ponedjeljak, siječnja 16, 2023

Sluga naše radosti

Hommage Benediktu XVI. utemeljitelja i prvog priora Bratstva sv. Vinka Fererskog. Podsjećam ujedno i na njihov izvanredni pothvat kojem se možete pridružiti.

"Gotovo pola stoljeća kao svoj odgovor na relativizam, sebičnost i očaj, papa Benedikt XVI. nudio je Crkvi kršćansku epifaniju Istine, jedinstva i radosti.

Suradnik Istine

Ono što je najdojmljivije u životu Benedikta XVI. je način kako je uvijek nastojao otvoriti put istine ljudima koji žive u našim teškim vremenima. Razumio je izazove. Sasvim je bio svjestan da se zanemaruje metafizički domet ljudske inteligencije. Zamijetio je pad teologije stvaranja, grane teologije koja prirodu i ljudsko tijelo promatra kao 'poruku' koju je poslala mudrost Božja.

To su bila razmatranja koja su ga vodila u izlaganju nauka vjere od njegovih lekcija o katehezi, u Lyonu i Parizu 1983., do Katekizma Katoličke Crkve iz 1992. i Kompendija iz 2005. To također objašnjava zašto je toliko ustrajao na skladu vjere i razuma, ponajprije u enciklikama 'Veritatis splendor' i 'Fides et ratio', na kojima je 1992. i 2005. surađivao s papom Ivanom Pavlom II., zatim u njegovim govorima u Regensburgu i na Collège des Bernadins u Parizu, 2006. i 2008., ne zaboravljajući veličanstvenu lekciju koju je 1999. održao na Sorboni o kršćanstvu kao 'religio vera'.

Živimo u vrijeme neodlučnosti i sumnje, vrijeme kada Europa tone u nihilizam. On je govorio tom dobu i toj Europi o trajnoj važnosti naravnog prava, o poštovanju prema čovjeku i stvaranju, i o potrebi da se 'vjeru učini vidljivom, kao onom na koju svijet čeka, sada kada su propali i liberalni i marksistički eksperiment'.

Sjećam se dana kada sam mu rekao da sam bio sposoban obnoviti hijerarhijsko jedinstvo zahvaljujući ljubavi prema istini koja je ispunjavala njegove knjige; činilo mi se da je bio ganut. Hvala ti papa Benedikte XVI. što si na tako privlačan način utjelovljavao ljubav prema istini, i za mene i za mnoge druge.


Graditelj jedinstva

Benedikt XVI. bio je tijekom života svjestan da je jedinstvo ujedno plod i na neki način dokaz istine. Jednako je bio zabrinut za kontinuitet crkvenog učiteljstva jer se na taj način čuva istina. To je razlog što se, nakon optimističnih očekivanja obnove u vrijeme II. vatikanskoga koncila, uskoro distancirao od onih koji su htjeli Koncil učiniti 'superdogmom' i iskoristiti ga da prouzroče revoluciju i potpuni raskid s prošlošću. To objašnjava što je kao odgovor na 'Concilium' pomogao osnovati časopis 'Communio'.

Ta skrb za autentično jedinstvo bila je svjetlo koje ga je vodilo. Ponajprije to objašnjava njegovo protivljenje - kao teologa, a zatim kao münchenskog nadbiskupa - odvajanju od Rima ('los von Rom'). Isto tako, to objašnjava zašto je kao besprimjeran lom odbacio zabranu prijašnjih liturgijskih obreda: Benedikt XVI. bio je iznimno svjestan da je katoličko jedinstvo kroz vrijeme ono što jamči jedinstvo u vjeri. To zatim objašnjava njegova nastojanja da nadvlada lažna shvaćanja naravi naroda Božjega, odnosa s drugim religijama i ekumenizma - posebno 2000. godine Deklaracijom 'Dominus Jesus'. Zatim je tu bila njegova želja koju je izrazio 22. prosinca 2005. da se II. vatikanski koncil tumači prema 'hermeneutici reforme u kontinuitetu'. Možemo misliti i o njegovoj borbi protiv kolapsa kristologije. Pisma je čitao prema analogiji vjere i tako razumio da ona ne govore o Isusu samo kao povijesnoj osobi, nego nadasve kao o 'Sinu', u punom metafizičkom smislu te riječi. I konačno, umjesto 'birokratskog' shvaćanja crkvenog zajedništva, Benedikt XVI. povratio je i autentični smisao pravog dostojanstva mističnog tijela i sinovske odanosti prema Crkvi i njezinoj povijesti.

