Intervju M. Bürgera s crkvenim pravnikom dr. G. Weishauptom o njegovu komentaru motuproprija "Summorum Pontificum", kao i o reformi redovitoga oblika rimskog obreda.
"- Velečasni, što Vas je potaknulo da komentirate motuproprij s crkvenopravne strane, nije li dovoljno jasan?
Zamisao da napišem crkvenopravni komentar o motupropriju 'Summorum Pontificum' došla mi je pri pripremi jednoga predavanja o crkvenopravnim temeljnim uvjetima primjene motuproprija u župama, koje sam održao prošloga ožujka u Herzogenrathu kod Achena. Motuproprij je zakonski tekst koji je određen za cjekokupnu Katoličku crkvu latinskoga obreda. Budući da je 'Summorum Pontificum' općenito formuliran i ne može uzeti u obzir pojedinačne slučajeve, potrebit je tumačenja i komentara.
Tekst sadrži puno pojmova i izraza koje treba razjasniti. Na primjer pojam "skupina vjernika". Što se podrazumijeva pod skupinom? Ili smiju li također vjernici koji žive izvan župe sudjelovati na misi? Kolika mora biti ta skupina? Kao što je poznato, augsburški biskup je u početku zahtijevao da skupina broji najmanje dvadesetpetero. Crkveni pravnici su to odbacili. Najmanji broj je troje. Tu se susreću i pitanja interpretiranja na koja zbog svoje općenite formulacije zakonski tekst ne daje odgovore. Također nije odgovoreno, barem ne izravno, na važno pitanje kakve posljedice motuproprij ima na obrazovanje za svećenike. Ili, može li se red čitanja iz Rimskog misala iz 1970. prenijeti na izvanredni oblik rimskog obreda?
Ta i mnoga druga pitanja treba razbistriti. Treba li motuproprij imati 'Sitz im Leben'-govoreći crkvenopravno, ako treba biti prihvaćen- mora biti primjenjiv. Ispravna primjena pretpostavlja poznavanje i interpretaciju normativnog teksta. To me potaknulo na sastavljanje komentara.
- U drugom poglavlju komentara se bavite pitanjem u kojoj mjeri, u celebraciji prema knjigama iz 1962., može doći do primjene postkoncilske sakramentalne stege. Do kojeg ste rezultata došli? Moraju li se oba područja promatrati odvojeno ili postoje dodiri- ako ne čak potpuno slaganje?
Liturgijska reforma nakon II. vatikanskog koncila vodila je do nekih promjena koje su dijelom pronašle put u Zakonik Katoličke crkve. Na primjer, disciplina euharistijskog posta, mogućnost, pod određenim pretpostavkama, dvaput se isti dan pričestiti. U 'novom redu' postoji služba izvanrednog djelitelja pričesti, dakle laika, koji u nuždi, nedostatku klerika, smije pričešćivati, kao i ministrantica. Delikatno je pitanje o načinu pričešćivanja. Došao sam do rezultata da se poslijekoncilske promjene ne mogu jednostavno primijeniti na izvanredni oblik rimskog obreda.
Načelno vrijedi da svećenici i vjernici trebaju obdržavati onu disciplinu koja je vrijedila do objavljivanja Rimskog misala iz 1962. To na primjer znači da se ne mogu u izvanredni oblik "umetnuti" ministrantice i izvanredni djelitelji pričesti. Kod zapovijedi euharistijskoga posta to je nešto drugačije. Tu ne treba primjenjivati strožiju stegu staroga crkvenoga prava. Vjernici se dakle mogu slobodno odlučiti za jednu ili za drugu disciplinu.
- Dosad je Vaš komentar bio samo online. Možemo li računati s objavljivanjem u obliku knjige?
