Nonkonformist

"Za novog je papu 2005. godine izabran kandidat koji je bio sve drugo samo ne neprijeporan: J. A. Ratzinger, rođen 1927. godine. Njegovi su dugogodišnji kritičari najprije ostali bez riječi, a onda su jurnuli u bavarske pismohrane kako bi potražili kompromitirajući materijal iz prošlosti Benedikta XVI., što im, međutim, nije uspjelo." (Izvor)

Rečenice su to iz novoobjavljene knjige na japanskom o papi Benediktu XVI. japanskog germanista H. Konna koju je prije par dana predstavio S. Magister (1, 2). Auktora je privukao život jednog nonkonformista na Petrovu tronu, osobe koja je bila meta rijetko viđenih izljeva otvorene mržnje i podmetanja. Papa u miru dobio je knjigu i sažetak Konnova istraživanja i uputio mu svoju zahvalu preko tokijske nuncijature.

"Više od dvije godine otkako je počela Franjina vladavina- pape koji je u povijesti možda najslavljeniji širom svijeta- u dalekom se Japanu pojavila jedna važna knjiga koja, iznenađujuće, ne predstavlja njegov portret, nego njegova poniznog i loše tretiranoga predšasnika.

Povijesno i kulturalno, Japan je daleko od Europe, a još dalje od kršćanske Europe koju auktor knjige identificira s ključem razumijevanja pontifikata Benedikta XVI., što izravno izražava latinskim naslovom: 'Renovatio Europae Christianae'.

Pa ipak, upravo je ta distanca točke promatranja ono što knjigu čini originalnom. Papa Benedikt XVI. primio je knjigu kao dar, pročitao iscrpan njemački sažetak koji je auktor za njega pripremio na njemačkom te ju je i sâm doživio kao 'iznenađujuću' i kao novinu. Tim više što nije koncipirana i napisana 'niti unutar zajednice vjere niti iz perspektive mojih protivnika, nego s treće strane, izvana'.

To su riječi koje je auktor knjige mogao pročitati na rukom pisanoj karti zahvalnici koju mu je umirovljeni papa poslao preko tokijske nuncijature.

Auktor se zove Hajime Kono, ima 42 godine i, premda dolazi iz pravoslavne kršćanske obitelji, agnostik je. Od 1998. do 2002. studirao je njemačku povijest i kulturu u Berlinu, na Humboldtovu sveučilištu. U to ga je vrijeme zanimao 'Kulturkampf' oko klinika za pobačaje koji je podijelio samu Katoličku Crkvu u Njemačkoj. Od 2006. predavao je germanistiku na Sveučilištu Prefekture Aichi. Nakon pontifikata J. Ratzingera, vratio se u Njemačku, u München, kako bi izbliza proučavao bavarski katolicizam s marijanskim hodočašćima u Altötting i tijelovskim procesijama. Auktor je brojnih knjiga, uključujući jednu o Maxu Weberu koja je bila prevedena na njemački. No, najveća mu je sada ova knjiga koja na 500 stranica Japancima prvi put nudi metodičan prikaz teologa i pape J. Ratzingera na pozadini europske povijesti.

Hajime Konno, 'Kyoko Benedikutusu Jurokusei. Kirisutokyoteki Yoroppa no Gyakushu [Benedictus PP. XVI. Renovatio Europae Christianae]', University of Tokyo Press, Tokio, 2015.

Knjiga je vrlo zanimljiva i nejapancima. Auktor je napisao opsežan sažetak na njemačkom koji se ovdje može pročitati i u originalu i u talijanskom prijevodu:

- 'Renovatio Europae Christianae'. Papa Benedikt XVI. u europskoj povijesti

Zaključni se dio sažetka nalazi u nastavku, a u njemu je posebno uvjerljiva ova rečenica:

'Benedikt XVI. je prije svega bio papa 'logosa'. Snagom svojih riječi, svoga najjačeg oružja, borio se za kršćansku Europu.'

No, još je zanimljivije drugo poglavlje kako knjige, tako i sažetka. Konno na svjetlo iznosi općenitu premisu suvremenog Zapada koji vlastite vrijednosti želi nametnuti cijelom svijetu, isključujući nezapadne kulture, osobito azijske. 

To, kako Konno bilježi, vodi ka kulturalnim konfliktima; ne samo na Zapadu između progresista i konzervativaca, nego i na Istoku, primjerice u Japanu između univerzalista i nacionalista.

A Katolička Crkva? Konno odgovara da je zapravo kršćanstvo izvor modernih vrijednosti na Zapadu, ali Crkva sada stoji u konfliktu upravo s antikršćanskim posljedicama i očekivanjima te modernosti. Katolička Crkva je stoga kao jedan 'Istok' na Zapadu. A Ratzinger, najprije kao teolog, a u konačnici kao papa, bio je silan, lucidan protagonist toga globalnoga susreta/konflikta između Crkve i modernoga doba.

Slijedi sadržaj ovoga sveska:

PREDGOVOR- 'Sukob civilizacija'- novo promišljanje nakon 20 godina

I. PONOVNO OTKRIVANJE 'KRŠĆANSKE EUROPE'

1. Suradnja Crkve i države u Njemačkoj

2. Njemački konzervativac kao papa

II. ISTOK U EUROPI

1. Oblikovanje Rimokatoličke Crkve

2. Put k antimodernizmu

3. Vrijeme svjetskih ratova i opće mobilizacije

III. SJEMENIŠTARAC U HITLEROVOJ NJEMAČKOJ, 1927.-1945.

1. Rođenje u Gornjoj Bavarskoj

2. Otac Georg Ratzinger

3. Bavarska i nacionalsocijalizam

IV. PERIT NA KONCILU, 1945.-1966.

1. Njemačka 1945. 'Modifikacija' ili 'destrukcija'?

2. 'Bogoslovno čudo'. Ređenje i teologijsko istraživanje

3. Papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski koncil

4. Djelatnost koncilskog teologa

V. PROFESOR PROTIV STRUJE, 1966.-1977.?

1. Njemačka 1960.-ih. 'Destrukcija' nadvladala 'modifikaciju'

2. Profesor na Sveučilištu u Tübingenu

3. 1968. Točka preokreta u poslijeratnoj Njemačkoj

4. Skepsa prema 'diktaturi vremena'

VI. DUHOVNI VOĐA BAVARSKE, 1977.-1982.

1. Nadbiskup Münchena i Freisinga

2. Izjave tijekom bavarskih godina

3. Oproštaj od domovine

VII. ŽELJEZNI KARDINAL U VATIKANU, 1982.-2005.

1. Prefekt Kongregacije za nauk vjere

2. Dijalog s Vittorijem Messorijem

3. 1990. Kraj Hladnog rata i početak globalizacije

4. Dijalozi s Peterom Seewaldom

5. Strategija za 'kršćansku Europu' na dva fronta

VIII. PETROV NASLJEDNIK, 2005.-2013.

1. 'Habemus papam'

2. 'Papinstvo 'logosa'' i 'oprezna otvorenost'

3. Vjera i razum

4. Spolni moral

5. Hijerarhija i liturgija

6. Odgovori na 'sukob civilizacija'

7. Između 'bavarskog' i 'njemačkog'

8. Papa u miru

IX. NONKONFORMIST SVETE STOLICE

POSTSCRIPTUM- Od Nikolajeve saborne crkve u Tokiju do Altöttinga u Bavarskoj. Moj put do bavarskog katolicizma.

