srijeda, veljače 24, 2010

Učenice Jaganjčeve

Među brojnim redovničkim zajednicama postoji i jedna vrlo posebna; Male sestre učenice Jaganjčeve prva su redovnička zajednica koja nudi mogućnost ostvarenja redovničkoga poziva djevojkama s Downovim sindromom.

Utemeljene su 1985. u Francuskoj kao odgovor današnje priorice, tada katehistice, s. Line na molbu jedne djevojke koja zbog navedenoga sindroma nije mogla pronaći redovničku zajednicu koja bi je prihvatila. Nadbiskup Toursa ih je kanonski priznao kao javnu udrugu vjernika, 1990., a 1995. im je nadbiskup Bourgesa potvrdio statut. Njihovo je zvanje kontemplativno, utemeljeno na drevnoj mudrosti pravila sv. Benedikta i na "malom putu" sv. Terezije od Malog Isusa i Sv. Lica. Ritam molitve i rada prilagođen je njihovim mogućnostima, a pomažu im sestre koje nemaju taj sindrom. Sve pridonose zajednici šivanjem, vezenjem, izradom tapiserija... Mole časoslov, imaju euharistijsko klanjanje, a u molitvi sv. ružarija razmatraju otajstva života Isusa i Marije. Ne možemo reći da se radi o zajednici koja se služi isključivo klasičnim obredom, ali ih ipak navodim zbog toga što duhovnu pomoć i svetu misu dobivaju od benediktinaca iz poznate tradicionalističke opatije Fontgombault. Habit im se sastoji od bijele tunike, koja podsjeća na odjeću Jaganjčevih pratitelja iz Otkrivenja sv. Ivana, a preko nje je smeđi, karmelski, škapular. Institut broji desetak sestara. Postoji kratak isječak iz filma o ovoj zajednici.

Sastavljeno prema: Diocèse de Bourges, Traditional Vocations blog, famillechretienne.fr
Slika: Divinas Vocaciones Religiosas

utorak, veljače 16, 2010

Bez ograničenja

Rzeszówski dijecezanski moderator za vjernike odane klasičnom obliku liturgije, postavio je, 5. siječnja 2010., nekoliko pitanja Papinskom povjerenstvu Ecclesia Dei. Najzanimljiviji je možda odgovor na treće pitanje; župnik ili drugi svećenik može na vlastitu inicijativu, i bez zamolbe stabilne skupine vjernika, javno slaviti prema izvanrednom obliku kako bi se svi upoznali s ovim blagom Crkve.

"1. Je li dopušteno u slučaju kada nema druge mogućnosti, znači kada nema na raspolaganju crkve koja služi isključivo za izvanredni oblik, u crkvi (župnoj ili rektorskoj), u kojoj se 'Triduum Sacrum' obično slavi u redovitom obliku, slaviti liturgiju Velikoga tjedna također (dodatno) u izvanrednom obliku? Poteškoća se konkretno odnosi na situaciju da se na mnogim mjestima upravo u Velikom tjednu praktički u svim crkvama liturgija već slavi u novom obliku. Predstavlja li to slavlje prepreku da se može slaviti liturgija također u izvanrednom obliku?

2. Smije li sv. misa u izvanrednom obliku biti u vrijeme u koje je do tada slavljena sv. misa u redovitom obliku? Pitanje se odnosi na situaciju da se nedjeljne sv. mise u novom obliku slave kontinuirano do popodne. Kako bi se odgovorilo potrebi vjernika koji mole za slavlje u izvanrednom obliku, mora se posegnuti za popodnevnim satima (13 do 15 sati), što predstavlja dodatni logistički napor za suradnike (sakristana i slično) i teško je spojivo s normalnim ritmom kršćanske neddjelje, prije svega za obitelji.

3. Smije li župnik ili drugi svećenik samoinicijativno, pored toga što uobičajeno slavi u novom obliku, celebrirati javno u izvanrednom obliku "da svi vjernici- kako mladi tako i stari- postanu bliski sa starim obredima i mognu se okoristiti njihovom zamjetnom ljepotom i transcendencijom"?

4. Je li dopušteno za sv. misu u izvanrednom obliku, primijeniti kalendar, čitanja ili predslovlja iz Rimskog misala od 1970. umjesto odgovarajućih tekstova Rimskog misala iz 1962.?

5. Smije li jednostavan laik odnosno ministrant, za trajanja sv. mise u izvanrednom obliku održati čitanja u narodnom jeziku, nakon što je svećenik (koji također zna taj jezik) pročitao tekstove na latinskom?"

