srijeda, kolovoza 07, 2019

Propast umjerenjakâ

Papa Franjo nemilice nastavlja s rušenjem ostavštine svojih prethodnika. Ovaj put radi se o preobrazbi Instituta Ivana Pavla II. za brak i obitelj. Mijenja se sve osim imena. Čini se kao da je vrijeme poljskoga pape stoljećima iz nas. Iz pera R. de Matteija:

"U epohalnoj bitci koja traje u Crkvi pao je toranj: Institut Ivana Pavla II. Da bi se događaj smjestio u svoj kontekst, koristan je članak G. Weigela znakovitoga naslova Vandali pljačkaju Rim... ponovo. Prema Weigelu, nakon II. vatikanskoga koncila otvoren je 'rat za koncilsko nasljeđe' između 'dviju skupina prethodno povezanih reformskih teologa'. Okupljali su se oko dvaju časopisa, 'Concilium' i 'Communio' - Prvi ultraprogresivni, a drugi umjereni. U igri je bila bitka 'za kontrolu bogoslovnih fakulteta diljem svijeta'.

Izbor Ivana Pavla II., koji je postavio J. Ratzingera za prefekta Kongregacije za nauk vjere, obilježio je dominaciju umjerenih nad ekstremistima. Potonji su se od 1978. našli 'na marginama velike igre crkvene politike - iako su i dalje zadržali željezni stisak na većem dijelu mjesta na bogoslovnim fakultetima i u mnogim bogoslovnim izdanjima'. Ivan Pavao II. - tumači američki autor - nije očistio crkvena sveučilišta od progresivnih profesora, nego je umjesto toga promovirao osnutke novih ustanova poput Ateneja Svetoga Križa i Djela Božjega (dodajemo i 'Reginu Apostolorum' Kristovih legionara). Papa Wojtyła bio je zapravo 'mirno uvjeren da će dobra moneta - dobra teologija - u konačnici istjerati lošu etičku monetu'.

Institut Ivana Pavla II. za brak i obitelj bio je 'ključni instrument' te kulturalne operacije, posebno za prihvaćanje u cijeloj Crkvi okružnice Ivana Pavla II. 'Veritatis splendor' (1993.). Progresivci, koje Weigel opisuje kao 'tvrdoglave' i 'nemilosrdne', čekali su pravi trenutak za obračun. Prilika se pružila proteklih tjedana kada je novi Institut Ivana Pavla II., čiji je veliki kancelar nadbiskup V. Paglia, proveo čistku 'staljinističkoga stila' protiv bogoslovnoga i pastirskoga nasljeđa Ivana Pavla II. Najsenzacionalniji je slučaj ukidanje (nakon 38 godina) katedre za moralnu teologiju koju je držao msgr. L. Melina. Zaključak, koji je ujedno i 'incipit' Weigelova članka', glasi da se 'u Rimu od 23. srpnja odvija grubi intelektualni vandalizam: Papinski institut Ivana Pavla II. za brak i obitelj strogo je, ali sustavno, lišen svojih najsjajnijih profesora i ukinuti su središnji tečajevi moralne teologije'.

U rekonstrukciji događaja našega prijatelja G. Weigela ima jedna rupa koju ćemo pokušati ispuniti. Prije svega treba se sjetiti da je nakon 27 godina pontifikata Ivana Pavla II. slijedilo osam godina upravljanja Crkvom Benedikta XVI. Ukupno 35 godina crkvene dominacije umjerenih. Dakle, kako se moglo dogoditi da, usprkos tako dugoga razdoblja reformističke uprave, jakobinci mognu preuzeti moć i izvršavaju nemilosrdnu represiju protiv svojih protivnika?

Javlja se sumnja da je to zbog intrinzične slabosti fronta umjerenih. Doktrinarna slabost, jer se temeljila na pokušaju da pod svaku cijenu opravda jedan događaj - II. vatikanski koncil - koji snosi teške odgovornosti, počevši s izostankom osude komunizma u povijesnom trenutku u kojem je on predstavljao najtežu prijetnju Crkvi i Zapadu. Strategijska slabost, jer onaj koji je uvjeren u obranu istine ne može podnositi da se na crkvenim sveučilištima i sjemeništima desetljećima nastavljaju poučavati zablude, kao što se dogodilo tijekom pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Strategija promicanja istine, uz izbjegavanje osude zablude, nema uspjeha. Činjenice nisu potvrdile tu strategiju, no jesu zakon Thomasa Greshama (1519. - 1579.) prema kojemu je loša moneta ta koja izgoni dobru, a ne obratno. 


