Blizanci- nauk i pastoral

Prefekt Papinskog doma dao je intervju za Christ und Welt, prilog Die Zeita. Sažetak se može pronaći na QVC.

"Vatikan ovoga oblačnoga siječanjskog popodneva djeluje kao napušten. Papa Franjo je, naime, na putu. Kurijalni nadbiskup G. Gänswein (58), prefekt Papinskog doma, došao je u crnom talaru. Upravo je u Vatikanskim vrtovima s papom u miru Benediktom XVI. izmolio krunicu. Zajedno s njim i s četiri pomoćnice Gänswein živi u samostanu 'Mater Ecclesiae' u sjeni Petrove bazilike. Gänswein nas vodi opustjele prostorije Prefekture. U Papinoj izočnosti je svojim pomoćnicima dao slobodno. 'Kao priznanje', kaže. U njegovoj se radnoj sobi s pogledom na Trg sv. Petra vidi prepun radni stol i neraspakirane kutije od preseljavanja. Intervju se odvijao u sjajnoj dvorani za primanja. Monsinjor je bio dobro raspoložen i prije razgovora je još jedanput upalio adventski vijenac.

- Pred Božić se papa Franjo svojim govorom o 15 bolesti Rimske kurije pobrinuo za senzaciju. Vi ste sjedili odmah pored Pape. Kad ste prestali brojiti?

Kao prefekt Papinskog doma na takvim događajima uvijek sjedim desno od Pape. Kao i uvijek, imao sam kopiju govora u svom fasciklu, ali nisam ga imao vremena pročitati. Kad je počelo nabrajanje bolesti, pomislio sam: 'Sad će biti napeto'- i bilo je sve napetije. Brojio sam do devete bolesti...

- Što Vam je prolazilo mislima?

Papa, normalno, božićno primanje za Kuriju koristi da se osvrne na proteklu godinu, kao i da baci pogled na nadolazeću. Ovoga je puta bilo drugačije. Papa Franjo je radije odlučio kardinalima i biskupima- među njima i nekima u miru- staviti pred oči zrcalo savjesti.

- Jeste li se osjećali prozvanim?

Dakako da sam se pitao: Na koji se način to tebe tiče? Koja je bolest tebe inficirala? Što ti moraš popraviti? Na jednom sam mjestu morao razmisliti o svojima mnogobrojnim kutijama za seljenje. 

- Mislite li na anegdotu o selidbi isusovca koji je imao mnogo stvari? Franjo je rekao da su selidbe znak 'bolesti gomilanja'.

Točno. Od iseljenja iz Apostolske palače nakon odreknuća pape Benedikta u veljači 2013., nemalo mojih stvari još leži u kutijama u jednom spremištu. No, ne mogu u njima prepoznati nikakvu indiciju bolesti.

- Što je Franjo namjeravao tom vrstom bičevanja? To bi moglo djelovati demotivirajuće.

To su pitanje postavili i mnogi moji kolege. Papa Franjo je u službi već dvije godine i u međuvremenu je dobro upoznao Kuriju. Očito je držao potrebnim jasno progovoriti i uputiti na ispit savjesti.

- Kakve su bile reakcije?

Za medije je to, naravno, bila poslastica. Već sam tijekom govora vidio naslove: 'Papa bičuje kurijalne prelate'; 'Papa suradnicima čita bukvicu'! Prema van je, nažalost, nastao dojam da postoji jaz između Pape i Kurije. Taj dojam vara, nije utemeljen u stvarnosti. No, govor je doveo vodu na taj mlin.

- Je li govor bio interno kritiziran?

Reakcije su išle od iznenađenja do šoka i nerazumijevanja.

- Možda se s Franjom Kurija mora prilagoditi na trajne duhovne vježbe? 

Na to se odavno prilagodila. Papa Franjo ne krije svoju duhovnu formaciju. On je isusovac, posve obilježen duhovnošću utemeljitelja svoga reda, sv. Ignacija Loyolskog. 

- Kako Vi doživljavate Franju dvije godine nakon njegova izbora?

Papa Franjo je čovjek koji je od samoga početka jasno dao do znanja da se na drugačiji način dotiče stvari koje vidi drugačije. To vrijedi za izbor njegova stana, automobila koji vozi, za cijelu proceduru audijencija općenito i za protokol posebice. U početku je trebalo sposobnosti na prilagodbu i izvjesna mjera fleksibilnosti, no u međuvremenu je to postala svakodnevica. Sveti Otac je čovjek izvanredne kreativnosti i latinskoameričkoga poleta.

- Pa ipak, mnogi pitaju kamo sve to vodi.

Tko pozorno sluša Papine riječi, prepoznaje u njima jasnu poruku. Usprkos tomu, uvijek iznova izranja pitanje: Kamo to Franjo želi odvesti Crkvu, koji je njegov cilj?

- Prije godinu dana ste rekli: 'Još čekamo na sadržajne smjernice'. Mogu li se one sada prepoznati?

Da, puno jasnije, nego prije godinu dana. Sjetite se Apostolskog pisma 'Evangelii gaudium'. U njemu je izložio kompas svoga pontifikata. K tomu, tijekom svoga pontifikata je objavio važne dokumente i održao značajne govore, kao onaj u Strasbourgu pred Europskim parlamentom i Vijećem Europe. Oris je postao jasniji i stavljeni su jasni naglasci.

- Koji?

Najvažniji naglasak je misija, evangelizacija. Taj se aspekt provalači poput crvene niti. Nikakvo unutarcrkveno gledanje u vlastiti pupak, nikakva autoreferencijalnost, nego iznositi evanđelje u svijet. To je deviza.

- Imate li razumijevanja za F. Georgea, umirovljenog nadbiskupa Chicaga, koji je iznio kritiku da su Papine riječi katkad ambivalentne?

Zapravo, bilo je slučajeva u kojima je vatikanski glasnogovornik morao intervenirati nakon određenih publikacija da bi pojasnio stvari. Ispravci su potrebni onda kad određene izjave dovode do nerazumijevanja i kad ih mogu posvojiti određene strane. 

- Drži li Franjo medije bolje od svog prethodnika Benedikta?

Franjo se s medijima ophodi ofanzivno. Koristi ih intenzivno i izravno.

- I umješnije?

Da, koristi ih vrlo vješto.

- Tko su zapravo njegovi najuži savjetodavci?

To pitanje uvijek iznova kola. Ne znam.

- Sinodama o dušobrižništvu obitelji prošle i nadolazeće jeseni, Franjo je postavio težišnu točku. Posebno pitanje pripuštanja k pričesti razvednih koji su se ponovo vjenčali, izaziva razilaženje u mišljenjima. Neki imaju dojam da Franjo više polaže na dušobrižništvo, nego na nauk...

Ne dijelim taj dojam. Tu se umjetno konstruira kontrast koji ne postoji. Papa je vrhovni jamac i čuvar crkvenog nauka te istodobno vrhovni pastir, vrhovni dušobrižnik. Nauk i dušobrižništvo nisu protivnici, nego blizanci.

- Jesu li vladajući i umirovljeni papa kod pitanja o razvednima koji su ponovo vjenčani suprotnih shvaćanja?

Ne znam za učiteljske izjave pape Franje koje su protivne shvaćanju njegova predšasnika. To bi također bilo apsurdno. Jedna je stvar jasnije naglasiti pastoralne napore, jer to zahtijeva situacija. Druga je poduzeti promjenu u nauku. Dušobrižnički mogu osjetljivo, dosljedno i savjesno djelovati samo onda kad to činim na temelju punoga katoličkog nauka. Supstancija sakramenata nije ostavljena na slobodno raspolaganje duhovnih pastirah, nego određena od Gospodara Crkve. To također i upravo vrijedi za sakrament ženidbe.

- Je li bilo posjeta nekih kardinala Benediktu tijekom Sinode sa zamolbom da intervenira za spas dogme?

Takvog posjeta nije bilo. Navodna intervencija pape u miru je čista izmišljotina.