Odgovor Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei potpisuje msgr. G. Pozzo:

"ad 1: Slavlje prema izvanrednom obliku je (pod okolnostima koje ste naveli) dopušteno ako to odobri mjesni ordinarij.

ad 2 i 3: prema razboritoj prosudbi župnika može se držati misa u izvanrednom obliku i bez zamolbe čvrste skupine vjernika.

ad 4: (Mogu li se u "staroj misi" primijeniti kalendar, čitanja ili predslovlja iz misala od 1970.?) Ne.

ad 5: Poslanicu i evanđelje na sv. misi, kako rubrike predviđaju, čita celebrirajući svećenik ili đakon. Nakon njih prijevod može pročitati i laik."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slike: Nowy Ruch Liturgiczny

ponedjeljak, veljače 15, 2010

Komentar motuproprija

Intervju M. Bürgera s crkvenim pravnikom dr. G. Weishauptom o njegovu komentaru motuproprija "Summorum Pontificum", kao i o reformi redovitoga oblika rimskog obreda.

"- Velečasni, što Vas je potaknulo da komentirate motuproprij s crkvenopravne strane, nije li dovoljno jasan?

Zamisao da napišem crkvenopravni komentar o motupropriju 'Summorum Pontificum' došla mi je pri pripremi jednoga predavanja o crkvenopravnim temeljnim uvjetima primjene motuproprija u župama, koje sam održao prošloga ožujka u Herzogenrathu kod Achena. Motuproprij je zakonski tekst koji je određen za cjekokupnu Katoličku crkvu latinskoga obreda. Budući da je 'Summorum Pontificum' općenito formuliran i ne može uzeti u obzir pojedinačne slučajeve, potrebit je tumačenja i komentara.

Tekst sadrži puno pojmova i izraza koje treba razjasniti. Na primjer pojam "skupina vjernika". Što se podrazumijeva pod skupinom? Ili smiju li također vjernici koji žive izvan župe sudjelovati na misi? Kolika mora biti ta skupina? Kao što je poznato, augsburški biskup je u početku zahtijevao da skupina broji najmanje dvadesetpetero. Crkveni pravnici su to odbacili. Najmanji broj je troje. Tu se susreću i pitanja interpretiranja na koja zbog svoje općenite formulacije zakonski tekst ne daje odgovore. Također nije odgovoreno, barem ne izravno, na važno pitanje kakve posljedice motuproprij ima na obrazovanje za svećenike. Ili, može li se red čitanja iz Rimskog misala iz 1970. prenijeti na izvanredni oblik rimskog obreda?

Ta i mnoga druga pitanja treba razbistriti. Treba li motuproprij imati 'Sitz im Leben'-govoreći crkvenopravno, ako treba biti prihvaćen- mora biti primjenjiv. Ispravna primjena pretpostavlja poznavanje i interpretaciju normativnog teksta. To me potaknulo na sastavljanje komentara.

- U drugom poglavlju komentara se bavite pitanjem u kojoj mjeri, u celebraciji prema knjigama iz 1962., može doći do primjene postkoncilske sakramentalne stege. Do kojeg ste rezultata došli? Moraju li se oba područja promatrati odvojeno ili postoje dodiri- ako ne čak potpuno slaganje?

Liturgijska reforma nakon II. vatikanskog koncila vodila je do nekih promjena koje su dijelom pronašle put u Zakonik Katoličke crkve. Na primjer, disciplina euharistijskog posta, mogućnost, pod određenim pretpostavkama, dvaput se isti dan pričestiti. U 'novom redu' postoji služba izvanrednog djelitelja pričesti, dakle laika, koji u nuždi, nedostatku klerika, smije pričešćivati, kao i ministrantica. Delikatno je pitanje o načinu pričešćivanja. Došao sam do rezultata da se poslijekoncilske promjene ne mogu jednostavno primijeniti na izvanredni oblik rimskog obreda.

Načelno vrijedi da svećenici i vjernici trebaju obdržavati onu disciplinu koja je vrijedila do objavljivanja Rimskog misala iz 1962. To na primjer znači da se ne mogu u izvanredni oblik "umetnuti" ministrantice i izvanredni djelitelji pričesti. Kod zapovijedi euharistijskoga posta to je nešto drugačije. Tu ne treba primjenjivati strožiju stegu staroga crkvenoga prava. Vjernici se dakle mogu slobodno odlučiti za jednu ili za drugu disciplinu.

- Dosad je Vaš komentar bio samo online. Možemo li računati s objavljivanjem u obliku knjige?

Da, nadam se da će do 7. srpnja 2010., najkasnije do 14. rujna 2010. moj komentar biti na raspolaganju kao knjiga. Motuproprij će 7. srpnja 2010. imati tri godine, a pravnu snagu ima od 14. rujna 2007. Biskupi trebaju do 7. srpnja ove godine izvijestiti Rim o svojim iskustvima s uvođenjem motuproprija. Očekujem nakon biskupskih izvještaja iz Vatikana jedan naputak o interpretaciji i provođenju motuproprija. Taj naputak može uzeti u obzir iskustva proteklih triju godina stečena u mjesnim crkvama.

Uostalom, na njemačkom govornom prostoru već postoje dvije prave crkvenopravne monografije o motupropriju. Wolfgang F. Rothe bio je prvi koji se iscrpno posvetio temi u svojoj knjizi 'Liturgijsko pomirenje'. Njegov je komentar namijenjen za studij i praksu, i već sada vrijedi za standardno djelo. Nedavno se pojavio drugi komentar minhenskog kanonista Martina Rehaka s naslovom "Izvanredna uporaba starijegg oblika rimskog obreda". Taj komentar upravo čitam i rado ću za 'kathnews' napisti recenziju. Pored toga postoji niz uradaka i manjih članaka o motupropriju, ne samo na njemačkom jezičnom prostoru. Znanost o crkvenom pravu ima veliki interes za motuproprij.

