Kasper je također ispričao kako je on osobno uvjerio Papu da prihvati čast i primi nagradu Prix Charlemagne (jedna od najprestižnijih europskih nagrada). Kasper kaže: On [Franjo] je ubrzo nakon toga, na pitanje novinara zašto je prihvatio ovu nagradu, odgovorio: To je zbog tvrdoglavosti kardinala Kaspera.
(Izvor: QVC)
Nagrada Karlo Veliki pripala je ove godine papi Franji koji ju je primio 6. svibnja u Rimu. Tom je prilikom održao govor uspoređen s pravim humanističkim manifestom (summorum-pontificum.de). Događaj nije promaknuo A. Socciju koji o tomu piše:
"FRANJO PROTIV JUDEOKRŠĆANSKIH KORIJENA
Dodjela Karlove nagrade papi Franji izazvala je razdraganost. To je kao da se E. Scalfariju uruči Akvinčeva nagrada.
Kako je bilo i predvidivo, argentinski je papa- nakon što je odbacio 'kršćanske korijene' Europe i 'načela o kojima nema pregovora', a koji su u temeljima europske civilizacije- navijestio svoje jedino 'načelo o kojem nema pregovora': imigraciju. I s njom propast Europe.
Uostalom- unatoč imenu nagrade- neuspjela tehnokratska i laicistička Europe (pod njemačkim i francuskim vodstvom) već se odavno odrekla Karla Velikog i Svetoga Rimskog Carstva, dakle kršćanske kulture koja je izgradila Europu narodâ.
Bergoglio je pozvao da se spomenemo prošlosti, ali sâm ne razumije ništa od povijesti. Zapravo, ponovio je staru priču o dužnosti da se 'prave mostovi i ruše zidovi', ignorirajući to da je Europa doslovno rođena preko građenja solidnih graničnih zidova koje su tisuće branile mačem.
ZIDOVI ZA OBANU OD ISLAMA
Franci su izgradili prvu jezgru svoga kraljevstva i Svetoga Rimskog Carstva upravo kad su kod Poitiersa 732. napravili zid da zaustave prvu islamsku invaziju koja je iz Španjolske nastojala osvojiti Europu.
Karlo Martel pobijedio je zahvaljujući pomoći Vizigota, Bavaraca, Alemana, Sasa i Gepida.
To je bio prvi zid europske obrane civilizacije u nastanku koja je oblik dobila u benediktinskim samostanima, gdje se očuvalo i predavalo blago grčke, judeokršćanske i latinske kulture i u kojima se preporodio rad, poljodjelstvo i gospodarstvo.
Pored bitaka Karla Velikog u Pirenejima, Europa je trajno bila izložena pljačkaškim saracenskim upadima. Spasila se jer su kod obaju kolosalnih pokušaja islamske invazije Europljani gradili zidove i pobijedili.
Kod Lepanta 1571., zahvaljujući floti Svete lige koju je promicao Pio V. (u to su vrijeme pape branile kršćanstvo od islamizacije, dok današnji želi izbrisati granice u korist invazije).
Treći je put islamska invazija Europe izbjegnuta 1683. pod (čvrstim) bečkim zidinama.
Otomansko Carstvo već je osvojilo Istočno Rimsko Carstvo, devastiralo tisućgodišnji Carigrad i poslije sa 140 000 ljudi preko Balkana navalilo na Beč.
Da su pale njegove zidine, Europa bi bila porobljena i islamizirana. No, kršćanska vojska (upola manja od otomanske) pod vodstvom poljskoga kralja Ivana III. Sobjeskog koju su tvorili Austrijanci, Poljaci, Talijani, Franci, Sasi, Švabe, Bavarci [Hrvati, Mađari...], pobijedila je i Europa je po treći put bila spašena.
Danas bismo, u suprotnom, svi bili Turci, kao u Carigradu koji je postao Istanbul, a bazilika Sv. Petra bila bi džamija kao što se dogodilo sa Svetom Sofijom.
Sve u svemu, Europa je od svoga ranoga grčkoga podrijetla rođena preko izgradnje nesavladivih zidova pred prijetećom invazijom s Istoka; međutim, Bergoglio to zanemaruje.
ZID PROTIV PERZIJANACA
Europa ne postoji oduvijek. Dok su svi ostali kontinenti definirani zemljopisni entiteti, ona- koja je slijepo crijevo Azije- nastala je samo iz svoga kulturalnoga identiteta.
Njena su kolijevka mali grčki gradovi poput Mileta gdje su neki, počevši s Talesom (VII. st. pr. Kr.), počeli razmišljati o bitku, logosu i počelu.
Etos misli, istraživanja o istini i bitku, bilo je prvo sjeme europskoga čovjeka koje je propupalo sa Sokratom i Aristotelom.
