Msgr. A. Schneidera, ORC ne treba posebno predstavljati, čak je i na hrvatski prevedena knjižica u kojoj iznosi svoja razmišljanja o svetoj pričesti. Rođen je u Kirgiziji u obitelji crnomorskih Nijemaca i kršten imenom Anton. Obitelj se 1969. preselila u Estoniju, odakle su, napokon, 1973. preselili u Njemačku.
Nakon mature, 1982. pristupio je Redu regularnih kanonika sv. križa iz Coimbre gdje je dobio redovničko ime Atanazije. Filozofiju i teologiju je završio u Brazilu gdje se nalazi visoka škola njegovog reda, Institutum Sapientiae. Zaređen je 1990., licencijat iz patristike je stekao na Angelicumu 1993., a doktorirao je na Augustinianumu 1997. Radio je u vodstvu svoga reda i kao profesor teologije u Brazilu i u Kazahstanu. Školovao se, dakle, na najrazličitijim jezicima, tako da govori njemački, ruski, portugalski, talijanski, engleski te latinski i grčki. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 8. travnja 2006. naslovnim biskupom Celerine i pomoćnim Biskupije Karaganda. Mitru mu je napravila njegova sestra koja je klarisa u Maria Vesperbildu blizu Augsburga.
Bit će zanimljivo pročitati i njegov intervju koji se dotiče najrazličitijih liturgijskih pitanja jer biskup Schneider služi sv. misu i redi svećeničke kandidate u oba oblika rimskog obreda, a smije služiti i po bizantskom obredu, usto je i tajnik Konferencije katoličkih biskupa Ruske federacije za liturgijska pitanja. Na Biskupskoj sinodi 2005. govorio je o svojim euharistijskim iskustvima za vrijeme sovjetske strahovlade.
Na koncu treba napomenuti da je Sveti Otac nakon što je pročitao rukopis knjižice msgr. Schneidera, naredio da ga tiska vatikanska izdavačka kuća, a predgovor engleskom izdanju je napisao, danas nadbiskup Colomba i od studenoga ove godine kardinal, M. Ranjith. O ovoj dvojici biskupa S. Magister govori kao o najboljim učenicima pape Benedikta XVI.
"Reforma reforme koju potiče Sveti Otac djelo je koje polagano napreduje jer do sada nije naišlo na potrebnu potporu biskupske hijerarhije. Usprkos oklijevanju većine prelata, neki su se ipak odlučili, oduševljeno i poslušno, angažirati u promicanju novog liturgijskog pokreta koji želi Benedikt XVI.
Radujemo se što možemo objaviti intervju s jednim od njih: msgr. Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Karagande u Kazahstanu i auktorom knjižice 'Dominus est- Gospodin je. Razmišljanja jednog biskupa iz središnje Azije o svetoj pričesti', koju je 2008. objavio SJM-Verlag.
Upitali smo ga o sljedećim temama:
I. PRIČEST
II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA
III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE
I. PRIČEST
- 1.) Vaša Preuzvišenosti možete li nam najprije predstaviti red kojem pripadate; regularne kanonike svetog križa, poznate i kao kanonike iz Coimbre?
Red su utemeljili 1131. u Coimbri, u Portugalu, dom Tellus i sv. Teotonij, prvi kanonizirani Portugalac. Osnovali su ga s desetoricom ostalih redovnika i odlučili da će slijediti pravilo sv. Augustina. Svoju su ustanovu stavili pod zaštitu sv. križa i Bezgrješnog Začeća. Red je rastao i brzo se širio.
Ovom je redu kao rođeni Portugalac pripadao sv. Antun Padovanski prije nego što je postao franjevac. Portugalska je vlast 1834. zabranila vjerske redove, ali za Crkvu jedan red nestaje tek stotinu godina nakon smrti njegovog posljednjeg člana. Portugalski primas ga je prema ovoj odredbi odlučio oživjeti nakon II. vatikanskog koncila. To se ostvarilo 1979. godine dekretom Svete Stolice koji je potpisao nadbiskup Augustin Mayer, tadašnji tajnik Kongregacije za redovnike.
Red je posvećen štovanju sv. križa i svetih anđela i posebno povezan s udrugom Anđeosko djelo. Nastala 1949. u Austriji, udrugu je kao Bratovštinu anđela čuvara kanonski uspostavio 1961. biskup Innsbrucka, P. Rusch. Utemeljiteljica Anđeoskog djela, skromna austrijska majka G. Bitterlich htjela je pružiti svećenicima duhovnu pomoć i zauzeti se molitvom i u duhu pokore za posvećenje svećenika.
Anđeosko djelo je bilo predmetom različitih intervencija Svete Stolice kako bi razbistrilo sadržajne i pravne aspekte svoje karizme, te ga je konačno 2008. Sveta Stolica crkvenopravno povezala s regularnim kanonicima sv. križa kao neku vrstu trećega reda.
Trenutačno red broji oko 140 članova, od toga je 80 svećenika, a nazočan je u Europi, Aziji i Americi. Sveta misa se u redu slavi prema novom redu, ali 'versus Deum'. Pričest se dijeli na tradicionalan način, kako to čini Sveti Otac na misama koje on služi. Tim izborom red njeguje sjećanje na utemeljiteljicu Anđeoskog djela koja je jako patila zbog opće primjene pričesti na ruku.
- 2.) Je li Vas ovo posebno čašćenje Euharistije potaknulo da pristupite ovom redu?
Da. Morate znati da sam prvih dvanaest godina života proveo pod tiranijom sovjetskoga komunizma. Zahvaljujući majci odrastao sam u ljubavi prema euharistijskom Isusu. ona je bila jedna od 'euharistijskih žena', odnosno pobožnih žena koje su s dopuštenjem svećenika tajno čuvale posvećene hostije, kako bi se izbjeglo svetogrđe ako dođe do uhićenja svećenika.
