Ta što koristi? (Lk 9,25)

Poznati talijanski pisac U. Eco umro je prije deset dana. O njegovu putu od vjernika do nevjernika piše R. de Mattei u Corrispondenzi Romani pod naslovom Žalosna parabola jednog nominalista.

Uz ovu temu pročitajte i post na blogu Murus inexpugnabilis o tomu kakve sve umiruće razlikuje sv. Antun Padovanski.

"Pisac U. Eco koji je umro 19. veljače 2016. u dobi od 84 godine, imao je 23. veljače u Milanu svoj 'svjetovni sprovod'. Eco je bio jedan od najgorih proizvoda torinske i talijanske kulture XX. st. Treba naglasiti njegovo torinsko podrijetlo jer je Pijemont bio kovačnica velikih svetaca XIX. st., ali također sekularističkih i protukatoličkih intelektualaca u XX. st.

'Torinska škola', koju je dobro opisao A. Del Noce, zahvaljujući utjecaju A. Gramscija (1891.-1937.) i P. Gobettija (1901.-1925.), prešla je put od idealizma do marksističkog prosvjetiteljstva, zadržavši uvijek svoju imanentističku i protukatoličku dušu. Nakon II. svjetskog rata, ta je kulturalna linija izvršila toliko snažan utjecaj da je k sebi privukla nemalo katolika. Umberto Eco, rođen u Alessandriji 1932., sa samo šesnaest godina dijecezanski vođa Katoličke akcije, bio je, kako sâm kaže, ne samo aktivist, nego 'vjernik koji se svakodnevno pričešćivao'.

Sudjelovao je u izbornoj kampanji 1948. lijepeći plakate i šireći protukomunističke letke. Zatim je surađivao s predsjedništvom Katoličke akcije u Rimu dok je studirao na torinskom sveučilištu, gdje je promovirao 1954. tezom o estetici kod sv. Tome Akvinskog. Potom je objavio svoju jedinu knjigu vrijednu čitanja ('Estetika u svetog Tome'). Godine 1954. također je izgubio katoličku vjeru. 

Kako je došlo do toga otpadništva? Zasigurno, ono je bilo promišljeno, uvjereno i konačno. Eco je podrugljivo rekao da je izgubio vjeru čitajući Akvinca. Međutim, vjera se ne gubi, nego odbacuje i na početku njegova udaljavanja od istine nije sv. Toma, nego filozofijski nominalizam koji je zapravo jedna dekadentna i izobličena interpretacija tomističkoga nauka. 

Eco je do svoga kraja bio radikalni nominalist za kojega nema univerzalnih istina, nego samo imena, znakovi i konvencije. Otac nominalizma, Vilim Ockhamski, portretiran je u Vilimu Baskervillskom, protagonistu Ecova najslavnijeg romana, Ime ruže (1980.), koji zaključuje nominalističkim motom: 'Stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus'.

Bît ruže (kao i sve ostalo) reducira se na ime; nemamo drugo doli imena, pojavnosti, iluzije; nikakve istine i nikakve sigurnosti. Jedan drugi protagonist romana, Adso, tvrdi: 'Gott ist ein lautes Nichts'; 'Bog je čisto ništa'. Sve je u konačnici igra, ples oko ništa. Koncept je isti u drugom njegovu filozofijskom romanu, 'Foucaultovo njihalo' (1989.). Iza metafore njihala krije se Bog koji se miješa s prazninom, zlom i apsolutnom tamom.

Pravo njihalo Ecove misli zapravo je njegova oscilacija između apsolutnoga racionalizma iluminista i iracionalizma okultizma: kabale, gnoze, protv kojih se borio, ali koje su ga svejedno morbidno privlačile. Ako nominalizam ispražnjava stvarnost od njena značenja, neizbježan je ishod pad u iracionalnost. Da se iz toga izađe, sve što preostaje je apsolutni skepticizam. Ako je N. Bobbio (1909.-2004.) neokantovska inačica torinskog prosvjetiteljstva u XX. st., Eco utjelovljuje njegovu neolibertinsku verziju. Jedan od njegovih zadnjih romana, 'Pariško groblje' (2010.), implicitna je apologija onoga moralnoga cinizma koji nužno slijedi odsutnost istinitoga i dobroga. 

