PAX IN PRÆLIO

Benediktinci Bezgrješne na svojoj su stranici prenijeli vijest o primanju habita jedne svoje sestre, koja je uzela ime po sv. Ivani Arškoj, i o primanju jedne postulantice.

"Prije gotovo tri godine nastala je zajednica benediktinki Bezgrješne i smjestila se u nekadašnjim zgradama monaha u Villatalli, nakon što su se oni preselili u mjesto Taggia.

Stari je običaj benediktinaca da imaju zajednicu sestara nedaleko od zajednice braće. Velika nam je radost što vam možemo predstaviti osnivački skupinu, koju preporučujemo vašoj molitvi i materijalnoj potpori.

Naše koludrice u srcu Crkve žive veliku doktrinarnu tradiciju, liturgijsku i monastičku, koje su stupovi čitavoga posvećenog života i temelj naše katoličke vjere. Dom Gerard, koji je napisao tako lijepu i duboku posvetu Bezgrješnom Srcu Marijinu, ovako se na to pozvao: 'stoga te molimo za milost da uvijek kao najbolje jamce najčistije katoličke vjere i najviše svetosti očuvamo dvostruki bedem svetog pravila i svete liturgije'. 

Potrebna je vojska puna žara da se Boga ljubi, časti, služi, da se sve obnovi u Kristu. Dom Romain Banquet je kazao: 'Djelo Božje nije spokoj, nego borba, i to pobjedonosna borba. Štovanje koje dajemo Bogu kao neposrednu posljedicu ima borbu vjere, borbu ufanja, borbu duha protiv moćî tmine. Mi smo Božji bojovnici, Njegova vojska postrojena za bitku'.

Zato su naše koludrice kao svoj moto uzele: 'PAX IN PRÆLIO', mir usred borbe. Ta borba je molitva kojoj se koludrice posvećuju da milost i Bog ne budu odsutni sa zemlje: 'samostani (...) su veze koje osiguravaju trajnost vječnoga u vremenu (...) jer donose tu apsolutnu protutežu bez koje bi svijet, koji je odabrao materijalno protiv duhovnoga i čovjeka pretpostavio Bogu, skliznuo niza liticu u ništavilo' (G. Thibon).

Za pomoć našim koludricama: donacije možete slati preko bankovnog računa na margini stranice s napomenom: 'za koludrice'. Ako je moguće, navedite svoje ime i adresu jer bi vam htjele osobno zahvaliti i poslati vam svoje glasilo."

Izvor i slike: Benediktiner der Immakulata

Sveta glazba

Usred kaosa i nevjerojatnog pada u koji sve dublje tonemo zadnjih godina (1, 2, 3), utješno je znati da postoje redovničke oaze koje za sada uspijevaju izbjeći raznim vizitatorima i komesarima te skromno nastavljaju s načinom života koji su pokazali svetci.

U okviru Apostolske administrature sv. Ivana M. Vianneyja djeluju redovnice Služavke Marije Pomoćnice i Isusa Vrhovnog i Vječnog Svećenika. U župi pod zaštitom sv. Gerarda Majelle žive mještovitim životom. Poglavarica Marija de Lourdes govori u intervjuu za portal Schola Cantorum:

"Naše su aktivnosti jednostavne: budući da naše pravilo predviđa aktivni i kontemplativni život, posvećujemo se molitvi, meditaciji i klanjanju Presvetom sakramentu. Imamo milost što možemo svakoga dana sudjelovati na misi koja se čita u našem samostanu. Osim toga, svaki se dan posvećujemo radu. Neke kućnim poslovima, a druge poučavanjem, jer su neke naše sestre učiteljice u osnovnoj školi, djeluju u Kolegiju sv. Gerarda.

- Koja su još pravila dio vašega konventualnog života?

Svaki dan molimo božanski oficij, a noću svečano pjevamo kompletorij. Tu je i ručni rad pa i vrijeme za studij, uključujući studij glazbe."

Neke su redovnice određene za orguljašice, a koristice redovito vježbaju pjevanje s dvostrukim ciljem: "da bi učile pjevati časoslov prema liturgijskom vremenu i da bi mogle pripremiti kor za nedjeljne i blagdanske mise".

Ove su sestre primjer kako se i u skromnim uvjetima može posvetiti dužna pozornost svetoj glazbi. Poglavaričino je iskustvo da njihov zbor pomaže vjernicima da "na plemenitiji način kontempliraju liturgiju". Prvenstveno gregorijansko pjevanje "može poslužiti za poboljšanje pobožnosti i za privlačenje sve više ljudi našem Gospodinu".

Izvor i slika: Schola Cantorum

Gospa od Kane

Bijela boja kod redova i kongregacija koje slijede pravilo sv. Benedikta (cisterciti, virginijanci, olivetanci) redovito upućuje na Blaženu Djevicu Mariju. Tako je i s tradicijskim benediktincima s Tasmanije. Bijelu boju habita i kukule izabrali su zato da bi počastili Gospino vazdadjevičanstvo.

Zajednicu je osnovao o. Pio Marija, koludar bendiktinaca iz Flavignyja. Međutim, novi samostan nije povezan s njegovom matičnom opatijom, nego je samostalni osnutak. Koludri se drže tradicionalne mise i monaškog brevijara.

Kanonsko priznanje dao im je hobartski nadbiskup J. Porteous 2017. godine. Imanje Jerusalem u Colebrooku baza im je s koje šire svoju aktivnost i na ostale australske države. 

Važna aktivnost koju je o. Pio presadio iz Flavignyja u novi samostan duhovne su vježbe sv. Ignacija Loyolskog (1, 2). Zapravo, niz duhovnih vježbi koje je na traženje laika godinama vodio u Australiji prethodio je osnutku samostana. U njima vide "neprocjenjivo sredstvo za obraćenje duša i za njihov stalni napredak u postizanju svetosti" te istodobno njihovu radu daju apostolsku i misionarsku dimenziju.

Novom se prioratu brzo priključilo nekoliko kandidata. Vjerojatno prvo monaško zavjetovanje u tasmanskoj povijesti bilo je već u prosincu 2018. Prve niže redove nadbiskup je dvojici koludara podijelio 2021. godine.

Nakon što su se smjestili u privremene prostore, žele izgraditi pravu crkvu i samostan koji neće biti samo dom monasima, nego će imati i dodatne zgrade za laike koji žele provesti vrijeme s njima i sudjelovati u molitvi i radu. 

Za budućnost se planira osnutak samostana za tradicijske benediktinke čija bi pomoć bila posebno vrijedna u duhovnim vježbama za žene, a naročito kao prilika djevojkama da ostvare duhovni poziv u svojoj domovini u skladu s neiskvarenom tradicijom Crkve.