Razumjet ćete kako sam jako bio šokiran kad sam 1973., kad smo se doselili u Njemačku, vidio kako se u crkvi dijeli pričest. Sjećam se da sam majci rekao kad sam prvi put vidio kako se dijeli pričest u ruku: 'Mama, ali to je kao kad nam u školi dijele slatkiše!'
Kasnije, kad sam osjetio da imam svećenički poziv, tražio sam način na koji bih, na svoj način, bio čuvar euharistijskog Isusa. Providnost je htjela da baš u to vrijeme ponovo oživi Red regularnih kanonika svetog križa.
- 3.) Od svoga izbora, koji se desio usred Godine euharistije, papa Benedikt XVI. je iznova potvrđivao stvarnu nazočnost našega Gospodina Isusa Krista u euharistiji. Čak je od Tijelova 2008. opet preuzeo praksu pričešćivanja na jezik vjernika dok kleče. Dirnuti ovim Papinim primjerom mnogi su svećenici, često mlađi, počeli dvojiti o dostojnosti širom rasprostranjenog načina pričešćivanja na ruke. Neki pričest na ruke promatraju kao jedan od velikih nedostataka liturgijske reforme. Vaša knjiga 'Dominus est' progovara upravo o ovom problemu. Može li se prema Vašem mišljenj reći, kao što je to u predgovoru Vašoj knjizi učinio nadbiskup Malcolm Ranjith, koji je upravo imenovan kardinalom, da je pričest na ruke pogodovala smanjenju vjere u stvarnu nazočnost Kristovu, a tako i nedostatku štovanja prema Presvetom Sakramentu? Kao dokaz tomu bi se mogli navesti protjerivanje svetohraništa u skrivene kutke crkava, vjernike koji više ne pokleknu pred Presvetim, svetogrdne pričesti itd.
Ponajprije želim naglasiti kako vjerujem da se može pričestiti sa strahopoštovanjem i kad se hostija primi u ruku. Ali općenito, vidimo da se, prije svega na masovnim celebracijama, čini kako pričesnici zaboravljaju na svetost i uzvišenost trenutka, i moram dodati da je pričest na ruke, na način kako je rasprostranjena, pridonijela slabljenju štovanja Euharistijskog Gospodina. U tom se smislu u potpunosti slažem s gledištima nadbiskupa Ranjitha.
Nekoliko misli koje pomažu da ovo shvatimo:
* Pričest na ruke ne pruža dovoljnu zaštitu od gubitka čestica hostije. Patim zbog toga gubitka fragmenata svete euharistije do čega sada, zbog opće prakse pričesti na ruke, dolazi jako često. Ne razumijem kako je moguća jedna takva ravnodušnost koja tijekom vremena vodi k smanjenju vjere u transsupstancijaciju, ili čak u nekim slučajevima jednostavno gubitku katoličke euharistijske vjere.
* Pričest na ruke olakšava na besprimjeran način krađu euharistijskih prilika. Svetogrđe, koje ni na koji način ne bismo smjeli trpjeti, tako se samo olakšava i stvarno čini.
* Premještaj svetohraništa na stranu ili u kut unutar prostora župnih crkava ili kapela mnogih vjerničkih zajednica i u pedagoškom smislu potkopava središnje značenje stvarne nazočnosti Gospodinove u otajstvu euharistije; mjesto, naime, gdje je naš Gospodin Isus Krist nazočan, mora uvijek biti odmah svima vidljivo kao središnje i najvažnije.
- 4.) Iako je pričest na ruke izvorno bila dopuštena indultom, u većini biskupija je postala normom, gotovo dogmom. Kako objašnjavate takav razvoj?
Takvo stanje pokazuje sve karakteristike jedne 'mode', a imam osjećaj da je to širenje bila prava strategija. Taj se običaj proširio poput lavine. Pitam se kako smo mogli postati tako bezosjećajni prema uzvišenoj svetosti euharistijskih prilika: pa Krist živi među nama u svom božanskom veličanstvu pod skromnim euharistijskim prilikama.
- 5.) Trenutačno su samo rijetki biskupi odlučili slijediti primjer Svetog Oca i pričešćivati na tradicionalan način. Mnogi svećenici s time oklijevaju. Radi li se tu prema Vašem mišljenju samo o konzervativnom otporu ('Ne smije se dirati u dostignuća Koncila!') ili, još gore, o manjku interesa za to pitanje?
Ne možemo prosuđivati tuđe namjere, ali pogled izvana daje naslutiti da postoji otpor ili barem nezainteresiranost za najsvetiji i najsigurniji način za primanje svete pričesti. Dojam je da se jedan dio crkvenih pastira pravi da ne vidi što Sveti Otac želi; jasno i jednoznačno držanje o dogmatskom nauku o euharistiji.
II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA
- 6.) U svom motupropriju 'Summorum Pontificum', papa Benedikt XVI. je predložio međusobno obogaćenje dvaju oblika rimskog obreda. Vi rado misite i u jednom i u drugom obliku obreda. U kojim bi se aspektima to obogaćenje moglo pokazati najplodonosnije?
Papu moramo shvatiti ozbiljno. Ne možemo nastaviti raditi kao da on tu rečenicu nije izgovorio, ili čak kao da je nije napisao. Naravno, postoji mogućnost da obje forme približimo jednu drugoj, a da ne moramo preraditi misale.