- Važna točka Vašega komentara je 'reforma reforme'. Nedavno je također msgr. Guido Marini, papinski ceremonijar, održao predavanje o toj temi. To pokazuje kolika je Papina skrb za tu temu. Koji su to prvi koraci već ustanovljeni kod pape Benedikta XVI.?

Prije svega to je način na koji sam Benedikt XVI. celebrira. On kao celebrant ne stoji u prvom planu, nego stupa iza Onoga koga zastupa i u čijoj osobi djeluje. u vjernom izvršavanju obreda pokazuje nam što je 'umijeće celebriranja', 'ars celebrandi'. Zatim upada u oči kod papinskih misa papinski oltar, raspored svijećnjaka i mjesto oltarnoga križa. Ovdje vidimo da Papa 'drži svoju riječ'; ono što je uvijek govorio i što je u svojim spisima formulirao, sam ostvaruje. Sve to ide u korist sakralnosti papinskih misa. Vidi se i osjeća razlika naprema ranijim papinskim liturgijama. U Cappeli Sistini i u Cappeli Paolini Apostolske palače, kao i u njegovoj privatnoj kapeli, Papa slavi 'prema Gospodinu', a ne 'prema narodu'. Poznato je da je to način predviđen i u Novom redu. Papa tu čini samo ono što je vrijedeće pravno stanje. Isto vrijedi vrijedi za češću primjenu latinskog i pričest na jezik.

Papa nam daje primjer kako treba slaviti misu prema vrijedećem Novom redu. Mogu se samo nadati i željeti da se i u našim zajednicama okrenemo tom načinu celebracije. Tako bismo došli mrvicu bliže prihvaćanju liturgijske konstitucije II. vatikanskog koncila , 'Sacrosanctum Concilium'. Našom dosadašnjom liturgijskom praksom još smo daleko od toga.

- Koje korake predlažete u 'reformi reforme', pored onoga što je dosad učinjeno?

Ulazni obredi mise, prije svega pokornički čin, moraju se neodložno ponovo razmotriti. Ne može ostati ovako, tako ne zadovoljava. Prije svega pokornički čin trebao bi uvijek biti 'prema Gospodinu'. Ovdje se ne radi o dijalogu između svećenika i puka, nego se svi usmjeravaju, u kajanju i poniznosti, Gospodinu. Znak mira ne bi se više trebao izmjenjivati pred pričest, nego nakon molitve vjernika, dakle između službe riječi i euharistijske službe. Nove bi euharistijske molitve trebalo zamijeniti starima. Ne bi trebalo govoriti o pripremi darova, nego opet o prikazanju, što se ovdje događa to je pretposveta žrtvenih darova, kruha i vina i njihova priprema za pretvorbu. Euharistijske bi molitve trebalo ograničiti na četiri službene, pri čemu rimski kanon treba biti pravilo, kako već predviđa opći uvod u misal Pavla VI. Bio bi važan i tihi kanon, barem bi riječi pretvorbe trebalo tiho izgovarati.

Ali, vjerujem da smo mogli uvesti već ono što je pravno predviđeno- latinski bogoštovni jezik, gregorijanski koral, i klasična polifonija, celebracija 'prema Gospodinu' i pričest na jezik- napravili bismo već važan korak prema 'reformi reforme' u smislu ostvarenja onoga što je već vrijedeće liturgijsko pravo. Drugi bi korak bila neka izravna poboljšanja u samom Novom redu Pavla VI. 'Reforma reforme' ponajprije znači da se provede ono što je već predviđeno, a zatim da se ono što treba poboljšati u misalu Pavla VI. promijeni po uzoru na Rimski misal Pija V., odnosno ugledajući se na tradiciju. Referentna točka 'reforme reforme' je prema riječima Josepha Ratzingera, odnosno Benedikta XVI. Rimski misal iz 1962. Dakle, redoviti oblik rimskog obreda obnavljat će se u svjetlu tzv. izvanrednog oblika.

- Puno hvala za intervju, velečasni!"

Izvor: EXSVLTET

petak, veljače 05, 2010

Popis izvanrednih

Messainlatino.it prenosi popis stotridesetosmorice biskupa koji su celebrirali ili asistirali misi po izvanrednom obliku nakon stupanja na snagu motuproprija "Summorum Pontificum"- dvadesetak su kardinali. Popis je i duži, čitatelji su u komentarima naveli neka izostavljena imena, dok je pod Mađarskom krivo navedeno ime Farhat, biskup je Libanonac. Isto tako za Poljsku treba dodati da su celebrirali biskupi Małysiak, Pieronek, Depo, Balcerek, Dziuba i Zycinski, a asistirali nadb. Gołębiewski i biskupi Dec i Miziński, dok msgr. Szurek nije biskup. Nedostaju francuski kardinal Barbarin i njegov pomoćni biskup Batut. Od Filipinaca su tu još biskupi Escaler, Hobayan, Gregorio i nadb. Lagdameo. Izostavljena je Austrija gdje je nakon motuproprija celebrirao poznati biskup Andreas Laun.

