Opatica Karitas

Protestantska reformacija bila je pokret koji se svijetu predstavljao kao nastojanje za obnovu, a ne za stvaranje neke nove Crkve. Istodobno su širili posve novi nauk kojim su se dali zavesti i mnogi svećenici i biskupi. 

U nastavku je sažetak životopisa opatice Karitas Pirckheimer (1467.-1532.), malo poznate, ali zaslužne klarise koja je prepoznala kakva se zamka za spasenje duša krije u novom pokretu i koja predstavlja zadivljujući primjer ustrajnosti u katoličkoj vjeri i redovničkom životu. U Nürnbergu, jednom od prvih carskih gradova koji su prihvatili reformaciju, bili su raspušteni svi samostani osim samostana uporne majke Karitas. Iako sestre nisu smjele primati nove kandidatice, samostanski je život bio nastavljen do smrti zadnje klarise.

"[...]

Nürnberg je u kasnom srednjovjekovlju imao više samostana. Benediktinci u Sv. Egidiju, franjevci, karmelićani, augustinci od 1224., od 1279. dominikanci. Kartuzijanci su od 1380. imali jednu filijalu za svoj kontemplativni život. Osim muških, bilo je i ženskih samostana. Tako su se klarise naselile već 1279. Samostan Sv. Klare u carskom gradu Nürnbergu bio je dobar glas koji se nije temeljio samo na nasljedovanju pravila prema strogom opsluživanju, nego i na vodstvu istaknutih opatica koje su velikim dijelom potjecale iz patricijskih obitelji. Koga može začuditi pored takve tradicije da je ugledna nürnberška obitelj Pirckheimer, koja se upravo nastanila u Eichstättu, svoju dvanaestogodišnju kći Barbaru povjerila klarisama? 

Obitelj Pirckheimer je imala dvanaestero djece od koje je desetero ostalo na životu. Od devet djevojčica osam je izabralo duhovni stalež. Barbara Pirckheimer koja je kasnije stekla ugled kao opatica Karitas, rođena je u Eichstättu, 21. ožujka 1467. Kod klarisa u Nürnbergu živjela je od Duhova 1479. Tamo je navodno već sa šesnaest godina uzela veo. Njen otac dr. J. Pirckheimer se nakon suprugine smrti 1488. preselio iz Münchena u Nürnberg gdje je radio u službi gradskog vijeća. Njegova velika kuća na Hauptmarktu bila je na glasu kao sastajalište humanista. U njoj je i umro 1530.

Karitas Pirckheimer postala je 20. prosinca 1503. opatica klarisa. Među njene podložnice spadala je njena sestra Klara i dvije nećakinje; Katarina i Krescencija. Preko povezanosti s humanistima toga vremena stekla je visoko obrazovanje povezano s dubokom pobožnošću. Dopisivala se s prepoštom Sikstom Tucherom iz Sv. Lovre, s Dürerom, Erazmom Rotterdamskim i posebno s Konradom Celtisom. Koliko god je bila otvorena za humanizam, nije se dala zbuniti zanošenjem tih ljudi helenizmom i poganskim bogovima. Hrabro im je dozivala u savjest: 'Ostavite se prljavih priča o Dijani i Venus! Učinite si prijateljima svetce Božje! Treba više paziti na Sveto pismo i na krjepostan život, nego na svjetovnu mudrost. Ne odgađajte svoje obraćenje za sljedeći dan! Ne znate hoćete li imati sutrašnji dan!' Tako je opominjala učenjake koji su se otuđili od kršćanstva. 

Bila je slavna zbog svoga znanja, ali je još slavnijom postala zbog svoje junačke borbe kojom je branila svoj samostan protiv pokušaja nürnberškog protestantskoga gradskog vijeća da ih 'preobrati'. Sedam godina se morala odreći duhovne skrbi svećenikâ; morale su slušati propovijedi i kojima su ih grdili, prijetili im, lukavstvo i nasilje da ih smekšaju u vjeri. Karitas Pirckheimer je o toj borbi od 1524. do 1528. vodila dnevnik koji je nazvala 'Denkwürdigkeiten'. Dugo vremena se smatralo da je izgubljen, no onda ga je 1852. pronašao praški sveučilišni profesor Constantin Höfler u bamberškoj dijecezanskoj pismohrani i 1853. objavio." 

