Liturgijski (ne)mir

Nekadašnje Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei obuhvaćalo je zajednice koje su služile isključivo tradicionalnu liturgiju, ali i neke zajednice koje su uz drevnu služile i poslijekoncilsku liturgiju. Sluge Isusa i Marije takva su zajednica koja kod oba misna oblika vidi važne elemente i priželjkuje liturgijsku obnovu Crkve ne preko ideoloških suprotstavljanja dvaju oblika, nego preko međusobnog obogaćivanja bez miješanja.

Kako su oni kao zagovornici liturgijskoga mira doživjeli dokument pape Franje o predajnoj rimskoj liturgiji, iznose u svom glasilu Zov Kralja. Nakon kratkog uvoda o samom restriktivnom motupropriju, nastavljaju:

"Reakcije i klasifikacija

Objava 'Čuvara Tradicije' bila je diljem svijeta popraćena žustrim reakcijama, kako onima koje su odobravale, tako i onima koje su dokument odbacivale. O tomu pogledajte sažetak u Pregledu tiska ovoga broja 'Zova'. Neki su biskupi već nekoliko dana kasnije dali konkrektne odredbe za svoje biskupije koje su išle dalje od 'Čuvara Tradicije'. No, čulo se i kritičnih glasova i od samih kardinala. Neki su biskupi odmah objavili da neće ništa mijenjati u svojim biskupijama. Dakle, zbrka je velika!

Nije u pitanju da Papa ima pravo, pa i dužnost, djelovati u Crkvi kao 'čuvar Tradicije' i uređivati liturgiju. Obratno, za vjernike i svećenike je važno da se potrude oko shvaćanja razloga koji su ga pokrenuli i da u obzir uzmu te naputke pred pozadinom vlastitih iskustava. Iz te se perspektive, primjerice, nadaje pitanje gdje se to preko celebracije starog oblika promovira opasnost od podjele i odbacivanja II. vatikanskog. Da, postoje takva odbacivanja. Može ih se izolirano pronaći kod vjernika koji cijene stari oblik. Ima ih i kod nekih zajednica starog obreda, naime kod onih koji nisu u punom zajedništvu s Rimom te mu se ne podvrgavaju u liturgijskim i stegovnim pitanjima. Međutim, zajednice koje su sada pogođene 'Čuvarima Tradicije' sve (!) priznaju legitimnost II. vatikanskog i auktoritet crkvene hijerarhije.

Petrovo bratstvo, koje od onih koji su pogođeni ovim dokumentom broji daleko najviše članova, odijelilo se od Piova bratstva 1988. jer je izričito priznalo papin auktoritet; jer ni pod kojim uvjetima nije htjelo prekinuti vezu s Petrovim nasljednikom i crkvenim Učiteljstvom. Mnogi svjetovni svećenici koji su od 2007. po dopuštenju pape Benedikta upoznali i naučili cijeniti taj oblik, otada ga slave dodatno uz obnovljeni misni obred. Dakle, njihovo liturgijsko i dušobrižničko djelovanje posve konkretno svjedoči o njihovu priznanju valjanosti liturgijske reforme. Doista je nejasno gdje se kod zajednica povezanih s Rimom nalaze one opasnosti od podjele o kojima papa Franjo piše. Da, postoji dovođenje u pitanje crkvenog auktoriteta, naime kod zajednica koje su se odijelile od Rima; ali to odbacivanje upravo nije obilježje zajednica i svećenika koje je ovaj dekret sada pogodio.

Mi, u Kongregaciji slugu Isusa i Marije, koji smo već od svoje uspostave smjeli slaviti oba oblika, i prema dušobrižničkom obziru birati između dvaju oblika, upravo smo zadnjih godina kod velikog broja prijatelja stare liturgije zamijetili blagotvorno 'opuštanje' između ranijih ideoloških rovovskih borba oko pitanja obreda i Koncila. To unutarnje izmirenje koje je lagano raslo, sada je na kocki, ipak...

