Danas kad se Irci spominju svoga vjerovjesnika sv. Patrika, prenosim jedinstven primjer mladoga irskog isusovca koji se odvažio zatražiti podjelu nižih redova.
"U župnoj crkvi sv. Klementa koju u Ottawi drži Petrovo bratstvo, nadbiskup T. Prendergast, SJ prošle je veljače podijelio niže redove jednom bogoslovu, u okviru "tihe mise višeg prelata" - u tradicionalnoj liturgiji jedine dopuštene alternative pontifikalnoj službi.
Ceremoniju su obilježile dvije posebnosti: kandidat je bio T. Avram, SJ. Kao što se vidi iz kratice, pripada Družbi Isusovoj u kojoj nema podjele nižih redova koje je, kao što je poznato, 'ukinuo' Pavao VI. godine 1972. motuproprijem Ministeria quaedam. Avram je izričito molio za primanje tih sakramentala i očito dobio dopuštenje svojih poglavara - vjerojatno je bila od pomoći okolnost da nadležni tradiciji naklonjeni mjesni biskup Prendergast također pripada isusovcima.
Druga je osobitost činjenica što su u konkretnom slučaju svi redovi očito (izvještaj nije posve jednoznačan) podijeljeni odjedanput. Ni u prošlosti to nije bilo neuobičajeno, no normalno je bilo da se dijele pojedinačno ili po dva ili po tri tijekom studija bogoslovlja. Tako se obično radi i u zajednicama vjernima tradicionalnoj liturgiji.
Ovakva postupna podjela - što nije kritika spomenutoga postupka u Ottawi, koji može imati mnogo dobrih razloga - općenito je vrlo smislena. Za nju postoje naravne i nadnaravne osnove. Te posvete kao sakramentali bogoslovima koji ih primaju pružaju osobite milosti i podupiru ih na teškom putu njihova zvanja. Istodobno su također psihološki važna podrška na tom putu jer ga rastavljaju na pregledne etape i pritom - kao međuispiti - pružaju priliku i pobudu uvjeriti se u zvanje i vlastitim ga naporima učvrstiti.
Zasigurno nije pretjerivanje pretpostaviti da je ukidanje tih međukoraka bitan uzrok što je danas mnogo svećenika potpuno svjetovnog karaktera. Poslijekoncilska je Crkva htjela svećenike koji su potpuno od ovoga svijeta - i prečesto je i dobila takve čiji se pogled ne proteže iznad ovoga svijeta.
Ceremonija u Ottawi je dakle ohrabrujući znak da čak i unutar isusovačkoga reda koji sve snažnije klizi u moderna krivovjerja, ima također svećeničkih kandidata koji proziru te mehanizme i pokušavaju im se suprotstaviti."
Slike: New Liturgical Movement
Nema komentara:
Objavi komentar