Biskupa Fréjusa i Toulona se uvijek spominjemo u nekom izvanrednom kontekstu. Tako je i ovaj put; 7. prosinca 2011. uspostavio je u svojoj biskupiji još jednu zajednicu vjernu misi svih vremena i potvrdio njene statute na tri godine, ad experimendum. Predstojnikom zajednice dekretom je imenovao dom Aidana Charltona. Sjedište Samostana Sv. Benedikta je u mjestu La Garde Freinet u Provansi, petnaestak kilometara od Sredozemnog mora; sjeverno od Saint-Tropeza, između Nice i Marseillesa.Koludri žele živjeti prema Pravilu sv. Benedikta u tradicionalnom smislu molitve, rada i studija. Molitva časova, kao i klasična sveta misa, otvoreni su javnosti, a nude i mogućnost da zainteresirani, ne samo kandidati za monaštvo, provedu neko vrijeme sa zajednicom. Uzdržavaju se vlastitim ručnim i intelektualnim radom. Svoju mrežnu stranicu uređuju na francuskom i na engleskom jeziku.
Koludar ovog samostana je i poznati liturgičar dom A. Reid, OSB. Doktorirao je na Kraljevskom koledžu Londonskog sveučilišta temom o liturgijskoj reformi u XX. st. Rad je tiskan pod naslovom Organski razvitak liturgije, a predgovor knjizi je napisao današnji Sveti Otac. Dom Alcuin je prošle godine održao predavanje o organskom razvoju u liturgiji, na konferenciji održanoj na Freiburškom sveučilištu od 12. do 14. rujna. Tada je dao i sljedeći intervju:"- 1. Koje su pozitivne stvari proizašle iz II. vatikanskog koncila glede liturgije?
Najpozitivniji je element inzistiranje na tomu da je 'participatio actuosa'- pravo, stvarno sudjelovanje u liturgiji- središte života Crkve. To je bio cilj, ono 'zašto' reforme. Liturgijski je pokret to promicao pedeset godina.
Najpozitivniji je element inzistiranje na tomu da je 'participatio actuosa'- pravo, stvarno sudjelovanje u liturgiji- središte života Crkve. To je bio cilj, ono 'zašto' reforme. Liturgijski je pokret to promicao pedeset godina.
Drugi je bio zahtjev Koncila da se provede temeljita liturgijska formacija na svim razinama Crkve. To je bilo sredstvo, ili 'kako' reforme. No, taj je važan element Koncila zaboravljen. Bez obzira na to koliko se promjena učinilo u obredu, bez te formacije nedostaje temelj nužan da se olakša 'participacio actuosa'.
Dakle, Koncil je tražio širi izbor čitanja iz Svetog pisma u obredima i dao dopuštenje za širu uporabu narodnog jezika, svetu pričest pod obje prilike, koncelebraciju itd., kao načine da se olakša 'participatio actuosa'.
- 2. Koji su kriteriji za liturgijski razvoj u kontinuitetu? Je li zadaća Koncila da mijenja ili prerađuje liturgiju?
Niti je zadaća nekog koncila niti papa da konstruiraju liturgiju. Koncil ne govori o pravljenju nove liturgije, ili 'promjeni'- rabi riječ 'obnova' ('instauratio'). Koncil je sveobuhvatnom liturgijskom formacijom na svim razinama Crkve, kao i umjerenom obnovom obreda, htio postići da 'participatio actuosa' bude plodonosna- nikakav lom, niti u službenom obredu niti u percepciji vjernika, u njihovu iskustvu liturgijskog slavlja.
Kriteriji za razvoj u kontinuitetu se nalaze u čl. 23, čitanom u surječju i kako su ga odobrili koncilski oci. Objavio sam rad o tomu. To znači da je razvoj odmjeren- liturgijska se tradicija može razvijati koliko je nužno, ali to nije potpuna promjena. Mora postojati kontinuitet obreda tako se novi tekstovi ili prakse integriraju, dakako, tijekom vremena. Dobar je primjer 'Ordo missae' iz 1965. godine. Radi se o obredu mise uređenom i razvijenom u skladu s diskusijama koje su vođene na Koncilu. No, 'Ordo missae' iz 1969. je vrlo različit, novi konstrukt 'Consiliuma'. On je, doduše, puno konzervativniji, nego što se htjelo jer je Pavao VI. odbio njihove zahtjeve da se ukine Rimski kanon, 'Orate fratres' i znak križa na početku mise. Ali, i takav je 'Ordo' iz 1969. radikalna obredna i teološka inovacija, a ne organski razvoj u skladu s čl. 23 konstitucije 'Sacrosanctum Concilium'.
