subota, ožujka 05, 2022

Junačka vjernost

Ukrajinci nastavljaju borbu za slobodu i pobjedu trnovitim putem kojim su prolazile i brojne generacije njihovih sunarodnjaka. Jedan od takvih patnika bio je veliki nadbiskup Josip kard. Slipij o čijoj 130. obljetnici rođenja piše R. De Mattei:



"Postoje ljudi koji utjelovljuju najdublje krjeposti i vrjednote jednog naroda. Takav je bio veliki nadbiskup galicijsko-lavovski Josip kard. Slipij, čiju stotinu i tridesetu obljetnicu rođenja obilježavamo u trenutku kada njegova domovina prolazi novu enormnu tragediju.

Rođen je 17. veljače 1892. u Zazdristu, na zapadu Ukrajine. S 19 godina stupio je u lavovsko sjemenište gdje je 30. rujna 1917. zaređen za svećenika i zatim poslan u Rim da bi dovršio studije na Orijentalnom institutu i na Gregorijanskom sveučilištu. 

Rektorom lavovskog sjemeništa imenovan je 1925., a 1929. rektorom bogoslovne akademije u istom gradu. U međuvremenu je Ukrajina pala pod sovjetski jaram, a Staljin je između 1932. i 1933. rekvirirao svu poljoprivrednu proizvodnju da bi preko gladomora nametnuo prisilnu kolektivizaciju u zemlji (usp. A. Applebaum, 'Red Famine: Stalin's War on Ukraine', Doubleday, New York, 2017.). 

Kako se rat približavao, Andrija Šepticki (1865. - 1944.), grkokatolički ukrajinski metropolit koji ga je zaredio za svećenika, tražio je od Pija XII. da ga imenuje za koadjutora s pravom nasljedstva. Tako je msgr. Josip Slipij 1939. postao egzarh istočne Ukrajine i nakon smrti metropolita Šeptickog, 1. studenoga 1944., postao glava i otac Ukrajinske katoličke Crkve. Bilo je to strašno vrijeme za njegovu zemlju koja je bila stiješnjena između nacista i komunista. Sovjeti su 11. travnja 1945. uhitili metropolita i osudili ga na osam godina prisilnoga rada u gulagu, a za to je vrijeme inscenirana nezakonita sinoda da proglasi 'ponovno sjedinjenje' Ukrajinske katoličke Crkve s Moskovskim pravoslavnim patrijarhatom kojim je vladao sovjetski režim. Oko 3000 grkokatoličkih crkava predano je pravoslavcima, a gotovo svi biskupi i svećenici ubijeni su ili uhićeni. Nadbiskup Slipij dobio je 1953. drugu osudu od pet godina Sibira, a 1958. treću na četiri godine prisilnoga rada. Godine 1962., sa sedamdeset godina, četvrti je put osuđen. Osuda se sastojala u doživotnoj deportaciji u strogi logor Mordovia. Sve u svemu, junački je prelat proveo 18 godina u zatvorima i gulazima. 

Isusovački svećenik p. P. Leoni (1909. - 1995.), koji je preživio sovjetski koncentracijski logor, opisujući strahote tranzitnoga logora Kirov, pripovijeda da su jednog dana u njegovu ćeliju dovedeni zarobljenici. 'U sumrak sam čuo kako me zove nepoznati glas: stariji čovjek s bradom stajao je na mojem mjestu, ispružio mi je svoju ruku i predstavio se kao Josip Slipij. Bila mi je radost, ali i tuga što sam bio skupa sa svojim metropolitom' (Msgr. G. Choma, 'Josyf Slipyj, padre e confessore della Chiesa ucraina martire', La Casa di Matriona, Milan, 2001., str. 68).


Pio XII. opetovano je intervenirao u korist Ukrajinaca i njihova metropolita, ohrabrujući ih da odole progonu, osobito okružnicom 'Orientales omnes Ecclesias' od 23. prosinca 1945. Ipak, nakon smrti Pija XII., odnosi između Rusije i Vatikana počeli su se mijenjati. Kad je Ivan XXIII. navijestio Drugi vatikanski koncil, htio je da sudjeluju i predstavnici Moskovskog patrijarhata. Kremaljski su auktoriteti nametnuli uvjet da Koncil šuti o komunizmu. Tajni je sporazum bio potpisan u kolovozu 1962. u francuskom gradu Metzu između kard. Tisseranta, koji je predstavljao Vatikan, i pravoslavnog biskupa Nikodema s ruske strane. Veliki skup sazvan da bi diskutirao o problemima svoga vremena, prešutio bi tako najveću političku katastrofu dvadesetog stoljeća (R. de Mattei, 'The Vatican Council. An unwritten story', Loreto Publishing, Fitzwilliam, NH, 2012., str. 149-151).

