, potaknuo je svećenike da budu hrabri u provođenju toga dokumenta. Konačno, dodao je da se na odbijanje izvanrednog oblika može gledati kao na prekid zajedništva s Papom."

Izvor: RORATE CÆLI

Glavar Svete obitelji

Za vrijeme današnjeg Angelusa, na četvrtu nedjelju došašća, Sveti Otac je održao lijep nagovor u kojem poziva na štovanje Isusova poočima:
Štujmo dakle zakonitog Isusovog oca (usp. KKC, 532), jer se u njemu naziru obrisi novoga čovjeka, koji gleda s povjerenjem i hrabrošću u budućnost, ne slijedi neki svoj plan, nego se potpuno uzda u beskrajno milosrđe Onoga koji ostvaruje proroštva i s kojim započinje vrijeme spasenja.
To me podsjetilo na jednu zanimljivu inicijativu, naime, Apostolat za posvetu obitelji uputio je pismo Svetom Ocu u kojem predlaže da 2012. bude Godina sv. Josipa, u čast dva tisućljeća od našašća Isusa u Hramu, što je i zadnje pojavljivanje sv. Josipa u Bibliji. Tu su zamolbu za vrijeme Konferencije o sv. Josipu, početkom listopada, potpisali biskup Steubenvillea i teolozi sudionici konferencije. Molba glasi ovako:

"Vaša Svetosti,

Mi, predavači i sudionici Obiteljske konferencije 'Totus Tuus- Posveti ih u Istini', održane od 1. do 3. listopada 2010. u Bloomingdaleu (Ohio, SAD) pri Apostolatu za posvetu obitelji, usredotočeni na kulturu života po primjeru sv. Josipa, čuvara Malog Isusa, želimo Vam ponizno na razmatranje iznijeti ovu zamolbu:

Da se od 19. ožujka 2012. do 19. ožujka 2013. (ili u bilo kojem drugom razdoblju pogodnom Vašoj Svetosti) u Crkvi proglasi Godina sv. Josipa, kako bi se zazvala posebna zaštita sv. Josipa, zaštitnika Sveopće crkve, na korist narodu Božjem u ovom povijesnom trenutku i kako bi se uzdiglo sv. Josipa kao najveći uzor kršćanskog očinstva na dobrobit svim obiteljima današnjega svijeta. Također ištemo da Vaša Svetost obavi formalnu posvetu ili preporuku Crkve sv. Josipu, 19. ožujka 2012. ili u neko drugo prikladno vrijeme tijekom Godine sv. Josipa 2012./'13.

Godine 2012. se obilježava dvotisućljetnica zadnjega pojavka sv. Josipa u Svetom Pismu, za vrijeme našašća dvanaestogodišnjeg Isusa u Hramu (usp. Lk 2, 41-52). Budući da je bl. papa Pio IX. svetog Josipa proglasio zaštitnikom Sveopće crkve 1870., opća crkvena godina na čast sv. Josipu, kako bi se molio njegov posebni zagovor, bila bi vrlo korisna narodu Božjem u vrijeme ovih teških kriza s kojima se danas susreće Crkva.

'Uvjereni smo da će Crkva, na putu prema budućnosti s cijelim čovječanstvom, bude li razmatrala na koji je način Marijin Zaručnik sudjelovao u božanskom otajstvu, biti sposobna ponovo otkriti svoj identitet u planu otkupljenja koji je utemeljen u otajstvu Utjelovljenja. (Papa Ivan Pavao II., 'Redemptoris Custos', Uvod) Pored toga što se pouzdaje u Josipovu sigurnu zaštitu, Crkva se također pouzdaje i u njegov plemeniti primjer koji nadilazi sve pojedine životne staleže i služi kao model za kršćansku zajednicu, kakvo god bilo stanje i dužnosti svakog pojedinog od njenih članova. (Idem, 30)

Kako za opću tako i za obiteljsku Crkvu, u vrijeme velikih izazova s kojima je suočena kršćanska obitelj općenito, a uloga kršćanskog muža i oca napose, od velike bi pomoći bio uzvišeni primjer i moćni zagovor od Boga postavljenog Glavara Svete obitelji. 'Kriza očinstva na koju danas nailazimo, temeljni je aspekt krize koja prijeti čovječanstvu kao cjelini.' (J. Ratzinger, 'Bog Isusa Krista')

Presveti Oče, mi članovi ove konferencije okupljeni iz različitih dijelova SAD-a i izvan njih, želimo izraziti Vašoj Svetosti našu zajedničku i žarku želju da, prema Božjoj svetoj volji, razmotrite proglašenje 'Godine sv. Josipa', za koju vjerujemo da će donijeti obilje milosti Sveopćoj crkvi po njenom providonosnom zaštitniku, kao i obiteljskoj crkvi zagovorom njega koji je duhovni otac svake pojedine kršćanske obitelji i najveći uzor za svakog supruga i oca.

Pridružujemo ovoj zamolbi naše čvrsto obećanje poniznih molitava za Vašu Svetost glede ove zamolbe, kao i za to da i nadalje kao Vikar Kristov i Sveopći Pastir herojski i nadahnuto vodite Božji narod. Ponizno molimo apostolski blagoslov za nas i naše najmilije.

S poštovanjem Vaši u ljubavi Svete obitelji

msgr. R. D. Conlon, biskup Steubenvillea
o. B. Cole, OP
o. K. Barrett
o. H. Gillespie, SMM
dr. S. Hahn
dr. M. Miravalle
dr. A. von Hildebrand"

Izvor: St. Conleth's Catholic Heritage Association
Slika: Centro Josefino

Čuvar euharistijskog Isusa

Msgr. A. Schneidera, ORC ne treba posebno predstavljati, čak je i na hrvatski prevedena knjižica u kojoj iznosi svoja razmišljanja o svetoj pričesti. Rođen je u Kirgiziji u obitelji crnomorskih Nijemaca i kršten imenom Anton. Obitelj se 1969. preselila u Estoniju, odakle su, napokon, 1973. preselili u Njemačku.

Nakon mature, 1982. pristupio je Redu regularnih kanonika sv. križa iz Coimbre gdje je dobio redovničko ime Atanazije. Filozofiju i teologiju je završio u Brazilu gdje se nalazi visoka škola njegovog reda, Institutum Sapientiae. Zaređen je 1990., licencijat iz patristike je stekao na Angelicumu 1993., a doktorirao je na Augustinianumu 1997. Radio je u vodstvu svoga reda i kao profesor teologije u Brazilu i u Kazahstanu. Školovao se, dakle, na najrazličitijim jezicima, tako da govori njemački, ruski, portugalski, talijanski, engleski te latinski i grčki. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 8. travnja 2006. naslovnim biskupom Celerine i pomoćnim Biskupije Karaganda. Mitru mu je napravila njegova sestra koja je klarisa u Maria Vesperbildu blizu Augsburga.

Bit će zanimljivo pročitati i njegov intervju koji se dotiče najrazličitijih liturgijskih pitanja jer biskup Schneider služi sv. misu i redi svećeničke kandidate u oba oblika rimskog obreda, a smije služiti i po bizantskom obredu, usto je i tajnik Konferencije katoličkih biskupa Ruske federacije za liturgijska pitanja. Na Biskupskoj sinodi 2005. govorio je o svojim euharistijskim iskustvima za vrijeme sovjetske strahovlade.

Na koncu treba napomenuti da je Sveti Otac nakon što je pročitao rukopis knjižice msgr. Schneidera, naredio da ga tiska vatikanska izdavačka kuća, a predgovor engleskom izdanju je napisao, danas nadbiskup Colomba i od studenoga ove godine kardinal, M. Ranjith. O ovoj dvojici biskupa S. Magister govori kao o najboljim učenicima pape Benedikta XVI.

"Reforma reforme koju potiče Sveti Otac djelo je koje polagano napreduje jer do sada nije naišlo na potrebnu potporu biskupske hijerarhije. Usprkos oklijevanju većine prelata, neki su se ipak odlučili, oduševljeno i poslušno, angažirati u promicanju novog liturgijskog pokreta koji želi Benedikt XVI.

Radujemo se što možemo objaviti intervju s jednim od njih: msgr. Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Karagande u Kazahstanu i auktorom knjižice 'Dominus est- Gospodin je. Razmišljanja jednog biskupa iz središnje Azije o svetoj pričesti', koju je 2008. objavio SJM-Verlag.

Upitali smo ga o sljedećim temama:

I. PRIČEST
II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA
III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE

I. PRIČEST

- 1.) Vaša Preuzvišenosti možete li nam najprije predstaviti red kojem pripadate; regularne kanonike svetog križa, poznate i kao kanonike iz Coimbre?

Red su utemeljili 1131. u Coimbri, u Portugalu, dom Tellus i sv. Teotonij, prvi kanonizirani Portugalac. Osnovali su ga s desetoricom ostalih redovnika i odlučili da će slijediti pravilo sv. Augustina. Svoju su ustanovu stavili pod zaštitu sv. križa i Bezgrješnog Začeća. Red je rastao i brzo se širio.

Ovom je redu kao rođeni Portugalac pripadao sv. Antun Padovanski prije nego što je postao franjevac. Portugalska je vlast 1834. zabranila vjerske redove, ali za Crkvu jedan red nestaje tek stotinu godina nakon smrti njegovog posljednjeg člana. Portugalski primas ga je prema ovoj odredbi odlučio oživjeti nakon II. vatikanskog koncila. To se ostvarilo 1979. godine dekretom Svete Stolice koji je potpisao nadbiskup Augustin Mayer, tadašnji tajnik Kongregacije za redovnike.

Red je posvećen štovanju sv. križa i svetih anđela i posebno povezan s udrugom Anđeosko djelo. Nastala 1949. u Austriji, udrugu je kao Bratovštinu anđela čuvara kanonski uspostavio 1961. biskup Innsbrucka, P. Rusch. Utemeljiteljica Anđeoskog djela, skromna austrijska majka G. Bitterlich htjela je pružiti svećenicima duhovnu pomoć i zauzeti se molitvom i u duhu pokore za posvećenje svećenika.