I za kraj jedna misao s mrežne stranice ovih bijelih benediktinaca: 

"Nema sumnje o tomu da je sv. Benedikt relevantan za naše vrijeme, baš kako je bio i u VI. st. On još uvijek nudi svoje samostane kao luke muškarcima i ženama koji zaista traže Boga, koji žele spasiti svoje duše za vječnost, a ovdje dolje pronaći mir. Taj mladić koji je ostavio svijet da bi ga spasio - postavši utemeljitelj koludarskog života na Zapadu, učitelj uljudbe, glasonoša kršćanske vjere - također je glasnik mira, božanskoga mira koji odiše od njegove osobe i njegovih pravih sinova i kćeri. Mir - pax, drugo veliko benediktinsko geslo - plod je života življenoga u harmoniji kakvu želi Bog, život koji stvara mir i sklad za druge oblikuje jedinstvo u obiteljima i među narodima. Ima li danas veće potrebe?"

Izvor i slike: Notre Dame Priory

Reparatio

Sestre Gospe od Nadoknade tradicijska su kontemplativna zajednica pod pravilom sv. Benedikta. U zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom prikazuju Euharistijskom Srcu Isusovu molitve, žrtve i svoje siromaštvo za nebrojene prijestupe ljudi, posebno za mane i slabosti svećenika i redovnika, te istodobno mole i za boljitak tih istih ljudi koji po pravdi zavrjeđuju kaznu Svemogućeg Boga.

Plavi habit sestrama služi kao podsjetnik na Gospinu zaštitu i na nasljedovanje njezinih krjeposti. Prihvatile su ga u svibnju 2019. Te je godine na blagdan Uznesenja vječne zavjete položila majka Izidora Marija, a sestra Benedikta Marija zavjete na tri godine.

Mlada redovnička zajednica nastoji izgraditi samostan i pravu kapelicu u kojoj bi jednoga dana mogli održavati ne samo dnevno, nego također vječno klanjanje Euharistijskom Srcu po Djevici Mariji. To im je nadahnuće koje ih vodi: klanjati se Kristu koji kraljuje u Mariji.

Jedan dan izgleda otprilike ovako: 

4:20 ustajanje
4:50 statio / ispit
5:00 pohvale, božansko čitanje
6:00 prvi i treći čas, kraj velike šutnje
7:00 ordo, čitanje
7:45 sv. misa
9:00 doručak
9:30 rad
11:30 šesti i deveti čas
12:00 ručak
13:30 rad
17:00 duhovno štivo
17:30 večernja
18:00 večernji obrok
18:30 ružarij
19:00 odmor
20:00 kompletorij, početak velike šutnje
21:00 gašenje svjetla

Sestre kandidatice koje se zanimaju za ulazak u samostan upozoravaju da se tu ne radi o romantičnoj zamisli, nego o teškom putu na kojem se treba herojski prepustiti Providnosti i prihvatiti obilje izazova, nesigurnosti i prilika za žrtvu i samozatajenje.

Procvat mnoštva ovakvih pobožnih zajednica najsigurniji je dokaz vitalnosti vjere i tradicije usprkos novim pokušajima onih koji tragikomično žele ponovo pokrenuti rat koji su davno izgubili.

Prema: sistersofourladyofreparation.org, facebook.com
Slike: WIKIMEDIA COMMONS (1, 2)

Arktik

Oko 250 km sjeverno od Arktičkoga kruga smjestio se samostan sv. Josipa sestara Zajednice Marijine janjadi. U bijeloj pustinji redovnice mole i žrtvuju se za spasenje duša. Posebno u dugim polarnim noćima prikazuju svoje molitve za sve koji žive u tami da nađu svjetlo Kristovo. 

Utemeljiteljica je s. Amada koja se na katoličku vjeru bila obratila u svojim 20-im godinama i potom je provela 30 godina kao misionarka ljubavi u Indiji, na Kosovu, Italiji, Albaniji, Islandu i u Ujedinjenoj Kraljevini. 

Godine 2011. od štokholmskog je biskupa dobila dopuštenje da pokrene kontemplativnu zajednicu. Iako su im nedostajala sredstva čak i za smještaj, brzo su našle one koji su osjetili njihovu pobožnost i bili spremni pomoći. Jedan im je Norvežanin, uvjeren u važnost katoličke prisutnosti na dalekom sjeveru, osigurao dom. Budući da njihov samostan na rubu svijeta privlači sve više namjernika, uz pomoć prijatelja arhitekta staru školu žele pretvoriti u pravi samostan s kapelom. Arhitekt je zamislio drveni samostan s dobrom izolacijom koji bi odgovarao podneblju gdje zime počinju rano i traju vrlo dugo.

Tradicionalna misa prvi je put služena u samostanu 2016. Usprkos tomu što im je do tada bila nepoznata, odmah su osjetile privlačnost drevne mise i potrebu da je uvedu u svoj život. 

Otkada se 2020. doselio jedan benediktinac koji poput njih želi živjeti kontemplativnim pustinjačkim životom, sestre mogu imati sakramente i misu prema klasičnom rimskom obredu, što posebno ističu na svojoj internetskoj stranici. 

Jedan dan izgleda ovako:

4:25 ustajanje

4:45 meditacija

5:30 pohvale

6:00 sveta misa (nedjeljom u 10:00)

7:30 doručak u ćeliji

8:00 molitva sv. Josipu i plan za dotični dan

8:30 krunica

9:00 euharistijsko klanjanje (tišina)

10:00 rad

12:00 Mali oficij na čast Bezgrješnom Začeću

12:25 ručak u ćeliji

14:30 duhovno štivo

15:30 osobna molitva / adoracija / rad

17:00 euharistijsko klanjanje (tišina)

18:00 večernja

19:00 večera u šutnji, same u ćeliji (blagujemo zajedno triput tjedno), studij, duhovno čitanje, osobna molitva

20:30 kompletorij

Blažena Djevica Marija je naša Majka, Pastirica i Kraljica. Imamo pouzdanja u njezinu prateću pomoć i želimo ostati u njezinoj blizini i prijateljstvu. Majka Isusova moli za suradnike u Božjem planu spasenja za spas duša. Janje Marijino potpuno se predaje Bezgrješnom Srcu Marijinu gdje prikazujemo svoje molitve i živote za spas duša ovdje u Skandinaviji te za rast Katoličke Crkve u tim zemljama, za obnovu Crkve i ponovnu uspostavu Tradicije.

Naša je duhovnost potpuno predanje Božjoj providnosti. To znači pouzdavati se u Boga uvijek i u svemu.

U Njegovoj Providnosti motrimo Božju mudrost i dobrotu te Njegovu želju da se pouzdajemo u Njega.

