Jučer, 9. listopada, prvi je put proslavljen blagdan bl. Ivana Henrika Newmana. Za razliku od većine ostalih Božjih ugodnika čiji se spomen slavi na dan njihove smrti, odnosno rođenja za nebo, spomendan blaženog kardinala Newmana je na dan njegova obraćenja, ulaska u Katoličku crkvu, 9. listopada 1845. Pripremio sam govor koji je blaženik održao 12. svibnja 1879. u rezidenciji kardinala Howarda u Rimu, gdje je primio poruku, biglietto (po kojemu je sam govor dobio ime) da ga je papa Lav XIII. uzvisio na kardinalsku čast. Mnoštvo okupljenih engleskih i američkih katolika, kao i rimskih uglednika sa zanimanjem je poslušalo njegov govor koji je zahvaljujući telegrafu već sljedećega dana objavio The Times, a 14. svibnja L'Osservatore Romano. Kardinal je tada imao 78 godina, za ono vrijeme očito visoke godine kad su kao zanimljivost zabilježili da je govorio snažnim i jasnim glasom ne pokazujući znakove umora, iako je cijelo vrijeme stajao. Vrijednost govora je u tomu što nam sam blaženik ukratko daje prikaz svoga životnog programa.
Beate Ioanne Henriceora pro nobis
"Zahvaljujem Vam monsignore na obavijesti o visokoj časti koju se Sveti Otac udostojao udijeliti mojoj neznatnoj osobi,
dopustite mi da nastavim obraćanje, ne na Vašem milozvučnom, nego na mojem dragom materinskom jeziku, zato što ću u potonjemu moći bolje izraziti osjećaje o ovoj dragoj vijesti koju ste mi donijeli, nego ako pokušam nešto što nadilazi moje sposobnosti.
Ponajprije, moram izraziti začuđenost i duboku zahvalnost koje sam osjećao i još uvijek osjećam zbog naklonosti i ljubavi koju mi je Sveti Otac iskazao izabravši me za tako veliku čast. To me uvelike iznenadilo. Nikada mi nije pala napamet takva počast i čini mi se da je u suprotnosti s mojim dosadašnjim životom. Morao sam proći kroz mnoge kušnje koje su već prošlost; sada se čini da mi se približava konac života, ali ja sam spokojan. Zar je moguće da sam sve to proživio zbog ovoga dana?
Bilo bi mi teško zamisliti kako bih se mogao suočiti s tim emocijama da mi Sveti Otac nije iskazao drugu gestu naklonosti koja je za sve one koji su o tomu čuli bila dirljiv dokaz njegove naravi, pune ljubaznosti i velikodušnosti. On je suosjećao sa mnom i povjerio mi razloge zbog kojih me uzvisio na ovu čast. Pored ostalih riječi ohrabrenja, rekao je da je njegov čin bio priznanje moje gorljivosti i dobre dugogodišnje službe za Katoličku crkvu; štoviše, prosudio je da će obradovati engleske katolike, pa čak i protestantsku Englesku, ako mi dade kakav znak svoje pažnje. Nakon tako blagih riječi Njegove Svetosti, bio bih bezosjećajan i okrutan kad bih još imalo oklijevao prihvatiti ovu čast.
To je ono što mi je ljubazno priopćio, i što bih više mogao poželjeti? Tijekom mnogo godina sam učinio puno pogrješaka. Nemam ništa od one savršenosti koja pripada spisima svetih, tj. izostanak pogrješaka; ali vjerujem da mogu tvrditi o onomu što sam napisao sljedeće: da sam imao časnu nakanu, da nisam slijedio privatne ciljeve, da sam imao osjećaj za poslušnost, volju da me se ispravi, strah od zablude, želju da služim Svetoj crkvi, i da sam, po Božanskom milosrđu, imao određeni uspjeh. Radujem se što mogu reći da sam se otpočetka borio protiv jednoga velikog zla. Kroz trideset, četrdeset, pedeset godina opirao sam se svim svojim snagama duhu liberalizma u religiji. Nikada Sveta crkva nije trebala više branitelja protiv njega, nego sada, kada ta zabluda povlači u svoju zamku čitav svijet. Ovom značajnom prigodom, kada se od nekoga na mojem mjestu očekuje da baci pogled na svijet, kao i na Svetu crkvu, i na njenu budućnost, neće, nadam se, biti neumjesno ako ponovim prosvjed protiv te zablude, kao što sam već tako često činio.
