Procvat

Na blogu cistercita dom Edmunda iz austrijske opatije Sv. križa, u postu od 3. travnja ove godine, nalazi se nekoliko fotografija sa zavjeta tradicijskih sestara dominikanki Duha Svetoga koje su predstavljene ovdje u kolovozu 2009. Svetu misu je služio slavni biskup A. Schneider, Reda regularnih kanonika sv. križa.

Među novozavjetovanim sestrama dvije su Austrijanke- Marija Barabara i Marija Lucija. Neka njih i ostale susestre prati zagovor blažene Ozane, dominikanske rekluze, za koju je jučer u Kotoru otvoren biskupijski postupak za kanonizaciju (1, 2).

Pater piše o dugoj tradiciji odlaska Austrijanaca u Francusku u potrazi za gorljivijim redovničkim životom, koju je započeo bl. Oton Freisinški, sin sv. Leopolda Austrijskog. "Što je to s Francuskom i redovničkim zajednicama? Čak i danas postoji izvanredan procvat različitih zajednica koje su se vratile izvorima redovničkog života."

Izvor i slike: SANCRUCENSIS

Liturgija anđelâ

Da nije bilo odreknuća, papa u miru danas bi navršio osam godina svoga pontifikata. Današnji prijevod članka M. Rossija bavi se tim povodom temom do koje je Benediktu XVI. bilo posebno stalo- liturgijom. Dok se katkad čini da nasljeđe Benediktova papinstva pomalo kopni, valja zabilježiti i pogledati događaje koji možda pokazuju da njegov nauk nije pao uvijek na neplodno tlo. Primjer neka bude mlada misa jednog cistercita u bečkoj oratorijanskoj crkvi Sv. Roka (1, 2). Na prvi pogled je teško razlikovati radi li se o redovitom ili izvanrednom obliku sv. mise.

"Jedanaesti svezak Sabranih djela J. Ratzingera, onaj o 'Teologiji liturgije', na stražnjem omotu knjige sadrži jednu nimalo skrivenu izjavu: 'U odnosu prema liturgiji odlučuje se sudbina vjere i Crkve'.

Ovi prvi dani papinstva (bolje rečeno biskupstva?) pape Franje čine je strašno aktualnom i neizbježno nam nameću razmišljanje o odnosu između siromaštva (ne pauperizma) i liturgije. Razmišljanje koje ne treba podcijeniti je između ljudske dimenzije, siromaštva, i božanske, liturgije. Upravo to, u godinama poslijekoncilskih grčeva izgubila se duboko božanska narav liturgije iz svijesti mnogih; pojavnost neba na zemlji, zemaljska prefiguracija nebeskog jeruzalema, zbog čega mora evocirati njegovu veličanstvenost i slavu.

U liturgiji, nekrvnom posadašnjenju Kristove žrtve na križu, Bog susreće čovjeka; nju ne stvara čovjek- u tom bi slučaju bila idolatrija- nego Bog, kako podsjeća II. vatikanski koncil.

U tom surječju, očito, i pitanje ruha dobiva zamjetnu važnost. To je majstorski već istaknula A. Benini u članku 'Benediktovske nostalgije', u 'Il Fogliju' od 23. ožujka: 'Benedikt XVI. time što se zaodjenuo u simbole i tradiciju, pokazivao je svima da on više ne pripada sebi, još manje svijetu'. Pripadao je Kristu, bio je 'alter Christus', što je uloga svećenika u liturgiji. Po paramentima on više nije privatna osoba, nego 'priprema' ('parare') mjesto drugomu; a taj drugi je Kralj svemira. Osiromašiti veličanstvenost ruha, neizbježno znači osiromašiti Krista.

Upravo je sam Isus bio taj koji je odvojio zamisao o osobnom siromaštvu od zamisli o siromaštvu Crkve. Učinio je to u Ivanovu evanđelju time što je prihvatio pomazanje od žene iz Betanije: 'Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 'Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima? To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: 'Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek'" (Iv 12, 3-8). "Zaista kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini- njoj na spomen" (Mt 26, 13).

Time je ponajprije opravdao kult s dragocjenim uljima (Ivan ondje upozorava na to da se Juda žalio na rasipanje novca koji se, umjesto toga, mogao dati siromasima) i, posebno, proizlazi postojanje zajedničke blagajne dvanaestorice.

