utorak, lipnja 30, 2015

Kanonist

Corrispondenza Romana te ostali blogovi i portali (1, 2, 3) pišu da je Kongregacija franjevaca Bezgrješne dobila novoga apostolskog povjerenika, salezijanca S. Ardita. Svećenik je uvaženi stučnjak za kanonsko pravo, dugogodišnji predavač na Papinskom sveučilištu Salesiana i suradnik pri različitim dikasterijima Rimske kurije.


Franjevci Bezgrješne su pod nedavno preminulim povjerenikom Volpijem dovedeni do podjele i ruba nestanka. Do komesarijata je došlo na zahtjev nekolicine nezadovoljnika, a nakon početka Volpijeve službe, izalazak je zatražilo čak dvjestotinjak fratara (4, 5, 6). Volpijeva se uprava osim zbog zastrašivanja, nalazila pod udarom kritika i zbog nepoštivanja kanonskog prava. To je razlog što će novom povjereniku pomagati još dvojica kanonista- jedan isusovac i jedan kapucin. Uskoro ćemo vidjeti postoji li i od goreg gore ili će pak novi povjerenik biti na tragu primjedaba koje je iznio zaštitinik Suverenoga malteškog reda u svom velikom intervjuu početkom godine.

Slika: Chiesa e post concilio

srijeda, lipnja 24, 2015

Misionar i monah

Osim dom P. Guérangera, za obnovu benediktinaca u Francuskoj uvelike je zaslužan i dom Ivan Krstitelj Muard. Među tradicijskim benediktincima ga kao svoj poseban uzor ističu oni iz Le Barrouxa i samostana koji su proistekli iz te opatije. Na blogu Et nunc objavljen je cijeli niz postova o Muardu, od kojih je nastao ovaj post.

Ivan Krstitelj Muard rođen je 24. travnja 1809. Roditelji su mu bili mali seljaci, stolarski pomoćnik Klaudije Muard i Katarina Paillot, kći jednog vinara. Iako mu roditelji nisu bili bliski Crkvi, s četrnaest godina je otišao u predsjemenište u Auxerreu. Spoznao je u kakvoj se opasnosti nalaze duše tolikog mnoštva ljudi te je čeznuo za misionarskim radom i za mučeništvom.

Senski nadbiskup mu je 24. svibnja 1834. podijelio svećenički red. Postao je župnik Joux-la-Villea. U župi je obnovio vjerski život i iscrpljivao se pješačenjem k svojim župljanima, noćnom molitvom, postom i milostinjom. Župnikom Sv. Martina u Avallonu, jedne od najznačajnijih župa u biskupiji, postao je 11. svibnja 1838. Tu mu je njegova gorljivost naložila da osnuje biskupijsku misijsku zajednicu.

Zapisao je 13. prosinca 1839.: "U podne sam se nalazio u koru pokraj oltara. Molio sam Boga da mi objavi svoju volju i učinilo mi se da mi je Bog nakon tri ili četiri ponavljanja moje molbe rekao: 'Želim da budeš svetac'. Molio sam ga za milost da dospijem do svetosti koju On od mene očekuje. Odjednom sam se našao u duhu gotovo premještenim pred sredinu oltar. Vidio sam da se svetohranište otvara i da mi Gospodin izlazi na pola puta ususret, i na čelu mi kažiprstom svoje desnice pravi križ na čelu. Istom mi je rukom napravio jedan križ na srcu i jedan križ na ustima."

Zatim mu je objavljeno značenje triju križeva: uvid i neustrašivost koja će se dati budućim misionarima; ljubav prema Bogu i dušama; dar jezika. Kao jamstvo za to Isus mu je dao svoje Srce- "pri tom je izgledalo kao da ga drži u ruci i želi ga predati meni, i osjećao sam kao da je Isusovo Srce dodirnulo moje, kao da se moj Otkupitelj približio mojem srcu i doista ga dotaknuo. Osjećao sam zatim da sam bio potpuno odvojen od svih stvorenja".

U srpnju 1843. naselio se s četvoricom ostalih svećenika u nekadašnjoj cistercitskoj opatiji Pontigny. Nova je duhovna zajednica uzela ime Pomoćni svećenici Pontignyja, a kasnije Družba sv. Edmunda.  

Kad je jedanput bio na putu, 25. travnja 1845., vidio je u nutrini sliku jedne redovničke zajednice potrebne za to vrijeme. Gorljivi je svećenik sada bio u potrazi za pravilom koje bi bilo prikladno za njegov plan. U rujnu 1848. s dva pratitelja je pješačio u Italiju. Usput su se odmorili kod već slavnog Arškog Župnika. Sveti Ivan Vianney ih je uvjerio u Božju pomoć: "Učinite sve što vam bude rekao taj svećenik"- rekao je jednom njegovom pratitelju- "i slijepo ga slijedite". Drugomu je, pak, šest puta ponovio: "Vi ste doista sretni!".

Nakon boravka u Rimu koji je ostao bez rezultata, stigli su 13. listopada 1848. u Subiaco i predstavili se opatu, dom Eldradu de Fazyju, koji ih je smjestio u jednu pustinju. Tu je otac Muard odlučio prihvatiti Pravilo sv. Benedikta. Na Božić mu je Isus tijekom svete mise izrazio svoje odobravanje o nastajućem djelu i obećao mu da će ono cvasti u Crkvi, biti škola mučenika i ispovjedatelja za vrijeme njegova zadnjeg dolaska, da će članovi te zajednice biti svetci i veliki svetci.

Godinu dana kasnije, 14. listopada 1849., prispio je Ivan Krstitelj Muard u trapističku opatiju Aiguebelle, kako bi tamo pod opatom dom Orsiseom Carayonom završio šestomjesečni novicijat. Opat će kasnije reći o njemu: "Jedva da sam upoznao čovjeka koji je bio tako povezan s Bogom, a tako mrtav samom sebi". Otac Muard odlučio je preuzeti određene običaje cistercita (trapista).

U šumama Pierre-qui-Virea, blizu Saint-Léger-Vaubana, u srcu Morvana (Burgundija), nastala je 2. srpnja 1850. u maloj naseobini nova Benediktinska zajednica Srca Isusova. Strogo pravilo sa stalnom šutnjom, postom, uzdržavanjem, kao i noćna korska molitva nisu odbijale ljude, baš suprotno. Već je tri godine kasnije tu živjelo preko dvadesetero subraće. To je početak velike i slavne opatije Svete Marije iz Pierre-qui-Virea. 

"Ne znam što Nebo još sa mnom planira"- rekao je- "ali, što se tiče moga djela, nimalo se ne brinem. Uostalom, to i nije moje djelo, nego našega Gospodina. Za mene- osim članaka vjere- nema dubljeg uvjerenja."