"NJEMAČKA: biskupi Dick, Hanke, Mixa
ARGENTINA: biskupi Baseotto, Laise, Sánchez Sorondo
AUSTRALIA: kardinal Pell. Biskupi Hart, Elliot, Grech, Coleridge, Jarret
BELGIJA: biskup Leonard
BRAZIL: biskupi Arêas Rifan, Silva Matthes, Da Silva, Guimaraes
KANADA: biskupi Roussin, Miller, Prendergast, Elliot, Lemay, Blais
ČILE: kardinal Medina Estévez. Nadbiskup Piñera Carvallo
KINA: kardinal Zen
KOLUMBIJA: kardinal Castrillón Hoyos
DANSKA: biskup Kozon
ŠPANJOLSKA: kardinal Cañizares, Martínez Sistach, Herranz, Navarrete
SJEDINJENE DRŽAVE: kardinali Foley, George, Levada, Egan. Biskupi Vann Johnston, D´Arcy, Cordileone, Doran, Blair, Grech, Nienstedt, Bruskewitz, Finn, Morlino, Dewane, Bevard, Serratelli, Perry, Slattery, Burke, Matano, Burbidge, Foleih, Tobin, Hernann, Rhoades, Vigneron, Brunett, Timlin, Conley, Reiss, Di Noia, Carlson
FILIPINI: biskupi Escaler, Obayan, De Gregorio
FRANCUSKA: kardinali Ving-Trois, Ricard. Biskupi: Thomazeau, Scherrer, Madec, Boivineau, Delmas, Guillaume, Rey, Fikart, Aillet, Aumonier, Brouwet, Wintzer, Gaidon, Pansard, Riocreux
GABON: biskupi Engonel, Madega
MAĐARSKA: biskupi Varga, Farhat
ITALIJA: kardinali Antonelli, Piovanelli, Poggi, Scola. Biskupi Bettori, Fisichella, Appignanesi, Tardelli, Oliveri, Giovanetti, Brugnaro, Rabitti, Molinari, De Magistris, Ravignani
IRSKA: biskupi Martin, Magee
KAZAHSTAN: biskup Schneider
LIHTENŠTAJN: nadbiskup Haas
MONAKO: nadbiskup Barsi
NIGERIJA: biskupi Tochukwu Ukwuoma, Ochiagha
NOVI ZELAND: biskup Meeking
POLJSKA: biskupi Balcerek, Szurek, Golebiewski, Depo, Deca, Malysiak, Dziuba
UJEDINJENO KRALJEVSTVO: kardinal O´Brien. Biskupi Stack, McMahon, Kenney, Malcolm, Moran, Arnold, Hopes, Longley
ČEŠKA: biskup Baxant
SLOVENIJA: kardinal Rodé
ŠRI LANKA: nadbiskup Ranjith
ŠVICARSKA: biskupi Genoud, Huonder"

Izvor: Messainlatino.it

četvrtak, veljače 04, 2010

Novi liturgijski pokret

Kad sam danas dovršavao ovaj prijevod intervjua P. Rodarija s kardinalom Cañizaresom, vidio sam da već postoji na hrvatskom i to još od 23. siječnja na portalu paxtibi.net, koji sam tek nedavno uočio. To je prijevod s engleskog, a ja sam prevodio s njemačkog, osim zadnjega pitanja i odgovora koji se odnose na situaciju Crkve u Španjolskoj, što možete pročitati na spomenutom portalu koji donosi i druge zanimljive tekstove, poput okružnice msgr. Ranjitha kojom nastoji uvesti reda u liturgiju svoje nadbiskupije.

"- Što nam je rekao kardinal o svojim iskustvima nakon prve godine provedene u Rimskoj kuriji:

Primio sam zadatak da, uz dragocjenu i neizostavnu pomoć mojih suradnika, izvršim zadaću koja je Kongregaciji za bogoštovlje i sakramentalnu stegu dodijeljena u apostolskoj konstituciji "Pastor Bonus" Ivana Pavla II.: prije svih sakramenata, red i promicanje svete liturgije. Zbog religijske i kulturalne situacije našega vremena i zbog visokoga prioriteta koji ima liturgija u životu Crkve, mislim da se moja glavna zadaća sastoji u tomu, da punim zauzimanjem i predanošću, poradim na oživljavanju i razvijanju liturgijskoga duha i osjećaja u savjesti i životu vjernika. Cilj je da liturgija postane središte i srce zajednice, kako bi svi, svećenici i vjernici, prepoznali u njoj bitni i neophodni sadržaj našega života. Samo tada možemo živjeti od liturgije i samo onda ona može biti, kako je II. vatikanski koncil rekao, "izvor i vrhunac" kršćanskoga života.