Radost zajedništva s Kristom izvor je naše šutnje. On u meni i ja u Njemu. U šutnji živimo od unutarnje privlačnosti prema Bogu. Pravo međusobno zajedništvo počinje u šutnji koju dijelimo. U šutnji susrećemo Boga. Njegov je jezik šutnja. U šutnji susrećemo također Mariju, našu majku. Susrećemo svetce i anđele kao prave žive prijatelje i zagovornike; uistinu, tu susrećemo cijelo čovječanstvo!

Prema: mariaslamm.se, catholicworldreport.com
Slike: mariaslamm.se

Primogenita filia Ecclesiæ

Red sv. Remigija zajednica je nastala iz ljubavi utemeljiteljâ prema svojoj domovini Francuskoj. Dvojica svećenika Ustanove Krista Kralja, usto i braća, F. i S. Goupil, pokrenuli su 2017. godine ovu inicijativu u Biskupiji Fréjus-Toulon sa svrhom povratka Francuske zavjetima njezina krštenja. Ime nove zajednice izabrano je upravo s pogledom na tu misiju: sv. Remigij krstio je kralja Klodviga I.

Pridružiti se, svaki na svoj način, mogu klerici i laici. Svećenici su danas dio Kaptola sv. Remigija ustanovljenoga 8. listopada 2018. ad experimentum kao udruženja dijecezanskog prava. Laici su kao dio Reda zamišljeni već od prvih početaka nove ustanove. Članovi drugih biskupija i kongregacija također mogu biti pridruženi ovom djelu.

Svećenici nove ustanove žive načinom života svjetovnih kanonika kolegijalnih kaptola. Takve je zajednice bila uništila Civilna konstitucija klera 12. srpnja 1790. Nadahnjuju se na salezijanskoj duhovnosti i na duhovnosti Francuske škole. Sveta misa i obredi odvijaju se prema klasičnoj latinskoj liturgiji koja je "riznica, srce i izvor Reda".

Geslo Dođi kraljevstvo tvoje poticaj im je da rade na dolasku društvenoga kraljevstva Krista Kralja, posebno u Francuskoj; da ta zemlja, po riječima Pija XI., kao prvorođena kći Crkve, opet "mišlju, djelom, ljubavlju grije, čuva, razvija drevne i slavne tradicije na dobro vjere i domovine". Zato se božanski oficij i svete mise na nedjelje i blagdane služe pro Francia. 

Prema: frejustoulon.fr, ordredesaintremi.fr

Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Facebook

Marijanski franjevci

Sveti Maksimilijan Kolbe, čije je djelo predstavljalo zvijezdu vodilju franjevcima Bezgrješne, pogubljen je na današnji dan, 14. kolovoza 1941. Komesarijat nametnut spomenutom mladom redu uništio je izvornu karizmu te zajednice, a pokušaji za obnovom bili su okrutno ugušeni. Ipak, u Engleskoj je jedan biskup bio dovoljno odvažan i omogućio je početak novoj franjevačkoj marijanskoj zajednici pod vodstvom poznatoga teologa fra Serafina M. Lanzette.

Mala franjevačka skupina razvijala se podalje od medija pa je prošlomjesečna vijest o ređenju fratara Obitelji Marije Bezgrješne i sv. Franje bila lijepo i neočekivano iznenađenje. Biskup Portsmoutha podijelio je svećenički red po klasičnom rimskom obredu četvorici njihovih članova: fra Filomenu, fra Rozariju, fra Mihaelu i fra Faustinu.

O sebi ukratko kažu: "Gosportski marijanski franjevci zajednica su klerika i redovnika pri rimokatoličkoj župi sv. Marije i sv. Kolumbe. Redovnička zajednica živi životom pokore i molitve prema duhu sv. Franje Asiškog i sv. Maksimilijana Kolbea. 

Kao redovnici smo na poseban način posvećeni Blaženoj Djevici Mariji i svim mogućim sredstvima širimo pobožnost prema Majci Božjoj u dušama ljudi.

Molimo za vaše molitve da bi pomogle naš pastoralni rad, kako bismo po Bezgrješnom Srcu Marijinu pridobili duše za Srce Isusovo." (izvor)

Na stranici Portsmouthske biskupije možete pročitati intervju koji je dao fra Rozario o svom pozivu, a ovdje izdvajam njegovu poruku onima koji razmišljaju o redovništvu:

"Idite za zvanjem! Ne oklijevajte. Ne sumnjajte o Božjoj dobroti. On vam želi dati sve, a dat će vam sve ako mu vjerujete. Što je to 'sve'? To je On sam. Dat će potpuno sama sebe onomu tko mu vjeruje. On je sve. On je ljubav, On je mir, On je radost, On je vječni život. Vječni je život za one koji čine ono što je Bog zatražio od njih da naprave u ovom životu, za one koji Bogu ne kažu 'ne', nego 'da'. Ako vas Bog zove, pobrinite se da kažete 'da' i da mu vjerujete - neće vam htjeti dati ništa loše, naprotiv, želi vam dati svoju dobrotu jer Bog je sama dobrota i želi vam dati sebe.

Kao prvo, savjetovao bih vas da mnogo molite krunicu i tražite da vam Gospa pomogne. Rastite u ljubavi i pobožnosti prema Njoj jer je Bog Njoj dao sve što trebamo da ispunimo Njegov plan za nas - svakomu je od nas dao poslanje. Molite se Duhu Svetom da vas dovede do dobra svećenika koji Vam može dati dobar savjet, i koji vam može biti duhovni vođa (onaj koji vas usmjerava u duhovnom životu).

I konačno, rekao bih, 'ne bojte se'. Ne bojte se svojih slabosti; ako shvatite da ste još ista grešna osoba sa svim svojim sklonostima i lošim kvalitetama. Idite naprijed i držite se za ruku Majke Božje, Ona će biti s vama na svakom koraku puta. Nikad ne ispuštajte Njezinu ruku i uvijek joj se obraćajte. Ona će vas privesti Isusu, učiniti da shvatite sve što On od vas traži. Preporučio bih vam da se posvetite Mariji. Možete o tomu pitati svoga župnika ili svećenika koji poznaje Gospu i pobožnost prema Njoj. Ona će se o svemu brinuti za vas." (izvor)

Slike: Facebook.com/stmarysandstcolumbasrccgosport (1, 2, 6), stmarysgosport.org.uk (5), lmschairman.org (3, 4)

J M J

Samostani karmelićanki koje su se vratile starom obredu i dalje izvrsno napreduju. Najnoviji je otvoren u Australiji 23. ožujka 2019. pod imenom Karmel Isusa, Marije i Josipa. Biskup Kolumba koji pripada pavlinskom redu, prepoznao je u tradicionalnim koludricama duh pokore i žrtve i pozvao ih svoju biskupiju. 