Iscrpljen neumornim misionarskim radom, oslabljen groznicom i trapljenjima, dom Ivan Krstitelj Muard vratio je 19. srpnja 1854. svoju dušu Bogu, u dobi od samo četrdeset i pet godina, u nazočnosti svoje subraće. Kad su ga braća kao utemeljitelja pitali za zadnje želje, odgovorio je: "Ja nisam utemljitelj. To je Srce Isusovo".

Dom I. K. Muard je prije svega bio čovjek velike ljubavi, naime one prema Srcu Isusovu. Njegovo je monastičko djelo time trebalo biti najdublje opečaćeno. "Naše djelo"- napisao je jedanput- "započelo je pod zaštitom Srca Isusova. Ono je u neku ruku proizašlo iz Srca Isusova. To je Srce bilo gotovo darovano kao jamstvo za njegov uspjeh. Bila bi, čini mi se, nepravda prema tom Srcu koje nam je pokazalo već toliko dobra i posvjedočilo tolike milosti, kad ga ne bismo uzdigli za jedinoga nebeskog zaštitnika našeg djela. Ta me misao stalno zaokuplja. Kao da osjećam nježno privlačenje k Srcu Isusovu. Čini mi se da je njegova volja da mu pripadamo, da mu posve pripadamo."

Dom R. Banquet, njegov učenik, napisao je da je sav Muardov rad- od župe, iscrpljujućeg misionarskog i dušobrižničkog rada, razmatranja u osami, vrlo strogoga pokorničkog života- bio izraz nutarnjega plamena u životu toga velikog kontemplativca Božanskog Srca Isusova.

Dom Muardovo djelovanje je posve u suprotnosti sa zemljskim razumijevanjem, jer se u svom htijenju da čitav svijet pridobije za Krista, u potrazi za kontemplacijom i odijeljenošću od svijeta, povukao u "pustinju" da tamo pronađe jedino Boga. "Boga"- kako je govorio- "kojeg želim ljubiti, koštalo to koliko koštalo". Apostolat i odijeljenost od svijeta- čini se nepremostivim proturječjem. Ipak, veliko se Muardovo otkriće sastoji upravo u tomu da svaki neposredni apostolat ostaje besplodan, ako ne počiva na svjedočanstvu svetosti. Da mogu ljude voditi Bogu "koji je tako ljubio svijet da je predao svoga jedinorođenoga Sina" (Iv 3, 16), monasi moraju dati dokaz o toj ljubavi- time što nastoje provoditi doista evanđeoski život u čijem središtu stoji ljubav i koji je potpuno usmjeren na nebesko, otkuda očekuju slavni povratak svoga Gospodina, ukratko, svjedočanstvo o jednom životu koji je posvećen Kristovoj ljubavi.


Monaško djelo dom Muarda ne sadrži ništa originalnoga. Rekao je: "Želimo se držati života drevnih monaha, života u siromaštvu, poniznosti i mrtvljenju. Pravilo sv. Benedikta nam taj život izlaže do savršenstva". Muard nije imao nakanu stvoriti novi oblik redovničkog života, nego je jednostavno htio vratiti Benediktovo pravilo u njegovoj izvornoj jednostavnosti. Dom Roman pobliže tumači: "On nije htio utemeljiti nikakvu novu varijantu benediktinskog reda, nego je Pravilo uzeo tako kakvo jest i htio ga, koliko je više moguće, slijediti u njegovoj izvornoj strogoći".

Prema/citati: et nunc
Slike: Romualdica, WIKIMEDIA COMMONS, et nunc

ponedjeljak, lipnja 08, 2015

Počivao u miru

Ubrzo nakon članka R. de Matteija kojim je najavio kraj jedne ere kod franjevaca Bezgrješne zbog teške bolesti njihova apostolskog povjerenika, pojavilo se navodno povjerenikovo pismo u kojem stoji da je on opet preuzeo svoje uobičajene poslove (vidi blog T. Ecclesiae).

Jučer su kapucini iz Lombardije objavili da je povjerenik franjevaca Bezgrješne umro u 75. godini života. Sprovod će biti 10. lipnja u bazilici Sv. Lovre na Veranu u 10 sati i u crkvi Svih Svetih na groblju u Bergamu, 11. lipnja u 10 sati. Vijest su već prenijeli mnogi portali i blogovi (CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI, Fr. Z...).



Tako se pokazalo da su informacije R. de Matteija bile točne i da povjerenik doista "ni fizički ni psihički nije [bio] kadar preuzeti bilo kakve dužnosti" (isto).

Osmrtnica je popraćena stihovima XVI. psalma: "Pokazat ćeš mi stazu života,/ puninu radosti lica svoga,/ sebi zdesna blaženstvo vječno".

***

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila njemu.
Počivao u miru. Amen.

nedjelja, lipnja 07, 2015

Dva Srca

Školsko bratstvo Srca Isusova i Marijina nova je tradicijska zajednica svećenika i braće, nastala 22. kolovoza 2013. godine pod skrbi opata benediktinske opatije Randol. Pokrenuo ju je o. R. Spinoza s još dvojicom suradnika.


Samo ime govori da se ne radi o još jednom sličnom svećeničkom bratstvu, zato se i ne drže konkurencijom postojećim zajednicama, nego nadopunom. Svjedoci smo da su se suvremene zablude uvukle i u katoličke škole, a u mnogima od njih- zbog nedostatka zvanjâ- sve je manja prisutnost svećenika i redovnika. Bratstvo je upravo pred takvom žalosnom stvarnošću vidjelo svoju priliku; pomoći roditeljima koji se žele oduprijeti destruktivnim relativističkim ideologijama koje su našle put u službene školske programe. Žele mladima pružiti dostojnu formaciju uma i srca na temelju kršćanske baštine- vjere, kulture, književnosti, umjetnosti- kako bi postali vjerodostojni ljudi u sve sekulariziranijem svijetu. Sebe vide kao suradnike kršćanskim roditeljima koji su glavni odgajatelji svoje djece.

Matična kuća ove zajednice nalazi se u Preslyju. Na čelu Bratstva je moderator, a uloga opata Randola je da pazi na obdržavanje crkvene stege, na cjelovitost vjere i morala, na uporabu vremenitih dobara ove nove ustanove... Članovi mogu biti svećenici i braća pomoćnici (koadjutori). Pazi se na to da se u Bratstvu ne razvija odnos superiornosti, odnosno da se zvanje za braću ne umanjuje, nego da se smatra dragocjenom pomoću svećenicima. Veliku pozornost posvećuju izboru kandidata koji im se već priključuju. Uzori i zaštitnici su im dvojica velikih svetaca odgajatelja- sv. Ivan Bosco i sv. Ivan Salski. Pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu (druga nedjelja nakon Duhova) i Bezgrješnom Srcu Marijinu (22. kolovoza) u središtu su njihova odgojnog poslanja. 

