Pod većim teškoćama

Ne prestaju reakcije na rigorozni motuproprij pape Franje kojim poništava odluke svojih predšasnika o vjekovnom rimskom obredu. Izdvajam izjavu čelnice udruge Pro missa tridentina:

"Ovo rigorozno pismo pape Franje prijeti da mnogim katolicima oduzme duhovnu domovinu u kojoj su oni sami i njihove obitelji rasli u vjeri. 

Isto tako škodi mnogim svećenicima kojima je 'usus antiquior' pomogao da pronađu dublje razumijevanje misnog slavlja u oba oblika rimskog obreda.

Ostaje neshvatljivo zašto se argumentom 'zajednice' i 'jedinstva' treba zabraniti klasični rimski obred, kad paralelno tomu konkretne manifestacije slavlja novog misnog reda ekstremno variraju od mjesta do mjesta, a u gotovo svim slučajevima bitno odstupaju od aktualnih liturgijskih knjiga.

Detaljan komentar o pojedinim člancima motuproprija 'Traditionis custodes' objavit će se kasnije - za sada sljedeće:

Motuproprij 'Summorum pontificum' pape Benedikta XVI. iz 2007. godine samo je potvrdio da tradicionalni rimski obred nikada nije bio zabranjen - to znači da ni ukidanje motuproprija 'Summorum pontificum' na toj činjenici ne mijenja ništa. I dalje svi svećenici zaređeni za rimski obred mogu koristiti taj starodrevni misni oblik, a vjernici koji to žele, mogu sudjelovati na takvom bogoslužju.

Iznimno je važno da se 'usus antiquior' očuva za Crkvu i za buduće katolike, bilo to eventualno u drugim okvirima i pod većim teškoćama nego prethodnih 14 godina."

Izvor/screenshot: Pro missa tridentina

Opasani krjepostima

Sveta Filomena nastavlja privlačiti vjernike i više desetljeća nakon njezina brisanja iz kalendara pod utjecajem racionalističkih predrasuda (1). Među razne pokorničke bratovštine koje su ovdje spomenute (2, 3, 4), od ove godine možemo ubrojiti još jednu pod imenom omiljene svetice arškog župnika sv. Ivana M. Vianneya. 

Prvi zajednički čin članovi su održali u siječnju na američkom Hodu za život. Tada su imali tradicionalnu svetu misu i oblačenje. Za odijelo su odabrali tradicionalno ruho srednjovjekovnih pokornika i bijelo-crveni konopac sv. Filomene koji podsjeća na njezino djevičanstvo i mučeništvo. Razlog postojanja i svoje ciljeve objašnjavaju u malom letku:

"Privremeno pravilo pokorničke bratovštine sv. Filomene

Na slavu Božju, Njegove djevičanske majke Marije i svete Filomene, na zadovoljštinu za javne i privatne zločine zbog kršenja božanskoga i naravnoga zakona, uspostavljena je ova bratovština 2. siječnja, na blagdan Presvetoga Imena Isusova, godine od preplodonosnoga Utjelovljenja Gospodina našega 2019.

Pokornička bratovština priznaje se i ispovijeda podložnom zakonitom auktoritetu svete Rimokatoličke Crkve, Vrhovnom svećeniku, biskupima nadležnih dijeceza u kojima će održavati svoje javne vježbe i naputcima svojih kapelana. 

I. Presveta euharistija, budući da je beskrajne pomirbene vrijednosti pred licem Očevim, vrjednija je od svih molitava, postova, bdijenja i bičevanja. Stoga, neka braća barem jedanput mjesečno prime svetu pričest na zadovoljštinu za svoje grijehe i za javne uvrjede počinjene protiv Božjeg veličanstva.

II. Da bi bili prikladnije posude Svetotajstvu, neka se braća suzdržavaju od svakoga oblika zla života. Osobito neka izbjegavaju svaku nečistoću i neka zauzdavaju svoj jezik od olaka govora.

III. Neka braća ispovijedaju svoje grijehe dvaput mjesečno ili češće, prema svojoj pobožnosti i uputama svojih ispovjednika.

IV. Neka se bratimi s raznih mjesta i područja okupljaju kad je to prikladno da obavljaju javne pokorničke vježbe na zadovoljštinu za javne grijehe. Neka nose juteni habit opasan pasom naše zaštitnice sv. Filomene. Oko vrata neka nose konop osuđenika ili sliku Raspetoga, a u rukama svijeće. 

V. Svaki brat treba nastojati oko mrtvljenja sama sebe i nastojati redovito činiti pokoru na način prikladan dužnostima njegova staleža i prema njegovoj osobnoj pobožnosti. Neka braća koja nastoje obavljati izvanredna mrtvljenja traže savjet svoga ispovjednika ili duhovnog voditelja. Svaki neka dnevice izmoli koju molitvu našoj bez grijeha začetoj Kraljici i našoj slavnoj zaštitnici svetoj Filomeni, da bi se sve više suobličio duhu pokore i zadovoljštine."

Izvor: Twitter.com/pbsphilomena
Slike: ea, Twitter.com/pbsphilomena

Kohezija i isključenje

U poznatom slučaju franjevaca Bezgrješne na početku se komesarijat nije dovodio u vezu s tradicionalnom misom. Javno su se iznosili drugi razlozi iako je svima bilo jasno da je baš to razlog njihova uništavanja. Isto je zadesilo i neke druge, manje tradicijske zajednice. 

Nedavno pismo novoga kneza i velikoga meštra Malteškoga reda, u svojstvu "vrhovnog jamca kohezije i zajedništva", ne krije nakanu da se tradicionalnu misu želi isključiti iz života ove drevne ustanove.

FIUV je odgovorio 13. lipnja 2019.:

"Međunarodna federacija 'Una voce' sa žaljenjem uzima na znanje pismo koje je 10. lipnja uputio fra G. Dalla Torre, veliki meštar Suverenoga vojničkoga i bolničkoga reda sv. Ivana od Jeruzalema, Rodosa i Malte (Malteškoga reda), a kojim zabranjuje celebraciju tradicionalne latinske mise (izvanrednog oblika) u surječju liturgijskoga života Reda.

Budući da je to pismo postalo javno, željeli bismo primijetiti da ono ne predstavlja točno odredbe apostolskog pisma, danoga u obliku motuproprija, Summorum pontificum pape Benedikta XVI. Članak 3, koji je u svom pismu citirao veliki meštar, izričito dopušta redovničkim zajednicama da imaju ne samo privatne, nego i konventualne celebracije mise u izvanrednom obliku, bez referiranja na višeg poglavara (u slučaju Malteškoga reda, na velikog meštra ili prelata). Njegovo se dopuštenje traži samo u slučajevima kada zajednica 'želi imati takve celebracije često, ili redovito, ili trajno'.

Pismo velikog meštra također zanemaruje pravo vjernika, od čega nisu isključeni redovnički i laički članovi Reda, da traže celebracije mise u izvanrednom obliku (članak 4). Celebracije u surječju posebnih prigoda kao što su hodočašća, izričito su predviđena (čl. 5, § 3). Župnici i rektori crkava upućuju se da ispune takve zahtjeve (čl. 5, § 1 i § 5).

