U Konstanzu se od 1414. do 1418. održavao opći crkveni koncil. U obilježavanje šestote obljetnice grad se uključio priređivanjem različitih događaja o kojima informira posebna internetska stranica.
Prošloga je mjeseca tradicionalnu pontifikalnu svetu misu u tom koncilskom gradu služio biskup A. Schneider, ORC koji se u propovijedi osvrnuo i na današnje stanje u Crkvi.
Misu je organizirala udruga Pro missa tridentina prigodom svoje generalne skupštine, a prenosio ju je K-TV. Udruga je zahvalila nadbiskupu S. Burgeru što je dopustio biskupu Schneideru uporabu pontifikalija u Münsteru Naše Gospe. Riječ Münster spominje se i u propovijedi, a potječe od riječi monasterium (kao i minster u engleskom i munster u nizozemskom). Najprije je označavala crkvu koja nije župna, nego je dio nekog samostana. No, tako su nazivane i neke stolne crkve jer su kanonici koji su činili njihove kaptole živjeli životom sličnim samostanskom. Od XIII. st. ta je riječ počela označavati svaku veliku crkvu, pa i velike župne crkve. Popis crkava koje se danas tako nazivaju nalazi se ovdje.
"Konstanz, Münster Naše Drage Gospe, 16. travnja 2016., pontifikalna misa.
'Surrexit Dominus vere. Alleluia!' Draga braćo i sestre u Gospodinu!
Gospodin nam je dao milost da ga častimo na ovom posvećenom mjestu Njegova doma i doma Njegove prečiste Majke Marije, u Münsteru Naše Drage Gospe u Konstanzu, s onim najvišim za što je Crkva sposobna, naime sakramentalnim prinošenjem žrtve križa Njegova jedinorođenoga Sina, našega Gospodina i Boga Isusa Krista. Slavimo ovaj čin najvišeg bogoštovlja istom vjerom i čak u istom vanjskom obliku kako su činili naši pređi preko tisuću godina, i kako su činili sudionici Koncila u Konstanzu koji se odvijao prije šesto godina u ovoj Božjoj kući.
Koncil je bio sazvan da postigne tri sljedeća cilja:
1.) Jedinstvo Crkve uklanjanjem velikog raskola. Taj je unutar Crkve doslovno prouzročio anarhiju auktoriteta. Jedinstvo auktoriteta i posluha bilo je razoreno istodobnim djelovanjem dvaju protupapa; bez obzira na valjanoga vladajućeg papu. I sami pobožni i sveti ljudi (npr. sv. Vinko Ferrerski) nisu uvijek znali komu bi se u Crkvi u konačnici trebalo pokoravati.
2.) Uklanjanje krivovjerjâ. Elementi vjerskih zabluda koje su se polagano ušuljale i koje je u bitnome kasnije širio Martin Luther, tada su predstavljali zablude subjektivističke nominalističke filozofije, posebno zablude svećenika Johna Wyclifa i Jana Husa.
3.) Reformu ćudorednoga života, na prvom mjestu klera. Grijeh je moćno vladao u redovima klera pa i samoga visokoga klera. Ipak, u ono se vrijeme još znalo što je grijeh i stvari se nazivalo njihovim imenom. Stoga se sa svih strana pozivalo na reformu udova i glave Crkve. Jedan je koncilski dekret čak konkretno naveo reformu Rimske kurije, jer u to se vrijeme opadanje crkvene stege pokazalo očiglednim čak u vidljivom središtu Crkve. U Rimskoj kuriji se tada nisu poduzele nikakve djelotvorne mjere protiv pada crkvene discipline.
Da bi se uklonila različita zla u životu Crkve, kao što su zbrka u pitanjima auktoriteta, vjerske zablude, gubitak stege i ćudoređa, mora se početi s najvažnijim činom Crkve, naime s bogoštovljem, i to s pravim bogoštovljem u liturgiji. Ne odaje li se Bogu u javnom bogoslužju najviše moguće čašćenje koje mu se duguje, tada sva ostala potrebna obnoviteljska djela u Crkvi ostaju bez trajnog učinka. U tom slučaju vrijede riječi iz psalma: 'Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muči koji je grade' (Ps 126,1). Ponovo treba ozbiljno uzeti Boga u Njegovu utjelovljenju i Njegovoj milosnoj i tjelesnoj prisutnosti u slavljenju svete mise; jer sveta misna žrtva je najveći mogući i Bogu najugodniji oblik bogoštovlja ovdje na zemlji.
Koncil iz Konstanza to je uvidio i od prvog je zasjedanja, 18. studenog 1414., odredio: 'Kod jednoga takvog ambicioznoga i teškoga pothvata kao što je obnova Crkve ne smije se ni na koji način oslanjati na vlastite snage, nego se treba pouzdavati u pomoć Božju. Zato treba početi od božanskog kulta ('a culto Divino inchoantes'), naime s pobožnim slavljenjem svete mise ('cum devotione Missam celebrent')'. Dalje je Koncil rekao da se prema skrbi za dostojnu i pobožnu liturgiju mise, uzimajući u obzir djelotvornu obnovu Crkve, zahtijeva još sljedeće: molitve, postovi, milostinje i pobožna djela. Ponizno i pokorničko raspoloženje puka i klera potaknut će Boga na to da svojoj Crkvi daruje obilne milosti obnove.