Za sada imaju dvije škole- jednu u departmanu Allier, a drugu s internatom u departmanu Cher. Nadbiskup Bourgesa, msgr. A. Maillard, na čijem se području nalaze, blagoslovio je njihov pothvat i duhovnost Bratstva kao i njihovo opredjeljenje za tradicionalnu misu. 

To je, dakle, početak jedne nove ustanove koja ima u planu pokrenuti mrežu katoličkih škola, a pri tom misle i na obitelji koje nisu toliko imućne. O građevinskim radovima i poslovima koji predstoje, opširno izvješćuju u svojim glasnicima.  

U velikom intervjuu koji je pokretač dao za jednu katoličku internetsku stranicu, kaže da su oni sada posadili stablo, a hoće li ono postati hrast ili ne, to zna dobri Bog. Oni se uzdaju u Njegovu providnost.  

Slika: screenshot/fecjm.org

subota, lipnja 06, 2015

Jedan korak

Za vrijeme jedne propovijedi, 10. svibnja 2015. u Kaliforniji, biskup Fellay je obznanio da ga je kard. Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, imenovao sucem prvog stupnja u postupku koji se vodi protiv jednog svećenika Piova bratstva (video). Radi se o teškom prijestupu koji spada pod nadležnost spomenute kongregacije- latinski, delicta graviora. Tu spadaju i slučajevi spolne zlorabe maloljetnika.

Poglavar Bratstva je naveo svoje imenovanje kao primjer "proturječnosti" Rima u ophođenju s ovim tradicijskim bratstvom. S jedne strane su "neregularni" pa ne mogu služiti misu na hodočašću s dominikankama, a s druge dobiva imenovanje na odgovornu dužnost.

"Novost se ne sastoji u tomu što se Piovo bratstvo obraća Rimu glede 'delicta graviora' ili glede dispenzacije od svećeništva, nego u tomu što je Rim, u ovom slučaju Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom kardinala prefekta Müllera, imenovao biskupa Fellaya za suca prvog stupnja.

[...]

Imenovanje vrijedi kao znak pažnje prema Piovu bratstvu, treba ga vrjednovati kao pokušaj integracije i priznanja, a nastavlja se na službeni susret između kard. Müllera i biskupa Fellaya od 23. rujna 2014. Tim su susretom u Vatikanu na novi način obnovljeni razgovori između Svete Stolice i Piova bratstva koji su bili zamrznuti u lipnju 2012.

Potvrda za to dolazi od kurijalnog nadbiskupa G. Pozza, tajnika Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei. 'Vatican Insider' citirao je monsinjora: 'Odluka Kongregacije za nauk vjere ne implicira da su postojeći problemi riješeni, ona je znak dobrohotnosti i velikodušnosti. Ne vidim tu nikakva proturječja, već jedan korak u smjeru pomirenja'."

Izvor: Katholisches.info

nedjelja, svibnja 31, 2015

Anđela Mª od Začeća

Benedicta ſit ſancta Creatrix & Gubernatrix omnium, Sancta & Individua Trinitas, nunc & ſemper & per infinita ſæcula ſæculorum. In Te credo, in Te ſpero, Te amo, Te adoro, o Beata Trinitas, Unus Deus, miſerere mei nunc & in hora mortis meæ & ſalva me. Benedicta ſit Sancta Trinitas in æternum.


Blagoslovljeno da si, sveto i nerazdijeljeno Trojstvo, koje sve stvaraš i svime upravljaš, i sada i vazda i u vjekovječne vijeke vjekova. U Tebe vjerujem, u Te se ufam, Tebe ljubim, Tebi se klanjam, o Blaženo Trojstvo, jedan Bože, smiluj se meni sada i na času smrti moje i spasi me. Blagoslovljeno Sveto Trojstvo uvijeke.

Na današnju svetkovinu Presvetog Trojstva kad ćemo opet imati milost pribivati tradicionalnoj svetoj misi, nastavljamo s upoznavanjem velikih ličnosti Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova.

Prije 325 godina, 13. travnja 1690., u dobi od 41 godine umrla je časna službenica Božja Anđela Marija od Začeća. Drugom Terezijom su je prozvali kako zbog toga što je pokrenula obnovu svog reda, tako i zbog toga što je bila velika spisateljica mističnih djela zadnje etape španjolskoga zlatnog doba.

- Djetinjstvo i mladost

Rođena je u Cantalapiedri, 1. ožujka 1649. kao zadnje od desetero djece Alfonza Tabaresa Velasca i Marije Martín Santos. Petero djece je preživjelo: Marija koja se udala za Ivana de Oyagüea bila je franjevka trećoredica, Alfonz je bio svećenik u Villoriji i kasnije u Cantalapiedri, Katarina je u Medini del Campo bila bosonoga karmelićanka, Franjo je bio svećenik i na koncu Anđela koju će povijest zapamtiti kao utemeljiteljicu trinitarka rekolektkinja u El Tobosu.

Odrasla je dobrostojećoj obitelji u kojoj se otac posvetio upravljanju haciendom, a majka vođenju kućanstva i odgoju brojne djece. Roditelji su držali do toga da se u obitelji obavljaju pobožnosti i da se djeca uče djelima milosrđa prema potrebitima. 

Anđelu su pokušali udati četiri puta. Zadnji put je za nekog mladića posredovao njen brat Franjo, ali joj je također rekao: "Pogledaj na tegobe koje ćeš imati ako se udaš; brige, poslove, opasnost za spasenje. Razmotri to da ćeš ako postaneš koludrica biti ugodna Bogu, primjer drugima i da ćeš postići veću sreću u životu". Dva dana nakon toga mu je rekla da želi biti redovnica. Učinila je i zavjet djevičanstva te da će postati redovnicom.

Sveta Terezija od Isusa čije su moći ove godine povodom 500. obljetnice njena rođenja pohodile i Hrvatsku, umrla je 1582. Njen je način života utjecao na mnoge pa se i Anđela smatrala njenom nasljedovateljicom i držala ju je svojom majkom i uzorom.

Kad se kao djevojčica igrala koludrica, rekla je: "Želim biti koludrica, ali od onih pravih". Već je tada bila izražena njena sklonost prema savršenstvu; da bude prava koludrica.

- U Karmelu

Oduvijek je htjela biti bosonoga trojstvenica. U Madridu su u to vrijeme postojale takve koludrice koje je osnovao sv. Ivan Krstitelj od Začeća, no Anđela za to nije znala. Najbliže njenom idealu je bilo da postane bosonoga karmelićanka. Svi su u njenoj obitelji bili pobožni svetici iz Avile. Ipak, majka se protivila njenom ulasku u Karmel, no ubrzo se razboljela i nakon pet mjeseci umrla. Otac joj isprva nije bio protiv, ali kad je postao udovac počeo se predomišljati. Na koncu joj je dao blagoslov. Zapisi kažu da je Anđela kleknula pred nj i osjetila kako joj očeve suze padaju na glavu. Dao joj je blagoslov iako s velikom boli.