- 3. Kontinuitet ili lom? Može li se reći da se 'tradicionalni' katolici slažu s tezom o lomu?
Ja nisam 'tradicionalist'. Ja sam katolik. Također sam i povjesničar liturgije i kao takav samo mogu reći da je evidentno kako su oni koji su bili odgovorni za reformu, htjeli lom- obredno i teološki. Nisu htjeli ono što nam je predala tradicija. Nisu htjeli razviti to, nego su htjeli nešto novo, nešto što će odražavati 'modernog čovjeka' 1960.-ih godina i ono što su oni mislili da on treba.
To je povijesna realnost, a ne crkvenopolitička pozicija. Liturgičari s 'obje strane' slažu se da je reforma bila radikalna i da je bila prekid. Kao katolik na to gledam kao na znakovit problem jer je bez presedana u liturgijskoj povijesti, to nije ono na što je Koncil, iz poštovanja prema liturgijskoj tradiciji, pozvao.
- 4. Na koji se auktoritet oslanjao 'Consilium'- tijelo za reformu liturgije? Je li slijedio nakane koncilskih otaca ili je prekoračio svoje kompetencije? Postoje li primjeri radikalnih inovacija?
Puno ime 'Consiliuma' ukazuje na to da je bio organ za implementaciju koncilske konstitucije. No, njegov je rad, zapravo, počivao na osobnom auktoritetu pape Pavla VI., koji ga je točno pratio i svaku pojedinu promjenu odobravao 'in forma specifica'. Jasno je da su otišli dobrano dalje od konstitucije; tamo nema auktorizacije ni za kakvu novu euharistijsku molitvu, za stopostotnu celebraciju mise na narodnom jeziku itdd. Međutim, sve te reforme imale su odobrenje Pavla VI.
- 5. Ako se liturgiju shvaća kao 'promjenjivu' kako kaže čl. 21 'Sacrosanctum Conciliuma', postoji li opasnost za obične ljude, o čemu piše M. Mosebach u svojoj knjizi 'Krivovjerje bezobličja'?
Liturgijski elementi koji ne dolaze od samoga Gospodina, mogu se razvijati ili čak izostaviti, a mogu se i uvesti novi elementi. Promjena je moguća. To znamo iz povijesti. No, ako se u liturgiji sve, osim onih stvari koje se tiču valjanosti, odjednom smatra promjenjivim- i tako gotovo konstantno- onda obred može podleći 'bezobličju', gubeći svoju narav obreda i postaje konglomerat 'dobrih ideja' onoga tko ga slavi.
To onda više ne bi bila katolička liturgija, koja je uvijek liturgija Crkve koju je primila preko tradicije i dalje predavala- ako je potrebno uz odmjeren razvoj. Čak i auktorizirani razvoj nosi sa sobom opasnost od takvog 'bezobličja' ako se promjene vrlo brzo nameću i ako su neumjerene.
- 6. 'Sacrosanctum Concilium' su kritizirali jer je ostavio previše mjesta za tumačenja. Slažete li se s tim pogledom?
Da, jasno je da je mnogo toga u jeziku konstitucije podložno različitim interpretacijama. Članak 36-2 je takav primjer. Jasno je iz memoara samoga nadbiskupa Bugninija da je postojala vrlo široka interpretacija toga i drugih članaka.
- 7. Kakve su posljedice za budućnost liturgije?
Moramo se ponovo osvrnuti na poslijekoncilsku liturgijsku reformu. Ne kao partizani bilo koje strane, nego kao dobri povjesničari, dobri teolozi, dobri katolici. Ako je jasno da smo izgubili važne elemente liturgijske tradicije, ili smo uveli neke štetne, tada moramo imati toliko iskrenosti da to priznamo i učinimo što treba. To je počelo sa 'Sacramentum caritatis' i 'Summorum Pontificum', te osobnim primjerom pape Benedikta XVI. u njegovim liturgijskim slavljima.