Prva misao bi mogla biti da od prikazanja celebriramo 'versus Deum', kao što je uostalom predviđeno u rubrikama novoga misala. Misal pape Pavla VI. zapravo jasno naznačuje da se celebrant treba dvaput okrenuti puku. Prvi put u trenutku 'Orate fratres' i drugi put kad svećenik kaže 'Ecce Agnus Dei' za vrijeme pričesti vjernika. Što bi drugo značila ta uputa, nego da je svećenik za vrijeme prikazanja i kanona okrenut oltaru? U rujnu 2000. objavila je Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu odgovor na 'quesitum' o usmjerenju svećenika za vrijeme svete mise. U njemu je objasnila 'da se 'versus populum' čini najpogodnijim stavom koji omogućuje komunikaciju', ali precizira, 'bila bi teška pogrješka pretpostaviti da čin žrtve treba biti prvenstveno usmjeren prema narodu. Ako svećenik celebrira 'versus populum', što je legitimno i često savjetovano, njegov duhovni stav mora uvijek biti usmjeren Bogu po Isusu Kristu.'
Čini mi se da danas taj odgovor, koji savjetuje celebraciju prema puku, mora biti prilagođen novoj realnosti motuproprija 'Summorum Pontificum', s preporukom da se od prikazanja celebrira prema istoku.
S obzirom na pričest, Sveta Stolica bi mogla objaviti opću preporuku, da podsjeti na ono što predviđa Opći uvod u Rimski misal u 160. članku: 'Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupa. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskažu dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament. Treba naglasiti da službeni tekst Crkve koji komentira 'Novus ordo', kao prvi oblik pričesti navodi onaj klečeći.
Osim toga, dobro bi bilo ograničiti podjelu pričesti po laicima na prilike kada nema svećenika ni đakona.
Daljnja bi mogućnost za obogaćenje nove liturgije bila da čitanja iz Svetoga pisma drže muškarci u liturgijskoj odjeći, a ni u kojem slučaju žene ili muškarci u civilnoj odjeći. I to zato što se ta čitanja odvijaju u prezbiteriju, mjestu koje je od apostolskog vremena pridržano svećenicima, đakonima i muškarcima s nižim redovima. Samo kada nisu nazočni posvećeni muškarci, mogao bi ih nadmojestiti laik muškarac. Služba za oltarom, lektora ili ministranta, nije izvršavanje općeg svećeništva, nego pripada posvećenom svećeništvu, osobito đakonatu. Iz toga je razloga Crkva, barem od trećeg stoljeća, uvela niže redove kao vrstu uvođenja u različite službe koje su povjerene đakonima, npr. čuvanje svetišta i pozivanje vjernika na liturgiju (ostijar), čitanje riječi Božje na liturgiji (lektor), izgonjenje zlih duhova (egzorcist), služba svjećonoše i poslužitelja oltara (akolit). Tako se može bolje razumjeti zašto je Crkva oduvijek pridržala podjeljivanje nižih redova i službu lektora ili akolita muškarcima.
U tom surječju se dobro može razumjeti da se jedno od obogaćenja koje je moguće približavanjem obaju liturgijskih oblika, sastoji u tomu da se vratimo zdravoj tradiciji, prezbiterij pridržati muškarcima; đakonima, akolitima, lektorima i ministrantima. Ne koristi tužiti se nad padom zvanja, kad se ne pozivaju dječaci u službu za oltarom.
Zaključno, trebala bi molitva vjernika biti pridržana samo đakonima, akolitima i lektorima u liturgijskoj odjeći. Još više bi u suglasju s tisućljećima starom tradicijom Crkve, kako zapadne tako i istočne, bilo da tu molitvu vjernika ili sveopću molitvu čita samo đakon, ili još bolje pjeva, jer je od svog početka bila nazvana 'oratio diaconalis'. U nedostatku svećenika, bilo bi prikladnije kad bi je čitao svećenik, kao što je to uostalom slučaj kod navještaja evanđelja. Pojam 'molitva vjernika' ne znači da je trebaju čitati vjernici. To bi bila povijesna i liturgijska zabluda. Ime molitve odnosi se na to što je bila čitana na početku mise vjernika, nakon izlaska katekumena, kad je đakon ili svećenik Božjem Veličanstvu iznosio nakane cijele Crkve, dakle svih vjernika.
- 7.) A izvanredni oblik? Na koji bi način ona mogla biti obogaćena u kontaktu s redovitim oblikom rimskog obreda?
Rekao bih da sw ono što sam spomenuo o novom redu, u istom duhu može primijeniti na izvanredni oblik. Čitanja bi uvijek trebala biti dostupna vjernicima također u mjesnom jeziku, a ne samo na latinskom, uz iznimku posebnih prigoda. Mogao bi ih čitati posvećeni ili postavljeni lektor ili čak vjerik muškarac u liturgijskoj odjeći.
Uvođenje nekih predslovlja iz novoga misala bila bi lijepa i korisna inicijativa, kao i uključenje novih svetaca u tradicionalni liturgijski kalendar.
III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE
- 8.) Papa Ivan Pavao II. je u rujnu 2000. u pozdravu Kongregaciji za bogoštovlje u punom sastavu izjavio: 'U Misalu rimskom pape Pija V. kao i u različitim istočnim liturgijama nalaze se vrlo lijepe molitve, kojima svećenik izražava najdublji smisao poniznosti i strahopoštovanja pred svetim otajstvima. One otkrivaju pravu narav svake liturgije.' Možemo li pretpostaviti da je tridentinski ofertorij jedna od tih molitava? Ili, bismo trebali biti gledišta da je njegov nestanak jedna od pozitivnih točaka liturgijske reforme, kako još tvrde mnogi Bugninijevi pristaše i kako je to biskup Metza, msgr. Raffin, u svom prilogu knjizi 'Studija o duhu liturgije' (objavio L'Homme Noveau, 2003.) napisao: 'Sretan sam zbog nestanka molitava ofertorija i što mogu pokazati njihov heteroklitni karakter.'?