U kolovozu 1669. otputovali su u Medinu del Campo gdje su posjetili njenu sestru Katarinu u samostanu bosonogih karmelićanki. Put su, zatim, nastavili do Valladolida gdje je i sama primila habit terezijanskog Karmela. No, kad je prvi put bila u donjem koru- odakle su koludrice slušale misu- kontemplirala je nad raspelom koje je visjelo nad rešetkom i osjetila da joj kaže: "Anđela, nećeš ostati ovdje".

Otada su joj se počele događati različite nesreće. Najprije ju je zadesila neka vrsta sljepoće pa nije mogla čitati u koru, a onda i nesvjestice.

Jednog je dana za vrijeme molitve u zajednici vidjela jasnu svjetlost i pred njom anđela, koji je u rukama nosio škapular Presvetog Trojstva i nad njim krunu. To je shvatila na način da treba postati trojstvenicom u samostanu Medina del Campo i da taj red treba obnoviti.

Priorica i učiteljica novakinja su smatrale da su Anđeline tegobe vražje djelo, pa su joj objesile oko vrata kamen koji je- poslušna kakva je bila- nosila sve dok nije dobila bruh. Samostan je morala napustiti zbog svojih bolesti.

- Obuvena trinitarka

Kad joj se stanje poboljšalo, nije se vratila karmelićankama, nego je otišla u Medinu del Campo k obuvenim trinitarkama. Tamo su je 1670. na osminu blagdana sv. Petra dovela braća. 

Niti tu stvari nisu išle glatko. Odgađali su dan njenih zavjeta. Međutim, Mali Isus joj je za vrijeme molitve pokazao sve kroza što će proći: zajednica će se uznemiriti, braća će joj se morati boriti s ministrom Reda, zatvor priorice..., ali na koncu će se zavjetovati. I zaista, 21. rujna 1671. bio je dan njenih zavjeta. Od toga ju je trenutka Gospodin poveo putem kontemplacije ili većeg sjedinjenja s Njim. Dao joj je dar sabranosti- cijelo je njeno biće bilo uronjeno u Boga; prisutnost Božja bila joj je kontinuirana; zatim očitovanja Gospodinova iako nikada u potpunosti- jedanput joj je pokazao svoje ruke, drugi put oči, stopala itd.

- Početak obnove

Godine 1673. čula je razgovor svojih susestara koje su razgovarale o tomu kako bi se mogao sagraditi samostan u kojem bi se bolje služilo Gospodinu. Anđela im je rekla da neće proći ni devet godina dok se to ne dogodi. Gospodin joj je to potvrdio i izrazio svoju želju da Anđela bude poput svoje majke, dakle svete Terezije od Isusa. 

Počela je raditi na ostvarenju te zamisli, a Gospodin joj je priopćavao korake i postupke koji su trebali dovesti do cilja. Kad je jednog popodneva bila u ćeliji, imala je viđenje koludrica u bijelom habitu s križem Reda na prsima. Išle su u procesiji, a bili su tu i Isus i njegova Presveta Majka Marija. Gospodin joj je kasnije dao ponovo isto viđenje anđela koje je imala u Valladolidu. Na isti joj je način dao spoznati da će joj u pothvatu pomoći jedan stariji svećenik koji je kasnije zapisao: "Jednog sam dana molio u svojoj sobi pred slikom Naše Gospe kad sam vidio trinitarsku koludricu [...]". Gospodin mu je rekao da će mu se ona obratiti za pomoć i da će se spasiti ako joj pomogne. Tako je za osnutak novog samostana u početku ostavio deset tisuća dukata.

Anđela je počela pisati svoju autobiografiju na izričitu želju svog ispovjednika koji ju je pratio od 1672. do 1675. Njega je naslijedio kapucin otac Trujillo.

Fra Baltazar Álvarez, provincijal Reda Presvetog Trojstva i otkupa robova, 9. siječnja 1676. dao joj je dopuštenje da započne s osnutkom obnovljenih koludrica Presvetog Trojstva. U osnutku samostana joj je pomagao njen brat Alfonz i više drugih osoba. Potraga za mjestom osnutka na koncu se zaustavila u El Tobosu gdje je bio nedovršeni samostan klarisa. General trojstvenika i majka Anđela zatražili su od nadležnog vijeća i od kralja dopuštenje za svoj projekt. Međutim, tomu su se usprotivili kapucini, pa karmelićani i sam gradić. Parnica je potrajala do prosinca 1679., ali nekoliko dana prije Božića stiglo je dopuštenje.

Prve koje su krenule u novi samostan bile su Anđela i još tri koludrice iz Medine del Campo. Na dan rastanka od dotadašnje zajednice general obuvenih trinitaraca o. Olivera je podijelio dužnosti: Anđela je određena za prioricu, Marija de Arenas za potprioricu, a Josipa de Castro za učiteljicu novakinja. 

Tako je 7. svibnja 1680. na put krenula mala družba praćena Anđelinim bratom svećenikom Franjom, njenim ispovjednikom o. Ivanom Feliksom... Ukupno osam osoba. Usput je posjetila svoju sestru Katrinu u Karmelu. Kad su nakon par dana stigli u Madrid, odustala je jedna sestra i vratila se u stari samostan.

- U novom samostanu rekolekcije posvećenom Bezgrješnoj i svetom Josipu

Habit trinitarskih rekolektkinja u samostanu obuvenih trinitaraca u Corteu, 20. svibnja 1680. obuklo je uz Anđelu još jedanaest drugih sestara. U novom samostanu u El Tobosu je svom imenu dodala Marija. Prvi se put tako potpisala 12. listopada 1680. u pismu bratu. Na zavjetima, 10. lipnja 1681. uzela je redovničko prezime od Začeća. Papa Inocent XI. potvrdio je konstitucije rekolektskih trinitarka, 22. veljače 1685. Od sestara iz Medine del Campo u novom je samostanu na kraju uz Anđelu ostaka samo jedna koludrica. One koje su bile nove, lakše su se prilagodile novim normama. 

To je, dakle, bio početak samostana koludrica "dostojnih svake hvale".


Relikvije časne službenice Božje Anđele Marije od Začeća, nalaze se u samostanu u El Tobosu gdje je i umrla. Iako je sama neprestano patila od bolesti, nije propuštala pomoći bolesnim sestrama pa se znala i zaraziti njihovim bolestima. Zapamćena je kao blaga, milosrdna i jednostavna.

Na usluzi Google Books dostupno je glavno djelo službenice Božje, Duhovno navodnjavanje za nove biljke. Osim već spomenute autobiografije, napisala je još Spis o krjepostima i nedovršeni Spis o mislenoj molitvi. Najviše su na nju utjecala djela sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa, sv. Šimuna de Rojasa i sv. Ivana Krstitelja od Začeća. 

Na YouTubeu postoji snimka emisije televizijskog kanala Toledske nadbiskupije o ovom samostanu. Nekoliko koludrica je provelo jednog svećenika samostanom i upoznalo ga s prošlošću i sadašnjošću tog Escoriala La Manche. Možete pogledati ćeliju službenice Božje koja još čuva dosta stvari kojima se koristila. U muzeju su uz liturgijsko ruhu, kipove... i slike istaknutih sestara. Za koludricu od Očišćenja (Purificación) sestra kaže da je "velika svetica"- imala je dar bilokacije.

I ovaj bi stari samostan bio gotovo prazan da nema zvanja izvan Španjolske. U radionici misnog ruha, pri kraju videa, može se vidjeti da su mlade sestre s Madagaskara gdje djeluje više trojstveničkih redovničkih zajednica.

Podsjećam na kraju i na post o još jednoj trojstvenici, ali stare grane ovoga reda koja je već beatificirana. 

Prema: Wikipedija, manchainformacion.es, federaciondemonjastrinitarias.com
Slike: las diez vírgenes sensatas, InfoParroquia El Toboso (screenshot)

utorak, svibnja 19, 2015

D

Poznati njemački filozof R. Spaemann nedavno je spomenuo kako mu je papa Benedikt XVI. govorio da reforma liturgije mora rasti odozdo, a ne biti nametnuta odozgo kao u vrijeme Pavla VI. (RORATE CÆLI)

Znamo da se tom rastu odozdo podmeću mnoge prepreke, ali ipak ima sve više primjera gdje se to i ostvaruje. 

Osim redovničkih zajednica koje njeguju tradicionalnu liturgiju i s njima povezanih vjerskih udruga, te društava koja promiču klasičnu misu, do sada se nismo pozabavili bratovštinama koje su poslušale papu Benedikta XVI. i pokazale se spremnima upoznati i prihvatiti tradicionalnu misu. Neke su to, zapravo, učinile i prije motuproprija Summorum Pontificum.

Bratovštine (1, 2) kao drevni oblici udruživanja vjernika, u Kodeksu kanonskog prava iz 1917. bile su i posebno spomenute, počevši od kanona 707 koji kaže: 

"§ 1. Društva vjernika koja su osnovana za to, da izvršuju neka pobožna ili dobrotvorna djela, zovu se pobožne udruge [piarum unionum]; ako imaju posebno ustrojstvo nazivaju se zadrugama [sodalitia].

§ 2. Zadruge pak, koje su osnovane i za unapređivanje javnog bogoštovlja, nazivaju se posebnim imenom bratovštine [confraternitates]."

Osim pobožne dimenzije, imale su važnu ulogu u zbrinjavanju bolesnih i siromašnih, pokapanju mrtvih i sl. Kodeks spominje i njihovu posebnu odjeću i zastave koje su nosili u procesijama. Sve je to mjestima u kojima su postojale davalo posebno katoličko obilježje.

Još i danas, posebno u južnoj Europi, ima mnogo bratovština. Posebno su aktivne španjolske koje na desetcima stranica i blogova redovito pišu o svojim aktivnostima (npr. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7...). Velika međunarodna okupljanja bratovština bila su 1984. s papom Ivanom Pavlom II. i u Godini vjere na Svjetski dan bratovština i pučke pobožnosti, 5. svibnja 2013. godine (video).

U nastavku su ukratko predstavljene bratovštine koje su se otvorile klasičnoj rimskoj misi i prihvatile je bilo kao svoj isključivi ili povremeni obred. Sve spomenute su tzv. pokorničke bratovštine. Karakteristične su za južnu Francusku, Italiji, Španjolsku. Od 1926. pokorničke bratovštine Francuske i Monaka su okupljene u federaciju koja ima svoju internetsku stranicu- Maintenance des Confréries de Pénitents. Kapelani su joj nadbiskupi Kneževine Monako. Zadaća udruge je uspostavljanje suradnje i međusobne pomoći među bratovštinama. Federacija izdaje godišnjak Labarum u kojem članice iznose zbivanja u prethodnom razdoblju. Od 2011. postoji i krovna udruga raznih bratovština na međunarodnoj razini- FOGC.


Najstarija pokornička bratovština nastala je u XIII. st. Osnovao ju je kralj Ljudevit VIII. (otac sv. Ljudevita IX.) nakon što je osvojio Avignon od albigenza, poslije tromjesečne opsade koja je trajala od lipnja do rujna 1226. Krivovjerni albigenzi su odbacivali svetu misu, transsupstancijaciju i stvarnu prisutnost. Kralj je zato htio u zadovoljštinu i nadoknadu osnovati bratovštinu za čašćenje i klanjanje Svetotajstvu. Na blagdan Uzvišenja svetog križa, 14. rujna 1226., kralj je odjeven u vreću boje pepela, praćen s oko 60 biskupa, kardinalom papinskim legatom, plemstvom i pukom, predvodio pokorničku procesiju do kapele Sv. križa izvan zidina kako bi se poklonio Presvetom Oltarskom Otajstvu.

Bratovština koju je osnovao postoji i danas, a zove se Pobožna i kraljevska družba sivih avignonskih pokornika.

Posjeduju vlastitu kapelu glasovitu po jednom čudu. Kad se rijeka Rhône, 30. studenog 1433. prelila i potopila kapelu, skupina bratima je zaplovila čamcem kako bi od vode spasili izloženo Presveto. 


Na njihovo iznenađenje, voda se kao u Starom zavjetu razmaknula kako bi došli po suhu do Sakramenta. To čudo nisu vidjeli samo bratimi, već i redovnici i svećenici iz susjednog samostana. Bio je to novi poticaj na gorljivije štovanje Presvetog u čemu su ime se pridružili i članovi drugih bratovština.

Svake godine na nedjelju najbližu 30. studenom, pokornici bosonogi i s konopcem oko vrata na koljenima prolaze tim putom do oltara, obilježavajući tako taj čudesni događaj.

Po uzoru na ove sive pokornike, krajem XV. st. su nastajale i druge pokorničke bratovštine- 1527. bijeli pokornici od Pet Rana za brigu o bolesnima, 1547. plavi pod zaštitom Gospe od Sućuti za bolesne u bolnici Gospe od Fenouilleta, 1586. crni od Milosrđa za skrb o osuđenicima i duševnim bolesnicima, 1662. ljubičasti, 1700. crveni. Svaka od tih bratovština obično je osnovana pod imenom nekog svetca, no uobičajili su se ovi svakodnevni nazivi nastali prema boji njihova ruha. 

Sve su bratovštine bile žrtve političkih nedaća. Zabranjivane su u vrijeme nakon Francuske revolucije i trpjele za Treće Republike pa su mnoge propale, a malobrojne se obnovile. 


Sivi pokornici su obnovili svoje statute 18. lipnja 1927. Oni su muška bratovština (postoje i mješovite) i danas imaju pedesetak članova. Tradicionalna latinska misa služi se u njihovoj kapeli svake nedjelje i blagdana u 10 sati, subotama u 18 sati, na prve petke u 19 sati. Na prve subote imaju klanjanje od 16-18 sati nakon kojeg slijedi sv. misa. Misnik je dijecezanski svećenik Biskupije Fréjus-Toulon (1, 2). Fotografije njihove kapelice i vitraja pogledajte na Wikimediji Commons.


Glavna zadaća bijelih pokornika je molitva, pokora, klanjanje pred Presvetim, održavanje kapele posvećene sv. Vjeri i djela milosrđa. Broje pedesetak muškaraca i žena. Prema predaji nastali su 1230. Budući da su naslovljeni "od Duha Svetoga", geslo im je Spiritus Sanctus ubi vult spirat.

Kapela im se nalazi u starom dijelu grada. Protestanti su je bili razorili 1568., a natrag su je dobili 1623. Obnovu koju su započeli već sljedeće godine pomogli su Ljudevit XIII. i njegova supruga Ana Austrijska, 1632. godine. Kapelom su se privremeno (1651.-1655.) služili i svećenici Sv. Marije des Tables čiju su crkvu također bili razorili protestanti.

U vrijeme Francuske revolucije su bratovštine bile raspuštene, no bijeli se pokornici potajno okupljaju već od 1797. U kapelu su se vratili 1801. i obnavljaju je do 1805. Između 1880. i 1920. bili su pogođeni zabranom javnih procesija i oduzimanjem groblja koje je uvela masonska vlast. Zahvaljujući nadbiskupu kard. de Cabrièresu, preživjeli su to razdoblje u kojem su nestale mnoge druge bratovštine. Postali su nasljednici Bratovštine sv. križa nakon njenog utrnuća i tako dobili relikviju pravog križa koju je iz križarskih ratova donio Vilim VI. od Montpelliera. Pobožnost prema križu je i razlog što su preuzeli brigu o svim javnim križevima u gradu. 

U vrijeme nakon zakona iz 1905. koji je proveo radikalno razdvajanje Crkve od države, a zapravo pljačku crkvene imovine, masonske su vlasti pokušale oduzeti i kapelicu pokorinika tvrdeći da se radi samo o pomoćnoj kapeli crkve Naše Gospe des Tables. Bratovština je uspjela dokazati da je vlasnica i kapel otada nije prestala biti mjesto molitve i bogoslužja.


Habit im se sastoji od bijele široke tunike, pâsa od konopca i velike kapuljače s otvorom za oči kojom se iz poniznosti ranije pokrivalo lice, no danas se samo nosi spuštena niza leđa. Na Wikimediji Commons nalaze se i fotografije njihove lijepe kapele.

Tradicionalnu svetu misu u njoj jedanput mjesečno za duše u čistilištu na prve ponedjeljke u 19 sati, služi svećenik Ustanove Krista Kralja (1, 2). 

BRATOVŠTINA SV. KARLA OD SMRTI I MOLITVE

Ova se bratovština nalazi na Korzici, jednom od mjesta na kojima nikada nije potpuno nestala uporaba latinskog u liturgiji. Osim nekih svećenika, upravo su bratovštine bile te koje su predstavljale središte otpora reformiranoj misi, pa su motuproprij Summorum Pontificum i naputak Universae Ecclesiae dočekani s odobravanjem. Ipak, otvaranje ide teško pa se osim kod piovaca klasična misa služi jedino u Ajacciu u crkvi Sv. Erazma. Prior Bratovštine sv. Karla piše da je u vrijeme tradicionalne mise "to velebno zdanje uvijek puno vjernika, bratima, obitelji, djece..." Ističe da bratovštine često pozivaju kako bi pjevale tijekom celebracija, na što one "odgovaraju s entuzijazmom" jer tako mogu održati svoju povezanost s tradicijom. 

MCP, Labarum, 2011.

Bratovština sv. Karla nastala je 1310. i zvala se "od Sv. križa". Bila je obnovljena 1743. pod imenom svetog Karla Boromejskog i djelovala do 1947. Ponovo je obnovljena 1996. To je isključivo župna bratovština iz Carbuccije u kojoj živi nešto više od tristo stanovnika. Na Korzici je, primjerice, 1914. bilo više od 400 bratovština, a 2007. ih je bilo 60-ak. 

Kako se vidi na fotografiji, habit bratima je bijeli s crvenom pelerinom.

CRNI POKORNICI IZ TOULONA

Prvi put su osnovani 1564., a obnovljeni su u suradnji sa Zajednicom misionara Milosrđa, kleričkom zajednicom pod nadležnošću Papinskog povjerenstva Ecclesia Dei, 2006. godine. 

Sačuvalo se malo dokumenata o ustroji i radu te stare bratovštine. Zna se da su nastali u Toulonu nakon jedne zajednice bijelih pokornika. Bili su se smjestili na groblju u kapelici Sv. križa kojoj su ostali vjerni sljedećih dvjesto godina, iako je bila udaljena od mjesta. I ovu je bratovštinu dokrajčila Francuska revolucija.

MCP, Labarum, 2015.

Prošle su godine obilježili 450. godina od prvog osnutka. Hodočastili su u svetište Gospe od Anđela, a zatim sudjelovali na tradicionalnoj misi u župi Sv. Franje Paulskog. Utemeljitelj misionara Milosrđa koji je i kapelan Bratovštine, blagoslovio je sliku Blažene Djevice Marije koja svojim plaštem štiti pokornike koji kleče do njenih nogu. Tom su prigodom dobili i Priručnik crnih pokornika koji na 209 stranica donosi pravila i razne ulomke iz Svetog pisma, članke kapelana, papa, tradicionalne molitve, i koji na mjesečnim okupljanjima služi kao duhovno štivo.

Bratimi posjećuju bolesnike, sudjeluju na križnom putu ulicama Toulona s glasovitim biskupom Reyem i sudjeluju na okupljanjima pokorničkih bratovština Francuske i Monaka.


Puno im je ime Bratovština Presvetog Trojstva i Svetog platna. Dogodilo se, naime, da je zbog rata vojvoda Karlo III. Savojski Kristov pokrov bio sklonio u Nicu. Sveti sindon je tu bio od 1536. do 1543. Kao u Chambéryju, na Veliki petak, 30. ožujka 1537. bio je izložen s kule Saint-Elme. 