- Kako Benedikt reagira na pokušaje tradicionalističkih krugova da u njemu pronađu protupapu?

Nisu to pokušali tradicionalistički krugovi, nego predstavnici branše teologije i neki novinari. Govoriti o kakvom protupapi je jednostavno glupo, ali i neodgovorno. To ide u smjeru bogoslovnog podmetanja požara.

- Nedavno je bilo uzbuđenja oko jednog priloga koji se pojavio u nedavnom novom četvrtom svesku Sabranih djela J. Ratzingera. Auktor je promijenio neke zaključke o temi razvedenih koji su ponovo civilno vjenčani u smislu strožijega stava. Je li se Benedikt time htio umiješati u sinodalnu debatu?

Nipošto. Prerada navedenog članka iz 1972. bila je gotova daleko prije Sinode i poslana izdavaču. Treba podsjetiti da svaki auktor ima pravo na zahvate u svojim spisima. Svatko upućen zna da papa Benedikt ne dijeli zaključke toga priloga najkasnije od 1981. godine, što je više od 30 godina! Kao prefekt Kongregacije za nauk vjere to je jasno izrazio u različitim izjavama.

- Vrijeme objave novog izdanja u vrijeme Sinode bilo je tada sve drugo negoli sretno...

Četvrti svezak Sabranih djela u kojem je članak tiskan trebao se pojaviti još 2013. Objavljivanje se zbog izdavačevih razloga oduljilo i uslijedilo je tek 2014. To da će se u to vrijeme održavati sinoda o obitelji, apsolutno se nije moglo predvidjeti kod planiranja objavljivanja pojedinih svezaka. Iza toga se ne krije nikakva strateška namjera.

- Benedikt XVI. je nakon svoga odreknuća obećao da će živjeti 'skriven od svijeta'. No, uvijek se iznova pojavljuje. Zašto?

Kad je nazočan na različitim važnim crkvenim događajima, to je stoga što ga osobno poziva papa Franjo; tako je sudjelovao na Konzistoriju prošle veljače, kanonizaciji Ivana Pavla II. i Ivana XXIII. u travnju te beatifikaciji Pavla VI. u listopadu. K tomu, napisao je pozdravnu riječ za povodom davanja njegova imena 'Auditoriumu Maximumu' Papinskog sveučilišta Urbaniana u Rimu. Papa Benedikt je tamo bio i pozvan, ali nije otišao.

- U tom pozdravu koji ste Vi pročitali u njegovo ime, svakako je dao jasne bogoslovne izjave. 'Odricanje od istine je smrt za vjeru', napisao je. 

Pozdravna riječ je bila dojmljiv prilog temi 'Istina i misija'. Mogla se čuti igla da pada, takva je tišina bila tijekom čitanja u prepunom auditoriju. Po sadržaju je to bio bogoslovni klasik. Papu Franju se vrlo dojmio tekst koji mu je Benedikt najprije poslao, i zahvalio mu je na njemu.

- Govori li Benedikt katkad o svom odreknuću? Je li mu laknulo?

On je u miru sa samim sobom i uvjeren je da je odluka bila ispravna i potrebna. To je bila odluka savjesti do koje je došao kroz molitvu i patnju, i u tomu svaki čovjek stoji sâm pred Bogom.

- Vi ste se borili s Benediktovim povijesnim odstupom u veljači 2013. Kako danas razmišljate o tom koraku?

Istina je da mi je odluka zadala truda. Nije mi lako palo prihvatiti je iznutra. Morao sam se boriti da s tim završim. U međuvremenu je borba odavno prošla. 

- Prisegli ste vjernost Benediktu do smrti. To onda znači također da ćete do tada ostati na njegovoj strani, dakle u Vatikanu?

Na dan izbora za papu, obećao sam mu biti na pomoć 'in vita et in morte'. Naravno da tada nisam računao s odreknućem. No, obećanje vrijedi i zadržava vrijednost.

- Biskupi trebaju biti pastiri. Osjećate li se kao nadbiskup u Rimskoj kuriji katkad kao pastir bez stada?

Da, katkada. Međutim, dobivam sve više poziva za svete potvrde, jubilejske mise i druga bogoslužja. Do sada sam na to reagirao upravo defanzivno i samo rijetko pristajao. To sam u zadnje vrijeme promijenio. Izravan dodir s vjernicima je vrlo važan. Stoga, kad god je to moguće i spojivo s mojim službenim dužnostima, preuzimam pastoralne zadaće. To je i dobro i nužno. Osim toga, to je i najbolji lijek protiv jedne kurijalne bolesti koju je naveo papa Franjo: opasnosti da se postane birokrat."

Izvor: Christ und Welt/In Caelo et in Terra

Slika: Gloria.tv

U gornjem se intervjuu često spominje govor pape Franje Rimskoj kuriji od prošle godine. Evo kako ga je doživio auktor bloga Geistbraus koji često ima vrlo duhovita opažanja. 

"Papa se, kao što je općepoznato, opet morao profilirati na račun Kurije, ispljuskati svoju rimsku subraću i navesti 15 bolesti od kojih visoka gospoda boluju. Da Papinu misao još bolje razumijemo, svakoj sam bolesti dodao kratko tumačenje.

1. Bolest držati se besmrtnima i nezamjenjivima

'Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.' To je bolest onih koji su se pretvorili u gospodare i osjećaju da su iznad svih, a ne u službi svih. Ta je bolest 'često posljedica patologije moći, 'kompleksa izabranih', narcizma'.

Što je to?

Neki se ljudi osjećaju kao gospodari iznad dobra i zla, pokušavaju se uzdići iznad svoje subraće te ih koriti i ogoliti pred cijelim svijetom. Jedini čovjek na svijetu kojega jedan takav ne kritizira je obično on sâm.

2. Bolest ekscesivnog djelovanja

Papa je tu bolest nazvao 'martaizam', bolest onih koji se poput Marte predaju radu i neizbježno napuštaju 'bolje': sjediti do nogu Isusovih.

Što je to?

Martaizam nosi ime po Gostinjcu svete Marte. Nekim se ljudima ne sviđa Apostolska palača i rastjeruju desetke ljudi naokolo da im naprave komforniji stan.

3. Bolest 'mentalne i duhovne okamenjenosti'

To je bolest onih 'koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju 'strojevi koji obavljaju radnje', a ne Božji ljudi, nesposobni plakati s onima koji plaču, i radovati se s onima koji se raduju'.'

Što je to?

Ta bolest pogađa ljude koji su se desetljećima vezali uz određenu teologiju i sve što joj ne odgovara slijepo diskvalificiraju pripisivanjem različitih krivovjerja (npr. 'pelagijanizam', 'misticizam', 'kvijetizam').

4. Bolest ekscesivnog planiranja

Radi se o bolesti kad jedan apostol sve posve točno planira i misli da tako stvari učinkovito pokreće dalje, ali postaje zapravo knjigovođa ili porezni savjetnik. Stoga je, doduše, potrebno sve dobro pripremiti, ali nikada pasti u iskušenje da želimo upravljati slobodom Duha Svetoga.

Što je to?

Ljudi koji pate od te bolesti, primjerice, već unaprijed znaju kakav treba biti rezultat jedne sinode. Ako Duh Sveti drugačije puše, odbačene točke se ipak preuzmu u zaključni izvještaj.

5. Bolest loše koordinacije

To je bolest onih koji međusobno gube zajedništvo. Tako tijelo gubi svoju harmoničnu funkcionalnost s rezultatom da orkestar proizvodi još samo buku, jer članovi zajednice ne surađuju.

Što je to?

Ima ljudi koji za stolom za doručak redovito siju pomutnju jer su im izjave proturječne ili zbunjujuće.

6. Bolest 'duhovnog Alzheimera'

'Duhovni Alzheimer' je napredujući pad duhovnih sposobnosti, što u ljudima uzrokuje veliki hendikep, jer tako živi u apsolutnoj ovisnosti o svojim često umišljenim predodžbama.

Što je to?

