Patera S. Freya iz Piova bratstva zapamtili smo kao zanimljivog propovjednika i predavača. Prvog dana rujna, u pismu dobročiniteljima, osvrnuo se na situaciju koja je nastala objavom motuproprija pape Franje kojem je cilj uklanjanje tradicionalne mise iz života Crkve.
motuproprij 'Traditionis custodes' od 16. srpnja izazvao je snažne kontroverze i nabacio mnogo pitanja. Kakav je duh pokretao to papinsko pismo? Kakve posljedice treba očekivati? Kako se vjerni katolici trebaju ponašati prema takvom samovoljnom činu?
Navedimo najprije činjenice. Papa Franjo želi dokrajčiti procvat tradicije na čitavom svijetu. Za njega je preferiranje tridentske liturgije štetna 'pomodna pojava' koju valja eliminirati. Zato se ne smiju osnivati odgovarajuća nova mjesta za tu misu, a postojeća se moraju reducirati i prognati iz župnih crkava. Svaki tradicionalno raspoloženi svećenik općenito je sumnjiv da pravi bunt protiv 'jedinstva Crkve', zato za celebriranje tridentske mise treba specijalno odobrenje, kako od svog biskupa tako i od Vatikana, koje će mu se udijeliti - ako ga uopće dobije - samo pod uvjetom da se obveže kako nikada neće propitkivati II. vatikanski koncil i novu misu. Kritika se neće trpjeti. Disidentsko je mišljenje uvijek opasno za opstojnost svake tiranije.
- Može li jedan papa zabraniti tridentsku misu?
Misni obred koji je izrastao tijekom mnogo stoljeća pod vodstvom Duha Svetoga ne može zabraniti nijedan crkveni auktoritet, pa ni najviši. To prvenstveno vrijedi za rimski obred koji u svojoj biti ide sve do svetih apostola i koji je gotovo nepromijenjen tijekom više od tisuću godina jedna generacija predavala drugoj. Nijedan ozbiljan teolog nikad nije sumnjao o toj činjenici. Kad se sada jedan papa usuđuje donijeti jednu takvu (parcijalnu) zabranu, zlorabi svoj auktoritet na način vrijedan prijekora! Takav je pravni akt bezvrijedan i ništavan. Sveti je papa Pio V., pri definiranju tridentske liturgije u svojoj buli 'Quo primum' od 14. srpnja 1570., odredio da je svakom pojedinom svećeniku 'sada i zauvijek' snagom apostolske vlasti dopušteno 'služiti se tim misalom u svim crkvama bez skrupula u savjesti ili straha od kakve god kazne i ukora'.
- Čemu ugnjetavanje tradicionalne liturgije?
Papa Franjo sanja o crkvi milosrđa i snošljivosti koja osigurava mjesto i zaštitu svim senzibilitetima i rubnim pojavnostima. Naravno, tu se može i treba se postaviti pitanje što ga onda motivira da takvom nesnošljivom zagriženošću djeluje upravo protiv vlastite trajne liturgijske tradicije. Jedan je visokorangirani crkveni knez nedavno izjavio da tridentski misal mora nestati zato što nije u skladu s duhom II. vatikanskoga koncila. Tu je upravo navedena srž čitave problematike. Moderna koncepcija Crkve i liturgije u upadljivom je proturječju s tradicionalnom liturgijom i teologijom koja joj je u temelju. Jedan primjer: nadbiskup Lefebvre nazvao je tridentsku misu 'misionarskom' i 'antiekumentskom' jer poziva na obraćenje i pokoru, bori se protiv krivovjerja, moli za povratak heretikâ u jedinstvo Katoličke Crkve itd. Sve to zaista nije u skladu s II. vatikanskim koncilom čije je temeljno usmjerenje ekumensko i pacifističko. Crkva danas želi živjeti u mirnom skladu s drugim religijama, s cijelim svijetom i njegovim političkim sustavima te modernim filozofijama, koje često nastupaju borbeno bezbožno i antikršćanski. Više se ne govori o obraćenju jedinom Otkupitelju svijeta i pravoj religiji. Kod tih općih stremljenja za svjetskim pobratimstvom i trubljenju za mirom, tradicionalna liturgija djeluje kao nesnosna smetnja koju se mora ušutkati.
- Tragičnost motuproprija
Ako se, nažalost, sada mora ustanoviti da Papa želi potisnuti tradiciju, to onda također implicira da se time - svjesno ili nesvjesno - pokušava razoriti Crkvu. Crkva svu svoju životnu snagu crpi iz svojih korijena, božanske tradicije. Bez njih ona ne može živjeti. Usporediva je sa stablom koje bez korijenja neizbježno vene i umire. Ta se tradicija sastoji u tri blaga koja je naš Gospodin Isus Krist ostavio svojoj Crkvi: 1.) u blagu božanske istine katoličke vjere, 2.) u blagu božanskog sredstva milosti, posebno svete misne žrtve, izvora svih milosti 3.) blagu božanskih zakona koji nam pokazuju put u nebo, Božjim i crkvenim zapovijedima. Ta se tri blaga danas sve više odbacuju. Božanska se istina relativizira nebrojenim krivovjerjima koja su prodrla u Crkvu i koje se čak promiče. Liturgija je postala izobličena i obeščašćena, a Božje zapovijedi smrskane permisivnim moralom.