Anđeosko djelo je bilo predmetom različitih intervencija Svete Stolice kako bi razbistrilo sadržajne i pravne aspekte svoje karizme, te ga je konačno 2008. Sveta Stolica crkvenopravno povezala s regularnim kanonicima sv. križa kao neku vrstu trećega reda.

Trenutačno red broji oko 140 članova, od toga je 80 svećenika, a nazočan je u Europi, Aziji i Americi. Sveta misa se u redu slavi prema novom redu, ali 'versus Deum'. Pričest se dijeli na tradicionalan način, kako to čini Sveti Otac na misama koje on služi. Tim izborom red njeguje sjećanje na utemeljiteljicu Anđeoskog djela koja je jako patila zbog opće primjene pričesti na ruku.

- 2.) Je li Vas ovo posebno čašćenje Euharistije potaknulo da pristupite ovom redu?

Da. Morate znati da sam prvih dvanaest godina života proveo pod tiranijom sovjetskoga komunizma. Zahvaljujući majci odrastao sam u ljubavi prema euharistijskom Isusu. ona je bila jedna od 'euharistijskih žena', odnosno pobožnih žena koje su s dopuštenjem svećenika tajno čuvale posvećene hostije, kako bi se izbjeglo svetogrđe ako dođe do uhićenja svećenika.

Razumjet ćete kako sam jako bio šokiran kad sam 1973., kad smo se doselili u Njemačku, vidio kako se u crkvi dijeli pričest. Sjećam se da sam majci rekao kad sam prvi put vidio kako se dijeli pričest u ruku: 'Mama, ali to je kao kad nam u školi dijele slatkiše!'

Kasnije, kad sam osjetio da imam svećenički poziv, tražio sam način na koji bih, na svoj način, bio čuvar euharistijskog Isusa. Providnost je htjela da baš u to vrijeme ponovo oživi Red regularnih kanonika svetog križa.

- 3.) Od svoga izbora, koji se desio usred Godine euharistije, papa Benedikt XVI. je iznova potvrđivao stvarnu nazočnost našega Gospodina Isusa Krista u euharistiji. Čak je od Tijelova 2008. opet preuzeo praksu pričešćivanja na jezik vjernika dok kleče. Dirnuti ovim Papinim primjerom mnogi su svećenici, često mlađi, počeli dvojiti o dostojnosti širom rasprostranjenog načina pričešćivanja na ruke. Neki pričest na ruke promatraju kao jedan od velikih nedostataka liturgijske reforme. Vaša knjiga 'Dominus est' progovara upravo o ovom problemu. Može li se prema Vašem mišljenj reći, kao što je to u predgovoru Vašoj knjizi učinio nadbiskup Malcolm Ranjith, koji je upravo imenovan kardinalom, da je pričest na ruke pogodovala smanjenju vjere u stvarnu nazočnost Kristovu, a tako i nedostatku štovanja prema Presvetom Sakramentu? Kao dokaz tomu bi se mogli navesti protjerivanje svetohraništa u skrivene kutke crkava, vjernike koji više ne pokleknu pred Presvetim, svetogrdne pričesti itd.

Ponajprije želim naglasiti kako vjerujem da se može pričestiti sa strahopoštovanjem i kad se hostija primi u ruku. Ali općenito, vidimo da se, prije svega na masovnim celebracijama, čini kako pričesnici zaboravljaju na svetost i uzvišenost trenutka, i moram dodati da je pričest na ruke, na način kako je rasprostranjena, pridonijela slabljenju štovanja Euharistijskog Gospodina. U tom se smislu u potpunosti slažem s gledištima nadbiskupa Ranjitha.

Nekoliko misli koje pomažu da ovo shvatimo:

* Pričest na ruke ne pruža dovoljnu zaštitu od gubitka čestica hostije. Patim zbog toga gubitka fragmenata svete euharistije do čega sada, zbog opće prakse pričesti na ruke, dolazi jako često. Ne razumijem kako je moguća jedna takva ravnodušnost koja tijekom vremena vodi k smanjenju vjere u transsupstancijaciju, ili čak u nekim slučajevima jednostavno gubitku katoličke euharistijske vjere.

* Pričest na ruke olakšava na besprimjeran način krađu euharistijskih prilika. Svetogrđe, koje ni na koji način ne bismo smjeli trpjeti, tako se samo olakšava i stvarno čini.

* Premještaj svetohraništa na stranu ili u kut unutar prostora župnih crkava ili kapela mnogih vjerničkih zajednica i u pedagoškom smislu potkopava središnje značenje stvarne nazočnosti Gospodinove u otajstvu euharistije; mjesto, naime, gdje je naš Gospodin Isus Krist nazočan, mora uvijek biti odmah svima vidljivo kao središnje i najvažnije.

- 4.) Iako je pričest na ruke izvorno bila dopuštena indultom, u većini biskupija je postala normom, gotovo dogmom. Kako objašnjavate takav razvoj?

Takvo stanje pokazuje sve karakteristike jedne 'mode', a imam osjećaj da je to širenje bila prava strategija. Taj se običaj proširio poput lavine. Pitam se kako smo mogli postati tako bezosjećajni prema uzvišenoj svetosti euharistijskih prilika: pa Krist živi među nama u svom božanskom veličanstvu pod skromnim euharistijskim prilikama.

- 5.) Trenutačno su samo rijetki biskupi odlučili slijediti primjer Svetog Oca i pričešćivati na tradicionalan način. Mnogi svećenici s time oklijevaju. Radi li se tu prema Vašem mišljenju samo o konzervativnom otporu ('Ne smije se dirati u dostignuća Koncila!') ili, još gore, o manjku interesa za to pitanje?

Ne možemo prosuđivati tuđe namjere, ali pogled izvana daje naslutiti da postoji otpor ili barem nezainteresiranost za najsvetiji i najsigurniji način za primanje svete pričesti. Dojam je da se jedan dio crkvenih pastira pravi da ne vidi što Sveti Otac želi; jasno i jednoznačno držanje o dogmatskom nauku o euharistiji.

II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA

- 6.) U svom motupropriju 'Summorum Pontificum', papa Benedikt XVI. je predložio međusobno obogaćenje dvaju oblika rimskog obreda. Vi rado misite i u jednom i u drugom obliku obreda. U kojim bi se aspektima to obogaćenje moglo pokazati najplodonosnije?

Papu moramo shvatiti ozbiljno. Ne možemo nastaviti raditi kao da on tu rečenicu nije izgovorio, ili čak kao da je nije napisao. Naravno, postoji mogućnost da obje forme približimo jednu drugoj, a da ne moramo preraditi misale.

Prva misao bi mogla biti da od prikazanja celebriramo 'versus Deum', kao što je uostalom predviđeno u rubrikama novoga misala. Misal pape Pavla VI. zapravo jasno naznačuje da se celebrant treba dvaput okrenuti puku. Prvi put u trenutku 'Orate fratres' i drugi put kad svećenik kaže 'Ecce Agnus Dei' za vrijeme pričesti vjernika. Što bi drugo značila ta uputa, nego da je svećenik za vrijeme prikazanja i kanona okrenut oltaru? U rujnu 2000. objavila je Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu odgovor na 'quesitum' o usmjerenju svećenika za vrijeme svete mise. U njemu je objasnila 'da se 'versus populum' čini najpogodnijim stavom koji omogućuje komunikaciju', ali precizira, 'bila bi teška pogrješka pretpostaviti da čin žrtve treba biti prvenstveno usmjeren prema narodu. Ako svećenik celebrira 'versus populum', što je legitimno i često savjetovano, njegov duhovni stav mora uvijek biti usmjeren Bogu po Isusu Kristu.'

Čini mi se da danas taj odgovor, koji savjetuje celebraciju prema puku, mora biti prilagođen novoj realnosti motuproprija 'Summorum Pontificum', s preporukom da se od prikazanja celebrira prema istoku.

S obzirom na pričest, Sveta Stolica bi mogla objaviti opću preporuku, da podsjeti na ono što predviđa Opći uvod u Rimski misal u 160. članku: 'Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupa. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskažu dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament. Treba naglasiti da službeni tekst Crkve koji komentira 'Novus ordo', kao prvi oblik pričesti navodi onaj klečeći.

Osim toga, dobro bi bilo ograničiti podjelu pričesti po laicima na prilike kada nema svećenika ni đakona.

Daljnja bi mogućnost za obogaćenje nove liturgije bila da čitanja iz Svetoga pisma drže muškarci u liturgijskoj odjeći, a ni u kojem slučaju žene ili muškarci u civilnoj odjeći. I to zato što se ta čitanja odvijaju u prezbiteriju, mjestu koje je od apostolskog vremena pridržano svećenicima, đakonima i muškarcima s nižim redovima. Samo kada nisu nazočni posvećeni muškarci, mogao bi ih nadmojestiti laik muškarac. Služba za oltarom, lektora ili ministranta, nije izvršavanje općeg svećeništva, nego pripada posvećenom svećeništvu, osobito đakonatu. Iz toga je razloga Crkva, barem od trećeg stoljeća, uvela niže redove kao vrstu uvođenja u različite službe koje su povjerene đakonima, npr. čuvanje svetišta i pozivanje vjernika na liturgiju (ostijar), čitanje riječi Božje na liturgiji (lektor), izgonjenje zlih duhova (egzorcist), služba svjećonoše i poslužitelja oltara (akolit). Tako se može bolje razumjeti zašto je Crkva oduvijek pridržala podjeljivanje nižih redova i službu lektora ili akolita muškarcima.

U tom surječju se dobro može razumjeti da se jedno od obogaćenja koje je moguće približavanjem obaju liturgijskih oblika, sastoji u tomu da se vratimo zdravoj tradiciji, prezbiterij pridržati muškarcima; đakonima, akolitima, lektorima i ministrantima. Ne koristi tužiti se nad padom zvanja, kad se ne pozivaju dječaci u službu za oltarom.