Liberalizam u religiji je doktrina po kojoj u religiji nema pozitivne istine, nego je jedno vjerovanje jednako dobro kao i drugo; to je učenje koje dnevice dobiva na utjecaju i snazi. Protivi se priznanju bilo koje religije kao istinite. Naučava da ih sve treba tolerirati jer su sve stvar mišljenja. Objavljena religija nije istina, nego osjećaj i stvar ukusa; nije objektivna činjenica ni nadnaravna, pa je pravo svakog pojednica da izabere ono što odgovara njegovoj fantaziji. Pobožnost nije nužno utemeljena na vjeri. Ljudi mogu ići u protestantske crkve i u Katoličku, mogu imati koristi od svih, i usto ne pripadati niti jednoj. Mogu se zbližiti u duhovnim mislima i osjećajima, a da nemaju uopće nikakvo zajedničko mišljenje o doktrini, ili potrebu za njom. Budući da je religija jedan toliko osoban pogled i tako privatna stvar, moramo je nužno isključiti iz međuljudskih odnosa. Ako netko svakoga jutra mijenja religiju, nije važno! Jednako je drsko pitati se o nečijoj religiji kao i pitati se o nečijim prihodima ili načinu na koji netko skrbi za svoju obitelj. Religija ni u kojem slučaju nije poveznica društva.
Do sada je civilna vlast bila kršćanska. Čak i u zemljama koje su se odvojile od Crkve, kao što je moja, vrijedilo je geslo iz moje mladosti: 'Kršćanstvo je zakon zemlje.' Danas društvo, koje je kršćanstvo stvorilo, posvuda odbacuje kršćansku vjeru. Geslo koje sam spomenuo, kao i stotine drugih koja su ga slijedila, nestalo je ili nestaje, i ako Svemogući ne intervenira, do kraja stoljeća će biti zaboravljeno. Sve do sada se mislilo da je samo religija, sa svojim nadnaravnim naputcima, dovoljno snažna da osigura podložnost brojne populacije zakonu i redu; danas filozofi i političari gledaju kako ovaj problem riješiti i bez pomoći kršćanstva. Umjesto crkvenoga auktoriteta i nauka žele prije svega uvesti sveopću i potpuno svjetovnu naobrazbu. Time se hoće da svaki pojedinac dođe do uvida da su red, marljivost i objektivnost u njegovom vlastitom interesu. Praktična načela trebaju zauzeti mjesto religije. Za široke mase takva naobrazba daje temeljne etičke istine u njihovu najširem smislu- pravde, dobrote, iskrenosti i slično; dokazano iskustvo i prirodne zakone koji postoje i spontano djeluju u društvu i u socijalnim stvarima, bilo fizički bilo psihološki; npr. u upravljanju, trgovini, financijama, zdravstvenim eksperimentima i u odnosima među državama. Religija je privatni luksuz koji si čovjek može priuštiti ako želi, ali za koji, naravno, mora platiti, i koji ne smije nametati drugima, ili im dosađivati.
Opći karakter te velike apostazije je posvuda isti, ali se u različitim zemlja razlikuje samo u detaljima i vlastitostima. Zato ću radije govoriti o mojoj vlastitoj zemlji koju poznajem i kojoj, čini se, predstoji veliki uspjeh, iako još nije dogledno kako će to završiti. Na prvi bi se pogled moglo pomisliti da su Englezi prereligiozni za pokret koji je, na kontinentu, kako se čini, utemeljen na nevjeri; ali naša se nesreća sastoji u tomu da on, iako kao i u drugim zemljama završava u nevjeri, ne proizlazi nužno iz nevjere. Moramo se prisjetiti da su se vjerske sekte koje su prije tri stoljeća nastale u Engleskoj, i danas su tako snažne, uvijek žestoko suprotstavljale jedinstvu Crkve i države, te su dekristijanizaciju Monarhije, i svega što uz to ide, uvijek zagovarale u uvjerenju da bi takva katastrofa kršćanstvo učinila čistijim i snažnijim. Nadalje, liberalno načelo nam se nameće nužnošću same stvarnosti. Razmislite samo što slijedi iz postojanja tolikih sekta. One čine religiju otprilike polovice stanovništva, a sjetite se da je naša vlast demokratska. Svaki deseti, kojega na ulici slučajno susretnemo, udjeluje u političkoj moći. Ako se upitamo o njihovoj vjeroispovijesti, vjerojatno pripadaju ovoj ili onoj od ne manje nego sedam religija. Kako oni mogu surađivati u gradskim ili nacionalnim pitanjima, ako svaki inzistira da se ravna po svojoj religiji? Svaka će akcija zapeti ako se religija ne zanemari. Ne možemo si sami pomoći. Treće na što moramo misliti; mnogo toga u teoriji liberalizma je dobro i istinito. Da ne duljim, dovoljno je spomenuti, na primjer, načela pravednosti, istinoljubivosti, razboritosti, samokontrole, dobrotvornosti, koja su, kako sam već napomenuo, njegova očita načela i naravni zakon društva. Liberalizam nazivamo zlim tek onda kada se tim nizom načela želi zamijeniti i isključiti religiju. Nikada nije neprijatelj osmislio lukaviji plan, koji tako puno obećava. I već je odgovorio na očekivanja koja su položena u nj. Privukao je velik broj sposobnih, ozbiljnih, čestitih ljudi; starijih sa životnim iskustvom, kao i mladih pred kojima je karijera.
Takvo je stanje u Engleskoj i dobro je da svi toga budemo svjesni, ali ne treba ni na trenutak pomisliti da se bojim toga. Duboko žalim jer predviđam da će to za mnoge duše biti propast, ali se ni u kojem slučaju ne bojim da će to nanijeti ozbiljnu štetu Riječi Božjoj, Svetoj crkvi, našem Svemogućem Kralju, Lavu iz koljena Judina, Vjernomu i Istinitomu, ili Njegovu Namjesniku na zemlji. Kršćanstvo je prečesto bilo u naizgled smrtnoj opasnosti da bismo se trebali bojati pred bilo kojom novom kušnjom. To je sigurno. S druge strane, ono što ne znamo je poseban način na koji Providnost oslobađa i spašava svoju izabranu baštinu; to je u tim velikim izazovima uvijek neizvjesno i obično svjedocima tih zbivanja veliko iznenađenje. Katkad se naš neprijatelj pretvori u prijatelja, ponekad sam strada od svoje otrovne zlobe koja se činila toliko opasnom, kadikad se raspadne na komadiće, gdjekad učini samo koliko je bilo korisno i nestane. Crkva, obično, ne treba ništa drugo činiti, nego nastaviti izvršavati svoju dužnost u povjerenju i miru, ostati mirna i čekati spasenje Božje.
'Mansueti hereditabunt terram,
Et delectabuntur in multitudine pacis'.
['Zemlju će posjedovati krotki,/
obilje mira oni će uživat'' (Ps 37, 11)]"
Izvor: Internet Archive
Slika: New Liturgical Movement
dopustite mi da nastavim obraćanje, ne na Vašem milozvučnom, nego na mojem dragom materinskom jeziku, zato što ću u potonjemu moći bolje izraziti osjećaje o ovoj dragoj vijesti koju ste mi donijeli, nego ako pokušam nešto što nadilazi moje sposobnosti.
Ponajprije, moram izraziti začuđenost i duboku zahvalnost koje sam osjećao i još uvijek osjećam zbog naklonosti i ljubavi koju mi je Sveti Otac iskazao izabravši me za tako veliku čast. To me uvelike iznenadilo. Nikada mi nije pala napamet takva počast i čini mi se da je u suprotnosti s mojim dosadašnjim životom. Morao sam proći kroz mnoge kušnje koje su već prošlost; sada se čini da mi se približava konac života, ali ja sam spokojan. Zar je moguće da sam sve to proživio zbog ovoga dana?
Bilo bi mi teško zamisliti kako bih se mogao suočiti s tim emocijama da mi Sveti Otac nije iskazao drugu gestu naklonosti koja je za sve one koji su o tomu čuli bila dirljiv dokaz njegove naravi, pune ljubaznosti i velikodušnosti. On je suosjećao sa mnom i povjerio mi razloge zbog kojih me uzvisio na ovu čast. Pored ostalih riječi ohrabrenja, rekao je da je njegov čin bio priznanje moje gorljivosti i dobre dugogodišnje službe za Katoličku crkvu; štoviše, prosudio je da će obradovati engleske katolike, pa čak i protestantsku Englesku, ako mi dade kakav znak svoje pažnje. Nakon tako blagih riječi Njegove Svetosti, bio bih bezosjećajan i okrutan kad bih još imalo oklijevao prihvatiti ovu čast.