U cjelokupnoj povijesti rimske liturgije, ali i istočnih liturgija, ofertorij je uvijek bio povezan sa žrtvom izvršenom na Golgoti. Ne radi se tu o pripremi nekog obroka, nego o pripremi euharistijske žrtve koja za plod ima gozbu euharistijske zajednice. Moglo bi se tradicionalni ofertorij nazvati jednim 'simboličnom anticipacijom' posvete.
Ofertorij je odjek svih žrtava starog zavjeta, od velikih 'ofertorija' Melkisedeka i Abela. U povijesti spasenja vidimo kontinuirano napredovanje do golgotske žrtve. Sâm ovaj biblijski pogled potpuno opravdava tradicionalni ofertorij, da i ne spominjemo istočne obrede koji na još izrazitiji i svečaniji način anticipiraju otajstvo križa u obredima ofertorija.
Kao što Augustin kaže: 'Novi zavjet u Starom se skriva', tako i mi možemo reći da se posveta skriva u ofertoriju.
Tradicionalni ofertorij mi se čini da je sve drugo samo ne heteroklitan. Naprotiv, rekao bih da je čisti produkt biblijske logike, iz pogleda povijesti spasenja.
- 9.) Ne mislite li da je vrijeme za preispitivanje sjemenišne naobrazbe kako bi nastala bolja liturgijska praksa? Mogli bismo spomenuti da se u Francuskoj latinski jezik praktično više ne poučava, iako je sveti jezik Crkve, a i slavlje redovite liturgije se često prepušta osobnoj inspiraciji. Nismo jednom govorili o mogućnosti otkrivanja tradicionalne liturgije koja sjemeništarcima, takoreći, nikada nije ponuđena. Ne molimo Vas da prosuđujete što se događa u Francuskoj, ali možete li nam reći Preuzvišeni kako se to prakticira u karagandskom sjemeništu, jedinom katoličkom sjemeništu u središnjoj Aziji?
Situacija s poučavanjem latinskog u sjemeništima je alarmantna ne samo u Francuskoj, nego u čitavom svijetu! Činjenica je da to nije samo protiv volje Crkve i Svetog Oca, nego i protiv volje II. vatikanskog koncila. U apostolskoj pobusnici 'Sacramnetum caritatis' papa Benedikt XVI. jasno izjavljuje: 'Općenito tražim da budući svećenici budu od vremena sjemeništa sposobni razumjeti i celebrirati svetu misu na latinskom, kao i koristiti latinske tekstove i primjenjivati gregorijanski koral. Ne bi trebalo ispustiti iz vida da i vjernici budu pripravljeni da znaju uobičajene molitve na latinskom kao i pjevati određene dijelove liturgije u gregorijanskom stilu.
Svećenici moraju ovladati uporabom latinskog jezika. Mislim da bi u sjemeništima sv. misu u redovitom obliku trebalo celebrirati prvenstveno na latinskom, a u redovitim razmacima i u izvanrednom obliku. To bi za dostojanstvo liturgije bilo od velike pomoći.
U Karagandi imamo petnaest sjemeništaraca (katolika je u zemlji 150 000) i pokušavamo osigurati da nastava latinskog bude važan dio studija.
- 10.) U zemljama u kojima je katolicizam religija manjine, ako ne i marginalan, kao što je slučaj u Kazahstanu (1% pučanstva), uporaba pučkog jezika i moderne liturgije se predstavlja često kao obogaćenje za 'inkarnaciju evanđelja u domaće kulture i istovremeno kao uvođenje tih kultura u život Crkve' kako je to definirao papa Ivan Pavao II. u enciklici 'Slavorum Apostoli' (VI, 21). Preuzvišeni, možete li nam prema svom iskustvu kazati je li rimska liturgija na latinskom s gregorijanskim pjevanjem, kako u redovitom tako i u izvanrednom obliku, zaprjeka za inkulturaciju katolicizma u Aziji ili nije?
Trebate misliti na to da se srednjoazijski kontekst znatno razlikuje od onoga koji poznajete u Europi. Nemoguće je ispustiti iz vida preko sedamdeset godina sovjetske vlasti, ili težinu koju ima muslimanska nazočnost u društvu, iako je uvijek bio nazočan i ostaje biti slavensko-pravoslavni element s bizantskom dimenzijom. Kulturno smo jako daleko od latinskog svijeta.
Iako pripadamo rimskom obredu, u ovim posebnim okolnostima bi trenutačno bilo jako teško realizirati celebraciju liturgije isključivo na latinskom. Mogla bi se zamisliti primjena jednog slavenskog kao liturgijskog jezika, a tada postupno uvoditi neke dijelove liturgije na latinskom jeziku.
Za to postoje dva povijesna presedana:
* u IX. stoljeću je Crkva dopustila, zbog kontinuiteta rada sv. Ćirila i Metoda, uporabu slavenskog jezika u Dalmaciji, Češkoj i Moravskoj. Odredba koja je ostala do II. vatikanskog koncila za Dalmaciju, današnju Hrvatsku.
* godine 1949. objavio je papa Pio XII. indult koji dopušta svećenicima u Kini da celebriraju sv. misu na kineskom, s izuzetkom kanona koji je morao ostati na latinskom.