Godine 1926. H. J. Schmidt piše 1926. oslanjajući se na Höflerovo izdanje: "'Uspomene' visokoplemenite opatice Karitas Pirckheimer vode usred oluja reformacijskog vremena. Njene dnevničke zabilješke daju potresnu sliku vjerske netrpeljivosti onih koji su u ime kršćanske slobode i čistog evanđelja postupali  protiv svih onih koji nisu bili u mogućnosti slijediti njihove nazore iz obzira prema savjesti. Na mjesto prava stupilo je nasilje. Patnje duše ukorak su slijedile to nasilje [...]".

Grad je otpočetka htio ukinuti samostane. Smatrali su da će to ići najlakše ako redovnicama nametnu otpale svećenike koji će ih odvratiti od redovničkih zavjeta. "Mužu svoje sestre Martinu Geuderu, članu gradskog vijeća, opatica Karitas je pisala: 'Meni i mojem samostanu je najteže to što nam hoće poslati laičke svećenike [Laienpriester, tj. otpale od katoličke vjere]. Bilo bi nam draže i korisnije kad bi nam u samostan poslali krvnika da nam svima skine glavu. [...] Trebamo li se ispovijedati onima koji sami nemaju nikakve vjere u ispovijed? Trebamo li primati Presveto Otajstvo od onih koji time čine tako odvratnu zloporabu? Trebamo li dugovati poslušnost onima koji sami ne znaju ni za kakvu poslušnost prema papi, biskupu, caru i cijeloj kršćanskoj Crkvi? Ako oni sada i bogoslužje mijenjaju prema svojim glavama, onda bih radije bila mrtva negoli živa [...]'. Ukazuje mu na to da one u samostanu imaju Stari i Novi zavjet te da danju i noću iz njih čitaju u koru, za stolom, na latinskom i na njemačkom. 

'Kod nas ne nedostaje sveto evanđelje. Ne želimo nikomu pasti na teret ili biti povod za ljutnju. No, ako ima kakve pritužbe na nas, neka nam se pokaže zloporaba i rado ćemo se popraviti, jer priznajemo da smo krhki ljudi koji nemaju u svemu pravo. Nadam se da mi nećete poslati vuka među moje ovčice koje su mi poslušne već 21 godinu.'"

Lutherov otrov se brzo širio i sestre su bile pod sve većim pritiskom. Jednog je dana bjesneći i vičući u samostan došla gospođa Tetzel, majka sestre Margarete, i silom je htjela odvući kući. Međutim, Margareta se branila svim silama i izjavila da je ni jedan čovjek ne bi mogao odvesti iz samostana jer želi održati što je zavjetovala. Majka joj je puna gnjeva otišla iz samostana. Nekoliko dana kasnije gospođa Tetzel je opet došla, ali dvojicom braće i još energičnije tražila da joj izruče kći. Karitas joj je rekla da ne želi zadržavati njenu kći ako ona sama ne želi ostati. Ako bi djevojku silom istjerala protiv njene volje, to ne bi bilo evanđeoski i bilo bi protiv sestrinske ljubavi. Dvojica braće gospođe Tetzel smatrala su da bi Karitas trebala pustiti Margaretu da živi kod majke četiri tjedna, kako bi mogla čuti "pravo evanđelje" kakvo se propovijeda u gradu. Opatica ih je podsjetila da je Margaretina majka već sat vremena razgovarala s kćeri na korskom prozoru i nije ju uspjela uvjeriti, bila je spremna to još jedanput omogućiti. Nato su se gospođa Tetzel i njena braća udaljila.

Uslijedilo je ispiranje mozga. Dvojica vjećnika, C. Koller i B. Paumgartner, 19. ožujka 1525. došla su u samostan i zatražila da u zimskoj blagovaonici pročitaju poruku gradskog vijeća. Nakon opširnog uvoda, iznijeli su pravu namjeru: dosadašnji su propovjednici klarisa navodno zaobilazili evenđelje i zamračili istinu, zato gradsko vijeće ne želi sestre lišiti milosti da čuju "jasnu riječ Božju". Za propovjednika Sv. Klare imenovali su otpalog kartuzijanca Poliandera, a za ispovjednika su redovnice mogle odabrati među čak trojicom- dva otpala augustinca i jedan "laički svećenik" tj. luteranski pastor. 