Zaključno, trebala bi molitva vjernika biti pridržana samo đakonima, akolitima i lektorima u liturgijskoj odjeći. Još više bi u suglasju s tisućljećima starom tradicijom Crkve, kako zapadne tako i istočne, bilo da tu molitvu vjernika ili sveopću molitvu čita samo đakon, ili još bolje pjeva, jer je od svog početka bila nazvana 'oratio diaconalis'. U nedostatku svećenika, bilo bi prikladnije kad bi je čitao svećenik, kao što je to uostalom slučaj kod navještaja evanđelja. Pojam 'molitva vjernika' ne znači da je trebaju čitati vjernici. To bi bila povijesna i liturgijska zabluda. Ime molitve odnosi se na to što je bila čitana na početku mise vjernika, nakon izlaska katekumena, kad je đakon ili svećenik Božjem Veličanstvu iznosio nakane cijele Crkve, dakle svih vjernika.

- 7.) A izvanredni oblik? Na koji bi način ona mogla biti obogaćena u kontaktu s redovitim oblikom rimskog obreda?

Rekao bih da sw ono što sam spomenuo o novom redu, u istom duhu može primijeniti na izvanredni oblik. Čitanja bi uvijek trebala biti dostupna vjernicima također u mjesnom jeziku, a ne samo na latinskom, uz iznimku posebnih prigoda. Mogao bi ih čitati posvećeni ili postavljeni lektor ili čak vjerik muškarac u liturgijskoj odjeći.

Uvođenje nekih predslovlja iz novoga misala bila bi lijepa i korisna inicijativa, kao i uključenje novih svetaca u tradicionalni liturgijski kalendar.


III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE

- 8.) Papa Ivan Pavao II. je u rujnu 2000. u pozdravu Kongregaciji za bogoštovlje u punom sastavu izjavio: 'U Misalu rimskom pape Pija V. kao i u različitim istočnim liturgijama nalaze se vrlo lijepe molitve, kojima svećenik izražava najdublji smisao poniznosti i strahopoštovanja pred svetim otajstvima. One otkrivaju pravu narav svake liturgije.' Možemo li pretpostaviti da je tridentinski ofertorij jedna od tih molitava? Ili, bismo trebali biti gledišta da je njegov nestanak jedna od pozitivnih točaka liturgijske reforme, kako još tvrde mnogi Bugninijevi pristaše i kako je to biskup Metza, msgr. Raffin, u svom prilogu knjizi 'Studija o duhu liturgije' (objavio L'Homme Noveau, 2003.) napisao: 'Sretan sam zbog nestanka molitava ofertorija i što mogu pokazati njihov heteroklitni karakter.'?

U cjelokupnoj povijesti rimske liturgije, ali i istočnih liturgija, ofertorij je uvijek bio povezan sa žrtvom izvršenom na Golgoti. Ne radi se tu o pripremi nekog obroka, nego o pripremi euharistijske žrtve koja za plod ima gozbu euharistijske zajednice. Moglo bi se tradicionalni ofertorij nazvati jednim 'simboličnom anticipacijom' posvete.

Ofertorij je odjek svih žrtava starog zavjeta, od velikih 'ofertorija' Melkisedeka i Abela. U povijesti spasenja vidimo kontinuirano napredovanje do golgotske žrtve. Sâm ovaj biblijski pogled potpuno opravdava tradicionalni ofertorij, da i ne spominjemo istočne obrede koji na još izrazitiji i svečaniji način anticipiraju otajstvo križa u obredima ofertorija.

Kao što Augustin kaže: 'Novi zavjet u Starom se skriva', tako i mi možemo reći da se posveta skriva u ofertoriju.

Tradicionalni ofertorij mi se čini da je sve drugo samo ne heteroklitan. Naprotiv, rekao bih da je čisti produkt biblijske logike, iz pogleda povijesti spasenja.

- 9.) Ne mislite li da je vrijeme za preispitivanje sjemenišne naobrazbe kako bi nastala bolja liturgijska praksa? Mogli bismo spomenuti da se u Francuskoj latinski jezik praktično više ne poučava, iako je sveti jezik Crkve, a i slavlje redovite liturgije se često prepušta osobnoj inspiraciji. Nismo jednom govorili o mogućnosti otkrivanja tradicionalne liturgije koja sjemeništarcima, takoreći, nikada nije ponuđena. Ne molimo Vas da prosuđujete što se događa u Francuskoj, ali možete li nam reći Preuzvišeni kako se to prakticira u karagandskom sjemeništu, jedinom katoličkom sjemeništu u središnjoj Aziji?

Situacija s poučavanjem latinskog u sjemeništima je alarmantna ne samo u Francuskoj, nego u čitavom svijetu! Činjenica je da to nije samo protiv volje Crkve i Svetog Oca, nego i protiv volje II. vatikanskog koncila. U apostolskoj pobusnici 'Sacramnetum caritatis' papa Benedikt XVI. jasno izjavljuje: 'Općenito tražim da budući svećenici budu od vremena sjemeništa sposobni razumjeti i celebrirati svetu misu na latinskom, kao i koristiti latinske tekstove i primjenjivati gregorijanski koral. Ne bi trebalo ispustiti iz vida da i vjernici budu pripravljeni da znaju uobičajene molitve na latinskom kao i pjevati određene dijelove liturgije u gregorijanskom stilu.

Svećenici moraju ovladati uporabom latinskog jezika. Mislim da bi u sjemeništima sv. misu u redovitom obliku trebalo celebrirati prvenstveno na latinskom, a u redovitim razmacima i u izvanrednom obliku. To bi za dostojanstvo liturgije bilo od velike pomoći.

U Karagandi imamo petnaest sjemeništaraca (katolika je u zemlji 150 000) i pokušavamo osigurati da nastava latinskog bude važan dio studija.

- 10.) U zemljama u kojima je katolicizam religija manjine, ako ne i marginalan, kao što je slučaj u Kazahstanu (1% pučanstva), uporaba pučkog jezika i moderne liturgije se predstavlja često kao obogaćenje za 'inkarnaciju evanđelja u domaće kulture i istovremeno kao uvođenje tih kultura u život Crkve' kako je to definirao papa Ivan Pavao II. u enciklici 'Slavorum Apostoli' (VI, 21). Preuzvišeni, možete li nam prema svom iskustvu kazati je li rimska liturgija na latinskom s gregorijanskim pjevanjem, kako u redovitom tako i u izvanrednom obliku, zaprjeka za inkulturaciju katolicizma u Aziji ili nije?

Trebate misliti na to da se srednjoazijski kontekst znatno razlikuje od onoga koji poznajete u Europi. Nemoguće je ispustiti iz vida preko sedamdeset godina sovjetske vlasti, ili težinu koju ima muslimanska nazočnost u društvu, iako je uvijek bio nazočan i ostaje biti slavensko-pravoslavni element s bizantskom dimenzijom. Kulturno smo jako daleko od latinskog svijeta.

Iako pripadamo rimskom obredu, u ovim posebnim okolnostima bi trenutačno bilo jako teško realizirati celebraciju liturgije isključivo na latinskom. Mogla bi se zamisliti primjena jednog slavenskog kao liturgijskog jezika, a tada postupno uvoditi neke dijelove liturgije na latinskom jeziku.

Za to postoje dva povijesna presedana:

* u IX. stoljeću je Crkva dopustila, zbog kontinuiteta rada sv. Ćirila i Metoda, uporabu slavenskog jezika u Dalmaciji, Češkoj i Moravskoj. Odredba koja je ostala do II. vatikanskog koncila za Dalmaciju, današnju Hrvatsku.

* godine 1949. objavio je papa Pio XII. indult koji dopušta svećenicima u Kini da celebriraju sv. misu na kineskom, s izuzetkom kanona koji je morao ostati na latinskom.

Oba povijesna presedana za rimski obred su poznata u Kazahstanu (zemlja graniči s Kinom) i mogli bi služiti kao inspiracija za inicijativu Svete Stolice za primjenu ruskog u izvanrednom obliku rimskog obreda. "

Izvor: Paix Liturgique I, II i III dio
Slike: ORBIS CATHOLICVS, Te Deum

Svjetlo i slava Istoka

U srijedu je na generalnoj audijenciji Papa preporučio BDM Pomoćnici Kršćana kineske biskupe, da mogu hrabro svjedočiti svoju vjeru, kao i vjernike te sve pozvao na molitvu za Crkvu u Kini koja još uvijek trpi progone (1). U studenom je nezakonito posvećen za biskupa svećenik koji je pristao biti igračka vlasti, a kako bi "uveličali" svečanost vlasti su čak silom dovele neke biskupe da nazoče posveti (2). To nije osamljen slučaj, već više dana štrajkaju sjemeništarci kojima je pokrajinska vlast kao vicerektora nametnula državnog službenika, komunista (3). Kao odaziv na apel Svetog Oca predlažem ove litanije sv. Franje Ksaverskog, velikog misionara čiji blagdan danas slavimo, a koji je umro pred obalama Kine.

