Konstruktivna faza

Piovo bratstvo dobilo je prošlog ljeta od Kongregacije za nauk vjere dva prijedloga; jedan za uspostavu personalne prelature i drugi o doktrinarnoj izjavi. Otkrio je to prošloga mjeseca biskup A. de Galarreta. Christus Rex prenosi da je poglavar piovaca oba teksta poslao na analizu svim višim glavarima i nekim teolozima Bratstva. 

O temi odnosa s Piovim bratstvom 26. siječnja u intervjuu za Zenit govorio je i nadbiskup Pozzo, tajnik Papinskoga povjerenstva Ecclesia Dei. 

"[...]

- Koje je korake poduzela Sveta Stolica u ovih sedam godina u korist ponovnoga približavanja Piova bratstva?

Nakon povlačenja izopćenjâ 2009., došlo je do niza susreta doktrinarnoga karaktera između stručnjaka koje je imenovala Kongregacija za nauk vjere (s kojom je od motuproprija 'Ecclesiae unitatem' Benedikta XVI. iz 2009. usko vezano Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei') i stručnjaka Piova bratstva, da bi diskutirali o glavnima doktrinarnim problemima koji su u temelju prijepora sa Svetom Stolicom: odnos između Tradicije i Učiteljstva, pitanje ekumenizma, međuvjerskoga dijaloga, vjerske slobode i liturgijske reforme u surječju učenja II. vatikanskoga koncila. To sučeljavanje koje je trajalo otprilike dvije godine, omogućilo je bistrenje dotičnih bogoslovnih stajališta kao i osvjetljavanje točaka slaganja i neslaganja. U idućim godinama bili su nastavljeni doktrinarni razgovori s nekima ciljanim inicijativama za produbljenje i precizaciju diskutiranih tema. Istodobno su kontakti između nadležnih u Povjerenstvu 'Ecclesia Dei' te poglavara i ostalih predstavnika Piova bratstva unaprijedili klimu povjerenja i međusobnog poštovanja koja mora biti u temelju jednog procesa ponovnoga približavanja. Potrebno je prevladati nepovjerenje i krutost koji su razumljivi nakon toliko godina loma, ali oni se mogu postupno rasplinuti ako se promijeni međusobno držanje i ako se razlike ne promatraju kao da su nesavladivi zidovi, nego kao točke rasprave koje zaslužuju biti produbljene i razvijene prema jednom razjašnjenju korisnom za cijelu Crkvu. Sada smo u jednoj fazi koju držim konstruktivnom i usmjerenom k nadanom pomirenju. Gesta pape Franje da osigura katoličkim vjernicima legitimno i valjano primanje sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja od biskupa i svećenika Piova bratstva tijekom Svete godine milosrđa, jasan je znak volje Svetog Oca da unaprijedi put prema punom i stabilnom kanonskom priznanju.

- Koje zaprjeke još stoje na putu konačnom priznanju?

Razlikovao bih dvije razine. Doktrinarnu u pravom smislu, koja se tiče nekih razlika o pojedinim temama II. vatikanskog koncila i poslijekoncilskog Učiteljstva glede ekumenizma, odnosa između kršćanstva i svjetskih religija, vjerske slobode, posebno u odnosu između Crkve i države, kao i nekih aspekata liturgijske reforme. Razina mentalnog i psihološkog stava treba prijeći od pozicije polemičkoga i antagonističkoga sukoba k poziciji slušanja i međusobnog uvažavanja, cijenjenja i povjerenja, kakvo treba biti između članova istoga Tijela Kristova koje je Crkva. Potrebno je raditi na obje razine. Mislim da je put ponovnoga približavanja donio ploda, prvenstveno zbog te promjene stava na obje strane, i isplati se nastaviti na tom pravcu.

Također o pitanju II. vatikanskog koncila, mislim da Piovo bratstvo treba razmisliti o razlikovanju, koje je po mojem mišljenju temeljno i apsolutno odlučujuće, između autentične namisli ['mens autentica'] II. vatikanskog, njegove 'intentio docendi', koja proizlazi iz službenih koncilskih dokumenata, i onoga što bih nazvao 'parakoncilom', dakle ukupnosti bogoslovnih orijentacija i praktičnih stavova koji su pratili tijek samoga Koncila, pretendirajući kasnije da se pokriju imenom Koncila i da u javnom mnijenju, također zahvaljujući utjecaju masovnih medija, često prekriju pravu misao Koncila.