Nakon jedne godine na vrhu ove Kongregacije, svakodnevno doživljavam potrebu da u Crkvi, na svim kontinentima, počne djelovati liturgijski impuls. Impuls koji bi opet oživio bogatu baštinu Koncila i velikoga liturgijskoga pokreta XIX. i prve polovice XX. st., s ljudima poput Guardinija, Jungmanna i ostalih, koji je postao plodnim u Crkvi na II. vatikanskom saboru. Tu leži odluka o našoj budućnosti i budućnosti cijeloga svijeta. Kažem to jer budućnost Crkve i čovječanstva leži u Bogu, u životu Božjem i u onomu što od Njega dolazi- a to se događa u liturgiji i po njoj. Samo će Crkva koja živi iz istine liturgije biti sposobna dati svijetu ono što ga može obnoviti, preobraziti i ponovo stvoriti: Bog, samo Bog i Njegova milost. Liturgija je u svom najčistijem obliku prisutnost Božja, djelo Božje koje oslobađa i ponovo oživljuje, priopćavanje i udjelovanje u Njegovoj milosrdnoj ljubavi, klanjanje i priznavanje Boga. Samo nas ona može spasiti.

- Guardini i Jungamnn su bili dva stupa liturgijskoga pokreta proteklih desetljeća. Utjecali su na Josepha Ratzingera u njegovu "Duhu liturgije". Vjerojatno su inspirirali objavljivanje motuproprija "Summorum Pontificum". Kaže se da motuproprij također predstavlja (neki misle, štoviše, u prvom redu) Papinu ispruženu ruku Piovu bratstvu. Je li tako?

To je činjenica, ali mislim da motuproprij također ima značajnu vrijednost u sebi samom, za Crkvu i za liturgiju. Iako se nekima to ne sviđa, što se vidi iz reakcija koje su stigle i stižu, moramo biti pravedni pa reći da motuproprij nije korak natrag niti predstavlja okretanje prošlosti. Jednostavno se radi o tomu da se priznaju i prihvate, bogatstva i baština velike tradicije, koje u liturgiji nalaze svoj pravi i duboki izraz. Crkva si ne može dopustiti da se odrekne, zaboravi ili opozove blaga te bogate baštine koja je sadržana u rimskom obredu. Izdala bi i zanijekala samu sebe. Ona niti može napustiti povijesno nasljeđe crkvene liturgije niti može pokušati sve napraviti iznova- onako kako su neki vjerovali- a da ne odreže bitne dijelove same Crkve.

Neki su koncilsku liturgijsku reformu shvatili kao prekid, a ne kao organički razvitak tradicije. U tim godinama nakon Koncila je "promjena" bila upravo čarobna riječ. Moralo se promijeniti ono što je bilo, dotle da se potpuno napusti; sve je trebalo postati novo, upravo je bilo nužno uvoditi novine- rezultat je bio ljudsko djelo i ljudska tvorevina. Ne smijemo zaboraviti da su liturgijska reforma i godine nakon Koncila bile u vrijeme kulturalne klime koju je obilježavala ili u kojoj je prevladavala predodžba čovjeka kao "tvorca". To je teško spojivo s liturgijom koja je prije svega djelo Božje, koja priznaje Njegovo vrhovništvo i Njemu se klanja, te predstavlja tradiciju koju smo primili i koja nam je dana jednom zauvijek. Nije naše da si oblikujemo liturgiju, ona nije naše djelo, nego djelo Božje.

Ta predodžba o čovjeku kao "tvorcu" koja vodi u sekularizirani pogled na sve stvari i u kojoj nema mjesta za Boga, ta strast za promjenom i ukidanjem tradicija još nije prevladana. To je po mojem viđenju jedan od razloga zašto mnogi s takvim nepovjerenjem promatraju motuproprij, zašto nekima tako teško pada da ga prihvate i prime k srcu, zašto im tako teško pada da se opet okrenu velikom blagu rimske liturgijske tradicije i da teže i prihvate međusobno obogaćivanje između "redovitoga" i "izvanrednoga" oblika jednoga rimskog obreda.

Motuproprij ima veliku vrijednost koju svatko treba priznati, i to nema veze samo s liturgijom ,nego s Crkvom uopće, s onim što tradicija jest i što predstavlja i bez čega bi Crkva bila podvrgnuta neprestanoj promjeni poput ljudskih ustanova. Očito je da motuproprij isto tako mora gledati s obzirom na to kako se gleda i hoće interpretirati II. vatikanski koncil. Kada netko promatra i tumači Koncil pod ključnim pojmom prekida i diskontinuiteta tada pogrješno razumije i potpuno unakazuje Koncil. zato, kako naglašava Papa, samo nas hermeneutika kontinuiteta vodi točnom i ispravnom pogledu na Koncil. Samo tako možemo potpuno razumjeti istinu koju izgovara i naučava, što posebno vrijedi za Konstituciju "Sacrosanctum Concilium" o božanskoj liturgiji, koja se ni na koji način ne može odvojiti od te cjelovitosti. Sukladno tomu motuproprij ima najviši značaj za cijelu crkvenu zajednicu.