Dva pitanja koja se postavljaju

1. Papa Franjo preko 'Čuvara Tradicije' želi promicati jedinstvo Crkve. Motuproprij bi dugoročno mogao prouzrokovati upravo suprotno. Ako se ograničuje celebracija starog obreda svećenicima i zajednicama koje priznaju Koncil, dogledno je da će se mnogi vjernici kojima je do tridentskog oblika, okrenuti mjestima celebracije koja nisu u punom jedinstvu s Rimom. Iza takvog 'izbjeglištva' se u mnogim slučajevima neće skrivati zla volja, nego prije nužda da izbjegnu liturgijske zloporabe ili ustaljene banalnosti kojima su izloženi u svojim župama. Papa Franjo u popratnom pismu 'Čuvarima Tradicije' sâm spominje takve zloporabe u novom obredu i žali se na njih. Preko ovoga bi dekreta, dakle, vjernici indirektno mogli biti navedeni na grupacije gdje se zaista potpiruje ogorčenost protiv II. vatikanskog, gdje se polemizira protiv liturgijske reforme i gdje bi se mogao dovoditi u pitanje papinski učiteljski auktoritet. 'Kod Piova bratstva pucaju čepovi s pjenušca', komentirala je jedna internetska stranica objavu 'Čuvara Tradicije'. Dekret koji želi promicati jedinstvo, mogao bi, dakle, lako postati bumerang koji ne jača povezanost vjernika s Rimom, nego je, naprotiv, podriva.

2. Znači li stari obred odbacivanje Koncila? Papu Franju vodila je zabrinutost da svi vjernici ne prihvaćaju katolički nauk onako kako ga sažima II. vatikanski. Ovdje se radi o važnoj stvari. Jedinstvo Crkve moguće je samo u jedinstvu njezina nauka, a obvezujući nauk Katoličke Crkve formulira se na crkvenim koncilima, pa i na II. vatikanskom, ili uvijek tada kada jedan papa govori službeno i svečano se pozivajući na svoj učiteljski auktoritet (kao 1994. papa Ivan Pavao II. u 'Ordinatio Sacerdotalis' o nemogućnosti svećeništva za žene). Zato Crkva od svojih vjernika mora zahtijevati vjernost tim tekstovima. To vrijedi za prijatelje tridentskog misnog obreda, ali jednako vrijedi za sve druge katolike. 'Čuvati Tradicije' u čl. 3, § 1, traže da svaki biskup osigura, da skupine koje slave stari obred ne isključuju valjanost 'odredaba II. vatikanskog koncila i Učiteljstva papa'. Nesumnjivo, biskupi imaju istu dužnost i prema svim drugim svećenicima i vjernicima, također prema onima koji slave novi obred.

No, upravo na njemačkom govornom prostoru, izgleda na mnogo mjesta sa zahtijevanim priznavanjem II. vatikanskog i papinskog Učiteljstva? Zar zaista 'glavni problem' kod priznanja II. vatikanskog čine skupine koje vole staru liturgiju? Nisu li upravo, da navedemo samo jedan aktualni primjer, puno više u proturječju s naukom II. vatikanskoga koncila brojni teolozi Sinodalnog puta? Koncilska pastoralna konstitucija poučava: 'Brak i bračna ljubav su prema svojoj biti usmjereni prema rađanju i odgoju potomstva.'(GS 50) I: 'djeci Crkve nije dopušteno u kontroli rađanja kročiti putem  koji Učiteljstvo odbacuje u tumačenju božanskog Zakona.'(GS 51) Nije li novi spolni moral Foruma IV. Sinodalnog puta u gruboj suprotnosti prema ovomu? Ima li zabrinutosti - kao u 'Čuvarima Tradicije' - da na isti način članovi Sinodalnog puta priznaju Učiteljstvo? Ovdje lako nastaje dojam da se radi o dvostrukom standardu.

Briga pape Franje da dijelovi Crkve odbacuju nauk II. vatikanskog posve je opravdana. Međutim, može se dvojiti jesu li prijatelji stare liturgije u tom pogledu prava problematična djeca Crkve. Prije se možemo usuditi pretpostaviti da je u pogledu na ostale katolike na njemačkom govornom prostoru, prihvaćanje sadržaja II. vatikanskog kod prijatelja stare liturgije iznadprosječno visoko. 

Neizvjesna budućnost

'Čuvari Tradicije' uređenje celebracije u starom obliku predaju u ruke biskupâ, unutar okvira koje je Rim unaprijed odredio. Kako će se provođenje oblikovati do detalja, još je nejasno. Odnosi li se dekret samo na misno slavlje po starom misalu ili i na ostale sakramente i na brevijar? Koje posljedice nastaju za zajednice na čiju karizmu spada celebracija starog oblika? Koje se posljedice nadaju za nas u Kongregaciji slugu Isus i Marije? Kako će različiti biskupi primijeniti dekret? Neki su biskupi već signalizirali da će i dalje dopustiti stari oblik u župnim crkvama. Mnoga će se otvorena pitanja razjasniti sljedećih mjeseci. Tako će si Liturgijsko povjerenstvo Njemačke biskupske konferencije najprije stvoriti sliku da bi u dogledno vrijeme odlučilo o tom pitanju na punom zasjedanju. Na nama je da u to vrijeme od srca vapimo k Duhu Svetom kako bi on prosvijetlio nositelje odgovornosti u Crkvi, da odaberu prave puteve i sredstva koja služe jedinstvu, miru i rastu Crkve. Molitva i žrtva mogu učiniti sve! Molimo Preblaženu Djevicu Mariju da ona kao Majka Crkve ne dopusti da rovovske borbe i dalje štete unutarnjem miru Crkve; pa niti 'liturgijskom miru' koji je porastao zadnjih godina."