"Opatica je na napuhani govor odgovorila da su za ispovjednike i propovjednike već 250 godina imale bosonoge (franjevce), i da su njima uvijek bile zadovoljne. Izrazila je nadu da ih gradsko vijeće neće siliti u stvarima savjesti. Ljutita je upitala: 'Trebamo li kao dušobrižnike primiti otpadnike koji su pred Bogom postali krivokletnici? Oni nas ne bi ničemu drugom učili, nego onomu što sami rade. Mislite li možda da bismo mi trebale uzeti muževe, kao što su oni uzeli žene? Sačuvaj nas Bože od toga!'"

Kad su poslanici vidjeli reakciju sestara, predbacili su im da su nezahvalne, no da oni "samostanu za ljubav" o takvoj nezahvalnosti neće javiti gradskom vijeću. Odmah su zapovjedili dotadašnjem ispovjedniku i propovjedniku da napuste samostan, a gvardijana obližnjeg samostana obavijestili da će se vijeće ubuduće samo pobrinuti za nove ispovjednike i propovjednike. 

U utorak nakon toga, još su ih jedanput posjetili ispovjednici i propovjednik, održali misu i propovjed te pokupili svoje stvari. Sestre su otada bile lišene sakramenata. "Prva koja je morala umrijeti bez sakramenata bila je sestra Klara Löffelholz- u vrlo visokim godinama- 9. travnja 1525."

U pravnim poslovima je samostanu za skrbnika postavljen Gašpar Nützel. "Kako je sâm već otpao od vjere, tako je nastojao pridobiti i sestre na svoju stranu. Najprije je pokušao prijetnjama, a zatim laskanjima." Upozoravao ih je u kolikoj su opasnosti ako ostanu u svojoj "zabludi". 

Karitas mu je odgovorila da je začuđena da je njemu kojem je povjerena skrb o vremenitom dobru samostana toliko stalo do njihova blaženstva, a oduzeli su im njihove dušobrižnike; "vidim i znam da će te promjene dovesti do uništenja našeg samostana i božanskog poretka". Pisala je: "U naše vrijeme vlada tolika zbrka i zabluda, da uskoro više nitko neće znati što treba vjerovati. Zato smo se međusobno sve dogovorile da ćemo ustrajati u staroj vjeri i u duhovnom staležu, i da nećemo prihvatiti ništa što nije prihvatila sveta kršćanska Crkva. Također su mi moje sestre zabranile da na bilo koji način dam svoj pristanak; a učinim li to usprkos tomu, tada bi mi otkazale poslušnost. Smijenili ste naše oce [ispovjednike i propovjednike]; to se nikada ne bi smjelo dogoditi bez naše suglasnosti. Uzeli ste nam pobožne ispovjednike, a sad nas želite opteretiti divljim poslužiteljima".

Narod se u Nürnbergu neprestano uvjeravalo da M. Luther ne želi nikakvu novu crkvu. On hoće samo reformu. Crkva, navodno, ostaje ista kao prije, samo se teži jednoj obnovi prema njemačkim predodžbama. No, Karitas je osjetila opasnost i o tom pisala samostanskom skrbniku: "Mi hoćemo ostati u vjeri kršćanske Crkve i nećemo se od nje dati odvratiti ni mrtve ni žive!" 

Bile su prisiljene slušati protestantske propovjednike. Karitas piše: "Tako smo cijeli Veliki tjedan morale slušati sve propovjednike. Htjelo nas se silom obratiti. Doista smo imale mučenički tjedan s puno strke, vike i nemira u našoj crkvi. Strogo se pazilo da cijeli samostan sluša propovijedi; nijedna sestra nije smjela izostati [...]". Sestre su morale ustanoviti: "Kako ti propovjednici nekršćanski tumače Sveto pismo, daju strani smisao, preokreću crkvene propise i prijezirno odbacuju svetu misu kao i ceremonije, kako su hulili na redove i duhovne staleže! Nisu štedjeli ni papu ni cara, nazivajući ih tiranima, đavlima i antikristima. Htjeli su nas razdražiti, razrušiti samostane i silom nas izvući iz samostana [...]". 