- Papa podupire polagan, ali nužan proces ponovnoga približavanja Crkve istinskom liturgijskom duhu. Ali, postoji dosta razilaženja i protivnih stavova. Kardinal Cañizares govori o njima:

Veliko Papino postignuće sastoji se, prema mojem mišljenju, u tomu što nas ponovo vodi bliže istini liturgije i mudrom pedagogijom nas uvodi u pravi "Duh liturgije" (njegova knjiga prije nego je postao papom). U prvom redu slijedi jednostavan odgojni smjer koji želi promicati taj duh ili pravi smisao liturgije, kako bi prevladao redukcionistički pogled koji je u liturgiji još uvijek duboko ukorijenjen. Kao Papa on je prvi koji može svoj, tako bogat nauk na tom području, primijeniti u praksi. Svi poticajni primjeri koji prate njegove liturgije, smjeraju u tom pravcu. Kada želimo živjeti liturgiju tako kako odgovara njenom duhu, i ako ne želimo izgubiti blaga i liturgijsku baštinu tradicije, obvezni smo prmijeniti te primjere i taj nauk. Povrh navedenoga, to je i veliki dar za toliko žurno nužnu vjersku naobrazbu kršćanskoga puka. To je perspektiva u kojoj treba gledati taj motuproprij koji potvrđuje mogućnost celebracije rimskim misalom Ivana XXIII.- onoga misala koji, uz promjene koje su uslijedile tijekom vremena, seže do vremena sv. Grgura Velikoga pa i ranije.

Svakako je istina da oni koji žele ostvariti svoje pravo da celebriraju ili sudjeluju na misi po "starom obredu", odnosno "izvanrednom obliku", imaju puno teškoća. Zapravo nema razloga za ta protivljenja ili čak sumnjičenja i etiketiranja poput "pretkoncilsko" ili još gore "antikoncilsko". Postoje različiti razlozi zašto je to tako, ali u konačnici se radi o motivima koji vode razumijevanju reforme liturgije shvaćene kao prekid, i koji leže izvan tradicije i "hermeneutike kontinuiteta", kako zahtijeva prava liturgijska reforma prema ispravnoj interpretaciji II. vatikanskoga. Ne smijemo zaboraviti da u liturgiji, napokon, diramo u samu bit vjere i Crkve, i zato je uvijek u povijesti, kad se nešto mijenjalo u liturgiji, dolazilo do napetosti pa čak i podjela.

- Od govora pape Benedikta XVI. rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005., u središtu je pontifikata nužnost tumačenja II. vatikanskog koncila u kontinuitetu, a ne u svjetlu prekida s prošlošću. Što to znači s liturgijskoga gledišta?

To, među ostalim, znači da ne možemo dovršiti liturgijsku obnovu, niti učiniti liturgiju središtem i izvorom kršćanskoga života, ako interpretacijskim ključem prekida prilazimo tradiciji koja nosi taj bogati izvor života i božanskoga dara, koji je hranio i oživljavao kršćanski puk. U tom su smislu pouke i primjeri Benedikta XVI. zaista temeljni. Zato moramo ozbiljne i duboke pouke koje on ima za nas, energično širiti, uključujući i ono što je rekao prije izbora za papu i što tako jasno izlaže u apostolskoj pobudnici "Sacramentum Caritatis".

- Kongregacija kojoj predstoji kardinal Cañizares, prošloga se ožujka sastala u punom sastavu i nakon toga predala Svetom Ocu neke prijedloge.

Kongregacija se u punom sastavu bavila u prvom redu euharistijskim klanjanjem, euharistijskim slavljem kao klanjanjem i klanjanjem izvan svete mise. Neke naše zajedničke zaključke predstavili smo Svetom Ocu. Ti zaključci, koje je Papa odobrio i na koje nas je ohrabrio, određuju rad Kongregacije za nadolazeće godine. Njihov je predmet ponovno oživljavanje i poticanje novog liturgijskog pokreta, koji u vjernosti nauku Koncila i pape Benedikta XVI., stavlja liturgiju na središnje mjesto koje joj pripada u životu Crkve.

Prijedlozi se odnose na poticanje i promicanje klanjanja koje se duguje Bogu kao Gospodinu u kršćanskoj liturgiji, koje je neodvojivo povezano sa stvrnom i bitnom prisutnošću Kristovom u Euharistijskom Sakramentu i neophodno za život Crkve. Prestanak zloporaba i njihovo ispravljanje- nažalost ima ih jako puno- nije rezultat sjednice u punom sastavu, ali to je naravno nešto što upravo pogađa samu liturgiju te budućnost Crkve i njenoga zajedništva. Na ovom pitanju- dakle, brojnih liturgijskih nepravilnosti i njihova ispravljanja- Kongregacija je već prije nekoliko godina objavila jednu vrlo značajnu instrukciju, koja nas sve obvezuje: "Redemptionis Sacramentum". Ukoliko kao katolici hoćemo nešto pridonijeti obnovi svijeta, ispravak postojećih nepravilnosti je obveza od prvorazrednog značenja.