Nakon Tridentskog koncila, u vrijeme katoličke obnove, u Nici je nastalo više bratovština- 1579. Presvetog Imena Isusova, 1585. Duha Svetoga i 1620. Svetog platna.

Na svetkovinu Svih svetih, 1. studenog 1620., u kapelici bolnice Sv. Eligija i Roka, okupilo se 69 članova koji su s dopuštenjem vikara, jer je biskupska stolica bila prazna, kao i guvernera Uzvišenog senata Nice, osnovali Bratovštinu Svetog platna. Zadaća im je bila širiti pobožnost prema muci Kristovoj i služiti siromasima u spomenutoj bolnici. Ruho je bilo bijelo s crvenim pâsom, a na prsima su imali grb ili znak na kojem je bilo Sveto platno.

Francuska revolucija stigla je u Nicu 1792. U rujnu te godine revolucionarne francuske trupe prešle su rijeku Var i napale Nicu. Anektirale su je 4. veljače 1793. Francuskoj kao 85. departman. Crkvena dobra pripala su "naciji", raspuštene su bratovštine, a masonskim ložama prvi je put dopušteno djelovanje u Nici.

U vrijeme Konzulata i Carstva, od 1802. godine, bratovštine pokornika su se ponovo mogle okupiti. Omogućio je to Konkordat između Svete Stolice i Francuske iz srpnja 1801. Preostale bratovštine iz Nice okupile su se u jednu pod imenom Bratovština Presvetog Trojstva što je potvrdio biskup Nice, msgr. Colonna d'Istria (1802.-1833.) koji je to i pismeno potvrdio, 26. srpnja 1807.

O popularnosti bratovština govori podatak da je u cijeloj Grofoviji Nici, 1809. bilo čak 12 200 pokornika u populaciji od 85 000 stanovnika. 

Bratovština Presvetog Trojstva se umjesto u vlastitoj crkvi, koju im je srušila bezbožna vlast, okupljala u crkvi Sv. Jakova Starijeg. Pariški ugovor, 20. studenog 1815. vraća Grofoviju Nicu Kraljevini Sardiniji i bratovštine vraćaju svoj utjecaj pod Savojskom kućom, a masonske lože su ponovo zabranjene. 

1819. se ova bratovština priključila istoimenoj rimskoj nadbratovštini koju je 1548. osnovao sv. Filip Neri i uzima ime Bratovština Presvetog Trojstva i hodočasnika. U pismu od 18. studenog 1821., Bratovština moli biskupa Ivana Krstitelja Colonnu d'Istriju da im dopusti nositi crveni habit istovjetan onom rimske nadbratovštine s kapuljačom i znakom Presvetog Trojstva.


Nakon nekoliko godina uspjeli su ponovo izgraditi svoju kapelu Svetog platna (1, 2) koju je 16. studenog 1825. biskup blagoslovio i otvorio za bogoštovlje. Iako se zbog revolucionarnih previranja blagdan Svetog platna nije slavio, statuti nove ujedinjene pokorničke bratovštine nalažu da bratimi osim svog glavnog blagdana, Presvetog Trojstva, slave i blagdan Svetog platna. I oltarna slika iz njihove kapele ispod Presvetog Trojstva prikazuje dva anđela koji drže Platno. U to je vrijeme Bratovština imala 400 članova.

Nakon slabljenja u vrijeme dvaju svjetskih ratova, Bratovština je opet vrlo aktivna. Svoje vlastite blagdane slavi vrlo svečano uz pjevane procesije, nazočnost klera, gradskih otaca, drugih pokorničkih bratovština. Imaju veliku repliku Svetog sindona koju povremeno izlažu u svojoj kapeli. 

MCP, Labarum, 2013.

Za bogoslužje se skrbi Ustanova Krista Kralja i Velikog Svećenika koja njeguje klasični rimski obred prema kojem se služe sve svete mise u njihovoj kapeli, a na nedjeljnoj se može čuti gregorijansko pjevanje samih crvenih pokornika. Svete mise su nedjeljom u 10 sati, srijedom i petkom u 18 sati, a na prve subote u 11 sati. Euharistijsko klanjanje je petkom od 18.50 do 19.50.

SIVI POKORNICI IZ AIXA

Bratovština sivih pokornika iz Aixa nastala je 1677. Osnovao ju je J. kard. de Grimaldi, nadbiskup Aixa od 1655. do 1685., i stavio je pod zaštitu svetog Jeronima Dalmatinca, crkvenog naučitelja. Obavljanje pobožnosti, pokorničkih vježba i djela milosrđa prema bližnjima za njihova života i nakon smrti, glavne su zadaće Bratovštine. U početcima su pokapali siromašne, nepoznate i vojnike, te sve one koji su iz poniznosti htjeli biti pokopani u siromašnom sivom habitu pokornika. U njihovoj se kapeli posebno ističe prikaz Kalvarije iza glavnog oltara.

MCP, Labarum, 2008.

U člancima za godišnjak krovne udruge pokorničkih bratovština prenijeli su zanimljive životopise svojih nedavno preminulih članova. Među njima je svećenik o. T. Favet. Rođen u Vijetnamu i zaređen za svoju zemlju 1947. Kasnije se morao preseliti u Francusku. Bio je glazbenik i skladao je mnogo pjesama na vijetnamskom koje tamo još uvijek pjevaju. Služio je tradicionalnu misu u njihovoj kapeli i zatražio da ga prime kao bratima, 6. lipnja 1976. Glavno su mjesto u njegovu životu zauzimali dnevna sveta misa i euharistijsko klanjanje, a onda pobožnost prema Gospi Fatimskoj i svetom ružariju. Vrlo je štovao sv. Pija iz Pietrelcine kojeg je imao priliku više puta susresti. Umro je na Veliki četvrtak, 20. ožujka 2008. u dobi od 86 godina. U oporuci je napisao: "živio sam siromašan, umirem siromašan". (Labarum, 2009.)

Jedan drug član je nakon studija ušao u jednu benediktinsku opatiju koju je zbog slaboga zdravlja morao napustiti. Vratio se svom liječničkom zvanju koje ga je dovelo u Aix gdje je stupio među sive pokornike 1962., na blagdan Uzašašća, a u Bratovštini se brinuo za glazbu. (Isto)

Jedan je izvještaj posvećen vitezu Malteškog reda, G. Souvilleu koji se rodio u Alžiru, 1927. godine. Bio je istaknuti arheolog, stručnjak za pretpovijest sjeverne Afrike, član raznih akademija, a također i vicerektor, rektor i naposljetku začasni rektor sivih pokornika kojima je pristupio 4. svibnja 1967. Vidimo ga na sljedećoj fotografiji. U članku su spomenuli njegovu ljubav prema francuskoj domovini i njenom kršćanskom identitetu koji su oblikovali brojni svetci, a posebno su istaknuli njegovu privrženost tradicionalnoj liturgiji kojoj je ostao vjeran. (Labarum, 2012)

MCP, Labarum, 2012.