Izvor i slika: SJM

Treći

Sluge Isusa i Marije od srpnja imaju novog poglavara, ukupno trećeg od utemeljenja. Na Generalni kapitul se uvijek pripremaju duhovnim vježbama od tjedan dana, a hodočastili su i u Maria Taferl jer je Presveta Djevica zaštitnica njihove zajednice. Sjednice su se odvijale u okviru svojevrsne klauzure kojoj je cilj omogućiti rad u sabranosti. Nakon izbora novog generala, u kućnoj su kapeli održali Te Deum. Poglavaru zajednice povjerena je skrb za zajedničku liniju svih djela i projekata Slugu- na čast Božju i spasenje duša.

Kongregacija je nazočna u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Kazahstanu i u Rumunjskoj i ima oko 50 članova od čega 30 svećenika.

"Od 7. do 11. srpnja 2014. održavao se Generalni kapitul Slugu Isusa i Marije (SJM) u Blindenmarktu (Donja Austrija). Svakih šest godina se okuplja redoviti Generalni kapitul kako bi, među ostalim, za sljedeće razdoblje izabrao generalnog poglavara. Već je prvoga izbornog dana premoćnom većinom glasova izabran o. P. Schindele, SJM. Na toj je službi naslijedio o. A. Bentlagea, SJM koji je od 2008., godine iznenadne smrti utemeljitelja o. A. Hönischa, SJM vodio našu kongregaciju.

Otac P. Schindele je rođen u Karlsruheu, 27. ožujka 1968. Ubraja se među članove utemeljitelje Kongregacije i već je preko deset godina kao generalni tajnik usko surađivao s vodstvom našeg reda; najprije s o. Hönischom, a onda i s o. Bentlageom. Godine 2008. izabran je za saveznog kurata KPE-a (Katoličkih skauta Europe) i tako bio intenzivno aktivan u radu s mladeži.

Intervju s o. Schindeleom

"- Dragi p. Schindele, kakve Vam misli prolaze glavom kao novom poglavaru Kongregacije slugu Isusa i Marije?

Prilično ih je mnogo. Kod jučerašnjeg si je ručka, kratko prije samog izbora, naš lektor kod stola dopustio za šalu izmijeniti redoviti red čitanja, i tako je čitao iz Sudaca (9, 7-15) o drveću u potrazi za novim kraljem. I koga su na kraju odabrali? Niti maslinu, niti smokvu niti vinovu lozu, nego glog. Otprilike se i ja tako nekako osjećam [smijeh].

- U čemu vidite glavne zadaće u sljedećih šest godina?

Prvenstveno želim u kontinuitetu nastaviti rad dosadašnjega generalnog poglavara. Kongregacija ima vrlo mnogo za zahvaliti o. Bentlageu. U vrijeme neposredno nakon smrti našeg utemeljitelja o. Hönischa, 2008. godine, on je vrlo umješno i s puno osobnog zalaganja ravnao Kongregacijom. To sam kao generalni tajnik doživio iz neposredne blizine. Taj rad želim nastaviti. Naravno, dat ću važnost također nekim vlastitim i novim pitanjima, no još je rano navoditi konkretne projekte.

- Što želite za budućnost?

Na prvom mjestu rast naše kongregacije u svetosti. Što je više svaki pojedino povezan s Kristom, što više vidi ovdje svoj najvažniji i najljepši poziv, to će mu život biti ispunjeniji, to će se bolje razvijati SJM kao zajednica, to ćemo bolje moći djelovati također za Crkvu i za sve ljude. Moja je prva želja da smijem i mogu u tom pomagati. I naravno, molim sve vjernike povezane sa Slugama da me molitvom i žrtvom podrže u mojoj novoj zadaći. Može se kao poglavar sijati riječi, no napredak sjemena je dar odozgor.

- Puno hvala na razgovoru!"