Naizgled nevjerojatno, u biskupiji gdje je 1980-ih izdahnuo jedini njihov karmelski samostan, klauzurni život obnavljaju četiri sestre vjerne predajnoj misi, časoslovu i starim običajima svoga reda. Dvije od njih su Australke. Dolaze iz američkih tradicionalnih samostana u Valparaisu i Elysburgu koji gotovo svakog mjeseca imaju ozbiljne kandidatice za ulazak u redovnički život (1, 2, 3, 4).

Biskup Kolumba obilježio je otvaranje karmela svečanom pontifikalnom misom prema klasičnom rimskom obredu (fotografije možete pogledati ovdje) i izrazio svoje zadovoljstvo novim kontemplativnim samostanom (elektranom) koji će moliti za biskupiju i za čitavu njihovu naciju. 

Uobičajeni dan u samostanu izgleda ovako:

5:00 laude

5:20 tiha molitva pred Svetotajstvom

6:40 prima s martirologijem

7:00 sveta misa prema tradicionalnom obliku, zahvala u koru, terca, a zatim doručak

9:00 kućanski poslovi: šivanje, kuhanje, korespondencija, vezenje, izrada škapularâ, vrtlarenje, čišćenje, rad oko životinja, umjetnički rad... svaka sestra radi u osami, u duhu molitve i sabranosti; najvažnija je oznaka toga rada što se obavlja u poslušnosti spremna i radosna srca

10:40 šesti čas i ispit savjesti, odlazak u refektorij s recitacijom De profundis

11:00 ručak u tišini dok jedna sestra čita duhovno štivo; vrijeme tijekom ručnoga pranja posuđa sestre koriste za molitvu za duše u čistilištu

12:00 sabiru se kao obitelj na rekreaciju tijekom koje uz rad razgovaraju; nedjeljom i blagdanima šetnja samostanskim posjedom ili glazba

14:15 deveti čas i Gospina krunica, a zatim duhovno čitanje u ćeliji

15:00 učiteljica novakinja poučava gojenice karmelskoj duhovnosti; naglašava se važnost krjeposti, posebno poslušnosti, i upravlja ih se prema jedinstvu s Božanskim Zaručnikom

15:30 nastavak poslova

16:30 večernja molitva nakon koje slijedi sat tihe molitve

18:00 večernji obrok, a zatim jedan sat rekreacije

20:00 kompletorij, potom velika šutnja do lauda sljedećega dana

21:15 matutin

22:30 počinak.

Slike: Facebook/BishopColumba , PROYECTO BICENTENARIO

Si vis perfectus esse (Mt 19, 21-23)

Prekoalpski su redemptoristi 2017. na svom blogu objavili jedan post preko kojeg smo mogli doznati za pobožne žene koje se na Novom Zelandu pripremaju posvetiti svoj život Bogu. 

Male kćeri Presvetog Otkupitelja puno je ime ove zajednice iz Christchurcha koja je povezana sa sinovima Presvetog Otkupitelja i koja svoju snagu i nadahnuće nalazi u tradicionalnoj misi. Za sada je to tzv. privatna udruga vjernika s ciljem da jednoga dana postane redovnička zajednica. 

Redovnice će nastojati kombinirati pustinjački i aktivni život. Pravilo se sastoji od sedam poglavlja: I. O poslušnosti, II. O molitvi, III. O siromaštvu, IV. O čistoći, V. O samoći i mȗku, VI. O askezi, VII. O Mariji i pohodu. Svako je poglavlje nakon kratkoga uvoda podijeljeno na dvije polovice. Prva se bavi orisom života pustinjačke zajednice, a druga služi kao vodilja ili pomoć u osobnom duhovnom rastu.

Trenutačno skupljaju sredstva za trajni dom koji žele učiniti kućom zadovoljštine u kojoj će davati Presvetom Licu Isusovu nadoknadu za svetogrđa i kršenje treće Božje zapovijedi. Zbog te svoje pobožnosti prema Svetom Licu, nazivaju se veronikama. Samostan im također treba biti osnova zajedničkoga života iz kojega će moći izlaziti ususret potrebama bližnjih.

Dakle, osim tradicijskih redemptorista i koludrica koje smo već upoznali, sada nastaju i aktivne redovnice koje se nadahnjuju na bogatoj tradiciji svete Crkve i nauku sv. Alfonza de Liguorija.

Slika: givealittle.co.nz

Ferens sacra in mundum

Kapelan Marijinih benediktinki o. Lovro Carney započeo je 2014. apostolat ulične evangelizacije. Odjeven u crnu reverendu s raspelom i krunicom obilazi ulice St. Josepha u Missouriju i, kako kaže, peca; one koji su se udaljili od Crkve ili čak nisu vjernici.

Ta mu je zamisao pala na pamet dok je pješice hodočastio u Santiago de Compostelu i susretao razne ljude. Nosio je reverendu i primijetio da ona poput magneta privlači brojne ljude koji su mu se otvarali iznoseći mu svoje brige. Isti je učinak njegov neuobičajeni apostolat imao od 2014. u Americi (1). Šest dana u tjednu, svako je poslijepodne ulicama molio krunicu i razgovarao dnevno s desetak osoba, dijelio krunice i čudotvorne medaljice. Gotovo svakog dana bi se netko htio ispovjediti. Nerijetko naiđe na one koje je davno susreo i čiji su se životi nakon jednoga takvog iskustva molitve, blagoslova i razgovora promijenili. Za rijetke koji ga izruguju moli Gospu da im sačuva milost koju su odbili u tom trenutku za vrijeme kad se promijene da prime milost živjeti za Boga (2). Svoja je iskustva sakupio u knjizi objavljenoj 2016. godine (3, 4).

Prošle se godine počela ostvarivati njegova želja da osnuje zajednicu kanonika pod pravilom sv. Augustina. Na blagdan Bezgrješne dobio je dopuštenje da može primati kandidate za svoju kongregaciju. Kao i svi redokanonici, molitvu u koru povezuju s apostolatom, u njihovu slučaju s uličnom evangelizacijom. Utemeljitelj je zamislio da kanonici svako poslijepodne odlaze po dvojica u grad pod geslom Nositi sveto u svijet da bi ljude doveli u Crkvu. Zajednica u nastanku ima svoju internetsku stranicu i na njoj je pismo u kojem je o. Lovro prelijepo sročio svoj cilj. Njegov prošlogodišnji televizijski nastup možete pogledati ovdje.

Utješno je znati da, dok se jedni mire s nestankom redovničkog života u postojećem obliku (5), na temeljima svete tradicije i tradicionalne mise nastaju novi redovi.