Često u razgovorima s Piovim bratstvom protivljenje ne ide prema Koncilu, nego 'duhu Koncila' koji rabi pojedine izraze ili formulacije koncilskih dokumenata da otvori put za tumačenja i stajališta koja su udaljena i koja instrumentaliziraju pravu koncilsku misao. Također što se tiče lefebvreovske kritike vjerske slobode, u konačnici mi se čini da poziciju Piova bratstva karakterizira obrana tradicionalnoga katoličkog nauka protiv državnoga agnostičkoga laicizma i protiv ideologijskoga sekularizma i laicizma, a ne protiv prava osobe da je država ne prisiljava niti sprječava u izvršavanju ispovijedanja religijske vjere. U svakom slučaju, tu se radi o temama koje mogu biti predmet produbljivanja i bistrenja i nakon punoga pomirenja. Ono što se čini temeljnim je pronaći punu podudarnost o onom što je nužno da se može biti u punom zajedništvu s Apostolskom Stolicom, što znači o cjelovitosti ispovijesti katoličke vjere, o vezu [it. vincolo] sakramenata i o prihvaćanju vrhovnog Učiteljstva Crkve. Učiteljstvo, koje nije iznad napisane i predane nam Riječi Božje, nego joj služi, autentični je tumač i ranijih tekstova Učiteljstva, uključujući one II. vatikanskoga koncila, u svjetlu trajne Tradicije koja napreduje u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga, ali ne preko protivne novosti [it. novità contraria] (bilo bi to nijekanje katoličke dogme), nego preko boljeg razumijevanja poklada vjere, uvijek u istom nauku, u istom smislu i u jednakom shvaćanju ('in eodem scilicet dogmate, eodem sensu et eademque sententia', usp. Prvi vatikanski koncil, Apostolska konstitucija 'Dei Filius', 4). Mislim da o tim točkama ne samo da je moguća konvergencija s Piovim bratstvom, nego se ona i duguje. Sve to ne prejudicira mogućnost i legitimnost diskutiranja i produbljenja drugih posebnih pitanja koja sam prije spomenuo, a koja se ne tiču vjere, nego više pastoralne orijentacije i sudova prudencijalnog, a ne dogmatskog karaktera, o kojima je moguće imati također različita gledišta. Dakle, ne radi se o ignoriranju ili o pripitomljavanju razlika o nekim aspektima pastoralnoga života Crkve, nego o tomu da se prezentnim drži da u II. vatikanskom postoje doktrinarni dokumenti koji ponovo izlažu već definirane vjerske istine ili istine katoličkog nauka (npr. Dogmatska konstitucija 'Dei verbum', Dogmatska konstitucija 'Lumen gentium'), a i oni koji preporučuju smjernice i orijentacije za praktično djelovanje, dakle za pastoralni život kao primjena nauka (izjava 'Nostra aetate', dekret 'Unitatis redintegratio', izjava 'Dignitatis humanae'). Vezanost uz naučavanjâ Učiteljstva varira prema stupnju auktoriteta i prema kategoriji istine vlastite učiteljskim dokumentima. Nije mi poznato da bi Piovo bratstvo zanijekalo vjerske nauke ili istinu katoličkog nauka koje naučava Učiteljstvo. Naprotiv, kritičke primjedbe tiču se izjava ili uputa koje se tiču obnovljene pastoralne skrbi u ekumenskim odnosima i s drugim religijama, kao i nekih pitanja reda razboritosti u odnosima Crkve i društva, Crkve i države. U pogledu liturgijske obnove ograničio bih se na to da spomenem izjavu koju je msgr. Lefebvre 8. ožujka 1988. napisao u jednom pismu papi Ivanu Pavlu II.: 'što se tiče mise Novoga reda, usprkos svim dužnim zadrškama glede toga, nikada nisam tvrdio da je nevaljana ili krivovjerna'. Rezerve prema obredu Novoga reda, koje naravno ne treba podcijeniti, ne odnose se otuda niti na valjanost celebracije sakramenta niti na ispravnu katoličku vjeru. Bit će, stoga, prikladno nastaviti raspravu i razjašnjenje tih rezerva.

- Prigodom Godine milosrđa od pape Franje je stigla opuštajuća gesta: katolički vjernici sakrament pokore mogu primiti i od svećenika Bratstva. Što ta gesta sa sobom nosi? Mislite li da ona konkretno može ponovno otvoriti dijalog koji je već neko vrijeme u zastoju?

Kako sam ranije rekao, dijalog s Piovim bratstvom nikada nije zastao. Zapravo je tako da ga se odlučilo nastaviti na manje služben i formalan način, da se dade prostora i vremena sazrijevanju odnosa na liniji pozicije povjerenja i međusobnog slušanja, za unaprjeđivanje klime prikladnijih odnosa, i unutar toga također smjestiti moment bogoslovne i doktrinarne rasprave. Sveti Otac je od početka svoga pontifikata ohrabrivao Papinsko povjerenstvo 'Ecclesia Dei' da nastavi taj stil u odnosima i susretima s Piovim bratstvom. U tom surječju, opuštajuća i velikodušna gesta pape Franje u okviru Godine milosrđa nesumnjivo je pridonijela daljnjem poboljšanju statusa odnosa s Bratstvom, pokazujući da je Svetoj Stolici na srcu ponovno približavanje i pomirenje koje mora imati i kanonski dovršetak. Nadam se i želim da isti osjećaj i isti volju dijeli i Piovo bratstvo."

Izvor: Zenit, Katholisches.info
Slika: Maria Vesperbild/Frischer Wind