Ecce altare Domini

Etenim passer invenit sibi domum, et turtur nidum sibi, ubi ponat pullos suos: altaria tua, Domine virtutum, Rex meus et Deus meus.*

Vrabac nalazi sebi dom i grlica gnijezdo gdje da stavi svoje mlade. Tako ja nalazim tvoje oltare, Gospodine nad vojskama. Kralju i Bože moj!

Stare crkve sa svojim su oltarima, kipovima i slikama bile pravi sažetak vjere. Nije zato čudno što su reformatori sredinom prošloga stoljeća krenuli upravo rušiti oltare i pomalo pretvarati crkve u bezlične i puste dvorane koje su mogli napuniti svojim sadržajem. Oni koji su čitali Krivovjerje bezobličja, sjetit će se poglavlja Istrgnuti slike iz srca. Tako smo postupno došli i do njemačkog Sinodalnog puta kojem se pridružuju i Francuzi, a i mnogi drugi samo čekaju pravi trenutak.

Ipak, postoje i oni koji također nakon objave Tamničara Tradicije nastavljaju prenositi vjeru koju su primili. Kako je objavljeno u postu iz prosinca, Bratstvo sv. Vinka Fererskog gradi lijepi oltar koji nije samo ukras, nego govori o vjeri i utvrđuje u njoj. Rorate je danas objavio opširni članak u kojem doznajemo više o samom oltaru. Oni koji se mogu odazvati pozivu fratara da im pomognu u ovom važnom pothvatu, upućujem na dvije stranice: 1, 2.

"Bratstvo sv. Vinka Fererskog, koje je nedavno dovršilo gradnju svoje samostanske crkve Gospe od Ružarija u mjestu Chémére-le-Roi (Mayenne, Francuska), odlučilo je izgraditi monumentalni oltar bogat podjednako dekoracijama, kao i porukom koju prenosi. Kako se projekt razvio? Kako će  izgledati? R. de Seze intervjuirao je o. Jordana Mariju, voditelja projekta.

- Je li projekt za ovaj glavni oltar bio planiran pri gradnji crkve?

Nipošto. Znali smo da ćemo jednoga dana morati izgraditi oltar, ali nije bilo daljnjih planova. Priznajem da smo ispitali mnogo opcija. Kontaktirali smo više umjetnika koji su imali mnogo zanimljivih i kvalitetnih ideja. No, nije bilo suglasja nakon što smo ih izložili pred zajednicom. Nije bilo pobjednika.

Crkva je morala biti potpuno dovršena i nekoliko smo mjeseci morali u njoj služiti liturgiju prije nego što smo mogli steći osjećaj prostora i pravi način na koji bismo ga htjeli organizirati. Imajte na umu da je zajednica više od trideset godina liturgiju služila na starom dobru koje je vješto preoblikovano u kapelu. Zatim smo se iz toga maloga i tamnog prostora bez akustike preselili u veliki i sjajni prostor u kojem jeka dugo odjekuje. Nužno vrijeme prilagodbe objašnjava prve stadije pokušaja i pogrješaka kroz koje smo morali proći.

 

- Tko je odlučio o oltarnoj ikonografiji?

Ona je bilo određena samim naslovom naše samostanske crkve: Gospa od Ružarija. Sve potječe odatle. Znali smo da želimo počastiti taj naslov, jedino je ostalo otvoreno 'kako': prikazom sv. Dominika i sv. Katarine Sijenske kako primaju krunicu, u duhu kruničarskih bratovština koje su cvale diljem Europe od kraja XV. st. nadalje? Referirajući se na kojeg od velikih apostola ružarija (sv. Dominika, bl. Alana de la Rochea, sv. Ljudevita-Mariju Grigniona Montfortskoga)? Na pobjedu kod Lepanta? Lurdsko ili fatimsko marijansko ukazanje? Mogućnosti su bile beskonačne. No, ne bi li bilo najbolje vratiti se samom evanđelju i razmotriti oltarna krila kao knjigu evanđelja iz koje možemo čitati o Božjoj ljubavi za nas? Te su slike iz Kristova života neusporediva potpora razmatranju i apostolatu jednoga propovjedničkog fratra.

- Kako oltarna pala prati liturgiju u njezinu velikom godišnjem krugu?

Liturgija je blagdan. Taj blagdan, pravi ljudski blagdan, najdublje je otajstvo koje nastoji uskladiti sve okolnosti vremena i prostora brzinom duha. Što liturgija slavi? Slavi otajstva Kristova, od Njegova utjelovljenja do izlijevanja Duha Svetoga, s 'blaženom mukom' (rimski kanon) i uskrsnućem između toga.

Pala je tijekom godine zatvorena i vidi se kao diptih, dvije ploče prikazuju Spasiteljevu muku: lijevo agoniju na Maslinskoj gori, a desno križni put. Smještena iznad oltara, svetohraništa s križem, ova nas dva otajstva podsjećaju da naš Gospodin nije hinio da nas ljubi, te da misno otajstvo nije ništa drugo nego nekrvno obnavljanje žrtve prinesene 'po Njemu i u Njemu' na Kalvariji.

Međutim, u vrijeme kad slavimo pobjedu uskrsnuća, krila se otvaraju i promatraču prikazuju čitavu sagu Kristova života: lijevo gore, utjelovljenje; ispod, krštenje Gospodinovo; desno dolje, raspinjanje; gore, uskrsnuće.