Federacija želi naglasiti da je izvanredni oblik dio liturgijskoga nasljeđa Crkve, koji predstavlja 'bogatstvo' za Crkvu i koji se ne smije niti zanemariti niti isključiti, a zasigurno ne na temelju uske zamisli jedinstva koja isključuje raznolikost liturgijskih izražaja dopuštenih u Crkvi. Kako je to izrazio papa Benedikt XVI.:

'Ova dva izričaja 'pravila molitve' [lex orandi] Crkve nipošto ne će prouzročiti podijeljenost u 'pravilu vjerovanja' [lex credendi] Crkve; radi se, naime, o dva načina slavljenja istoga rimskoga obreda ('Summorum pontificum').

Foederatio Internationalis Una Voce"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: New Liturgical Movement, RORATE CÆLI

Surrexit

Sretan Uskrs!

Tolentinska Bratovština Presvetoga Srca Isusova jedna je od brojnih bratovština koje su svesrdno prihvatile klasični rimski obred.

Početci pobožnosti prema Srcu Isusovu u Biskupiji Macerata i Tolentino vezani su uz biskupa Dominika Spinuccija (1777. - 1796.) koji je želio da u svakoj crkvi bude jedan oltar na kojem će biti istaknuta slika Srca Isusova. 

Kad se pobožnost proširila, nastala je inicijativa da se osnuje bratovština posvećena Srca Isusovu. Utemeljio ju je 14. lipnja 1805. sveti biskup Vinko M. Strambi, pasionist. 

Na blagdan Srca Isusova iste godine započela je aktivnost ove bratovštine u maloj crkvi sv. Vida. Bratimi su za odijelo izabrali grubi habit zbog kojeg su dobili nadimak vrećari. Nastojali su provoditi skroman život i vježbati se u djelima pokore, pobožnosti i šutnje. Napoleonski su zakoni 1808. prekinuli njihovo djelovanje, ali se aktivnost nastavila već 1815. otpisom biskupa Strambija od 30. prosinca iste godine - ovaj put u crkvi sv. Nikole.

Bratimi su zatim uputili molbu papi Grguru XVI. da im dodijeli napuštenu crkvu sv. Benedikta. Papa im je udovoljio svojim breveom od 17. prosinca 1835. i dao im crkvicu u trajno vlasništvo. Bratovština ju je kasnije proširila, a biskup Kajetan Franceschini (1867. - 1881.) posvetio ju je 22. travnja 1880.

Tako je ova crkva postala središte pobožnosti prema Presvetom Srcu, Presvetom Sakramentu i Gospodinovoj muci. Odjeveni u prepoznatljiv neobojeni habit opasan pasom o kojem visi krunica i lica pokrivena kapuljačom, sudjeluju u gradskim pokorničkim i euharistijskim procesijama.

Kardinal Franjo Arinze nakon restauracije crkve koja i dalje uz Presveto Srca nosi ime sv. Benedikta, posvetio je 24. studenoga 2006. oltar okrenut prema istoku (ad orientem) i u nj položio moći sv. Rajnerija mučenika, sv. Benedikta opata, sv. Josipa M. Escrive, sv. Hijacinte Marescotti i sv. Ruže Venerini.

U medije su dospjeli zbog potresa od 26. i 30. listopada 2016. Obratili su se za pomoć Mađarskoj kao jedinoj europskoj zemlji koja se u ustavu poziva na kršćanske korijene i dobili su 450 000 € za obnovu crkve, kao izraz solidarnosti s "kršćanskom braćom Talijanima pogođenima prirodnom nepogodom" [1], kako im je napisao premijer Orban. Naveo je da se budućnosti Europe može pomoći samo tako da se pronađu kršćanske vrijednosti i da zato pomažu obnovu "kuće Božje". Postoji i izvještaj o posjetu priora Bratovštine Srca Isusova Budimpešti gdje su ga primili premijer i drugi uglednici [2]. 

Na crkvu je postavljena spomen ploča i ponovo je otvorena za bogoslužje 9. prosinca 2017. godine [3]. Uz Mađarsku ih povezuje i relikvija hrvatsko-ugarskog kralja bl. Karla IV. koju čuvaju u svojoj kapeli.

Danas je ova crkva - s malim muzejom koji čuva baštinu ove lijepe bratovštine -mjesno središte tradicionalne liturgije, gregorijanskoga pjevanja te procesijske i pokorničke tradicije. Ove su godine obrede Svetoga trodnevlja vodili svećenici Ustanove Dobroga Pastira.

Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1), Comunidade Leiga Passionista (2), E (3, 5), Messa in latino (4) 

Molitvom i postom

Ovaj je tjedan obilježio vatikanski skup o problemu zlostavljanja. Susret na vrhu započeo je upravo na dan kad se po novom kalendaru Crkva spominje sv. Petra Damjanskog, velikog borca protiv sodomije i simonije. Ipak, gotovo usporedno sa svođenjem na laički status najpoznatijeg nositelja nagrade Duh pape Franje, nekadašnji pomoćnici i miljenici istoga neslavnoga bivšeg nadbiskupa strjelovito se uspinju u crkvenoj hijerarhiji. Pitanje je koliko će biti koristi od skupa koji se ustručava nazvati stvari pravim imenom i sve mutno prekriva imenom "klerikalizma". Neugodni su pak glasovi ponovo bili ugušeni.

Postoji, međutim, još inicijativa koje odbacuju "jezik birokrata i biznismena" i nastoje odgovoriti na ovu duboku krizu crpeći iz crkvene tradicije, učeći od velikih obnoviteljskih svetaca. Kao što su nekoć nastajale pokorničke bratovštine koje smo ovdje upoznali, tako je prošle godine nastalo Društvo sv. Petra Damjanskog. Pokornička udruga koja se vodi Kristovom opomenom da se nekim zlodusima možemo suprotistaviti samo molitvom i postom (Mk 9, 29). U pismu J. Carpa, ravnatelja udruge, čitamo da je u korijenu svih sramotnih otkrića, od nakaznih spolnih zloraba nevinih do biskupâ koji vrebaju sjemeništarce i do izopačenosti u samom Vatikanu, samo jedan uzrok: "izgubili smo strah Božji".

"Mnogi su izgubili nadu i napustili Crkvu. Moja braćo i sestre, moram ispovjediti da sam i ja katkad razmišljao o tomu. Kako se mogu oprijeti takvom zlu? Kako kao otac i suprug mogu ostati u Crkvi gdje su čovjeka koji je silio svoje sjemeništarce na sodomiju promovirali i slavili - čak i oni koji su znali njegove zločine? Kako mogu ostati u Crkvi sa svećenicima koji su iskorištavali zbunjene adolescentne mladiće i uvodili ih u život spolne opačine i beznađa? Siguran sam da ste se i sami pitali iste stvari.