U to su vrijeme komunistički gulazi bili preplavljeni zatvorenicima osuđenima zbog vjerskih razloga, posebno onima iz Ukrajinske katoličke Crkve. Bio bi skandal kad biskupi koji su bili žrtve progona, ne bi bili u koncilskoj dvorani, dok bi Moskovski patrijarhat predstavljali poslanici koji su podupirali krvnike. Održani su, dakle, pregovori između Svete Stolice i Kremlja da bi se metropolitu Slipiju dopustilo da sudjeluje na Koncilu. Poglavar Ukrajinske Crkve nije htio napustiti zemlju, no poslušao je papu, ali je prije napuštanja Moskve tajno za biskupa zaredio ukrajinskog redemptorističkog svećenika Bazilija Veličkovskog.

Došao je u Rim 9. veljače 1963., ali nije šutio. Na Koncilu je 11. listopada 1963. govorio o mučenicima krvlju Ukrajinske Crkve i predložio da se kijevsko-galicijska katedra uzdigne na patrijarhalnu. Sjećao se da je tu molbu više puta uputio Pavlu VI., no ona je uvijek bila odbijena iz političkih razloga. Priznanje ukrajinskoga patrijarhata zapravo bi spriječilo vatikansku 'Ostpolitik' i ekumenski dijalog s moskovskom pravoslavnom Crkvom ('Memorie', Ukrainian Catholic University, Lviv-Rome 2018., str. 512-513). Papa Pavao VI. kreirao ga je kardinalom 25. siječnja 1965., a Ukrajinsku katoličku Crkvu uzdigao kao Veliku nadbiskupiju Lavovsku za Ukrajince.

Između 1968. i 1976. kard. Slipij je, unatoč uznapredovaloj dobi, poduzeo duga i naporna putovanja k zajednicama ukrajinske dijaspore u Americi, Australiji i Europi, kao pastir svoga naroda. U ime žrtava komunizma uputio je 1976. apel Ujedinjenim narodima, a 1977. u dramatičnim iskazima pred Saharovljevim tribunalom još jedanput prokazao vjerski progon u Ukrajini. Svijet je njega i Josipa kard. Mindszentyja (1892. - 1975.) promatrao kao dvojicu velikih svjedoka katoličke vjere dvadesetog stoljeća.

Da bi osigurao budućnost Ukrajinske Crkve, kardinal Slipij nije se ustezao niti od krajnjih čina. P. Kwasniewski je nedavno podsjetio kako je 2. travnja 1977. tajno zaredio trojicu biskupa bez suglasnosti Pavla VI., automatski si navukavši kanonske cenzure prema kanonu 953 Zakonika koji je tada bio na snazi. Ipak, za razliku od onoga što se dogodilo nadbiskupu M. Lefebvreu, koji je izopćen 1986. zbog istoga kršenja kanonskog prava, protiv kardinala Slipija 'ipso facto' nisu nametnute nikakve mjere (OnePeterFive). Jedan od biskupa koje je posvetio bio je msgr. Ljubomir Husar (1933. - 2017.) kojeg je, nakon Slipija, Ivan Pavao II. postavio velikim nadbiskupom grkokatoličkim i kardinalom. Njega je naslijedio kao primas Svetoslav Ševčuk koji se u ovom trenutku nalazi pod bombardiranjem opsjednutog grada Kijeva. Godine 2004. velikonadbiskupska katedra prenesena je u Kijev i promijenila svoje ime u kijevsko-galicijska

Josip kard. Slipij umro je u egzilu u Rimu u dobi od devedeset i dvije godine, 7. rujna 1984., a danas počiva u kripti sv. Jurja lavovske katedrale, pored metropolita Šeptickog. Ivan Pavao II. nazvao ga je 'čovjekom nepokorene vjere, pastirom postojane hrabrosti, svjedokom junačke vjernosti, uzornom osobnošću Crkve' ('L'Osservatore Romano', 19. listopada 1984.).