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, djevičanska Majko Božja, moli za nas
Sveti Ignacije, utemeljitelju Družbe Isusove,
Sveti Franjo Ksaverski, slavo i drugi stupe ove svete družbe,
Apostole Indije i Japana,
Poslaniče Svete apostolske stolice,
Propovjedniče Istine i naučitelju narodâ,
Posudo izabrana da nosiš ime Isusa Krista kraljevima zemaljskim,
Blistavo svjetlo onima koji su u sjeni smrtnoj sjedili,
Pun gorljive revnosti za slavu Božju,
Neumorni promicatelju kršćanske vjere,
Uvijek budni pastiru duša,
Neprestani razmatratelju nebeskih stvari,
Najvjerniji sljedbeniče Isusa Krista,
Gorljivi ljubitelju evanđeoskog siromaštva,
Najsavršeniji opslužitelju redovničke poslušnosti,
Koji si plamtio ognjem božanske ljubavi,
Koji si velikodušno prezreo sve zemaljske stvari,
Najsposobniji vodiču na putu savršenstva,
Uzore apostolskih muževa,
Uzore svih krjeposti,
Svjetlo nevjernika i učitelju vjernika,
Anđele u životu i vladanju,
Patrijarše u ljubavi i skrbi za puk Božji,
Silni proroče u riječi i djelima,
Kojega su svi narodi i Crkva jednoglasno povezali sa slavnim zborom apostola,
Koji si bio urešen krunom djevičanstva,
Koji si žudio za palmom mučeništva,
Ispovjedniče u krjeposti i životnom zvanju,
U kojemu častimo, Božjom dobrotom, zasluge svih svetih,
Kojega su slušali vjetrovi i more,
Koji si osvojio gradove koji su se pobunili protiv Isusa Krista,
Koji si bio trepet vojskama nevjernika,
Biču zloduha i razoritelju idola,
Moćna obrano protiv brodoloma,
Oče siromaha i utočište bijednika,
Vide slijepima i potporo hromih,
Zaštitniče u vrijeme kuge, glada i rata,
Divni čudotvorče,
Koji si bio obdaren darom jezika,
Koji si bio obdaren čudesnom moći podizanja mrtvih,
Glasna trubljo Duha Svetoga,
Svjetlo i slavo Istoka,
Po križu koji si tako često dizao među poganima,

Sveti Franjo Ksaverski, molimo te, čuj nas

Po vjeri koju si tako veličanstveno širio, molimo te, čuj nas
Po čudesima i proroštvima, molimo te, čuj nas
Po opasnostima i brodolomima koje si izdržao, molimo te, čuj nas
Po bolima i naporima usred kojih si tako gorljivo uskliknuo: "Još više!", molimo te, čuj nas
Po nebeskim utjehama usred kojih si tako žarko zavapio: "Dosta, Gospodine, dosta!", molimo te, čuj nas
Po slavi i sreći koje sada uživaš u nebu, molimo te čuj nas

Prijatelju Nebeskog Zaručnika, zagovaraj nas!
Blaženi Franjo Ksaverski, ljubljen od Boga i ljudi, zagovaraj nas!


Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Moli za nas sveti Franjo Ksaverski!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se: Bože kojemu se po propovijedanju i čudesima blaženoga Franje svidjelo pridružiti svojoj Crkvi indijske narode, podaj milostivo da mi koji častimo njegove slavne zasluge, uzmognemo nasljedovati njegove krjeposti. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu Sinu Tvome koji s Tobom i s Duhom Svetim živi i kraljuje, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Blessed Catholic Saints and Angels
Slika: Commons Wikimedia

Interes raste

Jučer je njemački program Radija Vatikan emitirao intervju s tajnikom Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei povodom treće obljetnice motuproprija Summorum Pontificum.

"Gdje se danas nalazi stara misa? Prošle su dobre tri godine od stupanja na snagu motuproprija 'Summorum Pontificum', kojim je papa Benedikt XVI. ponovo dopustio liturgiju prema starim knjigama. Nad provedbom motuproprija bdije Kongregacija za nauk vjere, točnije rečeno, Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'. Ona je nadležna i za razgovore s tradicionalistima iz Piova bratstva. O objema temama- staroj misi i Piovu bratstvu- razgovarali smo s tajnikom Povjerenstva msgr. G. Pozzom. Protekloga je ljeta 'Ecclesia Dei' ispitivala dijeceze širom svijeta je li sada posvuda moguće sudjelovati na misi u izvanrednom obliku rimskog obreda. O tomu smo željeli doznati najprije od msgr. Pozza. Tri godine nakon objave motuproprija 'Summorum Pontificum', Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei'- u skladu s onim što je Sveti Otac napisao u popratnom pismu- zamolilo je preko nuncijatura sve biskupe za izvještaj o njihovim iskustvima u ove tri godine. Dobra trećina svjetskoga episkopata poslala nam je takav izvještaj. Pri tom se mora reći da su odgovori velikim dijelom došli iz onih biskupija u kojima postoji zahtjev za misom u izvanrednom obliku. Stoga je ovaj odziv vrlo zadovoljavajući. -Konkretno, u kojim zemljama postoji najveći interes za takozvanom starom misom? Trenutačno postoji najveći interes i najviše zahtjeva u Europi, u Sjedinjenim Državama i također u Australiji. Puno manje u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. -Papa Benedikt je molio za 'milosrđe i pastoralnu razboritost' prema tradicionalističkim vjernicima. Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' je sada neka vrsta nadzora za one slučajeve u kojima to nije slučaj. Gdje nailazite na otpor i kako ga opravdavaju? Izraz 'nadzirati' je prijevod starogrčkog 'episcopein'. Prva zadaća nekog biskupa je da nadzire. U tom smislu Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' izvršava službu promatranja i nadziranja nad provedbom motuproprija. Sigurno je da postoje još predrasude i suprotstavljanja protiv mise prema starom obredu, bilo iz ideoloških razloga, bilo iz razloga što se zahtjev za misom po starom obredu promatra djelomice kao izraz antiteze, oporbe liturgijskog reformi kako je to želio II. vatikanski koncil. Naravno te još uvijek raširene predrasude treba prevladati i pobiti. Prije svega moramo opet uspostaviti jedinstvo liturgijske povijesti, jedinstvo 'lex orandi' kao izraz jedinstva 'lex credendi', premda u osebujnosti dvaju oblika rimskog obreda. -Da budemo precizniji, koje prigovore postavljaju župnici ili biskupi, koji ne cijene staru misu, kako bi blokirali zahtjeve? Ima biskupa i svećenika koji u zahtjevima za starim obredom vide rizik jedne čežnje za estetskim, čisto ornamentalnim, formalističkim. Ne mogu isključiti da je u nekim slučajevima tomu tako, ali općenito to predstavlja jednu vrstu predrasude. Stari obred mise posjeduje duboko bogatstvo koje ne treba samo respektirati, nego ga se mora i ponovo otkriti u korist liturgije kako se danas slavi. Te predrasude i protivljenja moraju se nadvladati promjenom 'formae mentis', stava. Potrebna je prikladna liturgijska naobrazba. -Kako ocjenjujete interes za izvanrednim oblikom rimskog obreda: raste li pada ili je stabilan? Rekao bih da raste. Također vidimo da postoji interes za starim oblikom mise i njena popularnost osobito kod mlađih generacija, a to je iznenađujuća novost. -Možete li procijeniti koliko ima vjernika, primjerice, u Europi koji su trajno zainteresirani za staru misu. Potpuno pouzdane brojke Povjerenstvu nisu poznate, i zbog toga što je situacija vrlo raznolika i razgranata. Ali nešto se može reći; u Francuskoj je broj vjernika koji su povezani sa starim oblikom rimskog obreda znatno veći, negoli u Njemačkoj, Italiji ili Španjolskoj. Naravno da je jasno kako vrijednost izvanrednog oblika obreda ne ovisi o brojkama. Oba su oblika iste vrijednosti i dostojanstva. Redoviti oblik je normalan, uobičajeni, prošireni, a izvanredni je poseban i osobit. -Motuproprij ne govori o obrazovanju svećenika koji žele celebrirati prema starim knjigama. Mnogi to vide kao nedostatak, pogotovo što slavlje stare liturgije zahtijeva temeljitu pripremu. Što savjetujete zainteresiranim svećenicima? Zasigurno je problem prikladnoga svećenika za slavlje starog obreda važan i žuran. Moram reći da je razlog što biskupi često imaju poteškoća u ispunjenju zahtjeva za misom u starom obliku baš nedostatak prikladnih svećenika koji tu misu stvarno znaju slaviti. Za to moraju imati razumijevanja i puno strpljivosti vjernici kojih se to tiče. Moje je mišljenje da se sjemeništarcima treba ponuditi mogućnost da nauče ispravno celebrirati također u izvanrednom obliku- ne kao obvezu, nego kao mogućnost. Gdje je moguće, može se posegnuti za mogućnošću da se potraži pomoć od svećenika onih instituta koji su pod nadležnošću 'Ecclesiae Dei' i slijede tradicionalnu liturgijsku disciplinu. Bitna je u svakom slučaju liturgijska i teologijska naobrazba zbog čega se odlučno mora odbaciti ideja da je pretkoncilska liturgija u opoziciji prema poslijekoncilskoj, ili da je pretkoncilska ekleziologija u opoziciji prema poslijekoncilskoj. Naprotiv, u povijesti vjere i liturgije Crkve postoji rast i produbljivanje, ali uvijek u kontinuitetu i u bitnom jedinstvu, koje se nikada ne može i ne smije izgubiti ili umanjiti. -Papa Benedikt želi da se dva oblika rimskog obreda međusobno obogaćuju, ali da se ne miješaju. Što stara liturgija može 'naučiti' od nove? Ponajprije, u popratnom pismu motuproprija upućenom biskupima papa spominje potrebu da se aktualizira kalendar svetaca, dakle da se umetnu oni sveci kanonizirani nakon 1962., i kao drugo preuzimanje nekih predslovlja iz misala Pavla VI. kako bi se obogatio broj prefacija misala iz 1962. Povjerenstvo 'Ecclesia Dei' to studira kako bi se izašlo u susret volji Svetog Oca. Uskoro će, mislim, doći do jednog prijedloga koji će se predati na odobrenje Svetom Ocu. Mislim da se mora priznati da redoviti oblik rimskog obreda nudi opširnije čitanja iz Svetoga pisma, od misala iz 1962. Pa ipak takva promjena u misalu iz 1962. nije jednostavna jer se mora imati u vidu veza između pojedinih čitanja i antifona ili responzorija Rimskog brevijara za određeni dan. Treba se sjetiti i toga da je za vrijeme Pija XII. dodan niz dodatnih čitanja za zajednička svetačka slavlja. Dakle, ne mogu se isključiti eventualna proširenja također za misna čitanja, ali to ne znači da celebrant, bilo svećenik bilo biskup, smije subjektivno i proizvoljno mijenjati slijed lekcionara ili da može miješati oba oblika pri čemu se gubi njihova posebnost. -Može li se u Bazilici sv. Petra danas slaviti stara sv. misa bez ako i ali? Stupanjem na snagu motuproprija 'Summorum Pontificum' za izvanredni oblik mise više nije potrebno posebno dopuštenje (indult) kao prije toga, nego se sada ravna prema normama motuproprija. Tako se u Bazilici sv. Petra, kao i u svim drugim crkvama, primjenjuju norme motuproprija. -To znači da je i u sakristiji Sv. Petra sve pripremljeno da se može slaviti starim obredom? Koliko mi je poznato jest. Zapravo, ujutro mnogo svećenika tamo slavi sv. mise po starom obredu, s ministrantima. -Hoće li papa Benedikt jednoga dana slaviti jednu veliku misu u izvanrednom obliku? Mislim da je pitanje upućeno na krivu adresu. -Možete li reći ima li napretka u razgovorima s lefebvristima, dakle sa Svećeničkim bratstvom sv. Pija X.? Povjerenje je glavni preduvjet za uspjeh razgovora koji se vode između stručnjaka Kongregacije za nauk vjere i Piova bratstva. Neću odstupiti od ovoga načela, ali mogu reći da je klima razgovora pozitivna, konstruktivna i uz obostrano uvažavanje. Razgovori su do sada smjerali k iznošenju argumenata jedne i druge strane kako bi se izložilo temelj ili korijeni opstojećih teškoća u nauku. S jasnoćom dokučiti te korijene i uzroke teškoća po mojem je viđenju korak naprijed. -Uporaba stare mise od motuproprija više nije prijeporna točka između Svete Stolice i Piova bratstva, ali ostaju mnoge razlike u nauku, poput vjerske slobode, ekumenizma, pojma tradicije. Koja je točka baš teška? Prijeporne točke su upravo ove koje ste naveli u pitanju. Ne radi se odbacivanju auktoriteta II. vatikanskog koncila kao takvoga, ili susljednog papinskog učiteljstva. Radi se o nekim činjenicama ili učenjima u koncilskim dokumentima o vjerskoj slobodi, ekumenizmu, odnosu prema nekršćanskim religijama, shvaćanju liturgijske reforme, jedinstva Učiteljstva prema tradiciji. Općenito se poteškoće Bratstva odnose na kontinuitet ili dosljedan razvoj nekih koncilskih učenja i susljednog papinskog učiteljstva s obzirom na nepromjenjivi nauk Crkve i tradicije. Ne smatram da Bratstvo načelno odbacuje mogućnost ili legitimnost da može postojati razvoj ili dosljedno, koherentno produbljenje katoličke doktrine. Ono što Bratstvo razlikuje od Svete Stolice je prosudba o kontinuitetu ili dosljednosti između određenih učenja II. vatikanskog koncila i ranijih izjava Učiteljstva. Mislim da nedavne izjave pape Benedikta o hermeneutici obnove u kontinuitetu s tradicijom i nepromjenjivim učiteljstvom Crkve daju temeljno načelo za razrješenje konflikta. Radi se o tomu da se to načelo konzekventno primijeni na pojedinačne slučajeve- više nego što se dosad učinilo. -Ni svećenici družbi koji pripadaju starom obliku rimskog obreda ne mogu načelno isključiti slavlje prema novim knjigama, piše papa Benedik. Kako na to gleda Piovo bratstvo? To bi trebalo pitati Bratstvo. Mislim, kao što sam već rekao, da i pitanje liturgijskih knjiga koje je reformirao Pavao VI. treba svrstati u ispravno razumijevanje liturgijske reforme i kasniju ispravnu primjenu. Glavno pitanje na koje Piovo bratstvo mora odgovoriti jest; je li redoviti oblik rimskog obreda koji je promulgirao Pavao VI. po sebi valjan i legitiman. Na ovoj točki ne smije biti sumnje ni oklijevanja. Odgovor nesumnjivo mora biti 'da'. Druga su stvar dvosmislenosti, manjkavosti pa i doktrinalne zablude koje su se širile nakon Koncila, kako u teološkom shvaćanju tako i u primjeni liturgijske reforme. Tada kardinal Ratzinger, a danas papa Benedikt, govorio je o 'razaranju' liturgije. Iz tog kuta gledanja ne može se reći da su mnoge iznesene kritike bile u krivu. -Zanemarimo li pitanje liturgijske zloporabe u redovitom obliku, redoviti oblik mise, kako ga na primjer sam slavi papa Benedikt, moraju prihvatiti svi koji hoće pripadati Katoličkoj crkvi, dakle i lefebvristi. Je li to slučaj? Vjerujem da nije. Premda shvaćanje liturgijskog oblika, kako se nalazi u mnogim predodžbama o liturgijskoj reformi, teologiji o liturgiji i zatim u mnogim primjenama koje su se pokazale kao zloporaba ili manjkavost, može predstavljati objektivan problem. Mi danas moramo ponovo otkriti pravi smisao i pravo značenje liturgijske reforme. Papa celebrira prema misalu Pavla VI. to je potpuno normativna referentna točka. Ali, znamo da postoje mnoga misna slavlja koja ne odgovaraju pravom nauku i pravom duhu liturgijske reforme i misala Pavla VI. Zašto se to dogodilo? Zbog čega je nastala to kriva primjena, ta manjkavost, to krivo shvaćanje? Na ta pitanja moramo odgovoriti? -Nedavno je B. Fellay, poglavar Piova bratstva, zaprijetio R. Wiliamsonu izgonom iz Bratstva ukoliko dopusti da ga na sudskom procesu u Njemačkoj zastupa odvjetnik koji pripada desnoj ekstremnoj sceni. Je li Piovo bratstvo pred raskolom? Slučaj Wiliamson je pojedinačni slučaj i na poglavaru Bratstva je da se njime bavi unutar Bratstva, također stegovnim mjerama kada okolnosti zahtijevaju. O pozicijama msgr. Wiliamsona se Sveta Stolica već potpuno jasno odredila. Sveti Otac je u knjizi 'Svjetlost svijeta', koja je ovih dana objavljena, također potvrdio da je slučaj Wiliamson sa svojim pogrješnim izjavama poseban slučaj i mora biti potpuno odvojen od pitanja odnosa između Piova bratstva i Svete Stolice koji se tiče doktrinalnih i crkvenopravnih problema. -Gdje vidite pravi hendikep lefebvrista: u doktrini ili u politici? Uvjeren sam da se pitanja koja sprječavaju pomirenje Bratstva sa Svetom Stolicom tiču doktrine. Refleksi ili moguće ideološko-političke implikacije mogu iz toga nastati, ali oni nisu glavni ni određujući element razgovora. -Savjetuje li Povjerenstvo 'Ecclesia Dei' vjernicima da idu na misu kod svećenika Piova bratstva i da tamo primaju sakramente ili ih od toga odvraćate? U svom pismu o ukidanju ekskomunikacije četvorici biskupa koje je nezakonito posvetio msgr. Lefebvre, Papa je objasnio da ukidanje izopćenja, tj. najteže stegovne kazne, ne znači da je Piovo bratstvo crkvenopravno priznato i da onda svećenici Bratstva smiju zakonito izvršavati svoju svećeničku službu. U tom svjetlu je jasno da se vjernike poziva da izbjegavaju sudjelovanje na misama ili primanje sakramenata od svećenika Piova bratstva jer su crkvenopravno neregularni. Isto vrijedi za svakog drugog svećenika koji se nalazi u neregularnoj crkvenopravnoj situaciji ili je bez biskupa. -Možete li procijeniti, koliko bi mogao trajati povratak lefebvrista u Katoličku crkvu? Nismo si postavili datum. Molimo, radimo i djelujemo na tomu da ne prođe više puno vremena do ponovne integracije Bratstva u puno crkveno zajedništvo."