Dakle, moramo krenuti dalje milosrdno i s pastoralnim osjećajem. Nije moguće, odjednom, ponovo svima nametnuti stare obrede, odnosno maknuti nove. Mislim da bi u ovom trenutku bilo moguće dopustiti- fakultativno- u modernim obredima neke starije elemente (molitve ofertorija, neke ritualne geste koje svećenik čini itd.). Također je moguće prihvatiti onaj 'ars celebrandi' o kojem govori 'Sacramentum caritatis', gdje se moderni obredi slave s liturgijskim bogatstvom koje je u osjetnijem kontinuitetu s tradicijom.
Povijest će pokazati kako će se liturgija dalje razviti s ove točke. Naša je dužnost osigurati da današnja ili sutrašnja Crkva ne izgubi ništa od 'svetoga i velikoga'."
Dakle, Koncil je tražio širi izbor čitanja iz Svetog pisma u obredima i dao dopuštenje za širu uporabu narodnog jezika, svetu pričest pod obje prilike, koncelebraciju itd., kao načine da se olakša 'participatio actuosa'.
- 2. Koji su kriteriji za liturgijski razvoj u kontinuitetu? Je li zadaća Koncila da mijenja ili prerađuje liturgiju?
Niti je zadaća nekog koncila niti papa da konstruiraju liturgiju. Koncil ne govori o pravljenju nove liturgije, ili 'promjeni'- rabi riječ 'obnova' ('instauratio'). Koncil je sveobuhvatnom liturgijskom formacijom na svim razinama Crkve, kao i umjerenom obnovom obreda, htio postići da 'participatio actuosa' bude plodonosna- nikakav lom, niti u službenom obredu niti u percepciji vjernika, u njihovu iskustvu liturgijskog slavlja.
Kriteriji za razvoj u kontinuitetu se nalaze u čl. 23, čitanom u surječju i kako su ga odobrili koncilski oci. Objavio sam rad o tomu. To znači da je razvoj odmjeren- liturgijska se tradicija može razvijati koliko je nužno, ali to nije potpuna promjena. Mora postojati kontinuitet obreda tako se novi tekstovi ili prakse integriraju, dakako, tijekom vremena. Dobar je primjer 'Ordo missae' iz 1965. godine. Radi se o obredu mise uređenom i razvijenom u skladu s diskusijama koje su vođene na Koncilu. No, 'Ordo missae' iz 1969. je vrlo različit, novi konstrukt 'Consiliuma'. On je, doduše, puno konzervativniji, nego što se htjelo jer je Pavao VI. odbio njihove zahtjeve da se ukine Rimski kanon, 'Orate fratres' i znak križa na početku mise. Ali, i takav je 'Ordo' iz 1969. radikalna obredna i teološka inovacija, a ne organski razvoj u skladu s čl. 23 konstitucije 'Sacrosanctum Concilium'.
- 3. Kontinuitet ili lom? Može li se reći da se 'tradicionalni' katolici slažu s tezom o lomu?
Ja nisam 'tradicionalist'. Ja sam katolik. Također sam i povjesničar liturgije i kao takav samo mogu reći da je evidentno kako su oni koji su bili odgovorni za reformu, htjeli lom- obredno i teološki. Nisu htjeli ono što nam je predala tradicija. Nisu htjeli razviti to, nego su htjeli nešto novo, nešto što će odražavati 'modernog čovjeka' 1960.-ih godina i ono što su oni mislili da on treba.
To je povijesna realnost, a ne crkvenopolitička pozicija. Liturgičari s 'obje strane' slažu se da je reforma bila radikalna i da je bila prekid. Kao katolik na to gledam kao na znakovit problem jer je bez presedana u liturgijskoj povijesti, to nije ono na što je Koncil, iz poštovanja prema liturgijskoj tradiciji, pozvao.
- 4. Na koji se auktoritet oslanjao 'Consilium'- tijelo za reformu liturgije? Je li slijedio nakane koncilskih otaca ili je prekoračio svoje kompetencije? Postoje li primjeri radikalnih inovacija?