Oba povijesna presedana za rimski obred su poznata u Kazahstanu (zemlja graniči s Kinom) i mogli bi služiti kao inspiracija za inicijativu Svete Stolice za primjenu ruskog u izvanrednom obliku rimskog obreda. "
Nakon mature, 1982. pristupio je Redu regularnih kanonika sv. križa iz Coimbre gdje je dobio redovničko ime Atanazije. Filozofiju i teologiju je završio u Brazilu gdje se nalazi visoka škola njegovog reda, Institutum Sapientiae. Zaređen je 1990., licencijat iz patristike je stekao na Angelicumu 1993., a doktorirao je na Augustinianumu 1997. Radio je u vodstvu svoga reda i kao profesor teologije u Brazilu i u Kazahstanu. Školovao se, dakle, na najrazličitijim jezicima, tako da govori njemački, ruski, portugalski, talijanski, engleski te latinski i grčki. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 8. travnja 2006. naslovnim biskupom Celerine i pomoćnim Biskupije Karaganda. Mitru mu je napravila njegova sestra koja je klarisa u Maria Vesperbildu blizu Augsburga.
Bit će zanimljivo pročitati i njegov intervju koji se dotiče najrazličitijih liturgijskih pitanja jer biskup Schneider služi sv. misu i redi svećeničke kandidate u oba oblika rimskog obreda, a smije služiti i po bizantskom obredu, usto je i tajnik Konferencije katoličkih biskupa Ruske federacije za liturgijska pitanja. Na Biskupskoj sinodi 2005. govorio je o svojim euharistijskim iskustvima za vrijeme sovjetske strahovlade.
Na koncu treba napomenuti da je Sveti Otac nakon što je pročitao rukopis knjižice msgr. Schneidera, naredio da ga tiska vatikanska izdavačka kuća, a predgovor engleskom izdanju je napisao, danas nadbiskup Colomba i od studenoga ove godine kardinal, M. Ranjith. O ovoj dvojici biskupa S. Magister govori kao o najboljim učenicima pape Benedikta XVI.
"Reforma reforme koju potiče Sveti Otac djelo je koje polagano napreduje jer do sada nije naišlo na potrebnu potporu biskupske hijerarhije. Usprkos oklijevanju većine prelata, neki su se ipak odlučili, oduševljeno i poslušno, angažirati u promicanju novog liturgijskog pokreta koji želi Benedikt XVI.
Radujemo se što možemo objaviti intervju s jednim od njih: msgr. Athanasiusom Schneiderom, pomoćnim biskupom Karagande u Kazahstanu i auktorom knjižice 'Dominus est- Gospodin je. Razmišljanja jednog biskupa iz središnje Azije o svetoj pričesti', koju je 2008. objavio SJM-Verlag.
Upitali smo ga o sljedećim temama:
I. PRIČEST
II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA
III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE
I. PRIČEST
- 1.) Vaša Preuzvišenosti možete li nam najprije predstaviti red kojem pripadate; regularne kanonike svetog križa, poznate i kao kanonike iz Coimbre?
Red su utemeljili 1131. u Coimbri, u Portugalu, dom Tellus i sv. Teotonij, prvi kanonizirani Portugalac. Osnovali su ga s desetoricom ostalih redovnika i odlučili da će slijediti pravilo sv. Augustina. Svoju su ustanovu stavili pod zaštitu sv. križa i Bezgrješnog Začeća. Red je rastao i brzo se širio.
Ovom je redu kao rođeni Portugalac pripadao sv. Antun Padovanski prije nego što je postao franjevac. Portugalska je vlast 1834. zabranila vjerske redove, ali za Crkvu jedan red nestaje tek stotinu godina nakon smrti njegovog posljednjeg člana. Portugalski primas ga je prema ovoj odredbi odlučio oživjeti nakon II. vatikanskog koncila. To se ostvarilo 1979. godine dekretom Svete Stolice koji je potpisao nadbiskup Augustin Mayer, tadašnji tajnik Kongregacije za redovnike.
Red je posvećen štovanju sv. križa i svetih anđela i posebno povezan s udrugom Anđeosko djelo. Nastala 1949. u Austriji, udrugu je kao Bratovštinu anđela čuvara kanonski uspostavio 1961. biskup Innsbrucka, P. Rusch. Utemeljiteljica Anđeoskog djela, skromna austrijska majka G. Bitterlich htjela je pružiti svećenicima duhovnu pomoć i zauzeti se molitvom i u duhu pokore za posvećenje svećenika.
Anđeosko djelo je bilo predmetom različitih intervencija Svete Stolice kako bi razbistrilo sadržajne i pravne aspekte svoje karizme, te ga je konačno 2008. Sveta Stolica crkvenopravno povezala s regularnim kanonicima sv. križa kao neku vrstu trećega reda.
Trenutačno red broji oko 140 članova, od toga je 80 svećenika, a nazočan je u Europi, Aziji i Americi. Sveta misa se u redu slavi prema novom redu, ali 'versus Deum'. Pričest se dijeli na tradicionalan način, kako to čini Sveti Otac na misama koje on služi. Tim izborom red njeguje sjećanje na utemeljiteljicu Anđeoskog djela koja je jako patila zbog opće primjene pričesti na ruku.
- 2.) Je li Vas ovo posebno čašćenje Euharistije potaknulo da pristupite ovom redu?
Da. Morate znati da sam prvih dvanaest godina života proveo pod tiranijom sovjetskoga komunizma. Zahvaljujući majci odrastao sam u ljubavi prema euharistijskom Isusu. ona je bila jedna od 'euharistijskih žena', odnosno pobožnih žena koje su s dopuštenjem svećenika tajno čuvale posvećene hostije, kako bi se izbjeglo svetogrđe ako dođe do uhićenja svećenika.
Razumjet ćete kako sam jako bio šokiran kad sam 1973., kad smo se doselili u Njemačku, vidio kako se u crkvi dijeli pričest. Sjećam se da sam majci rekao kad sam prvi put vidio kako se dijeli pričest u ruku: 'Mama, ali to je kao kad nam u školi dijele slatkiše!'
Kasnije, kad sam osjetio da imam svećenički poziv, tražio sam način na koji bih, na svoj način, bio čuvar euharistijskog Isusa. Providnost je htjela da baš u to vrijeme ponovo oživi Red regularnih kanonika svetog križa.
- 3.) Od svoga izbora, koji se desio usred Godine euharistije, papa Benedikt XVI. je iznova potvrđivao stvarnu nazočnost našega Gospodina Isusa Krista u euharistiji. Čak je od Tijelova 2008. opet preuzeo praksu pričešćivanja na jezik vjernika dok kleče. Dirnuti ovim Papinim primjerom mnogi su svećenici, često mlađi, počeli dvojiti o dostojnosti širom rasprostranjenog načina pričešćivanja na ruke. Neki pričest na ruke promatraju kao jedan od velikih nedostataka liturgijske reforme. Vaša knjiga 'Dominus est' progovara upravo o ovom problemu. Može li se prema Vašem mišljenj reći, kao što je to u predgovoru Vašoj knjizi učinio nadbiskup Malcolm Ranjith, koji je upravo imenovan kardinalom, da je pričest na ruke pogodovala smanjenju vjere u stvarnu nazočnost Kristovu, a tako i nedostatku štovanja prema Presvetom Sakramentu? Kao dokaz tomu bi se mogli navesti protjerivanje svetohraništa u skrivene kutke crkava, vjernike koji više ne pokleknu pred Presvetim, svetogrdne pričesti itd.
Ponajprije želim naglasiti kako vjerujem da se može pričestiti sa strahopoštovanjem i kad se hostija primi u ruku. Ali općenito, vidimo da se, prije svega na masovnim celebracijama, čini kako pričesnici zaboravljaju na svetost i uzvišenost trenutka, i moram dodati da je pričest na ruke, na način kako je rasprostranjena, pridonijela slabljenju štovanja Euharistijskog Gospodina. U tom se smislu u potpunosti slažem s gledištima nadbiskupa Ranjitha.
Nekoliko misli koje pomažu da ovo shvatimo:
* Pričest na ruke ne pruža dovoljnu zaštitu od gubitka čestica hostije. Patim zbog toga gubitka fragmenata svete euharistije do čega sada, zbog opće prakse pričesti na ruke, dolazi jako često. Ne razumijem kako je moguća jedna takva ravnodušnost koja tijekom vremena vodi k smanjenju vjere u transsupstancijaciju, ili čak u nekim slučajevima jednostavno gubitku katoličke euharistijske vjere.
* Pričest na ruke olakšava na besprimjeran način krađu euharistijskih prilika. Svetogrđe, koje ni na koji način ne bismo smjeli trpjeti, tako se samo olakšava i stvarno čini.
* Premještaj svetohraništa na stranu ili u kut unutar prostora župnih crkava ili kapela mnogih vjerničkih zajednica i u pedagoškom smislu potkopava središnje značenje stvarne nazočnosti Gospodinove u otajstvu euharistije; mjesto, naime, gdje je naš Gospodin Isus Krist nazočan, mora uvijek biti odmah svima vidljivo kao središnje i najvažnije.
- 4.) Iako je pričest na ruke izvorno bila dopuštena indultom, u većini biskupija je postala normom, gotovo dogmom. Kako objašnjavate takav razvoj?
Takvo stanje pokazuje sve karakteristike jedne 'mode', a imam osjećaj da je to širenje bila prava strategija. Taj se običaj proširio poput lavine. Pitam se kako smo mogli postati tako bezosjećajni prema uzvišenoj svetosti euharistijskih prilika: pa Krist živi među nama u svom božanskom veličanstvu pod skromnim euharistijskim prilikama.
- 5.) Trenutačno su samo rijetki biskupi odlučili slijediti primjer Svetog Oca i pričešćivati na tradicionalan način. Mnogi svećenici s time oklijevaju. Radi li se tu prema Vašem mišljenju samo o konzervativnom otporu ('Ne smije se dirati u dostignuća Koncila!') ili, još gore, o manjku interesa za to pitanje?
Ne možemo prosuđivati tuđe namjere, ali pogled izvana daje naslutiti da postoji otpor ili barem nezainteresiranost za najsvetiji i najsigurniji način za primanje svete pričesti. Dojam je da se jedan dio crkvenih pastira pravi da ne vidi što Sveti Otac želi; jasno i jednoznačno držanje o dogmatskom nauku o euharistiji.
II. MEĐUSOBNO OBOGAĆENJE DVAJU OBLIKA RIMSKOG OBREDA
- 6.) U svom motupropriju 'Summorum Pontificum', papa Benedikt XVI. je predložio međusobno obogaćenje dvaju oblika rimskog obreda. Vi rado misite i u jednom i u drugom obliku obreda. U kojim bi se aspektima to obogaćenje moglo pokazati najplodonosnije?
Papu moramo shvatiti ozbiljno. Ne možemo nastaviti raditi kao da on tu rečenicu nije izgovorio, ili čak kao da je nije napisao. Naravno, postoji mogućnost da obje forme približimo jednu drugoj, a da ne moramo preraditi misale.