[...]

Među svjedocima citiranima u knjizi je i Japanac Yasuaki Satono, Ratzingerov bivši učenik, teolog i član Ratzingerova 'Schülerkreisa'- kruga njegovih bivših studenata koji se redovito sastaje u Rimu.

Yasuaki Satono je objavio tri djela o svom učitelju u Japanu:

- 'Učenja profesora Ratzingera i moje uspomene na njega'

- 'Novi papa. Moj put vjere'

- 'Benedikt XVI.: Opažanja o islamu'."

Izvor: S. Magister/L'espresso

Slijedi sažetak auktora knjige Hajimea Konna:

"'Renovatio Europae Christianae'. Papa Benedikt XVI. u europskoj povijesti'

Napisao: H. Konno, Sveučilište Prefekture Aichi, Središnji Japan

Ovaj se članak temelji na mojem japanskom životopisu J. Ratzingera: H. Konno, "Kyoko Benedikutusu Jurokusei. – 'Kirisutokyoteki Yoroppa' no Gyakushu [Benedictus PP. XVI. Renovatio Europae Christianae]", University of Tokyo Press, Tokio, 2015. 

Od srca zahvaljujem gospodinu prof. dr. H. Mölleu (svojedobno ravnatelju Instituta za suvremenu povijest), kao i gospodinu B. Wilkenu i njegovoj supruzi Antonie iz Münchena za njihovu potporu tijekom mojega istraživačkog boravka u Münchenu 2012./'13. godine. Nadalje zahvaljujem gospodinu R. Markneru iz Berlina za jezična poboljšanja i korisne savjete.

***

1. Postavljanje problema

Za novog je papu 2005. godine izabran kandidat koji je bio sve drugo samo ne neprijeporan: J. A. Ratzinger, rođen 1927. godine. Njegovi su dugogodišnji kritičari najprije ostali bez riječi, a onda su jurnuli u bavarske pismohrane kako bi potražili kompromitirajući materijal iz prošlosti Benedikta XVI., što im, međutim, nije uspjelo. No, zbor je u njemačkoj javnosti, prvenstveno u Bavarskoj, izazvao oduševljenje. Mnogi su spisi novoga pape bili ponovo objavljeni, a novoosnovani 'Institut pape Benedikta XVI.' u Regensburgu počeo je izdavati njegova 'Sabrana djela'. Mnoge su se ličnosti iz svijeta politike, znanosti i religije s divljenjem izrazile o prvom njemačkom papi nakon stoljećâ. Svaki od tri Papina pohoda Njemačkoj i mnoge njegove izjave, izazvale su mnogo diskusije. Osam je godina sav svijet promatrao svaki njegov korak i potez, sve dok u veljači 2013. odjedanput nije najavio svoje odreknuće kao prvi papa uopće. 

Priložena analiza želi biti jedan pokušaj opisa njegova života i određivanja njegove povijesne uloge. Tko je Joseph Ratzinger? Koja je njegova misao? Otkuda dolazi i kamo je želio voditi Katoličku Crkvu? Zašto je privlačio toliko javne mržnje? Što će od njega ostati?

Dok su Nijemci proživljavali hladni rat i studentski revolt, J. Ratzinger je postao jedan od najuvaženijih teologa Katoličke Crkve. Premda je svećenik bio od 1951., bio je aktivniji na znanstvenom, negoli na pastoralnom području. Kao mladi bonnski profesor tijekom II. vatikanskog koncila bio je djelatan kao progresivni teolog, koji je njemačkoj javnosti otvorio poglede na budućnost obnovljene Crkve. No, tijekom '60.-ih godina došlo je do zamjetnog preokreta; njegovo držanje prema Crkvi i situaciji tog vremena postalo je pesimističnije, i Ratzinger se sve više percipirao kao eksponent konzervativne teologije. Premda više rezervirana nastupa, njegov je oštar izraz mogao izazvati strahopoštovanje. Područje mu je bila katolička dogmatika, ali pisao je puno i o liturgiji, crkvenoj umjetnosti i pučkoj pobožnosti. Bjelodano je pokušavao neovisno o duhu vremena, razumjeti Božju riječ i prosuđivati situaciju vremena na temelju vjere. Do travnja 2005. objavio je oko 135 knjiga i 1375 članaka, ne računajući knjige koje je uredio, i tako stekao nadimak 'bogoslovnog čuda' (1). Protivnika je imao dovoljno, a odgovori koje im je davao izazivali su daljnje antipatije protiv njega. Iako su ga djelomično kritizirali i mediji, to nije usporilo njegov uspon u hijerarhiji Katoličke Crkve. Nakon što je četiri godine bio nadbiskup münchensko-freisinški, papa Ivan Pavao II. ga je pozvao u Rim i imenovao prefektom Kongregacije za nauk vjere. 

Zbog toga je imenovanja predstavljan kao 'veliki inkvizitor'. Univerzalisti koji žele čitav svijet obvezati na moderne političke vrijednosti (individualna sloboda, demokracija, jednakost itd.), smatrali su vrlo problematičnim što se Rimokatolička Crkva djelomice opire duhovnim strujanjima modernog vremena. To je razlog što su pozdravili II. vatikanski koncil kao projekt reforme Crkve. Slijedom toga je univerzalizam nalazio sve više pristalica također unutar Katoličke Crkve. Za njih je J. kard. Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere bio ništa manje, nego zamjetna zaprjeka na putu crkvene modernizacije. Takav nazor koji je uvelike širio njegov tübingenski oponent H. Küng, karakterizirao je Ratzingerovu sliku u masovnim medijima, primjerice u 'Spiegelu'. Küng je tvrdio da je njegov kolega Ratzinger, koji je tijekom Koncila još bio jedan od vodećih progresivaca, zbog šoka od tübingenškog studentskog pokreta otvrdnuo svoju teologijsku poziciju i u težnji za crkvenom karijerom postao skutonoša konzervativnog pape iz Poljske (2). Küngov suradnik H. Häring, J. Allen (američki katolički novinar) i C. Feldmann (Ratzingerov student  iz Regensburga), dijelili su to mišljenje. Alan Posener je njegov pontifikat označio kao križarsku vojnu protiv moderne (3).