Ali Crkva jest i ostaje Zaručnica Kristova i nije nam dopušteno napustiti je. Ne možemo znati Božje namjere zbog kojih je podvrgnuo Crkvu takvoj kušnji, ali imamo Njegovo obećanje da je ni vrata paklena neće nadvladati. I zato ostajemo i borimo se. Naš nam Gospodin u evanđelju kaže da se neki zlodusi mogu izgnati samo molitvom i postom, i to su naša glavna oružja. Društvo sv. Petra Damjanskog prvenstveno je pokorničko društvo. Trpimo za grijehe zlih ljudi koji se odbijaju pokajati. Molimo za spasenje i iscjeljenje žrtava, za pravdu i obraćenje opakih ljudi, i za uzvišenje Svete majke Crkve.

Ali naš nas je Gospodin upozorio da budemo mudri kao zmije i nevini kao golubovi. Mnogi od naših pastira danas vrebaju na ovce i ovčinjak više nije sigurno utočište. Društvo sv. Petra Damjanskog djelovat će i na druge načine, uključujući istrage, prosvjede i apele građanskim auktoritetima za istraživanje i kažnjavanje kriminalnog ponašanja svećenika i prelata. Nijedno sredstvo koje je moralno i u skladu s našom misijom neće ostati neupotrijebljeno u našem radu.

Braćo i sestre, Bog nas nije napustio. Duh Sveti djeluje i sada u Crkvi pobuđujući sveti gnjev i potičući na glad i žeđ za pravednošću. Društvo sv. Petra Damjanskog tek započinje s djelovanjem, ali vjerujem da će nas Bog voditi pravim putem i da ćemo izagnati tu prljavštinu iz Crkve. Krist svoju Zaručnicu želi bez mrlje i bore."

Nije grijeh otkrivati teške grijehe svećenikâ ili redovnikâ. Kako bi se drugačije priveli pokajanju i pokori? 

(sv. Petar Damjanski)

Društvo se među ostalim zalaže laicizaciju ili izopćenje počinitelja zloporaba i njihovih pomagača, obnovu obreda degradacije klerika, obnovu Vrhovne kongregacije Svetog uficija i osnaživanja njezina aparata, sveobuhvatnu obnovu provjere i formacije u sjemeništima i provođenje Kriterija za razlučivanje zvanja iz 2005., javnu i privatnu pokoru..., a o svojim aktivnostima redovito izvješćuje preko Twittera.

Izvor: Društvo sv. Petra Damjanskog
Slike: isto, Facebook/Kameduli

Lex: credendi, orandi & vivendi

U Konstanzu se od 1414. do 1418. održavao opći crkveni koncil. U obilježavanje šestote obljetnice grad se uključio priređivanjem različitih događaja o kojima informira posebna internetska stranica. 

Prošloga je mjeseca tradicionalnu pontifikalnu svetu misu u tom koncilskom gradu služio biskup A. Schneider, ORC koji se u propovijedi osvrnuo i na današnje stanje u Crkvi. 

Misu je organizirala udruga Pro missa tridentina prigodom svoje generalne skupštine, a prenosio ju je K-TV. Udruga je zahvalila nadbiskupu S. Burgeru što je dopustio biskupu Schneideru uporabu pontifikalija u Münsteru Naše Gospe. Riječ Münster spominje se i u propovijedi, a potječe od riječi monasterium (kao i minster u engleskom i munster u nizozemskom). Najprije je označavala crkvu koja nije župna, nego je dio nekog samostana. No, tako su nazivane i neke stolne crkve jer su kanonici koji su činili njihove kaptole živjeli životom sličnim samostanskom. Od XIII. st. ta je riječ počela označavati svaku veliku crkvu, pa i velike župne crkve. Popis crkava koje se danas tako nazivaju nalazi se ovdje.

"Konstanz, Münster Naše Drage Gospe, 16. travnja 2016., pontifikalna misa.

'Surrexit Dominus vere. Alleluia!' Draga braćo i sestre u Gospodinu!

Gospodin nam je dao milost da ga častimo na ovom posvećenom mjestu Njegova doma i doma Njegove prečiste Majke Marije, u Münsteru Naše Drage Gospe u Konstanzu, s onim najvišim za što je Crkva sposobna, naime sakramentalnim prinošenjem žrtve križa Njegova jedinorođenoga Sina, našega Gospodina i Boga Isusa Krista. Slavimo ovaj čin najvišeg bogoštovlja istom vjerom i čak u istom vanjskom obliku kako su činili naši pređi preko tisuću godina, i kako su činili sudionici Koncila u Konstanzu koji se odvijao prije šesto godina u ovoj Božjoj kući.

Koncil je bio sazvan da postigne tri sljedeća cilja:

1.) Jedinstvo Crkve uklanjanjem velikog raskola. Taj je unutar Crkve doslovno prouzročio anarhiju auktoriteta. Jedinstvo auktoriteta i posluha bilo je razoreno istodobnim djelovanjem dvaju protupapa; bez obzira na valjanoga vladajućeg papu. I sami pobožni i sveti ljudi (npr. sv. Vinko Ferrerski) nisu uvijek znali komu bi se u Crkvi u konačnici trebalo pokoravati.

2.) Uklanjanje krivovjerjâ. Elementi vjerskih zabluda koje su se polagano ušuljale i koje je u bitnome kasnije širio Martin Luther, tada su predstavljali zablude subjektivističke nominalističke filozofije, posebno zablude svećenika Johna Wyclifa i Jana Husa.

3.) Reformu ćudorednoga života, na prvom mjestu klera. Grijeh je moćno vladao u redovima klera pa i samoga visokoga klera. Ipak, u ono se vrijeme još znalo što je grijeh i stvari se nazivalo njihovim imenom. Stoga se sa svih strana pozivalo na reformu udova i glave Crkve. Jedan je koncilski dekret čak konkretno naveo reformu Rimske kurije, jer u to se vrijeme opadanje crkvene stege pokazalo očiglednim čak u vidljivom središtu Crkve. U Rimskoj kuriji se tada nisu poduzele nikakve djelotvorne mjere protiv pada crkvene discipline.

Da bi se uklonila različita zla u životu Crkve, kao što su zbrka u pitanjima auktoriteta, vjerske zablude, gubitak stege i ćudoređa, mora se početi s najvažnijim činom Crkve, naime s bogoštovljem, i to s pravim bogoštovljem u liturgiji. Ne odaje li se Bogu u javnom bogoslužju najviše moguće čašćenje koje mu se duguje, tada sva ostala potrebna obnoviteljska djela u Crkvi ostaju bez trajnog učinka. U tom slučaju vrijede riječi iz psalma: 'Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči koji je grade' (Ps 126,1). Ponovo treba ozbiljno uzeti Boga u Njegovu utjelovljenju i Njegovoj milosnoj i tjelesnoj prisutnosti u slavljenju svete mise; jer sveta misna žrtva je najveći mogući i Bogu najugodniji oblik bogoštovlja ovdje na zemlji.

