Crkva dviju brzina

Opširan osvrt R. de Matteija na posljedice mogućeg ostvarenja nakane pape Franje da decentralizira Crkvu, o čemu je bilo riječi i u prethodnom postu. 

"Papa Franjo je 17. listopada 2015. navijestio kako će završiti Sinoda o obitelji. Nekoliko dana prije kraja zasjedanja, biskupski se skup nalazi u slijepoj ulici, a izlaz je- prema Papi- decentralizacija Crkve [1].

U slijepu se ulicu zapalo zbog podjele između onih koji u auli žele čvrsto osnažiti trajno Učiteljstvo o braku i 'inovatora' koji dvotisućljetno crkveno učenje, poglavito istinu evanđelja, žele oboriti. Naime, Kristova je riječ, božanski i naravni zakon, da se valjan, sklopljen i izvršen [ratum et consummatum], brak krštenika ne može rastaviti ni iz kojeg razloga na svijetu.

Samo jedna iznimka poništila bi apsolutnu i univerzalnu vrijednost toga zakona, a padne li taj zakon, s njim bi pala čitava moralna konstrukcija Crkve. Ili je brak nerazrješiv ili nije. Ne može se dopustiti razdvajanje između naviještanja načela i njegove primjene. Između mislî i riječî te između riječî i činjenica, Crkva zahtijeva radikalnu koherentnost, istu koju su tijekom povijesti posvjedočili mučenici.

Načelo prema kojem se doktrina ne mijenja, ali se mijenja njena pastoralna primjena, uvodi klin između nerazdvojivih dimenzija kršćanstva: istine i života. Razdvajanje između doktrine i prakse ne proizlazi iz katoličkog nauka, već iz hegelovske i marksističke filozofije koje preokreću tradicionalni aksiom prema kojem 'agere sequitur esse'. Djelovanje, prema viđenju inovatorâ, prethodi tomu 'esse' i uvjetuje ga. Iskustvo ne živi istinu, nego je stvara. To je smisao govora koji je kard. Schönborn održao u spomen 50. obljetnice Sinode. Istoga dana kada je govorio papa Franjo [2]. 'Vjera se ne može zastupati, nego samo svjedočiti'- ustvrdio je bečki nadbiskup, potvrđujući tako primat 'svjedočanstva' nad doktrinom. Mučenik [it. martire] na grčkom znači svjedok, ali za mučenike svjedočiti znači živjeti istinu, dok za inovatore znači izdati je, ponovo je izmisliti u iskustvu.

Prvenstvo pastoralne prakse nad naukom određeno je na sljedeće katastrofalne posljedice:

1.) Neizbježno je da 'virtualna' sinoda, kako je to već bio slučaj s II. vatikanskim koncilom, prevlada nad onom stvarnom. Medijska poruka koja će pratiti zaključke radova važnija je od sadržaja dokumenata. 'Relatio' o prvom dijelu 'Instrumentuma laboris' 'Circulusa anglicusa C' potvrđuje potrebu te revolucije jezika: 'Like Vatican II, this Synod needs to be a language-event, which is more than cosmetic' ['Kao i II. vatikanski, ova sinoda mora biti jezični događaj koji je više nego samo kozmetički'].

2.) Postsinodalno vrijeme je važnije od Sinode jer predstavlja njeno samoostvarenje. Sinoda će ostvarenje svojih ciljeva povjeriti pastoralnoj praksi. Ako ono što se mijenja nije nauk, nego pastoral, onda se ta promjena ne može zbiti na Sinodi, nego se mora ostvariti u svakodnevnom životu kršćanskoga puka i, dakle, izvan Sinode, nakon Sinode,u životu biskupija i župa.

3.) Samoostvarenje Sinode dolazi u znaku iskustva mjesne Crkve, dakle crkvene decentralizacije koja mjesnim Crkvama dopušta da iskušaju pluralnost pastoralnih iskustava. No, ako više nema jedne jedine prakse koja je u skladu s jednim naukom, to znači da ih je mnogo i da su sve vrijedne da ih se isproba. Protagonisti ove revolucije u praksi bit će, dakle, biskupi, župnici, biskupske konferencije, lokalne zajednice, svaka prema svojoj slobodi i kreativnosti.

Ocrtava se hipoteza jedne Crkve 'dviju brzina' ('two-speed Church') ili 'varijabilne geometrije' (variable geometry)- da kažemo jezikom briselskih birokrata. Isti će se moralni problem regulirati na različit način, prema situacijskoj etici. Crkvi 'zrelih kršćana' njemačkog jezika koji pripadaju 'prvom svijetu', bit će dopuštena 'veća brzina' 'misionarskog svjedočenja'; Crkvi 'nerazvijenih' katolika u Africi ili u Poljskoj, koje pripadaju 'drugom' ili 'trećem svijetu', bit će dopuštena 'sporija brzina' vezanosti na vlastite tradicije.