Ratzingera su, međutim, percipirali i predstavljali i na potpuno drugačiji način- kao jednog više povučenoga teologa koji je uvijek spreman na diskusiju. Ratzingerovi prijatelji, studenti, suradnici i životopisci, suprotstavili su se Küngovoj kampanji i pritom naglasili, da se njegovo poštenje i otvorenost tijekom vremena nisu mijenjali. 'Papa Benedikt XVI. je u svojoj dobroti, istinitosti i ljudskosti stijena u valovima koja, svojom teologijom srca, daje potporu i orijentaciju mnogima (Alfred Läpple) (4). 'On je auktoritet, ali nije auktoritaran' (državni tajnik T. kard. Bertone) (5). Talijanski novinar G. Valente osporava Ratzingerov preokret, kao i njegov kolega P. Seewald koji je objasnio da se nije promijeno Ratzinger, nego svijet koji ga je okruživao. Yasuaki Satono, Ratzingerov učenik iz Japana, čak je ustvrdio kako teško da je kritizirao 'teologiju oslobođenja' i islam (6). 

Konačno, treća je Ratzingerova slika ona osloboditelja Njemačke i Europe od mazohističnih, autodestruktivnih tendencija. Prema toj socijalnopsihologijskoj interpretaciji, katolici u suvremenom svijetu, osobito u Njemačkojm izloženi su negativnim predrasudama i stoga pate od osjećaja manje vrijednosti. Pred usponom multikulturalizma, Europljanima više nije moguće bez daljnjega upućivati na povijesnu činjenicu da njihova kultura počiva na kršćanskom temelju. Naprotiv, Ratzingerov izbor ojačao je sve katolike, osobito njemačke, i ohrabrio ih da javno pokazuju svoj identitet. Njemački novinar M. Lohmann označio je očekivano ponovno rođenje europsko-kršćanskog identiteta kao 'benediktovski preokret', a njegov kolega M. Matussek mislio je da bi izbor jednog Nijemca za papu mogao slično ojačati njegovu domovinu kao ranije Poljsku izbor Ivana Pavla II. (7). 

Pored svega neshvaćanja i pretjerivanja, ipak te tri slike upućuju na važne aspekte i nadopunjuju se. Ratzingera ćemo u nastavku promatrati iz jedne vlastite perspektive, i to iz perspektive 'paradoksa intelektualizma', tj. učinka raslojavanja modernih zapadnih vrijednosti. 

2. Rimokatolička Crkva kao 'Istok' na Zapadu

Moderni svijet ima auktoritarni poredak. Od svih se zemalja, organizacija i pojedinaca traži da potpuno slijedi njegove vrijednosti. U stvarnosti, jedva je zamislivo da svi ti subjekti sa svojim različitim povijesnim pozadinama mogu u istoj mjeri odgovoriti na taj nalog. Neizbježno je da nastaje jedna hijerarhija ide od 'progresivaca' do 'konzervativaca'. Ne radi se o dihotomiji, nego o stupnjevanju između dvaju polova. Paradoksalno je da moderne političke vrijednosti, koje zapadni intelektualci shvaćaju kao 'emancipatorske ideje', vode k novom raslojavanju ljudi na globalnoj razini (8). 

U svjetskoj politici, vrijednosti modernoga doba su najjači izvor moći Zapada, osobito SAD-a, Velike Britanije, Francuske jer se pretežito u tim zemljama određuje koje su to konkretno vrijednosti. Od sredine XX. st. SAD u izvjesnoj mjeri imaju pravo za 'posadašnjenje' tih vrijednosti, a progresivni se intelektualci u ostatku svijeta trude oko toga da što prije u svojim zemljama 'instaliraju' njihovu najnoviju verziju. Konzervativni elementi su izloženi kontinuiranim napadima progresivaca i moraju se braniti protiv jednostrane kritike pa i nasilnih napada. Nezapadne sile poput Japana i Kine, Zapad doživljava samo kao ekonomske ili vojne sile, a teško kao intelektualne partnere. Međutim, politika i kultura su u osnovi nerazdjeljive, tako da je dominacija modernih vrijednosti Zapadu također osnova njegove kulturalne hegemonije. Aktualna zapadna kultura, koja je od druge polovice XX. st. prvenstveno ona SAD-a, samu sebe shvaća kao svjetsku kulturu, međutim, isključuje gotovo potpuno nezapadne kulture, barem iz političkoga područja. U krajnjem slučaju one dolaze do izraza u nepolitičkim područjima, npr. kao turističke atrakcije. 

Također u zemljama i organizacijama koje su stigmatizirane kao konzervativne, na toj je pozadini nastupila borba za moć između progresivaca i konzervativaca. Progresivci hoće reformama spasiti svoje organizacije, učiniti ih modernima. Konzervativci, naprotiv, misle da takve reforme ne rješavaju krizu organizacije, nego da je pooštravaju. Tako se, primjerice, u modernom Japanu međusobno bore tabori univerzalista i nacionalista od otvaranja zemlje 1854. godine. U islamskim zemljama, poput Irana i Turske, hrvu se za hegemoniju zapadnjaci i islamisti. Nezapadne zemlje se nisu u stanju potpuno modernizirati jer modernizacija zapravo znači pozapadnjenje. No, s druge strane nisu u stanju niti konzekventno odbiti modernizaciju.