Koncil iz Konstanza to je uvidio i od prvog je zasjedanja, 18. studenog 1414., odredio: 'Kod jednoga takvog ambicioznoga i teškoga pothvata kao što je obnova Crkve ne smije se ni na koji način oslanjati na vlastite snage, nego se treba pouzdavati u pomoć Božju. Zato treba početi od božanskog kulta ('a culto Divino inchoantes'), naime s pobožnim slavljenjem svete mise ('cum devotione Missam celebrent')'. Dalje je Koncil rekao da se prema skrbi za dostojnu i pobožnu liturgiju mise, uzimajući u obzir djelotvornu obnovu Crkve, zahtijeva još sljedeće: molitve, postovi, milostinje i pobožna djela. Ponizno i pokorničko raspoloženje puka i klera potaknut će Boga na to da svojoj Crkvi daruje obilne milosti obnove.

Pravo čašćenje Boga u liturgiji pretpostavlja, naravno, pravu vjeru. Prava i cjelovita katolička vjera je božanskoga podrijetla i stoga pravi temelj, stijena, na kojoj počiva sav život svakog pojedinca i cijele Crkve.

Koncil iz Konstanza ostavio nam je trajno vrijedeći nauk u sljedećoj izjavi: 'Iz spisâ i djelâ svetih otaca znamo da su katoličku vjeru- bez koje je, kako Apostol kaže, nemoguće svidjeti se Bogu (Heb 11,6)- često suzbijali, i to oni koji su tu vjeru morali njegovati, ali i bezočni osporavatelji koji su zbog ohole znatiželje htjeli znati više nego što priliči (Rim 12,3) i težili za časti svijeta. Protiv tih kvaritelja vjere katoličku su vjeru branili vjernici Crkve gotovo kao duhovni vojnici štitom vjere (Ef 6,16). Ta vrsta duhovne borbe ima svoju prasliku u ratovima koje je izraelski narod vodio protiv idolopokloničkih naroda. Svetu Katoličku Crkvu u vjerskim istinama prosvjetljuju zrake nebeskoga svjetla. I tako je u tim duhovnim borbama s pomoću Božjom i zaštitom svetaca ostala vazda neokaljana i slavno je trijumfirala pobjedom nad svojim neprijateljem, tminom zablude' (8. sjednica, 4. svibnja 1415.).

Održavanje čistom katoličke vjere i njeno vjerno i nedvosmisleno prenošenje prva je i najvažnija papina zadaća; ako je potrebno, čak uz cijenu vlastita života. Na tu je istinu kao ni jedan drugi podsjetio Koncil iz Konstanza time što je za buduća vremena propisao novoizabranom papi polaganje sljedećega obećanja prije preuzimanja službe: 'Dokle budem živio, odlučno ću se čvrsto držati katoličke vjere i nju ispovijedati prema predaji apostola, općih koncila i drugih svetih otaca. Tu ću vjeru do najmanjega slova nepromijenjom čuvati i do predanja moje duše i moje krvi potvrđivati, braniti i propovijedati. Isto tako potpuno ću slijediti i zadržati predajni obred crkvenih sakramenata' (39. sjednica od 9. listopada 1417.). Bilo bi potrebno da također u naše vrijeme svaki svećenik i biskup prije posvete položi takvo obećanje.

Prava vjera mora svakako biti djelotvorna u ljubavi. Potpuna i u djelima učinkovita katolička vjera hrani se na uzvišenoj i istinski božanskoj liturgiji koja je djelo Božje, a ne u prvoj liniji djelo ljudsko. Vjera, liturgija i život čine jedinstvo: lex credendi, lex orandi, lex vivendi.

Za izglađivanje crkvene krize Bog se u vrijeme Koncila u Konstanzu u odlučujućoj mjeri poslužio laicima kao svojim oruđem. Treba spomenuti kralja Žigmunda. Koncil je ostvaren zahvaljujući njegovu osobnom zauzimanju, a nije zazirao ni od truda da osobno otputuje u južnu Francusku k protupapi Benediktu XIII., i da ga na koljenima moli da se za dobro Crkve odrekne svog položaja. Nažalost, to je ostalo neuspješno. Oni koji su konačno izazvali izglađivanje crkvene krize bili su svakako maleni u Crkvi. 

Kad se 11. studenog 1417. nakon dužeg prijepora u konklavi kardinali još uvijek nisu mogli složiti oko jednog kandidata, prošao je pored prozora zgrade konklava dječački zbor koji je pjevao 'Veni Creator'. Slušajući kako djeca pjevaju svojim zvonkim glasovima koji istodobno zvuče nebeski, kardinali su bili dirnuti do suza i odmah su izabrali novoga papu. Time se okončala velika kriza Crkve i konačno je kraju došlo avignonsko progonstvo.

Žarko molimo Preblaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve, pobjednicu nad svim krivovjerjima, za okončanje izvanredno velike krize u Crkvi koju svi doživljavamo. 

Vjerujemo da će Marija to učiniti s Gospodinom mnogih malenih u Crkvi koji dan i noć sa suzama i povjerenjem uzdižu svoj glas Bogu, i prose od Njega obnovljenu čistoću vjere, liturgije i života u Crkvi naših dana. Jedina prava katolička vjera je pobjeda koja je pobijedila svijet (usp. 1 Iv 5,4). Amen."

Izvor: VERBUM CATHOLICUM
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 3, 5, 6, 7, 8), Gloria.tv (2, 4),

Krist u ljepoti liturgije

Od 22. do 25. listopada 2015. u Rimu se odvijalo tradicijsko hodočašće organizacije Coetus Internationalis Summorum Pontificum (1, 2, 3). 

U četvrtak 22. listopada u crkvi Presvetog Trojstva dei Pellegrini, bila je pontifikalna Večernja s biskupom J. R. Laiseom, OFM Cap. koji je postao poznat po svojoj knjizi protiv pričesti na ruke.

Sljedeći je dan bio posvećen liku sv. Filipa Nerija. U petak ujutro, 23. listopada, na Angelicumu se održao susret svećenika o značenju nauka sv. Tome Akvinskog za današnju svećeničku formaciju. Poslijepodne je bio križni put, a navečer u crkvi Svete Marije in Campitelli krunica i pontifikalna misa tajnika Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei msgr. G. Pozza na kojoj je bio nazočan i kard. Brandmüller. Euharistijsko klanjanje upriličeno je u bazilici Sv. Lovre in Damaso, 24. listopada u 9.30 sati. Odmah nakon adoracije uslijedila je svečana procesija do bazilike Sv. Petra koju je vodio opat Fontgombaulta dom J. Pateau. 

U podne je održana sveta misa u bazilici Sv. Petra na oltaru Katedre. Celebrirao je msgr. Laise, OFM Cap., a propovijedao msgr. L. Negri- ovdje ima svoju oznaku. 

Popodne u 15.30 na Papinskom patrističkom institutu Augustinianum predstavljena je knjiga msgr. Laisea, Pričest na ruku. Povijest jedne zloporabe. Zadnju je hodočasničku misu služio opat Pateau, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada u Personalnoj župi Presvetog Trojstva dei Pellegrini koja pripada Svećeničkom bratstvu sv. Petra. 