Dakle, tijekom uskrsnoga vremena, kao i tijekom velikih godišnjih blagdana, svetište se zaodijeva u svečano ruho, šireći svoj savijeni plašt, baš poput Djevice i Djetešca čiji plašt pokriva mnoštvo ljudi u molitvi.

- Kako ste se sjetili pozvati R. Insama?

To je prava priča. Biskup Atanazije Schneider, koji je zaredio nekolicinu naših svećenika, ispričao nam je što se dogodilo u karagandskoj stolnoj crkvi, u Kazahstanu. Usred muslimanske zemlje, u samom srcu grada, sagradio je veliko svetište na Marijinu čast.

Ta 'kršćanska džamija', kako je zovu mjesni muslimani, sagrađena je u gotičkom stilu. Za unutarnje uređenje (glavni oltar, pokrajnje oltare, kipove, reljefe...) biskup Schneider angažirao je obrtnike iz tirolskog sela Sankt-Ulrich. R. Isam bio je taj koji je nadgledao dojmljivi projekt. Videći slike onoga što je napravljeno u Karagandi, osobito glavni oltar, u nama je polako sazrijevala zamisao: zašto ne oltar takvoga tipa u našoj crkvi? I zašto ne isti majstor?

Otac R. Insama bio je kipar. Koliko je duga ta tradicija u selu?

Poprilično, g. Insam je svoj zanat naučio od oca. Svaka je generacija u selu svoje znanje prenosila sljedećoj (do sada; hoće li i sutra?). Oltarni dekorativni elementi crpe nadahnuće iz oltarnih skica koje je napravio Remyjev pradjed (J. Runggaldier, 1848. - 1917.). On je bio prvi u obiteljskoj tradiciji sakralnih obrtnika. Njegov djed i otac su nastavili. U Sankt-Ulrichu, selu R. Insama, tradicija sakralne umjetnosti počinje 1770. Seljaci iz tog siromašnoga i oporoga kraja (1200 m iznad morske razine) tražili su dodatni izvor zarade za preživljavanje. Od 1820. nadalje u selu je bila škola za sakralnu umjetnost. Izvozili su oltare, skulpture... diljem svijeta, čitavo XIX. st. 

- Je li takva monumentalna veličina oltarne pale bila predviđena otpočetka ili je rezultat razgovora s majstorom?

Od samog početka zamisli o ovakvom krilnom oltaru - dekorativno-pripovjednom - ovo se rješenje istraživalo do svoga logičnoga zaglavka. Postupno, uz savjet arhitekta i stručnjaka u svetoj umjetnosti, odlučili smo da veličina oltarne pale bude proporcionalna s velikim prozorima koji otvaraju ravnu aspidu naše crkve.

Ti veliki prozori omogućuju da svjetlo obasja gornji dio pale na kojem nas dvoje svetih pozivaju na nasljedovanje (govore nam: mi smo vam utrli put prema nebu, slijedite nas), desno sv. Dominik i lijevo sveta Katarina Sijenska, a iznad svega je Krist Spasitelj, slika prvorođenoga Sina od mrtvih koji u svojoj ruci drži svijet i blagoslivlja nas desnicom.  

Krajnji je rezultat susret majstora sa svojim vlastitim stilom i programa koji smo mi odredili. No, trenutačno ne postoji ništa od toga projekta osim skica(nacrtanih rukom na ploči, čak niti kakvoga računalnoga dizajna!) i velike želje da te skice, koje sada ispunjavaju našu maštu, konačno postanu stvarnost.

- Je li R. Insam bio u Chéméreu?

Naravno, bio je na mjestu zajedno sa suprugom koja ga prati i vodi njihovo malo poduzeće. Svrha toga prvoga posjeta bila je da upozna zajednicu, našu crkvu, liturgiju koja se u njoj celebrira i da predstavi projekt koji je zamislio. Ne zamišljajući neku vrstu 'umjetničkog proroštva', zasigurno je u igri bio stvarni nutarnji trenutak sa začetkom ove oltarne pale. Njegov je prvi posao bio da napravi model (1/10) koji nam je predstavio i o kojem je prodiskutirao sa zajednicom. Drugi put je precizno izmjerio svetište i osmislio budući smještaj oltara, posebno njegovu uzdignutost.

- Koji je njegov pravi doprinos razvoju projekta?

Ukupnost njegovih umjetničkih i tehničkih vještina, veliko poznavanje ikonografskih tema i tradicije dekorativno-narativnih oltara kakvi se još nalaze u Tirolu (područja nekoć udaljenih i siromašnih koja nisu iskusila umjetnički razvitak baroka, tada jednog od klasičnih stilova), pravi praktični smisao i sposobnost da se prilagodi našim zahtjevima. Na primjer: dominikanski obred za ofertorij pretpostavlja prilično veliku širinu oltarne ploče. Prisustvujući svečanoj misi, odmah je shvatio taj zahtjev, ponovo uzeo olovku da redizajnira oltar koji će omogućiti da se obavljaju sve ceremonije, zadržavajući proporcije koje cjelini daju snagu i eleganciju.

- Hoće li sam napraviti kipove i sve oslikati? Nema li neku već postojeću osnovu?  