¡Svima želim sretan Uskrs!

Suradnice Gospine

Rorate je u lipnju objavio vijest da u Americi s odobrenjem biskupa J. V. Johnstona ad experimentum nastaje nova ženska tradicijska zajednica sestara. Svećenik koji je služio svetu misu 9. lipnja 2017. kojom je započeo život nove ustanove, isti je koji će služiti svetu misu sljedećih dana u Hrvatskoj. Termini se nalaze na TB&BM.

Zajednicu je pokrenula sestra Marija Regina koja je redovnica već 24 godine. Bila je potaknuta obraćanjem Benedikta XVI. iz 2007. godine posvećenim osobama kojim im je poručio da njihova glavna služba svijetu mora biti molitva i slavljenje božanskog oficija. Pontifikat Benedikta XVI. doveo ju je i do poznavanja tradicionalne mise. Tako je sestra Regina došla do uvjerenja da i u okviru aktivnoga redovničkog života ništa ne bi trebalo biti ispred časoslova.

Nova aktivna ženska zajednica nazvana je Kćeri rada Marijina. Posebnost joj je naglašenija kontemplativna dimenzija. Sestre mole sve časove tradicionalnog oficija s Crkvom i za Crkvu dok glavne časove pjevaju, svaki dan posvećuju barem polusatnom klanjanju Isusu u Svetotajstvu, a ne zanemaruju niti tradicionale pobožnosti svete krunice i križnoga puta. 

Žele pomagati Presvetoj Djevici u njezinoj misiji dovođenja duša Kristu preko tri međusobno povezana djelovanja: svete liturgije, molitve i preko svoga apostolata. Cilj im je ljude upoznati s istinom, dobrotom i ljepotom života u Kristu i to u Njegovoj Crkvi.

Providnost je pokretačicu dovela do vlč. Mate koji je u svojoj župi imao prikladan prostor za smještaj redovnica. Prva će im zadaća tako biti pomoć u župi i katehizacija. Bude li sve teklo kako treba, zajednica bi jednoga dana mogla postati redovnička zajednica biskupijskoga prava. Sestre koje su započele ovo djelo primajući čudotvornu medaljicu tomu se nadaju i potiču sve da za to mole.

Prema: RORATE CÆLI
Slike: RORATE CÆLI, Facebook/St. Mary's

Nazaretski život

Godine 2015. na blogu Rorate caeli predstavljene su dvije tradicijske zajednice u nastajanju. Ropkinje nadoknaditeljice Svete Obitelji bile su jedna od njih. Sada, gotovo dvije godine nakon početka, tri su sestre primile redovničko ruho.

Nastale su u Kolumbiji uz pomoć dobro nam poznate Ustanove Dobrog Pastira koja će svoj apostolat uskoro proširiti i na Sjevernu Ameriku. Na svetoj misi u kapelici Ustanove u Bogoti, tri su sestre primile habit, bijeli veo i krunicu kao znak posvete Presvetoj Djevici Mariji i kao svjedočanstvo nježne pobožnosti koju trebaš imati prema svojoj Bezgrješnoj Majci.

Izraz ropkinje preuzet je iz španjolskog prijevoda poslanice Galaćanima 5,13 (postanite robovi jedni drugima iz ljubavi), ali povezan je i sa svetim ropstvom ljubavi jer se nadahnjuju i na montfortskoj duhovnosti i pravilu koje je sveti Ljudevit napisao svojim Kćerima mudrosti. Poslušne žele biti također poukama sv. Franju Saleškog iz Uvoda u pobožan život i Traktata o Božjoj ljubavi. 

Redovnice teže živjeti u duhu Nazaretske Obitelji i od Presvetoga Trojstva isprositi da se kršćanske obitelji obnove po uzoru na zemaljsko trojstvo, tj. Svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Međutim, znajući da su posveta i spasenje kršćanskih obitelji nadnaravni pothvat za koji se ne osjećaju sposobne, po primjeru sv. Terezije od Malog Isusa prinose se kao žrtve Božjoj milosrdnoj ljubavi da Presveto Srce trijumfira u obiteljima čitavoga svijeta. Iz takvih će obitelji doći bračna, redovnička i svećenička zvanja.

Dakle, vanjski cilj ove zajednice je obiteljski apostolat u svim njegovim dimenzijama. Sestre svakodnevno slušaju klasičnu misu, obavljaju usmenu i mislenu molitvu, postove, predviđena je tjedna ispovijed, duhovne vježbe sv. Ignacija itd.

Na prvom im je mjestu prikazivanje vlastita života u molitvi i pokori za socijalno kraljevstvo Presvetog Srca Isusova u obiteljima, a zatim posvećivanje različitim crkvenim zadaćama kao suradnica u apostolatu svećenika, rad na formaciji katoličkih žena, katehiziranje, promicanje poznavanja života svetaca i svetih obitelji.

Prema: ibpamericalatina.org
Slike: Facebook/Reparadoras

Misionari sv. Ivana Krstitelja

Prošloga mjeseca doznali smo za osnutak jedne personalne župe i za jednu redovničku zajednicu u nastajanju (RORATE CÆLI). I jedno i drugo plod je motuproprija Summorum Pontificum pape Benedikta XVI.

Misionare sv. Ivana Krstitelja pokrenula su dvojica svećenika Kongregacije misionara milosrđa koju je osnovao Ivan Krstitelj Rauzan, svećenik koji je proživio Francusku revoluciju i ostatak života se borio protiv njenih strašnih posljedica. Rođen je u Bordeauxu, 5. prosinca 1757. Školovao se najprije kod isusovaca, a nakon završene teologije postao je svećenik, 25. svibnja 1782.

Budući da nije htio pristupiti zaprisegnutom kleru, otišao je u izbjeglištvo. Najprije u Belgiju, a zatim preko Münstera i Düsseldorfa sve do Berlina. U Francusku se vratio nakon puča iz 1799. Uz potporu nadbiskupâ Bordeauxa i Lyona pokrenuo je s kasnijim biskupom Karlom de Forbinom-Jansonom družbu svećenika koja si je za cilj postavila unutarnje misije- obnoviti vjeru među francuskim narodom. Tako je 1808. u Lyonu prvi put nastala Družba francuskih misija. Djelovanje im je onemogućio Napoleon I. zbog neuspjeha Pariškog koncila iz 1811. i sukoba s Pijom VII. Kad je pao Napoleon i na vlast 1814. došao Ljudevit XVIII., Rauzan je postao kraljev kapelan i ubrzo se po drugi put uspostavlja njegova družba. Misionari su 1816. dobili hodočasničko mjesto Mont-Valérien i održavali misije širom Francuske. Utemeljitelj je osnovao i jednu žensku redovničku zajednicu; Kongregaciju svete Klotilde.