Izvor: Radio Vatikan Slika: Orbis Catholicus Secundus

Odredbe

Nakon objave motuproprija Summorum Pontificum najavljen je dokument koji bi trebao donijeti dodatna objašnjenja za njegovo provođenje. U međuvremenu je istekao i rok od tri godine nakon kojega su biskupi trebali podnijeti 'Svetoj Stolici izvješće o svojim iskustvima', kako stoji u popratnom pismu. Kathnews doznaje da predstoji objavljivanje tih smjernica.

"'Kathnews' posjeduje ekskluzivne informacije prema kojima zaista predstoji objava provedbenih odredaba za motuproprij 'Summorum Pontificum'. Od visokih vatikanskih izvora 'kathnews' je doznao da je dokument već izrađen, ali da u određenim točkama još mora biti korigiran. Redakcija 'kathnewsa' je na isti način doznala da će korigirana verzija ovih dana biti predana Svetom Ocu. Ova inačica bi prema tome trebala biti objavljena kao nadopuna motupropriju objavljenom 2007. godine. Provedbene odredbe bi, dakle, Papa mogao potpisati još prije Božića 2010. i tako razjasniti otvorena pitanja u odnosu na uporabu klasične mise."

Izvor: kathnews

Zavjeti

Podsjećam na Regularne kanonice Majke Božje o kojima je bilo riječi u kolovozu prošle godine. Osnovane su 1971., kao samostan papinskog prava priznate su 2000., a od 2001. s kanonicima Majke Božje čine jednu kanoničku obitelj. Danas žive u Azilleu, trideset kilometara sjeverno od opatije Lagrasse. Prošloga mjeseca su se zavjetovale tri sestre.

"Prošle subote [16. listopada 2010., op. splendor] regularne kanonice Majke Božje koje stanuju u samostanu 'Mater Dei', imale su svečanost zavjetovanja triju sestara novakinja. Majka priorica primila je vječne zavjete dviju od njih; sestre Hijacinte od Marije Kraljice i sestre Marije Jelene od Presvetog Spasitelja, te privremene zavjete sestre Marije Vianeje od Euharistije. Latinsku misu [klasičnu, op. splendor] celebrirao je dom Augustin, opat Lagrassea, u nazočnosti o. Emmanuela i brojnih drugih svećenika. Mnoštvo vjernika iz Azillea i okolice pridružilo se radosti sestara i njihovih obitelji sudjelujući u svečanosti. Nakon sv. mise stotinjak osoba sudjelovalo je na primanju koje su priredile kanonice iz samostana 'Mater Dei'."

Izvor: summorum-pontificum.fr
Slika: Chanoinesses régulières

Destilacija

Za nekoliko dana u prodaji će se naći drugo, prošireno, izdanje autobiografije Giacoma kardinala Biffija koji je od 1984. do 2003. bio bolonjski nadbiskup, a na poziv pape Benedikta XVI., održao je 2007. godine duhovne vježbe u Vatikanu. I ovo će izdanje zasigurno ponoviti, ako ne i premašiti uspjeh prethodnoga, jer kardinal na nekonformističan način, potpuno slobodno i iskreno, progovara o zadnjim desetljećima života Crkve.

