Kritika s poštovanjem

Na Papino pismo A. Socciju osvrnuo se 9. ožujka 2016. i R. de Mattei u Corrispondenzi Romani:

"Pismo koje je papa Franjo prošloga 7. veljače uputio A. Socciju, zaslužuje jednaku pozornost kao i Soccijeva knjiga Konačno proročanstvo. Pismo papi Franji o Crkvi u vrijeme rata (Rizzoli, 2016.).

Knjiga sienskog auktora podijeljena je u dva dijela: prvi sadrži skup proročanstava, starih i suvremenih, koje predskazuju velike katastrofe za svijet ako se ne obrati i ne bude činio pokoru. Materijalna razaranja koja predviđaju mnoga proročanstva čine se kao posljedica situacije duhovne devastacije u kojoj se Crkva danas nalazi uronjena. Među brojnima nebeskim porukama, one Gospe Saletinske i don Boscov san o budućnosti Rima skiciraju scenarij tragedije i nade, usporedan s onim koji je Gospa 1917. navijestila u Fatimi.

Ostale privatne objave koje Socci citira mogu se smatrati diskutabilnima, ali namjera sienskoga pisca je podsjetiti na opstojnost profetičke i apokaliptičke dimenzije koja je nerazdvojna od katoličke teologije povijesti.

Drugi dio knjige u obliku 'Otvorena pisma' ozbiljna je kritika pape Bergoglija u kojoj auktor minuciozno podsjeća na sve čine i riječi koji su, od počeka njegova papinstva, vjernike ostavljale zbunjenima, povrijeđenima i katkad sablažnjenima, sve dotle da si postave pitanje koje je uoči njegova putovanja u SAD stajalo na naslovnici 'Newsweeka': 'Je li Papa katolik?' Socci Papi upravlja ove potresne riječi: 'Preklinjem Vas, ponovo promislite o putu koji ste sve dosad prešli, izbjegnite daljnje najteže korake kao što je poslijesinodalna pobudnica koja se otvara idejama kard. Kaspera [...]. Posebno izbjegnite sazivanje nove sinode koja- kako postoji strah- na ciljniku ima čak svećenički celibat. Ono što bismo svi trebali je jedan veliki pokornički jubilej' (str. 221).

A. Socci je novinar koji je kao takav navikao odmah reagirati na događaje svom aktualnošću koju traži njegova profesija. To katkad može ići nauštrb produbljenja neke teme, ali zato što ga pokreće jaka strast, sklon je i sama sebe staviti u pitanje kao i vlastita uvjerenja- samo ako preteže istina i ništa drugo. Oni koji ne dijele neke Soccijeve teze moraju priznati tu njegovu kvalitetu koju je više puta pokazao.

Ono što je sigurno je da ga papa Franjo, nakon što je primio knjigu, nije izopćio, osudio niti ignorirao, nego je posegnuo za papirom i olovkom i vlastoručno mu napisao: 

'Dragi brate,

primio sam Vašu knjigu i popratno pismo. Puno hvala na toj gesti. Neka Vam Gospodin plati. Počeo sam je čitati i siguran sam da će mi mnoge stvari koje navodite biti na dobro. Zapravo, i kritike nam pomažu da hodimo pravim Gospodinovim putem. Zaista Vam puno zahvaljujem na Vašim molitvama i molitvama Vaše obitelji. Obećavam da ću moliti za sve vas i prositi Gospodina da vas blagoslovi i Gospu da vas čuva. 

Vaš brat i sluga u Gospodinu,

Franjo.'

To malo redaka razara izvjesnu 'papolatriju' raširenu u nekim konzervativnim sredinama. Prvosvećenik podsjeća da kritiziranje pape nije samo dopušteno, nego je 'na dobro' samom Papi, i da mu pomaže 'hoditi na pravom Gospodinovu putu'. Pojmom 'papolatrija' smjeramo na nezasluženu divinizaciju Papine figure, što je vrlo različito od davanja počasti i dužnoga poštovanja koje dugujemo za službu koju obnaša. Otvorenost, pa i kritika- primjećuje Socci- mogu biti od pomoći Rimskom biskupu, 'posebno kad prevladavajući mentalitet pretjeruje s dodvoravanjem' (str. 92). Veliki dominikanski teolog M. Cano tvrdi: 'Petru ne trebaju naše laži ili dodvoravanje. Oni koji slijepo i bez razlike brane sve odluke vladajućeg prvosvećenika oni su koji najviše potkopavaju auktoritet Svete Stolice: umjesto da osnažuju, oni razaraju njene osnove'.