Dok se ponovo gazi vjerski i politički identitet njegove zemlje, spomen na junački otpor Josipa kard. Slipija pomaže nam da imamo povjerenja u budućnost Ukrajine. Kijev je bio mjesto obraćenja ruskog naroda Katoličkoj Crkvi i iz Kijeva će, a ne iz Moskve, početi drugo obraćenje Rusije koje je navijestila Gospa u Fatimi. Kardinal Slipij bio je veliki privrženik fatimske poruke. Ivanu Pavlu II. predao je 1980. dva milijuna potpisa koja je prikupila 'Plava vojska', ustrajući u dugom razgovoru s papom na potrebi posvete Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu (John Haffert, 'Dear Bishop! Memoirs of the Author Concerning the History of the Blue Army', AMI International Press, Washington, 1982., str. 229). Ta posveta još nije uslijedila na način kako je to tražila Preblažena Djevica kojoj se kard. Slipij u svojoj oporuci ovako obratio: 'Sjedeći na sanjkama i na putu u vječnost... upravljam molitvu našoj zaštitnici i Kraljici neba, Vazda djevici Bogorodici. Uzmi našu Ukrajinsku Crkvu i naš ukrajinski narod pod svoju zaštitu!' ('Memoirs', str. 524-525).

U ovom tragičnom trenutku svjetske povijesti, učinivši njegove riječi svojima, ne možemo nego glasno naviještati: 'Čast kardinalu Slipiju i njegovu mučeničkom narodu.'"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: RORATE CÆLI, WIKIMEDIA COMMONS, Seraphic Restorations

nedjelja, prosinca 26, 2021

Ostati vjerni

Benediktinci Bezgrješne koji su se već očitovali na motuproprij koji predviđa smrtnu kaznu tradicionalnom obredu, nisu propustili izreći svoje mišljenje niti o odgovorima na navodna dubia Kongregacije za bogoštovlje. 

Vidjeli smo kako silna Franjina inkluzivnost, milosrđe i širokogrudnost, odjedanput skrupulozno i do sitnica propisuje čak i sadržaj župnih listića. Papa koji neprestano šiba po učiteljima Zakona koji su zasjeli da sude, po rigoristima, pravilima... za kojeg niti Božje zapovijedi nisu apsoluti, očekuje apsolutnu poslušnost vlastitim hirovima.


"Izjava o motupropriju 'Traditionis custodes' i o 'Odgovorima na dubia' Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu od 4. prosinca 2021. (promulgiranima 18. prosinca):

Mi, benediktinci Bezgrješne iz samostana svete Katarine Sijenske iz Taggije, koje je 1. kolovoza 2008. osnovala Njegova Preuzvišenost M. Oliveri, uspostavljeni kao ustanova posvećenog života dijecezanskog prava 21. ožujka 2017., koji smo se 18. studenoga 2020. preselili u Biskupiju Ventimiglia-Sanremo po dekretu dijecezanskog biskupa msgr. A. Suette, obećali smo da ćemo biti vjerni svojim konstitucijama koje je odobrila Sveta Stolica i na koje smo dali svete redovničke zavjete. Osobito smo se pred Bogom i pred Crkvom obvezali, kako je propisano u prologu, da ćemo uvijek čuvati 'misnu liturgiju, celebriranu kao [naš] vlastiti obred, i unutar i izvan samostana, prema više od tisućljetnom i 'nikada ukinutom' (motuproprij 'Summorum pontificum') obliku Svete Rimske Crkve, na latinskom jeziku i s gregorijanskim pjevanjem'; ta svečana obveza uključuje uporabu staroga rimskog rituala i pontifikala kao što dokazuju ceremonije ređenjâ od samog početka našeg utemeljenja. Sve to iz vjernosti prema katoličkoj teologiji formuliranoj na Tridentskom koncilu koji je, definitivno fiksirajući 'kanone' obreda mise, podigao nepremostivu prepreku protiv svakoga krivovjerja koje bi moglo potkopati cjelovitost otajstva svete mise. Kako je biskup A. Suetta javno izjavio na televiziji, 24. kolovoza 2021., mi smo 'čuvari i svjedoci najdrevnije tradicije Crkve'. Tako ćemo, i nikako drukčije, ostati vjerni bez obzira na sve.