To je ono što mi je ljubazno priopćio, i što bih više mogao poželjeti? Tijekom mnogo godina sam učinio puno pogrješaka. Nemam ništa od one savršenosti koja pripada spisima svetih, tj. izostanak pogrješaka; ali vjerujem da mogu tvrditi o onomu što sam napisao sljedeće: da sam imao časnu nakanu, da nisam slijedio privatne ciljeve, da sam imao osjećaj za poslušnost, volju da me se ispravi, strah od zablude, želju da služim Svetoj crkvi, i da sam, po Božanskom milosrđu, imao određeni uspjeh. Radujem se što mogu reći da sam se otpočetka borio protiv jednoga velikog zla. Kroz trideset, četrdeset, pedeset godina opirao sam se svim svojim snagama duhu liberalizma u religiji. Nikada Sveta crkva nije trebala više branitelja protiv njega, nego sada, kada ta zabluda povlači u svoju zamku čitav svijet. Ovom značajnom prigodom, kada se od nekoga na mojem mjestu očekuje da baci pogled na svijet, kao i na Svetu crkvu, i na njenu budućnost, neće, nadam se, biti neumjesno ako ponovim prosvjed protiv te zablude, kao što sam već tako često činio.
Liberalizam u religiji je doktrina po kojoj u religiji nema pozitivne istine, nego je jedno vjerovanje jednako dobro kao i drugo; to je učenje koje dnevice dobiva na utjecaju i snazi. Protivi se priznanju bilo koje religije kao istinite. Naučava da ih sve treba tolerirati jer su sve stvar mišljenja. Objavljena religija nije istina, nego osjećaj i stvar ukusa; nije objektivna činjenica ni nadnaravna, pa je pravo svakog pojednica da izabere ono što odgovara njegovoj fantaziji. Pobožnost nije nužno utemeljena na vjeri. Ljudi mogu ići u protestantske crkve i u Katoličku, mogu imati koristi od svih, i usto ne pripadati niti jednoj. Mogu se zbližiti u duhovnim mislima i osjećajima, a da nemaju uopće nikakvo zajedničko mišljenje o doktrini, ili potrebu za njom. Budući da je religija jedan toliko osoban pogled i tako privatna stvar, moramo je nužno isključiti iz međuljudskih odnosa. Ako netko svakoga jutra mijenja religiju, nije važno! Jednako je drsko pitati se o nečijoj religiji kao i pitati se o nečijim prihodima ili načinu na koji netko skrbi za svoju obitelj. Religija ni u kojem slučaju nije poveznica društva.
Do sada je civilna vlast bila kršćanska. Čak i u zemljama koje su se odvojile od Crkve, kao što je moja, vrijedilo je geslo iz moje mladosti: 'Kršćanstvo je zakon zemlje.' Danas društvo, koje je kršćanstvo stvorilo, posvuda odbacuje kršćansku vjeru. Geslo koje sam spomenuo, kao i stotine drugih koja su ga slijedila, nestalo je ili nestaje, i ako Svemogući ne intervenira, do kraja stoljeća će biti zaboravljeno. Sve do sada se mislilo da je samo religija, sa svojim nadnaravnim naputcima, dovoljno snažna da osigura podložnost brojne populacije zakonu i redu; danas filozofi i političari gledaju kako ovaj problem riješiti i bez pomoći kršćanstva. Umjesto crkvenoga auktoriteta i nauka žele prije svega uvesti sveopću i potpuno svjetovnu naobrazbu. Time se hoće da svaki pojedinac dođe do uvida da su red, marljivost i objektivnost u njegovom vlastitom interesu. Praktična načela trebaju zauzeti mjesto religije. Za široke mase takva naobrazba daje temeljne etičke istine u njihovu najširem smislu- pravde, dobrote, iskrenosti i slično; dokazano iskustvo i prirodne zakone koji postoje i spontano djeluju u društvu i u socijalnim stvarima, bilo fizički bilo psihološki; npr. u upravljanju, trgovini, financijama, zdravstvenim eksperimentima i u odnosima među državama. Religija je privatni luksuz koji si čovjek može priuštiti ako želi, ali za koji, naravno, mora platiti, i koji ne smije nametati drugima, ili im dosađivati.