Odricanje Benedikta XVI. od svoga pontifikata 11. veljače 2013. bilo je zapravo priznanje da je ta strategija propala. Hermeneutika kontinuiteta pokazala se nesposobnom suprotstaviti se crkvenom jakobinizmu, koji nije interpretacijska linija za teologijske dokumente, nego koncept za osvajanje moći preko osoba i činâ. Izbor pape Franje bio je neizbježna posljedica toga povijesnoga pada umjerenih reformatora. 

J. M. Bergoglio svoje 'živo Učiteljstvo' Crkve suprotstavlja onima koji zazivaju 'živo Učiteljstvo' II. vatikanskoga koncila. Ako je crkveni koncil uvijek u pravu, kako može biti u krivu jedan papa koji se predstavlja kao inkarnacija toga događaja? Papa Franjo, kao i svi jakobinci, ništa više ne prezire od dvosmislenosti i proturječja umjerenih, dok respektira i boji se koherencije kontrarevolucionara. Nadalje, ako Institut Ivana Pavla II. danas pustoše vandali, to je upravo zato što se nije otvoreno odupro papi Franji kad je za to bio trenutak.

Pobudnica 'Amoris laetitia' od 19. ožujka 2016. imala je jasan cilj, uništiti 'Veritatis splendor' i moralni nauk Ivana Pavla II. da bi ga nadomjestila novom moralnom paradigmom. Profesori Instituta Ivana Pavla II., u ime enciklike 'Veritatis splendor' i svoje osobne povijesti, trebali su se dići kao jedan protiv toga atentata na katolički moral, posebno nakon što je papa Franjo odbio primiti u audijenciju kardinale autore 'dubije', i nakon reskripta od 5. srpnja 2017. prema kojemu je autentična interpretacija papinskog dokumenta ona koju su dali argentinski biskupi. Namjera pape Franje bila je i jest svakomu jasna. Ipak, nitko od teologa Instituta nije potpisao 'Correctio filialis de haeresibus propagati' od 24. rujna 2017., niti su napisali ikakav dokument u kojem bi podbudnicu 'Amoris laetitita' podvrgnuli oštroj kritici.

U intervjuu za 'La Verità', 3. kolovoza, msgr. Livi se predstavio kao žrtva nepravedne čistke zato što želi interpretirati pobudnicu 'Amoris laetitia' u svjetlu crkvenoga Učiteljstva. Ali, problem je što se 'Amoris laetitia' ne da interpretirati u svjetlu trajnoga Učiteljstva; jer zastupa novu moralnu paradigmu koja je nespojiva s okružnicom 'Veritatis splendor'. Papa Franjo uvjeren je u to, a s njime i mi. Možda je i msgr. Melina u to uvjeren, ali to javno nikada nije izjavio. Šutnja mu nije pomogla da izbjegne svoj glavosijek. Čemu se čuditi? Zar nas povijest Francuske revolucije ničemu nije naučila?

Bitka danas traži ljude koji se za Tradiciju Crkve bore s jasnoćom - 'pro' ili 'contra'. 

Međutim, dogodi li se da se neki papa postavi protiv Tradicije, trebamo se s poštovanjem od njega distancirati, ostajući čvrsti unutar Crkve od koje se on, a ne mi, čini se, želi odijeliti. Nadaren teolog poput msgr. Meline ima sve intelektualne instrumente da shvati kako je moguće suprotstaviti se doktrinarnim i pastoralnim zabludama jednog pape, a da pritom ne bude odsutna ljubav i odanost koju moramo imati prema Petrovoj katedri. 

Prošlo je vrijeme minimalizma. Došao je trenutak kada se Istina i zabluda moraju gledati u lice, bez kompromisa. To je jedina mogućnost koju istina ima za pobjedu. Trebamo ljude koji se bore, ako je potrebno i ginu, ali časno."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANARORATE CÆLI
Slike: WIKIMEDIA COMMONSRORATE CÆLI

Nema komentara:

Objavi komentar