To pogađa ljude koji ne vide evanđelje u njegovoj cjelovitosti, nego Gospodinovu Radosnu vijest reduciraju na određene omiljene pojmove (npr. 'siromašni').

7. Bolest suparništva i taštine

'Kada privid, boje ruha i znaci časti postanu prvi cilj života... To je bolest koja čini da postanemo lažni muškarci i žene te živimo lažni 'misticizam' i lažni 'kvijetizam''.

Što je to?

Neki ljudi najveću vrijednost polažu na to kako ih drugi vide. Nikakav vanjski tračak ne smije ići protiv njihove slike koju su stvorili o sebi (npr. 'nekonvencionalni', 'skromni').

8. Bolest egzistencijalne šizofrenije

To je za Franju bolest onih koji vode dvostruki život, 'plod licemjerja koji je tipičan za mediokritete i progresivnu duhovnu prazninu koju akademske diplome i naslovi ne mogu ispuniti'. Ta bolest pogađa one koji često zapuštaju pastoralnu službu, ograničavaju se na ono birokratsko i tako gube kontakt sa stvarnošću, s konkretnim čovjekom. Tako stvaraju svoj paralelni svijet u kojem odlažu sve ono čemu sa strogošću uče druge te vode tajan i često aljkav život.

Što je to?

Neki se ljudi gube u birokraciji tako što sastavljaju osmeročlane ili deveteročlane gremije ili angažiraju skupe poslovne savjetnike.

9. Bolest naklapanja i tračanja

Od te bolesti ljudi postaju sijači razdora kako to čini Sotona, i često 'hladnokrvni ubojice' dobroga glasa subraće i kolega. Radi se o bolesti kukavica kojima nedostaje hrabrosti razgovarati oči u oči, pa tako to rade iza tuđih leđa: 'Čuvajmo se terorizma naklapanja!'

Što je to?

Ova bolest pogađa ljude koji loše govore o onima koji su za njih izmolili otprilike tri tisuće krunica, ili također o onima koje i ne poznaju. Ti ljudi vrlo brzo sude i svoj sud ne naviještaju u privatnim razgovorima, nego pred sabranim mikrofonima svjetskoga novinstva.

10. Bolest pobožanstvenja glavara

Bolest onih koji se dodvoravaju glavarima i postaju žrtve karijerizma i oportunizma. Ti ljudi svoju službu žive samo s mislima na svoju korist, inspirirani 'vlastitim fatalnim egoizmom'. Ta bolest može zahvatiti i glavare kad se ti 'dodvoravaju nekim svojim suradnicima da postignu njihovu podložnost, vjernost i psihološku ovisnost. Konačni je rezultat, pak, njihovo stvarno sudioništvo'.

Što je to?

Neki glavari proizvoljnim dekretima iz službe uklanjaju sve suradnike koji nisu na njihovoj liniji ili se ne drže tiho kao bubice. Tako sami sebe plijene od svakoga kritičnoga glasa u svojoj okolini i proizvode klimu straha i nesigurnosti.

11. Bolest ravnodušnosti prema drugima

To je bolest onih koji misle samo na sebe te gube iskrenosti i toplinu međuljudskih odnosa. Tako ljubomor i navodna lukavost vode do toga da se osjeća radost kad se vidi da drugi pada, umjesto da mu se pomogne pri ustajanju.

Što je to?

Ta se bolest zove također maltaizam. Zbog te navodne lukavosti oboljeloga protivnici padaju, bivaju odbačeni do Malte i tamo budu prepušteni samima sebi.

12. Bolest 'lica kao na pokopu'

Riječ je o bolesti onih koji misle da je dovoljno imati žaloban i potišten, prema drugima strog izraz lica s rigidnošću i arogancijom. Zapravo su 'teatralna strogost i sterilni pesimizam počesto simptomi straha i manjka samopouzdanja'. Apostol se mora trsiti da bude uljudan, veseo, oduševljen i radostan te da to predaje drugima. Franjo je također samoironični i duhovito potaknuo: 'Kako dobro dođe jedna doza zdravog humora!'.

Što je to?

Postoji usporedna slika te bolesti koja se očituje u napadnom dugotrajnom cerenju i trajnoj neobuzdanosti, sve to jednako velikoj rigidnosti i aroganciji.

13. Bolest gomilanja materijalnih dobara

Bolest je to apostola koji pokušava ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu tako što zgrće materijalna dobra- 'ne iz potrebe, nego samo da se osjeća sigurnim'.

Što je to?

Onaj tko svoje srce veže uz materijalna dobra, askezu opisuje kao loš bič, a euharistijski post kao 'težak križ' jer se neće za volju svom Otkupitelju odreći svjetovnih užitaka.

14. Bolest zatvorenih krugova i pripadnosti grupicama

Ova bolest nastaje kad pripadnost grupici postane jačom od pripadnosti Tijelu, odnosno Kristu samomu. Vremenom se bolest razvije u rak i zarobi tijelo.

Što je to?

Takvi ljudi ne održavaju nikakve odnose s pelagijancima i ostalim prljavcima.

15. Bolest svjetovnoga profita, egzibicionizam

Zadnja bolest nastaje kad apostol svoju službu pretvara u moć, a moć u robu kako bi postigao svjetovne dobitke ili više moći. Bolest je to onih koji nezasitno teže umnažanju svoje moći te su kadri u tu svrhu klevetati i druge diskreditirati, 'čak po novinama i časopisima. Dakako, sve kako bi pokazali da su sposobniji od ostalih'. Ta je bolest vrlo škodljiva za tijelo jer dovodi ljude do opravdavanja svakog sredstva da se postigne cilj, 'često u ime pravednosti i transparentnosti'. 

Što je to?

Nekim se ljudima sviđa kad ih svjetovni mediji slave zato što svoju braću javno diskreditiraju. Čak se ne ustručavaju od toga da ljude pred cjelokupnom javnošću opisuju kao 'bolesne' ili kao 'rak-ranu' ako im zbog toga s periferije dolazi pohvala. Ta je bolest za tijelo vrlo štetna, neki je drže smrtonosnom bolešću. No, Gospodin neće dopustiti da paklena vrata nadvladaju njegovu Crkvu!"

Izvor: Geistbraus

Deſponſatio eſt hodie BMV

Kardinal Burke je 10. siječnja 2015. služio zavjetnu misu Zaruka Djevičinih u Bazilici sv. Nikole in Carcere u Rimu. Misa je bila celebrirana u vrijeme održavanja konferencije Bratovštine katoličkog klera. Svoju je propovijed ustupio blogu New Liturgical Movement koji ju je objavio povodom današnjega blagdana koji se poklapa s kardinalovim imendanom. Izmolimo nešto za njega.

"Celebrirajući zavjetnu misu Zaruka Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom, iznova razmatramo veliko otajstvo Božje neizmjerne i neprestane ljubavi prema nama. U kratkom opisu iz evanđelja po Mateju vidimo kako je Bog providio da se njegov jedinorođeni Sin utjelovi u neoskvrnjenoj utrobi Djevice Marije te u isto vrijeme, po svom utjelovljenju, postane dio obitelji Josipa i Marije. Drugim riječima, premda su se sveti Josip i Blažena Djevica Marija vjenčali prije djevičanskog začeća Sina Božjega u Marijinoj utrobi, oni su to učinili s punim poštovanjem prema Marijinoj posveti svoga djevičanstva Bogu od njene mladosti, prikazanju Bogu svoga posvećenog djevičanstva. Dakle, sveti Josip je oženio Mariju s nakanom da po njihovu braku počasti njeno posvećeno djevičanstvo. 

Iz teksta evanđelja po Mateju, jasno je da je Marija već bila udana za svetog Josipa u vrijeme Navještenja, no da je sveti Josip još nije bio doveo u svoju kuću. Zato je, čuvši za njenu trudnoću, sveti Josip iz pristojnosti mišljao da je napusti na što diskretniji mogući način. Da bude jasno, riječ 'betrothed' ne treba shvatiti 'engaged', nego kao 'espoused' ili 'married', kao što je jasno iz jezika ostatka teksta. 