Neka Vrhovni svećenik u svojoj ulozi Namjesnika Kristova bude prosvijetljen po zagovoru Presvete Djevice Marije Bezgrješne, da ponovo pred očima svega svijeta i na spasenje duša zablista katolička vjera u svojoj čistoći i tradicionalnoj liturgiji koja joj je jamac te da budu skršene sve navale zablude i pokvarenosti protiv Svete Crkve.

U Taggiji, 21. prosinca 2021., na blagdan sv. Tome apostola."

Izvor i slike: Benediktinci Bezgrješne

subota, prosinca 25, 2021

Pacta sunt servanda

 U tebe je kraljevska vlast...

Sretan Božić svima uz blagdansku poruku priora Bratstva sv. Vinka Fererskog u kojoj ističe čvrstu odluku da će ostati vjerni tradicionalnoj misi!

Svi koji mogu i žele pomoći da se i dalje podižu oltari za vjekovnu misu, usprkos nastojanjima pakla za njezinim uništenjem, mogu pomoći Bratstvu sv. Vinka u izgradnji oltara za njihovu crkvu Gospe od Ružarija.


"Dragi prijatelji,

u žarkom očekivanju Spasitelja, osjećam potrebu da vam progovorim o temi koja nas sve zabrinjava. Učinit ću to riječima koje izviru iz srca svećenika koji je s dubokom radošću celebrirao tradicionalnu misu više od četrdeset i četiri godine.

Motuproprij 'Traditionis custodes' od 16. srpnja 2021. i 'Responsa ad dubia' Kongregacije za nauk vjere od 18. prosinca 2021. postavljaju nam pitanja: trebaju li ustanove Ecclesiae Dei, kako nas pozivaju, prihvatiti celebraciju mise i sakramenata prema misalu i obredima Pavla VI.? Drugim riječima, trebaju li te ustanove započeti postupak napuštanja liturgijskih knjiga koje prethode reformi iz 1969.?


Kao utemeljitelj jedne od tih ustanova, bez oklijevanja kažem: 'Tradicionalna je liturgija samo naše biće!' Tražiti od nas da je se odreknemo, jednako je sugeriranju da ubijemo ono što je desetljećima oblikovalo naše duhovno biće. Tradicionalna je latinska liturgija od pamtivijeka dio bogatstva Crkve koje ne može nestati jer je dio njezine neotuđive baštine. Željeti to ukloniti iz 'vidljiva horizonta Katoličke Crkve' (kako je govorio Jean Madiran), nemoguće je nastojanje jer je proturječno bîti Tradicije. Naposljetku, za nas koji smo se zavjetovali u ustanovama čije su konstitucije uronjene u tradicionalnu liturgiju, pozivati nas da odbacimo 'oblik u kojem Bog želi da budemo sveti', kako kaže sv. Elizabeta od Trojstva o svom Pravilu. 

Time što ostajemo vjerni svojim zavjetima, potpuno smo poslušni Crkvi. Apostolska konstitucija 'Pastor Bonus' od 28. lipnja 1988. u članku 107 kaže: 'Kongregacija se sa svoje strane brine da ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života rastu i cvatu prema duhu njihovih utemeljitelja i zdravih tradicija, vjerno slijedeći cilj koji im je svojstven i učinkovito pridonoseći spasonosnoj misiji Crkve.'


Dakle, što je duh naših utemeljitelja i koje su nama svojstvene svrhe? Našu duhovnost, apostolat, liturgiju i stegu vodi vjernost Apostolskoj Stolici prisno povezano s privrženošću latinskoj tradiciji. To uključuje mogućnost celebriranja prema liturgijskim knjigama koje su bile u uporabi 1962. Napustiti taj aspekt našega redovničkog života u ključnom području liturgije, za nas bi bilo protivno poslušnosti i duhu Crkve.

Još je jedan razlog zašto je to napuštanje nemoguće: čast Svete Stolice koja je uvjeravala naše svećenike i vjernike - koji imaju poštovanja prema hijerarhijskom auktoritetu, ali za koje liturgijska reforma predstavlja pravu poteškoću -  da će 'biti poduzete sve mjere da jamče njihov identitet u punom zajedništvu Katoličke Crkve'. Te je odredbe upisala u dekrete uspostave naših ustanova i potvrdila naše konstitucije. Ti svečani tekstovi jasno izražavaju našu privrženost tradicionalnim pedagogijama vjere, osobito glede liturgije. Prema načelu 'pacta sunt servanda', vrhovni auktoritet Crkve ne može povući danu riječ. 