Netko bi mogao kazati da je Franjino pismo Socciju usmjereno tako da 'uključi' sve, od progresivaca do tradicionalista, u jednom sinkretističkom zagrljaju. No, iznad takvih namjera, ono što se broji su činjenice, a činjenica je ovom slučaju priznanje koje je Papa izrazio svojim kritičarima. Riječi koje je Franjo rekao Socciju protežu se na sve one koji su zadnjih godina kritizirali novi pontifikat: A. Gnocchija i M. Palmara [1, 2, 3, 4, 5] pa sve do članaka R. Douhata [6, 7] u 'New York Timesu' i peticije koju je 8. prosinca 2015. u 'Remnantu' objavila skupina katoličkih pisaca [lat, hrv]. Franjo nas podsjeća da smijemo kritizirati Papine čine koji nisu nezabludivi, osobito što se tiče njegovih političkih pogleda i njegovih pastoralnih odluka, pod uvjetom da je kritika iznesena s poštovanjem i da je usmjerena protiv zablude osobe, a ne papinskog auktoriteta.  

Izdaju katoličke političke klase uvijek je u povijesti pratila izdaja crkvenoga vodstva, ali nikada se nije dogodilo da je jedan papa izabrao E. Scalfarija kao svoga pouzdanika i ukazao na E. Bonino i G. Napolitana kao na velike figure talijanske sadašnjosti, ne uputivši ni riječi ohrabrenja, poticaja ili jednostavnog blagoslova stotinama tisuća katolika na Obiteljskom danu.

I dok je u Senatu prolazio Cirinnin zakon koji ozakonjuje istospolne zajednice, papa Franjo je šutio i u Italiji kao što je bio šutio u irskom slučaju, preuzevši tako veliku odgovornost. 'Zašto ste se Sveti Oče'- pita Socci uznemireno- 'prestali protiviti tom fatalnom napadu na obitelj koji svijet godinama poduzima?' Socci je 6. ožujka u 'Liberu' kritizirao nastanak nove katoličke stranke nakon iskustva Obiteljskog dana. U prošlosti je, tumači Socci, uvijek propadala ideja pretvaranja vjerski nadahnutih pokreta u nešto političko. Zabluda se ne tiče samo vremena i načina kojima je inicijativa najavljena. Mora biti odbačena sama ideja jedne katoličke političke partije- osuđene na prihvaćanje pravila relativističke demokracije- dok su pokreti koji iznose svoja mišljenja ['movimenti di opinione'] sposobni utjecati na politiku na puno učinkovitiji način od stranaka. U Italiji se zadnjih godina oblikovao širok pokret otpora procesu sekularizacije koji je u tijeku. Na izvoru toga pokreta je jedan otajstven, ali stvaran zahvat milosti, no i rad mnogih katolika koji se desetljećima svojim političkim i kulturalnim angažmanom suprotstavljaju tom razvoju.

Obiteljski dan protiv Cirinnina zakona mnogima je otkrio postojanje toga pokreta. Međutim, u trenutku kad je katolički svijet s Obiteljskim danom izazio svoju najveću snagu, očitovao je i svoju krajnju slaboću. Snaga je ona koja dolazi od baze, slaboća je ona koja karakterizira vrh pokreta koji je nekoliko tjedana nakon Obiteljskog dana pokazao svoju razjedinjenost.

Ta fragmentacija ne treba čuditi. Kad se diže plima, uvijek se pojavi netko tko želi doći na čelo pokreta koji nije stvorio i koji ne predstavlja. Socci ima pravo kad primjećuje katolici danas imaju za raditi nešto drugo, a ne praviti tematske stranke. Njihova je prva hitna zadaća sprječavanje samouništenja Crkve i društva'. Hoće li poslijesinodalna pobudnica koju će Papa potpisati 19. ožujka biti novi korak prema tom procesu samouništenja? Hoće li potvrditi crkveni nauk ili će se u nekim točkama udaljiti od njenoga trajnog Učiteljstva? I kako se u tom slučaju trebaju držati katolici? To su hitna današnja pitanja. Pitanja koja iziskuju svu pozornost za koju je sposoban um prosvijetljen milošću."

Izvor i slika: CORRISPONDENZA ROMANA, Im Beiboot Petri