I Rimokatolička Crkva je prepuštena valovima modernih vrijednosti: 'Istok' na Zapadu, rečeno s Manuelom Boruttom (9). Povijesno gledano, katoličko kršćanstvo bilo je jedan od izvora tih vrijednosti. Sličnost ljudi s Bogom, jednakost svih ljudi pred Bogom, razdvajanje ovlasti između duhovnih i svjetovnih auktoriteta- te su ideje od fundamentalnog značaja. Katolicizam ili kršćanstvo uopće stoje u kontrarnosti napram lokalnim auktoritetima u nekršćanskim zemljama, npr. božanskom carstvu u Japanu. Katolicizam se drži u skladu s tim s osjećajem nadmoći jedne 'zapadnjačkije' religije prema kršćanskom pravoslavlju i nekršćanskim religijama. S druge se strane katoličko kršćanstvo kao religija ne može odvojiti od nadnaravnih ideja kao što su primjerice Marijino uznesenje na nebo ili njeno bezgrješno začeće. Svaki pokušaj racionalizacije vodi k dogmatskim problemima. Budući da je kršćanstvo religija antičkoga Sredozemlja, ostaje vezano uz tadašnju društvenu i obiteljsku sliku i pripadna moralna shvaćanja. Tijekom dvije tisuće godina njegove opstojnosti, u Crkvi su se razvili razni običaji, rituali i ustanove koje su neodrecive za današnju pučku pobožnost. Otuda je, dakle, sigurno da kršćanstvo, a osobito stare Crkve poput Rimokatoličke i isto tako pravoslavne, ne mogu uvijek odogovoriti stalno aktualiziranim modernim vrijednostima. 

Nakon Reformacije, a još više nakon Francuske revolucije, Rimokatolička Crkva je bila prisiljena preuzeti antimodernističku ulogu. U XIX. st. su između antimodernističke Kurije i progresivnih vlada znali izbijati žestoki sukobi, što je utjecalo na ozračje I. vatikanskog koncila, 1870. godine. Papa Ivan XXIII. otvorio je 1962. Drugi vatikanski koncil kako bi ublažio sukobe, no ne bi se moglo reći da je taj koncil Crkvi donio mir sa samom sobom i sa svijetom. Također je upitno je li papa Ivan XXIII. imao realističnu strategiju za prilagodbu modernom svijetu. U svakom slučaju, protucrkvene snage su pred uznemirenošću Crkve pojačale svoju kritiku 'zastoja reforma'. 

I unutar Katoličke Crkve su nakon Koncila istupile progresivne snage koje su, neovisno o stvarnim zaključcima, zazivale 'duh' Koncila. Njihova glavna figura, H. Küng, pred svjetskom je javnošću zadobio veliku pozornost. Na drugoj su strani pozornost privukli odlučni konzervativci. Nadbiskup M. Lefebvre i njegovi pristalice pobunili su se protiv reformnog smnjera Koncila te ih nisu odvratile s puta ni prijetnje izopćenjem. Tako je već 1970.-ih godina Katolička Crkva zapala u krizu bez presedana. Tada se čak činilo mogućim da bi mogla propasti, kao što se to u sljedećem desetljeću dogodilo Sovjetskom Savezu zbog Perestrojke. U to je vrijeme Ratzinger bio nadbiskup münchensko-freisinški.

Bogoslovna karijera J. Ratzingera je najuže povezana s II. vatikanskim koncilom. Na Koncilu je u načelu pripadao progresivcima. U godinama nakon njega uvijek je bio mišljenja da njegova shvaćanja odgovaraju zaključcima Koncila, i da nema promjene u dogmama između pretkoncilskog i poslijekoncilskog vremena. To je točno u mjeri u kojoj koncilski zaključci predstavljaju jedan abivalentan kompromis. Ovisno o tom koja se strana želi naglasiti, na njihovu se temelju daju zasnovati posve različite koncepcije. Ratzinger je bio 'čarobnjakov šegrt' u Goetheovu smislu. Morao se suočiti s dijelom nenamjeravanim posljedicama reforma koje je zagovarao. Njegova su se načela postupno mijenjala, ali ne potpuno, a promjene nisu bile tako dramatične kako je to Küng tvrdio.

3. 'Bogoslovno čudo'

Joseph A. Ratzinger rođen je 16. travnja 1927. u Marktlu na Innu. U njegovoj je mladosti Rimokatolička Crkva bila pritisnuta nacionalsocijalizmom i lelujala je između otpora i prilagodbe. U to je dramatično vrijeme Ratzinger primio od svoje obitelji katoličku vjeru i bavarsko domoljublje. Pod znatnim se pritiskom naučio dosljedno zauzimati za očuvanje svijeta u kojem je živio. Bjelodano je naučio i koliko je opasno bezuvjetno se prilagoditi kojem duhu vremena.

Nakon sloma nacionalsocijalističkoga režima, kad je čežnja za 'kršćanskom Europom' zahvatila široke krugove, student Ratzinger je doživio ozračje početka nove teologije u Freisingu, Fürstenriedu i Münchenu. Na reformno orijeniranoj münchenskoj bogosloviji vladalo je tada proturimsko ozračje. Tako je prof. Gottlieb Söhngen, nekoć profesor u Braunsbergu, bio kritičan prema proglašenju dogme o Marijinu uznesenju koje je poduzeo Pio XII. Također je mladi Ratzinger dijelio taj progresivni glavni ton u Münchenu, kako svjedoči U. Ranke-Heinemann, njegova kolegica, poštovateljica i kasnija protivnica (10). Uz Söhngenovu djelatnu potporu, Ratzinger je kao 'bogoslovno čudo' usprkos prijeporima s drugim relatorom, prof. Michaelom Schmausom, mogao habilitirati i malo kasnije stupiti na mjesto redovitog profesora na Bonnskom sveučilištu.

Na II. vatikanskom koncilu je J. Ratzinger sudjelovao kao 'perit'. Josef kard. Frings, nadbiskup kölnski i Ratzingerov mjesni ordinarij, svoje je povjerenje stavio u njega kao savjetnika, dok ga je Schmaus podrugljivo nazvao 'teologom-tinejdžerom' (11). Na Koncilu je u načelu argumentirao kao progresivni teolog iako je pokazivao i svoju rezerviranu stranu. Ukazao je na slijepu ulicu antimodernizma, neumješnost Kurije i pompoznu ceremoniju otvaranja (12). Kritično se izrazio o tradicionalistima koji usprkos manjkavu znanju latinskog ustraju pri staroj liturgiji i uporabi latinskog jezika (13). Suprotstavio je 'Crkvu siromašnih' 'Crkvi baroknih knezova' (14). Naglasio je 'kolegijalnost biskupâ i pape' (15) i smatrao da je Koncil uvod u ostale reforme (16). Naprotiv, papu Ivana XXIII. je smatrao motorom crkvene reforme i teško da je stavljao u pitanje papinski primat (17). Upozorio je pred tim da ekumenski pokret uzrokuje izbjegavanje potrage za 'istinom' (18), da 'jedna izvjesna sentimentalnost' ideje o 'Crkvi siromašnih' vodi k jednoj vrsti 'romantike' (19) te da Koncil preslobodno primjenjuje političke pojmove poput 'demokracija' na Crkvu (20).