Sestre su se obratile gradskom vijeću da im daju pobožnog svećenika, no iz opreza nisu htjele unaprijed reći imena onih koje predlažu. Najprije su htjele doznati je li vijeće spremno dati im takvog svećenika. No, i za ovu su im službu htjeli nametnuti otpalog Poliandera iz Würzburga. Karitas je odgovorila: "Zar se trebamo ispovijedati jednom nevjernom apostatu koji nije vjeran Bogu? [...] Što bi nas taj trebao naučiti, nego ono što sam čini? Po tomu bismo sve morale apostazirati. Neka nas od toga očuva živi Bog!" Skrbnik samostana im je zaprijetio da bi pobunjeni seljaci "koji su upravo srušili samostan u Bambergu, mogli doći i u Nürnberg te napasti i njihov samostan". Prevratničko raspoloženje novotara protiv "nebiblijskih ljudskih ustanova" bilo je prešlo i na seljake, međutim, Luther je knezove pozvao da ih pobiju kao bijesne pse. 

Klarise su korizmu provele u pravom jadu, ali nakon Uskrsa postalo je još gore. U petak nakon Uskrsa, u vijećnicu su pozvani svi svećenici i zabranjeno im je da čitaju latinsku misu. Rekli su im da kod učenjaka mogu doznati da je misa "idolatrijska, bogohulna stvar", tako da se više ne može trpjeti. "Od toga dana, nažalost, u našim crkvama više nije bilo mise, osim na blagdan svete majke Klare". 

Od Crkve su počeli otpadati redovnici. Najprije krajem 1524. augustinci, u svibnju 1525. karmelićani, u srpnju benediktinci, u studenom kartuzijanci. Karitas kaže da su pali, a da nisu bili još prisiljeni. Počeli su čitati misu na njemačkom i davali pričest pod obje prilike. Još su se držali franjevci i klarise. Zagovaratelji "čistog evanđelja" posegnuli su zatim i za samostanskim dobrima; umjetninama, kaležima, orantima... Redovnici koji bi napustili samostan dobivali bi od gradskog vijeća 25 guldena, a koji bi se oženili čak 50 do 200 guldena. 

Propovjednici su na sve strane trubili da ne treba biti razlike između svjetovnih i duhovnih osoba, sa svi trebaju biti isti. Na samostanu su čak razbijani prozori, a propovjednici nove vjere huškali su svjetinu govoreći da su klarise gore od prostitutki. "Bile smo odlučne da ni na koji način ne napustimo samostan. Mi ga nismo izgradile i nije bio naše vlasništvo kojim bismo mogle raspolagati. Svakodnevno nam se prijetilo da će nas istjerati ili zapaliti samostan."

U srijedu u duhovskoj osmini 1525. stiglo je u samostan poslanstvo gradskog vijeća u vrijeme dok su sestre molile prvi čas. Stvar je bila tako važna da nisu mogli pričekati kraj korske molitve. Opatica ih je primila u ljetnom refektoriju, a morale su nazočiti sve redovnice. Održali su im predavanje o tomu da je sada po evanđeoskoj riječi postalo jasno kakvo je zlo redovnički stalež jer se u njemu živi "protiv zapovijedi Božjih i protiv svetog evanđelja". Štoviše, zato je puk toliko rasrđen da više ne može podnijeti samostane. Stoga je gradsko vijeće "iz očinske brige" za sestre ovlastilo poslanike da predlože sestrama "Pet članaka". Ako ih prihvate moći će ih bolje zaštiti od naroda. Članci glase:

"1. Opatica treba sve sestre razriješiti njihovih zavjeta i osigurati im punu slobodu.

2. Svaka sestra treba moći napustiti samostanski život. Također, roditeljima treba biti slobodno odvesti svoju djecu iz samostana, makar i protiv njihove volje. Dužnost je samostana svakoj sestri pri izlasku iz Reda dati za uzdržavanje; odnosno miraz kod vjenčanja.

3. Sestre trebaju odložiti redovničku odjeću.

4. Rešetku na prozoru za razgovore treba zamijeniti pravim prozorom kroz koji se pri razgovoru može vidjeti lice sestara.

5. Samostan treba napraviti popis inventara i izručiti ga gradskom vijeću. U popisu treba precizno navesti sve posjede i prihode."