Izvor: sjm-congregation.org

Sluge Isusa i Marije

Redovnička kongregacija koju danas predstavljam proizašla je iz Katoličkih skauta Europe, organizacije nastale zalaganjem isusovca A. Hönischa. "Za vrijeme vjerske krize koja je zahvatila Crkvu i gotovo sve redove uključujući Družbu Isusovu te ih poljuljala u njihovu shvaćanju samih sebe, p. Hönisch je ostao potpuno vjeran neskraćenoj vjeri i zdravoj duhovnosti u kojoj je bio formiran. Taj je nonkonformizam bio trn u oku njegovim pretpostavljenima. Pokušaj da ga se privede na liniju uskoro je vodio alternativi pred kojom se p. Hönisch našao; ili iz posluha prema svojim pretpostavljenima prekinuti službu saveznog voditelja i ostaviti mladež na cjedilu ili se odvojiti od svoga reda. U svojoj teškoći savjesti obratio se kard. Ratzingeru i na njegov savjet dao prednost radu s mladeži i istupio iz Družbe Isusove. Biskup J. Stimpfle ga je zatim inkardinirao u Augsburšku biskupiju."

Početkom Kongregacije slugu Isusa i Marije smatra se 30. svibnja 1988. kada se p. Andreas s trojicom mladića zaputio u Wickstadt kod Friedberga u Hessenu, kako bi osnovali redovničku zajednicu koja bi harmonično povezala skautstvo, svećeništvo i redovnički život. Odmah nakon objave motuproprija Ivana Pavla II. Ecclesia Dei, p. Andreas je od svog biskupa zatražio indult da služi misu po drevnom obredu kako bi proslavio svoju dvadeset i petu obljetnicu misništva (od 2007. godine više nije potrebno nikakvo biskupsko dopuštenje). Nakon te mise je izjavio: "Sada sam se ponovo vratio doma". Ostali članovi zajednice su tada prvi put otkrili "liturgijsko i duhovno bogatstvo koje je sadržano u 'izvanrednom obliku' svete mise" i htjeli su ga zadržati kako za sebe tako i za vjernike.

Pohvale za svoj rad dobili su već 1990. od prvog predsjednika Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, A. kard. Mayera, OSB. Nakon nekoliko godina kongregacija je narasla na više od dvadeset članova, a prva ređenja su bila 1992. god. Duhovnost im je ignacijanska. Po isusovačkom primjeru ne mole brevijar u koru, nego pojedinačno, privatno. Razmatranju posvećuju dnevno jedan sat. Od ostalih pobožnosti treba spomenuti euharistijsko klanjanje i molitvu sv. krunice. Svaki član mora obaviti posvetu Božanskom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. Budući da je glavno područje njihova rada apostolat mladih, u duhu sv. Ignacija žele "u svijet unijeti 'Kristov barjak' i tako na poseban način vratiti mladež Crkvi." Život po evanđeoskim savjetima posluha, siromaštva i čistoće za njih je "odgovor na poziv Krista Kralja koji ih potiče na velikodušno nasljedovanje križa, kako bi u većoj slobodi živjeli potpuno za Njega i za Njegovo Kraljevstvo." U središtu njihove duhovnosti je svakako dostojanstveno služenje sv. mise. Osim prema klasičnom, sv. misu služe i prema novom obliku, ali samo u duhu "reforme reforme", što podrazumijeva uporabu Rimskog kanona, celebraciju ad orientem, poštovanje razdoblja tišine i sl. U tome vide "važan doprinos liturgijskoj obnovi u smislu kontinuirane Tradicije Crkve".

Ustanovom papinskog prava postali su 16. srpnja 1994., dokument je izdao nasljednik kard. Mayera na čelu Povjerenstva Ecclesia Dei, A. kard. Innocenti. Međutim, njihov smjer protiv prevladavajuće struje uskoro je došao na naplatu. Nasljednik biskupa Stimpflea protjerao ih je iz svoje biskupije. I to nije jedini put. Iz Fuldske biskupije su 2006. morala otići trojica njihovih svećenika, odgovor utemeljitelja na to je bio: "Nema Katoličke crkve prije Koncila i poslije Koncila, nego samo jedna Katolička crkva! Ne postoji slika o Bogu prije Koncila i neka drugačija nakon Koncila, nego samo zauvijek jedna slika Trojedinoga Boga sa svim predikatima koji se mogu pročitati u Katekizmu."*

Utemeljitelj, nazvan "svetim vagabundom" koji je bio "ljubazni autoritet u vremenu u kojem je antiautoritet bio 'in'"**, umro je 25. siječnja 2008. god. Sluge Isusa i Marije danas su, osim u Njemačkoj i u Austriji, nazočni u Rumunjskoj, Francuskoj i Kazahstanu, gdje rade s mladeži, vode župe, duhovne vježbe, apostolat tiska, a poput svoga utemeljitelja veliku važnost pridaju zaštiti nerođenih. Kandidate za svećeništvo obrazuju u vlastitom sjemeništu u Donjoj Austriji u kojem studiraju i kandidati Ustanove sv. Filipa Nerija, kojoj je posvećen članak iz lipnja prošle godine.

Izvor: sjm-congregation.org Slike: gloria.tv