Da, nadam se da će do 7. srpnja 2010., najkasnije do 14. rujna 2010. moj komentar biti na raspolaganju kao knjiga. Motuproprij će 7. srpnja 2010. imati tri godine, a pravnu snagu ima od 14. rujna 2007. Biskupi trebaju do 7. srpnja ove godine izvijestiti Rim o svojim iskustvima s uvođenjem motuproprija. Očekujem nakon biskupskih izvještaja iz Vatikana jedan naputak o interpretaciji i provođenju motuproprija. Taj naputak može uzeti u obzir iskustva proteklih triju godina stečena u mjesnim crkvama.
Uostalom, na njemačkom govornom prostoru već postoje dvije prave crkvenopravne monografije o motupropriju. Wolfgang F. Rothe bio je prvi koji se iscrpno posvetio temi u svojoj knjizi 'Liturgijsko pomirenje'. Njegov je komentar namijenjen za studij i praksu, i već sada vrijedi za standardno djelo. Nedavno se pojavio drugi komentar minhenskog kanonista Martina Rehaka s naslovom "Izvanredna uporaba starijegg oblika rimskog obreda". Taj komentar upravo čitam i rado ću za 'kathnews' napisti recenziju. Pored toga postoji niz uradaka i manjih članaka o motupropriju, ne samo na njemačkom jezičnom prostoru. Znanost o crkvenom pravu ima veliki interes za motuproprij.
- Važna točka Vašega komentara je 'reforma reforme'. Nedavno je također msgr. Guido Marini, papinski ceremonijar, održao predavanje o toj temi. To pokazuje kolika je Papina skrb za tu temu. Koji su to prvi koraci već ustanovljeni kod pape Benedikta XVI.?
Prije svega to je način na koji sam Benedikt XVI. celebrira. On kao celebrant ne stoji u prvom planu, nego stupa iza Onoga koga zastupa i u čijoj osobi djeluje. u vjernom izvršavanju obreda pokazuje nam što je 'umijeće celebriranja', 'ars celebrandi'. Zatim upada u oči kod papinskih misa papinski oltar, raspored svijećnjaka i mjesto oltarnoga križa. Ovdje vidimo da Papa 'drži svoju riječ'; ono što je uvijek govorio i što je u svojim spisima formulirao, sam ostvaruje. Sve to ide u korist sakralnosti papinskih misa. Vidi se i osjeća razlika naprema ranijim papinskim liturgijama. U Cappeli Sistini i u Cappeli Paolini Apostolske palače, kao i u njegovoj privatnoj kapeli, Papa slavi 'prema Gospodinu', a ne 'prema narodu'. Poznato je da je to način predviđen i u Novom redu. Papa tu čini samo ono što je vrijedeće pravno stanje. Isto vrijedi vrijedi za češću primjenu latinskog i pričest na jezik.
Papa nam daje primjer kako treba slaviti misu prema vrijedećem Novom redu. Mogu se samo nadati i željeti da se i u našim zajednicama okrenemo tom načinu celebracije. Tako bismo došli mrvicu bliže prihvaćanju liturgijske konstitucije II. vatikanskog koncila , 'Sacrosanctum Concilium'. Našom dosadašnjom liturgijskom praksom još smo daleko od toga.
- Koje korake predlažete u 'reformi reforme', pored onoga što je dosad učinjeno?
Ulazni obredi mise, prije svega pokornički čin, moraju se neodložno ponovo razmotriti. Ne može ostati ovako, tako ne zadovoljava. Prije svega pokornički čin trebao bi uvijek biti 'prema Gospodinu'. Ovdje se ne radi o dijalogu između svećenika i puka, nego se svi usmjeravaju, u kajanju i poniznosti, Gospodinu. Znak mira ne bi se više trebao izmjenjivati pred pričest, nego nakon molitve vjernika, dakle između službe riječi i euharistijske službe. Nove bi euharistijske molitve trebalo zamijeniti starima. Ne bi trebalo govoriti o pripremi darova, nego opet o prikazanju, što se ovdje događa to je pretposveta žrtvenih darova, kruha i vina i njihova priprema za pretvorbu. Euharistijske bi molitve trebalo ograničiti na četiri službene, pri čemu rimski kanon treba biti pravilo, kako već predviđa opći uvod u misal Pavla VI. Bio bi važan i tihi kanon, barem bi riječi pretvorbe trebalo tiho izgovarati.