Pravo čašćenje Boga u liturgiji pretpostavlja, naravno, pravu vjeru. Prava i cjelovita katolička vjera je božanskoga podrijetla i stoga pravi temelj, stijena, na kojoj počiva sav život svakog pojedinca i cijele Crkve.
Koncil iz Konstanza ostavio nam je trajno vrijedeći nauk u sljedećoj izjavi: 'Iz spisâ i djelâ svetih otaca znamo da su katoličku vjeru- bez koje je, kako Apostol kaže, nemoguće svidjeti se Bogu (Heb 11,6)- često suzbijali, i to oni koji su tu vjeru morali njegovati, ali i bezočni osporavatelji koji su zbog ohole znatiželje htjeli znati više nego što priliči (Rim 12,3) i težili za časti svijeta. Protiv tih kvaritelja vjere katoličku su vjeru branili vjernici Crkve gotovo kao duhovni vojnici štitom vjere (Ef 6,16). Ta vrsta duhovne borbe ima svoju prasliku u ratovima koje je izraelski narod vodio protiv idolopokloničkih naroda. Svetu Katoličku Crkvu u vjerskim istinama prosvjetljuju zrake nebeskoga svjetla. I tako je u tim duhovnim borbama s pomoću Božjom i zaštitom svetaca ostala vazda neokaljana i slavno je trijumfirala pobjedom nad svojim neprijateljem, tminom zablude' (8. sjednica, 4. svibnja 1415.).
Održavanje čistom katoličke vjere i njeno vjerno i nedvosmisleno prenošenje prva je i najvažnija papina zadaća; ako je potrebno, čak uz cijenu vlastita života. Na tu je istinu kao ni jedan drugi podsjetio Koncil iz Konstanza time što je za buduća vremena propisao novoizabranom papi polaganje sljedećega obećanja prije preuzimanja službe: 'Dokle budem živio, odlučno ću se čvrsto držati katoličke vjere i nju ispovijedati prema predaji apostola, općih koncila i drugih svetih otaca. Tu ću vjeru do najmanjega slova nepromijenjom čuvati i do predanja moje duše i moje krvi potvrđivati, braniti i propovijedati. Isto tako potpuno ću slijediti i zadržati predajni obred crkvenih sakramenata' (39. sjednica od 9. listopada 1417.). Bilo bi potrebno da također u naše vrijeme svaki svećenik i biskup prije posvete položi takvo obećanje.
Prava vjera mora svakako biti djelotvorna u ljubavi. Potpuna i u djelima učinkovita katolička vjera hrani se na uzvišenoj i istinski božanskoj liturgiji koja je djelo Božje, a ne u prvoj liniji djelo ljudsko. Vjera, liturgija i život čine jedinstvo: lex credendi, lex orandi, lex vivendi.
Za izglađivanje crkvene krize Bog se u vrijeme Koncila u Konstanzu u odlučujućoj mjeri poslužio laicima kao svojim oruđem. Treba spomenuti kralja Žigmunda. Koncil je ostvaren zahvaljujući njegovu osobnom zauzimanju, a nije zazirao ni od truda da osobno otputuje u južnu Francusku k protupapi Benediktu XIII., i da ga na koljenima moli da se za dobro Crkve odrekne svog položaja. Nažalost, to je ostalo neuspješno. Oni koji su konačno izazvali izglađivanje crkvene krize bili su svakako maleni u Crkvi.
Kad se 11. studenog 1417. nakon dužeg prijepora u konklavi kardinali još uvijek nisu mogli složiti oko jednog kandidata, prošao je pored prozora zgrade konklava dječački zbor koji je pjevao 'Veni Creator'. Slušajući kako djeca pjevaju svojim zvonkim glasovima koji istodobno zvuče nebeski, kardinali su bili dirnuti do suza i odmah su izabrali novoga papu. Time se okončala velika kriza Crkve i konačno je kraju došlo avignonsko progonstvo.
Žarko molimo Preblaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve, pobjednicu nad svim krivovjerjima, za okončanje izvanredno velike krize u Crkvi koju svi doživljavamo.
Vjerujemo da će Marija to učiniti s Gospodinom mnogih malenih u Crkvi koji dan i noć sa suzama i povjerenjem uzdižu svoj glas Bogu, i prose od Njega obnovljenu čistoću vjere, liturgije i života u Crkvi naših dana. Jedina prava katolička vjera je pobjeda koja je pobijedila svijet (usp. 1 Iv 5,4). Amen."
Izvor: VERBUM CATHOLICUM
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 3, 5, 6, 7, 8), Gloria.tv (2, 4),
Nema komentara:
Objavi komentar