Lađa

U nastavku je govor R. de Matteija koji je održao 6. svibnja 2016. u Rimu na dvodnevnoj konferenciji za obranu života i obitelji, nakon koje je 8. svibnja održan Marš za život. Progovorio je o aktualnoj krizi u surječju povijesti Crkve. 

"Isus u evanđelju rabi mnogo metafora da naznači Crkvu koju je osnovao. Jedna od najprikladnijih je slika lađe u oluji (Mt 8, 23-27; Mk 4, 35-41; Lk 8, 22-25). Tu su sliku često rabili crkveni oci i svetci kad su opisivali Crkvu kao lađu na moru koju tresu i bacaju valovi, no koja, mogli bismo reći, živi posred oluje, a da je valovi nikada ne potope.

Dobro je poznata evanđeoska scena oluje na Tiberijadskom jezeru koju je naš Gospodin umirio: 'Tunc surgens imperavit ventis et mari' (Mt 8, 26). Kad su pape bili u Avignonu, Giotto je prikazao scenu Petrove lađe u oluji na slavnom mozaiku koji se najprije nalazio na zabatu stare Petrove bazilike, a danas je u atriju nove.

Tijekom korizme 1380., sveta Katarina Sijenska zavjetovala se da će svakoga jutra ići u Petrovu baziliku moliti pred tom slikom. U vrijeme Večernje, 29. siječnja 1380. kad je bila duboko u molitvi, Isus je došao s mozaika i stavio lađu na njezina ramena. Svetica je, opterećena tolikom težinom, bez svijesti pala na tlo. To je bio zadnji pohod bazilici sv. Katarine koja je uvijek poticala papu da neustrašivo upravlja 'lađicom'.

Kroz dvije tisuće godina povijesti, otajstveni brod Crkve uvijek je prkosio burama i olujama. 

Tijekom prvih triju stoljeća, Rimsko Carstvo je nemilosrdno progonilo Crkvu. Tijekom toga razdoblja, između sv. Petra i pape Melkijada, suvremenika cara Konstantina, bila su trideset i trojica papa. Svi su od njih svetci; osim dvojice koja su podnijela progonstvo, ostala tridesetorica su umrla mučeničkom smrću.

Konstantin Veliki je 313. Crkvi i kršćanima dao slobodu pa su nakon izlaska iz katakomba počeli polagati temelje novoga kršćanskog društva. No, IV. st., stoljeće crkvenoga trijumfa i slobode, bilo je i stoljeće strašne arijanske krize. 

U V. st. je Rimsko Carstvo propalo, a Crkva se sama morala suprotstaviti invaziji; najprije barbara, a onda islama koji je od VIII. st. poplavio kršćanske zemlje poput Afrike i Male Azije koje se otada nikada nisu vratile pravoj vjeri.

U stoljećima od Konstantina do Karla Velikog bila su šeszdeset i dvojica papa. Među njima sveti Lav Veliki koji je sam prkosio Atili, 'biču Božjem', sveti Grgur Veliki koji se snažno borio protiv Langobarda, sveti Martin I. koji je u lancima otpravljen u Herson na Krimu i sveti Grgur III. koji je živio u trajnoj opasnosti od smrti pod progonom bizantskih careva. Ipak, zajedno s tim velikim braniteljima Crkve nalazimo i pape poput Liberija, Vigilija i Honorija koji su bili nepostojani u vjeri. Honorija je posebno kao krivovjerca osudio njegov nasljednik sveti Lav II.

Karlo Veliki ponovo je uspostavio kršćansko carstvo i utemeljio kršćansku civilizaciju srednjovjekovlja. Pa i tada ta era vjere nije bila lišena zala kao što su simonija, moralna popustljivost klera i pobune kršćanskih careva i suverena protiv auktoriteta Katedre Petrove. Nakon smrti Karla Velikog, između 882. i 1046., bilo je četrdeset i pet papa i protupapa od kojih je petnaest bilo svrgnuto, a četrnaest zatvoreno, prognano i ubijeno. Srednjovjekovni pape iskusili su borbe i progone , od sv. Paskala I. do sv. Lava IX. pa sve do sv. Grgura VII., zadnjega kanoniziranog srednjovjekovnog pape koji je, progonjen, umro u egzilu.

Srednji vijek dosegao je svoj vrhunac za pontifikata Inocenta III., ali sv. Lutgarda imala je viđenje u kojem je vidjela toga papu poptpuno prekrivena plamenovima. Rekao joj je da će morati ostati u čistilištu do Sudnjega dana zbog tri teške pogrješke koje je počinio. Sveti Robert Belarmin piše: 'Ako takav usud trpi tako dostojan i cijenjen papa, što li će se dogoditi ostalim crkvenjacima, redovnicima ili laicima koji se kaljaju nevjernošću?'

U XIV. st. kad su pape na sedamdeset godina preselili u Avignon, uslijedila je kriza strašna kao arijanska: Veliki zapadni raskol koji je podijelio kršćanstvo između dvaju, a onda i triju papa, uz problem kanonske legitimnosti koji nije bio riješen do 1417. 