Naravno da je pravi cilj "očinske brige" gradskog vijeća i govora o "jasnoj, svetoj, evanđeoskoj Božjoj riječi" otkrio peti članak. Radilo se o pohlepi za samostanskim dobrima.

Kad je poslanstvo završilo s uvjeravanjem, riječ je uzela opatica: "Glede prvoga članka, o zavjetima, nijedna ih sestra nije položila meni ili nekom drugom čovjeku, nego jedino i samo svemogućem Bogu. Zato, kao bijedan čovjek, ni na koji način nemam prava razriješiti zavjeta koji je učinjen Bogu. To nije u mojoj moći." O trećem članku: "Uvijek kažete da smo mi s našom odjećom i zavjetima uzrok meteža i pobune. Jako se bojim da su vaši propovjednici, koje smo morale slušati uzrok tomu, jer nas neprestano s propovjedaonica blate i 'izriču takav veliki grijeh i nečistoću'. Da činimo ono što se o nama na propovjedaonici kazuje, onda bi bilo dobro da nas se u samostanu spali. Neki kažu: 'Sad je na dan izašlo da smo iza gradskih zidina gore od prostitutki. Mi potičemo gospodu iz gradskog vijeća da kažu propovjednicima neka ne iznose tolike klevete protiv nas, pa će negodovanje zbog nas samo od sebe prestati." O četvrtom članku: "Dobro primjećujem da od ovoga obnovljenog samostana želite napraviti otvoreni samostan. Ako se to dogodi, ja neću ostati u samostanu 'jer nemam povjerenja da ću u takvomu posvetiti svoju dušu'."

Kad su se sestre okupile na kapitulu, jednodušno su izjavile da žele zadržati pravilo koje su obećale Bogu; nikada ne bi prihvatile pravilo koje im želi dati gradsko vijeće. Žarko su željele ostati poslušne. Zauzvrat im je majka Karitas obećala da će ostati uz njih u svim nedaćama, no ako sestre htjednu postati luteranke ili vjerolomke ili htjednu otvoreni samostan, onda ni dana neće ostati s njima. Opatica se obratila za savjet i prijateljima samostana. Oni su predložili da se gradskom vijeću iziđe u susret barem što se tiče prozora u razgovaraonici.

U subotu uoči svetkovine Presvetoga Trojstva, došli su Jeremija Ebner i samostanski skrbnik u pravnim pitanjima Gašpar Nützel kako bi odveli svoje kćeri iz samostana. Za razlog su naveli da je gradsko vijeće propisalo sestrama novo redovničko ruho i oni sada žele svoje kćeri odjenuti u propisanu odjeću. U sljedeći su ponedjeljak došle gospođe Nützel i Tetzel i silom htjele ući u samostan. Pozvale su se na odobrenje gradskog vijeća da smiju ulaziti koliko god puta hoće. Tražile su zatim da opatica njihove kćeri pusti u crkvu, ako ne prisilit će je. Upitale su i zašto u razgovaraonici nije napravljen obični prozor i izjavile da je očito da sestre provode pobunu u svemu. Opatica je uzvratila da je za prozor dobila rok od četiri tjedna. Gospođe su otišle bijesne uz prijetnje da će drugi put dovesti pomoć. 

Uoči Tijelova, 14. lipnja, roditelji su se vratili i rekli opatici da žele odvesti svoje kćeri. Tri redovnice su plakale i vrištale, nisu htjele iz samostana, no nisu mogle protiv sile. Branile su se koliko su mogle, no roditelji su ih vukli i govorili im da ih izbavljaju iz pakla. Karitas je bila potresena: "Tu su stajale moje sirotice među bijesnim vucima i borile se svim svojim silama. Rekla sam ženama: 'Da ste svoju djecu tu dovele na zapovijed gradskog vijeća, sad biste ih gledali kako radosno odlaze [...]'". Sestra Margareta je vikala opatici: "O, draga majko, ne tjerajte nas od sebe!" No, Karitas ovog puta nije mogla ništa učiniti. Ostale su redovnice na vratima kapele slušale krike i plač svojih susestara. Gospođa Ebner je svoju kći tako jako udarila po ustima da je putem neprestano krvarila. Četiri dana nakon toga, sestra Klara Nützel u roditeljskom domu još nije bila uzela ni zalogaja, a ostale su neprestano plakale.