Ponovo su raspršeni i završili u egzilu za vrijeme revolucije iz 1830. Utemeljitelj je u Rimu ostao do 1833. i tu ga je papa Grgur XVI. ohrabrio da osnuje novu družbu. Dobila je ime Kongregacija svećenika milosrđa pod naslovom Blažene Djevice Marije u Njenu Bezgrješnom Začeću. Papinsko pismo potvrde s konstitucijama dobili su 18. veljače 1834. Od 15. ožujka iste godine bili su pod nadležnošću Kongregacije za širenje vjere. Oci milosrđa nosili su (i nose) reverendu svjetovnih svećenika s raspelom. Danas imaju i značku s prizorom povratka izgubljenog sina.

Utemeljitelj je umro 5. rujna 1847. godine. Na grobu mu stoji napisano:

Ovdje počiva

u nadi blaženog uskrsnuća

Ivan Krstitelj Rauzan.

Svećenik, svete teologije doktor,

generalni vikar Biskupije Bordeaux,

utemeljitelj i prvi prepošt

generalni

Družbe svećenika milosrđa pod naslovom

BDM u Njenu Bezgrješnom Začeću.

Pun dana preminu u Parizu, V. rujna MDCCCXLVII.

Zbog dobrote ocem nazvani (2 Mak 14,37)

U ustima njegovim bio je zakon istine, na usnama njegovim nije se našla prijevara. U miru je i poštenju išao preda mnom i mnoge je odvratio od grijeha. (Mal 2, 6)

Zajednica je ponovo stradala zbog proturedovničkih zakona Treće Republike iz 1880. kad su protjerani redovnici. Matičnu kuću su zadržali u Parizu sve do zakona iz 1905. o razdvajanju Crkve i države. Tada su prešli u Belgiju, a danas su američka zajednica. Od družbe svećenika postali su prava redovnička kongregacija 1961. sa zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti.  Sjedište im je u Auburnu gdje su 2008. otvorili novu crkvu posvećenu Božanskom Milosrđu.

Prije pet godina su dvojica njihovih članova izrazila želju da obavljaju apostolat u duhu motuproprija Summorum Pontificum. U zajednici su im savjetovali da si pronađu biskupa koji bi ih bio voljan prihvatiti i tako su pronašli msgr. R. J. Foysa. Primio je tu dvojicu otaca- S. Collinsa i S. Kopczynskog- i omogućio im tradicionalni apostolat u personalnoj župi Gospe Lurdske, dekretom od 24. lipnja 2016. Upravo traje prikupljanje sredstava za preuređenje nakoć luteranske crkve u katoličku. Planiraju urediti i lurdsku spilju kao molitveni kutak gdje će se u svako doba vjernici moći pomoliti i zapaliti svijeću. 

Misionari sv. Ivana Krstitelja kao i Kongregacija svećenika milosrđa za svog utemeljitelja drže oca Ivana Krstitelja Rauzana. Oni koji žele pristupiti ovim tradicijskim misionarima moraju računati na puno tradicionalniji i discipliniraniji život i na isključivu uporabu starijih liturgijskih knjiga. Uvelike su orijentirani na izvorne statute oca Rauzana. Zbog nastojanja bezbožne revolucije koja proteklih stoljeća nastoji svrgnuti Krista s njegova mjesta, traže kandidate kontrarevolucionare koji bi prema primjeru i načinu sv. Ivana Krstitelja i oca Rauzana radili za spasenje svih ljudi, da se sve obnovi u Kristu Kralju.

Otac Rauzan narav pravog misionara nalazi u Poslanici Filipljanima i predlaže taj uzor svojim svećenicima: "Uostalom braćo, što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, [...] - to nek vam je na srcu!" (Fil 4,8).

Slike: MSJB, RORATE CÆLI

Dva Srca

Školsko bratstvo Srca Isusova i Marijina nova je tradicijska zajednica svećenika i braće, nastala 22. kolovoza 2013. godine pod skrbi opata benediktinske opatije Randol. Pokrenuo ju je o. R. Spinoza s još dvojicom suradnika.

Samo ime govori da se ne radi o još jednom sličnom svećeničkom bratstvu, zato se i ne drže konkurencijom postojećim zajednicama, nego nadopunom. Svjedoci smo da su se suvremene zablude uvukle i u katoličke škole, a u mnogima od njih- zbog nedostatka zvanjâ- sve je manja prisutnost svećenika i redovnika. Bratstvo je upravo pred takvom žalosnom stvarnošću vidjelo svoju priliku; pomoći roditeljima koji se žele oduprijeti destruktivnim relativističkim ideologijama koje su našle put u službene školske programe. Žele mladima pružiti dostojnu formaciju uma i srca na temelju kršćanske baštine- vjere, kulture, književnosti, umjetnosti- kako bi postali vjerodostojni ljudi u sve sekulariziranijem svijetu. Sebe vide kao suradnike kršćanskim roditeljima koji su glavni odgajatelji svoje djece.

Matična kuća ove zajednice nalazi se u Preslyju. Na čelu Bratstva je moderator, a uloga opata Randola je da pazi na obdržavanje crkvene stege, na cjelovitost vjere i morala, na uporabu vremenitih dobara ove nove ustanove... Članovi mogu biti svećenici i braća pomoćnici (koadjutori). Pazi se na to da se u Bratstvu ne razvija odnos superiornosti, odnosno da se zvanje za braću ne umanjuje, nego da se smatra dragocjenom pomoću svećenicima. Veliku pozornost posvećuju izboru kandidata koji im se već priključuju. Uzori i zaštitnici su im dvojica velikih svetaca odgajatelja- sv. Ivan Bosco i sv. Ivan Salski. Pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu (druga nedjelja nakon Duhova) i Bezgrješnom Srcu Marijinu (22. kolovoza) u središtu su njihova odgojnog poslanja. 

Za sada imaju dvije škole- jednu u departmanu Allier, a drugu s internatom u departmanu Cher. Nadbiskup Bourgesa, msgr. A. Maillard, na čijem se području nalaze, blagoslovio je njihov pothvat i duhovnost Bratstva kao i njihovo opredjeljenje za tradicionalnu misu. 

To je, dakle, početak jedne nove ustanove koja ima u planu pokrenuti mrežu katoličkih škola, a pri tom misle i na obitelji koje nisu toliko imućne. O građevinskim radovima i poslovima koji predstoje, opširno izvješćuju u svojim glasnicima.  