Sjećam se jednog srpanjskog dana 1988. kada sam ga u društvu onih koji će utemeljiteljiti Bratstvo sv. Petra upitao, ima li mjesta u Crkvi za svećenike koji niti bi govorili misu po novom redu niti bi prouzročiti raskol. Odgovorio je: 'Ruka koju je Crkva ponudila nadbiskupu Lefebvreu još je tu za one koji je žele prihvatiti'. Hvala ti, papa Benedikte, što si za mene i za tolike druge bio graditelj jedinstva u istini.

Sluga naše radosti

Vječni život bila je često prisutna tema u riječima Benedikta XVI. Reagirao je protiv svođenja eshatologije na utopijsku, 'horizontalnu' nadu za boljim svijetom, za zemaljskim mirom viđenim kao najviše dobro. Takva je utopija, na nesreću, danas postala 'pravi objekt nade i glavni etički kriterij', kako je primijetio u govoru 2.  svibnja 1989. Požalio se na činjenicu da se 'vjera u vječni život jedva spominje u današnjim propovijedima', a to je vidio kao razlog što je došlo do 'radikalne redukcije u sadržaju naše vjere'.

Čitavo je njegovo služenje bilo kao pjesma nade za vječni život. Da, suočio se sa suvremenim kulturalnim i političkim izazovima, ali to je učinio kao 'sluga naše radosti', da citiram definiciju petrovske službe koju je dao na misi svoga uvođenja u službu. Naša je najveća radost da se nađemo u Božjem kraljevstvu; u međusobnom milosrđu među kršćanima; i u blaženstvu Govora na Gori što je već početak vječnog života.

Međutim, Bendedikt XVI. dodao je svoju posebnu notu službi kršćanske radosti, naime ljepotu: ljepota liturgije, kršćanske umjetnosti i samoga kršćanskog života. Hrabrom predanošću pravdi, ponovno je uspostavio pravo starodrevnog oblika rimskog misala. Djelomice zato što mu se mora iskazati 'čast zbog časne i drevne uporabe', ali također zbog ljepote toga obreda, tako prožetog sakralnošću i pogodnom za bogoštovlje. 'Bio sam zaboravio kako molitve toga misala snažno vode k adoraciji', rekao je jedanput nakon što je celebrirao misu u jednoj zajednici koja je pripadala Povjerenstvu 'Ecclesia Dei'.

Govoreći 2010 u Barceloni, rekao je: 'Ljepota je objava Boga jer je lijepo djelo potpuno besplatno, kao što je i On. Zove nas na slobodu i izvodi nas iz usredotočenosti na same sebe'. Pokazao nam je svoju ljubav za ljepotu kršćanskog života na način što se borio protiv svega što je kaljalo Crkvu.

Posjedovao je rijetku odvažnost da uvijek kaže istinu o zlu i ružnoći, od slavnoga Ratzingerova Izvještaja iz 1985. do mjera koje je poduzeo protiv ćudorednih skandala u Crkvi, ne zaboraljajući njegove riječi na Križnom putu za Velikoga tjedna 2005. Što mu je davalo odvažnost? Njegova duboka svijest o ljepoti ljubavi; njegova opipljiva poniznost; njegoa duhovna radost.

Znao je da zlo nikada nema konačnu pobjedu. Ne možemo ne primijeniti na Benedikta XVI. neke Pascalove riječi o Kristu i svetcima: 'Svetci imaju svoje carstvo, svoju vlastitu slavu i pobjedu, svoju vlastitu proslavu. Ne treba im tjelesno ni spiritualno [u intelektualnom smislu] dostojanstvo. Vide ih Bog i anđeli, a ne proučavaju znatiželjne oči ili umovi. Bog im je dovoljan. [...] Ne bi bilo svrhovito za našega Gospodina Isusa Krista da je došao kao kralj s ciljem očitovanja svoga svetog kraljevstva. Ono što je pokazao u svom dolasku bio je sjaj vlastit njemu samomu'.

Što je onda bio 'sjaj' vlastit Benediktu XVI.? Bio je to sjaj istine u poniznosti. Bio je kao Božje janje koje je doticalo ljudska srca veličinom uma spojenoga s profinjenošću ljubavi. 'Istina nije opremljena moću, posebno kad je plemenita. [...] Što je istina plemenitija, lakše je ono grubo može gurnuti ustranu ili omalovažiti i prisiljena je osloniti se na viteštvo duha'.

Hvala ti, papa Benedikte XVI., što si meni i mnogima bio 'ljubitelj duhovne ljepote' i sluga naše radosti.

Fr. Ljudevit Marija de Blignières"

Izvor i slike: RORATE CÆLI, ORBIS CATHOLICVS

Nema komentara:

Objavi komentar