Vraćamo li se izvorima? Onda bismo se morali vratiti zlatnim i purpurnim rupcima koji su pronađeni u Petrovu grobu. Time je jasno da pauperizam nije karakteristika kulturalnog života Crkve koja nam prenosi što je primila, da uporabimo riječi sv. Pavla (1. Kor 15, 3).

O Piju XII., simbolu liturgijskoga bogatstva, kaže se je spavao na golim i grubim daskama i slijedio iznimno skroman način prehrane. To je bilo privatno, drugima nevidljivo. Liturgijsko sidrište u jednoj tradiciji koja se sastoji od mozzette, kazule, fanona, djelomični je izraz nebeskog Jeruzalema, liturgije anđelâ, kako kaže sv. Grgur Veliki. Tradicija koja se sastoji od gregorijanskoga pjevanja, kao glazbenog utjelovljenja Riječi Božje, jamstvo je za korektan odgovor na samu Riječ. Tradicija koja se sastoji od svetoga, nepromjenjivoga jezika, latinskoga, u kojem je svaka riječ već sama za sebe teologija.

Benedikt XVI. nas je u školi liturgije svojih papinskih misa divno učio sljedećemu: ponovnoj uspostavi primata liturgije, izvora i vrhunca života Crkve, i primatu Kristovu. "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist' (Gal 2, 20), tvrdi sv. Pavao. Svećenik se po paramentima zaodjenuo Kristom (Gal 3, 27), oblači 'novog čovjeka po Bogu stvorena' (Ef 4, 24) da bude po Kristu, s Kristom i u Kristu.

Milosrdni otac, kako nas je poučio J. Ratzinger, nakon što je zagrlio izgubljenoga sina, što je duhovno uskrsnuće, naredio je da donesu 'haljinu najljepšu' (Lk 15, 22).

To nije drugo, nego provedba II. vatikanskog koncila, na koji se mnogi pozivaju da dokažu konačnu prevladanost tradicionalne sakralne umjetnosti: 'Sa svim marom neka ordinariji bdiju da se ne otuđe ili ne upropaste sakralni predmeti ili dragocjena djela koja su ukrasom Božje kuće' ('Sacrosanctum Concilium', 126). Isto tako u 'Rubricae Generales Missalis' stoji da se 'na svečanije dane može koristiti dragocjenije ruho' (346)."

Izvor: Messainlatino.it, katholisches.info
Slika: New Liturgical Movement

86

"Nalazim se pred posljednjim dijelom svojega života i ne znam što me očekuje. Ali, znam da ima Božje svjetlosti, da je On uskrsnuo, da je Njegova svjetlost jača od bilo kakve tame, da je Božja dobrota snažnija od bilo kojega zla ovoga svijeta. To mi pomaže sigurno ići dalje. To pomaže nama da idemo dalje, i u ovom času zahvaljujem od srca svima onima koji mi stalno daju da kroz njihovu vjeru osjetim Božji 'da'." Benedikt XVI., 16. IV. 2012. (KTA)

Sretan rođendan!!!

Ova lijepa fotografija podsjetit će vas na nedavni članak o papinskom ruhu.

"Ovih prvih tjedana novoga pontifikata mnogi su ukazivali na Pija V. kao na opravdanje odluke pape Franje da se- kako se čini definitivno- riješi papinskoga ruha. U tom se smislu u svijet širio pogrješan mit prema kojem bi sv. Pio V., dominikanac, i kao papa nastavio nositi svoj bijeli dominikanski habit umjesto purpurne odjeće papâ. Time je, kako cilja taj mit, uveo nešto potpuno novo, bijelu papinsku odjeću, koja je time postala novim tradicionalnim papinskim ruhom. Naglasak je na 'novini' i 'konstruiranoj' tradiciji koje nisu tako stare, iz čega se izvodi zaključak da se naposljetku uvijek sve može nanovo napraviti.