Taj će ambiciozni projekt zahtijevati gotovo dvije godine rada, to je timski napor. Krilni oltar toga tipa traži suradnju nekoliko obrta: tesara za cjelokupnu strukturu, skulptora za kipove i ukrase, stolara, slikara, pozlatara... Čitav se tim skuplja u selu gdje svaka obitelj ima svoju specijalnost. R. Insam, koji je dizajnirao oltar, nadgledat će rad; njegova su specijalnost oslikavanje i pozlata. Svi će dijelovi oltara proći kroz njegove ruke: od kipa Gospe od Ružarija do zadnje dekoracije. Nije li prava sreća da do danas možemo još izrađivati velike i lijepe stvari na slavu Božju!

- Možete li nam još nešto reći o gotičkom stilu oltara?

Oltar je gotičkoga stila. Taj je tip europske umjetnosti nastao u XII. st., prevladavao u XIII. st., a zadnje plodove je dao u XVI. st. 'Srednji je vijek razdoblje u koje um može ići da bi obnovio svoju snagu, s puno užitka i koristi; XIII. je stoljeće bilo stoljeće velikih projekata: katedrala, križarskih ratova, Summae Theologiae.' Pala je nadahnuta ulmskom školom, ime se odnosi na umjetnike koji su radili u tom slobodnom gradu Svetog Rimskog Carstva tijekom kasnoga gotičkoga razdoblja (XV. i XVI. st.). Preciznije, slavnim oltarom Jörga Lederera u Spitalkirche u Latschu (Južni Tirol, danas u Italiji). Skulpture su nadahnute jednim drugim članom ulmske škole, Tilmanom Riemenschneiderom, pa i Veitom Stossom koji je izradio slavni oltar u krakovskoj Marijinoj crkvi. Dvostruki paneli zatvorenoga oltara kopija su onih prikazanih na oltaru Hansa Multschera u Sterzingu (Južni Tirol). Taj oltar više ne postoji, ali slike se čuvaju u muzeju.

- Koje tehnike rabe g. Insam i njegov tim?

Boje se rade prema metodi iz XV. st. kemičara Kremera iz Aichstättena (Allgäu). Zlatne listiće isporučuje Giusto Manetti iz Firence, stoljećima dobavljač zlata. Specijalnost R. Insama tehnika je pozlate poznata kao 'Branntweinvergoldung' ili polimentna pozlata koja omogućuje najbolju kvalitetu. Najprije se pripremi sloj krede, zatim tri susljedna sloja bolonjske crvene gline pomiješane s pokvarenim bjelanjkom, onda se poškropi rakijom koja se mora sušiti nekoliko minuta prije polaganja zlatnog listića. Rakija reagira s glinom i bjelanjkom pa osnova postaje ljepljiva. Poteškoća je što sloj, kada se postavlja listić, ne smije biti niti previše vlažan niti previše suh. Sljedeća je njegova specijalnost graviranje na pozlati. Taj ukras izgleda kao vodeni žig u pozlati. Dobiva se stavljanjem prilično debeloga sloja bolonjske krede na drvo, na čemu se onda ornamenti graviraju šiljatim kamenom. To je dugotrajan posao koji traži puno snage.

- Kako tradicionalni katolici iz SAD-a mogu pomoći Bratstvu?

Trenutačno je naša glavna briga osigurati nužna sredstva da se nastavi izgradnja glavnog oltara. Oni koji žele darovati više informacija mogu pronaći na www.rosary-altar.org. Svi su fratri iz zajednice od srca zahvalni za vašu potporu!

Bratstvo sv. Vinka Ferrerskog (FSVF), čiji se priorat nalazi u mjestu Chémeré-le-Roi (Francuska), tradicijska je redovnička zajednica koja se nadahnjuje dominikanskom duhovnošću. Kao učenici sv. Tome Akvinskoga, braća su apostoli čije je propovijedanje usmjereno na spasenje duša. Svetu misu služe isključivo prema tradicionalnom dominikanskom obredu. Osnivač Bratstva poznat je tradicionalnim katolicima u SAD-u po svojoj snažnoj izjavi o motupropriju 'Čuvari Tradicije'."

Izvor i slike: RORATE CÆLI

Blagi pogled

 

Dostoj se, Kraljice, Nebeska Pastirice, svrnuti blagi pogled sa svoga prijestolja na ovu zemlju. Pogledaj na stado povjereno Tvojoj skrbi. Ah, ono nije potpuno, nedostaje jedna ovčica koja, udaljivši se od stada, luta u opasnosti da padne u ralje paklenoga vuka. Ta sam izgubljena ovčica ja, Draga Majko, Marijo Presveta. Dostoj se, ljubljena Pastirice, da u duši svojoj ponovo osjetim slatki zvuk Tvoga glasa. Primi me, blaga, sada kada se raskajan od svojih nezahvalnosti vraćam Bogu i Tebi. Primi me pod sjenu svoje zaštite da više ne počinim nevjere udaljujući se od Tebe. Pomozi mi u životu, na smrti i poslije smrti. Ti me za ruku povedi pred sud Božji, tako da imadnem radost od Dobroga Pastira čuti utješne riječi: Kličem od radosti jer je nađena ovčica koja se bila izgubila. Amen.

___

Prvosvećenik Benedikt XIV., svete uspomene, udijelio je oprost od 100 dana onima koji pred kojom slikom Nebeske Pastirice izmole Zdravo Kraljice ili Zdravo Marijo.