Zatim je slijedilo vrijeme prividnog mira, razdoblje humanizma koje je zapravo bilo priprava za novu katastrofu: protestantsku reformaciju XVI. stoljeća. Crkva je ponovo energično reagirala. No, u XVII. i u XVIII. st. uvuklo se u njeno srce prvo krivovjerje koje odlučilo da ne bude odijeljeno od Crkve i ostalo je ondje: jansenizam.

Francuska revolucija i Napoleon pokušali su razoriti papinstvo, no nisu bili sposobni. Dvojica papa, Pio VI. i Pio VII., bili su prognani iz Rima i zatvoreni. Kad je 1799. u Valenceu umro Pio VI., gradsko vijeće je prenijelo vijest o njegovoj smrti pišući Direktoriju da je pokopan zadnji papa u povijesti.

Od Bonifacija VIII., zadnjega srednjovjekovnog pape, do Pija XII., zadnjeg iz pretkoncilskog doba, bilo je šezdeset i osam papa od kojih je Crkva kanonizirala samo dvojicu: Pija V. i Pija X. Beatificirala je isto tako dvojicu: Inocenta XI. i Pija IX. Svi su se nalazili u središtu bijesnih oluja. Sveti Pio V. borio se protiv protestantizma i animirao Svetu ligu protiv islama, izvojevavši pobjedu kod Lepanta. Blaženi Inocent XI. borio se protiv galikanizma i bio je pokretač iza oslobođenja Beča od Turaka 1683. Veliki Pio IX. hrabro se odupro Talijanskoj revoluciji koja je 1870. od njega otela Sveti grad. Sveti Pio X. borio se protiv novoga krivovjerja- modernizma- sinteze svih krivovjerja- koji se duboko infiltrirao u Crkvu između XIX. i XX. stoljeća.

Drugi vatikanski koncil koji je otvorio Ivan XXIII., a zaključio Pavao VI., predložio je uvođenje nove ere mira i napretka za Crkvu, no poslijekoncilsko vrijeme ispostavilo se kao jedno od najdramatičnijih razdoblja u životu Crkve. Benedikt XVI. uporabio je metaforu sv. Bazilija[1] i usporedio poslijekoncilsko vrijeme s noćnom pomorskom bitkom na olujonom moru. To je vrijeme u kojem živimo.

Munja koja je pogodila baziliku Sv. Petra, 11. veljače 2013., na dan kad je Benedikt XVI. navijestio svoje odreknuće, nalik je simbolu te oluje koja izgleda da je sada prekrila Petrovu lađu i preplavljuje život svakog sina i kćeri Crkve.

Povijest oluja u Crkvi povijest je progona koje je ona pretrpjela, ali i povijest raskolâ i krivovjerjâ koji su od njena početka podrivali njeno unutarnje jedinstvo. Unutarnji su napadi uvijek bili opasniji i teži od vanjskih napada. Najteži od njih, dvije najgore oluje, bile su arijansko krivovjerje u IV. st. i Veliki zapadni raskol u XIV. st.

U prvom slučaju, katolički puk nije znao gdje je bila prava vjera jer su biskupi bili podijeljeni na arijanske, poluarijanske, protuarijanske, k tomu se pape nisu jasno izjašnjavali. Tada je sv. Jeronim skovao izraz prema kojem 'cijeli se svijet probudio i jecao u zapanjenosti što je postao arijanski'.

U drugom slučaju katolički puk nije znao tko je pravi papa jer su kardinali, biskupi, teolozi, suvereni pa i svetci, slijedili različite pape. Nitko nije nijekao papinski primat pa se tako nije radilo o krivovjerju, nego je svatko slijedio dvojicu ili čak trojicu papa i tako se našao u toj situaciji crkvene podjele koju bogoslovlje definira kao raskol.

Modernizam je bio potencijalno veća kriza od dviju prethodnih, ali nije eksplodirao u punoj škodljivosti zato što ga je djelomično zgazio sv. Pio X. Nestao je na nekoliko desetljeća, no ponovo je snažno izronio tijekom II. vatikanskog koncila. Taj posljednji crkveni koncil koji je trajao od 1962. do 1965., htio je biti pastoralni koncil, ali zbog svoje nejasne i višeznačne naravi svojih tekstova donio je katastrofalne rezultate.

Trenutačna kriza dolazi izravno od II. vatikanskog i svoj izvor ima u prvenstvu prakse nad dogmom što je zagovarao Koncil.

Ivan XXIII. je u svom uvodnom govoru na Koncilu, 11. listopada 1962. predstavio pastoralnu narav II. vatikanskog, razlikujući 'poklad ili istine vjere' i 'način kojim se one naviještaju, dakako, u istom smislu i značenju'.