U stvarnosti, upozorava poznati kritičar umjetnosti i kulture F. Colafemina, da je Pio V. jedino odlučio i nakon svoga izbora za papu nadalje nositi ispod papinske odjeće svoj dominikanski habit. To je bio osobni čin pape koji je svijetu ostao skriven. Papa Pavao VI. je nosio cilicij, pokornički pojas, pod svojom papinskom odjećom, što je obznanjeno tek nakon njegove smrti.

Za Pija V.- svetog papu ranog novovjekovlja koji je postao poznatim po misalu nazvanom njegovim imenom i općevrijedećim do liturgijske reforme, a koji se u Crkvu vratio motuproprijem 'Summorum Pontificum'- dodatno nošenje redovničke odjeće bila je njegova opomena samom sebi, kakva se nalazi kod velikih asketa. To je trebalo dominikanca M. Ghislierija, koji je izabran za papu, odnosno Vrhovnog svećenika, trajno podsjećati na njegovu osobnu dimenziju jednostavnog redovničkog svećenika.

- Najstariji izvori ukazuju na bijelu papinsku odjeću

Dakle, bijelo ruho ne potječe od toga pape, nego je znatno starije. Koliko izvori otkrivaju, može ga se dokazati već prije avignonskog sužanjstva. Budući da je već u najstarijem sačuvanom ceremonijalu zabilježeno da je papa odjeven u bijelo i crveno, mora se prihvatiti da ta tradicija seže znatno dublje u prošlost. Najstarije objašnjenje simboličnog sadržaja nalazi se kod biskupa G. Duranda u Rationale Divinorum Officiorum iz 1286.

- Bijelo označuje čistoću i ljubav, a crveno milosrđe

'Hinc est quod summus pontifex cappa rubea exterius semper apparet indutus, cum interius sit indutus candida veste: quia etiam interius candere debet per innocentiam, et charitatem et exterius rubere per compassionem, ut videlicet ostendat se semper paratam ponere animam pro ovibus suis, quia personam gerit illius, qui pro nobis universis rubrum fecit indumentum suum.' (Liber III, Cap. XIX, Nr. 18).

I dalje: 'Tertio imponit albam talarem, ut habeat munditiam carnis perseverantem.' (Liber III, Cap. I, Nr. 3).

Ono što stoji kod Duranda, ponavljaju svi sljedeći ceremonijali, kao 'Liber Pontificalis' Agostina Patrizija Piccolominija s kraja XV. stoljeća. Mnogostruko papinsko ruho, koliko seže spomen, uvijek je predviđalo bijeli talar, isto tako bijelu roketu i kratki ogrtač iz kojega se razvila ona purpurna mozzetta s kapucom koju je papa Franjo odbio nakon svoga izbora. Crvenu boju G. Durand opisuje kao izraz milosrđa i suosjećanja."

Izvor: FIDES ET FORMA, katholisches.info

Slika: Orbis Catholicus Secundus

Mater Boni Remedii, ora pro eo

Glasnogovornik Svete Stolice jučer je opovrgnuo izjavu španjolske vatikanistice P. Gómez Borrero. Ona je bila izjavila da se "zdravlje Benedikta XVI. u zadnja dva tjedna rapidno pogoršalo". Benedikt XVI. prema njoj boluje od nečega "vrlo teškoga". Dodala je da neće još dugo biti među nama. Otac Lombardi je, naprotiv, rekao da su Benediktove tegobe "povezane s godinama" i da nema nikakvu bolest. 

Na slici je susret sada pape u miru s trinitarcima, u kolovozu 2006. god. u svetištu Gospe od Tufa. Red Presvetog Trojstva ove godine obilježava jubilej- 800 godina od smrti utemeljitelja, sv. Ivana iz Mate, i 400 godina od smrti obnovitelja reda, sv. Ivana Krstitelja od Začeća. Taj je stari red prvi u Crkvi koji je utemeljen za otkupljivanje kršćana koje su zasužnjili Saraceni. Prema predaji, kad je sv. Ivanu iz Mate u Tunisu nestalo novca za otkup, ukazala mu se Gospa i dala mu vrećicu s potrebnim iznosom. 

