Avangarda

Prije svega nekoliko dana poznati je tjednik The Economist objavio zanimljiv članak o tradicijskoj avangardi.

"Od Drugoga vatikanskog koncila Crkva je težila tomu da se prilagodi modernom svijetu. No, na Zapadu gdje su se mnogi nadali da će osuvremenjena poruka biti bolje prihvaćena, vjernici su masovno odlazili. Pohađanje mise u Engleskoj i Walesu opalo je s 1,8 milijuna, zabilježenih 1960., na polovicu. Prosječna dob župljana porasla je s 37 godina 1980., na 52 godine danas. U Americi je pohađanje mise od 1960. opalo za više od trećine. Manje od 5% francuskih katolika redovito dolazi na misu, a samo 15% u Italiji. Međutim, dok 'mainstream' vene, tradicionalisti rastu.

Uzmimo latinsku misu koju je 1962. Vatikan zamijenio za liturgije u narodnim jezicima [to se dogodilo godinama kasnije, a ne 1962., op. splendor]. U svom najtradicionalnijem obliku, svećenik tiho posvećuje kruh i vino okrenut od zajednice, što je poput anateme onima koji misle da je otvorenost u duhu vremena. No, o. J. Zuhlsdorf, američki svećenik i bloger, kaže da je to izazov vjernicima u odnosu na komotni liberalizam uobičajenih misa. Kaže: 'To nije školski skup'.

Ostali dijele njegov entuzijazam. Društvo za latinsku misu Engleske i Walesa koje je nastalo 1965., danas ima preko 5000 članova. Broj tjednih latinskih misa porastao je s njih 26 koliko ih je bilo 2007., na današnjih 157. U Americi je porastao sa 60 misa 1991. na 420 danas. U Bromptonskom oratoriju, žarištu londonskog tradicionalizma, na glavnoj nedjeljnoj latinskoj misi okuplja se 440 vjernika, dvostruko više nego na glavnoj engleskoj. Žene nose mantille (čipkaste rupce), a muškarci su u tvidu.

No, to nije okupljalište staromodnih: zajednica je mlada i višenacionalna. Poput evađeoskog kršćanstva, tradicionalno katolištvo privlači ljude koji čak nisu ni bili rođeni kad je Drugi vatikanski koncil pokušao pomladiti Crkvu.

Tradicijske skupine imaju članstvo u 34 zemlje, uključujući Hong Kong, Južnu Afriku i Bjelorusiju. Pokret mladih katolika Juventutem koji voli stari način, aktivan je u više zemalja. Tradicionalisti koriste blogove, internetske stranice i društvene medije da šire Riječ- i da prokažu neposlušne liberalne biskupije i crkvene upravitelje koji su dugo u 'latinašima' vidjeli anakronu manjinu koja sebi ugađa. U Kolumbiji je 500 ljudi koji su htjeli tradicionalnu misu moralo koristiti općinsku dvoranu (kasnije su našli crkvu).

Značajan je pomak došao 2007. kada je papa Benedikt XVI. formalno potvrdio uporabu latinske mise prema starom obredu. Do tada je naklonjenost tradicionalnoj liturgiji mogla svećeniku uništiti karijeru. Personalni ordinarijati bivših anglikanaca koje podupire Vatikan, dali su stvari novu snagu. Desetci anglikanskih svećenika, uglavnom iz 'visoke crkve' s puno kađenja i zvonjave, 'preplivalo je Tiber'; i naišli su na spremnu dobrodošlicu među tradicionalnim rimokatolicima.

Povratak drevnog obreda prouzročio je tiho zaprepaštenje među katoličkim modernistima. Timothy Radcliffe, nekoć glava britanskih dominikanaca, u tomu vidi 'vrstu nostalgije u vidu Povratka u Brideshead'. Smatra da je tradicijsko buđenje reakcija protiv 'trendovskog liberalizma' njegove generacije. Neki su zamasi klatna neizbježni, no za crkvenu hijerarhiju zapadnih zemalja, pritisnutoj skandalima i padom, buđenje tradicijske avangarde je zabrinjavajuće. Je li to samo provala ekscentričnosti ili znak da je Crkva prije 50 godina krivo skrenula?"

Izvor: The Economist