U Havani

U stotom postu s oznakom FRANCISCVS PP prenosim razmišljanje R. de Matteija o nedavnom povijesnom susretu na Kubi.

"Među mnogobrojne uspjehe koje masovni mediji pripisuju papi Franji spada i 'povijesni susret' s moskovskim patrijarhom Ćirilom, 12. veljače 2016. u Havani. Događaj, kako je pisalo, na kojem je oboren zid koji je tisuću godina dijelio Rimsku Crkvu od Istočne.

Prema riječima samoga Franje, važnost susreta nije u dokumentu koji ima čisto 'pastoralni' karakter, nego u međusobnom približavanju prema zajedničkom cilju, ne političkom ili moralnom, nego religijskom. Dakle, čini se da papa Franjo želi tradicionalno Učiteljstvo Crkve, izraženo u dokumentima, nadomjestiti nekim neoučiteljstvom koje dolazi do izražaja u preko simboličnih događaja. Poruka koju Papa kani posredovati poruka je preokreta u povijesti Crkve. No, upravo se mora poći od povijesti Crkve da se razumije značenje događaja u Havani. Naime, postoje brojne povijesne netočnosti koje treba ispraviti jer se doktrinarne devijacije često konstruiraju upravo na krivotvorinama povijesti.

Najprije, nije istina da cijelo tisućljeće dijeli Rimsku Crkvu od Moskovskog patrijarhata jer je taj nastao tek 1589. U pet stoljeća prije toga, i još ranije, istočni sugovornik Rima bio je Carigradski patrijarhat. Tijekom II. vatikanskog koncila, 6. siječnja 1964., Pavao VI. se susreo s patrijarhom Atenagorom da bi započeo 'ekumenski dijalog' između katoličkog i pravoslavnog svijeta. Taj dijalog, međutim, nije mogao napredovati zbog tisućljetne oporbe pravoslavaca protiv rimskog primata. Sâm je Pavao VI. to priznao 28. travnja 1967. u jednom govoru pred tadašnjim tajnikom za promicanje jedinstva među kršćanima, u kojem je rekao: 'Papa je, dobro to znamo, nesumnjivo najveća zaprjeka na ekumenskom putu' (Paolo VI, 'Insegnamenti', VI., str. 192-193).

Carigradski patrijarhat tvori jedno od glavnih sjedišta kršćanstva ustavnovljenih 451. na Kalcedonskom koncilu. Ipak, bizantski su patrijarsi tvrdili da nakon pada Rimskog Carstva, Konstantinopol, sjedište preporođenog Istočnoga Rimskog Carstva, treba postati vjerska 'prijestolnica' svijeta. Kanon 28 Kalcedonskoga koncila, koji je papa sv. Lav Veliki ukinuo, u začetku sadrži sav bizantski raskol jer prvenstvu rimskog prvosvećenika pripisuje politički, a ne božanski temelj. Zbog toga je papa Hormizda (514.-523.) godine 515. istočnim biskupima dao da potpišu Obrazac jedinstva kojim su priznali svoju podložnost Petrovoj katedri (Denz-H., br. 363).

Između V. i X. stoljeća, dok je na Zapadu učvrstila podjela između duhovnoga auktoriteta i svjetovne moći, na Istoku se, naprotiv, razvio tzv. cezaropapizam gdje je Crkva 'de facto' bila podvrgnuta caru, koji se kao zastupnik Božji smatrao glavom i na crkvenom i na svjetovnom području. Carigradski su patrijarsi zapravo bili svedeni na dužnosnike Bizantskog Carstva i nastavili su hraniti radikalnu odbojnost protiv Rimske Crkve.

Nakon prvoga raskida koji je isprovocirao patrijarh Focije u IX. st., službeni je raskol došao 16. srpnja 1054. kad je patrijarh Mihael Cerularije proglasio da je Rim pao u krivovjerje zbog 'Filioque' i ostalih izgovora. Rimski su legati protiv njega na oltar Svete Sofije u Carigradu položili izjavu izopćenja. Knezovi Kijeva i Moskve, koje je na kršćanstvo 988. obratio knez Vladimir, slijedili su u raskolu carigradske patrijarhe i priznavali njihovu vjersku jurisdikciju. 

Nesuglasice su se činile nenadvladive, no 6. srpnja 1439. u katedrali Sv. Marije 'del Fiore' u Firenzi dogodio se izvanredan događaj, kad je papa Eugen IV. bulom Laetentur caeli ('Neka se raduju nebesa') svečano proglasio zacjeljenje raskola između Crkava Istoka i Zapada.

Tijekom Firentinskoga koncila (1439.), na kojem su sudjelovali istočni car Ivan VIII. Paleolog i carigradski patrijarh Josip II., pronađen je sporazum za sve probleme, od 'Filioque' do rimskog primata. 