Ali, vjerujem da smo mogli uvesti već ono što je pravno predviđeno- latinski bogoštovni jezik, gregorijanski koral, i klasična polifonija, celebracija 'prema Gospodinu' i pričest na jezik- napravili bismo već važan korak prema 'reformi reforme' u smislu ostvarenja onoga što je već vrijedeće liturgijsko pravo. Drugi bi korak bila neka izravna poboljšanja u samom Novom redu Pavla VI. 'Reforma reforme' ponajprije znači da se provede ono što je već predviđeno, a zatim da se ono što treba poboljšati u misalu Pavla VI. promijeni po uzoru na Rimski misal Pija V., odnosno ugledajući se na tradiciju. Referentna točka 'reforme reforme' je prema riječima Josepha Ratzingera, odnosno Benedikta XVI. Rimski misal iz 1962. Dakle, redoviti oblik rimskog obreda obnavljat će se u svjetlu tzv. izvanrednog oblika.
- Puno hvala za intervju, velečasni!"
"- Velečasni, što Vas je potaknulo da komentirate motuproprij s crkvenopravne strane, nije li dovoljno jasan?
Zamisao da napišem crkvenopravni komentar o motupropriju 'Summorum Pontificum' došla mi je pri pripremi jednoga predavanja o crkvenopravnim temeljnim uvjetima primjene motuproprija u župama, koje sam održao prošloga ožujka u Herzogenrathu kod Achena. Motuproprij je zakonski tekst koji je određen za cjekokupnu Katoličku crkvu latinskoga obreda. Budući da je 'Summorum Pontificum' općenito formuliran i ne može uzeti u obzir pojedinačne slučajeve, potrebit je tumačenja i komentara.
Tekst sadrži puno pojmova i izraza koje treba razjasniti. Na primjer pojam "skupina vjernika". Što se podrazumijeva pod skupinom? Ili smiju li također vjernici koji žive izvan župe sudjelovati na misi? Kolika mora biti ta skupina? Kao što je poznato, augsburški biskup je u početku zahtijevao da skupina broji najmanje dvadesetpetero. Crkveni pravnici su to odbacili. Najmanji broj je troje. Tu se susreću i pitanja interpretiranja na koja zbog svoje općenite formulacije zakonski tekst ne daje odgovore. Također nije odgovoreno, barem ne izravno, na važno pitanje kakve posljedice motuproprij ima na obrazovanje za svećenike. Ili, može li se red čitanja iz Rimskog misala iz 1970. prenijeti na izvanredni oblik rimskog obreda?
Ta i mnoga druga pitanja treba razbistriti. Treba li motuproprij imati 'Sitz im Leben'-govoreći crkvenopravno, ako treba biti prihvaćen- mora biti primjenjiv. Ispravna primjena pretpostavlja poznavanje i interpretaciju normativnog teksta. To me potaknulo na sastavljanje komentara.
- U drugom poglavlju komentara se bavite pitanjem u kojoj mjeri, u celebraciji prema knjigama iz 1962., može doći do primjene postkoncilske sakramentalne stege. Do kojeg ste rezultata došli? Moraju li se oba područja promatrati odvojeno ili postoje dodiri- ako ne čak potpuno slaganje?
Liturgijska reforma nakon II. vatikanskog koncila vodila je do nekih promjena koje su dijelom pronašle put u Zakonik Katoličke crkve. Na primjer, disciplina euharistijskog posta, mogućnost, pod određenim pretpostavkama, dvaput se isti dan pričestiti. U 'novom redu' postoji služba izvanrednog djelitelja pričesti, dakle laika, koji u nuždi, nedostatku klerika, smije pričešćivati, kao i ministrantica. Delikatno je pitanje o načinu pričešćivanja. Došao sam do rezultata da se poslijekoncilske promjene ne mogu jednostavno primijeniti na izvanredni oblik rimskog obreda.
Načelno vrijedi da svećenici i vjernici trebaju obdržavati onu disciplinu koja je vrijedila do objavljivanja Rimskog misala iz 1962. To na primjer znači da se ne mogu u izvanredni oblik "umetnuti" ministrantice i izvanredni djelitelji pričesti. Kod zapovijedi euharistijskoga posta to je nešto drugačije. Tu ne treba primjenjivati strožiju stegu staroga crkvenoga prava. Vjernici se dakle mogu slobodno odlučiti za jednu ili za drugu disciplinu.
- Dosad je Vaš komentar bio samo online. Možemo li računati s objavljivanjem u obliku knjige?
Da, nadam se da će do 7. srpnja 2010., najkasnije do 14. rujna 2010. moj komentar biti na raspolaganju kao knjiga. Motuproprij će 7. srpnja 2010. imati tri godine, a pravnu snagu ima od 14. rujna 2007. Biskupi trebaju do 7. srpnja ove godine izvijestiti Rim o svojim iskustvima s uvođenjem motuproprija. Očekujem nakon biskupskih izvještaja iz Vatikana jedan naputak o interpretaciji i provođenju motuproprija. Taj naputak može uzeti u obzir iskustva proteklih triju godina stečena u mjesnim crkvama.
Uostalom, na njemačkom govornom prostoru već postoje dvije prave crkvenopravne monografije o motupropriju. Wolfgang F. Rothe bio je prvi koji se iscrpno posvetio temi u svojoj knjizi 'Liturgijsko pomirenje'. Njegov je komentar namijenjen za studij i praksu, i već sada vrijedi za standardno djelo. Nedavno se pojavio drugi komentar minhenskog kanonista Martina Rehaka s naslovom "Izvanredna uporaba starijegg oblika rimskog obreda". Taj komentar upravo čitam i rado ću za 'kathnews' napisti recenziju. Pored toga postoji niz uradaka i manjih članaka o motupropriju, ne samo na njemačkom jezičnom prostoru. Znanost o crkvenom pravu ima veliki interes za motuproprij.
- Važna točka Vašega komentara je 'reforma reforme'. Nedavno je također msgr. Guido Marini, papinski ceremonijar, održao predavanje o toj temi. To pokazuje kolika je Papina skrb za tu temu. Koji su to prvi koraci već ustanovljeni kod pape Benedikta XVI.?
Prije svega to je način na koji sam Benedikt XVI. celebrira. On kao celebrant ne stoji u prvom planu, nego stupa iza Onoga koga zastupa i u čijoj osobi djeluje. u vjernom izvršavanju obreda pokazuje nam što je 'umijeće celebriranja', 'ars celebrandi'. Zatim upada u oči kod papinskih misa papinski oltar, raspored svijećnjaka i mjesto oltarnoga križa. Ovdje vidimo da Papa 'drži svoju riječ'; ono što je uvijek govorio i što je u svojim spisima formulirao, sam ostvaruje. Sve to ide u korist sakralnosti papinskih misa. Vidi se i osjeća razlika naprema ranijim papinskim liturgijama. U Cappeli Sistini i u Cappeli Paolini Apostolske palače, kao i u njegovoj privatnoj kapeli, Papa slavi 'prema Gospodinu', a ne 'prema narodu'. Poznato je da je to način predviđen i u Novom redu. Papa tu čini samo ono što je vrijedeće pravno stanje. Isto vrijedi vrijedi za češću primjenu latinskog i pričest na jezik.
Papa nam daje primjer kako treba slaviti misu prema vrijedećem Novom redu. Mogu se samo nadati i željeti da se i u našim zajednicama okrenemo tom načinu celebracije. Tako bismo došli mrvicu bliže prihvaćanju liturgijske konstitucije II. vatikanskog koncila , 'Sacrosanctum Concilium'. Našom dosadašnjom liturgijskom praksom još smo daleko od toga.
- Koje korake predlažete u 'reformi reforme', pored onoga što je dosad učinjeno?
Ulazni obredi mise, prije svega pokornički čin, moraju se neodložno ponovo razmotriti. Ne može ostati ovako, tako ne zadovoljava. Prije svega pokornički čin trebao bi uvijek biti 'prema Gospodinu'. Ovdje se ne radi o dijalogu između svećenika i puka, nego se svi usmjeravaju, u kajanju i poniznosti, Gospodinu. Znak mira ne bi se više trebao izmjenjivati pred pričest, nego nakon molitve vjernika, dakle između službe riječi i euharistijske službe. Nove bi euharistijske molitve trebalo zamijeniti starima. Ne bi trebalo govoriti o pripremi darova, nego opet o prikazanju, što se ovdje događa to je pretposveta žrtvenih darova, kruha i vina i njihova priprema za pretvorbu. Euharistijske bi molitve trebalo ograničiti na četiri službene, pri čemu rimski kanon treba biti pravilo, kako već predviđa opći uvod u misal Pavla VI. Bio bi važan i tihi kanon, barem bi riječi pretvorbe trebalo tiho izgovarati.
Ali, vjerujem da smo mogli uvesti već ono što je pravno predviđeno- latinski bogoštovni jezik, gregorijanski koral, i klasična polifonija, celebracija 'prema Gospodinu' i pričest na jezik- napravili bismo već važan korak prema 'reformi reforme' u smislu ostvarenja onoga što je već vrijedeće liturgijsko pravo. Drugi bi korak bila neka izravna poboljšanja u samom Novom redu Pavla VI. 'Reforma reforme' ponajprije znači da se provede ono što je već predviđeno, a zatim da se ono što treba poboljšati u misalu Pavla VI. promijeni po uzoru na Rimski misal Pija V., odnosno ugledajući se na tradiciju. Referentna točka 'reforme reforme' je prema riječima Josepha Ratzingera, odnosno Benedikta XVI. Rimski misal iz 1962. Dakle, redoviti oblik rimskog obreda obnavljat će se u svjetlu tzv. izvanrednog oblika.
- Puno hvala za intervju, velečasni!"
Izvor: EXSVLTET
.jpg)
Bas me zanima na cemu temelji svoja razmisljanja o izvanrednim djeliteljima pricesti, ministranticama i euharistijskom postu.
OdgovoriIzbrišiIsprika na kašnjenju!
OdgovoriIzbrišiOn to gleda pod tri kriterija- je li nešto pravo na koje imamo po krštenju, zatim radi li se o disciplini koja se odnosi na obred i je li to od obreda neovisna vježba euharistijske pobožnosti.
Isključuje laike djelitelje pričesti zato što to ne poznaje izvanredni oblik, podjela pričesti po laicima nije pravo utemeljeno po krštenju i zato što ranija disciplina odnosno staro pravo ne poznaje izvanredne djelitelje.
Olakšanja za pričest treba promatrati kao norme euharistijske pobožnosti, one nemaju veze s odvijanjem liturgije pa je onda slobodno izabrati raniju ili novu disciplinu. Ono što tu začuđuje je da on misli kako je pod nekim uvjetima (zbog toga što su ljudi tamo navikli na pričest na ruku) moguća i pričest na ruku jer pravo na pričest ima prednost pred načinom na koji se ona prima (ja bih rekao da se taj zamišljeni netko ne mora baš tad pričestiti); ipak to ne ohrabruje, nego traži pastoralnu pouku. Zatim, pričest pod obje prilike nije nužna za spasenje jer je sav Krist nazočan pod svakom prilikom.
Nadam se da sam dobro sažeo!