Svih je prethodnih dvadeset koncila bilo pastoralno jer su imali dogmatski i normativni oblik pored pastoralne dimenzije. Na II. vatikanskom pastoral nije bio samo objašnjavanje dogmatskoga sadržaja Koncila na način prilagođen vremenu; naprotiv, 'pastoral' je bio uzdignut kao alternativno načelo prema dogmi. Ishod je bio revolucija u jeziku i mentalitetu i transformacija pastorala u novu doktrinu.

Među najvjernijim je sljedbenicima 'duha Koncila' njemački kardinal Kasper. Papa Franjo upravo  je njemu povjerio uvodni izvještaj na predsinodalnoj raspravi u veljači 2014. na Konzistoriju. Osnova toga izvještaja bila je ideja da ono što treba promijeniti nije nauk o nerazrješivosti braka, nego pastoralni pristup prema razvedenima i ponovo civilno vjenčanima. Isti je obrazac kard. Kasper rabio komentirajući poslijesinodalnu pobudnicu pape Franje, 'Amoris laetitia'. Objasnio je da 'Papina apostolska pobudnica 'ne mijenja ništa od crkvenoga nauka ili kanonskoga zakona, ali mijenja sve''[3].

Kompas pontifikata pape Franje i ključ za čitanje njegove zadnje poslijesinodalne apostolske  pobudnice počiva u načelu da je nužna promjena, ne u nauku, nego u samom životu Crkve. Međutim, da potkrijepi irelevantnost nauka, Papa je proizveo dokument od 250 stranica u kojem predstavlja teoriju o primatu pastorala. Za povratka s Lezbosa, 16. travnja 2016., Papa je sugerirao novinarima da čitaju prezentaciju pobudnice 'Amoris laetitia' kard. Schönborna, pridajući mu autentično tumačenje pobudnice. Na tiskovnoj konferenciji, 8. travnja 2016., kad je predstavio dokument, kard. Schönborn je papinsku pobudnicu definirao prvenstveno kao 'lingvistički događaj'.

Ta fomula nije nova, već ju je uporabio jedan od subraće pape Franje, isusovac J. O'Malley sa sveučilišta Georgetown. U svojoj povijesti II. vatikanskog O'Malley definira taj koncil kao 'lingivistički događaj'[4], novi način da izrazi [stvari] i koji je, prema isusovačkom povjesničaru, 'označio definitivni prekid s prethodnim koncilima'[5]. Reći [da je to bio] lingvistički događaj- tumači O'Malley- ne znači umanjiti revolucionarnu magnitudu II. vatikanskog, jer jezik nosi nauk u sebi. Predvodnici Koncila '[...] vrlo dobro su razumjeli da je time što se proglasio pastoralnim koncilom, upravo zato bio poučavajući koncil (...). Diskurzivni stil Koncila bio je sredstvo, ali sredstvo je komuniciralo poruku'[6].

Izbor 'stila' jezika za komunikaciju sa suvremenim svijetom otkriva način bivstvovanja i mišljenja, i u tom smislu mora se priznati da literarni žanr i pastoralni stil II. vatikanskog ne samo da izražavaju organsko jedinstvo događaja, nego su implicitno sredstvo koherentne doktrine. 'Stil je'- podsjeća O'Malley- 'krajnji izraz značenja. On je značenje sâmo, ne ukrasno, nego je također hermeneutički instrument 'par excellence''[7].

Ta revolucija u jeziku ne sastoji se samo u promjeni značenja riječi, nego i u ispuštanju nekih termina i koncepata. Za to ima mnogo primjera: tvrditi da je pakao prazan zasigurno je nesmotrena ako ne i krivovjerna tvrdnja. Ispustiti ili maksimalno ograničiti svaku referenciju na pakao ne čini nikakvu pogrješnu propoziciju, ali tvori propust koji oslobađa put za čak veću zabludu od one o praznom paklu: zamisao da pakao ne postoji jer nitko o njemu ne govori. I tako, ono što se ignorira kao da i ne postoji.

Papa Franjo nikada nije zanijekao postojanje pakla, ali u tri godine spomenuo ga je samo nekoliko puta na vrlo neprimjeren način i tvrdeći- u pobudnici 'Amoris laetitia'- da 'put Crkve [...] nikoga ne osuđuje zauvijek' (br. 296); čini se da niječe vječno prokletstvo grješnika. Nema li ta nejasnoća istu praktičnu vrijednost kao teorijsko nijekanje?

Ništa se ne mijenja u nauku, ali sve je promijenjeno u praksi. Međutim, ako ne želite zanijekati načelo uzročnosti, na kojem je utemeljena cjelokupna zgrada zapadnoga znanja, nužno je priznati da svaki učinak ima uzrok i da iz svakoga uzroka slijede posljedice. Odnos između uzroka i učinka je onaj između teorije i akcije, između doktrine i prakse. Među onima koji su to jako dobro shvatili je dominikanski biskup Orana msgr. J.-P. Vesco. U intervjuu za 'La Vie' rekao je da se s pobudnicom 'Amoris laetitia' 'ništa ne mijenja u crkvenom nauku, ali sve u odnosu Crkve prema svijetu'[8]. Danas- naglašava biskup oranski- nijedan ispovjednik neće biti u stanju odbiti odrješenje onima koji su uvjereni u savjesti da je neregularna situacija u kojoj se nalaze jedina moguća- ili barem najbolja moguća. Okolnosti i situacija, prema novom moralu, raspuštaju koncept intrinzičnoga zla te javnog i trajnoga grijeha.