- Borba za preživljenje Crkve
U Crkvi proživljavamo rat! Ako se Crkva sustavno razara, znači da bjesni najgora vojna koja se može zamisliti. Moramo shvatiti da se u takvom ratu moramo boriti. Mi nismo neutralni promatrači. Kao katolici nosimo suodgovornost za Crkvu i njezino dobro.
Do sada je bilo moguće živjeti tradicionalno bez borbe jer je tradicionalna liturgija uživala izvjesnu dobronamjernost papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Trpjelo je se sve dok je mirno bila zatvorena u nekoj vrsti zoološkog vrta i dokle se odricala odlučnoga borbenoga držanja prema razaranju svetih dobara. Utoliko je sadašnji motuproprij jedno otkrivenje jer uklanja iluziju o mirnom 'modusu vivendi'.
- Otpor protiv crkvene vlasti?
Desetljećima se 'buntovne tradije' palicom poslušnosti pokušavalo držati u šahu: ne smije se buniti protiv crkvenih auktoriteta. Mora ih se slušati! - Neosporno, posluh je važna i temeljna krjepost. Prema sv. Tomi Akvinskom, najviša od moralnih krjeposti! No, on se kreće unutar jasnih i određenih granica. Kada crkvena vlast zlorabi svoj auktoritet i nanosi štetu Crkvi, onda se ne smije poslušati. Tada vrijedi ono što je sv. Petar odgovorio tadašnjem vrhovništvu: 'Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.' Katolici su u takvim situacijama obvezani pružiti otpor, što se i događalo uvijek iznova tijekom crkvene povijesti. Pomislimo na prvi slavan primjer kad se sv. Pavao 'u lice usprotivio' sv. Petru jer se ovaj iz krivog obzira prema judeokršćanima stidio gajiti zajedništvo za stolom s kršćanima koji su došli iz poganstva. Daljni se primjer nalazi iz doba reformacijskih previranja u XVI. st. Neki su biskupi tada zastupali protestantske ideje i pokušavali u svojim biskupijama uvesti reformaciju. Protiv njih je otpor pružio zamjetan broj svećenika i laika. - Danas, nesumnjivo, živimo u vrijeme kada opet postoji ta dužnost otpora.
- Konkretni zaključci
1.) Molitva za tradicionalne svećenike
Mnogi se svećenici danas nalaze pred izborom: 'Jesam li se spreman zauzeti za crkvenu istinu i tradiciju, trpjeti zbog toga progon, izgubiti svoje mjesto?'
Vjerujem, dragi vjernici, da se vaša obveza sastoji u tomu da te svećenike poduprete, ohrabrite da se bore za tradiciju! Za preživljenje i za daljnji procvat tradicije, čini mi se da je to vrlo važno. Odavno se pokazalo da se u Vatikanu teološki argumenti ignoriraju i da nemaju težine. Ono što se računa je jezik činjenica. Ako se u cijelom svijetu stvori jaki otpor i postoji spremnost da se za tradiciju bori i preuzmu i vlastite štete, onda se takva snaga ne može potiskivati na dulji rok. Molimo za sve svećenike i za one koji su pozvani u svećenički stalež!
2.) Pružanje pomoći svećenicima
Kako je naš poglavar izjavio, Svećeničko bratstvo sv. Pija X. voljno je ponuditi svaku pomoć svim progonjenim svećenicima, sve učiniti za njih što je u njegovoj moći. Pozivamo tradicionalne svećenike da stupe s nama u kontakt. Jedinstvo jača. U progonu bi se, koliko god je moguće, trebale udružiti sve dobre snage, promisliti smislene strategije i biti spremne na međusobno pružanje pomoći. Naravno, u taj su pothvat uključeni laici.
3.) Duhovna oružja
Ta je vojna u osnovi duhovni rat između Naše Gospe, Vojvotkinje nebeskih četa, i paklenih moći. Zapravo se radi o sotonskom duhu koji je prodro u Crkvu. Zato se mi katolici moramo boriti oružjima duha. Majka Božja nam je u Fatimi objasnila kako se moramo boriti protiv đavla. Krunica, gorljiva molitva, prvo je oružje koje je Majka Božja navela. Budimo svi gorljivi molitelji krunice! Dnevno molimo barem jednu krunicu, još bolje cijeli [Marijin, op. splendor] psaltir. Drugo je oružje radosna spremnost na žrtvu: mrtvljenje neurednih sklonosti i osobno odricanje, a posebno vjerno ispunjavanje svojih dužnosti. Sve to našu tromu narav košta nešto napora. Stoga molimo neprestano Presvetu Djevicu za ustrajnost i gorljivost u uporabi tih oružja! Ona će s neba blagosloviti sve svoje borce i dovesti ih do obećanog trijumfa svoga Bezgrješnog Srca u čas koji je odredio Bog.
Uz svećenički blagoslov
Vaš p. S. Frey"
Izvor: fsspx.at
Slika: WIKIMEDIA COMMONS
.jpg){kind=link}