Iz kardinalove autobiografije:

"Da bi se unijelo malo jasnoće u konfuziju koja pogađa kršćanstvo u naše vrijeme, potrebno je dobro razlikovati između samog Koncila i crkvene klime koja je uslijedila. To su dvije različite pojavnosti i zahtijevaju različite tretmane.

Pavao VI. je iskreno vjerovao u II. vatikanski koncil i u njegovu pozitivnu važnost za cjelokupno kršćanstvo. On je bio jedan od njegovih odlučujućih protagonista koji je svakodnevno pozorno pratio njegov rad i diskusije, pomažući da se otklone poteškoće u njegovu radu.

Očekivao je da će zbog zajedničkog napora svih biskupa s Nasljednikom Petrovim, odmah uslijediti blagoslovljeno doba rastuće životnosti i izvanredne plodnosti na korist i radost Crkve.

Umjesto toga, postkoncilsko vrijeme mu je u mnogim svojim manifestacijama donijelo zabrinutost i razočaranje. Otkrio je svoju tugu sa zadivljujućom iskrenošću, a strastvena lucidnost njegova izraza pogodila je sve vjernike, ili barem one čiji pogled nije bio zastrt ideologijom.

29. lipnja 1972. na svetkovinu sv. Petra i Pavla, govoreći spontano, došao je do točke kad je rekao da ima 'osjećaj kako je kroz neku pukotinu dim Sotonin ušao u hram Božji. Postoji sumnja, nesigurnost, problemi, nemir, nezadovoljstvo, sukobi. Nema se povjerenja u Crkvu... Vjerovalo se da će nakon Koncila nastupiti svijetli dani za povijest Crkve. Naprotiv, uslijedili su oblaci, tama, traženje, nesigurnost... Vjerujemo da je nešto izvannaravno (đavao) ušlo u svijet da ometa, guši plodove ekumenskog koncila i spriječi Crkvu da ne zapjeva glasno himnu radosti zato što je povratila punu svijest o sebi.' To su bolne i teške riječi koje zaslužuju neumornu refleksiju.

Kako se moglo dogoditi da od legitimnih izjava i tekstova II. vatikanskog koncila uslijedi tako različito vrijeme?

Pitanje je kompleksno, a razlozi različiti; ali nesumnjivo jedan od utjecaja je bio proces, tako reći, nenormalne 'destilacije', koji je od vjerodostojne i obvezujuće koncilske 'stvarnosti' ekstrahirao potpuno heterogen mentalitet i lingvistički oblik. To je fenomen koji se tu i tamo pojavljivao u poslijekoncilsko vrijeme i nastavio se ponavljati više ili manje eksplicitno.

Kako bismo lakše razumjeli možemo ilustrirati shematski postupak te čudne 'destilacije'.

Prva faza je diskriminatorski pristup koncilskim izjavama koji razlikuje prihvatljive i uporabljive tekstove od neoportunih ili barem nekorisnih, preko kojih šutke prelazi.

U drugoj fazi se priznaje kao pravo učenje Crkve ne ono što je formulirano u stvarnosti, nego ono što bi Sveti sabor bio donio samo da ga nije spriječila nazočnost mnogih nazadnih otaca neosjetljivih na duh Koncila.

U trećoj se fazi insinuira da prava doktrina Koncila nije ono što je kanonski formulirano i potvrđeno, nego ono što bi bilo formulirano i potvrđeno da su oci bili prosvijetljeniji, dosljedniji i hrabriji.

Lako je zamisliti rezultate koji proizlaze iz takve teologijske i povijesne metodologije- nikad izražene na tako jasan način, ali zato ništa manje neumoljive. Ono što je prihvaćeno i uzvisivano na gotovo opsesivan način nije Koncil koji je zapravo održan, nego, tako reći, 'virtualni koncil'; koncil koji se nije dogodilo u povijesti Crkve, nego u povijesti crkvene imaginacije. Svatko tko se usudio proturječiti, pa bilo to i sasvim plaho, žigosan je sramotnim znakom 'pretkoncilski', ako ne i odmah svrstan među tradicionalističke pobunjenike, ili prezrene fundamentaliste.

A kako 'lažni destilati' Koncila uključuju načelo da odsada nema zablude koja bi se u katolicizmu mogla osuditi, osim grijeha protiv prvenstvene dužnosti za razumijevanjem i dijalogom, postalo je danas teolozima i dušobrižnicima teško smoći snage da žustro i uporno prokazuju otrove koji su postupno zatrovali nedužni Božji narod."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: Senza peli sulla lingua

Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina

Vrijeme liječi rane- tako je prošloga mjeseca biskup Manchestera odredio kapelana za Centar sv. Benedikta u New Hampshireu. Time je i zadnje veće središte Sužanja Bezgrješnog Srca Marijina dobilo priznat status u Crkvi. Izvorni Centar sv. Benedikta utemeljila je Catherine G. Clarke, poznati obraćenik na katoličku vjeru i od 2001. godine kardinal Avery Dulles i skupina studenata u Cambridgeu u Massachusettsu 1940. Cilj centra je bio pružiti vjersku pouku katolicima koji su studirali na okolnim nekatoličkim sveučilištima. Međutim, privukao je i znatan broj nekatolika i razvio živu djelatnost, osobito otkad je počela suradnja s piscem, pjesnikom i isusovcem Leonardom Feeneyem.

Pozornost javnosti su privukli kad su gorljivi obraćenici, neki iz uglednih protestantskih obitelji, počeli napuštati ili bojkotirati svoja sveučilišta zbog liberalizma i sekularizma koji se na njima širi, kad se tomu doda i prestrog način na koji je o. Leonard tumačio dogmu extra Ecclesiam nulla salus, odnosno da izvan Crkve nema spasenja, sve je poprimilo neslućene razmjere, osobito kad se uzme u obzir da su atmosferu dodatno potpirivali i mediji. Koga zanima ta burna povijest može pronaći dovoljno tekstova pisanih s različitih pozicija, npr. EWTN, FSSPX, MICM.

Uskoro je centru zabranjen rad, a sam Feeney je 1953. zaradio izopćenje, doduše zbog neposluha, a ne zbog nauka. Humberto kard. Medeiros pokrenuo je kasnije postupak da se Feeneyu izopćenje ukine. Tako je 23. kolovoza 1972. o. Leonard u nazočnosti pomoćnog biskupa Bostona i jednoga svećenika, kao svjedokâ, izmolio Atanazijevo vjerovanje koje počinje riječima: Tkogod se želi spasiti, taj mora prije svega čvrsto ispovijedati katoličku vjeru, a tko je ne sačuva u cijelom njenom sadržaju, taj će biti zauvijek izgubljen. Feeney ništa nije morao opovrgnuti , niti se čega morao odreći.

Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina (Mancipia Immaculati Cordis Mariae) nastali su 1949. godine pod geslom Fortes in fide, postojani u vjeri. Vremenom je zbog različitog gledanja na duh zajednice nastalo više ogranaka. Jedni su se okupili u benediktinski samostan u Still Riveru koji je 1987. priznat kao priorat, a 1993. uzdignut na čast opatije. Oni se služe novim misnim redom. Također u Still Riveru žive dvije redovničke zajednice istoga podrijetla koje su se ujedinile 2000. godine, a službeno su priznate u Worcesterskoj biskupiji 2002. pod imenom Sužanja Bezgrješnog Srca Marijina. Zanimljivost ovih zajednica je što one kroz sve ove godine nisu nigdje htjele rediti svoje članove sve dok nisu regularizirale svoje stanje u Crkvi. Tako i u ovoj zajednici iz New Hampshirea nema svećenika, iako ima teologa, nego žive kao redovnička braća. Sve se ove zajednice bave apostolatom preko tiska, interneta, drže vlastite škole, treće redove, služe se klasičnim rimskim obredom i montfortske su duhovnosti.

Izvorni habit sestara imaju redovnice iz kuće sv. Ane koje su se 2000. ujedinile sa Sužnjevima iz Still Rivera u Massachusettsu. Redovnicima je izvorni habit bila reverenda bez rimskog kolara kakav i danas nose sužnji iz Still Rivera, a prije nekoliko godina su redovnici iz New Hampshirea preuzeli habit tipa obuvenih augustinaca s krunicom i simbolom reda na prsima. Opis toga habita možete naći u njihovu časopisu.

Ovo su zajednice koje su proizašle iz Centra sv. Benedikta:

Benediktinci iz Still Rivera
Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina iz Still Rivera
Sestre Centra sv. Benedikta
Sužnji Bezgrješnog Srca Marijina iz New Hampshirea.

Slika: Mancipia

Anđeoski pastir

Papa Benedikt XVI. izdao je 19. prosinca 2009. dekret o herojskim krjepostima sluge Božjega pape Pija XII., koji se od tada naziva časnim slugom Božjim. Angelo kard. Bagnasco, nadbiskup genovski i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, dao je imprimatur novoj molitvi za beatifikaciju pape Pija XII. koju je sastavio novoimenovani konzultor Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu kao i Ureda za liturgijska slavlja Svetog Oca, don Nicola Bux.

[16. studenoga 2010. godine: dostupna je kopija ove molitve s kardinalovim potpisom na stranici udruge Commitato Papa Pacelli, prema kojoj sam preuredio zadnji odlomak]

"Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujemo Ti što si Crkvi darovao papu Pija XII., vjernog naučitelja Tvoje istine i anđeoskog pastira.

Sigurnim naukom i blagom jakošću izvršavao je najvišu apostolsku službu i vodio Tvoju Crkvu kroz nemirno more totalitarnih ideologija.

Petrove je ruke, bez razlike, otvorio žrtvama strašne tragedije II. svjetskog rata opominjući da mirom- djelom pravednosti- ništa nije izgubljeno.

Poniznošću i mudrošću dao je svetoj liturgiji novi sjaj i objavio slavu Presvete Marije proglašenjem dogme o Njezinu uznesenju na nebo.