Ako svećenici prestanu spominjati javni grijeh i počnu ohrabrivati preljubnike i suložnike da se integriraju u kršćansku zajednicu, ne isključujući ni sakramente, onda se uz pastoralnu praksu nužno mijenja i nauk. Pravilo Crkve je bilo da onaj koji je 'rastavljen, civilno ponovo oženjen, suložnik, ne može primiti Euharistiju'. 'Amoris laetitia', naprotiv, ustanovljuje: 'rastavljeni koji su ponovo vjenčani u nekim slučajevima mogu primiti svetu pričest'.

Promjena nije samo 'de facto', ona je načelna. Dovoljna je samo jedna iznimka u praksi da se promijeni načelo. Kako se može nijekati da ta revolucija u praksi nije također revolucija u nauku? Pa sve i da se ništa nije promijenilo u nauku, znamo što će se promijeniti u praksi: povećat će se broj svetogrdnih pričesti, porast će broj nevaljanih ispovijedi, također broj teških grijeha protiv šeste i devete zapovijedi; povećat će se broj duša koje će otići u pakao i sve to neće biti protiv, nego zbog pobudnice 'Amoris laetitia'.

Gospa je u Fatimi trima pastirićima pokazala zastrašujuću viziju pakla gdje idu duše siromašnih grješnika, a Jacinti je otkriveno da je grijeh protiv čistoće taj koji najviše duša vodi u pakao. Tko bi mogao zamisliti da će se već tako velikom broju grijeha nečistoće dodati širenje 'de facto' brakova, često građanski odobrenih? A tko pomislio da bi takvo stanje poduprla papinska pobudnica? Pa ipak, to je ono što se dogodilo. Čovjek se ne može pretvarati da to ne vidi...

Crkva ima praktičnu misiju: spašavanje duša. Kako se duše spašavaju? Tako da ih se uvjeri da žive u skladu sa zakonom evanđelja.

I zloduh ima praktičan cilj: gubitak duše. Kako se duše gube? Tako da ih se uvjeri da ne žive u skladu s evanđeoskim zakonom. 

Nakon uskrsnuća, kad se Isus ukazao učenicima na galilejskim brdima, dao im je misiju da krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i da poučavaju i opslužuju Njegov zakon ne kršeći ni jednu zapovijed: 'docentes eos, servare omnia' (Mt 28, 19-20). 'Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se' (Mk 16,16).

Zadaća je svećenika poučavati i obdržavati zakon, a ne prestati ga primjenjivati, ne tražiti izuzetke koji ga krše. Onaj koji vjeruje, ali vjeri u koju vjeruje protuslovi djelima, bit će osuđen kao oni, prema sv. Pavlu, koji 'ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu- odvratni, neposlušni i za koje god dobro djelo nepodesni' (Tit 1,16).

Nije potrebno imati završen studij bogoslovlja da se izrazi negativan sud o apostolskoj pobudnici 'Amoris laetitia'; 'sensus fidei' koji proizlazi od krštenja i potvrde sasvim je  dovoljan. Preko nadnaravnog instinkta 'sensus fidei' nas dovodi do toga da odbacimo taj dokument, prepuštajući bogoslovcima zadaću da daju odgovarajuće bogoslovno vrjednovanje. 

Između krivovjerja i pravovjerja mnogo je mogućih stupnjeva. Krivovjerje je otvoreno, formalno, uporno suprotstavljanje istini vjere. Međutim, postoje doktrinarne propozicije koje, makar i ne bile izričito krivovjerne, Crkva cenzurira [usporedi s ovim člankom] bogoslovnom kvalifikacijom proporcionalnom njihovoj težini i suprotnosti s katoličkim naukom[9]. Protivljenje istini pokazuje različite stupnjeve, ovisno o tomu je li izravno ili neizravno, neposredno ili udaljeno, otvoreno ili skriveno i tako dalje. 'Bogoslovna cenzura' posreduje negativan sud Crkve o kojem izrazu, mišljenju ili pak o cijelom bogoslovnom nauku. Prema doktrinarnom sadržaju propozicija razlikuju se: krivovjerne propozicije, bliske krivovjerju, koje mirišu na krivovjerje, pogrješne u vjeri, lakomislene. Prema obliku se propozicije mogu suditi kao: višeznačna, upitna, podmukla, sumnjiva, lošeg prizvuka itd. U pogledu na učinke koje mogu proizvesti zbog posebnih okolnosti vremena i mjesta, propozicije se mogu cenzurirati kao izopačene, zlobne, sablažnjive, opasne, zavodničke za jednostavne. U svim tim slučajevima katoličkoj istini nedostaje doktrinarna cjelovitost ili je izražena na manjkav i neprikladan način.