4. Profesor protiv struje

Od kraja Koncila (1965.) do smrti J. kard. Döpfnera (1976.), J. Ratzinger se sporo mijenjao. Ne stoji da se odjedanput promijenio zbog šoka studentskim pokretom i zbog karijernih ambicija. Uvijek je bio vrlo razborit, a tijekom vremena je postao još razboritiji i izgubio svoju mladenačku strast za reformama. Već se u njegovim tübingenskim predavanjima sabranim u 'Uvodu u kršćanstvo' (1967.) mogla prepoznati distanca prema Küngu. Küngovo je stajalište bilo 'vox temporis, vox Dei'. Prema njegovu viđenju, Katolička Crkva nema čvrstoga sadržaja zbog čega može i treba odgovoriti nalozima vremena. Ratzinger je, naprotiv, držao da bi se katoličke dogme uvijek morale temeljiti na Bibliji i crkvenoj Tradiciji. Time što je govorio o 'Sretnom Ivi' ['Hans im Glück'], upozorio je na reformne prijedloge bez korijena, bilo da je spominjući Hansa doista mislio na Hansa Künga ili ne (21).

Studentski pokret je zapravo bio vrlo neugodan za J. Ratzingera. Kao dekan katoličkog fakulteta se morao suočiti s napadom studenata. Potpisao je Marburški manifest od 17. travnja 1968. u kojem se tvrdi da pobunjeni studenti škode slobodi poučavanja i istraživanja. Među potpisnicima su pored Ratzingera bili Peter Beyerhaus, Alfons Auer, Hans Küng, Thomas Nipperdey, ali ne Jürgen Habermas, Ernst Bloch, Jürgen Moltmann, braća Mommsen ili Hans-Ulrich Wehler (22). Edgar Lersch, 'glasnogovornik' studenata katoličkog bogoslovlja, poslao je otvoreno protestno pismo tübingenskim profesorima teologije koji su bili potpisnici, u kojem je stajalo da profesori ordinariji na arogantan način ignoriraju demokratizaciju sveučilišta (23). Ratzinger je lakonski uzvratio da potpisnici nisu odbijali dijalog sa studentima, a da je Lersch u svojoj polemici krivo shvatio sadržaj manifesta (24). Nekoliko tjedana kasnije, Lersch je organizirao okrugli stol o temi 'Obvezni celibat i budućnost Crkve', koji se trebao održati 29. listopada 1968. u novoj auli i na koji je bila pozvana Luise Rinser, poznata katolička feministica i socijalistica, navodna ustanica protiv nacionalsocijalizma i tajna prijateljica isusovca Karla Rahnera. Dekan je nerado dopustio događaj, no jasno naznačivši da nema nakane i sâm nazočiti (25). U studenom 1968. nastao je novi problem: slučaj Halbfas. 'Fundamentalnu katehetiku' Huberta Halbfasa Kurija je dovela u pitanje. Iako su isprva mnogi tübingenški profesori stali iza svoga kolege iz Reutlingena, retorički umješnom Ratzingeru uspjelo ih je na fakultetskoj sjednici skloniti da se odreknu potpore. To je proizvelo novi protestni val radikalnih studenata protiv njega. Kako bi spriječili njegova predavanja, studentice su se razgolitile, kako je tada bio običaj (26).

U to su vrijeme J. Ratzinger i H. Küng još bili ujedinjeni u protivljenju studentskom pokretu, ali Ratzinger je nevoljko gledao na Küngovu rastuću borbenost protiv Kurije. Iako je 1968./'69., više nerado, sudjelovao na još dvije Küngove inicijative (27), njihovi su se putevi zauvijek razišli nakon Ratzingerova odlaska u Regensburg. Otada je nastupao kao odvjetnik Kurije protiv Künga.

5. Bavarski natpastir

Imenovanje J. Ratzingera za nadbiskupa Münchena i Freisinga (1977.) naglasilo je njegovu vodeću ulogu u konzervativnom taboru, iako još nije bio posve izgubio svoje progresivne strane. Zaoštrila se njegova borba s marksističkim aktivistima, a jedno su mu predavanje oni omeli velikoj dvorani Münchenskog sveučilišta (28). Kao bavarski natpastir njegovao je kontakte s monarhističkim krugovima: Wittelsbachima je osigurao mjesto u srcu Bavarske (29), a kad se nadvojvoda Oton Habsburško-Lotarinški, zadnji austro-ugarski nasljedni kraljević, kandidirao na prvim europskim izborima, branio ga je kao kandidata CSU-a od napada SPD-ovca Helmuta Rothemudsa da je rasist (30). Kad je Oton 2011. umro u Pöckingu kod Münchena, papa Benedikt XVI. je poslao pismo iskrene sućuti (31). Slijedeći primjer M. von Faulhabera, odbio je imenovanje J. B. Metza, učenika K. Rahnera, na Münchensko sveučilište (32). U Freisingu je 1979. Küngovu teologiju definirao kao ne više katoličku (33). Iako je kao student Münchenskog sveučilišta dijelio skepsu Gottlieba Söhngena oko pretjeranog štovanja Marije pape Pija XII., sad je htio izričito promicati bavarske tradicije Zaštitnice Bavarske ['Patrona Bavariae'] (34). U svakom slučaju je priznao novu liturgiju na njemačkom, kritizirao Lefebvreove 'tradicionaliste' i nije smatrao problematičnom pričest na ruke (35). Dok je za jedne bio nemilosrdni crkveni knez, drugi su u njemu vidjeli vrsnoga teologa i Bavarca čvrstih načela (36).

6. Oklopljeni čuvar vjere

Godine u kojima je Ratzinger kao osoba od povjerenja Ivana Pavla II. vodio Kongregaciju za nauk vjere, učinile su ga jednoznačno rimskim. Dok nije mogao spriječiti lom s Lefebvreovim krugom, počeo je javno izražavati skepsu o novoj liturgiji (37). Iako na Koncilu nije dijelio vezanost tradicionalista na latinski, sada je izražavao svoju zabrinutost da bi latinski mogao iščeznuti iz Crkve. U latinskom je vidio zajedničku osnovu svih katolika (38). Njegovo je uvažavanje štovanja Marije u Rimu postalo još izraženije, nego u Bavarskog (39). Kao čuvar vjere se postavio protiv svih centrifugalnih sila poput 'teologije oslobođenja', neprincipijelnog približavanja drugim konfesijama i religijama, kao i feminizmu (40). Postupno se priviknuo na život u Italiji, dok je Njemačku upravo smatrao žarištem krize svjetske Crkve (41). Premda je 1960.-ih godina kritizirao rimsku stagnaciju, sada je sâm postao borbena glavna misao Kurije i dobio nadimak 'oklopni kardinal' ['Panzerkardinal'].

Kraj Hladnog rata je za Kuriju imao dvojak značaj. S jedne strane, bilo je veliko olakšanje da su napokon nestale marksističko-lenjinističke strahovlade neprijateljske prema vjeri. Ratzinger je hladnim pogledom promatrao smetenost nekadašnjih marksističkih intelektualaca (42). U svibnju 1996. rekao je u Meksiku: 'Pad marksistički nadahnutih vlada Istočne Europe postao je kataklizma ['Götterdämmerung'] za teologiju osloboditeljske političke prakse; upravo tamo gdje je osloboditeljska marksistička ideologija bila dosljedno primijenjena, vodila je do krajnje neslobode čije se strahote danas jasno pokazuju pred očima javnosti' (43). S druge strane, propast Istočnog bloka izazvala je nekontrolirani globalizacijski potisak. Daljnje širenje 'hedonizma' i neoliberalizma, multikulturalizacija kršćanskih zemalja i prijeteći 'sukob kultura' (Samuel P. Huntington) donijeli su sa sobom novu opasnost za Rimokatoličku Crkvu i njena učenja. Pred tom je pozadinom prijeporni dokument Kongregacije za nauk vjere, 'Dominus Iesus' (2000.) bio objava rata novoj eri.

Nakon milenijskih proslava Ratzingerova strategija borbe na dva fronta za obranu 'kršćanske Europe' postala je jasnija: nasuprot progresivcima uvjerenima o univerzalnoj valjanosti modernih vrijednosti, on s jedne strane tvrdi da kršćanstvo religija razuma, domovina modernih vrijednosti i da kršćanska baza ostaje neophodna za liberalnu demokraciju. Rado citira poznatu tezu Ernsta-Wolfganga Böckenfördesa: 'Demokratsko društvo živi od snaga koje samo ne može proizvesti' (44). S druge strane, zagovara obranu 'kršćanske Europe' pred trijumfalnim maršem razuma. Tvrdi da se Katolička Crkva mora boriti protiv neograničenog individualizma, hedonizma kao i protiv svemoći prirodnih znanosti. U tom smislu Razinger želi podzeti mjere protiv drskosti razuma zajedno s ostalim religijama i konfesijama. 

Nakon 2000. J. Ratzinger je vodio tri važne rasprave s ateističkim intelektualcima. U Rimu, 21¸. veljače 2000. večer diskusije s Paolom Floresom d'Arcaisom, talijanskim socijaldemokratom. Pozivajući se na Augustina, pokušao je što je više moguće prikazati kršćanstvo kao religiju razuma, što mu je priskrbilo odobravanje publike dok je Flores d'Arcais pokazao malo odobravanja (45). Na Katoličkoj akademiji u Münchenu se 19. siječnja 2004. angažirao na zatvorenoj diskusiji s Jürgenom Habermasom. Doduše, Habermas nije mogao jednostavno prihvatiti Ratzingerove teze o koincidenciji katolicizma s razumom, no priznao je potrebu zajedničkog razmišljanja s teolozima o ćudoređu u današnjem društvu (46). U svibnju 2004. imao je priliku razmijeniti mišljenje s talijanskim predsjednikom Senata i neoliberalnim filozofom Marcellom Perom. U znaku 'sukoba kultura' nakon rujna 2001., Pera je izričito naglasio značenje zapadnih univerzalnih vrijednosti i kršćanskih temelja zapadne kulture. On se postavio nasuprot kritike eurocentrizma i relativizma vrijednosti američkih lijevih intelektualaca. Ratzinger je pozdravio Perinu ispovijest o zapadnoj kulturi iako nije podupro 'rat protiv terora' i nije mogao dijeliti Perin prijedlog o stvaranju nadkonfesionalnog kršćanstva kao moralne osnove Zapada (47).

7. Papa 'logosa' i Kurija koja se oprezno otvara

Benedikt XVI. stupio je na svjetsku političku scenu kao glava Crkve obdaren jasnim načelima i jakom voljom. Papinsko ime koje je odabrao- Benedikt- naznačavalo je njegovu pesimističnu dijagnozu vremena, ili njegovu usporedbu između današnje situacije i kasnorimske dekadencije u vrijeme sv. Benedikta (48). Već je u homiliji uoči svoga izbora, 18. travnja 2005., jasno zauzeo poziciju u tom pogledu (49).

Papin cilj je ponajprije bila obrana i osnaženje kršćanskih temelja Europe, iako se tijekom njegova pontifikata Kurija intenzivno bavila odnosima s neeuropskim zemljama, npr. socijalističkim zemljama Kinom i Vijetnamom. Benedikt se nije namjeravao podložiti modi i ograničiti se time da brižljivo vlada. Htio je odlučivati što se treba mijenjati, a što ne- uvijek na temelju crkvene pozicije i neovisno o duhu vremena. Nipošto nije bio zakleti antimodernist. Jednostavno je kanio očuvati elemente koje je smatrao nužnima za Crkvu, bez obzira jesu li moderni ili predmoderni. Uklonio je tijaru iz papinskog grba, odrekao se naslova 'patrijarha Zapada', gorljivo je govorio o problemima okoliša.

Prije svega je 'de facto' bio papa 'logosa': snagom svojih riječi, svoga najmoćnijeg oružja, borio se za kršćansku Europu. Otvorio je Crkvu najsuvremenijim sredstvima komunikacije, uključujući YouTube i Twitter, rehabilitirao je latinski i tridentsku misu, izašao ususret Bratstvu sv. Pija X., osnažio liturgiju kao svečanu aktualizaciju misterija, stavio euharistiju u središte kršćanskoga života, ohrabrio na pričešćivanje na usta (50) i nije se bojao postaviti temu nasilja islamskih radikala- pa ni nakon toliko kritiziranog govora u Regensburgu (51). 

Kao sugovornike u ekumenskom pokretu, papa Benedikt XVI. je pažljivo izabrao crkve popot Pravoslavne ili Anglikanske, uspostavivši dobre odnose s obje dok je istodobno pozvao konzervativne anglikanske disidente da se priključe Katoličkoj Crkvi (52). Kulminacija prijateljstva između katolika i pravoslavaca bila je susret s carigradskim ekumenskim patrijarhom (53). Benedikt XVI. išao je i u Veliku Britaniju, susreo se s kraljicom Elizabetom II kao i s canterburyskim nadbiskupom R. Williamskom, i blaženim proglasio u Glasgowu Ivana Henrika kard. Newmana. Nije bilo moguće organizirati put u Rusiju, ali i s moskovskim patrijarhom Ćirilom II. bio je Benedikt u dobrim odnosima još od vremena dok je taj bio metropolit Smolenska i Kaliningrada. Premda se u vrijeme Koncila Ratzinger bio zauzimao za pozitivno vrjednovanje protestantizma (54), papa Benedikt XVI. očuvao je distancu prema reformacijskim 'crkvenim zajednicama' (55).

Progresivci unutar i izvan Katoličke Crkve nisu priznavali Papi pravo da samostalno djeluje izvan duha vremena. Tim se krugovima jedan papa koji je nastupio s geslom 'cooperatores veritatis' [suradnici istine], činio kao arogantni, nepodnošljivi crkveni knez. Svim su sredstvima pokušavali Papu predstaviti negativno i slavili su njegovo neočekivano odreknuće. Među tim je sredstvima najvažniji antigermanizam. Metoda da se Ratzingera stigmatizira kao Nijemca, iako je on sâm rijetko naglašavao svoj njemački identitet, izgledala je kao ona koju su koristili antisemiti koji su obraćene židove optuživali da su i dalje židovske vjere.

U Njemačkoj, njegovoj domovini, papa Benedikt XVI. je bio uvijek prijeporan. S jedne je strane njegov izbor bio neka vrsta udara oslobođenja. To da je jedan Nijemac bio izabran za papu i time, takoreći, za duhovni auktoritet Zapada, po sebi je bilo senzacija. Engleski tabloidi kao što je 'The Sun', nisu se skanjivali formulirati podrugljive naslove ('Od Hitlerove mladeži do... pape Ratzija'). Benedikt je na to reagirao očitujući radije svoje bavarsko negoli njemačko domoljublje, i 28. svibnja 2006. otišao je u posjet koncentracijskom logoru Auschwitz-Birkenau. Istodobno je istaknuo važnost Njemačke (56). Progresivci nisu prezali od isticanja problema spolnog zlostavljanja te Piova bratstva, da bi na taj način potkopali Papin auktoritet. Njemački su konzervativni katolici okupljeni, primjerice, u inicijativi 'Deutschland pro Papa' ili u 'Forum Deutscher Katholiken' ostali nemoćni pred prevladavajućom, pretežno protucrkvenom, klimom u njemačkoj javnosti.

Iako Benedikt XVI. to nije namjeravao učiniti izrijekom, faktično je stavio u pitanje dominaciju modernih vrijednosti. U surječju svoje kritike marksizma, podržavao je zapadnu parlamentarnu demokraciju, ali to njegovo svrstavanje u korist demokracije nije bilo bezuvjetno. Odlučno ju je odbio uvesti u hijerarhijski uređenu Crkvu. Sa skepsom je gledao i na demoskopiju [ankete]. Njegov odmak od volje naroda ne tumači se samo njegovim iskustvom studentskog pokreta iz '60.-ih godina, nego svoje korijene ima već u distanci prema nacionalsocijalizmu koji je bio praćen gromoglasnim odobravanjem većine. U ostalom nije dijelio optimistično vrjednovanje suvremenog čovjeka i napretka društva. 

Njegovo držanje je bilo u tradiciji kršćanskoga socijalnog konzervativizma. Uvažavanje obitelji i (heteroseksualnoga) braka, u suprotnosti je s aktualnom mnogostrukošću modelâ obitelji. Naglašavanje uloge kršćanstva kao pretpolitičke osnove liberalne demokracije, usmjerava se protiv sekularizma. Benedikt se nije slagao s kritikom eurocentrizma i potvrđivao je kršćanski karakter Europe. Ne samo u političkim pitanjima, nego i u kulturalnim zauzeo je poziciju djelatnoga zaštitnika drevne europske kulture protiv valova globalizacije.

8. Nonkonformist na Svetoj Stolici

Benedikt XVI. bio je nonkonformist na Petrovoj katedri. Kad je sa svoje pozlaćene stolice dijelio blagoslove na latinskom, izopćavao disidente, integrirao opću Crkvu, potvrđivao jedinstvenost katoličke vjere, zapravo je pokazivao svoju autoritarnu stranu. Nije iznenađujuće da su ga kritizirali njegovi protivnici kao što su L. Boff i J. B. Metz. Međutim, pitanje se može promatrati i drugačije ako se uzme u obzir u kakvoj se situaciji Crkva nalazi. Ako se gleda na poziciju dominacije modernih vrijednosti, Katolička Crkva je potlačena manjina, a njeni kritičari pripadaju većini. Auktoritarno Ratzingerovo držanje je, dakle, reakcija na prevadavajuću situaciju.

Svakako, borbeni duh je samo jedna strana J. Ratzingera. Premda je u izvjesnoj mjeri protiv svojih izazivača bio u okopu, nikada nije izgubio svoju spremnost na dijalog. Tako je i njegov najzagriženiji kritičar Küng bio prijateljski dočekan u Castel Gandolfu (57). Papa Bendikt XVI. se u svojim enciklikama uvijek iznova bavio temama poput 'ljubavi' i 'nade'. U srži je zapravo ostao bavarski domoljub koji u srcu nosi oduševljenost tijelovskim procesijama. U tom smislu podsjeća na starokineskog kneza Lana Linga Wanga (Gaa Changgonga); iako se na bojnom polju borio s maskom demona, crte lica koje je ona skrivala bile su blage.

Bilješke:

(1) Schülerkreis Joseph Ratzingers (Hrsg.), Joseph Ratzinger (Papst Benedikt XVI.) – Das Werk. Veröffentlichungen bis zur Papstwahl, Augsburg: Sankt Ulrich, 2009; Bernhard Hülsebusch, Professor Papst. Benedikt XVI. – Neue Episoden & Erinnerungen, Leipzig: St. Benno, [2007], S. 26-28.

(2) Peter Seewald, Benedikt XVI. Ein Porträt aus der Nähe, 5. Aufl., Berlin: Ullstein, 2006, S. 135-137; Hans Küng, Erkämpfte Freiheit. Erinnerungen, München: Piper, 2004, S. 168-171, 179, 561-564, 597; Hans Küng, Umstrittene Wahrheit. Erinnerungen, München: Piper, 2004, S. 225.