Nadalje, članovima naših ustanova nemoguće je napustiti naše liturgijske posebnosti. Redovnici, redovnice i svećenici koji im pripadaju zavjetovali su se ili učinili obećanja prema specifikacijama dekreta uspostave i konstitucija koji ih vežu uz liturgijski oblik ranije latinske tradicije. Na taj način, vjerujući riječi Vrhovnog svećenika, oni su dali svoje živote Kristu da služe Crkvi. Prema naravnom pravu i klasičnom bogoslovlju o poslušnosti, ne može ih vezati ništa što je što je protivno tim bitnim specifikacijama. 

Konačno, takav proces liturgijske mutacije nanio bi veliku štetu značajnom broju vjernika. Ionako ne shvaćaju ograničenja nametnuta služenju tradicionalne mise. Njihova tjeskoba zbog gubitka liturgije koja je hranila njihov nutarnji život bila bi beskrajna. A kako bi mogli stajati po strani i gledati stotine svećenika, redovnika i redovnica, bogoslova koji su - čiste savjesti i na temelju riječi prethodnih prvosvećenika - ostali vjerni katoličkoj hijerarhiji tijekom trideset i tri godine, katkad uz veliku žrtvu, i da se s njima sada tako postupa?


Vjernost tradicionalnoj liturgiji za nas je dužnost i radostan način da pridonosimo 'spasonosnoj misiji Crkve'. 

Neka vas blagoslove Djetešce u jaslama i Njegova Bezgrješna Majka, dragi moji prijatelji, i čuvaju vas u Nadi!

fr. L.-M. de Blignières"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: WIKIMEDIA COMMONSRORATE CÆLI, Facebook / Bratstvo sv. Vinka Fererskog

nedjelja, prosinca 19, 2021

Vince ma non convince

"Odgovori na dvojbe", dokument Kongregacije za bogoštovlje, privukli su već niz osvrta raznih komentatora. Popis poveznica možete pogledati ovdje.

Izdvajam tek jedan odlomak iz jučerašnjeg članka na blogu New Liturgical Movement.

"Pontifikat Ivana Pavla II. urodio je naraštajem wojtyłovskih svećenika, onaj Benedikta XVI. naraštajem ratzingerovskih svećenika. Tekući pontifikat nije nadahnuo nikakvu sličnu školu ili pokret. Gospoda izvjesnih godina koja su već držala položaje moći, konsolidirala su svoju moć, ali nema 'bergogliovskog naraštaja'. Ovaj pontifikat, sa svim svojim prišipetljama, mora pribjeći uporabi sile kao rješenju tradicionalističkog 'problema', sili koja pokorava, ali ne uvjerava (vince ma non convince): represiji i cenzuri. Nadahnjuje li novi obred, onako kako ga shvaćaju papa Franjo, nadbiskup Roche ili A. Grillo, umjetnost, duhovni život ili zvanja? Ne? Dobro, onda zabranimo onaj stari i cijelo Ratzingerovo shvaćanje problema. 

Senilna brežnjevljevska Crkva, paralizirana i sterilna, koja još zamornije nastavlja ponavljati slogane 1970-ih završit će onako kako je završila moć Sovjetskog Saveza."

Izvor: NLM

Izravno i neizravno

Priopćenje Američkoga distrikta Petrova bratstva na "Odgovore na dubia" koje je potpisao msgr. Roche.

"Zadnji dokument Kongregacije za bogoštovlje, objavljen 18. prosinca, nije izravno upućen zajednicama bivšeg Papinskog povjerenstva 'Ecclesia Dei', kao što je Svećeničko bratstvo sv. Petra, koje ima posebno pravo.

Članovi Bratstva sv. Petra obećali su u trenutku pripuštanja u Bratstvo da će biti vjerni našim konstitucijama i ostajemo predani upravo tomu: vjernosti Petrovu nasljedniku i vjerni opsluživanju 'liturgijskih i stegovnih tradicija' Crkve u skladu s odredbama motuproprija 'Ecclesia Dei' od 2. srpnja 1988., koji je na ishodištu našeg osnutka. Glavari Svećeničkog bratstva pomnije će studirati dokument nastavljajući našu službu vjernicima koji su povjereni našoj skrbi."

Izvor i screenshot: fssp.com

Caudillo

Papa koji svojim širokim milosrđem podilazi svakoj vjeri i nevjeri, a i mnogomu moralnom zastranjenju, odlučio je uoči Božića uputiti čestitku svima kojima je stalo do vjernosti Kristovu nauku, koji se naljepše zrcali u tradicionalnoj misi i sakramentima - glavnom protivniku Franjina "boga iznenađenja". 

U odgovoru na navodna dubia nekih biskupa, iznosi se niz tumačenja odnosno zabrana kojima je cilj do krajnosti onemogućiti svećenicima služenje tradicionalne mise i spriječiti ređenja po tradicionalnom obredu. Koliko to milosrdni Franjo želi, vidljivo je iz toga što, iako slovi kao gorljivi protivnik "malih pravila", ide toliko daleko da određuje što se smije objaviti u župnim rasporedima. Ne samo to, doživjeli smo da modernisti, koji su nekoć slavili ukidanje Indeksa zabranjenih knjiga, sada praktički uspostavljaju svoj: zabranjeno je tiskanje novih lekcionara na pučkim jezicima koji slijede tradicionalni ciklus čitanja!

Takav prezir prema vlastitim ukućanima, izazvao je opravdano zgražanje svih koji zbog inata prolaznih najamnika ne žele okrenuti leđa Tradiciji.

"Naše mišljenje: usred gigantske krize koja pogađa Crkvu na Zapadu, uključujući krizu pohađanja bogoslužja uslijed pandemije, puno otkriva činjenica da je ovo nasilje vatikanski prioritet. Pokazuje se lažno milosrđe toga Zlog Pastira kojeg su izabrali neodgovorni kardinali 2013. godine. Otkriva se duh prkosa koji vlada u ovom totalitarnom pontifikatu. Otkriva se odvratna sotonska nazočnost usred Crkve.

Benedikt XVI. donio je Crkvi liturgijski mir. Kraj liturgijskim ratovima. Sadašnji ih je papa odlučio ponovo zapaliti. Za to nema logičnoga razloga, samo inherentna želja za podjelom i nasiljem.

Usprkos svemu tomu, sve će to proći. Ovaj će groteskni spektakl od pontifikata doći koncu. Tradicionalni obred nije ugledao svoje zadnje poglavlje, zasigurno ne pod ovom šaradom od vladara, karikaturom smiješnoga južnoameričkog diktatora! Ne, ne, ako nas Pavao VI. nije uspio slomiti 1970-ih u svoj svojoj moći i velikoj sili Koncila, zasigurno neće uspjeti ova klika gerijatrijskih pljačkaša. Samo se strpite. Vrijeme je na našoj strani.

Ignorirajte tu besmislicu koliko god više možete. Podupirite klerike koji se odupiru tom nezakonitom činu. Nekako ćemo to izgurati. Vrijeme je na našoj strani.

Tik-tak."

Izvor: RORATE CÆLI
Slika: John Stone

srijeda, prosinca 01, 2021

Despotski karakter

Svećeničke i redovničke zajednice donedavnoga Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei i nakon svog apela, nalaze se u istoj nezavidnoj situaciji. Po svemu sudeći, nije izgledno da će se uskoro nešto promijeniti nabolje. Naprotiv...



"Još smo u lipnju, na temelju glasina koje su kružile, mogli poprilično točno predstaviti sadržaj motuproprija Čuvari predaje.

Pitanja o budućnosti zajednica bivšeg Povjerenstva Ecclesia Dei tada su uglavnom ostavljena u magli, a nisu spomenuta ni u motupropriju - bjelodano, ni sami akteri još nisu bili načisto sa svojim planovima u tom smislu. Čini se da se to u međuvremenu promijenilo. Nespecificirani "informirani krugovi" očekuju još ove godine uvođenje mjera koje te svećeničke zajednice trebaju "povratiti k jedinom načinu celebriranja rimskog obreda", kako se to lijepo kaže u neoorvelovskom izričaju. Stvari se čine žurnima otkako je u krugu začetnika motuproprija prevladalo mišljenje da bi se provedbene smjernice o motupropriju, koje se već dulje očekuju, mogle formulirati i staviti na snagu tek onda kada se barem u osnovi "riješi problem" svećeničkih zajednica.