Otac J.-M. Gleize, 16. travnja 2016. u jednom se svom razmišljanju referira na br. 299 pobudnice 'Amoris laetitia' prema kojem se 'krštenik koji je rastavljen i ponovo civilno vjenčan treba potpunije integrirati u kršćansku zajednicu na različite moguće načine, pri čemu se treba izbjegavati svaka prilika za sablazan' (§ 299); i komentira: ''na različite moguće načine'- zašto onda ne i pripuštajući ih k pričesti? Ako više nije moguće reći da se rastavljeni i ponovo vjenčani nalaze u stanju smrtnoga grijeha (301), zašto bi bilo prilika za sablazan dati im pričest? I na toj točki- zašto im odbiti pričest? Pobudnica 'Amoris laetitia' se jasno kreće u tom smjeru. Time što to čini predstavlja priliku duhovne propasti za čitavu Crkvu ili drugima riječima, ono što teolozi zovu 'sablazan' u punom smislu riječi. Taj je skandal posljedica praktične relativizacije istine katoličke vjere u odnosu na nužnosti i nerazrješivost sakramentalne zajednice braka'.[10]

'Amoris laetitia' je skandalozan dokument s katastrofalnim učincima na duše. 

Ne nedostaje nam poštovanja za Papu, a još manje dovodimo u pitanje papinski primat. Moramo biti duboko zahvalni bl. Piju IX. što je na I. vatikanskom koncilu definirao dvije dogme koje nam dopuštaju da se jasno suočimo sa sadašnjom krizom: dogmu o rimskom primatu i dogmu o papinskoj nezabludivosti.

Papin primat upravljanja zajedno s nezabludivošću njegova Učiteljstva tvore tmelj na kojem je Isus Krist ustanovio svoju Crkvu i na kojem će ona čvrsto stajati do konca vremena. Primat je dodijeljen Petru, kenzu apostolskom, nakon uskrsnuća (Iv 21, 15-17) i priznavala ga je prva Crkva, ne kao osobni i prijelazni, nego kao trajni i bitni element božanske konstitucije Crkve.

Na zemlji nema višeg auktoriteta nego što je papinski, iz razloga što nema više službe niti više misije na zemlji. Koje misije? Utvrđivanja braće u vjeri, otvaranja neba dušama, napasanja stada jaganjaca i ovaca koji pripadaju Kristu- jednom, vrhovnom Dobrom Pastiru- ukratko, misije vođenja Crkve.

Papa je onaj koji upravlja Crkvom. Ta misija mu dolazi od činjenice da je nasljednik Petra kojemu je Isus povjerio misiju kao vidljivoj glavi Crkve. Misiju koja nadilazi njegovu osobu jer će je nastaviti njegovi nasljednici.

Papa nije nasljednik Kristov, nego Petrov i to ne na neposredan način, nego preko apostolskog nasljeđa koje ga, u razmaku od dvadeset stoljeća, povezuje s Petrom, poglavicom apostolskim i prvim namjesnikom Kristovim.

Rimski je biskup namjesnik Kristov jer Rim nije grad ili biskupija kao svaka druga, nego ima univerzalni poziv. Petrovi su nasljednici rimski biskupi jer je, po raspredbi Božjoj, sveti Petar došao u Rim i umrijevši na tom mjestu postigao za rimske biskupe legitimno i neprekinuto nasljeđe njegova univerzalnog prvenstva.

Svi biskupi imaju puninu svetih redova i pod tim vidikom papa ih ne nadilazi, nego je isto što i oni. Međutim, samo papa ima vrhovnu vlast jurisdikcije koja mu daje punu i neograničenu moć nad svim ostalim biskupima. 

Prvi vatikanski koncil je kao dogmu vjere ustanovio papino puno, negoraničeno i univerzalno prvenstvo nad svim biskupima svijeta. Prvenstvo jurisdikcije je papin vladalački auktoritet i uključuje papin učiteljski auktoritet. Prvi je vatikanski koncil 1870. nakon dogme o rimskom primatu formulirao dogmu o nezabludivosti papina Učiteljstva pod određenim uvjetima. 

Nezabludivost je nadnaravna povlastica za to da papa i Crkva ne mogu zabluditi u ispovijedanju i definiranju objavljenog nauka po posebnoj božanskoj pomoći koja se pripisuje Duhu Svetom. Papa koji nije nezabludiv u upravljanju Crkvom, može biti zabludiv u svojim papinskim učenjima.

Papa nije uvijek nezabludiv. On to mora htjeti biti i kad to hoće, mora respektirati utvrđena pravila. Uvjete za nazabludivost je razjasnila konstitucija 'Pastor aeternus': papa mora govoriti kao javna osoba 'ex cathedra' s nakanom da definira istinu vjere ili morala i propisati je kao obveznu za vjerovanje svim vjernicima.

Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, ne znači da je papa u krivu. Naprotiv, u načelu moramo biti pristrani u njegovu korist. Ipak, kad papa nije nezabludiv, može počiniti zablude u svom upravljanju i naučavanju. Papino tzv. izvanredno Učiteljstvo, 'ex cathedra', uvijek je nezabludivo. Primjer su dvije dogme; o Bezgrješnom Začeću i o Uznesenju. No, i papino redovito Učiteljstvo može biti nezabludivo kad ponavlja istine vjere ili morala koje je Crkva stoljećima naučavala. 

To je slučaj s okružnicom 'Humane vitae' koja nije nezabludiva 'per se', po sebi, jer nije čin 'ex cathedra' vrhovnog svećenika, nego je nezabludiva tako što ponavlja tisućljetnu crkvenu osudu umjetne kontracepcije. Ako je crkveno učenje univerzalno, ne toliko prostorno koliko vremenski, dugotrajno; to znači da potpomognuto Duhom Svetim.

Duh Sveti pomaže kardinalima kad u konklavama biraju papu, a kad je izabran, Duh Sveti mu pomaže u njegovu upravljanju i Učiteljstvu. Ipak, kako povijest pokazuje, usprkos toj pomoći, mogu biti izabrani nedostojni pape koji u svom privatnom životu mogu zgriješiti, pa i teško; kao što mogu biti izabrani pape koji su zabludili u svom upravljanju pa i u svom Učiteljstvu, ali to nam ne smije biti na sablazan. Čak iako Providnost dopušta da bude izabran loš papa, to se događa zbog viših i otajstvenih svrha koje će biti razjašnjene tek na koncu vremena. Duh Sveti zna kako iz lošega izvući dobro.

Spasenje koje teolozi zovu opravdanje, nastalo je iz otajstvenoga susreta između volje čovječje i božanske milosti. Oni koji misle da je u ljudskom životu za spasenje dovoljno djelovanje Duha Svetoga, bez suradnje njihove vlastite volje, zauzimaju luteransku ili kalvinističku poziciju.

Oni koji tvrde da papa ne može pogriješiti jer je nezabludivo potpomognut Duhom Svetim, ponavljaju kalvinističku zabludu o milosti.

Papolatrija je grijeh jer pretvara Petra u Krista. Pridavanje  savršenstva i nezabludivosti papi pri svakom njegovu činu ili riječi, znači pobožanstveniti ga, što nema ništa zajedničkoga s poštovanjem koje dugujemo njegovoj osobi. Odanost papi, kao i pobožnost prema Gospi, stup je katoličke duhovnosti. Međutim, duhovnost mora imati bogoslovno utemeljenje, a još prije toga racionalno. Da možemo poštovati papu, moramo znati tko on jest, a tko nije.

Papa nije poput Isusa Krista Bogočovjek. U njemu nema božanstva koje preuzima njegovu ljudskost. On nema dvije naravi, jednu ljudsku i jednu božansku u jednoj osobi. Papa ima samo jednu narav i jednu osobu, ljudsku: nosi ožiljak istočnoga grijeha i u vrijeme svoga izbora nije potvrđen u milosti. Može sagriješiti i biti u krivu kao svi ljudi, ali njegovi grijesi i pogrješke teži su nego od drugih ljudi, ne samo zbog većih posljedica koje imaju, nego zato što je svaki njegov čin koji ne odgovara božanskoj milosti toliko veći, koliko je veća pomoć koju prima od Duha Svetoga.

Međutim, osim rimskog primata i nezabludivosti, postoji treća istina vjere koja se može smatrati dogmom iako je Crkva nikada nije proglasila izvanrednim dekretom: dogma o indefektibilnosti Crkve. Tu indefektibilnost potvrdio je Isus Krist kad je rekao: 'Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati' (Mt 16,18).

Što znači indefektibilnost? Taj pojam se ne odnosi na nemogućnost da Crkva pravi pogrješke, nego znači, kako teolozi tumače, da će Crkva do konca svijeta stići sebi istovjetna, bez mijenjanja biti koju joj je dao sâm Isus Krist.

Indefektibilnost je nadnaravno svojstvo Crkve koje znači ne samo da ona neće nikada nestati, nego da se neće promijeniti, ona će ostati potpuno ista kakvom ju je Isus Krist ustanovio do svršetka svijeta. Crkva će uvijek ostati sa svojim karakteristikama, svojim ustrojstvom, svojim naukom istovjetna sebi: jedna u vjeri, monarhična i hijerarhična u obliku, vidljivo organizirana, uvijek trajna, identična za sve ljude i sva vremena, bez mogućnosti promjene ili ponovne promjene. Dekret 'Lamentabilis' svetog Pija X. osudio je modernističku propoziciju 53 prema kojoj: 'Organski ustroj Crkve nije nepromjenjiv; nego, kršćansko je društvo podložno trajnom razvitku kao i ljudsko društvo'. 

Crkva je indefektibilna, a ipak u svom ljudskom dijelu može počiniti neke pogrješke i te pogrješke, te patnje, mogu prouzročiti njena djeca pa i njeni službenici. 