No, pupoljku je odmah prijetio azijski Orijent. Perzijsko Carstvo sa svojom opskurnom kulturom mitova, uznemirujućih kozmogonija i represivnih teokracija, prijetilo je da proguta sav Zapad.
Iskra antiperzijskoga revolta planula je posebno u Miletu i u Maratonu, a onda kod Termopila i konačno kod Salamine. Malobrojni srčani grčki bojovnici odbacili su veliku perzijsku silu.
Zahvaljujući tomu ljudskom zidu moglo je procvasti prvo sjeme Europe i zatim se dalje razviti u Rimu- jednoj pravnoj civilizaciji sredozemnog carstva- pa biti učinjeno plodnim prihvaćanjem kršćanskoga navještaja; u Ateni i u Rimu preko sv. Petra i Pavla koji su bili došli iz Jeruzalema. To je Europa.
Samo grad sa solidnim zidovima i jasnim identitetom može graditi mostove.
Zapravo, to europsko kršćanstvo kasnije je nosilo kršćansku nadu besmrtnosti na sve kontinente i time slobodu, ljudsko dostojanstvo i razumnost. Tako se rodila tehnologija, znanost i gospodarsko blagostanje.
ZLO
No, od poricanja tih korijena nastalo je također zlo, tj. totalitarizmi koji su zakrvavili Europu i svijet XX. stoljeća.
Na njihovim su se ruševinama od 1945. vratili mir, napredak i europsko jedinstvo, zahvaljujući katoličkim državnicima kao što su Schuman, De Gasperi i Adenauer koji su vratili svoje narode kršćanskim korijenima (za svu trojicu je u tijeku kauza za beatifikaciju ili je u pripremi).
Nakon pada Berlinskoga zida 1989., prevagnula je laicistička europska tehnokracija koja je izbrisala te korijene i zamijenila ih jedinstvenom monetom i devastirajućim politikama.
Veliki pape, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., oglasili su uzbunu protiv te nihilističke i tehokratske devijacije, prave 'diktature relativizma' koja prijeti da proizvede nova čudovišta.
Da je Europa htjela ponovo pronaći svoje korijene i s njima energiju za preporod, poslušala bi ih.
No, nije to učinila. Benedikt XVI., pravi div europske misli (dostajao bi njegov povijesni Regensburški govor), nije dobio Karlovu nagradu.
Njemačka se progresistička oligarhija (počevši s njemačkim biskupima) gnušala Ratzingera.
BERGOGLIOVA TMINA
Danas, kad je Europa u padu, u krizi, ostarjela, odrezanih korijena, doživljava invaziju i kad je pokapa bankrotirana tehnokracija, nagrada se s pravom dodjeljuje savršenom simbolu duhovne konfuzije Europe: Argentincu Bergogliju, prvaku invazije, onomu koju najviše gura odbacivanje drevne Europe (J.-C. Juncker i M. Schulz bili su ti koji su potaknuli tu dodjelu).
Nije slučajno da je Bergoglio u svom govoru tražio od Europe da otvori granice moru migranata, uzdižući upravo onaj 'multikulturalizam' koji je obično maska relativizma i protukršćanske mržnje, i širom otvorena vrata islamizaciji.
Benedikt XVI. je u svom razgovoru s M. Perom, naslovljenim 'Bez korijena. Europa, relativizam, kršćanstvo, islam', rekao: 'Multikulturalnost koja se stalno i strastveno ohrabruje i favorizira, ponekad je prvenstveno napuštanje i nijekanje vlastitoga, bijeg od vlastitih stvari'.
To je odricanje od svoga identiteta i svojih vrijednosti ostarjelo Europu i učinilo da je danas kao u nekom međunarodnom natjecanju za najkrhkiju keramičku vazu.
Ratzinger je to protumačio: 'Tu postoji jedna samomržnja Zapada koja je čudna i koja se može smatrati samo kao nešto patološko. Zapad se na pohvalan način pokušava potpuno otvoriti za razumijevanje stranih vrijednosti, ali ne voli sebe sama; u svojoj povijesti vidi samo ono što je vrijedno osude i destruktivno, dok nije više u stanju uočiti ono što je veliko i čisto. Europa treba novo- zasigurno kritično i ponizno- prihvaćanje same sebe ako hoće preživjeti'.
Benedikt je otjeran. Danas je samo srce Europe, Bruxelles, više islamsko nego kršćansko. Europa je 'razoružana' kao 'ničija zemlja' gdje se svatko može iskrcati (kako kaže zadnji izvještaj) i- unatoč izjavama naivnih- EU se čak predaje Turskoj da privremeno zaustavi invaziju.
Kratkovidno nanošenje štete samom sebi. Jedna Europa u rukama te apsurdne tehnokracije i bez čvrstih kršćanskih korijena nema nikakve budućnosti."
Izvor: Lo Straniero, Im Beiboot Petri
Slike: WIKIMEDIA COMMONS
Nema komentara:
Objavi komentar