U velikom intervjuu koji je pokretač dao za jednu katoličku internetsku stranicu, kaže da su oni sada posadili stablo, a hoće li ono postati hrast ili ne, to zna dobri Bog. Oni se uzdaju u Njegovu providnost.  

Slika: screenshot/fecjm.org

Četvrt stoljeća

O Roma felix, quæ duorum Principum

Es consecrata glorioso sanguine*

Uoči Petrova, na blagdan Presvetog Srca Isusova, 27. lipnja 2014., klasičnu rimsku misu u benediktinskoj opatiji  iz Le Barrouxa, prvi je put služio prefekt Kongregacije za biskupe, M. kard. Ouellet, PSS.

"Prigoda je dvadeset i peta obljetnica pomirenja ove opatije Sv. Magdalene s Rimom. Toga dana tradicijski benediktinci slave dan tog pomirenja [25. VII. 1988.], svoje uzdignuće na čast opatije [2. VI. 1989.], opatsku posvetu svog pokojnog utemeljitelja dom G. Calveta [2. VII. 1989.] i posvetu opatijske crkve [2. X. 1989.].

- Opat G. Calvet nije mogao prihvatiti liturgijsku reformu

Calvet, rođen 1927., stupio je 1950. u Olivetanski red, ogranak benediktinaca, i 1956. bio zaređen za svećenika. Kao misionar je nekoliko godina djelovao u Brazilu. U liturgijskoj reformi iz 1965./'69. vidio je teški lom koji nije mogao slijediti. S dopuštenjem svog opata napustio je samostan Tournay i od 1969. živio kao pustinjak u okrugu Vaucluse u francuskim Alpama.

Kad su mu se pridužili mladići koji su također htjeli živjeti tradicionalnu liturgiju i benediktinsku duhovnost, obratio se 1973. sa svojim samostanom Piovu bratstvu. To je vodilo prekidu s njegovom opatijom i benediktinskom Kongregacijom iz Subiaca. Calvet je 1978. počeo s izgradnjom vlastitog samostana u provansalskom Le Barrouxu u Avignonskoj biskupiji. U Brazilu su 1986. osnovali također jedan samostan.

Dom Gerard nije slijedio nadbiskupa Lefebvrea 1988. na putu nedopuštenih biskupskih posveta. Prekinuo je povezanost s Piovim bratstvom i prihvatio pomirbenu ponudu Rima. Bio je to korak koji je podijelio zajednicu Le Barrouxa. Dio samostana se odvojio od Calveta, kao i spomenuti brazilski samostan.

- Osnutak novog samostana u Akvitaniji

A. kard. Mayer OSB, posvetio je 1989. dom Gerarda za opata, a E. kard. Gagnon PSS, iste je godine posvetio samostansku crkvu koju je 1995. posjetio J. kard. Ratzinger. U Akvitaniji su 2002. osnovali još jedan samostan, St. Marie de la Garde. Taj priorat u budućnosti i sam treba postati opatijom.

Le Barroux od 2003. vodi opat L.-M. de Geyer d'Orth. Nekoliko mjeseci nakon smrti dom Gerarda, opatija Le Barroux je primljena u Benediktinsku konfederaciju. [...]"

(Izvor: katholisches.info, slike: WIKIMEDIA COMMONS, New Liturgical Movement)

Prema zadnjoj statistici opatija Sv. Magdalene ima pedeset i sedam koludara, a priorat Sv. Marije de la Garde trinaest.

Dokumentarac o ovoj opatiji se u cijelosti može pogledati na Youtubeu. Počinje prizorom prije zore, u vrijeme buđenja samostana, i prati jedan dan zajednice uz osobne priče pojedinih monaha. U oba je samostana horarij približno isti i odražava strožije opsluživanje, što se može jednostavno utvrditi usporedbom s rasporedom u mnogim moderniziranim benediktinskim samostanima. Matutin je u 3.00 (3.30), laude u 6.00, tihe mise u 6.30, prvi čas u 7.45 (nedjeljom i blagdanom u 8.00), treći čas i konventualna misa u 9.30 (nedjeljom i blagdanom u 10.00), šesti čas u 12.00 (nedjeljom i blagdanom u 12.15), deveti čas u 14.00 (nedjeljom i blagdanom u 14.30), ponovo se zajednica posvećuje raznim dužnostima do 17.00, večernja u 17.30 (nedjeljom i blagdanom uz blagoslov Presvetim) i kompletorij u 19.45.

Samostane je moguće posjetiti i provesti dan s koludrima te sudjelovati na svim korskim molitvama. Mnogi su se laici i klerici upravo zahvaljujući ovim benediktincima upoznali s tradicionalnom misom i duhovnošću. Opatija ima i aplikaciju za mobitele pomoću koje se možete uživo uključiti u neke molitvene časove.

Tradicionalnamisa.com detaljnije donosi podatke o nastanku i sadašnjosti oba spomenuta samostana (1, 2), a ovdje još uz podsjetnik na tradicijske benediktinke (3, 4) koje su nastale uz ovu zajednicu, jedna zanimljiva anegdota iz života utemeljitelja:

"Calvet je postao poznat izvan kruga katolika orijentiranih prema Tradiciji, kad je '90.-ih godina s nekim svojim koludrima bio uhićen za vrijeme jedne božićne akcije protiv klinike za pobačaje. O. Gerard je rano ujutro poveo skupinu svojih monaha u punom monaškom habitu, naoružanih krunicama i posebno čvrstim lancima, u procesiji prema klinici. Čim se otvorila, koludri su zauzeli operacijsku dvoranu, zabarikadirali vrata i vezali se za cijevi za grijanje i ostale nepokretne stvari.

Zatim su započeli s brevijarom- naravno, na latinskom. Cijeli su dan pjevali na gregorijanski način i molili krunicu. Mjesnom je redarstvu i vatrogastvu trebalo deset sati da provale vrata, presijeku lance i uhite klodure.

Toga dana nije bilo pobačaja.

Otac Gerard i ostali monasi držani su više dana u zatvoru, no pušteni su zbog masovnih protesta francuskih katolika. Otac G. Calvet bio je opat Svete Magdalene iz Barrouxa do 2003. kad se morao ostaviti svoje službe zbog zdravstvenih razloga. Krajem devedesetih je pretrpio moždani udar od čijih mu se posljedica zdravlje neprestano pogoršavalo. Umro je 28. veljače 2008. u dobi od 80 godina." 

(Izvor: summorum-pontificum.de,slike: New Liturgical Movement, Romualdica, identitechretienne.roomforum.com)

O Bonitas!