Na više od 500 stranica knjige nigdje ni jednoga pravoga ideala, niti osobe koju pokreće ljubav ili idealizam. 'Mržnja je prava prvotna strast. Ljubav je ta koja je nenormalna situacija'; kaže Ecov Rachovskij, jedan od protagonista. U svakom slučaju, uza sve karaktere dostojne prijezira i kriminalne aktivnosti kojima knjiga obiluje, tim stranicama nedostaje tragična nota koja jedina može učiniti velikim jedno književno djelo.

Ton je sarkastičan na način komedije u kojoj se auktor ismijava svemu i svima, jer jedina stvar u koju doista vjeruje su 'filets de barbue sauce hollandaise' koji se poslužuju u restoranu Lapérouse na molu 'des Grands Augustins', 'filets de poularde piqués aux truffes' iz restorana Rocher de Cancale u Ulici Montorgueil. Iće je jedino što trijumfalno proizlazi iz romana i što protagonist neprestano slavi i kaže: 'Hrana me oduvijek zadovoljavala više od seksa. Možda trag koji su u meni ostavili svećenici'. Nije slučajno da je Eco 1992. gotovo mrtav završio u bolnici zbog velikih probavnih smetnja.

Eco je tehnički bio veliki žongler jer se izigravao sa svima: sa svojim čitateljima, kritičarima i prvenstveno s katolicima koji su ga pozivali na svoje konferencije kao da je neki orakul. Kao za igru, prilikom referenduma o razvodu 1974., u 'Espressu' je zagovornicima razvoda uputio poziv da planiraju inteligentnu propagandnu kampanju ovim riječima: 'Kampanja za referendum mora biti slobodna od prihvaćenih teorija, beskrupulozna, neposredna i tako usmjeravana da u kratkom vremenu postigne učinak. Mora ciljati na ljude koji lako postaju plijen emocionalno promidžbe, mora prodati pozitivnu sliku razvoda koja upravo preokreće emotivne apele suprotne strane... Teme te 'prodajne' kampanje moraju biti: razvod je dobar za obitelj, razvod je dobar za žene, razvod je dobar za djecu... Godinama talijanski oglašivači proživljavaju svoju dramu identiteta: dobro obrazovani i informirani, znaju da su objekt sociologijske kritike koja ih optužuje da su vjerni sluge konzumerističke moći... Nude beplatne javne kampanje za zaštitu okoliša i za darivanje krvi. Pa ipak, osjećaju se isključenima od velikih problema svoga vremena i osuđeni na prodaju sapuna. Bitka za referendum postat će test ozbiljnosti tolikih, često izjavljivanih, građanskih aspiracija. Dovoljno je da se jedna skupina stručnih, dinamičnih, beskrupuloznih, demokratskih agencija koordinira i samofinancira da podupre takvu kampanju. Sve što je potrebno jedna je runda telefonskih poziva, dva sastanka, mjesec intenzivnoga rada. Razoriti jedan tabu u nekoliko mjeseci izazov je od kojeg bi svakom oglašivaču koji voli svoj posao došle sline...'

Tabu koji je trebalo razoriti bila je obitelj koja, za relativista kao što je on, nije imala nikakva razloga za postojanje. Razaranje obitelji u Italiji od 1974. i nadalje, nastavilo se u sljedećim etapama. Eco je to pratio sa zadovoljstvom i napustio scenu uoči potvrde istospolnih zajednica, što je konačni ishod uvođenja razvoda prije 40 godina. Naravna je obitelj nadomještena nenaravnom.

Relativizam slavi svoju očitu pobjedu. Umberto Eco je značajno pridonio tom djelu desakralizacije naravnoga i kršćanskoga reda, ipak ono za što će odgovarati nije toliko zlo koje je učinio, koliko dobro koje je mogao učiniti da nije namjerno odbacio Istinu. Čemu služi primiti četrdeset doktorata 'honoris causa' i prodati trideset milijuna primjeraka jedne knjige ('Ime ruže') ako se ne stekne vječni život? Mladi aktivist Katoličke akcije mogao je biti jedan sv. Franjo Ksaverski u ovoj misijskoj zemlji koja je današnja Europa. Međutim, nije prihvatio riječi koje je sv. Ignacije uputio sv. Franji Ksaverskom i koje Bog daje da odjekuju u svakom kršćanskom srcu: 'Što koristi čovjeku da stekne cijeli svijet, ali izgubi svoju dušu?' [usp. Lk 9,25]"

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Beiboot Petri, RORATE CÆLI