Za to su vrijeme u samostanu luteranski propovjednici nastavili svoju propagandu. Karitas je zabilježila da je svom životu "mnogo i mnogo čitala, ali nikada tako čudno evanđelje" kakvo su im naviještali novovjerci. Međutim, piše da ih je ta propaganda još "više učvrstila u staroj vjeri".

Uskoro je u Nürnberg došao Filip Melanchton. Lutherov prijatelj koji je omekšao njegov nauk o opravdanju i koji je na saboru u Augsburgu formulirao tzv. Augsburšku konfesiju. Skrbnik samostana ga je doveo k opatici Karitas. Zapisala je: "On je bio skromniji u svom govoru, kako još nisam čula od nekog luterana". Među vijećnicima je govorio protiv nasilnog postupka kojim su tri klarise izvučene iz samostana "i taj postupak bez okolišanja nazvao grijehom". Taj je njegov dolazak bio baš u vrijeme kad su vijećnici već bili odlučili da će protjerati preostale redovnice.

Od redovnica majke Karitas samostan je napustila samo jedna. Vratila se k svojoj obitelji iako je tamo nisu htjeli. Kasnije se udala za bivšeg opata Fridrika Pistoriusa. Karitas je unijela u svoj dnevnik: "O toj bi se osobi moglo puno pisati. Počela je živjeti luteranski, marljivo ići na propovijedi, koristiti luteransku slobodu, nije prihvaćala kazne ni od poglavarice ni od svojih susestara. Rekla je da ne želi biti ovca, nego pastirica. Mislila je da bi mogla preuzeti službu opatice, da je za to poučena i prikladna. Tko bi odbacio takvo nerazumno ponašanje, tomu je bila neprijateljica. Nitko s njom nije rado imao posla. Uvijek je bila puna gnušanja protiv Reda i raspravljala o luteranstvu tako da nitko od nje nije odlazio raspoložen... Kad je samostan išao k stolu, ona je spavala. Kad je bio u koru, onda je ona jela. Nije mogla ostati u samostanu."

Životopisac majke Karitas kaže da bi "bilo čudno da u to vrijeme zbrke nije bilo nijednog Jude među redovničkom zajednicom klarisa. U vrijeme puno oluja i nepogoda uvijek ima puno trulog voća. Tako malo trulog voća nam nešto govori o zdravim jabukama; tako malo trulih je dokaz stanja jednog samostana."

"Dnevničke zabilješke majke Karitas prekinute su 1528. Snage su joj bile istrošene. Umrla je u dobi od šezdeset i šest godina, 19. kolovoza 1532. u naručju susestara koje je vjerno štitila. Pokopana je na ulazu u samostansku crkvu. Njenoj hrabrosti treba zahvaliti što se gradsko vijeće nije osmjelilo jednim udarcem ukinuti samostan. Pustilo ga se da lagano izumre. No grad se koliko je više mogao trudio stalnim šikaniranjem zagorčati život u samostanu ostarjelim redovnicama. Zadnja opatica, Uršula Muffel, umrla je 1590. Nedugo za njom i zadnja redovnica. Vijeće je postiglo svoj cilj. Samostan je zauvijek zatvorio vrata. Grad je zaplijenio samostansko dobro. Crkvica je sada služila protestantskom bogoslužju. Od 1854. ponovo je bila u rukama nürnberških katolika. Tihoj junakinji Karitas Pirckheimer koja je sa svojom zajednicom sestara u olujnim danima reformacije izdržala nepodnošljive patnje, borbe i duševne rane, neće nitko, bio prijatelj ili ne, zanijekati svoje divljenje."

Članak završava molitvom za beatifikaciju majke Karitas:

Gospodine, uzdrži nas u svetoj katoličkoj vjeri po zagovoru svoje vjerne službenice Karitas Pirckheimer koja je tu vjeru sa svojim susestrama tako ustrajno ispovijedala i branila. Udijeli joj kao nagradu za njenu jaku vjeru i za veću djelotvornost njena primjera čast oltara. Amen.

Prema/citati: Civitas Institut
Slike: Kumbalam, WIKIMEDIA COMMONS, CC-BY-0, A. Praefcke, WIKIMEDIA COMMONS, CC-BY-3.0