U srednjovjekovnom se jeziku izmjenjivalo otkupiti s izliječiti (redimere/remediare, redime/remede, vidi ovdje). Kasnije se kod trinitaraca ustalio naslov za Gospu- od Dobroga Lijeka. Pronašao sam jednu trodnevnicu i jednu krunicu na čast zaštitnici Reda Prevetog Trojstva i otkupa robova; izmolite nešto za zdravlje nekoć slavno vladajućeg prvosvećenika i za opstanak svega što je strpljivo i marljivo gradio tijekom osam godina svoga papinstva.

Slike: trinitaridematha.org, cofrades.pasionensevilla.tv

Trodnevnica Gospi od Dobroga Lijeka

1. O Marijo, majko dobrote i milosrđa, tebe nam je Isus darovao na vrhuncu otkupljenja kao voditeljicu i utjehu na kršćanskom putu; s povjerenjem ti se utječemo zazivajući te slatkim naslovom Majke od Dobroga Lijeka. Otvori, o Marijo, svoje srce da možemo crpiti od punine tvoga milosrđa, podaj nam radost da osjetimo tvoju majčinsku skrb, ublaži naše patnje, podupri naše snage koje sustaju, brani nas od opasnosti za dušu i tijelo, zadobij nam od svoga Sina Isusa milosti koje trebamo, osobito ovu za koju te sada s pouzdanjem molimo...

Zdravo Marijo...

2. O Djevice moćna, Naša Gospo od Dobroga Lijeka, preomiljena kćeri Očeva, djevičanski stane i Majko Utjelovljene Riječi, preljubljena zaručnice Duha Svetoga koja si na svijet donijela vrhovni lijek, Isusa našeg Otkupitelja, te koja pridružena otajstvu otkupljenja nastavljaš surađivati u spasenju ljudi koji su ti povjereni kao djeca, svrni svoj sućutni pogled nad trpeće čovječanstvo, poslušaj naše vapaje, zadobij nam od Presvetoga Trojstva milost koju žarko prosimo u ovoj trodnevnici. Povjeri nas Srcu svoga Sina Isusa, vrhovnog lijeka svim našim zlima, i daj da ga uvijek možemo nasljedovati.

Zdravo Marijo...

3. O Marijo, kraljice anđela i svetih, majčinskom si skrbi izlazila ususret mnogim potrebama sv. Ivana iz Mate u djelu otkupa robova, k tebi se utječemo u opasnostima i protivštinama. Ti si naše utočište, naš dobar lijek; k tebi Majko svraćamo pogled, u tebe polažemo naše pouzdanje i naše ufanje! Kako si tijekom stoljeća štitila puk Božji, spasi ga i danas od opasnosti otpada od vjere i svakoga ropstva; oslobodi ga od njegovih neprijatelja, brani ga od brojnih progona. Pokaži i danas svoju majčinsku i moćnu zaštitu svima koji te zazivaju naslovom Majke od Dobroga Lijeka i zadobij nam od Presvetoga Trojstva, koje te ispunilo darovima i zaogrnulo ljepotom, milost koju ustrajno molimo...

Zdravo Marijo...

Antifona

Otvori svoje Srce svima, o Majko od Dobroga Lijeka, da svi crpe iz punine tvoje ljubavi i tvoga milosrđa: rob oslobođenje, bolestan zdravlje, žalostan utjehu, grješnik oproštenje, pravedan milost, anđeo radost.

Trojstvo te ispunilo milostima, o Djevice Presveta.
Zazivamo tvoj lijek i tvoju zaštitu.

Pomolimo se

Bože, naš Oče, koji si u svom planu ljubavi po Djevici Mariji donio lijek ljudskomu rodu, pomozi i nama, koji prosimo njenu majčinsku zaštitu, u svim našim potrebama i dopusti da prispijemo u vječnu radost u nebu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: amicidellacroce.altervista.org, lastellapolare.net

Slika: pdgposta.blogspot.com

Krunica Gospi od Dobroga Lijeka

Častimo te Kraljice neba i zemlje, ti si preljubljena kći Boga Svevišnjega, odabrana majka Utjelovljene Riječi, bezgrješna zaručnica Duha Svetoga, svetište Presvetoga Trojstva.

O Majko božanskog Otkupitelja koja pod imenom Naše Gospe od Dobroga Lijeka dolaziš u pomoć svima koji te zazivaju, proširi i nad nas svoju majčinsku zaštitu. O tebi, o draga majko, ovisimo kao što bespomoćna djeca ovise o svojoj dragoj i brižnoj zemaljskoj majci.