Podaj, Gospodine da i mi, poučeni njegovim primjerom, branimo istinu, radosno prihvaćamo katoličko učiteljstvo i širimo prostore naše ljubavi.

Stoga te molimo, ako je to na Tvoju veću slavu i na dobro naših duša, da proslaviš slugu svoga papu Pija XII., i udijeliš nam po njegovu zagovoru milost za koju Te molimo...

Amen.

IMPRIMATUR: Angelus Card. Bagnasco"

Izvor: La Buhardilla de Jerónimo
Slika: St. Conleth's Catholic Heritage Association

Ite ad Ioseph

Među danas kanoniziranim svecima dvoje se odlikovalo velikom pobožnošću prema Spasiteljevu poočimu. To su utemeljiteljica josipovki od Presv. Srca, sv.Marija od Križa (MacKillop)- prva sveta Australka i sv. Andrija Bessette, skromni redovnik Kongregacije sv. križa- prvi sveti Kanađanin rođen u Kanadi. Njegova kongregacija nastala je tako što je bl. Bazilije Moreau spojio svoju zajednicu klerika za pomoć svećenicima sa zajednicom braće laika pod naslovom sv. Josipa koju je osnovao Jacques-Francois Dujarié. Oci su nosili oko vrata raspelo zataknuto u reverendu, a braća medaljicu sv. Josipa.

Kanonizacija ovo dvoje duhovnih velikana podsjetila me da spomenem nekoliko pojedinosti i zanimljivosti vezanih uz štovanje sv. Josipa. Prije više od stotinu godina, 18. ožujka 1909., sveti papa Pio X. odobrio je za privatnu i javnu pobožnost Litanije sv. Josipa (4,12 MB) kakve molimo danas. Litanije su postojale i ranije, sigurno će vam biti zanimljive jedne takve iz XIX. st. na hrvatskom jeziku, koje sam pronašao u molitveniku Malena knjixica molitvena, u kojoj zaderxaju se molitve jutarnje, vecsernje, k poboxnomu slushanju s. misse, k pravoj ispovidi i dostojnoj pricsesti s mlogima litaniama za xive i mertve vele koristne. Sadržavaju mnoge zanimljive zazive svetom ocu Josipu poput: Od smertnoga Griha oproshteni/.../ Kogaje Kraljica nebeska dvorila/.../ Isukersta Diteta za Divicom Naklonitelju/ Kojisi Isukersta od Iruda oslobodio/.../ Isukerstu i Materi najprilicsnii/ Csovicse Angjeoski/.../ U kojegaje Krilu, kano u Pristolju Isukerst sidio/ Kojisi kano Kerubin Divicu Rajsku csuvao/.../ Promislaocse priuzvisheni/ Kojisi u Rukah Isukersta umro/.../ U Limbu Otacah Pridhoditelju Isukersta/.../ Sveti Josipe Pomochnicse u smertnom Vrimenu osobiti/...

U Hrvatskoj postoji Bratovština sv. Josipa za pomoć umirućima, a uvjeti za sudjelovanje nisu teški- kratka, ali korisna molitva. Ovu pobožnu udrugu pokrenuo je bl. Alojzije Guanella, utemeljitelj Kongregacije slugu milosrđa. Papa Benedikt XVI. u srpnju je potpisao dekret kojim se prihvaća čudo koje se dogodilo po njegovu zagovoru. Kanonizacija bi trebala biti sljedeće godine.

Riječi Svetog Oca s današnje svečanosti:

"Brat Andrija Bessette, redovnik Kongregacije sv. križa potječe iz Québeca u Kanadi. Patnju i siromaštvo je upoznao vrlo rano. To ga je vodilo da se u molitvi i po intenzivnom duhovnom životu okrene Bogu. Kao vratar u Kolegiju Naše Gospe u Montrealu pokazao je neograničeno milosrđe i činio što god je bilo moguće da ublaži očaj onih koji su mu se povjeravali. Uz neznatno školovanje ipak je shvatio što je bitno za njegovu vjeru. Za njega je vjerovati značilo slobodno se i s ljubavlju podložiti volji Božjoj. Sav prožet otajstvom Isusa, iskusio je blaženstvo onih koji su čista i pravedna srca. Ta milost jednostavnosti omogućila mu je da prepozna Boga. Sagradio je Oratorij sv. Josipa na Mont Royalu gdje je bio vjeran čuvar do smrti 1937. Bio je svjedokom mnogih ozdravljenja i obraćenja. Govorio je: 'Ne izbjegavajte kušnje, nego radije molite za milost da ih uspješno izdržite.' Njemu je sve govorilo o Bogu i njegovoj prisutnosti. Tražimo i mi, po njegovu primjeru, Boga u jednostavnosti kako bismo ga uvijek nalazili prisutna usred našega života! Neka primjer brata Andrije nadahne kršćanski život Kanađana!"

"'Ne zaboravi svoje učitelje- od njih možeš naučiti mudrost koja vodi spasenju po vjeri u Isusa Krista'. Kroz mnogo godina su bezbrojni mladi ljudi bili blagoslovljeni učiteljima nadahnutim hrabrim i svetim primjerom žara, ustrajnosti i molitve majke Marije MacKillop. Kao mlada žena posvetila se pouci siromaha u teškom i zahtjevnom području ruralne Australije. Potaknula je druge žene da joj se pridruže u prvoj australskoj ženskoj redovničkoj zajednici. Skrbila se za svakoga mladog čovjeka povjerena njenoj brizi, bez obzira na položaj ili bogatstvo, pružajući svima intelektualno i duhovno obrazovanje. Usprkos mnogim izazovima molitve svetom Josipu i neumorna pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, kojima je posvetila svoju novu kongregaciju, dale su milost ovoj svetoj ženi da ostane vjerna Bogu i Crkvi. Neka njenim zagovorom, njene nasljedovateljice nastave služiti Bogu i Crkvi u vjeri i poniznosti!"

Izvor: gloria.tv
Slike: 1, 2

Novi grb

Kardinal Cordero Lanza di Montezemolo osmislio je za papu Benedikta XVI. na početku njegova pontifikata grb koji je izazvao dosta negodovanja, ponajviše među heraldičarima i povjesničarima, ali ne samo među njima. Nadomjestivši tijaru mitrom, grb je više podsjećao na grbove anglikanskih biskupa jer je uporaba mitre za osobne grbove u Katoličkoj crkvi zabranjena 1969. instrukcijom Ut sive sollicite. Proteklih godina se pokazalo da takva inovacija nije posvuda zaživjela, pa čak ni na zastavi Papinske švicarske garde na kojoj se uvijek nalazio tradicionalni oblik, s tijarom iznad grba.

Od prošle nedjelje u uporabi je novi osobni grb Svetog Oca kojim bi se navedeni prijepori trebali okončati.

[14. listopada 2010.: glasnogovornik, o. F. Lombardi dao je objašnjenje da se Papin osobni grb nije promijenio!]

"Priopćenje za javnost

Novi papinski grb Benedikta XVI.

Ferrara, 10. listopada 2010.- Danas se za vrijeme molitve Anđeoskog pozdravljenja, prvi put mogao vidjeti novi Papin grb urešen tijarom prema drevnom običaju.

Ovaj grb, u potpunosti vezen rukom, djelo je ferrarskog ateljea za crkvene paramente 'Ars Regia' i prikazuje štit s amblemima Prvosvećenika i palij s crvenim križevima. Vanjski dio štita inspiriran je grbom pape Barberinija koji se može vidjeti na stupovima Berninijeva baldahina u Vatikanskoj bazilici.

Razlika u odnosu na prethodni model- koji neki pripisuju kardinalu Montezemoli- je u tomu što ovaj grb opet ima tijaru, trostruku krunu Vrhovnog Svećenika, umjesto mitre, obnavljajući tako drevni običaj kojeg se nije odrekao ni Ivan Pavao II. Inovacija mitre s tri pruge koja je izazvala nedoumice među ekspertima u heraldici, ustupa mjesto tradicionalnom načinu.

Vlasnik ateljea 'Ars Regia', P. Siff, komentira: 'Ostali grbovi s tijarom koje smo napravili nalaze se na nekim paramentima koje je papa Benedikt XVI. nosio od došašća 2007. Svi dijelovi papinske liturgijske odjeće korištene na otvaranju Pavlove godine imaju papinski grb urešen tijarom.'

Onima koji novom grbu pripisuju neku ideološku namjeru, P. Siffi odgovara: 'Grbovi opata, protonotara, biskupa, nadbiskupa i kardinala koje vidimo na portalima katedrala i kurija po cijelom svijetu imaju galero, drevni klobuk s kićankama koji se više ne nosi; ali nitko nije uklonio galero s grbova prelata, kao što nitko nije maknuo kacigu ili krunu s grbova plemića ili vladara. Ni Papa ne nosi tijaru, ali se ona nalazi na njegovu grbu.'"

Izvor i slika: Rinascimento Sacro

Liberalizam u religiji

Jučer, 9. listopada, prvi je put proslavljen blagdan bl. Ivana Henrika Newmana. Za razliku od većine ostalih Božjih ugodnika čiji se spomen slavi na dan njihove smrti, odnosno rođenja za nebo, spomendan blaženog kardinala Newmana je na dan njegova obraćenja, ulaska u Katoličku crkvu, 9. listopada 1845. Pripremio sam govor koji je blaženik održao 12. svibnja 1879. u rezidenciji kardinala Howarda u Rimu, gdje je primio poruku, biglietto (po kojemu je sam govor dobio ime) da ga je papa Lav XIII. uzvisio na kardinalsku čast. Mnoštvo okupljenih engleskih i američkih katolika, kao i rimskih uglednika sa zanimanjem je poslušalo njegov govor koji je zahvaljujući telegrafu već sljedećega dana objavio The Times, a 14. svibnja L'Osservatore Romano. Kardinal je tada imao 78 godina, za ono vrijeme očito visoke godine kad su kao zanimljivost zabilježili da je govorio snažnim i jasnim glasom ne pokazujući znakove umora, iako je cijelo vrijeme stajao. Vrijednost govora je u tomu što nam sam blaženik ukratko daje prikaz svoga životnog programa.