"'O Bonitas', to je bila jedina riječ koju se s vremena na vrijeme moglo čuti od toga šutećeg čovjeka. Bog je bio njegov 'Bonus' koji ga je najdublje ispunjavao i usrećivao. Istinska ljubav prema Njemu tako ga je iznutra zahvatila, da joj je također htio potpuno odgovoriti. A jer prava dubina i istinska ljubav nisu kratkotrajni trenutci, za sebe i svoje učenike je izabrao trajni način života u kojem je to bilo najbolje moguće. Zato su se sv. Bruno i njegovi drugovi htjeli sve više odricati, postajati sve praznijima, da sve bolje mogu primati Božju ljubav. To je bio razlog zašto su išli u osamu. Time su također zaista bili crkva u svijetu, ali ne od svijeta. Životopis svakog kartuzijanca je jedan duboki odnos ljubavi između Boga i vlastitoga srca. 'O Bonitas'- On je jedini i istinski bonitet u njegovu životu." (Izvor: J. kard. Meisner, dbk.de)

U Poljskoj je nastala nova zajednica tradicijskih pustinjakinja dijecezanskog prava pod imenom Zajednica sv. Brune Kölnskog, čiji smo uzdah O Dobroto upravo upoznali. Obitavalište su pronašle u selu Kocierzowy (općina Gomunice) blizu grada Radomskog u Lodzkom vojvodstvu. Pripadaju Częstochowskoj nadbiskupiji.

Pustinjakinje se ugledaju najprije na Krista u pustinji, a zatim na pustinjske oce i majke te osobito na sv. Brunu. Misa i brevijar koji određuju ritam života zajednice su ipak rimski, a ne kartuzijanski. Nose "odjeću djece sv. Brune"- habit, škapular, tradicionalni veo s vratnikom, a tijekom liturgije i bijeli plašt koji simbolizira njihovo životno hodočašće. Uzdržavaju se vlastitim radom i uz pomoć dobročinitelja.

Minimalna dob za ulazak u ovu pustinju je dvadeset i jedna godina. Osim djevica, primaju i udovice. Faze ulaska u zajednicu su sljedeće: 

1.) aspirantura koja služi prvenstveno upoznavanju vlastitog poziva i priprema je za integraciju u zajednici.

2.) postulantura. Traje od tri do dvanaest mjeseci. U tom se razdoblju kandidatice uvode u posebnosti života i pustinjačke duhovnosti Zajednice sv. Brune.

3.) novicijat koji traje jednu do dvije godine i vrijeme je priprave na polaganje prvih zavjeta.

4.) privremeni zavjeti. Polažu se na razdoblje od tri do pet godina.

5.) vječni zavjeti.

Budući da je zgrada stare škole u kojoj žive vrlo trošna i neprikladna za pustinjački život, bile su nužne preinake. U tome im pomažu vjernici latinske tradicije iz Poljske koji preko posebne inicijative pomažu uređenje novog samostana, i izvješćuju o napretku radova.

Pustinjakinje, izgleda, nisu velike ljubiteljice fotografiranja pa se može naići samo na poneku njihovu fotografiju. Internetska stranica im navodi samo informacije za kontakt, ali se zato na Facebooku mogu pronaći i neke novosti iz njihova života.

Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Facebook, unacum.pl

Plavi križ

Jučer je Papa primio u audijenciju tanzanijske biskupe na svršetku njihova pohoda ad limina. Tanzanija je mjesto nastanka dviju tradicijskih redovničkih zajednica koje su ukratko predstavljene u postu iz 2011. godine. Članak u talijanskoj La Stampi iz rujna prošle godine prenosi još nekoliko vrijednih informacija. 

S odobrenjem biskupa Oliverija, o. Kornelije M. del Zotto, jedini Talijan iz Ratzingerova Schülerkreisa te utemeljitelj i poglavar Kongregacije misionara sv. križa, osnovao je prvo talijansko središte svoje zajednice. Misionari su, dakle, danas osim u Tanzaniji, nazočni još u Brazilu, Peruu, Rumunjskoj i Italiji. Biskup ordinarij, poznat kao veliki promicatelj liturgijskih zamisli pape Benedikta XVI., osigurao si je i prije one sitne odmazde jednu tradicijsku kongregaciju. Izrazio je svoje zadovoljstvo "zbog ove nove prisutnosti posvećenog života na našem teritoriju", misijskog centra na putu Talijana iz Rima u Santiago de Compostelu.

Otac Kornelije je papi Benediktu XVI., za kojeg kaže da je "suptilan znanstvenik, osjećajan i nježan čovjek", tijekom zadnjeg njihova susreta poklonio svoju knjigu Anđeo čuvar.

Misionari i majke svetog križa djeluju u područjima velikog siromaštva; u istočnoj Africi imaju tri velike filijale, tri bolnice i razne kolegije i sirotišta u kojima hrane tisuće siromašnih svake godine. Jednu školu imaju i u Albi Iuliji (gdje je, usput rečeno, pokopan naš Brat Juraj). U Anápolisu u Brazilu imaju centar za djecu ulice, a u Peruu žive u jednoj faveli.

Majke sv. križa su u Njemačkoj preuzele vodstvo jednog doma za starije u kojem je korisnica bila jedna rođakinja pape Benedikta. Dostupan je jedan rad o povijesti tog doma pa možete pogledati slike kapele prije nego što su je sestre tradicionalizirale. Sada izgleda tako kako vidite na slici. List Petrova bratstva iz 2010. na trećoj stranici preporučuje čitateljima taj dom u kojem korisnici svakodnevno imaju sv. misu, krunicu, klanjanje, a onima kojima to zdravlje ne dopušta duhovnik dolazi u sobni posjet.

U vrijeme priznanja misionara 2004., imali su 3 svećenika, 7 braće s vječnim zavjetima, 20 s privremenim, 2 novaka i 17 postulanata. Godine 2009. bilo ih je već preko stotinu. Na raznim brazilskim stranicama se mogu naći vijesti o ređenjima kandidata za svećeništvo misionara sv. križa (1, 2...), jer se tamo školuju zajedno sa sjemeništarcima Apostolske administrature sv. Ivana M. Vianneya. Službena stranica Apostolske administrature ovog mjeseca je donijela gornju fotografiju sjemeništaraca kojima je msgr. Rifan, apostolski upravitelj, 3. travnja ove godine podijelio niže redove. Na početu i na kraju reda vidimo dva brata Kongregacije misionara sv. križa. Habit im je smeđi s kapucom, na prsima je našiven plavi križ, a opasani su također plavim pâsom s krunicom (bez rokete se bolje vidi ovdje). 

***

Ovo je stoti post s oznakom BENEDICTVS PP. XVI. U mjesecu u kojem će napuniti 87 godina.

Sastavljeno prema: La Stampa, santantoniogemona.it
Slike: santantoniogemona.it, petrusbruderschaft.eu, adapostolica.org