Zdravo Marijo...

O Gospo od Dobrog Lijeka, izvore nepogrješive pomoći, dopusti da u vrijeme naše potrebe crpimo iz tvoje riznice milosti sve što trebamo.

Dotakni srca grješnika da potraže pomirenje i oproštenje. Utješi žalosne i osamljene, pomozi siromasima i bespomoćnima, bolesnicima i patnicima. Neka ozdrave na tijelu i duši te ojačaju duhom, kako bi u strpljivom predanju i kršćanskoj jakosti izdržali svoje patnje.

Zdravo Marijo ...

Draga Gospo od Dobroga Lijeka, izvore nepogrješive pomoći, tvoje suosjećajno srce zna lijek za sve žalosti i jad koje susrećemo u životu. Pomozi nam svojim molitvama i zagovorom da pronađemo lijek za naše probleme i potrebe, osobito ... (spomeni nakanu).

Obećavamo ti, o preljubljena Majko, da ćemo se predati savršenijem kršćanskom životu, pažljivijem poštivanju Božjeg zakona, savjesnijem ispunjavanju obveza našega životnog staleža, i da ćemo težiti biti oruđa spasenja u ovom narušenom svijetu.

Draga Gospo od Dobroga Lijeka, budi uvijek uz nas i svojim nam zagovorom podaj da se radujemo tjelesnom zdravlju, duševnom miru te da rastemo u vjeri i ljubavi prema tvom Sinu Isusu.

Zdravo Marijo...

V. Moli za nas, Majko od Dobroga Lijeka
R. Da produbimo našu posvetu tvom Sinu i obnovimo svijet Njegovim Duhom.

Izvor: salvamiregina.it

Slika: cofrades.pasionensevilla.tv

Božansko milosrđe

U intervjuu biskupa Reya o predstojećoj konferenciji u Rimu kojoj je cilj promicanje važnosti liturgije u životu Crkve te liturgijskog nauka i primjera Benedikta XVI., spomenuo je kako u njegovoj dijecezi djeluje "jedna zajednica koja celebrira stariju liturgiju" te ima "misiju evangelizacije u četvrtima u kojima živi mnogo muslimana." Mislio je na Misionare božanskog milosrđa. 

Utemeljio ih je bivši član Petrova bratstva, F. Loiseau. Msgr. Rey za svoju je biskupiju tražio zajednicu klasičnog obreda koja bi istodobno bila otvorena suradnji s dijecezom. Nakon mnogo susreta i suradnje, 2005.  nastali su Misionari božanskog milosrđa. Biskup im je 2006. povjerio župu Sv. Franje Paulskog kao prvu personalnu župu u Francuskoj za vjernike odane Tradiciji (u ovom članku prema Wikipediji sam napisao da je prva bila 2007. u Bordeauxu). Tri glavna "stupa" družbe su: 1. biti svjedoci božanskog milosrđa, 2. klanjanje Isusu u Euharistiji- sveta misa se služi, kao i ostali sakramenti, u klasičnom obliku rimskog obreda i 3. nova evangelizacija, posebno među muslimanima jer se navedena župa nalazi u četvrti sa 75% muslimanskog stanovništva. Osim uobičajenog župnog apostolata (katekizam, sakramenti, obiteljski pastoral), družba organizira javne propovijedi i misije po ulicama da bi vratili one koji su se udaljili od Crkve ili nikada nisu čuli za Božju ljubav (za to vrijeme od vjernika traže da ih podupru euharistijskim klanjanjem i molitvom u župi), idu od vrata do vrata, čak po plažama, sudjeluju u festivalima evangelizacije, organiziraju javna bdijenja, procesije, molitve presvetog ružarija na ulici. S personalnom je župom povezana obnovljena Bratovština crnih pokornika kojoj je zadaća molitva za grješnike, pohodi bolesnima i pomoć u različitim crkvenim svečanostima.

Prema utemeljiteljevu mišljenju, dosadašnji međureligijski dijalog ne uzima dovoljno u obzir zahtjev za istinom, pa smatra da se treba vratiti takvom dijalogu koji traži istinu u pristojnoj raspravi. Vjeruju da svi ljudi imaju pravo upoznati Krista. S lokalnim inovjercima nastoje ostvariti prijateljske veze, ali i započeti otvoren i iskren dijalog- u kafićima, na ulici i drugdje- te im ukazuju na povijesne i doktrinarne zablude koje imaju glede Isusa, prorokâ, Presvetog Trojstva, Providnosti itd. Zbog okružja u kojem djeluju njihovi kandidati prolaze posebnu obuku u pitanjima islama i putuju u te zemlje kako bi upoznali kulturu svojih susjeda. Taj su apostolat stavili pod posebnu zaštitu bl. Karla od Foucaulda koji je bio svjedok Kristov u muslimanskom svijetu. On je uz sv. Faustinu Kowalsku zaštitinik Misionara božanskog milosrđa. 

Habit im omogućuje javnu prepoznatljivost da im svi koji traže Gospodina mogu izravno bilo gdje pristupiti. Sastoji se od jednostavne bijele reverende bez puceta opasane crnim platnenim pojasom, a ogrnuti su bijelim plaštem s kapuljačom, na prsima je raspelo. 

U hermeneutici kontinuiteta (za koju se pitamo je li došla svom kraju) utemeljitelj je gledao važan prinos duhovnom i doktrinarnom jedinstvu Crkve. Čvrsto je uvjeren u neophodnost klasičnog obreda za život Crkve i za misijsku obnovu. Tako Misionari božanskog milosrđa primjerom pokazuju kako plodna misijska, apostolska aktivnost i nova evangelizacija izviru iz povezanosti s Tradicijom i klasičnom svetom misom.

Prema: misericordedivine.fr, lanef.net, New Liturgical Movement
Slike: NLM (1, 2)

AMRG

Krist uskrsnu, aleluja!

Ad maiorem Resurgentis gloriam  ili Na veću slavu Uskrsloga, značenje je kratice AMRG iz grba Reda manjih regularnih klerika koji 2013. obilježavaju 450 godina od rođenja jednoga od svojih utemeljitelja, sv. Franje Caracciola. Spomenuto je geslo za red uzeto jer su dvojica od trojice osnivača zavjete položila na Bijelu nedjelju, 9. travnja 1589. 

Svetac je rođen u gradiću Santa Maria de Villa u Abruzzima i kršten imenom Askanije. Po majci je u rodu s Anđeoskim naučiteljem, sv. Tomom Akvinskim. Od djetinjstva se odlikovao pobožnim životom, a kad je u dvadeset i drugoj godini obolio od teške bolesti koja mu je izobličila lice, zavjetovao se da će ako ozdravi postati svećenikom. Po ozdravljenju je otišao u Napulj gdje je i primio svećenički red i priključio se pobožnom bratstvu koje je nastojalo oko spasa bolesnika, siromaha, zatvorenika i osuđenika na smrt.

Utemeljiteljem je postao "slučajno". Ivanu Augustinu Adornu sveti Ljudevit Bertran je prorekao je da će osnovati red koji će biti vrlo koristan svetoj Crkvi. Adorno se pismom obratio za pomoć Caracciolovu prezimenjaku Fabriciju, no pismo je zabunom dospjelo u Askanijeve ruke. Vidio je u tomu volju Božju i priključio se ovoj dvojici. Pravila su napisali u Camaldoliju, a odobrenje dobili od pape hrvatskih korijena Siksta V. Taj je papa, franjevac konventualac, po poniznosti i pokori bio sličan velikom papi dominikancu sv. Piju V. Poput njega je ispod lijepog papinskog ornata nosio, očima drugih skriven, grubi habit koji je grebao kožu (1). Prvotno su se htjeli nazvati Marijanskim klericima, kako se danas nazivaju u Njemačkoj, no Siksto V. im je dao ime Manjih regularnih klerika. Malenost se sastoji u tomu što su uz tri uobičajena preuzeli i zavjet odricanja od crkvenih časti. Adorno je ubrzo umro, a Askanije koji je na zavjetima uzeo ime Franjo po slavnom asiškom svecu, i protiv svoje volje morao je preuzeti vodstvo reda. Usprkos protivljenjima uspio je novi red proširiti i u Španjolsku jer ga je pretjecao glas o njegovoj svetosti. Poput svoga rođaka Anđeoskog naučitelja sačuvao je svetu čistoću, a žene koje su ga htjele navesti na pad, pridobio za Krista. Odjeća manjih regularnih klerika se sastoji od crnog talara opasana kožnatim pojasom i od ogrtača iste boje. O pojasu je krunica, znak Blažene Djevice Marije kojoj je red posvećen. Franjo je za sebe birao iznošenu odjeću svoje subraće, a spavao je na podu ili na drvenoj klupi, pokorama je dodao post o kruhu i vodi triput tjedno. Posjedovao je dar proroštva i pronicanja srdaca, uvijek je bio spreman poučiti druge svetoj vjeri, pa je dobio nadimak Lovac Duša. 

Po još jednoj odlici je bio sličan sv. Tomi Akvinskom; po ljubavi prema Presvetom Sakramentu. Odricao se sna i veći dio noći provodio u klanjanju Svetotajstvu. S tom je pobožnošću spojio razmatranje otajstava muke Isusove i tu metodu izložio u knjizi "Sedam postaja o muci Našeg Gospodina Isusa Krista". Glavna je karizma Reda manjih regularnih klerika kontinuirana molitva- budući da je pojedincu nemoguće, za svaku kući njihova reda postoji raspored da se koliko je moguće održava neprestano klanjanje pred Božjim veličanstvom. Zato se sv. Franjo često prilazuje s otvorenom knjigom na kojoj je na jednoj stranici ispisan njihov četvrti zavjet- odricanje od crkvenih časti, a na drugoj upravo oratio circularis continua.

Za vrijeme molitve u Gospinoj kućici u Loretu, bilo mu je objavljeno da mu se bliži smrt. Otputovao je u Agnone kod učenika svetog Filipa Nerija gdje ga je uhvatila vrućica. Pobožno je primio sakramente i preminuo 4. lipnja 1608., upravo uoči blagdana Presvetoga Tijela Kristova koje je toliko častio.  Na srcu su mu pronađene ispisane riječi iz Psalma 68: Zelus domus tuae comedit me (Izjela me revnost za dom tvoj). U strahu da njegov red ne zatraži relikviju svečeva srca, mjesni ju je svećenik, don F. de Bonis, sakrio negdje u crkvi Navještenja u Agnoneu i više nije pronađena.

Danas mu tijelo počiva u Napulju čiji je suzaštitnik. Blaženim ga je proglasio Klement XIV., a svetim Pio VII. Najljepša slika koja sažima sve bitne sastavnice njegove duhovnosti bila bi vjerojatno ova.

Krajem XVIII. st. manji samostanski klerici su imali tri pokrajine u Italiji i dvije u Španjolskoj s oko 700-800 članova. Revolucije, sekularizacija i konfiskacije su ih sveli na vrlo mali broj. Godine 2005. bilo ih je 86 od čega 44 svećenika. Osim svećeničkih obveza (sv. mise, propovijedi, duhovno vodstvo...) i djela milosrđa, posebno prema bolesnicima i zatvorenicima, danas je svaki član naizmjenično obvezan na jedan sat klanjanja pred Presvetim dnevno i na pokoru.

Bože, Ti si svetog Franju, utemeljitelja novog reda, odlikovao duhom molitve i ljubavlju prema pokori; daj slugama svojim da tako napreduju nasljedujući ga, da ustrajući u molitvi i podjarmljujući tijelo, zavrijede prispjeti nebeskoj slavi. Po Gospodinu.

Slika: padricaracciolini.org

SRCE

Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. (Mt 11, 29)

***

Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. (Iv 19, 33)

"Katkad bi vojnici nesretniku prikratili muke polomivši mu potkoljenice udarcem grede (crurifragium) tako da se više nije mogao podizati da udahne. Posebna 'pomoć' umirućem (coup de grâce, zapravo ustanovljenje smrti) bilo je probadanje prsnoga koša kratkim kopljem, kosim ubodom kroz četvrti ili peti desni međurebreni prostor tako da je vrh koplja kroz desno plućno krilo dopro do desne srčane pretklijetke. U rimskoj je vojsci bilo vojnika dobro uvježbanih za obavljanje toga posla. Za nagradu su smjeli međusobno podijeliti imovinu pogubljenoga.

[...]

Kako izvješćuje Ivan (19, 26. 35), očevidac podno križa, Židovi nisu željeli da raspeti ostanu na križu do subote, kad je bio veliki židovski blagdan Pasha te su im s Pilatovim dopuštenjem htjeli prebiti golijeni da im ubrzaju smrt. To su učinili obama razbojnicima, ali „kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda” (Ivan 19, 33-34). Iz rečenoga o Isusovu umiranju na križu može se zaključiti da je nakon uboda u desnu stranu prsnoga koša najprije potekla tekućina pleuralnoga i perikardijalnoga izlijeva, kojoj se pridružila krv kad je vrh koplja proboo srce." (Izvor: sion.hr )

Prvi himan na čast Presvetom Srcu Isusovu, Summi Regis Cor, aveto (1, 2), spjevao je sv. Herman Josip, premonstrat. Na hrvatski ga je preveo p. M. Pavelić, SI i nalazi se na više mjesta na internetu, ali manjka jedna kitica koja počinje riječima Mij, o Srce milovano, a niti strofe nisu dobro raspoređene. Prenosim cijeli himan spomenutog prijevoda. Prisjetite se na današnji dan i skrivenih sestara Žrtava Božanskog Srca (3, 4, 5), Sestara Predragocjene Krvi iz Schellenberga (6, 7) i Klanjateljica Kraljevskog Srca Isusa Krista Velikog Svećenika (8).

Zdravo, Srce Kralja Boga!
Primi poklik srca moga.
Tebe grlim srcem cijelim,
Razgovarat s tobom želim,
Ti nadahni govor moj.
Kakva ljubav gonila te,
Kakva muka mučila te,
Kadno sebe posve stràti,
Da se možeš nama dati,
Otet smrti narod svoj!

O koliko gorka, bóna,
Nemilosna smrt bi ona,
Što sred samog hrama sveta,
U kom živ je Život svijeta,
Krenu na te zubom zlim!
Smrti ove užas cio,
Koji za me tebe mlio,
Nek mi srce k tebi vuče,
Da za tebe ono tuče;
Više od sveg o tom snim.

Mij, o Srce milovano,
Moje srce izvarano,
Otvrdnulo u taštini;
Pobožnim ga zdušnim čini,
Tjeraj od njeg ružni hlad.
U dubine srcu momu
Prestupnomu, krivičnomu
Spusti ti se, ondje plani,
Ljubavlju mi srce rani
Budeć u njem sveti glad.

Poput ruže razvij krunu
Mirisnoga daha punu,
S mojim srcem sebe združi,
Utješi ga i rastuži:
Što je patnja uz tvoj žar?!
Nad kim ljubav ima vladu,
Ne zna truda taj u radu,
Ne može se on uspregnut,
Ljubav svoju mjerom stegnut;
Svaka smrt za nj ima čar.

Slatko Srce, molim glasno,
Ti si meni milje krasno,
K srdcu mojem ti dohrli,
Da te ljubi, da te grli
Vjerno ti se predajuć.
Daj, da tvojim žarom bije,
Da u tromom snu ne gnjije;
Daj da k tebi plačuć viče,
Tebe časti, tebi kliče
Vazda te uživajuć.

Ružo Srca, razvij krunu
Mirisnoga čara punu,
Širi ti se, blâgo búdi
Srce moje, da iz grudi
S čežnjom k tebi pògleda.
Vij mi srce k svom, o Kriste,
Tisni u nj mi rane iste:
Bit će ono slika tvoga,
Kad probodu potpuno ga
Strijele ljutih uvredâ.

U prsi ga svoje metni,
Da ti bude susjed sretni;
U radostnoj da žalòsti,
U prelijepoj skrušenosti
Živi, na se nè misleć.
Isuse, o Bože živi,
Molbi toj se ne protivi,
Tebe slijedit srce žudi,
Stan i odmor ti mu budi,
Iz Srca mu ne daj već!

Izvor: Crkveni himni, Zagreb, 1945.

Slika: L. G. Arroyave/missatridentinaemportugal.blogspot.com