___

Pobožnošću sveć. Josipa M. Serija

Izvor: Facebook/SantaMariaFrancesca

Liturgijski (ne)mir

Nekadašnje Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei obuhvaćalo je zajednice koje su služile isključivo tradicionalnu liturgiju, ali i neke zajednice koje su uz drevnu služile i poslijekoncilsku liturgiju. Sluge Isusa i Marije takva su zajednica koja kod oba misna oblika vidi važne elemente i priželjkuje liturgijsku obnovu Crkve ne preko ideoloških suprotstavljanja dvaju oblika, nego preko međusobnog obogaćivanja bez miješanja.

Kako su oni kao zagovornici liturgijskoga mira doživjeli dokument pape Franje o predajnoj rimskoj liturgiji, iznose u svom glasilu Zov Kralja. Nakon kratkog uvoda o samom restriktivnom motupropriju, nastavljaju:

"Reakcije i klasifikacija

Objava 'Čuvara Tradicije' bila je diljem svijeta popraćena žustrim reakcijama, kako onima koje su odobravale, tako i onima koje su dokument odbacivale. O tomu pogledajte sažetak u Pregledu tiska ovoga broja 'Zova'. Neki su biskupi već nekoliko dana kasnije dali konkrektne odredbe za svoje biskupije koje su išle dalje od 'Čuvara Tradicije'. No, čulo se i kritičnih glasova i od samih kardinala. Neki su biskupi odmah objavili da neće ništa mijenjati u svojim biskupijama. Dakle, zbrka je velika!

Nije u pitanju da Papa ima pravo, pa i dužnost, djelovati u Crkvi kao 'čuvar Tradicije' i uređivati liturgiju. Obratno, za vjernike i svećenike je važno da se potrude oko shvaćanja razloga koji su ga pokrenuli i da u obzir uzmu te naputke pred pozadinom vlastitih iskustava. Iz te se perspektive, primjerice, nadaje pitanje gdje se to preko celebracije starog oblika promovira opasnost od podjele i odbacivanja II. vatikanskog. Da, postoje takva odbacivanja. Može ih se izolirano pronaći kod vjernika koji cijene stari oblik. Ima ih i kod nekih zajednica starog obreda, naime kod onih koji nisu u punom zajedništvu s Rimom te mu se ne podvrgavaju u liturgijskim i stegovnim pitanjima. Međutim, zajednice koje su sada pogođene 'Čuvarima Tradicije' sve (!) priznaju legitimnost II. vatikanskog i auktoritet crkvene hijerarhije.

Petrovo bratstvo, koje od onih koji su pogođeni ovim dokumentom broji daleko najviše članova, odijelilo se od Piova bratstva 1988. jer je izričito priznalo papin auktoritet; jer ni pod kojim uvjetima nije htjelo prekinuti vezu s Petrovim nasljednikom i crkvenim Učiteljstvom. Mnogi svjetovni svećenici koji su od 2007. po dopuštenju pape Benedikta upoznali i naučili cijeniti taj oblik, otada ga slave dodatno uz obnovljeni misni obred. Dakle, njihovo liturgijsko i dušobrižničko djelovanje posve konkretno svjedoči o njihovu priznanju valjanosti liturgijske reforme. Doista je nejasno gdje se kod zajednica povezanih s Rimom nalaze one opasnosti od podjele o kojima papa Franjo piše. Da, postoji dovođenje u pitanje crkvenog auktoriteta, naime kod zajednica koje su se odijelile od Rima; ali to odbacivanje upravo nije obilježje zajednica i svećenika koje je ovaj dekret sada pogodio.

Mi, u Kongregaciji slugu Isusa i Marije, koji smo već od svoje uspostave smjeli slaviti oba oblika, i prema dušobrižničkom obziru birati između dvaju oblika, upravo smo zadnjih godina kod velikog broja prijatelja stare liturgije zamijetili blagotvorno 'opuštanje' između ranijih ideoloških rovovskih borba oko pitanja obreda i Koncila. To unutarnje izmirenje koje je lagano raslo, sada je na kocki, ipak...

Dva pitanja koja se postavljaju

1. Papa Franjo preko 'Čuvara Tradicije' želi promicati jedinstvo Crkve. Motuproprij bi dugoročno mogao prouzrokovati upravo suprotno. Ako se ograničuje celebracija starog obreda svećenicima i zajednicama koje priznaju Koncil, dogledno je da će se mnogi vjernici kojima je do tridentskog oblika, okrenuti mjestima celebracije koja nisu u punom jedinstvu s Rimom. Iza takvog 'izbjeglištva' se u mnogim slučajevima neće skrivati zla volja, nego prije nužda da izbjegnu liturgijske zloporabe ili ustaljene banalnosti kojima su izloženi u svojim župama. Papa Franjo u popratnom pismu 'Čuvarima Tradicije' sâm spominje takve zloporabe u novom obredu i žali se na njih. Preko ovoga bi dekreta, dakle, vjernici indirektno mogli biti navedeni na grupacije gdje se zaista potpiruje ogorčenost protiv II. vatikanskog, gdje se polemizira protiv liturgijske reforme i gdje bi se mogao dovoditi u pitanje papinski učiteljski auktoritet. 'Kod Piova bratstva pucaju čepovi s pjenušca', komentirala je jedna internetska stranica objavu 'Čuvara Tradicije'. Dekret koji želi promicati jedinstvo, mogao bi, dakle, lako postati bumerang koji ne jača povezanost vjernika s Rimom, nego je, naprotiv, podriva.