Za glazbu su bile zadužene sestre franjevke Bezgrješne, Schola svete Cecilije i Cantus Magnus.

Hodočašće se poklopilo sa Sinodom o obitelji i Generalnom skupštinom Međunarodne federacije Una voce. Usto je udruga Gospe Fatimske održala susret s temom Branimo vjeru- štitimo obitelj na kojoj su sudjelovali J. Vennari, C. Ferrara i dr.

Preko Državnog tajništva hodočasnicima je upućeno pismo s apostolskim blagoslovom pape Franje koje je u bazilici Sv. Petra, 24. listopada pročitao tajnik Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei:

"Njegovoj Preuzvišenosti
msgr. G. Pozzu
tajniku Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei'
00120 Vatikanski Grad

Prigodom hodočašća u Rim udruge 'Coetus Internationalis Summorum Pontificum' koja u Crkvi čuva živom drevnu rimsku liturgiju, Sveti Otac Franjo šalje svoje srdačne pozdrave zajedno sa željom da sudjelovanje u tom pobožnom pohodu apostolskim grobovima pobudi gorljivu privrženost prema Kristu koji se slavi u ljepoti liturgije, koja nas vodi k promatranju Gospodina preobražena u svjetlu svoje slave i neka donese obnovljeni polet za svjedočenjem vječne poruke kršćanske vjere. Njegova Svetost zaziva obilje darova Božanskoga Duha i majčinsku zaštitu Majke Božje te, dok moli da ustraju u molitvi u potporu njegove Petrovske službe, od srca Vašoj Preuzvišenosti, biskupima sudionicima, svećenicima i svim nazočnim vjernicima na svetoj celebraciji, udjeljuje zatraženi apostolski blagoslov, u korist plodnoga putovanja s Crkvom.

P. kard. Parolin

državni tajnik Njegove Svetosti"

Izvor: NLM, unacumpapanostro.com
Slike: Facebook/FatimaCenter (1), Twitter.com/Messainlatino.it (2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 10), unacumpapanostro.com (9)

D

Poznati njemački filozof R. Spaemann nedavno je spomenuo kako mu je papa Benedikt XVI. govorio da reforma liturgije mora rasti odozdo, a ne biti nametnuta odozgo kao u vrijeme Pavla VI. (RORATE CÆLI)

Znamo da se tom rastu odozdo podmeću mnoge prepreke, ali ipak ima sve više primjera gdje se to i ostvaruje. 

Osim redovničkih zajednica koje njeguju tradicionalnu liturgiju i s njima povezanih vjerskih udruga, te društava koja promiču klasičnu misu, do sada se nismo pozabavili bratovštinama koje su poslušale papu Benedikta XVI. i pokazale se spremnima upoznati i prihvatiti tradicionalnu misu. Neke su to, zapravo, učinile i prije motuproprija Summorum Pontificum.

Bratovštine (1, 2) kao drevni oblici udruživanja vjernika, u Kodeksu kanonskog prava iz 1917. bile su i posebno spomenute, počevši od kanona 707 koji kaže: 

"§ 1. Društva vjernika koja su osnovana za to, da izvršuju neka pobožna ili dobrotvorna djela, zovu se pobožne udruge [piarum unionum]; ako imaju posebno ustrojstvo nazivaju se zadrugama [sodalitia].

§ 2. Zadruge pak, koje su osnovane i za unapređivanje javnog bogoštovlja, nazivaju se posebnim imenom bratovštine [confraternitates]."

Osim pobožne dimenzije, imale su važnu ulogu u zbrinjavanju bolesnih i siromašnih, pokapanju mrtvih i sl. Kodeks spominje i njihovu posebnu odjeću i zastave koje su nosili u procesijama. Sve je to mjestima u kojima su postojale davalo posebno katoličko obilježje.

Još i danas, posebno u južnoj Europi, ima mnogo bratovština. Posebno su aktivne španjolske koje na desetcima stranica i blogova redovito pišu o svojim aktivnostima (npr. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7...). Velika međunarodna okupljanja bratovština bila su 1984. s papom Ivanom Pavlom II. i u Godini vjere na Svjetski dan bratovština i pučke pobožnosti, 5. svibnja 2013. godine (video).

U nastavku su ukratko predstavljene bratovštine koje su se otvorile klasičnoj rimskoj misi i prihvatile je bilo kao svoj isključivi ili povremeni obred. Sve spomenute su tzv. pokorničke bratovštine. Karakteristične su za južnu Francusku, Italiji, Španjolsku. Od 1926. pokorničke bratovštine Francuske i Monaka su okupljene u federaciju koja ima svoju internetsku stranicu- Maintenance des Confréries de Pénitents. Kapelani su joj nadbiskupi Kneževine Monako. Zadaća udruge je uspostavljanje suradnje i međusobne pomoći među bratovštinama. Federacija izdaje godišnjak Labarum u kojem članice iznose zbivanja u prethodnom razdoblju. Od 2011. postoji i krovna udruga raznih bratovština na međunarodnoj razini- FOGC.

SIVI POKORNICI IZ AVIGNONA

Najstarija pokornička bratovština nastala je u XIII. st. Osnovao ju je kralj Ljudevit VIII. (otac sv. Ljudevita IX.) nakon što je osvojio Avignon od albigenza, poslije tromjesečne opsade koja je trajala od lipnja do rujna 1226. Krivovjerni albigenzi su odbacivali svetu misu, transsupstancijaciju i stvarnu prisutnost. Kralj je zato htio u zadovoljštinu i nadoknadu osnovati bratovštinu za čašćenje i klanjanje Svetotajstvu. Na blagdan Uzvišenja svetog križa, 14. rujna 1226., kralj je odjeven u vreću boje pepela, praćen s oko 60 biskupa, kardinalom papinskim legatom, plemstvom i pukom, predvodio pokorničku procesiju do kapele Sv. križa izvan zidina kako bi se poklonio Presvetom Oltarskom Otajstvu.

Bratovština koju je osnovao postoji i danas, a zove se Pobožna i kraljevska družba sivih avignonskih pokornika.

Posjeduju vlastitu kapelu glasovitu po jednom čudu. Kad se rijeka Rhône, 30. studenog 1433. prelila i potopila kapelu, skupina bratima je zaplovila čamcem kako bi od vode spasili izloženo Presveto. 

penitentsgris.fr

Na njihovo iznenađenje, voda se kao u Starom zavjetu razmaknula kako bi došli po suhu do Sakramenta. To čudo nisu vidjeli samo bratimi, već i redovnici i svećenici iz susjednog samostana. Bio je to novi poticaj na gorljivije štovanje Presvetog u čemu su ime se pridružili i članovi drugih bratovština.

Svake godine na nedjelju najbližu 30. studenom, pokornici bosonogi i s konopcem oko vrata na koljenima prolaze tim putom do oltara, obilježavajući tako taj čudesni događaj.