To se može zbiti kad ustanova postane zbunjena zbog ljudi koji je predstavljaju. Snaga papinstva ne proizlazi iz Petrove svetosti, kao što ni Petrova manjkavost ne znači slabost papinstva jer Isus je papinoj javnoj osobi, a ne privatnoj osobi, uputio riječi: 'Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju'.

Papa nije Jorge Bergoglio niti Joseph Ratzinger. On je prvenstveno, kako nas katekizam uči, nasljednik Petrov i namjesnik Isusa Krista na zemlji. Sve to ne oduzima ništa veličini i indefektibilnosti Kristova Mističnoga Tijela. Svetost je neizbrisiva nota Crkve, ali to ne znači da su njeni pastiri besprijekorni, pa čak i vrhovni pastiri, s obzirom na njihov osobni život, no i u obavljanju njihova poslanja.

Kad je Isus rekao da je vrata paklena neće nadvladati, nije obećao da neće biti paklenih navala. Više nam omogućuje pogled na opstojnost ljute bitke. Neće izostati borbe, ali neće biti ni poraza. Crkva će trijumfirati.

Glavno djelo pakla je krivovjerje. Ono neće prevladati nad vjerom Crkve.

Dogma indefektibilnosti upućuje na dvije istine: prva je da Crkva neprestano živi posred sukobâ i da je napadaju njeni neprijatelji; druga je da će Crkva poraziti svoje neprijatelje i osvojiti povijest. Ipak, bez borbe neće biti pobjede i to je istina koja se tiče nas jer dira naše živote kao sinova i kćeri Crkve, ali i jednostavno kao muškaraca i žena.

Rečenica 'i vrata paklena neće je nadvladati' ista je kao 'na koncu će moje Bezgrješno Srce trijumfirati', koju je izrekla Gospa u Fatimi. Ove se godine obilježava 99. obljetnica toga događaja. 

Sestri Luciji Gospa je 3. siječnja 1944. uputila proročke riječi kad se molila pred svetohraništem.

Sestra Lucija prepričava: 'Osjećala sam da je moj duh preplavilo otajstveno svjetlo koje je Bog i u Njemu sam vidjela i čula vršak koplja kao plamen koji se od njega odvaja te je dodirnuo os zemlje i ona se zatresla: brda, gradovi, naselja i sela s njihovim stanovnicima bili su pokopani. More, rijeke i oblaci prešli su svoje granice preplavljujući i vukući sa sobom u vrtlog kuće i ljude u tolikom broju da se ne može izbrojiti. To je čišćenje svijeta od grijeha u koji je uronjen. Mržnja i ambicija izazivaju razorni rat. Osjetila sam da mi srce snažno udara, a u duhu sam čula blagi glas koji je rekao: 'Na vrijeme, jedna vjera, jedno krštenje, jedna Crkva, sveta, katolička, apostolska. U vječnosti, nebo!' Ta riječ 'nebo' ispunila je moje srce mirom i srećom na takav način da sam gotovo nesvjesna toga nastavila ponavljati sebi dugo vremena: nebo, nebo!!'[11]

'Jedna vjera, jedno krštenje, jedna Crkva, sveta, katolička, apostolska'. Riječi Naše Gospe su iste kao riječi pape Bonifacija VIII. u buli 'Unam Sanctam' u kojoj je na kraju srednjega vijeka ponovo izrekao jednost Crkve u djelu izbavljenja: 'Na zahtjev vjere moramo prihvatiti i vjerovati u jednu Crkvu, svetu, katoličku i apostolsku [...] izvan koje nećemo naći spasenje niti oproštenje grijeha [...]. U njoj su 'jedan Bog, jedna vjera, jedno krštenje'(Ef 4,5)'[12].

Zadnji usklik- 'Nebo, nebo!'- čini se da se odnosi na dramatični izbor između neba, mjesta na kojem spašene duše postižu vječnu sreću, i pakla, mjesta gdje prokleti podnose vječnu patnju.

Crkva ne otvara vrata pakla, nego vrata raja.

Crkva ne obuhvaća samo papu i biskupe, nego sve vjernike: svećenike, redovnice, braću redovnike i laike. Božanska joj je pomoć osigurana do kraja svijeta i to će je spriječiti od toga da bude izgubljena ili oslabljena. To znači da Crkva u povijesti može imati trenutke dezorijentacije i manjkavosti, ali cjelovito gledano nikada neće voditi vjernike u propast.

Isus se nakon uskrsnuća pojavio drugi put pojavio na Tiberijadskom jezeru i rekao apostolima: 'Ecce ego vobiscum sum omnibus diebus, usque ad consummationem saeculi'- Ja sam s vama u sve dane- do svršetka svijeta' (Mt 28,20). 