Ti zaključci (zasjedanja u punom sastavu) nemaju, uostalom, za cilj spriječiti svaku kreativnost, ali ide se za tim da se promiče i ponovo oživi istina liturgije, njen najdublji smisao i njen vlastiti duh. Nitko od nas ne može previdjeti da liturgijska kreativnost, kako se često shvaća i prakticira, znači kraj liturgije i vodi njenoj sekularizaciji, jer stoji u proturječju prema biti liturgije.

- Govore li zaključci nešto o primjeni latinskoga jezika?

Ne, nije ništa rečeno o tomu da se latinskom u redovitom obredu dâ više prostora, također nije bilo riječi o dvojezičnim misalima, oni su se nakon Koncila na nekim mjestima već pojavili. Ali, ne smije se zaboraviti, da Koncil u Konstituciji "Sacrosanctum Concilium" ni na koji način ne dokida latinski, on ostaje poštovanja dostojan jezik rimskog obreda.

- Postoji još mnogo drugih važnih pitanja, okretanje prema istoku...

Nismo se na sjednici u punom sastavu bavili pitanjima kao što su "versus orientem", pričest na jezik, i ostalim pitanjima koja katkad povlače prigovor vraćanja natrag, konzervativizma ili elitizma. Također mislim da se tim važnim pitanjima, okretanje prema istoku, vidljivi križ na sredini oltara, pričest klečeći, gregorijanski koral, ne smije olako baviti. O njima se u svkom slučaju mora govoriti utemeljeno i s poznavanjem uzrokâ, tako kako govori Sveti Otac. Sve se to odnosi i promiče također istinu celebracije. Isto vrijedi za aktivno sudjelovanje, koje treba gledati u smislu kako je iznio Koncil i nikako drugačije.

Važno je da se liturgija slavi u istini i promiče u cijelom puku Božjem duh i smisao liturgije na način, da se od liturgije može živjeti. Od najvišeg je značenja da liturgija zrači i promiče duh svetosti i otajstva, kako bi u vjernicima opet oživjela svijest o stvarnoj prisutnosti Gospodinovoj i o daru Božjem koji je tu djelotvoran. Za to je potrebno klanjanje, štovanje, čašćenje, razmatranje, molitva, pohvale, zahvaljivanje i mnoge druge stvari koje su u opasnosti da budu izgubljene. Kada promatram ili sudjelujem u Papinim liturgijama, u kojima su već ostvarene mnoge ove stvari, sve je jasnije da se ovdje ne radi o rubnim pojavnostima, nego o stvarima koje u sebi samima i za istinu celebracije imaju veliku izražajnu snagu i poučnu vrijednost i čija izočnost predstavlja nedostatak."

Izvor: summorum-pontificum.de
Slika: Orbis Catholicus Secundus

utorak, veljače 02, 2010

Gospa od Dobrog Uspjeha

Na Svijećnicu se u nadbiskupiji glavnog ekvadorskog grada Quita slavi blagdan Gospe od Dobrog Uspjeha. Danas je posebno svečano jer se od 2. veljače 2010. pa do istoga dana 2011. obilježava 400. obljetnica priznanja ukazanja i posvete milosnog kipa. Svečanost je počela ružarijem u zoru (Rosario de la aurora) i procesijom od samostanske crkve koja je nadbiskupijsko svetište. Da bi se ovi događaji što dostojnije obilježili, opatica quitskih koncepcionistica je zamolila Apostolat Gospe od Dobroga Uspjeha za izradu sličica i medaljica za obilježavanje ovih obljetnica.

Nemoguće je govoriti o ovim događajima, a da ne spomenemo koludricu Reda Bezgrješnog Začeća i službenicu Božju, kojoj je puno ime, Marijana Franciska od Isusa Torres y Berriochoa. Rođena u Španjolskoj, u Novi svijet krenula je sa svojom tetom i pet njezinih susestara koje su se uputile u Quito na utemeljenje samostana. Sa četrnaest godina, 1577. i sama je ušla u red, a u dvadesetišestoj godini je postala opatica i obavljala tu službu do smrti; često uz veliki otpor ostalih koludrica koje su htjele ublažiti pravilo, tako da je čak završila u nekoj vrsti samostanskog zatvora.