Puno ime 'Consiliuma' ukazuje na to da je bio organ za implementaciju koncilske konstitucije. No, njegov je rad, zapravo, počivao na osobnom auktoritetu pape Pavla VI., koji ga je točno pratio i svaku pojedinu promjenu odobravao 'in forma specifica'. Jasno je da su otišli dobrano dalje od konstitucije; tamo nema auktorizacije ni za kakvu novu euharistijsku molitvu, za stopostotnu celebraciju mise na narodnom jeziku itdd. Međutim, sve te reforme imale su odobrenje Pavla VI.
- 5. Ako se liturgiju shvaća kao 'promjenjivu' kako kaže čl. 21 'Sacrosanctum Conciliuma', postoji li opasnost za obične ljude, o čemu piše M. Mosebach u svojoj knjizi 'Krivovjerje bezobličja'?
Liturgijski elementi koji ne dolaze od samoga Gospodina, mogu se razvijati ili čak izostaviti, a mogu se i uvesti novi elementi. Promjena je moguća. To znamo iz povijesti. No, ako se u liturgiji sve, osim onih stvari koje se tiču valjanosti, odjednom smatra promjenjivim- i tako gotovo konstantno- onda obred može podleći 'bezobličju', gubeći svoju narav obreda i postaje konglomerat 'dobrih ideja' onoga tko ga slavi.
To onda više ne bi bila katolička liturgija, koja je uvijek liturgija Crkve koju je primila preko tradicije i dalje predavala- ako je potrebno uz odmjeren razvoj. Čak i auktorizirani razvoj nosi sa sobom opasnost od takvog 'bezobličja' ako se promjene vrlo brzo nameću i ako su neumjerene.
- 6. 'Sacrosanctum Concilium' su kritizirali jer je ostavio previše mjesta za tumačenja. Slažete li se s tim pogledom?
Da, jasno je da je mnogo toga u jeziku konstitucije podložno različitim interpretacijama. Članak 36-2 je takav primjer. Jasno je iz memoara samoga nadbiskupa Bugninija da je postojala vrlo široka interpretacija toga i drugih članaka.
- 7. Kakve su posljedice za budućnost liturgije?
Moramo se ponovo osvrnuti na poslijekoncilsku liturgijsku reformu. Ne kao partizani bilo koje strane, nego kao dobri povjesničari, dobri teolozi, dobri katolici. Ako je jasno da smo izgubili važne elemente liturgijske tradicije, ili smo uveli neke štetne, tada moramo imati toliko iskrenosti da to priznamo i učinimo što treba. To je počelo sa 'Sacramentum caritatis' i 'Summorum Pontificum', te osobnim primjerom pape Benedikta XVI. u njegovim liturgijskim slavljima.
Dakle, moramo krenuti dalje milosrdno i s pastoralnim osjećajem. Nije moguće, odjednom, ponovo svima nametnuti stare obrede, odnosno maknuti nove. Mislim da bi u ovom trenutku bilo moguće dopustiti- fakultativno- u modernim obredima neke starije elemente (molitve ofertorija, neke ritualne geste koje svećenik čini itd.). Također je moguće prihvatiti onaj 'ars celebrandi' o kojem govori 'Sacramentum caritatis', gdje se moderni obredi slave s liturgijskim bogatstvom koje je u osjetnijem kontinuitetu s tradicijom.
Povijest će pokazati kako će se liturgija dalje razviti s ove točke. Naša je dužnost osigurati da današnja ili sutrašnja Crkva ne izgubi ništa od 'svetoga i velikoga'."
Izvor: New Liturgical Movement
Slike: msb-lgf.org, Fr. Ray
"Nije moguće, odjednom, ponovo svima nametnuti stare obrede, odnosno maknuti nove."
OdgovoriIzbrišiZašto svi misle da je to nemoguće? Ako se mogao nametnuti novi obred bez pitanja i šizme, onda se može nametnuti i stari obred.
Romano Amerio je to dobro objasnio. Nametanje novog obreda bio je posljednji cin iza kojeg je Rim stao svim svojim autoritetom koji je imao. Od 2. vatikanskog Crkva se odricala svog disciplinskog autoriteta i danas smo pred tim zalosnim situacijama da se svecenici i biskupi papi otvoreno protive.
OdgovoriIzbriši