Te riječi ne samo da potvrđuju indefektibilnost Crkve, s obzirom da ima božansku pomoć, nego nas isto tako podsjećaju da nam Bog nije dao zakon koji se ne može izvršavati. Isus je s nama, svaki dan, u svakoj situaciji, u svim okolnostima. Nije nemoguće izvršavati zakon jer je sve moguće uz pomoć božanske milosti. To je ono na što bismo željeli da nas Papa podsjeti, učvršćujući nas u vjeri.

Nikada kao u ovo vrijeme nismo toliko osjećali potrebu za uporištem, svjetlom koje nas usmjerava, stijenom da se možemo usidriti, a ta stijena može biti samo Petar. Petar, ne Šimun. Kod Petra tražimo bitno, smisao i ono nepromjenjivo. Ljudi, svi ljudi, pa i oni najveći, prolaze. Načela ostaju i među njima je jedno koje održava sva druga: rimski primat. Pouzdano znamo da samo vrhovni i svečani glas može donijeti kraj procesu samouništavanja koji traje: glas rimskog prvosvećenika, jedinog kojem je dana mogućnost definiranja Kristove riječi, postajući tako nepogrješivi glasnogovornik vjere. Znamo također da Papa može pridonijeti samouništavanju Crkve, tako da čak padne u krivovjerje, a u tom nas slučaju savjest sili da mu se odupremo.

'Amoris laetitia' savjesti pridaje temeljno i jedinstveno mjesto u vrjednovanju moralnih čina (§ 303). No, 'Amoris laetitia' istodobno oslobađa savjest od objektivnosti morala premda naše odluke moramo temeljiti na moralu, vjeri i razumu. Svjetlo vjere, kao svjetlo razuma, nije nam ekstrinzično; ono prosvjetljuje srce i savjest svake pojedine krštene osobe jer savjest nije ništa drugo nego glas istine u našoj duši. Zbog toga razloga neograničena ljubav koju imamo za Papu nikada nas ne može dovesti dotle da idemo protiv svoje savjesti.

Na Sudnji dan bit ćemo sami pred Bogom s našom savjesti, bez pape ili biskupâ, bez rođaka ili prijatelja, bez ikakve sposobnosti da lažemo sebi ili drugima, a Božji pogled probost će i prosvijetliti našu savjest kao bljesak munje. Oni koji svoju savjest slijede s čistom nakanom, imajući kao kriterij prosudbe objektivne podatke o vjeri i razumu, ne mogu zabludjeti, s obzirom na to da im je Bog već prosvijetlio put. Bog ga prosvjetljuje darom vjere i darom razuma, po kojem se podržava vjera. Ne možemo činiti ništa što ide protiv vjere i razuma; ništa što je na neki način protuslovno, nejasno, višeznačno jer Bog nije proturječan. On je uvijek svijetao, jednostavan, jednak samom sebi u svom Jedinstvu i u svom Trojstvu.

Crkvena lađa se čini kao preplavljena valovima i čini se da Gospodin spava, slično kao u oluji na Tiberijadskom jezeru. Okrenimo se Njemu govoreći: 'Exsurge, quare obdormis Domine? Exsurge' (Ps 42,23). Ustani, Gospodine! Zašto se čini kao da spavaš?

Možda je to bio zov sv. Katarine Sijenske Njemu pred Giottovim mozaikom dalekoga siječnja 1380. Možda i nije slučajno da će ove godine tradicionalna ura klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu za sudionike 'Marša za život' biti u bazilici Svete Marije 'sopra Minerva', gdje pod velikim oltarom počiva tijelo sv. Katarine Sijenske.

Ne molimo u tom času klanjanja samo na nakanu 'Marša za život', nego također za Svetu majku Crkvu intenzivnim vapajem Gospodinu: 'Exsurge, quare obdormis Domine? Exsurge!'

[1] San Basilio, De Spiritu Sancto, XXX, 77, in PG, XXXII, col. 213.

[2] S. Girolamo, Dialogus adversus Luciferianos, n. 19, in PL, 23, col. 171. “Ingemuit totus orbis, et Arianum se esse miratus est” 

[3] Vatican Insider, 14 April 2016

[4]  John O’Malley, What happened at Vatican II.  Life and Thoughts, Milan 2010, p. 313.

[5]  Ivi, p. 47.

[6]  Ivi, p. 314.

[7] Ivi, p. 51

[8]http://www.lavie.fr/religion/catholicisme/jean-paul-vesco-dans-amoris-laetitia-le-pape-appelle-a-une-revolution-du-regard-11-04-2016-72152_16.php

[9] Antonio. Piolanti, Pietro Parente,Dizionario di teologia dogmatica,, Studium, Rome 1943, pp. 45-46

[10]  Father Jean-Michel Gleize FSPX, Amoris Laetitia, considerations on chapter  8,in http://sspx.org/en/amoris-laetitia-sspx-gleize 

[11] Carmelo de Coimbra, Um Caminho sob  o olhar de Maria,Ediçoes Carmelo, Coimbra 2012, p. 267

[12] Boniface VIII, Bull, Unam Sanctam , avril 18th 1302, in Denz-H,n.870."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: PORTA CAELI