Ovdje je važno podsjetiti na židovski obred vjenčanja koji su Djevica Marija i sveti Josip kao pobožni Židovi pažljivo opsluživali. Obred se sastojao od dvije faze: prve, kojom je brak bio sklopljen i koji je uistinu dvije strane učinio mužem i ženom, te druge faze kojom je brak bio izvršen dovođenjem žene u kuću njezina muža. U svojoj Apostolskoj pobudnici 'Otkupiteljev Čuvar', papa Ivan Pavao II. ovim je riječima opisao opsluživanje židovske bračne prakse kod Djevice Marije i svetog Josipa:

'Prema židovskom običaju, brak se sklapao u dva koraka: najprije se slavila zakonska ženidba, pravi brak, a zatim je, i to nakon izvjesnog razdoblja, muž dovodio ženu u svoju kuću. Prema tomu, Josip je već bio muž Marijin i prije nego što je s njom živio.'

Marija je doista supruga svetog Josipa i prema tomu, Božansko Dijete začeto u njenoj utrobi osjenjenjem Duha Svetoga, član je obitelji Josipa i Marije te uživa bogomaterinstvo Djevice Marije i poočinstvo ili zaštitu svetog Josipa.

Otac R. Laurentin, referirajući se na Marijinu odluku od njene mladosti da 'ne pripada nijednom čovjeku, nego samo Bogu', ovako opisuje njeno bračno stanje u vrijeme Navještenja:

'Biblija ne prevodi egzaktno 'engaged' jer je Marija stvarno vjenčana za Josipa u skladu s dvije faze hebrejskoga braka: pristanka (qidushin) prije Navještenja i druge faze, uvođenja u kuću muževu (nissuin), u skladu s Josipovom suglasnošću s djevičanskim brakom (nekonzumiranim). ['Marie, source directe de l’Évangile de l’Enfance']

Otac Laurentin nastavlja da bi objasnio kako je Marija zbog svoga statusa žene u djevičanskom braku vjerovala da se bila odrekla mogućnosti da bude Mesijina majka. U skladu s tim, kod Navještenja je pitala arkanđela Gabrijela: 'Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?'. Arkanđeo tada objašnjava da je upravo njeno djevičanstvo to koje ju je pripravilo da bude Majka Božja. Osvrćući se na njen zavjet djevičanstva, otac Laurentin piše:

'Naprotiv, ovaj je zavjet bio jedino sredstvo za postizanje te jedinstvene povlastice. Takvi su paradoksi Svevišnjega. Zatim prima odgovor koji sve objašnjava i čini novim.' [isto]

Crkva je, zapravo, u tekstu o Božjoj vječnoj mudrosti iz knjige Izreka vidjela sliku Djevice Marije koju je Bog izabrao otpočetka da bude Majka Otkupiteljeva: 'GOSPODIN me stvori kao počelo svoga djela,/ kao najraniji od svojih čina'. [Izr 8, 22] Nadahnuti nas tekst povlači u dublju refleksiju o Marijinu braku s Josipom i o njenom bogomaterinstvu u veliko otajstvo vjere, otajstvo našega vječnog spasenja. Tražeći njegov dublji smisao, shvaćamo istinu zadnjeg stiha:

'Jer tko nalazi mene, nalazi život/ i stječe milost od GOSPODINA./ A tko se ogriješi o mene, udi/ svojoj duši:/ svi koji mene mrze ljube smrt.' [Izr 8, 35-36]

Razmatrajući brak Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom, vidimo kako na samom početku djela spasenja Bog Otac preuzima skrb da začeće Njegova jedinorođenoga Sina u našem ljudskom tijelu bude djevičansko, kakvo doista i mora biti, ali istodobno, potpuno legitimno, takvo da potpuno očituje istinu, ljepotu i dobrotu Božju. Bog Sin je djevičanski začet u utrobi Marije, žene Josipove. Evanđelje po Mateju je posebno obilježeno pozornošću prema pravnoj naravi naše vjere i njenoj praksi, predstavljajući Krista kao novog Mojsija, novog zakonodavca, posebice u Govoru na gori. Nezamislivo je da Bog Sin kod svoga utjelovljenja ne bi potpuno poštivao, da ne bi čak i usavršio, i djevičanstvo Blažene Djevice Marije i svetost njena braka sa svetim Josipom.

Točno razumijevanje bračnoga stanja svetog Josipa i Blažene Djevice Marije važno je zbog potpunijeg znanja i ljubavi prema otajstvu vjere, ali važno je također da se izbjegne konfuzija i zabluda koje su danas uobičajene. Osvrt na tu ozbiljnu situaciju se nalazi u revidiranom izdanju knjige o. J. A. Hardona, 'Basic Catholic Catechism Course'. Bit će od koristi dijelom citirati kako se bavi ovom temom:

'Činjenica da je Isus bio djevičanski začet i rođen nakon vjenčanja Marije i Josipa, znači da je Isus bio začet i rođen u braku. To je protivno onomu što mnogi, čak i svećenici, u današnje vrijeme govore, naime, da je Isus rođen izvan braka, poput djeteta tolikih neudanih žena danas, te da to nije 'abnormalna' situacija. Trudna, neudana žena, je prema njima navodno u istoj situaciji kao Marija, za koju tvrde da je također bila neudana u vrijeme kad je začela Isusa. To je pogrješno: to je doista vrlo ozbiljna neistina jer narušava svetost braka i razlog za tu svetost. Branitelji te pozicije tvrde da je Isus bio začet nakon što su Marija i Josip bili zaručeni, ali ne i vjenčani.' [J. A. Hardon, 'Basic Catholic Catechism Course, Manual', revidirano izdanje, izdavač: R. L. kard. Burke]

Gore opisanu krivu poziciju ne drže samo oni koji se svjesno ne slažu s trajnim naukom Crkve, nego i mnogi pojedinci koji su loše katehizirani pa zato padaju kao plijen takvog lažnog nauka. 

Važnost jasnoće glede braka Blažene Djevice Marije i svetog Josipa također je vrlo bitna zbog diskusije o braku koju je u današnje vrijeme poduzela Sinoda biskupa. Dok je Sinoda biskupa pozvana uzdići ljepotu braka kako ga je Bog otpočetka ustanovio, postoji snažan pokušaj uvođenja diskusije o tzv. 'pozitivnim elementima' u suložništvu muškarca i žene, kao supruga i supruge, bez obzira na sakrament svete ženidbe. U braku Marije i Josipa na najizvrsniji način vidimo ljepotu braka koji je Bog ustanovio kod stvaranja i obnovio njegovu izvornu savršenost po Bogu Sinu utjelovljenom za otkupljenje. Razmatrajući brak Marije i Josipa potpunije i istinskije shvaćamo riječi Krista samoga kad su ga farizeji kušali glede istine o nerazrješivosti braka: 

'Zar niste čitali: Stvoritelj od početka 'muško i žensko stvori ih' i reče: 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo'? Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.' [Mt 19 4-6]

Kristov nauk o svetoj ženidbi blista posebnim sjajem u braku Njegove Majke Marije i njegova poočima Josipa. 

Svjedočimo velikoj pobjedi križa, velikom djelu Boga Sina koji je uzeo našu ljudsku narav u neoskvrnjenoj utrobi Djevice Marije. Krist sada sakramentalno prinosi kalvarijsku Žrtvu. Daje nam neusporedivi plod svoje Žrtve: svoje Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo. Daje nam nebeski lijek i hranu kojima pobjeđujemo grijeh u našim životima i živimo u istinskoj slobodi iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Neka nas naše razmatranje otajstva vjere u braku Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom nadahne da naučavamo, slavimo i živimo istinu o svetoj ženidbi kako ju je Bog ustanovio otpočetka i otkupio je po Njegovoj spasonosnoj muci, smrti i uskrsnuću. Tražimo uvijek u euharistijskom otajstvu milost da tako naučavamo, tako slavimo i tako živimo.

R. L. kard. Burke"

Izvor: New Liturgical Movement

Slike: WIKIMEDIA COMMONS, Parish of Bl. J. H. Newman/NLM (1, 2)

Poželjni i nepoželjni

Prošle godine smo vidjeli kako je klosternojburški prepošt augustinskih redokanonika zatvorio vrata jedne svoje crkve kard. Burkeu. Nisu, međutim, svi nepoželjni. 

Na fotografiji je plakat kojim se poziva na skorašnje predavanje jednog poželjnoga gosta u samostanskoj dvorani.

Slika: ea

O nazivima

Na jedan prilog s bloga Centurio pozornost je prošle godine svratio i Rorate caeli. Prije nekoliko dana isti je bloger objavio zanimljiv grafički prikaz struja u Katoličkoj Crkvi s obzirom na shvaćanje II. vatikanskog koncila. Kriterij su bila dva pitanja: 

1.) znači li II. vatikanski koncil, onako kako je izražen u svim svojim dokumentima, hermeneutički lom s Tradicijom i Učiteljstvom Katoličke Crkve?

i 

2.) predstavljaju li reforme koje su uslijedile nakon II. vaticanuma, osobito liturgijska reforma, negativan razvoj koji je oslabio Crkvu?

Budući da su u uporabi razni nazivi, predložio je da se one koji niječno odgovaraju na obje rečenice nazove neokonzervativcima. Takvi vjeruju da je II. vatikanski u kontinuitetu s Tradicijom kao i da su reforme proistekle iz njega bile pozitivan razvoj u Crkvi, posebno liturgijska reforma. Za glavne predstavnike je istaknuo nedavno kanoniziranog Ivana Pavla II., isto tako nedavno beatificiranog Pavla VI. i Ivana Pavla I. čija je kauza u tijeku, a od živih kard. Müllera, prefekta Kongregacije za nauk vjere. Ova struja se čvrsto drži moralnih pozicija kako ih je definirao Katekizam Ivana Pavla II. i ne žele daljnje promjene. Takvi nisu ljubitelji tradicionalne mise, ne žele njeno širenje i u najboljem slučaju je samo podnose.

Modernistima naziva one koji niječu drugo, a potvrdno odgovaraju na prvo pitanje. To su oni koji svim silama hvale famozni duh Koncila koji papa u miru Benedikt XVI., pak, zove zloduhom Koncila. Žele daljnje reforme te vjeruju da su reforme dobre upravo zato što je II. vatikanski bio prekid s Tradicijom. Papa Franjo je pohvalio rad nadbiskupa Marchetta, no svojim djelima spada u ovaj smjer zajedno sa svojim omiljenim teologom kojeg je više puta javno uzeo u zaštitu, kard. Kasperom, i nekima od svojih najbližih savjetnika kao što je kard. Marx.

Konzervativci za razliku od drugog, daju niječan odgovor na prvo pitanje. Predstavnici su papa Benedikt XVI. i kardinali Burke, Brandmüller, Castrillón Hoyos, a od svećeničkih zajednica ističe samo Petrovo bratstvo i Ustanovu Krista Kralja. Zalažu se za reformu reforme, širenje tradicionalne liturgije u kojoj vide uzor za novu i uvjereni su da je zadnji koncil u kontinuitetu s Tradicijom i Učiteljstvom, no sve što je proizašlo iz toga događaja nije rezultat stvarne namisli Koncila koja se nalazi u njegovim dokumentima. 

Tradicionalistima naziva samo one koji odgovor da daju na oba postavljena pitanja. Dakle, tvrde i da je II. vaticanum bio prekid s Tradicijom i da su reforme proistekle iz njega oslabile Crkvu i vjeru. Iako ne mogu prihvatiti fabriciranu misu- kako je govorio kard. Ratzinger- ne dovode u pitanje papin primat i valjanost poslijekoncilskih papa. Glavni su predstavnici tih pozicija nadbiskup Lefebvre, svećeničko bratstvo koje je utemeljio i njegov nasljednik.

Prema/slika: Centurio

Monika Sva Isusova

Ne smije proteći ova godina, a da vas ne upoznam s jednom službenicom Božjom čija je 50. obljetnica smrti obilježena u lipnju, a ubrajaju je među velike mistike XX. stoljeća.

Potpisivala se kao Monika Sva Isusova. Krsno joj je ime bilo Bazilija (Cornago Zapater), a rodila se 17. svibnja 1889. u Monteagudu u Navarri, u pobožnoj obitelji.

Monteagudo je grad čija je zaštitnica Gospa od Puta kraj koje je htio umrijeti veliki misionar sv. Ezekijel od Djevice od Ružarija. Sestra Monika je kao djevojčica bila sa sestrom na svetčevu sprovodu i vidjela njegov poznati natpis Liberalizam je grijeh. Gospin kip iz XII. stoljeća kanonski je okrunjen 1954. Ove godine je proslavljeno šezdeset godina od krunidbe i devet stoljeća od ukazanja. U istom se gradu nalazi i važno sjemenište augustinaca rekolekata. Naime, u vrijeme Mendizabalove deamortizacije ukinuti su svi španjolski muški i ženski samostani i kolegiji osim nekih za koje su vlasti procijenile da su im korisni zbog dobrotvorne djelatnosti, te triju misijskih sjemeništa u Monteagudu (augustinaca rekolekata), Valladolidu (obuvenih augustinaca) i Ocañi (dominikanaca) jer se kandidati tu nisu školovali za svećenike u Španjolskoj, već za misije na Filipinima.

Malu su Baziliju krstili istoga dana kad je rođena. Kasnije je jako držala do tog dana jer je tada "prestala biti poganka". O tom svjedoči njena sestra Sacramento koja je također bila augustinka rekolektkinja: "Nakon Španjolskoga građanskog rata, bila sam sa svojom sestrom u našoj župnoj crkvi u Monteagudu gdje smo nakon što smo molile pred svetištem, otišle ka krsnom zdencu.

Moja je sestra na koljenim poljubila tlo i zdenac [...]". Oponašajući svoju sestru to je učinila i sestra Sacramento jer je i ona tu postala kršćanka.

Svetu je potvrdu primila prije nego što je napunila jednu godinu, zajedno s još pedeset i šestero djece u istoj župnoj crkvi. Od desetero djece iz obitelji Cornago Zapater, troje su postali augustinci rekolekti: sestra Monika, sestra Sacramento i njihov brat Tomás. Sestra Sacramento kaže o svojim roditeljima: "Moji su roditelji bili kršćani do srži i odgojili su nas sve na istoj liniji ljubavi prema Bogu i u prakticiranju kršćanskih krjeposti". Također, nećakinja Dolores pripadala je istom redu u samostanu Utjelovljenja u Madridu, a njena braća Roque i Benjamin Bolničkom redu sv. Ivana od Boga (1, 2, 3).

Monika je bila bistro dijete i s lakoćom je shvaćala školsko gradivo. Bila je vedrog karaktera i rado se igrala s vršnjacima. U prijašnjim je postovima o sv. Ivanu od Boga i o sv. Kamilu Lelijskom spomenuta metafora Ide Friederike Görres o svetcima "od lošeg drveta". Monika, pak, spada pod suprotnu kategoriju jer su se od djetinjstva u njenom životu primjećivale neke pojave koje su naznačavale njen kasniji dobar svršetak.

Tako časna majka Margarita Bustamante, priorica madridskog samostana, pripovijeda da joj je Monikina majka rekla kako se djevojčica kad je imala "tri ili četiri godine, bacila pred otrgnutog konja" koji se u zadnji čas zaustavio. Kad ju je majka prekorila, rekla je da se bacila zato što je jahač išao ususret smrti, a bio je u smrtnom grijehu, dakle, u opasnosti da zauvijek propadne.

Kad je imala oko pet godina u jednoj su joj kući dali da pojede malo sira. Kad je doznala da je sir ukraden, razboljela se. Sljedeći je dan išla na ispovijed. Ni roditelji ni ispovjednik je nisu mogli razuvjeriti ni utješiti zbog grijeha za koji je bila uvjerena da ga je počinila.

Često je znala provoditi noći u crkvi. Kad bi primijetili da je nema, majka je znala gdje je treba potražiti i tako prije svitanja odlazila po nju u crkvu.

Prvu pričest imala je na Uzašašće, 16. svibnja 1901. i od tada se pričešćivala svakog mjeseca, zatim tjedno, a svakodnevno otkad je to dopustio sv. Pio X.

Na dan prve pričesti je vidjela Malog Isusa u hostiji, a tog je dana vidjela i svog anđela čuvara, no nije ništa rekla jer je mislila da svatko vidi svoga.

Njen ispovjednik o. Eugen prenosi da ju je neki mladić Miguelón htio dirnuti kad je imala 13 godina, no ona je zgrabila kamen i bacila mu ga u lice tako da mu je potekla krv.

Od trinaeste je godine pomagala u kućanstvu svoje nećakinje, od šesnaeste do osamnaeste njegovala nemoćnu baku i istodobno pomagala roditeljima koju su nedaleko stanovali. Zimi je sa sestrom Baltasarom i još nekim prijateljicama za jednu tvornicu izrađivala pletene šalove. Kad joj se razboljela prijateljica, znajući da ima samo majku i malu sestru, njegovala ju je sedam dana i noći dok sve dok nije preminula. 

Na sprovodu sv. Ezekijela Morena "kako joj ne bi ništa promaknulo, popela se s ostalom mladeži na propovjedaonicu".

O svom molitvenom životu u to doba svjedoči o. Eugenu: "Pobožnosti koje sam obavljala u svom gradu bile su: križni put i svakodnevna molitva krunice; vrlo često sedam nedjelja sv. Josipu; svaki dan anđelu čuvaru [...]; pohod Gospi od Puta; s mentalnom molitvom sam formalno započela s trinaest godina kad mi je teta Ursula poklonila knjižicu 'Pohodi Presvetom i Djevici' od sv. Alfonza de Liguorija [...]".

Prije nego što je ušla u samostan u Baezi, molila je za ulazak u više samostana, no nije primila pozitivan odgovor. Čini se da je jedna sličica sestre Enriquete M. od Križa, koludrice iz Baeze umrle na glasu svetosti 1888., bila odlučujuća da se raspita i u tom samostanu i bude primljena. Ta joj se sveta redovnica bila ukazala jedanput u samostanu i izliječila je od jakih bolova.

Kad je odlazila u samostan neke su žene prale rublje na rijeci. Kad su je ugledale, doviknule su joj: "'Bazilija, odlaziš? Kako se činiš smirena!' A ona je odgovorila: 'Zbogom, do Jozafatske doline!'". Do Tulebrasa ju je otpratilo mnogo naroda, posebno rođaka od kojih su je neki pratili do Tudele, a odatle ju je o. E. Azcona doveo do samostana u Baezi.

Ušla je u samostan 14. kolovoza 1908. kad joj je bilo 19 godina. Samostan je imao 28 koludrica.

Jednostavne je zavjete položila 6. siječnja 1910. Na profesiji je izabrala za zaštitnicu svetu Moniku, majku svetog Augustina. Dakle, zvala se Bazilija od Svete Monike, no kako je već bila druga koludrica koja se zvala Bazilija (Bazilija od Svetog Josipa), kako bi ih razlikovali, nju su jednostavno počeli zvati sestra Monika. I ona je svoja pisma potpisivala kao sestra Monika od Isusa, a kasnije kao Monika Sva Isusova. Prvo pismo koje je tako potpisala napisano je 9. prosinca 1916.

Od samog ulaska u samostan očitovali su se razni izvanredni fenomeni. Sve je to izazivalo kritike tako da su je premjestili u samostan u Martosu- grad za koji znamo iz dviju drugih priča (4, 5). U Martosu je imala vječne zavjete, ali ne znamo datum zbog toga što su knjige nestale za vrijeme građanskog rata. U Baezu se vratila 1914. i imala sreću što je susrela učenog o. E. Canteru, rekolekta koji je živio u Monachilu (Granada) i koji joj je postao duhovni voditelj tijekom četrdeset godina- od 1914. do 1955. kad je umro. Bio je doktor kanonskog prava, doktor filozofije, imao licencijat iz teologije i obavljao razne dužnosti u svom redu. Monika mu je napisala 582 pisma. On joj je bio od velike pomoći jer se glavarice nisu snalazile s iznenađujućim fenomenima koji su pratili sestru Moniku.

Njen su koludrički život obilježavale molitva, pokora, đavolski napadi, ukazanja čistilišnih duša, stigme, viđenja udaljenih događaja...

Otac Cantera je zapisao da u samostanu "svaki dan ima jednu 'disciplinu' [pokorničku vježbu], a srijedom i subotom tri, petkom i subotom ne pije vodu za ručkom; cilicij svakog dana tijekom pet sati; moli svakodnevno sedam pokorničkih psalama, mali Gospin oficij i onaj Srca Isusova, svetu krunicu (nekih dana sva tri dijela) i 33 'Misereres' [...] Molitve koje najviše voli su Očenaš i Zdravomarija".

Sestra M. Bustamante za službenicu Božju kaže da je bila "pravi živi tabernakul". Išla je u pohod Euharistijskom Gospodinu koliko je mogla češće. Dana 14. srpnja 1914. zapisala je: "Koja sreća, oče moj, moja su prsa tabernakul, a u svetohraništu nije ništa drugo, nego Isus! Koja je to sreća! Kako ne umrijeti od ljubavi!.. Želim ga mnogo ljubiti na zemlji da ga još više ljubim u nebu. Kakva sreća, oče moj, primati Isusa sve dane!" 

Vrijeme Španjolskoga građanskog rata bilo je preteško posebno za Bogu posvećene osobe. Crvene milicije su palile crkve i ubijale svećenike i redovnike. K njima su stigli 22. srpnja 1936. i dvadesetak njih je ušlo u crkvu, neki su se popeli na krov i odatle bi ispalili hice kad bi vidjeli da se neka sestra pojavila na samostanskom prozoru ili u dvorištu. Dirljivi prizor priorice koja je naredila koludricama da se okupe u donjem koru kako bi iz ciborija podijelila sestrama hostije i tako spriječila oskvrnuće, podsjeća na isti događaj u Martosu, u postu o blaženoj trinitarki Franciski od Utjelovljenja. Sve su koludrice plakale od ganuća. Sljedećeg dana, 23. srpnja, u 23 sata, sve su morale napustiti samostan. Dočekali su ih susjedi i poznanici koji su ih udomili u svojim kućama. Ukupno ih je bilo 29 i jedna dvadesetogodišnja Argentinka.

Usprkos izvanrednim doživljajima, Monika nije dopuštala da je to odvlači od njenih dužnosti u samostanu. Poglavarica majka od Duha Svetoga kaže da je nikada nije vidjela besposlenu. Često je izrađivala krunice i za djecu škapulare i tzv. detentose...

Budući da smo u Božićnom vremenu, treba reći da joj se znao ukazivati sv. Josip s Isusom i Marijom, a jednog je Božića na rukama držala Malog Isusa. Posebnu je pobožnost imala prema augustinskim svetcima i prema sv. Mariji Magdaleni. Sestra Sacramento se sjeća da je Monika svakom dana obdržavala posebnu pobožnost: ponedjeljkom za duše u čistilištu, utorkom na čast sv. Augustinu i sv. Monici, srijedom na čast sv. Josipu, četvrtkom na čast sv. Euharistiji, petkom muci Isusovoj, subotom Blaženoj Djevici Mariji, a nedjeljom Presvetom Trojstvu i svetim anđelima. 

Često su joj se obraćale čistilišne duše da je zamole za pomoć. Znala ih je vidjeti kad su ulazile u nebo i prije toga joj dolazile zahvaliti za pomoć. Prepoznala je neke dvije milosrdnice koje je vidjela u vrijeme rata, dok za neke nije znala tko su. Gospođa J. Fernández Centeno čija je obitelj ugostila s. Moniku u vrijeme građanskog rata izjavila je: "Prošla je godina dana, više-manje, od smrti moga oca, sestra Monika je pozvala moju majku preko samostanskog kapelana jer joj je imala reći nešto vrlo važno. Majka je stigla praćena mojim bratom Eliseom, a sestra Monika joj je rekla da je toga istog dana Uznesenja Djevičina dok je bila u molitvi, vidjela dušu moga oca kako proslavljena ulazi u nebo."

Slično je vidjela duše roditelja svojih susestara. Imala je dar proroštva. Sestra Sacramento kaže: "Navijestila je mojoj majci dvije ili tri godine prije nego što će se to dogoditi, da će moji roditelji umrijeti uz malu vremensku udaljenost, još joj je rekla da kad jedno primi zadnje sakramente da će ih primiti i drugo. Majka joj je umrla 25. veljače 1945., a sljedeće jutro joj je umro otac". Majka Dolores je pisala ocu Canteri: "Bezbroj puta mi je rekla stvari koje se tiču mog duha koje ne bi mogla znati bez božanske objave". 

Majka Margarita tvrdi da sestra Monika nije vršila samo duhovna djela milosrđa, nego i tjelesna. Bila je u samostanu, a istodobno je u Madridu pohodila neraskajanog utamničenika osuđena na smrt koji se odbijao pomiriti s Crkvom. Zahvaljujući apostolskom radu sestre Monika, obratio se, ispovjedio i umro tražeći oproštenje. Dar bilokacije joj je omogućio da u Meksiku tješi zatovrenike tijekom Callesove vladavine i hrabri španjolske vojnike u Maroku.

U knjizi fra A. Peñe sa stranice libroscatolicos.org (vidi pod María y los Santos)  prema kojoj sam napravio ovaj sažetak, nalaze se i drugi čudesni događaji. Primjerice ukazanja Isusova, viđenja Male Gospe čiji lik drži na ovoj fotografiji... Bila je posebno pobožna anđelu čuvaru i htjela je da sestre djeci često govore o njihovu anđelu čuvaru. Pobožnost prema njemu pomaže da se izbjegnu mnogi grijesi, posebno protiv čistoće. Ona je duboko živjela tu pobožnost i širila je preko sličica i medaljica. Svom bratiću Benjaminu koji je bio redovnik Bolničkog reda sv. Ivana od Boga preporučivala je da sluša nadahnuća anđela čuvara i: "Mnogo voli svog anđela čuvara koji je uvijek uza te".

Sestra Monika je samo dvije godine mlađa od sv. Pija iz Pietrelcine i poput njega je nosila Spasiteljeve rane i sudjelovala u Njegovim patnjama svakog petka, a posebno u Velikom tjednu kad je živjela u stalnoj ekstazi. Njen anđeo čuvar radio je umjesto nje i pomagao joj da ne privlači previše pozornosti. Toliko joj je silno tekla krv iz glave kao da je sama imala trnovu krunu pa je više puta morala mijenjati veo. Krv joj je navirala na prsima i na nogama, ali normalno nije imala rane na rukama jer je htjela biti nezamijećena. Pio i Monika su tako Božji znaci podignuti u vrijeme konfuzije koju su širili raznih reformatori sredinom prošlog stoljeća. Ostaju to i danas u vrijeme reprize tadašnjeg prevrata. Monika je bila "sestra bijelog vela", dakle nije bila korska sestra, nego- kako se govorilo- "sestra od poslušnosti". Imala je jednostavne dužnosti u samostanu. Kad su zbog obnove ukinute razlike među sestrama, Monika Sva Isusova je zatražila da smije ponovo nositi svoj bijeli veo.

Iako je bila puno mlađa od svetog biskupa Ezekijela, možemo je nazvati njegovom duhovnom kćeri zbog duhovnosti koju su dijelili. Moreno je bio blizak betlehemskim sestrama koje su od svoje utemeljiteljice bl. Encarnación primile pobožnost prema nutarnjim patnjama Srca Isusova. Biskup je sâm promicao Svetu ligu žrtava Srca Isusova i u njoj sudjelovao. Crkva augustinki rekolektkinja bila je prva u pokrajini Jaén u kojoj se davao javni kult Srcu Isusovu. Tako je i Monika po nadahnuću Isusovu, 1917. osnovala jednu skupinu duša žrtava posvećenih Božanskom Srcu da ga prate u Njegovim nutarnjim bolima. Pravila Monikinoj skupini napisao je o. Cantera, njen ispovjednik.

Ova sveta koludrica koja je gajila veliku pobožnost i ljubav prema Presvetom Trojstvu i molitvi svetog trisagija, umrla je u nedjelju, 14. lipnja 1964. u 16. sati. Ugodan miris ispunio je ne samo dio za bolesne sestre, nego cijelu kuću zajedno s radošću i mirom. Cijela je zajednica osjećala da je sestra Monika otišla u nebo. Čim se proširila vijest o njenoj smrti, nagrnuli su ljudi koji su se slijevali bez prestanka kako bi vidjeli njeno tijelo. Naginjali su se kroz korsku rešetku i čudili se što vide nasmijano lice za koje se činilo da sniva. Činila se mnogo mlađom. Pružali su krunice i sličice da im ih dotaknu o sestru Moniku, no svećenik to nije dopustio.

Glas o njenoj svetosti nije se izgubio. Moći su joj prenesene 7. listopada 1967. i postavljen je natpis: "Ovdje počiva sestra Monika Sva Isusova koja je od 19. do 75. godine života u ovom samostanu, cvala krjepostima i zaslugama kao ponizna sestra od poslušnosti. Njena ljubav- Isus, njena strast- duše. Širila je pobožnost prema anđelu čuvaru čiju je nazočnost često uživala. Rođena u Monteagudu 17. V. 1889. Umrla u Baezi 14. VI. 1964."

U samostanu u kojem joj se čuva neraspadnuto tijelo, uređena je dvorana otvorena javnosti u kojoj se mogu pogledati njena pisma, cilicij, lik Malog Isusa kojeg je posebno voljela, Gospin kip, slika Gospe od Puta, anđela čuvara, krunica, zadnji habit koji je nosila... Vjernici se na pobožnost okupljaju 14. lipnja, ali i svakog 14. u mjesecu. O njenom životu postoji više blogova, internetska stranica i više knjiga, te još više svjedočanstava o velikim milostima koje su vjernici dobili po njenom zagovoru.

Petnaest godina nakon smrti, 8. prosinca 1979. u katedrali u Baezi otvoren je postupak za njenu beatifikaciju. Samo dvadeset i osam godina nakon njene smrti, 14. lipnja 1992., papa Ivan Pavao II. potpisao je dekret kojim potvrđuje njene krjeposti.

Ovaj kratki prikaz njenog života zaključujem molitvom za njenu beatifikaciju:

Svemogući Gospodine koji uzvisuješ ponizne, a ponizuješ ohole; zbog slave svojega svetog Imena, udijeli nam milost da na zemlji vidimo proslavljenu Tvoju prevjernu službenicu sestru Moniku, koja je jedino živjela za Tebe i za spasenje duša, te milost (molba) koju te s vjerom prosimo. Po Isukrstu Gospodinu našemu. Amen. 

(Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu)

Majko moja, čuvaj me kao što si čuvala svoga božanskoga Sina!

Sveti anđele čuvaru, brani me!

(Izvor: Udruga prijatelja sestre Monike)

Sastavljeno prema: A. Peña, Sestra Monika. Velika mistikinja XX. stoljeća, Lima, 2010.
Slike: Las diez vírgenes sensatas, Quién es Sor Mónica

Od stabla do oltara

Svima želim sretan i blagoslovljen Božić uz fotografiju ovog lijepog oltara i crkve koji su izrasli iz jednog stabla koje se s najviše prava može nazvati božićnim. U knjižici Božićne meditacije (KS, Zagreb, 2005.) spominje ga J. kard. Ratzinger.