Papinska bula završava ovom svečanom dogmatičkom definicijom koju su potpisali grčki oci: 'Određujemo da Sveta apostolska stolica i Rimski prvosvećenik imaju prvenstvo na čitavom svijetu; da je Rimski prvosvećenik nasljednik blaženoga Petra, prvaka apostola i pravi namjesnik Kristov, glava cijele Crkve, otac i učitelj svih kršćana; da je Gospodin naš Isus Krist prenio njemu, u osobi blaženoga Petra, punu vlast da pase, vodi i ravna čitavu Crkvu, kao što je sadržano u dokumentima ekumenskih koncila i u svetim kanonima' ('Conciliorum Oecumenicorum Decreta', Centro Editoriale Dehoniano, Bologna, 2013., str. 523-528).

To je bio jedini pravi povijesni zagrljaj između dviju Crkava tijekom zadnjeg tisućljeća. Među najaktivnijim sudionicima Firentinskoga koncila bio je Izidor, metropolit kijevski i cijele Rusije. Čim se vratio u Moskvu javno je navijestio postignuto pomirenje pod auktoritetom Rimskog prvosvećenika, ali moskovski knez Vladimir Slijepi proglasio ga je krivovjercem i zamijenio sebi podložnim biskupom. 

Taj je čin označio početak autokefalnosti moskovske crkve, neovisne ne samo o Rimu, nego i o Carigradu. Malo zatim, 1453., Turci su osvojili Bizantsko Carstvo te njegovim padom pomeli i Carigradski patrijarhat. [Mehmed II. je novim carigradskim patrijarhom 1454. učinio Genadija II. Skolarija zbog njegova neprijateljskog držanja prema Rimu. Genadije je i sâm sudjelovao na Firentinskom koncilu te svojim potpisom pristao na jedinstvo, no nakon povratka u Carigrad bio je jedan od najžešćih kritičara postignutog jedinstva. Islamskim osvajanjem neočekivano uzdignut na patrijaršijsku stolicu, spriječio je provedbu jedinstva.] Nastala je tako ideja da Moskva treba pokupiti bizantsko nasljeđe i postati novo središte pravoslavne kršćanske Crkve. Nakon braka sa Sofijom Paleolog, nećakinjom zadnjega bizantskog cara, moskovski knez Ivan III. uzeo si je naslov cara i uveo simbol dvoglavoga orla. Godine 1589. uspostavljen je Patrijarhat Moskve i cijele Rusije. Rusi su postali novi branitelji 'pravoslavlja' i nakon katoličkoga i bizantskog, navijestili dolazak 'Trećega Rima'.

Suočeni s tim događajima, biskupi područja koje se tada zvalo Rutenija, a danas odgovara Ukrajini i jednom dijelu Bjelorusije, okupili su se 1596. na sinodi u Brestu i proglasili su jedinstvo s Rimskom stolicom. Poznati su kao 'unijati' zbog svoje unije s Rimom ili kao grkokatolici jer su iako podložni rimskom prvenstvu, sačuvali bizantsku liturgiju.

Ruski su carevi počeli sa sustavnim progonom sjedinjene Crkve koja među mnogim mučenicima broji i koludra Jozafata Kunceviča (1580.-1623.), nadbiskupa polockog, i isusovca Andriju Bobolu (1592.-1657.), apostola Litve. Obojica su bila mučena i ubijena iz mržnje prema katoličkog vjeri i danas se časte kao svetci. Pod sovjetskom je upravom progon postao još žešći. Kardinal Josip Slipyj (1892.-1984.) koji je bio na 18 godina deportiran u komunistički logor, bio je zadnji veliki branitelj Ukrajinske Katoličke Crkve.

Unijati danas tvore najbrojniju skupinu katolika istočnoga obreda i živo su svjedočanstvo univerzalnosti Katoličke Crkve. Dakle, nije plemenito tvrditi, kao u izjavi Franje i Ćirila, da 'metoda unijaćenja' iz prošlosti, shvaćena 'kao unija jedne zajednice s drugom, odvajajući je od njene Crkve, nije put za uspostavljanje jedinstva' i da se 'ne može prihvatiti poraba nečasnih sredstava za poticanje vjernika da prelaze iz jedne Crkve u drugu, niječući im njihovu vjersku slobodu ili tradicije'.

Cijena koju je papa Franjo morao platiti za te riječi koje je htio Ćiril vrlo je visoka: unijatski katolici koji su uvijek spadali među najvjernije pristalice Rima, optužuju ga za 'izdaju'. Susret Franje s moskovskim patrijarhom ide još dalje od onoga Pavla VI. s Atenagorom. Zagrljaj s Ćirilom naginje prvenstveno prihvaćanju pravoslanog načela sinodalnosti, nužnog za 'demokratiziranje' Rimske Crkve. 

Što se tiče ne strukture Crkve, nego supstancije njene vjere, najvažniji će simbolični trenutak vjerojatno biti Franjina komemoracija 500 godina protestantskog prevrata, planirana za sljedeći listopad u švedskom Lundu."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.info, RORATE CÆLI
Slike: Chiesa e post concilio (1), WIKIMEDIA COMMONS (2, 3, 4, 5, 6, 7, 8), standrewwbo (9), CyR (10)