2. Znači li stari obred odbacivanje Koncila? Papu Franju vodila je zabrinutost da svi vjernici ne prihvaćaju katolički nauk onako kako ga sažima II. vatikanski. Ovdje se radi o važnoj stvari. Jedinstvo Crkve moguće je samo u jedinstvu njezina nauka, a obvezujući nauk Katoličke Crkve formulira se na crkvenim koncilima, pa i na II. vatikanskom, ili uvijek tada kada jedan papa govori službeno i svečano se pozivajući na svoj učiteljski auktoritet (kao 1994. papa Ivan Pavao II. u 'Ordinatio Sacerdotalis' o nemogućnosti svećeništva za žene). Zato Crkva od svojih vjernika mora zahtijevati vjernost tim tekstovima. To vrijedi za prijatelje tridentskog misnog obreda, ali jednako vrijedi za sve druge katolike. 'Čuvati Tradicije' u čl. 3, § 1, traže da svaki biskup osigura, da skupine koje slave stari obred ne isključuju valjanost 'odredaba II. vatikanskog koncila i Učiteljstva papa'. Nesumnjivo, biskupi imaju istu dužnost i prema svim drugim svećenicima i vjernicima, također prema onima koji slave novi obred.

No, upravo na njemačkom govornom prostoru, izgleda na mnogo mjesta sa zahtijevanim priznavanjem II. vatikanskog i papinskog Učiteljstva? Zar zaista 'glavni problem' kod priznanja II. vatikanskog čine skupine koje vole staru liturgiju? Nisu li upravo, da navedemo samo jedan aktualni primjer, puno više u proturječju s naukom II. vatikanskoga koncila brojni teolozi Sinodalnog puta? Koncilska pastoralna konstitucija poučava: 'Brak i bračna ljubav su prema svojoj biti usmjereni prema rađanju i odgoju potomstva.'(GS 50) I: 'djeci Crkve nije dopušteno u kontroli rađanja kročiti putem  koji Učiteljstvo odbacuje u tumačenju božanskog Zakona.'(GS 51) Nije li novi spolni moral Foruma IV. Sinodalnog puta u gruboj suprotnosti prema ovomu? Ima li zabrinutosti - kao u 'Čuvarima Tradicije' - da na isti način članovi Sinodalnog puta priznaju Učiteljstvo? Ovdje lako nastaje dojam da se radi o dvostrukom standardu.

Briga pape Franje da dijelovi Crkve odbacuju nauk II. vatikanskog posve je opravdana. Međutim, može se dvojiti jesu li prijatelji stare liturgije u tom pogledu prava problematična djeca Crkve. Prije se možemo usuditi pretpostaviti da je u pogledu na ostale katolike na njemačkom govornom prostoru, prihvaćanje sadržaja II. vatikanskog kod prijatelja stare liturgije iznadprosječno visoko. 

Neizvjesna budućnost

'Čuvari Tradicije' uređenje celebracije u starom obliku predaju u ruke biskupâ, unutar okvira koje je Rim unaprijed odredio. Kako će se provođenje oblikovati do detalja, još je nejasno. Odnosi li se dekret samo na misno slavlje po starom misalu ili i na ostale sakramente i na brevijar? Koje posljedice nastaju za zajednice na čiju karizmu spada celebracija starog oblika? Koje se posljedice nadaju za nas u Kongregaciji slugu Isus i Marije? Kako će različiti biskupi primijeniti dekret? Neki su biskupi već signalizirali da će i dalje dopustiti stari oblik u župnim crkvama. Mnoga će se otvorena pitanja razjasniti sljedećih mjeseci. Tako će si Liturgijsko povjerenstvo Njemačke biskupske konferencije najprije stvoriti sliku da bi u dogledno vrijeme odlučilo o tom pitanju na punom zasjedanju. Na nama je da u to vrijeme od srca vapimo k Duhu Svetom kako bi on prosvijetlio nositelje odgovornosti u Crkvi, da odaberu prave puteve i sredstva koja služe jedinstvu, miru i rastu Crkve. Molitva i žrtva mogu učiniti sve! Molimo Preblaženu Djevicu Mariju da ona kao Majka Crkve ne dopusti da rovovske borbe i dalje štete unutarnjem miru Crkve; pa niti 'liturgijskom miru' koji je porastao zadnjih godina."

Izvor i slika: SJM

Sveta glazba

Usred kaosa i nevjerojatnog pada u koji sve dublje tonemo zadnjih godina (1, 2, 3), utješno je znati da postoje redovničke oaze koje za sada uspijevaju izbjeći raznim vizitatorima i komesarima te skromno nastavljaju s načinom života koji su pokazali svetci.

U okviru Apostolske administrature sv. Ivana M. Vianneyja djeluju redovnice Služavke Marije Pomoćnice i Isusa Vrhovnog i Vječnog Svećenika. U župi pod zaštitom sv. Gerarda Majelle žive mještovitim životom. Poglavarica Marija de Lourdes govori u intervjuu za portal Schola Cantorum:

"Naše su aktivnosti jednostavne: budući da naše pravilo predviđa aktivni i kontemplativni život, posvećujemo se molitvi, meditaciji i klanjanju Presvetom sakramentu. Imamo milost što možemo svakoga dana sudjelovati na misi koja se čita u našem samostanu. Osim toga, svaki se dan posvećujemo radu. Neke kućnim poslovima, a druge poučavanjem, jer su neke naše sestre učiteljice u osnovnoj školi, djeluju u Kolegiju sv. Gerarda.

- Koja su još pravila dio vašega konventualnog života?

Svaki dan molimo božanski oficij, a noću svečano pjevamo kompletorij. Tu je i ručni rad pa i vrijeme za studij, uključujući studij glazbe."

Neke su redovnice određene za orguljašice, a koristice redovito vježbaju pjevanje s dvostrukim ciljem: "da bi učile pjevati časoslov prema liturgijskom vremenu i da bi mogle pripremiti kor za nedjeljne i blagdanske mise".

Ove su sestre primjer kako se i u skromnim uvjetima može posvetiti dužna pozornost svetoj glazbi. Poglavaričino je iskustvo da njihov zbor pomaže vjernicima da "na plemenitiji način kontempliraju liturgiju". Prvenstveno gregorijansko pjevanje "može poslužiti za poboljšanje pobožnosti i za privlačenje sve više ljudi našem Gospodinu".

Izvor i slika: Schola Cantorum

Potius mori quam foedari

Msgr. Atanazije Schneider, ORC o nadbiskupu Marcelu Lefebvreu:

"Lefebvre je pokazao veliku hrabrost. Bio je spreman izgubiti sve u ovom životu, svako priznanje i status, poštovanje i ugled u Crkvi. Čak je prihvatio činjenicu da ga smatraju pobunjenikom, raskolnikom, a učinio je to s ciljem da nastavi prenositi neokuženu, cjelovitu katoličku istinu, da očuva misu u svom njezinu katoličkom bogatstvu. 

Zbog te se svrhe pomirio s tim da postane kao gubavac u očima svijeta i crkvenih auktoriteta. Ostali su ga biskupi osudili, Rim se okrenuo od njega. Vjerujem da će u budućnosti i on biti uzdignut na čast oltara. Svega se odrekao za Krista, svega, u ljudskom smislu, samo zato da netaknutom prenosi katoličku vjeru i misnu liturgiju. To je divan primjer za naša vremena."

Izvor: Gloria.tv
Slike: Gloria.tv, SSPX News/Youtube.com

Junačka vjernost

Ukrajinci nastavljaju borbu za slobodu i pobjedu trnovitim putem kojim su prolazile i brojne generacije njihovih sunarodnjaka. Jedan od takvih patnika bio je veliki nadbiskup Josip kard. Slipij o čijoj 130. obljetnici rođenja piše R. De Mattei:

"Postoje ljudi koji utjelovljuju najdublje krjeposti i vrjednote jednog naroda. Takav je bio veliki nadbiskup galicijsko-lavovski Josip kard. Slipij, čiju stotinu i tridesetu obljetnicu rođenja obilježavamo u trenutku kada njegova domovina prolazi novu enormnu tragediju.

Rođen je 17. veljače 1892. u Zazdristu, na zapadu Ukrajine. S 19 godina stupio je u lavovsko sjemenište gdje je 30. rujna 1917. zaređen za svećenika i zatim poslan u Rim da bi dovršio studije na Orijentalnom institutu i na Gregorijanskom sveučilištu. 

Rektorom lavovskog sjemeništa imenovan je 1925., a 1929. rektorom bogoslovne akademije u istom gradu. U međuvremenu je Ukrajina pala pod sovjetski jaram, a Staljin je između 1932. i 1933. rekvirirao svu poljoprivrednu proizvodnju da bi preko gladomora nametnuo prisilnu kolektivizaciju u zemlji (usp. A. Applebaum, 'Red Famine: Stalin's War on Ukraine', Doubleday, New York, 2017.). 

Kako se rat približavao, Andrija Šepticki (1865. - 1944.), grkokatolički ukrajinski metropolit koji ga je zaredio za svećenika, tražio je od Pija XII. da ga imenuje za koadjutora s pravom nasljedstva. Tako je msgr. Josip Slipij 1939. postao egzarh istočne Ukrajine i nakon smrti metropolita Šeptickog, 1. studenoga 1944., postao glava i otac Ukrajinske katoličke Crkve. Bilo je to strašno vrijeme za njegovu zemlju koja je bila stiješnjena između nacista i komunista. Sovjeti su 11. travnja 1945. uhitili metropolita i osudili ga na osam godina prisilnoga rada u gulagu, a za to je vrijeme inscenirana nezakonita sinoda da proglasi 'ponovno sjedinjenje' Ukrajinske katoličke Crkve s Moskovskim pravoslavnim patrijarhatom kojim je vladao sovjetski režim. Oko 3000 grkokatoličkih crkava predano je pravoslavcima, a gotovo svi biskupi i svećenici ubijeni su ili uhićeni. Nadbiskup Slipij dobio je 1953. drugu osudu od pet godina Sibira, a 1958. treću na četiri godine prisilnoga rada. Godine 1962., sa sedamdeset godina, četvrti je put osuđen. Osuda se sastojala u doživotnoj deportaciji u strogi logor Mordovia. Sve u svemu, junački je prelat proveo 18 godina u zatvorima i gulazima. 

Isusovački svećenik p. P. Leoni (1909. - 1995.), koji je preživio sovjetski koncentracijski logor, opisujući strahote tranzitnoga logora Kirov, pripovijeda da su jednog dana u njegovu ćeliju dovedeni zarobljenici. 'U sumrak sam čuo kako me zove nepoznati glas: stariji čovjek s bradom stajao je na mojem mjestu, ispružio mi je svoju ruku i predstavio se kao Josip Slipij. Bila mi je radost, ali i tuga što sam bio skupa sa svojim metropolitom' (Msgr. G. Choma, 'Josyf Slipyj, padre e confessore della Chiesa ucraina martire', La Casa di Matriona, Milan, 2001., str. 68).

Pio XII. opetovano je intervenirao u korist Ukrajinaca i njihova metropolita, ohrabrujući ih da odole progonu, osobito okružnicom 'Orientales omnes Ecclesias' od 23. prosinca 1945. Ipak, nakon smrti Pija XII., odnosi između Rusije i Vatikana počeli su se mijenjati. Kad je Ivan XXIII. navijestio Drugi vatikanski koncil, htio je da sudjeluju i predstavnici Moskovskog patrijarhata. Kremaljski su auktoriteti nametnuli uvjet da Koncil šuti o komunizmu. Tajni je sporazum bio potpisan u kolovozu 1962. u francuskom gradu Metzu između kard. Tisseranta, koji je predstavljao Vatikan, i pravoslavnog biskupa Nikodema s ruske strane. Veliki skup sazvan da bi diskutirao o problemima svoga vremena, prešutio bi tako najveću političku katastrofu dvadesetog stoljeća (R. de Mattei, 'The Vatican Council. An unwritten story', Loreto Publishing, Fitzwilliam, NH, 2012., str. 149-151).

U to su vrijeme komunistički gulazi bili preplavljeni zatvorenicima osuđenima zbog vjerskih razloga, posebno onima iz Ukrajinske katoličke Crkve. Bio bi skandal kad biskupi koji su bili žrtve progona, ne bi bili u koncilskoj dvorani, dok bi Moskovski patrijarhat predstavljali poslanici koji su podupirali krvnike. Održani su, dakle, pregovori između Svete Stolice i Kremlja da bi se metropolitu Slipiju dopustilo da sudjeluje na Koncilu. Poglavar Ukrajinske Crkve nije htio napustiti zemlju, no poslušao je papu, ali je prije napuštanja Moskve tajno za biskupa zaredio ukrajinskog redemptorističkog svećenika Bazilija Veličkovskog.

Došao je u Rim 9. veljače 1963., ali nije šutio. Na Koncilu je 11. listopada 1963. govorio o mučenicima krvlju Ukrajinske Crkve i predložio da se kijevsko-galicijska katedra uzdigne na patrijarhalnu. Sjećao se da je tu molbu više puta uputio Pavlu VI., no ona je uvijek bila odbijena iz političkih razloga. Priznanje ukrajinskoga patrijarhata zapravo bi spriječilo vatikansku 'Ostpolitik' i ekumenski dijalog s moskovskom pravoslavnom Crkvom ('Memorie', Ukrainian Catholic University, Lviv-Rome 2018., str. 512-513). Papa Pavao VI. kreirao ga je kardinalom 25. siječnja 1965., a Ukrajinsku katoličku Crkvu uzdigao kao Veliku nadbiskupiju Lavovsku za Ukrajince.

Između 1968. i 1976. kard. Slipij je, unatoč uznapredovaloj dobi, poduzeo duga i naporna putovanja k zajednicama ukrajinske dijaspore u Americi, Australiji i Europi, kao pastir svoga naroda. U ime žrtava komunizma uputio je 1976. apel Ujedinjenim narodima, a 1977. u dramatičnim iskazima pred Saharovljevim tribunalom još jedanput prokazao vjerski progon u Ukrajini. Svijet je njega i Josipa kard. Mindszentyja (1892. - 1975.) promatrao kao dvojicu velikih svjedoka katoličke vjere dvadesetog stoljeća.

Da bi osigurao budućnost Ukrajinske Crkve, kardinal Slipij nije se ustezao niti od krajnjih čina. P. Kwasniewski je nedavno podsjetio kako je 2. travnja 1977. tajno zaredio trojicu biskupa bez suglasnosti Pavla VI., automatski si navukavši kanonske cenzure prema kanonu 953 Zakonika koji je tada bio na snazi. Ipak, za razliku od onoga što se dogodilo nadbiskupu M. Lefebvreu, koji je izopćen 1986. zbog istoga kršenja kanonskog prava, protiv kardinala Slipija 'ipso facto' nisu nametnute nikakve mjere (OnePeterFive). Jedan od biskupa koje je posvetio bio je msgr. Ljubomir Husar (1933. - 2017.) kojeg je, nakon Slipija, Ivan Pavao II. postavio velikim nadbiskupom grkokatoličkim i kardinalom. Njega je naslijedio kao primas Svetoslav Ševčuk koji se u ovom trenutku nalazi pod bombardiranjem opsjednutog grada Kijeva. Godine 2004. velikonadbiskupska katedra prenesena je u Kijev i promijenila svoje ime u kijevsko-galicijska. 

Josip kard. Slipij umro je u egzilu u Rimu u dobi od devedeset i dvije godine, 7. rujna 1984., a danas počiva u kripti sv. Jurja lavovske katedrale, pored metropolita Šeptickog. Ivan Pavao II. nazvao ga je 'čovjekom nepokorene vjere, pastirom postojane hrabrosti, svjedokom junačke vjernosti, uzornom osobnošću Crkve' ('L'Osservatore Romano', 19. listopada 1984.).

Dok se ponovo gazi vjerski i politički identitet njegove zemlje, spomen na junački otpor Josipa kard. Slipija pomaže nam da imamo povjerenja u budućnost Ukrajine. Kijev je bio mjesto obraćenja ruskog naroda Katoličkoj Crkvi i iz Kijeva će, a ne iz Moskve, početi drugo obraćenje Rusije koje je navijestila Gospa u Fatimi. Kardinal Slipij bio je veliki privrženik fatimske poruke. Ivanu Pavlu II. predao je 1980. dva milijuna potpisa koja je prikupila 'Plava vojska', ustrajući u dugom razgovoru s papom na potrebi posvete Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu (John Haffert, 'Dear Bishop! Memoirs of the Author Concerning the History of the Blue Army', AMI International Press, Washington, 1982., str. 229). Ta posveta još nije uslijedila na način kako je to tražila Preblažena Djevica kojoj se kard. Slipij u svojoj oporuci ovako obratio: 'Sjedeći na sanjkama i na putu u vječnost... upravljam molitvu našoj zaštitnici i Kraljici neba, Vazda djevici Bogorodici. Uzmi našu Ukrajinsku Crkvu i naš ukrajinski narod pod svoju zaštitu!' ('Memoirs', str. 524-525).

U ovom tragičnom trenutku svjetske povijesti, učinivši njegove riječi svojima, ne možemo nego glasno naviještati: 'Čast kardinalu Slipiju i njegovu mučeničkom narodu.'"

Izvor: RORATE CÆLI
Slike: RORATE CÆLI, WIKIMEDIA COMMONS, Seraphic Restorations

Ostati vjerni

Benediktinci Bezgrješne koji su se već očitovali na motuproprij koji predviđa smrtnu kaznu tradicionalnom obredu, nisu propustili izreći svoje mišljenje niti o odgovorima na navodna dubia Kongregacije za bogoštovlje. 

Vidjeli smo kako silna Franjina inkluzivnost, milosrđe i širokogrudnost, odjedanput skrupulozno i do sitnica propisuje čak i sadržaj župnih listića. Papa koji neprestano šiba po učiteljima Zakona koji su zasjeli da sude, po rigoristima, pravilima... za kojeg niti Božje zapovijedi nisu apsoluti, očekuje apsolutnu poslušnost vlastitim hirovima.

"Izjava o motupropriju 'Traditionis custodes' i o 'Odgovorima na dubia' Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu od 4. prosinca 2021. (promulgiranima 18. prosinca):

Mi, benediktinci Bezgrješne iz samostana svete Katarine Sijenske iz Taggije, koje je 1. kolovoza 2008. osnovala Njegova Preuzvišenost M. Oliveri, uspostavljeni kao ustanova posvećenog života dijecezanskog prava 21. ožujka 2017., koji smo se 18. studenoga 2020. preselili u Biskupiju Ventimiglia-Sanremo po dekretu dijecezanskog biskupa msgr. A. Suette, obećali smo da ćemo biti vjerni svojim konstitucijama koje je odobrila Sveta Stolica i na koje smo dali svete redovničke zavjete. Osobito smo se pred Bogom i pred Crkvom obvezali, kako je propisano u prologu, da ćemo uvijek čuvati 'misnu liturgiju, celebriranu kao [naš] vlastiti obred, i unutar i izvan samostana, prema više od tisućljetnom i 'nikada ukinutom' (motuproprij 'Summorum pontificum') obliku Svete Rimske Crkve, na latinskom jeziku i s gregorijanskim pjevanjem'; ta svečana obveza uključuje uporabu staroga rimskog rituala i pontifikala kao što dokazuju ceremonije ređenjâ od samog početka našeg utemeljenja. Sve to iz vjernosti prema katoličkoj teologiji formuliranoj na Tridentskom koncilu koji je, definitivno fiksirajući 'kanone' obreda mise, podigao nepremostivu prepreku protiv svakoga krivovjerja koje bi moglo potkopati cjelovitost otajstva svete mise. Kako je biskup A. Suetta javno izjavio na televiziji, 24. kolovoza 2021., mi smo 'čuvari i svjedoci najdrevnije tradicije Crkve'. Tako ćemo, i nikako drukčije, ostati vjerni bez obzira na sve.

Neka Vrhovni svećenik u svojoj ulozi Namjesnika Kristova bude prosvijetljen po zagovoru Presvete Djevice Marije Bezgrješne, da ponovo pred očima svega svijeta i na spasenje duša zablista katolička vjera u svojoj čistoći i tradicionalnoj liturgiji koja joj je jamac te da budu skršene sve navale zablude i pokvarenosti protiv Svete Crkve.

U Taggiji, 21. prosinca 2021., na blagdan sv. Tome apostola."

Izvor i slike: Benediktinci Bezgrješne