Prva misao bi mogla biti da od prikazanja celebriramo 'versus Deum', kao što je uostalom predviđeno u rubrikama novoga misala. Misal pape Pavla VI. zapravo jasno naznačuje da se celebrant treba dvaput okrenuti puku. Prvi put u trenutku 'Orate fratres' i drugi put kad svećenik kaže 'Ecce Agnus Dei' za vrijeme pričesti vjernika. Što bi drugo značila ta uputa, nego da je svećenik za vrijeme prikazanja i kanona okrenut oltaru? U rujnu 2000. objavila je Kongregacija za bogoštovlje i sakramentalnu stegu odgovor na 'quesitum' o usmjerenju svećenika za vrijeme svete mise. U njemu je objasnila 'da se 'versus populum' čini najpogodnijim stavom koji omogućuje komunikaciju', ali precizira, 'bila bi teška pogrješka pretpostaviti da čin žrtve treba biti prvenstveno usmjeren prema narodu. Ako svećenik celebrira 'versus populum', što je legitimno i često savjetovano, njegov duhovni stav mora uvijek biti usmjeren Bogu po Isusu Kristu.'
Čini mi se da danas taj odgovor, koji savjetuje celebraciju prema puku, mora biti prilagođen novoj realnosti motuproprija 'Summorum Pontificum', s preporukom da se od prikazanja celebrira prema istoku.
S obzirom na pričest, Sveta Stolica bi mogla objaviti opću preporuku, da podsjeti na ono što predviđa Opći uvod u Rimski misal u 160. članku: 'Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi konferencija biskupa. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama, iskažu dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament. Treba naglasiti da službeni tekst Crkve koji komentira 'Novus ordo', kao prvi oblik pričesti navodi onaj klečeći.
Osim toga, dobro bi bilo ograničiti podjelu pričesti po laicima na prilike kada nema svećenika ni đakona.
Daljnja bi mogućnost za obogaćenje nove liturgije bila da čitanja iz Svetoga pisma drže muškarci u liturgijskoj odjeći, a ni u kojem slučaju žene ili muškarci u civilnoj odjeći. I to zato što se ta čitanja odvijaju u prezbiteriju, mjestu koje je od apostolskog vremena pridržano svećenicima, đakonima i muškarcima s nižim redovima. Samo kada nisu nazočni posvećeni muškarci, mogao bi ih nadmojestiti laik muškarac. Služba za oltarom, lektora ili ministranta, nije izvršavanje općeg svećeništva, nego pripada posvećenom svećeništvu, osobito đakonatu. Iz toga je razloga Crkva, barem od trećeg stoljeća, uvela niže redove kao vrstu uvođenja u različite službe koje su povjerene đakonima, npr. čuvanje svetišta i pozivanje vjernika na liturgiju (ostijar), čitanje riječi Božje na liturgiji (lektor), izgonjenje zlih duhova (egzorcist), služba svjećonoše i poslužitelja oltara (akolit). Tako se može bolje razumjeti zašto je Crkva oduvijek pridržala podjeljivanje nižih redova i službu lektora ili akolita muškarcima.
U tom surječju se dobro može razumjeti da se jedno od obogaćenja koje je moguće približavanjem obaju liturgijskih oblika, sastoji u tomu da se vratimo zdravoj tradiciji, prezbiterij pridržati muškarcima; đakonima, akolitima, lektorima i ministrantima. Ne koristi tužiti se nad padom zvanja, kad se ne pozivaju dječaci u službu za oltarom.
Zaključno, trebala bi molitva vjernika biti pridržana samo đakonima, akolitima i lektorima u liturgijskoj odjeći. Još više bi u suglasju s tisućljećima starom tradicijom Crkve, kako zapadne tako i istočne, bilo da tu molitvu vjernika ili sveopću molitvu čita samo đakon, ili još bolje pjeva, jer je od svog početka bila nazvana 'oratio diaconalis'. U nedostatku svećenika, bilo bi prikladnije kad bi je čitao svećenik, kao što je to uostalom slučaj kod navještaja evanđelja. Pojam 'molitva vjernika' ne znači da je trebaju čitati vjernici. To bi bila povijesna i liturgijska zabluda. Ime molitve odnosi se na to što je bila čitana na početku mise vjernika, nakon izlaska katekumena, kad je đakon ili svećenik Božjem Veličanstvu iznosio nakane cijele Crkve, dakle svih vjernika.
- 7.) A izvanredni oblik? Na koji bi način ona mogla biti obogaćena u kontaktu s redovitim oblikom rimskog obreda?
Rekao bih da sw ono što sam spomenuo o novom redu, u istom duhu može primijeniti na izvanredni oblik. Čitanja bi uvijek trebala biti dostupna vjernicima također u mjesnom jeziku, a ne samo na latinskom, uz iznimku posebnih prigoda. Mogao bi ih čitati posvećeni ili postavljeni lektor ili čak vjerik muškarac u liturgijskoj odjeći.
Uvođenje nekih predslovlja iz novoga misala bila bi lijepa i korisna inicijativa, kao i uključenje novih svetaca u tradicionalni liturgijski kalendar.
III. PITANJA TRADICIONALNOG OFERTORIJA, SVEĆENIČKE NAOBRAZBE I INKULTURACIJE
- 8.) Papa Ivan Pavao II. je u rujnu 2000. u pozdravu Kongregaciji za bogoštovlje u punom sastavu izjavio: 'U Misalu rimskom pape Pija V. kao i u različitim istočnim liturgijama nalaze se vrlo lijepe molitve, kojima svećenik izražava najdublji smisao poniznosti i strahopoštovanja pred svetim otajstvima. One otkrivaju pravu narav svake liturgije.' Možemo li pretpostaviti da je tridentinski ofertorij jedna od tih molitava? Ili, bismo trebali biti gledišta da je njegov nestanak jedna od pozitivnih točaka liturgijske reforme, kako još tvrde mnogi Bugninijevi pristaše i kako je to biskup Metza, msgr. Raffin, u svom prilogu knjizi 'Studija o duhu liturgije' (objavio L'Homme Noveau, 2003.) napisao: 'Sretan sam zbog nestanka molitava ofertorija i što mogu pokazati njihov heteroklitni karakter.'?