Majka Marijana imala je ukazanja od 1582. do 1634. Gospa joj je otkrila mnoštvo budućih dramatičnih događaja u XIX. i osobito XX. st. i zatražila od nje da bude duša-žrtva, ne samo za svoj samostan ili svoju zemlju, nego za društvo i Katoličku crkvu koji će prolaziti tu duboku krizu u tim stoljećima. Evo nekih od događaja koji su se već ostvarili; Gospa je majci Marijani objavila da će Ekvador postati republika, da će postojati jedan pravi katolički predsjednik (Gabriel Garcia Moreno ) koji će zemlju posvetiti Presvetom Srcu Isusovu i kojega će ubiti masoni. Prorekla joj je da će Bezgrješno Začeće papa proglasiti dogmom, kao i papinu nezabludivost, te da će taj papa biti zatočenik u Vatikanu (Pio IX.). Za dvadeseto stoljeće je rekla da će biti stoljeće ćudoredne nečistoće, tek s malo djevičanskih duša, napadat će se brak i poticati ljude da žive u grijehu, ismijavati svećeništvo i Presveti Sakrament. Osobito sredinom XX. st. bit će svećenika koji će lišiti katolike pravoga nauka, zbog čega će dobri crkveni pastiri patiti, a događat će se svetogrđa i zloporabe sakramenata. Kako bi se ta zlokobna vremena skratila tražila je neprestane vapaje Nebeskom Ocu, molitve, pokoru, mrtvenje. Obećala je dobar uspjeh onima koji je u tim teškim vremenima budu zazivali pod imenom Gospe od Dobroga Uspjeha. Ta će pobožnost njenom čudesnom intervencijom pomoći obnovu Katoličke crkve u vrijeme kad se sve bude činilo izgubljenim. Ovo podsjeća na "trijumf Srca Marijina" iz fatimskih poruka.

Izradu kipa na utjehu i učvršćenje samostana i vjernika Quita i vjernika svih vremena, odakle će sipati milosti onima koji joj se utječu, Gospa je zatražila 16. siječnja 1599. Tako će ljudi u budućnosti moći vidjeti kolika je njena moć u ublaživanju božanske pravde i zadobivanju milosti i oproštenja grješnicima koji joj se obraćaju skrušena srca. Pogled na ovaj lik treba utješiti nevoljnike, jer je ona majka milosrđa koja je uvijek spremna čuti njihove vapaje i ublažiti im bol. Sljedećih deset godina se majka Marijana trudila ostvariti taj zahtjev. Biskup se složio 1610., a izrada je povjerena umjetniku Franciscu del Castillu. Međutim, on nije dovršio skulpturu, nego 1611., sv. Franjo Asiški, sveti arkanđeli i sama Gospa. Biskup je posvetio milosni lik 2. veljače 1611. Kip malog Isusa koji vidimo na slici nije originalan, jedna ga je koludrica za vrijeme revolucije sakrila, kako je umrla prije nego što je ikomu otkrila skrovište do danas nije pronađen. Prema Gospinu proroštvu koje se odnosi na taj događaj, kip malog Isusa će ponovo biti pronađen kad počne obnova Crkve. Milosni kip se čuva u klauzuri koncepcionističkih koludrica, a vjernici ga mogu vidjeti triput godišnje; od početka devetnice pred blagdan Svijećnice pa do 4. veljače, i u vrijeme svibanjskih i listopadskih pobožnosti.

Čudesni život majke Marijane od Isusa, završio je 16. siječnja 1634. Gospa joj je otkrila vrijeme smrti kao i da će ipak nakon trostoljetne skrivenosti njeno ime postati poznato; Marijana od Isusa je tražila da ostane nepoznata. Prvo čudo na njezin zagovor se dogodilo odmah nakon njene smrti kada je progledala slijepa djevojčica nakon što je dotaknuta cvijetom iz krune službenice Božje. Za vrijeme obnove samostana 1906. otvoren je njezin grob, a tijelo je pronađeno potpuno očuvano, jezik je bio mek i vlažan, a kosa bujna. Od 1986. postulator kauze je bio msgr. L. E. Cadena y Almeida koji je napisao dvije knjige o životu Marijane od Isusa; ovu koju vidimo na slici- Građa za izradu lika jedne svetice i Proročka poruka službenice Božje sestre Marijane Franciske od Isusa Torres y Berriochoa i njeno točno ispunjenje kroz stoljeća.

Molitva Gospi od Dobrog Uspjeha ; podsjetila me na molitvu Dušo Kristova-

Dušo Marijina, posveti me,
Tijelo Marijino, očisti me,
Srce Marijino, ražari me,
Žalosti Marijine, ohrabrite me,
Suze Marijine, utješite me,
O slatka Marijo, čuj me.
Svojim blagim očima, pogledaj me,
Svojim svetim stopama, vodi me,
Svoga Božanskoga Sina, moli za me,
Oproštenje grijeha mojih, zadobij mi,
Pobožnost Tvomu Ružariju, ulij mi,
Ljubav prema Bogu i bližnjemu, daruj mi,
Ne dopusti da se ikada odijelim od Tebe.
U času smrti, ohrabri me,
Od neprijatelja mojih, obrani me,
Štitom svoga Svetoga Imena, zaštiti me,
Plaštem svojim pokrij me.
U odlučnom času moje smrtne borbe, budi uza me,
Od umiranja u grijehu, oslobodi me,
U ruke Isusove, izruči me,
U vječne dvore uvedi me,
Da Te s anđelima i svetima, hvalim u vijeke vjekova.
Amen!


Izbor još nekih poveznica: Dos Corazones, Fish Eaters, America Needs Fatima

YouTube: 1, 2, 3

Slike: Devotos de la Santísima Virgen de El Buen Suceso, Virgen de El Buen Suceso