Pokojnike bratimi prije pokopa izlože u kapeli na misi. Nakon odrješenja obnove ispovijest vjere koju su pokojnici izgovorili kad su ulazili u bratovštinu. Podsjeća na Posljednju volju duše sv. Karla Boromejskog.

"U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Ja, ______, nesretni i bijedni grješnik, otkupljen Predragocjenom Krvlju Gospodina našega Isusa Krista, ispovijedam u prisutnosti Presvetoga Trojstva, slavne Marije Djevice, svetog Jeronima, mojega svetog anđela čuvara, cijeloga kora nebeskoga, i pred tobom oče, da jesam i da hoću umrijeti kao poslušni sin Svete Katoličke i Apostolske Rimske Crkve; također vjerujem i ispovijedam sve što nam je Bog objavio i što nam je izložio vjerovati po svojoj Crkvi, te napokon vjerujem sve što pravi kršćanin treba vjerovati; a zbude li se, što ne dao Bog, da zbog zamke zloduha ili pritisnut kakvom bolesti kažem, pomislim ili učinim nešto suprotno gore navedenom, izjavljujem u ovom trenutku za tada da ne težim niti želim tomu dati ikakav pristanak."

Klasična sveta misa je u njihovoj kapeli (1, 2) nedjeljom u 10 sati, a služi je otac dominikanac.

Među ove pokornike treba dodati još tri bratovštine koje su povezane s Piovim bratstvom:


Bratovština crnih pokornika iz Avignona nastala je u 1586. zalaganjem P. Catiline, Rimljanina koji je došao u Avignon kako bi formirao trupe papinskog pješaštva. On je s ostalim sunarodnjacima osnovao ovo djelo milosrđa na primjeru spomenutih sivih pokornika koji su tu nastali u XIII. st. Matična kapela bila im je bolnička, Gospe od Fenouilleta, u blizini papinske palače i katedrale Naše Gospe.

Glavna im je zadaća bila pružanje duhovne i materijalne pomoći zatvorenicima i biti uz osuđenike na smrt do njihova pogubljenja. 

Papa Klement VIII. dao je 8. rujna 1596. ovim crnim pokornicima privilegij da na svoj blagdan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja mogu osloboditi jednog osuđenika na smrt.

Papa Pavao V. dao im je privilegij da mogu tražiti milost za još jednog osuđenika na smrt. Nakon XVIII. st. brinuli su se i za duševne bolesnike. 


Francuska revolucija donijela je 1792. zabranu bratovština. Godine 1815. je obnovljena da bi joj masonska vlast 1905. oduzela kapelu, no Bratovština iz nje nije bila istjerana. Godine 1983. vlasništvo nad kapelom je dobio grad Avignon. Iste je godine Bratovština, koja je prestala s djelovanjem nakon II. svjetskog rata, ponovo oživljena pod imenom Bratovština crnih pokornika od milosrđa i vjernosti. Ističu da su dobili apostolske blagoslove Ivana Pavla II., 13. studenog 1985., a zatim i Benedikta XVI., 23. ožujka 2006.

Danas imaju tridesetak članova i zadaća im je molitva za duše zatvorenika koje se nalaze u čistilištu i čuvanje katoličke liturgijske tradicije. 


Povezani su s Piovim bratstvom koje održava mise u njihovoj kapeli. Nedjeljom i blagdanom je sveta misa u 10 sati, na prvi petak u 18.30, a subotom također u 18.30. Kapelu možete pogledati i na ovom videu o križnom putu u gradu.

BIJELI POKORNICI IZ NARBONNEA

Godine 1588. u vrijeme katoličke obnove, kardinal Joyeuse koji je tada bio nadbiskup Narbonne, ustanovio je Bratovštinu bijelih pokornika za organiziranje javnog kulta na čast Presvetom Sakramentu jer su protestanti osporavali stvarnu prisutnost Kristovu u Oltarskom Otajstvu.

Bratovština se ugasila početkom XX. st., a kapela Gospe od Milosti je postala kino. Obnovljena je 1970. i aktivirala se u obrani tradicionalne mise čvrsto vjerujući da misa svih vremena ne može biti zabranjena. Pišu: "Bez tog otpora kojem su pokornici dali skroman doprinos, nestao bi spomen na tu misu, i papa Benedikt XVI. ne bi mogao uzeti u razmatranje ovo pitanje, što bi bio nepopravljiv gubitak za Crkvu, kako na liturgijskom, tako i na doktrinarnom planu." (Labarum, 2011.) Odjeća im je bijela sa Srcem Isusovim na lijevoj strani.

Pokornici su 1980. otkupili svoju staru kapelu i vratili je bogoštovlju. Dok je bila kino, vlasnik je uklonio vrata i zamijenio ih onakvima kakva se nalaze na garažama ili radionicama. Budući da su se odgovorni za kulturu bunili protiv uklanjanja tog metalnog ulaza, godinama nisu mogli ništa učiniti. Tek kad se situacija promijenila, odnosno kad je došlo do smjena na odgovornim pozicijama, mogli su nešto poduzeti. Bratovština je preko jednog prijatelja pronašla cliché verre iz 1900. i prema njemu dala napraviti nova hrastova vrata koja vidimo na fotografiji. Kapela je duga 25, a široka 10 metara i građena je stilom pustinjaka sv. Augustina. 

MCP, Labarum, 2012.

U kapelici posvećenoj Gospi od Milosti, svete su mise nedjeljom u 9 sati, subotom u 18.30, kao i na prvi petak. Prošlogodišnji video koji prikazuje unutrašnjost njihove kapele možete pogledati na Gloriji.


Godine 1608. petnaest je pobožnih vjernika iz Alleinsa poslalo svojoj biskupiji molbu da smiju osnovati bratovštinu. Uskoro su se s odobrenjem mogli okupiti u župi i prisegnuti na podložnost Gospi od Sućuti koju su si izabrali za zaštitnicu. Kako aktivnosti Bratovštine ne bi ometale život župe, preselili su se u kapelu posvećenu svetom Petru kako bi izabrali rektora Bratovštine, vicerektora, meštra ceremonija, rizničara i dr.

Do izgradnje vlastite kapele susrete su održavali u spomenutoj kapeli sv. Petra. Vlastitu kapelu izgradili su između 1610. i 1630. i kasnije je proširili.


Nakon Francuske revolucije, bili su raspušteni kao i sve ostale bratovštine. Do obnove je došlo 13. svibnja 1911. Danas u njihovoj kapeli svećenik Piova bratstva služi svetu misu svake druge i četvrte nedjelje u mjesecu u 18 sati, osim u srpnju i kolovozu.