Oko vrata

Sljedeći post s bloga Die auswärtigen Missionen preuzet je iz staroga misijskog časopisa iz 1889. Osim za daleke misije, molimo krunicu i za obraćenje onih koji su i ove godine dobili pozornicu za širenje magle i mraka.

"Dvojica prvih misionara su na otoke središnje i zapadne Oceanije stigla 1837. godine. Otac Bataillon na Wallis, a otac Chanel čija beatifikacija neposredno predstoji [beatificiran 1889., kanoniziran 1954.] na Futunu- svaki s bratom laikom. Još posve neupoznati s jezikom, u početku su se potpuno morali uzdržati od izravne apostolske djelatnosti. Budući da nisu mogli govoriti ljudima o Bogu, više su govorili Bogu o ljudima. Nisu mogli uporabiti oružje žive riječi, ali nitko im nije mogao zabraniti da primijene oružje molitve.

Posegli su, stoga, kao pravi članovi Družbe Marijine za moćnim, nepobjedivim oružjem svetog ružarija, i tim su oružjem u rukama izvojevali sjajnu i slavnu pobjedu.

Kad je o. Chanel, taj časni apostol i mučenik, s krunicom u rukama hitao naseljima i tako tlo svoga polja rada gotovo sijao 'Ave Marijama' i natapao milostima, znatiželjni otočani su se pitali međusobno: 'Što znači taj mali lanac koji ti bijelci uvijek nose u rukama? Što znače ta zrna koja stalno klize kroz njihove prste, a što riječi koje upućuju nekomu tko se ne vidi?' To su bila prva pitanja koja su upućivali misionarima čim su ti počeli razumijevati njihov jezik.

Odgovaranje na ta pitanja pružilo je misionarima priliku da domorodcima tumače uzvišena otajstva svete vjere te da im objasne i pouče ih najpotrebnijim molitvama. Otočani su u tom pronašli zadovoljstvo.

Uskoro su i sami htjeli imati takve lančiće i započeli su najprije prema europskim melodijama, a zatim na svoj lagani i svečani domorodački način pjevati desetke svetog ružarija.

Sveti ružarij je toj djeci divljine koja nisu znala čitati bio njihova jedina knjiga, kao i njihova prva propovijed te poglaviti povod njihova obraćenja. Međutim, i danas sveti ružarij nastavlja obavljati svoje djelovanje na spasenje duša te premda sada ima knjiga na svim jezicima otočana, ipak je ružarij najpopularnija knjiga i najrazumljiviji propovjednik koji je djelatan stalno, i kad misionari šute, te koji izgubljenu ovčicu vodi u Kristov ovčinjak.

Taj propovjednik ima osobitost da ne 'sadi i zalijeva' on sam, nego istodobno uzrokuje da 'Bog udjeljuje rast'. Desetka se pjeva prije i nakon nastave. Pjeva se ružarij tijekom svete mise, kad se ide k umirućima i na pogrebima.

No, ono što je najljepše svake večeri kad je obavljena zajednička molitva u kapeli; obitelji se zapućuju svojim kućama i tu svaka glasno moli jednu desetku te pritom otpjevaju pjesmu koja za predmet ima dotično otajstvo ružarija.

Na taj način ti ljudi ne obavljaju samo trajnu živu krunicu čija otajstva svaki mjesec međusobno promijene, nego i trajni živi apostolat. Naime, budući da tamošnje kuće nemaju zidove i budući da stanovnici Oceanije svim glasom mole i pjevaju, iz svih se stanova navečer može čuti kako nadaleko odzvanjaju 'Ave Marije' i pobožne pjesme, te tako dolazi do toga da i oni koji se još nisu obratili upoznaju otajstva i molitve svete vjere već od pukog slušanja pjesama.

U nekim se crkvama svake nedjelje moli svih petnaest otajstava ružarija- pet muškarci, pet žene, pet djeca. Ali ružarij se i privatno gorljivo moli.

Jedan je novoobraćenik petnaest godina molio svakodnevno svih petnaest desetki svetog ružarija za obraćenje svoje žene i katkad se žalio preuzvišenom biskupu Lamazi da mu molitva nije uslišana. Konačno je kod zadnjeg obilaska preuzvišeni vidio toga obraćenika s njegovom ženom koja je sada oko vrata nosila krunicu. 'Sada je konačno tu'- rekao je hrabri katolik- 'krštena je. Svakodnevno idemo na svetu misu i u našoj kolibi zajedno molimo ružarij u zahvalu za obraćenje. Ali, sad joj moraš dati veću krunicu; ima samo malu. Ona zna da sam je na tvoj savjet obratio po svetom ružariju.'

Našim čitateljima jamačno nije nepoznat poglavica Mataafa koji je postao poznat po zbivanjima na Samoi.

Katolik je, a na kršćanstvo ga je obratio msgr. Eloy, prethodnik preuzvišenog biskupa Lamaze. Kako god se gledalo na Mataafin politički stav, čini se da je osobno dobar kršćanin što je i sâm dokazao time da je za brodoloma kod Apije osobno i djelatno sudjelovao u spašavanju unesrećenih. 'Naš neprijatelj Mataafa se pokazao vrlo plemenitim'- pisao je o njemu časnik Fik s 'Olge'. 'Postavio je straže da se ništa ne ukrade i svi preostali Kanake su morali spašavati bespomoćne. Jednom Kanaku koji si je prisvojio škrinju duhana umjesto da spašava ljude, navodno je jedan od poglavica odrubio glavu.'

O tom Mataafi koji je tako plemenito izvršavao ljubav prema neprijateljima, misionari izvješćuju da je svaki dan od svog obraćenja molio cijeli ružarij, a otprije godinu dana također svakodnevno dodao i Krunicu Gospe Žalosne. Osim toga molio je i križni put i pribivao svetoj misi kad god mu je to omogućavala blizina crkve.

Još se dobro pamti kako je prije tri godine preuzvišeni biskup Lamaza u ime Njegove Svetosti pape Lava XIII. predao kraljici Wallisa kao dar jednu vrlo dragocjenu krunicu čija su se zrnca sastojala od dragog kamenja. 

Bio je okupljen cijeli dvor i sav narod kad ju je preuzvišeni biskup u pratnji časnika jednoga francuskog bojnog broda svečano predao kraljici. Sa strahopoštovanjem je poljubila križ i proslijedila dragocjeni dar u svom okruženju od ruke do ruke. Taj ljubazni čin Njegove Svetosti nemalo je pridonio da se pobožnost svete krunice još više umnoži među dobrim otočanima.

Zato je preuzvišeni biskup i apostolski vikar s pravom ponosan na one koji mu pripadaju i vjeruje da u tom pogledu njegovi dragi otočani zauzimaju istaknuto mjesto među svim katoličkim kršćanskim zajednicama na svijetu.

Bezazleni stanovnici otokâ puno polažu na to da imaju veliku krunicu koju po običaju nose oko vrata, da se uvijek priznaju kao djeca Marijina i prave Crkve Njezina Sina."

Izvor: Die auswärtigen Missionen