Priča počinje 1691. kad je iz Melka u Steyr došao zvonar i zborovođa Ferdinand Sertl koji je bolovao od padavice. Na jednu je smreku objesio sliku Svete Obitelji i tu molio za svoje ozdravljenje. Kad je čuo da je hroma celestinka Marija Elizabeta Parangin prohodala nakon što se molila pred jednim voštanim likom Malog Isusa, kupio je kod koludrica za 30 krajcara takvu figuricu koju je također stavio na onu smreku, odnosno u udubinu. Predaja kaže da je i on ozdravio, a kako se vijest daleko pročula, okupljalo se sve više svijeta oko lika Malog Isusa koji u lijevoj ruci drži križ, a u desnoj trnovu krunu.

Prvu je drvenu kapelu sagradio jedan seljak u zahvalu za ozdravljenje svoga djeteta. Budući da su hodočasnici i dalje pristizali u velikom broju, opat Anzelm Prvi Angerer podupro je izgradnju hodočasničke crkve posvećene Djetetu Isusu prema planu G. B. Carlonea, kojem je za uzor poslužila rimska crkva Santa Maria Rotonda. Radovi su počeli 1702., no mirovali su potom pet godina dok biskup Passaua nije dao odobrenje za gradnju. J. Prandtauer preuzeo je vodstvo od Carlonea i djelo doveo do sretnog svršetka 1725. Velikim dijelom izgrađenu crkvu blagoslovio je garstenski opat, 16. travnja 1708. Prandtauer je i zamislio oltar koji je 1720. napravio L. Sattler. Jezgra oltara je božićno stablo, odnosno Sertlova smreka, oko koje se ovijaju oblaci i anđeli te predstavlja izvanredan primjer austrijskog baroka. Velika pozlaćena kugla koja je zapravo tabernakul, napravljena je 1760., iznad nje je milosni kip Djeteta Isusa, povrh njega prikaz Duha Svetoga i sasvim na vrhu Boga Oca. Fotografije veće razlučivosti pogledajte na Wikimediji.

I jedna zanimljivost na kraju. Dok na televiziji u ovo doba možemo čuti (pre)često o pismima Djedu Mrazu, u Steyru je Austrijska pošta 1950. otvorila posebnu ispostavu- Poštanski ured Malog Isusa koji je postao poznat i izvan te zemlje. Prima mnoštvo pisama koja djeca šalju Malom Isusu, ali šalje i odgovore. U svijetu filatelije poznat je po svojim žigovima.

Slike (screenshot): Župa Steyr

Bez kore od banane

Ma, Gospodine, baci im koru od banane na put, da se dobro poskliznu; da se posrame što su grešnici – i tako susrevši tebe – da shvate da si ti spasitelj. Često nas grijeh posrami i onda susretnemo Gospodina, koji nam oprašta. 

(papa Franjo/radiovaticana.va)

U utorak je u Vatikanu predstavljen izvještaj o vizitaciji koju je kod krovne udruge progresivnih američkih redovnica (LCWR) provodila Kongregacija za redovnike po naredbi pape Benedikta XVI. Udruga koja okuplja ove kvaziredovnice podupirateljice "prava na izbor" (tj. pobačaja) i koja promiče razne postkršćanske misaone pravce, homoseksualnost, deizam..., doživjela je veliko olakšanje jer su umjesto "kore od banane" dobile pohvalu i priznanje. Ne radi se, znači, o redovnicama tipa franjevaka Bezgrješne. Američke progresivke su odavno uočile opasnost od "stege" i "doktrine" (1), "malih propisa" (2) i "previše molitve" (3). Austrijska katolička tiskovna agencija u tako značajnom preokretu vidi "jasan znak novog Papinog pristupa u pogledu unutarcrkvenoga teologijskog i društvenopolitičkog pluralizma američkih redovnica [...]".

Vizitacija, pak, istih redovnica koju provodi Kongregacija za nauk vjere zbog "ozbiljnih doktrinarnih problema" još nije gotova. Tada je ova kongregacija situaciju kod američkih redovnica opisivala kao "zaista zabrinjavajuću" pa i "skandaloznu" zbog njihovih stavova o svećeništvu, ređenju žena, homoseksualnosti, feminizmu... Tadašnji prefekt kard. Levada je jasno izjavio da su se stavile "izvan katoličkog nauka".

"'Tko misli da dobar katolik od svete misne žrtve čini središnju točku svoga vjerskog života i da oni koji su odabrali redovnički život to čine pogotovo gorljivo i svečano, ne poznaje određene američke redovnice', pisao je 2012. poznati sociolog M. Introvigne. 'Nazočnost muškarca koji celebrira misu za te je sestre smetnja', piše Introvigne. Predodžbe LCWR-a o 'demokratskom dijalogu' u redovničkim zajednicama u načelu stavljaju u pitanje priznanje crkvenog nauka, kako je tada govorila Kongregacija za nauk vjere. Interni priručnik za glavarice LCWR-a zauzima se za 'organski model mentaliteta' koji je tipičan za dalekoistočne religije, no ne za kršćanstvo. 'Organski mentalitet' bi prema Introvigneu bilo preciznije nazvati 'relativizmom'. Hvaljeni karitativni rad američkih redovničkih zajednica dijelom se uopće ne može razlikovati od svjetovnih humanitarnih organizacija i tako nije dovoljan za katolički identitet. Posebno onda kad pobunjene sestre javno demonstriraju za legalizaciju ubijanja nerođene djece."

Mnoge bisere sa skupština spomenute konferencije redovnica možete pročitati u prethodnom postu o ovoj temi. 

Papa Benedikt XVI. imenovao je 2012. apostolskog delegata koji je trebao pobunjenoj konferenciji "opet dati katolički identitet". Benedikt se sljedeće godine odrekao službe, a postkršćanke sada prema izvještaju kard. Braza de Aviza odjednom zavrjeđuju pohvalu i priznanje. Osobito je istaknuto njihovo slaganje s temeljnim idejama pape Franje glede "'služenja siromašnima i rubnim skupinama'. Ono što se 2012. promatralo kao neprihvatljivo razvodnjavanje i prilagodba svjetovnim humanitarnim organizacijama, 2014. vrijedi kao odlika?"

"Od ranog doba Katoličke Crkve u SAD-u, redovnice stoje u prvoj liniji fronte', stoji u vatikanskom izvještaju. 'Nesebično odgovaraju na duhovne, moralne, odgojne, tjelesne i socijalne potrebe bezbrojnih pojednaca.' Nema više govora o 'skandaloznim' makinacijama, pozicijama 'izvan Katoličke Crkve'. Posve suprotno: od 2011. nasljednik kard. Rodéa, Brazilac Braz de Aviz, pokazuje se 'koncilijantnim poput pape Franje. I drugi čovjek Kongregacije, nadbiskup Rodriguez Carballo, na toj je liniji', piše austrijska katolička agencija." Treba li spomenuti da su sva trojica nimalo koncilijantna prema franjevcima i franjevkama Bezgrješne?

U jučerašnjem dokumentu "ni jednom riječju nisu spomenute sankcije niti stegovne mjere. Ni riječi više o teškim prijekorima koje je izgovorio kard. Rodé o 'sekularizmu', 'feminizmu' i 'deizmu'." 

Za vjerne redovnike komesari, a za nevjerne "pozitivni akcenti" u skladu s Godinom redovnika. Preostaje vidjeti kakvi će biti rezultati vizitacije Kongregacije za nauk vjere. Postkršćanke se u tom slučaju mogu poslužiti savjetom koji je papa Franjo dao latinskoameričkim redovnicima; odgovoriti što imaju odgovoriti i nastaviti dalje po svom (4, 5). U svemu je pozitivno to što je za razliku od mlade, vitalne i pristojne konferencije redovnica s prosječnom dobi od svega 35 godina, isti prosjek pobunjeničke konferencije redovnica 73 godine i što ih je iz godine u godinu sve manje.

Izvor: Katholisches.info
Slike: WIKIMEDIA COMMONS, RORATE CÆLI