Po uzoru na ove sive pokornike, krajem XV. st. su nastajale i druge pokorničke bratovštine- 1527. bijeli pokornici od Pet Rana za brigu o bolesnima, 1547. plavi pod zaštitom Gospe od Sućuti za bolesne u bolnici Gospe od Fenouilleta, 1586. crni od Milosrđa za skrb o osuđenicima i duševnim bolesnicima, 1662. ljubičasti, 1700. crveni. Svaka od tih bratovština obično je osnovana pod imenom nekog svetca, no uobičajili su se ovi svakodnevni nazivi nastali prema boji njihova ruha. 

Sve su bratovštine bile žrtve političkih nedaća. Zabranjivane su u vrijeme nakon Francuske revolucije i trpjele za Treće Republike pa su mnoge propale, a malobrojne se obnovile. 

penitentsgris.fr

Sivi pokornici su obnovili svoje statute 18. lipnja 1927. Oni su muška bratovština (postoje i mješovite) i danas imaju pedesetak članova. Tradicionalna latinska misa služi se u njihovoj kapeli svake nedjelje i blagdana u 10 sati, subotama u 18 sati, na prve petke u 19 sati. Na prve subote imaju klanjanje od 16-18 sati nakon kojeg slijedi sv. misa. Misnik je dijecezanski svećenik Biskupije Fréjus-Toulon (1, 2). Fotografije njihove kapelice i vitraja pogledajte na Wikimediji Commons.

BIJELI POKORNICI IZ MONTPELLIERA

Glavna zadaća bijelih pokornika je molitva, pokora, klanjanje pred Presvetim, održavanje kapele posvećene sv. Vjeri i djela milosrđa. Broje pedesetak muškaraca i žena. Prema predaji nastali su 1230. Budući da su naslovljeni "od Duha Svetoga", geslo im je Spiritus Sanctus ubi vult spirat.

Kapela im se nalazi u starom dijelu grada. Protestanti su je bili razorili 1568., a natrag su je dobili 1623. Obnovu koju su započeli već sljedeće godine pomogli su Ljudevit XIII. i njegova supruga Ana Austrijska, 1632. godine. Kapelom su se privremeno (1651.-1655.) služili i svećenici Sv. Marije des Tables čiju su crkvu također bili razorili protestanti.

U vrijeme Francuske revolucije su bratovštine bile raspuštene, no bijeli se pokornici potajno okupljaju već od 1797. U kapelu su se vratili 1801. i obnavljaju je do 1805. Između 1880. i 1920. bili su pogođeni zabranom javnih procesija i oduzimanjem groblja koje je uvela masonska vlast. Zahvaljujući nadbiskupu kard. de Cabrièresu, preživjeli su to razdoblje u kojem su nestale mnoge druge bratovštine. Postali su nasljednici Bratovštine sv. križa nakon njenog utrnuća i tako dobili relikviju pravog križa koju je iz križarskih ratova donio Vilim VI. od Montpelliera. Pobožnost prema križu je i razlog što su preuzeli brigu o svim javnim križevima u gradu. 

U vrijeme nakon zakona iz 1905. koji je proveo radikalno razdvajanje Crkve od države, a zapravo pljačku crkvene imovine, masonske su vlasti pokušale oduzeti i kapelicu pokorinika tvrdeći da se radi samo o pomoćnoj kapeli crkve Naše Gospe des Tables. Bratovština je uspjela dokazati da je vlasnica i kapel otada nije prestala biti mjesto molitve i bogoslužja.

Penitentsblancs/Wikimedia Commons/CC BY-SA 3.0

Habit im se sastoji od bijele široke tunike, pâsa od konopca i velike kapuljače s otvorom za oči kojom se iz poniznosti ranije pokrivalo lice, no danas se samo nosi spuštena niza leđa. Na Wikimediji Commons nalaze se i fotografije njihove lijepe kapele.

Tradicionalnu svetu misu u njoj jedanput mjesečno za duše u čistilištu na prve ponedjeljke u 19 sati, služi svećenik Ustanove Krista Kralja (1, 2). 

BRATOVŠTINA SV. KARLA OD SMRTI I MOLITVE

Ova se bratovština nalazi na Korzici, jednom od mjesta na kojima nikada nije potpuno nestala uporaba latinskog u liturgiji. Osim nekih svećenika, upravo su bratovštine bile te koje su predstavljale središte otpora reformiranoj misi, pa su motuproprij Summorum Pontificum i naputak Universae Ecclesiae dočekani s odobravanjem. Ipak, otvaranje ide teško pa se osim kod piovaca klasična misa služi jedino u Ajacciu u crkvi Sv. Erazma. Prior Bratovštine sv. Karla piše da je u vrijeme tradicionalne mise "to velebno zdanje uvijek puno vjernika, bratima, obitelji, djece..." Ističe da bratovštine često pozivaju kako bi pjevale tijekom celebracija, na što one "odgovaraju s entuzijazmom" jer tako mogu održati svoju povezanost s tradicijom. 

MCP, Labarum, 2011.

Bratovština sv. Karla nastala je 1310. i zvala se "od Sv. križa". Bila je obnovljena 1743. pod imenom svetog Karla Boromejskog i djelovala do 1947. Ponovo je obnovljena 1996. To je isključivo župna bratovština iz Carbuccije u kojoj živi nešto više od tristo stanovnika. Na Korzici je, primjerice, 1914. bilo više od 400 bratovština, a 2007. ih je bilo 60-ak. 

Kako se vidi na fotografiji, habit bratima je bijeli s crvenom pelerinom.

CRNI POKORNICI IZ TOULONA

Prvi put su osnovani 1564., a obnovljeni su u suradnji sa Zajednicom misionara Milosrđa, kleričkom zajednicom pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, 2006. godine. 

Sačuvalo se malo dokumenata o ustroji i radu te stare bratovštine. Zna se da su nastali u Toulonu nakon jedne zajednice bijelih pokornika. Bili su se smjestili na groblju u kapelici Sv. križa kojoj su ostali vjerni sljedećih dvjesto godina, iako je bila udaljena od mjesta. I ovu je bratovštinu dokrajčila Francuska revolucija.

MCP, Labarum, 2015.

Prošle su godine obilježili 450. godina od prvog osnutka. Hodočastili su u svetište Gospe od Anđela, a zatim sudjelovali na tradicionalnoj misi u župi Sv. Franje Paulskog. Utemeljitelj misionara Milosrđa koji je i kapelan Bratovštine, blagoslovio je sliku Blažene Djevice Marije koja svojim plaštem štiti pokornike koji kleče do njenih nogu. Tom su prigodom dobili i Priručnik crnih pokornika koji na 209 stranica donosi pravila i razne ulomke iz Svetog pisma, članke kapelana, papa, tradicionalne molitve, i koji na mjesečnim okupljanjima služi kao duhovno štivo.

Bratimi posjećuju bolesnike, sudjeluju na križnom putu ulicama Toulona s glasovitim biskupom Reyem i sudjeluju na okupljanjima pokorničkih bratovština Francuske i Monaka.