U cjelokupnoj povijesti rimske liturgije, ali i istočnih liturgija, ofertorij je uvijek bio povezan sa žrtvom izvršenom na Golgoti. Ne radi se tu o pripremi nekog obroka, nego o pripremi euharistijske žrtve koja za plod ima gozbu euharistijske zajednice. Moglo bi se tradicionalni ofertorij nazvati jednim 'simboličnom anticipacijom' posvete.
Ofertorij je odjek svih žrtava starog zavjeta, od velikih 'ofertorija' Melkisedeka i Abela. U povijesti spasenja vidimo kontinuirano napredovanje do golgotske žrtve. Sâm ovaj biblijski pogled potpuno opravdava tradicionalni ofertorij, da i ne spominjemo istočne obrede koji na još izrazitiji i svečaniji način anticipiraju otajstvo križa u obredima ofertorija.
Kao što Augustin kaže: 'Novi zavjet u Starom se skriva', tako i mi možemo reći da se posveta skriva u ofertoriju.
Tradicionalni ofertorij mi se čini da je sve drugo samo ne heteroklitan. Naprotiv, rekao bih da je čisti produkt biblijske logike, iz pogleda povijesti spasenja.
- 9.) Ne mislite li da je vrijeme za preispitivanje sjemenišne naobrazbe kako bi nastala bolja liturgijska praksa? Mogli bismo spomenuti da se u Francuskoj latinski jezik praktično više ne poučava, iako je sveti jezik Crkve, a i slavlje redovite liturgije se često prepušta osobnoj inspiraciji. Nismo jednom govorili o mogućnosti otkrivanja tradicionalne liturgije koja sjemeništarcima, takoreći, nikada nije ponuđena. Ne molimo Vas da prosuđujete što se događa u Francuskoj, ali možete li nam reći Preuzvišeni kako se to prakticira u karagandskom sjemeništu, jedinom katoličkom sjemeništu u središnjoj Aziji?
Situacija s poučavanjem latinskog u sjemeništima je alarmantna ne samo u Francuskoj, nego u čitavom svijetu! Činjenica je da to nije samo protiv volje Crkve i Svetog Oca, nego i protiv volje II. vatikanskog koncila. U apostolskoj pobusnici 'Sacramnetum caritatis' papa Benedikt XVI. jasno izjavljuje: 'Općenito tražim da budući svećenici budu od vremena sjemeništa sposobni razumjeti i celebrirati svetu misu na latinskom, kao i koristiti latinske tekstove i primjenjivati gregorijanski koral. Ne bi trebalo ispustiti iz vida da i vjernici budu pripravljeni da znaju uobičajene molitve na latinskom kao i pjevati određene dijelove liturgije u gregorijanskom stilu.
Svećenici moraju ovladati uporabom latinskog jezika. Mislim da bi u sjemeništima sv. misu u redovitom obliku trebalo celebrirati prvenstveno na latinskom, a u redovitim razmacima i u izvanrednom obliku. To bi za dostojanstvo liturgije bilo od velike pomoći.
U Karagandi imamo petnaest sjemeništaraca (katolika je u zemlji 150 000) i pokušavamo osigurati da nastava latinskog bude važan dio studija.
- 10.) U zemljama u kojima je katolicizam religija manjine, ako ne i marginalan, kao što je slučaj u Kazahstanu (1% pučanstva), uporaba pučkog jezika i moderne liturgije se predstavlja često kao obogaćenje za 'inkarnaciju evanđelja u domaće kulture i istovremeno kao uvođenje tih kultura u život Crkve' kako je to definirao papa Ivan Pavao II. u enciklici 'Slavorum Apostoli' (VI, 21). Preuzvišeni, možete li nam prema svom iskustvu kazati je li rimska liturgija na latinskom s gregorijanskim pjevanjem, kako u redovitom tako i u izvanrednom obliku, zaprjeka za inkulturaciju katolicizma u Aziji ili nije?
Trebate misliti na to da se srednjoazijski kontekst znatno razlikuje od onoga koji poznajete u Europi. Nemoguće je ispustiti iz vida preko sedamdeset godina sovjetske vlasti, ili težinu koju ima muslimanska nazočnost u društvu, iako je uvijek bio nazočan i ostaje biti slavensko-pravoslavni element s bizantskom dimenzijom. Kulturno smo jako daleko od latinskog svijeta.
Iako pripadamo rimskom obredu, u ovim posebnim okolnostima bi trenutačno bilo jako teško realizirati celebraciju liturgije isključivo na latinskom. Mogla bi se zamisliti primjena jednog slavenskog kao liturgijskog jezika, a tada postupno uvoditi neke dijelove liturgije na latinskom jeziku.
Za to postoje dva povijesna presedana:
* u IX. stoljeću je Crkva dopustila, zbog kontinuiteta rada sv. Ćirila i Metoda, uporabu slavenskog jezika u Dalmaciji, Češkoj i Moravskoj. Odredba koja je ostala do II. vatikanskog koncila za Dalmaciju, današnju Hrvatsku.
* godine 1949. objavio je papa Pio XII. indult koji dopušta svećenicima u Kini da celebriraju sv. misu na kineskom, s izuzetkom kanona koji je morao ostati na latinskom.
Oba povijesna presedana za rimski obred su poznata u Kazahstanu (zemlja graniči s Kinom) i mogli bi služiti kao inspiracija za inicijativu Svete Stolice za primjenu ruskog u izvanrednom obliku rimskog obreda. "
Izvor: Paix Liturgique I, II i III dio
Slike: ORBIS CATHOLICVS, Te Deum