Beate Ioanne Henrice
ora pro nobis

"Zahvaljujem Vam monsignore na obavijesti o visokoj časti koju se Sveti Otac udostojao udijeliti mojoj neznatnoj osobi,

dopustite mi da nastavim obraćanje, ne na Vašem milozvučnom, nego na mojem dragom materinskom jeziku, zato što ću u potonjemu moći bolje izraziti osjećaje o ovoj dragoj vijesti koju ste mi donijeli, nego ako pokušam nešto što nadilazi moje sposobnosti.

Ponajprije, moram izraziti začuđenost i duboku zahvalnost koje sam osjećao i još uvijek osjećam zbog naklonosti i ljubavi koju mi je Sveti Otac iskazao izabravši me za tako veliku čast. To me uvelike iznenadilo. Nikada mi nije pala napamet takva počast i čini mi se da je u suprotnosti s mojim dosadašnjim životom. Morao sam proći kroz mnoge kušnje koje su već prošlost; sada se čini da mi se približava konac života, ali ja sam spokojan. Zar je moguće da sam sve to proživio zbog ovoga dana?

Bilo bi mi teško zamisliti kako bih se mogao suočiti s tim emocijama da mi Sveti Otac nije iskazao drugu gestu naklonosti koja je za sve one koji su o tomu čuli bila dirljiv dokaz njegove naravi, pune ljubaznosti i velikodušnosti. On je suosjećao sa mnom i povjerio mi razloge zbog kojih me uzvisio na ovu čast. Pored ostalih riječi ohrabrenja, rekao je da je njegov čin bio priznanje moje gorljivosti i dobre dugogodišnje službe za Katoličku crkvu; štoviše, prosudio je da će obradovati engleske katolike, pa čak i protestantsku Englesku, ako mi dade kakav znak svoje pažnje. Nakon tako blagih riječi Njegove Svetosti, bio bih bezosjećajan i okrutan kad bih još imalo oklijevao prihvatiti ovu čast.

To je ono što mi je ljubazno priopćio, i što bih više mogao poželjeti? Tijekom mnogo godina sam učinio puno pogrješaka. Nemam ništa od one savršenosti koja pripada spisima svetih, tj. izostanak pogrješaka; ali vjerujem da mogu tvrditi o onomu što sam napisao sljedeće: da sam imao časnu nakanu, da nisam slijedio privatne ciljeve, da sam imao osjećaj za poslušnost, volju da me se ispravi, strah od zablude, želju da služim Svetoj crkvi, i da sam, po Božanskom milosrđu, imao određeni uspjeh. Radujem se što mogu reći da sam se otpočetka borio protiv jednoga velikog zla. Kroz trideset, četrdeset, pedeset godina opirao sam se svim svojim snagama duhu liberalizma u religiji. Nikada Sveta crkva nije trebala više branitelja protiv njega, nego sada, kada ta zabluda povlači u svoju zamku čitav svijet. Ovom značajnom prigodom, kada se od nekoga na mojem mjestu očekuje da baci pogled na svijet, kao i na Svetu crkvu, i na njenu budućnost, neće, nadam se, biti neumjesno ako ponovim prosvjed protiv te zablude, kao što sam već tako često činio.

Liberalizam u religiji je doktrina po kojoj u religiji nema pozitivne istine, nego je jedno vjerovanje jednako dobro kao i drugo; to je učenje koje dnevice dobiva na utjecaju i snazi. Protivi se priznanju bilo koje religije kao istinite. Naučava da ih sve treba tolerirati jer su sve stvar mišljenja. Objavljena religija nije istina, nego osjećaj i stvar ukusa; nije objektivna činjenica ni nadnaravna, pa je pravo svakog pojednica da izabere ono što odgovara njegovoj fantaziji. Pobožnost nije nužno utemeljena na vjeri. Ljudi mogu ići u protestantske crkve i u Katoličku, mogu imati koristi od svih, i usto ne pripadati niti jednoj. Mogu se zbližiti u duhovnim mislima i osjećajima, a da nemaju uopće nikakvo zajedničko mišljenje o doktrini, ili potrebu za njom. Budući da je religija jedan toliko osoban pogled i tako privatna stvar, moramo je nužno isključiti iz međuljudskih odnosa. Ako netko svakoga jutra mijenja religiju, nije važno! Jednako je drsko pitati se o nečijoj religiji kao i pitati se o nečijim prihodima ili načinu na koji netko skrbi za svoju obitelj. Religija ni u kojem slučaju nije poveznica društva.

Do sada je civilna vlast bila kršćanska. Čak i u zemljama koje su se odvojile od Crkve, kao što je moja, vrijedilo je geslo iz moje mladosti: 'Kršćanstvo je zakon zemlje.' Danas društvo, koje je kršćanstvo stvorilo, posvuda odbacuje kršćansku vjeru. Geslo koje sam spomenuo, kao i stotine drugih koja su ga slijedila, nestalo je ili nestaje, i ako Svemogući ne intervenira, do kraja stoljeća će biti zaboravljeno. Sve do sada se mislilo da je samo religija, sa svojim nadnaravnim naputcima, dovoljno snažna da osigura podložnost brojne populacije zakonu i redu; danas filozofi i političari gledaju kako ovaj problem riješiti i bez pomoći kršćanstva. Umjesto crkvenoga auktoriteta i nauka žele prije svega uvesti sveopću i potpuno svjetovnu naobrazbu. Time se hoće da svaki pojedinac dođe do uvida da su red, marljivost i objektivnost u njegovom vlastitom interesu. Praktična načela trebaju zauzeti mjesto religije. Za široke mase takva naobrazba daje temeljne etičke istine u njihovu najširem smislu- pravde, dobrote, iskrenosti i slično; dokazano iskustvo i prirodne zakone koji postoje i spontano djeluju u društvu i u socijalnim stvarima, bilo fizički bilo psihološki; npr. u upravljanju, trgovini, financijama, zdravstvenim eksperimentima i u odnosima među državama. Religija je privatni luksuz koji si čovjek može priuštiti ako želi, ali za koji, naravno, mora platiti, i koji ne smije nametati drugima, ili im dosađivati.

Opći karakter te velike apostazije je posvuda isti, ali se u različitim zemlja razlikuje samo u detaljima i vlastitostima. Zato ću radije govoriti o mojoj vlastitoj zemlji koju poznajem i kojoj, čini se, predstoji veliki uspjeh, iako još nije dogledno kako će to završiti. Na prvi bi se pogled moglo pomisliti da su Englezi prereligiozni za pokret koji je, na kontinentu, kako se čini, utemeljen na nevjeri; ali naša se nesreća sastoji u tomu da on, iako kao i u drugim zemljama završava u nevjeri, ne proizlazi nužno iz nevjere. Moramo se prisjetiti da su se vjerske sekte koje su prije tri stoljeća nastale u Engleskoj, i danas su tako snažne, uvijek žestoko suprotstavljale jedinstvu Crkve i države, te su dekristijanizaciju Monarhije, i svega što uz to ide, uvijek zagovarale u uvjerenju da bi takva katastrofa kršćanstvo učinila čistijim i snažnijim. Nadalje, liberalno načelo nam se nameće nužnošću same stvarnosti. Razmislite samo što slijedi iz postojanja tolikih sekta. One čine religiju otprilike polovice stanovništva, a sjetite se da je naša vlast demokratska. Svaki deseti, kojega na ulici slučajno susretnemo, udjeluje u političkoj moći. Ako se upitamo o njihovoj vjeroispovijesti, vjerojatno pripadaju ovoj ili onoj od ne manje nego sedam religija. Kako oni mogu surađivati u gradskim ili nacionalnim pitanjima, ako svaki inzistira da se ravna po svojoj religiji? Svaka će akcija zapeti ako se religija ne zanemari. Ne možemo si sami pomoći. Treće na što moramo misliti; mnogo toga u teoriji liberalizma je dobro i istinito. Da ne duljim, dovoljno je spomenuti, na primjer, načela pravednosti, istinoljubivosti, razboritosti, samokontrole, dobrotvornosti, koja su, kako sam već napomenuo, njegova očita načela i naravni zakon društva. Liberalizam nazivamo zlim tek onda kada se tim nizom načela želi zamijeniti i isključiti religiju. Nikada nije neprijatelj osmislio lukaviji plan, koji tako puno obećava. I već je odgovorio na očekivanja koja su položena u nj. Privukao je velik broj sposobnih, ozbiljnih, čestitih ljudi; starijih sa životnim iskustvom, kao i mladih pred kojima je karijera.

Takvo je stanje u Engleskoj i dobro je da svi toga budemo svjesni, ali ne treba ni na trenutak pomisliti da se bojim toga. Duboko žalim jer predviđam da će to za mnoge duše biti propast, ali se ni u kojem slučaju ne bojim da će to nanijeti ozbiljnu štetu Riječi Božjoj, Svetoj crkvi, našem Svemogućem Kralju, Lavu iz koljena Judina, Vjernomu i Istinitomu, ili Njegovu Namjesniku na zemlji. Kršćanstvo je prečesto bilo u naizgled smrtnoj opasnosti da bismo se trebali bojati pred bilo kojom novom kušnjom. To je sigurno. S druge strane, ono što ne znamo je poseban način na koji Providnost oslobađa i spašava svoju izabranu baštinu; to je u tim velikim izazovima uvijek neizvjesno i obično svjedocima tih zbivanja veliko iznenađenje. Katkad se naš neprijatelj pretvori u prijatelja, ponekad sam strada od svoje otrovne zlobe koja se činila toliko opasnom, kadikad se raspadne na komadiće, gdjekad učini samo koliko je bilo korisno i nestane. Crkva, obično, ne treba ništa drugo činiti, nego nastaviti izvršavati svoju dužnost u povjerenju i miru, ostati mirna i čekati spasenje Božje.

'Mansueti hereditabunt terram,
Et delectabuntur in multitudine pacis'.

['Zemlju će posjedovati krotki,/
obilje mira oni će uživat'' (Ps 37, 11)]"

Izvor: Internet Archive
Slika: New Liturgical Movement