CRVENI POKORNICI IZ NICE

Puno im je ime Bratovština Presvetog Trojstva i Svetog platna. Dogodilo se, naime, da je zbog rata vojvoda Karlo III. Savojski Kristov pokrov bio sklonio u Nicu. Sveti sindon je tu bio od 1536. do 1543. Kao u Chambéryju, na Veliki petak, 30. ožujka 1537. bio je izložen s kule Saint-Elme. 

Nakon Tridentskog koncila, u vrijeme katoličke obnove, u Nici je nastalo više bratovština- 1579. Presvetog Imena Isusova, 1585. Duha Svetoga i 1620. Svetog platna.

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 1620., u kapelici bolnice Sv. Eligija i Roka, okupilo se 69 članova koji su s dopuštenjem vikara, jer je biskupska stolica bila prazna, kao i guvernera Uzvišenog senata Nice, osnovali Bratovštinu Svetog platna. Zadaća im je bila širiti pobožnost prema muci Kristovoj i služiti siromasima u spomenutoj bolnici. Ruho je bilo bijelo s crvenim pâsom, a na prsima su imali grb ili znak na kojem je bilo Sveto platno.

Francuska revolucija stigla je u Nicu 1792. U rujnu te godine revolucionarne francuske trupe prešle su rijeku Var i napale Nicu. Anektirale su je 4. veljače 1793. Francuskoj kao 85. departman. Crkvena dobra pripala su "naciji", raspuštene su bratovštine, a masonskim ložama prvi je put dopušteno djelovanje u Nici.

U vrijeme Konzulata i Carstva, od 1802. godine, bratovštine pokornika su se ponovo mogle okupiti. Omogućio je to Konkordat između Svete Stolice i Francuske iz srpnja 1801. Preostale bratovštine iz Nice okupile su se u jednu pod imenom Bratovština Presvetog Trojstva što je potvrdio biskup Nice, msgr. Colonna d'Istria (1802.-1833.) koji je to i pismeno potvrdio, 26. srpnja 1807.

O popularnosti bratovština govori podatak da je u cijeloj Grofoviji Nici, 1809. bilo čak 12 200 pokornika u populaciji od 85 000 stanovnika. 

Bratovština Presvetog Trojstva se umjesto u vlastitoj crkvi, koju im je srušila bezbožna vlast, okupljala u crkvi Sv. Jakova Starijeg. Pariški ugovor, 20. studenog 1815. vraća Grofoviju Nicu Kraljevini Sardiniji i bratovštine vraćaju svoj utjecaj pod Savojskom kućom, a masonske lože su ponovo zabranjene. 

1819. se ova bratovština priključila istoimenoj rimskoj nadbratovštini koju je 1548. osnovao sv. Filip Neri i uzima ime Bratovština Presvetog Trojstva i hodočasnika. U pismu od 18. studenog 1821., Bratovština moli biskupa Ivana Krstitelja Colonnu d'Istriju da im dopusti nositi crveni habit istovjetan onom rimske nadbratovštine s kapuljačom i znakom Presvetog Trojstva.

WIKIMEDIA COMMONS

Nakon nekoliko godina uspjeli su ponovo izgraditi svoju kapelu Svetog platna (1, 2) koju je 16. studenog 1825. biskup blagoslovio i otvorio za bogoštovlje. Iako se zbog revolucionarnih previranja blagdan Svetog platna nije slavio, statuti nove ujedinjene pokorničke bratovštine nalažu da bratimi osim svog glavnog blagdana, Presvetog Trojstva, slave i blagdan Svetog platna. I oltarna slika iz njihove kapele ispod Presvetog Trojstva prikazuje dva anđela koji drže Platno. U to je vrijeme Bratovština imala 400 članova.

Nakon slabljenja u vrijeme dvaju svjetskih ratova, Bratovština je opet vrlo aktivna. Svoje vlastite blagdane slavi vrlo svečano uz pjevane procesije, nazočnost klera, gradskih otaca, drugih pokorničkih bratovština. Imaju veliku repliku Svetog sindona koju povremeno izlažu u svojoj kapeli. 

MCP, Labarum, 2013.

Za bogoslužje se skrbi Ustanova Krista Kralja i Velikog Svećenika koja njeguje klasični rimski obred prema kojem se služe sve svete mise u njihovoj kapeli, a na nedjeljnoj se može čuti gregorijansko pjevanje samih crvenih pokornika. Svete mise su nedjeljom u 10 sati, srijedom i petkom u 18 sati, a na prve subote u 11 sati. Euharistijsko klanjanje je petkom od 18.50 do 19.50.

SIVI POKORNICI IZ AIXA

Bratovština sivih pokornika iz Aixa nastala je 1677. Osnovao ju je J. kard. de Grimaldi, nadbiskup Aixa od 1655. do 1685., i stavio je pod zaštitu svetog Jeronima Dalmatinca, crkvenog naučitelja. Obavljanje pobožnosti, pokorničkih vježba i djela milosrđa prema bližnjima za njihova života i nakon smrti, glavne su zadaće Bratovštine. U početcima su pokapali siromašne, nepoznate i vojnike, te sve one koji su iz poniznosti htjeli biti pokopani u siromašnom sivom habitu pokornika. U njihovoj se kapeli posebno ističe prikaz Kalvarije iza glavnog oltara.

MCP, Labarum, 2008.

U člancima za godišnjak krovne udruge pokorničkih bratovština prenijeli su zanimljive životopise svojih nedavno preminulih članova. Među njima je svećenik o. T. Favet. Rođen u Vijetnamu i zaređen za svoju zemlju 1947. Kasnije se morao preseliti u Francusku. Bio je glazbenik i skladao je mnogo pjesama na vijetnamskom koje tamo još uvijek pjevaju. Služio je tradicionalnu misu u njihovoj kapeli i zatražio da ga prime kao bratima, 6. lipnja 1976. Glavno su mjesto u njegovu životu zauzimali dnevna sveta misa i euharistijsko klanjanje, a onda pobožnost prema Gospi Fatimskoj i svetom ružariju. Vrlo je štovao sv. Pija iz Pietrelcine kojeg je imao priliku više puta susresti. Umro je na Veliki četvrtak, 20. ožujka 2008. u dobi od 86 godina. U oporuci je napisao: "živio sam siromašan, umirem siromašan". (Labarum, 2009.)

Jedan drug član je nakon studija ušao u jednu benediktinsku opatiju koju je zbog slaboga zdravlja morao napustiti. Vratio se svom liječničkom zvanju koje ga je dovelo u Aix gdje je stupio među sive pokornike 1962., na blagdan Uzašašća, a u Bratovštini se brinuo za glazbu. (Isto)

Jedan je izvještaj posvećen vitezu Malteškog reda, G. Souvilleu koji se rodio u Alžiru, 1927. godine. Bio je istaknuti arheolog, stručnjak za pretpovijest sjeverne Afrike, član raznih akademija, a također i vicerektor, rektor i naposljetku začasni rektor sivih pokornika kojima je pristupio 4. svibnja 1967. Vidimo ga na sljedećoj fotografiji. U članku su spomenuli njegovu ljubav prema francuskoj domovini i njenom kršćanskom identitetu koji su oblikovali brojni svetci, a posebno su istaknuli njegovu privrženost tradicionalnoj liturgiji kojoj je ostao vjeran. (Labarum, 2012)

MCP, Labarum, 2012.