Opći karakter te velike apostazije je posvuda isti, ali se u različitim zemlja razlikuje samo u detaljima i vlastitostima. Zato ću radije govoriti o mojoj vlastitoj zemlji koju poznajem i kojoj, čini se, predstoji veliki uspjeh, iako još nije dogledno kako će to završiti. Na prvi bi se pogled moglo pomisliti da su Englezi prereligiozni za pokret koji je, na kontinentu, kako se čini, utemeljen na nevjeri; ali naša se nesreća sastoji u tomu da on, iako kao i u drugim zemljama završava u nevjeri, ne proizlazi nužno iz nevjere. Moramo se prisjetiti da su se vjerske sekte koje su prije tri stoljeća nastale u Engleskoj, i danas su tako snažne, uvijek žestoko suprotstavljale jedinstvu Crkve i države, te su dekristijanizaciju Monarhije, i svega što uz to ide, uvijek zagovarale u uvjerenju da bi takva katastrofa kršćanstvo učinila čistijim i snažnijim. Nadalje, liberalno načelo nam se nameće nužnošću same stvarnosti. Razmislite samo što slijedi iz postojanja tolikih sekta. One čine religiju otprilike polovice stanovništva, a sjetite se da je naša vlast demokratska. Svaki deseti, kojega na ulici slučajno susretnemo, udjeluje u političkoj moći. Ako se upitamo o njihovoj vjeroispovijesti, vjerojatno pripadaju ovoj ili onoj od ne manje nego sedam religija. Kako oni mogu surađivati u gradskim ili nacionalnim pitanjima, ako svaki inzistira da se ravna po svojoj religiji? Svaka će akcija zapeti ako se religija ne zanemari. Ne možemo si sami pomoći. Treće na što moramo misliti; mnogo toga u teoriji liberalizma je dobro i istinito. Da ne duljim, dovoljno je spomenuti, na primjer, načela pravednosti, istinoljubivosti, razboritosti, samokontrole, dobrotvornosti, koja su, kako sam već napomenuo, njegova očita načela i naravni zakon društva. Liberalizam nazivamo zlim tek onda kada se tim nizom načela želi zamijeniti i isključiti religiju. Nikada nije neprijatelj osmislio lukaviji plan, koji tako puno obećava. I već je odgovorio na očekivanja koja su položena u nj. Privukao je velik broj sposobnih, ozbiljnih, čestitih ljudi; starijih sa životnim iskustvom, kao i mladih pred kojima je karijera.
Takvo je stanje u Engleskoj i dobro je da svi toga budemo svjesni, ali ne treba ni na trenutak pomisliti da se bojim toga. Duboko žalim jer predviđam da će to za mnoge duše biti propast, ali se ni u kojem slučaju ne bojim da će to nanijeti ozbiljnu štetu Riječi Božjoj, Svetoj crkvi, našem Svemogućem Kralju, Lavu iz koljena Judina, Vjernomu i Istinitomu, ili Njegovu Namjesniku na zemlji. Kršćanstvo je prečesto bilo u naizgled smrtnoj opasnosti da bismo se trebali bojati pred bilo kojom novom kušnjom. To je sigurno. S druge strane, ono što ne znamo je poseban način na koji Providnost oslobađa i spašava svoju izabranu baštinu; to je u tim velikim izazovima uvijek neizvjesno i obično svjedocima tih zbivanja veliko iznenađenje. Katkad se naš neprijatelj pretvori u prijatelja, ponekad sam strada od svoje otrovne zlobe koja se činila toliko opasnom, kadikad se raspadne na komadiće, gdjekad učini samo koliko je bilo korisno i nestane. Crkva, obično, ne treba ništa drugo činiti, nego nastaviti izvršavati svoju dužnost u povjerenju i miru, ostati mirna i čekati spasenje Božje.
'Mansueti hereditabunt terram,
Et delectabuntur in multitudine pacis'.
['Zemlju će posjedovati krotki,/
obilje mira oni će uživat'' (Ps 37, 11)]"
Izvor: Internet Archive
Slika: New Liturgical Movement
Nema komentara:
Objavi komentar