Rim bi ostao u pozadini, bez stvarnoga auktoriteta, s jedinom funkcijom da daje 'karizmatske impulse'. Crkva bi bila odvatikanizirana ili bolje, odrimljena. Rimocentrična Crkva treba biti nadomještena jednom policentričnom ili poliedričnom crkvom. Papa Franjo često rabi sliku poliedra: 'Poliedar je jedno jedinstvo, ali njegovi su dijelovi svi različiti, svaki ima svoju osobitost, svoju karizmu. To je jedinstvo u različitosti. Na taj način mi kršćani činimo ono što bogoslovno označujemo imenom 'ekumenizam': pokušavamo se pobrinuti da ta raznolikost bude sve usklađenija po Duhu Svetom i da postane jedinstvo' (govor pentekostalcima u Caserti, 28. srpnja 2014.). 

Prijenos ovlasti na biskupske konferencije već je predviđen na jednom mjestu u 'Evangelii gaudium', koje ih shvaća kao 'subjekte s konkretnim područjima kompetencija, uključujući i izvjesni autentični auktoritet u nauku. Pretjerana centralizacija komplicira život Crkve i njenu misionarsku dinamiku umjesto da pomogne' ('Evangelii Gaudium', 32). 

Papa Franjo sada naviješta to 'načelo sinodalnosti' kao konačni rezultat tekućeg zasjedanja.

Stara krivovjerja galikanizma i crkvenoga nacionalizma ponovo se javljaju na obzoru. Papin jurisdikcijski primat je vjerska dogma koju je promulgirao I. vatikanski koncil; uključuje  vrhovni crkveni auktoritet nad svim pastirima i nad svim vjernicima, neovisno od svake druge vlasti. To načelo konstituira jamstvo crkvenog jedinstva: jedinstvo upravljanja, jedinstvo vjere, jedinstvo sakramenata. Decentralizacija je gubitak jedinstva koji neizbježno vodi do raskola. Raskol je lom koji neumoljivo nastupa kad nedostaje centralna referentna točka, jedinstveni kriterij, bilo na doktrinarnom bilo na stegovnom i pastoralnom planu. Partikularne crkve koje se razlikuju u praksi, ali i u nauku koji se izvodi iz prakse, neminovno su osuđene da dođu u kontrast i da proizvode lomove, raskole i krivovjerja.

Decentralizacija ne škodi samo rimskom prvenstvu, nego niječe i načelo neprotuslovlja prema kojem  'jedno te isto ne može u isto vrijeme i pod istim uvjetima biti to što jest i ne biti'. Samo na temelju toga prvoga logičkog i metafizičkog načela možemo rabiti naš razum i spoznati stvarnost koja nas okružuje.

Što se događa kad se rimski prvosvećenik, makar i samo dijelom, odriče izvršavati svoju moć da je delegira biskupskim konferencijama ili pojedinim biskupima? Bjelodano, događa se to da se stvara raznolikost nauka i prakse među biskupskim konferencijama i od jedne do druge biskupije. Ono što je u jednoj biskupiji zabranjeno, bit će u drugoj dopušteno i obratno. Rastavljeni koji su ponovo civilno vjenčani u jednoj će biskupiji moći primiti sakrament euharistije, a u nekoj drugoj neće. No nešto jest grijeh ili nije, moralni je zakon jednak za sve ili nije. To vrijedi i ovdje: ili Papa ima jurisdikcijski primat i izvršava ga ili netko faktično upravlja izvan njega. 

Papa priznaje postojanje jednoga 'sensusa fidei', no upravo je 'sensus fidei' biskupa, svećenika, jednostavnih laika danas skandaliziran ekstravagancijama koje se čuju u sinodalnoj auli. Te ekstravagancije vrijeđaju poglavito zdrav ljudski razum, više nego 'sensus Ecclesiae' vjernika.

Papa Franjo ima pravo kad tvrdi da Duh Sveti ne pomaže samo Papi i biskupima, nego svim vjernicima (usp. o tomu: Melchior Cano, 'De locis Theologicis' (Lib. IV, cap. 3, 117I)). No, Duh Sveti nije duh novosti. On vodi Crkvu nezabludivo pomažući njenu Tradiciju. Preko vjernosti Tradiciji Duh Sveti još govori ušima vjernika. I danas, kao u vrijeme arijanizma, možemo reći sa sv. Hilarijem: 'Sanctiores aures plebis quam corda sacerdotum', uši su puka svetije od srdaca svećenika ('Contra Arianos, vel Auxentium', n. 6, in PL, 10, col. 613)."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI