Ukrajinci nastavljaju borbu za slobodu i pobjedu trnovitim putem kojim su prolazile i brojne generacije njihovih sunarodnjaka. Jedan od takvih patnika bio je veliki nadbiskup Josip kard. Slipij o čijoj 130. obljetnici rođenja piše R. De Mattei:
"Postoje ljudi koji utjelovljuju najdublje krjeposti i vrjednote jednog naroda. Takav je bio veliki nadbiskup galicijsko-lavovski Josip kard. Slipij, čiju stotinu i tridesetu obljetnicu rođenja obilježavamo u trenutku kada njegova domovina prolazi novu enormnu tragediju.
Rođen je 17. veljače 1892. u Zazdristu, na zapadu Ukrajine. S 19 godina stupio je u lavovsko sjemenište gdje je 30. rujna 1917. zaređen za svećenika i zatim poslan u Rim da bi dovršio studije na Orijentalnom institutu i na Gregorijanskom sveučilištu.
Rektorom lavovskog sjemeništa imenovan je 1925., a 1929. rektorom bogoslovne akademije u istom gradu. U međuvremenu je Ukrajina pala pod sovjetski jaram, a Staljin je između 1932. i 1933. rekvirirao svu poljoprivrednu proizvodnju da bi preko gladomora nametnuo prisilnu kolektivizaciju u zemlji (usp. A. Applebaum, 'Red Famine: Stalin's War on Ukraine', Doubleday, New York, 2017.).
Kako se rat približavao, Andrija Šepticki (1865. - 1944.), grkokatolički ukrajinski metropolit koji ga je zaredio za svećenika, tražio je od Pija XII. da ga imenuje za koadjutora s pravom nasljedstva. Tako je msgr. Josip Slipij 1939. postao egzarh istočne Ukrajine i nakon smrti metropolita Šeptickog, 1. studenoga 1944., postao glava i otac Ukrajinske katoličke Crkve. Bilo je to strašno vrijeme za njegovu zemlju koja je bila stiješnjena između nacista i komunista. Sovjeti su 11. travnja 1945. uhitili metropolita i osudili ga na osam godina prisilnoga rada u gulagu, a za to je vrijeme inscenirana nezakonita sinoda da proglasi 'ponovno sjedinjenje' Ukrajinske katoličke Crkve s Moskovskim pravoslavnim patrijarhatom kojim je vladao sovjetski režim. Oko 3000 grkokatoličkih crkava predano je pravoslavcima, a gotovo svi biskupi i svećenici ubijeni su ili uhićeni. Nadbiskup Slipij dobio je 1953. drugu osudu od pet godina Sibira, a 1958. treću na četiri godine prisilnoga rada. Godine 1962., sa sedamdeset godina, četvrti je put osuđen. Osuda se sastojala u doživotnoj deportaciji u strogi logor Mordovia. Sve u svemu, junački je prelat proveo 18 godina u zatvorima i gulazima.
Isusovački svećenik p. P. Leoni (1909. - 1995.), koji je preživio sovjetski koncentracijski logor, opisujući strahote tranzitnoga logora Kirov, pripovijeda da su jednog dana u njegovu ćeliju dovedeni zarobljenici. 'U sumrak sam čuo kako me zove nepoznati glas: stariji čovjek s bradom stajao je na mojem mjestu, ispružio mi je svoju ruku i predstavio se kao Josip Slipij. Bila mi je radost, ali i tuga što sam bio skupa sa svojim metropolitom' (Msgr. G. Choma, 'Josyf Slipyj, padre e confessore della Chiesa ucraina martire', La Casa di Matriona, Milan, 2001., str. 68).
U to su vrijeme komunistički gulazi bili preplavljeni zatvorenicima osuđenima zbog vjerskih razloga, posebno onima iz Ukrajinske katoličke Crkve. Bio bi skandal kad biskupi koji su bili žrtve progona, ne bi bili u koncilskoj dvorani, dok bi Moskovski patrijarhat predstavljali poslanici koji su podupirali krvnike. Održani su, dakle, pregovori između Svete Stolice i Kremlja da bi se metropolitu Slipiju dopustilo da sudjeluje na Koncilu. Poglavar Ukrajinske Crkve nije htio napustiti zemlju, no poslušao je papu, ali je prije napuštanja Moskve tajno za biskupa zaredio ukrajinskog redemptorističkog svećenika Bazilija Veličkovskog.
Došao je u Rim 9. veljače 1963., ali nije šutio. Na Koncilu je 11. listopada 1963. govorio o mučenicima krvlju Ukrajinske Crkve i predložio da se kijevsko-galicijska katedra uzdigne na patrijarhalnu. Sjećao se da je tu molbu više puta uputio Pavlu VI., no ona je uvijek bila odbijena iz političkih razloga. Priznanje ukrajinskoga patrijarhata zapravo bi spriječilo vatikansku 'Ostpolitik' i ekumenski dijalog s moskovskom pravoslavnom Crkvom ('Memorie', Ukrainian Catholic University, Lviv-Rome 2018., str. 512-513). Papa Pavao VI. kreirao ga je kardinalom 25. siječnja 1965., a Ukrajinsku katoličku Crkvu uzdigao kao Veliku nadbiskupiju Lavovsku za Ukrajince.
Između 1968. i 1976. kard. Slipij je, unatoč uznapredovaloj dobi, poduzeo duga i naporna putovanja k zajednicama ukrajinske dijaspore u Americi, Australiji i Europi, kao pastir svoga naroda. U ime žrtava komunizma uputio je 1976. apel Ujedinjenim narodima, a 1977. u dramatičnim iskazima pred Saharovljevim tribunalom još jedanput prokazao vjerski progon u Ukrajini. Svijet je njega i Josipa kard. Mindszentyja (1892. - 1975.) promatrao kao dvojicu velikih svjedoka katoličke vjere dvadesetog stoljeća.
Da bi osigurao budućnost Ukrajinske Crkve, kardinal Slipij nije se ustezao niti od krajnjih čina. P. Kwasniewski je nedavno podsjetio kako je 2. travnja 1977. tajno zaredio trojicu biskupa bez suglasnosti Pavla VI., automatski si navukavši kanonske cenzure prema kanonu 953 Zakonika koji je tada bio na snazi. Ipak, za razliku od onoga što se dogodilo nadbiskupu M. Lefebvreu, koji je izopćen 1986. zbog istoga kršenja kanonskog prava, protiv kardinala Slipija 'ipso facto' nisu nametnute nikakve mjere (OnePeterFive). Jedan od biskupa koje je posvetio bio je msgr. Ljubomir Husar (1933. - 2017.) kojeg je, nakon Slipija, Ivan Pavao II. postavio velikim nadbiskupom grkokatoličkim i kardinalom. Njega je naslijedio kao primas Svetoslav Ševčuk koji se u ovom trenutku nalazi pod bombardiranjem opsjednutog grada Kijeva. Godine 2004. velikonadbiskupska katedra prenesena je u Kijev i promijenila svoje ime u kijevsko-galicijska.
Josip kard. Slipij umro je u egzilu u Rimu u dobi od devedeset i dvije godine, 7. rujna 1984., a danas počiva u kripti sv. Jurja lavovske katedrale, pored metropolita Šeptickog. Ivan Pavao II. nazvao ga je 'čovjekom nepokorene vjere, pastirom postojane hrabrosti, svjedokom junačke vjernosti, uzornom osobnošću Crkve' ('L'Osservatore Romano', 19. listopada 1984.).
Dok se ponovo gazi vjerski i politički identitet njegove zemlje, spomen na junački otpor Josipa kard. Slipija pomaže nam da imamo povjerenja u budućnost Ukrajine. Kijev je bio mjesto obraćenja ruskog naroda Katoličkoj Crkvi i iz Kijeva će, a ne iz Moskve, početi drugo obraćenje Rusije koje je navijestila Gospa u Fatimi. Kardinal Slipij bio je veliki privrženik fatimske poruke. Ivanu Pavlu II. predao je 1980. dva milijuna potpisa koja je prikupila 'Plava vojska', ustrajući u dugom razgovoru s papom na potrebi posvete Rusije Bezgrješnom Srcu Marijinu (John Haffert, 'Dear Bishop! Memoirs of the Author Concerning the History of the Blue Army', AMI International Press, Washington, 1982., str. 229). Ta posveta još nije uslijedila na način kako je to tražila Preblažena Djevica kojoj se kard. Slipij u svojoj oporuci ovako obratio: 'Sjedeći na sanjkama i na putu u vječnost... upravljam molitvu našoj zaštitnici i Kraljici neba, Vazda djevici Bogorodici. Uzmi našu Ukrajinsku Crkvu i naš ukrajinski narod pod svoju zaštitu!' ('Memoirs', str. 524-525).
U ovom tragičnom trenutku svjetske povijesti, učinivši njegove riječi svojima, ne možemo nego glasno naviještati: 'Čast kardinalu Slipiju i njegovu mučeničkom narodu.'"
Izvor: RORATE CÆLI
Slike: RORATE CÆLI, WIKIMEDIA COMMONS, Seraphic Restorations
Nema komentara:
Objavi komentar