Pokojnike bratimi prije pokopa izlože u kapeli na misi. Nakon odrješenja obnove ispovijest vjere koju su pokojnici izgovorili kad su ulazili u bratovštinu. Podsjeća na Posljednju volju duše sv. Karla Boromejskog.

"U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Ja, ______, nesretni i bijedni grješnik, otkupljen Predragocjenom Krvlju Gospodina našega Isusa Krista, ispovijedam u prisutnosti Presvetoga Trojstva, slavne Marije Djevice, svetog Jeronima, mojega svetog anđela čuvara, cijeloga kora nebeskoga, i pred tobom oče, da jesam i da hoću umrijeti kao poslušni sin Svete Katoličke i Apostolske Rimske Crkve; također vjerujem i ispovijedam sve što nam je Bog objavio i što nam je izložio vjerovati po svojoj Crkvi, te napokon vjerujem sve što pravi kršćanin treba vjerovati; a zbude li se, što ne dao Bog, da zbog zamke zloduha ili pritisnut kakvom bolesti kažem, pomislim ili učinim nešto suprotno gore navedenom, izjavljujem u ovom trenutku za tada da ne težim niti želim tomu dati ikakav pristanak."

Klasična sveta misa je u njihovoj kapeli (1, 2) nedjeljom u 10 sati, a služi je otac dominikanac.

Među ove pokornike treba dodati još tri bratovštine koje su povezane s Piovim bratstvom:

CRNI POKORNICI IZ AVIGNONA

Bratovština crnih pokornika iz Avignona nastala je u 1586. zalaganjem P. Catiline, Rimljanina koji je došao u Avignon kako bi formirao trupe papinskog pješaštva. On je s ostalim sunarodnjacima osnovao ovo djelo milosrđa na primjeru spomenutih sivih pokornika koji su tu nastali u XIII. st. Matična kapela bila im je bolnička, Gospe od Fenouilleta, u blizini papinske palače i katedrale Naše Gospe.

Glavna im je zadaća bila pružanje duhovne i materijalne pomoći zatvorenicima i biti uz osuđenike na smrt do njihova pogubljenja. 

Papa Klement VIII. dao je 8. rujna 1596. ovim crnim pokornicima privilegij da na svoj blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja mogu osloboditi jednog osuđenika na smrt.

Papa Pavao V. dao im je privilegij da mogu tražiti milost za još jednog osuđenika na smrt. Nakon XVIII. st. brinuli su se i za duševne bolesnike. 

WIKIMEDIA COMMONS

Francuska revolucija donijela je 1792. zabranu bratovština. Godine 1815. je obnovljena da bi joj masonska vlast 1905. oduzela kapelu, no Bratovština iz nje nije bila istjerana. Godine 1983. vlasništvo nad kapelom je dobio grad Avignon. Iste je godine Bratovština, koja je prestala s djelovanjem nakon II. svjetskog rata, ponovo oživljena pod imenom Bratovština crnih pokornika od milosrđa i vjernosti. Ističu da su dobili apostolske blagoslove Ivana Pavla II., 13. studenog 1985., a zatim i Benedikta XVI., 23. ožujka 2006.

Danas imaju tridesetak članova i zadaća im je molitva za duše zatvorenika koje se nalaze u čistilištu i čuvanje katoličke liturgijske tradicije. 

screenshot/Gentil Loup/Gloria.tv

Povezani su s Piovim bratstvom koje održava mise u njihovoj kapeli. Nedjeljom i blagdanom je sveta misa u 10 sati, na prvi petak u 18.30, a subotom također u 18.30. Kapelu možete pogledati i na ovom videu o križnom putu u gradu.

BIJELI POKORNICI IZ NARBONNEA

Godine 1588. u vrijeme katoličke obnove, kardinal Joyeuse koji je tada bio nadbiskup Narbonne, ustanovio je Bratovštinu bijelih pokornika za organiziranje javnog kulta na čast Presvetom Sakramentu jer su protestanti osporavali stvarnu prisutnost Kristovu u Oltarskom Otajstvu.

Bratovština se ugasila početkom XX. st., a kapela Gospe od Milosti je postala kino. Obnovljena je 1970. i aktivirala se u obrani tradicionalne mise čvrsto vjerujući da misa svih vremena ne može biti zabranjena. Pišu: "Bez tog otpora kojem su pokornici dali skroman doprinos, nestao bi spomen na tu misu, i papa Benedikt XVI. ne bi mogao uzeti u razmatranje ovo pitanje, što bi bio nepopravljiv gubitak za Crkvu, kako na liturgijskom, tako i na doktrinarnom planu." (Labarum, 2011.) Odjeća im je bijela sa Srcem Isusovim na lijevoj strani.

Pokornici su 1980. otkupili svoju staru kapelu i vratili je bogoštovlju. Dok je bila kino, vlasnik je uklonio vrata i zamijenio ih onakvima kakva se nalaze na garažama ili radionicama. Budući da su se odgovorni za kulturu bunili protiv uklanjanja tog metalnog ulaza, godinama nisu mogli ništa učiniti. Tek kad se situacija promijenila, odnosno kad je došlo do smjena na odgovornim pozicijama, mogli su nešto poduzeti. Bratovština je preko jednog prijatelja pronašla cliché verre iz 1900. i prema njemu dala napraviti nova hrastova vrata koja vidimo na fotografiji. Kapela je duga 25, a široka 10 metara i građena je stilom pustinjaka sv. Augustina. 

MCP, Labarum, 2012.

U kapelici posvećenoj Gospi od Milosti, svete su mise nedjeljom u 9 sati, subotom u 18.30, kao i na prvi petak. Prošlogodišnji video koji prikazuje unutrašnjost njihove kapele možete pogledati na Gloriji.

BIJELI POKORNICI IZ ALLEINSA

Godine 1608. petnaest je pobožnih vjernika iz Alleinsa poslalo svojoj biskupiji molbu da smiju osnovati bratovštinu. Uskoro su se s odobrenjem mogli okupiti u župi i prisegnuti na podložnost Gospi od Sućuti koju su si izabrali za zaštitnicu. Kako aktivnosti Bratovštine ne bi ometale život župe, preselili su se u kapelu posvećenu svetom Petru kako bi izabrali rektora Bratovštine, vicerektora, meštra ceremonija, rizničara i dr.

Do izgradnje vlastite kapele susrete su održavali u spomenutoj kapeli sv. Petra. Vlastitu kapelu izgradili su između 1610. i 1630. i kasnije je proširili.

Didiwoo/Wikimedia Commons/CC BY-SA 3.0

Nakon Francuske revolucije, bili su raspušteni kao i sve ostale bratovštine. Do obnove je došlo 13. svibnja 1911. Danas u njihovoj kapeli svećenik Piova bratstva služi svetu misu svake druge i četvrte nedjelje u mjesecu u 18 sati, osim u srpnju i kolovozu.