Prema našim informacijama, trenutačno se ne očekuje o tomu poseban zakon. Čini se da su u Rimu nazora kako status zajednica kao "družbi papinskog prava" otvara izravne mogućnosti pristupa. U tu bi se svrhu mogli postaviti "papinski delegati" koji ne bi, poput povjerenika koje imenuje Kongregacija za redovnike, zamijenili postojeće poglavare, ali bi im bili nadređeni. Oni bi poglavare upućivali na poduzimanje svih potrebnih mjera da bi svoje zajednice "pomirili s duhom Koncila" i, kao prvi korak u tom smjeru, naložili općenito celebriranje reformirane liturgije. Na toj bi zatim osnovi, u suradnji s mjesnim biskupima, bili razvijeni planovi za njihovo uključivanje u dušobrižništvo.

Ako smo ispravno shvatili naše izvore, za javno celebriranje tradicionalne liturgije svećenici tih zajednica ne bi dolazili u obzir, tu bi zadaću, koju treba snositi iz pastoralnog milosrđa na određeno vrijeme, morale preuzeti na sebe u koncilskoj vjernosti dokazane snage dijecezanskoga klera. Nadalje, glede tih zajednica, bilo je govora o mogućnosti davanja 'izuzeća'svećenicima ili pojedinim svećenicima dotičnih zajednica, barem u prijelaznom razdoblju, da interno ili barem ne javno celebriraju prema misalu iz 1962., strogo regulirano i uz pretpostavku ostaloga dobrog vladanja. Podjela sakramenata na pretkoncilski način, po svoj prilici, nije predviđena niti u kojem slučaju.

Zadaća 'papinskih delegata' ni na koji način ne bi bila da sa zajednicama ili njihovim poglavarima pregovaraju o temeljnoj odluci prelaska na 'novus ordo'. Zapravo, izočnost ikakvog dijaloga između Pape i zajednica koje su njegovi predšasnici uspostavili za gajenje predajne liturgije - ili njihovih zagovornika poput kardinala Burkea, Brandmüllera, Zena ili Müllera - najuočljivija je značajka čitavoga procesa koji se odvija u auktoritarnom, čak diktatorskom obliku za koji i u dugoj papinskoj povijesti prijašnjih epoha jedva da ima primjera.

Zaista, upravo u tom obliku proces odgovara kako neobuzdanom i despotskom Franjinu karakteru tako i nedostatku ideja i argumenata poslijekoncilske teologije i liturgije, koje su izvjesnu snagu uvjerljivosti mogle postići samo tamo gdje se ionako pod modernističkim i sekularističkim utjecajem nastojalo emancipirati od bitnih sadržaja tradicionalnoga apostolskog nauka.

Ovo polazište za kratkoročni i dugoročni razvoj otvara krajnje neugodne perspektive. Zamislivo je da će 'papinski delegati' privesti barem dijelove, a vjerojatno i većinu vodstva nekih zajednica k tomu da se podvrgnu njihovu izopačenom shvaćanju poslušnosti. Jedva je zamislivo da će ih u tomu slijediti svi ili čak velika većina članova - zajednice će se raspasti što bi moglo biti sasvim u smislu papinske strategije. Rascjep će se još snažnije odraziti na tradicijske vjerničke zajednice. Sasvim obični ljudi u crkvenim klupama sasvim su siti toga što moraju gledati kako nevjerni biskupi u raznim regijama i rimski kurijalni službenici upali u maniju moderniziranja preinačuju njihovu ljubljenu Katoličku Crkvu u lijevozelenu agenturu duha vremena. 

Produbit će se već postojeći rascjep između sekularističko-univerzalističkog i 'jednostavno katoličkog' tabora u Crkvi, a taj seže još puno dalje od pristalica tradicionalne liturgije. Može se sasvim dobro zamisliti da će Franjo - kako mu je u jednom rijetkom trenutku jasnoće i istine izletjelo - 'ući u povijest kao papa koji je raskolio Crkvu' (izvor).

Branitelji apostolske tradicije ne bi mu to trebali olakšavati time da sada sa svoje strane postavljaju zamjetno raskolničke čine. Prema Mateju (10,16), Gospodin potiče svoje učenike da budu 'mudri kao zmije, ali bezazleni kao golubovi'. Nije to lako povezati, ali upravo je to zadaća."