(3) Hermann Häring, Theologie und Ideologie bei Joseph Ratzinger, Düsseldorf: Patmos, 2001; Alan Posener, Benedikts Kreuzzug. Der Angriff des Vatikans auf die moderne Gesellschaft, Berlin: Ullstein, 2009; Christian Feldmann, Papst Benedikt XVI. Eine kritische Biographie, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt, 2006; John L. Allen Jr., Cardinal Ratzinger. The Vatican’s Enforcer of the Faith, New York: Continuum, 2000.

(4) Alfred Läpple, Benedikt XVI. und seine Wurzeln. Was sein Leben und seinen Glauben prägte, Augsburg: Sankt Ulrich, 2006, S. 9.

(5) Benedikt XVI., Gedanken, Impulse, Visionen, hrsg. von Jürgen Erbacher, Leipzig: Benno-Verl., 2005, S.6.

(6) Gianni [Giovanni] Valente, Student. Professor. Papst. Joseph Ratzinger an der Universität, übersetzt von Elisabeth Steinweg-Fleckner, Augsburg: Sankt Ulrich, 2009; Peter Seewald, Benedikt XVI. Ein Porträt aus der Nähe, 5. Aufl., Berlin: Ullstein, 2006; Yasuaki Satono, Ratsinga kyoju kara uketa koto, sono omoide [Die Lehren von Professor Ratzinger und meine Erinnerungen an ihm], in: Papst Benedikt XVI. (übersetzt von Yasuaki Satono), Shin-Kyoko waga shinko no ayumi [Der neue Papst – Mein Weg des Glaubens], Tokio: Shunju-Verlag, S. 191-267; Ders., Benedikuto Jurokusei no isuramu hatsugen ni tsuite [Papst Benedikts XVI. Äußerungen über den Islam], Shunju, Nr. 487 (2007), S. 417.

(7) Martin Lohmann, Maximum. Wieder Papst Deutschland verändert, Gütersloh: Gütersloher Verlagshaus, 2007; Matthias Matussek, Das katholische Abenteuer. Eine Provokation, München: Goldmann, 2012; Ders., Ratzinger-Kür: Der deutsche Segen, in: Spiegel online, 19. April 2005 (http://www.spiegel.de/panorama/ratzinger-kuer-der-deutsche-segen-a-352312. html); Horst Herrmann, Benedikt XVI. Der neue Papst aus Deutschland, Berlin: Aufbau Taschenbuch Verl., 2005, S. 88 f.

(8) Ähnliches sagte auch Papst Benedikt XVI. 2010: „Dass im Namen der Toleranz die Toleranz abgeschafft wird, ist eine wirkliche Bedrohung, vor der wir stehen“ (Papst Benedikt XVI., Licht der Welt. Der Papst, die Kirche und die Zeichen der Zeit. Ein Gespräch mit Peter Seewald, Freiburg (Br.): Herder, 2010, S. 72).

(9) Manuel Borutta, Antikatholizismus. Deutschland und Italien im Zeitalter der europäischen Kulturkämpfe, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2010, S. 51 f. und 117-120.

(10) Uta Ranke-Heinemann, Mein Leben mit Benedikt, in: Zeit online, 13. Februar 2013 (http://www.zeit.de/gesellschaft/ zeitgeschehen/2013-02/papst-benedikt-ratzinger-ranke-heinemann).

(11) Joseph Ratzinger, Zur Theologie des Konzils, in: Joseph Ratzinger Gesammelte Schriften (JRGS) 7/1. Zur Lehre des Zweiten Vatikanischen Konzils. Formulierung – Vermittlung – Deutung, Freiburg (Br.): Herder, 2012, S. 92-120; Norbert Trippen, Josef Kardinal Frings (1887-1978). Bd. 2: Sein Wirken für die Weltkirche und seine letzten Bischofsjahre, Paderborn: Schöningh, 2005, S. 241; Joseph Kardinal Ratzinger, Aus meinem Leben. Erinnerungen, München: Deutsche Verlags-Anstalt, 1998, S. 100; Josef Kardinal Frings, Für die Menschen bestellt. Erinnerungen des Altbischofs von Köln Josef Kardinal Frings, 6. Aufl., Köln: J. P. Bachem, 1974, S. 248; Peter Neuner, Michael Schmaus und der Neubeginn der Theologie an der Universität München nach 1945, in: Münchener Theologische Zeitschrift 57 (2006), S. 386-398.

(12) Neue Dogmen setzen neue Grenzen, in: Kölnische Rundschau, Nr. 224, 27. September 1963; Joseph Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode des Zweiten Vatikanischen Konzils. Ein Rückblick, Köln: J. P. Bachem, 1963, S. 8-14, 32, 39 f., 42, 44, 54; Ders., Das Konzil auf dem Weg. Rückblick auf die zweite Sitzungsperiode, Köln: J. P. Bachem, 1964, S. 28; Ders., Ergebnisse und Probleme der dritten Konzilsperiode, Köln: J. P. Bachem, 1965, S. 7.

(13) Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode, S. 8-14, 32, 54.

(14) Ratzinger,Die zweite Sitzungsperiode, S. 30.

(15) Ratzinger, Die zweite Sitzungsperiode, S. 34 f.; Ders., E. u. P. der dritten Konzilsperiode, S. 13, 56 f.

(16) Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode, S. 59; Ders., E. u. P. der dritten Konzilsperiode, S. 82; Ders., Die letzte Sitzungsperiode des Konzils, Köln: J. P. Bachem, 1966, S. 71, 73.

(17) Ratzinger, Zum Einfluß des Bettelordensstreites auf die Entwicklungder Primatslehre, in: Ders., Das neue Volk Gottes. Entwürfe zur Ekklesiologie, 2. Aufl., Düsseldorf: Patmos, 1981, S. 49-71.

(18) Ratzinger, Die erste Sitzungsperiode, S. 46 f., 59; Ders., Die zweite Sitzungsperiode, S. 60-67.

(19) Ratzinger, Die zweite Sitzungsperiode, S. 30.

(20) Neue Dogmen setzen neue Grenzen, in: Kölnische Rundschau, Nr. 224, 27. September 1963; Ratzinger, Die zweite Sitzungsperiode, S. 16 f.; Ders., Der Eucharistische Kongress im Spiegel der Kritik, in: JRGS 7/1, S. 52-72.

(21) Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 182; Joseph Ratzinger, Einführung in das Christentum. Vorlesungen über das Apostolische Glaubensbekenntnis. Mit einem neuen einleitenden Essay, 5. Aufl., München: Kösel, 2005, S. 27; Ders., Salz der Erde. Christentum und katholische Kirche im neuen Jahrtausend. Ein Gespräch mit Peter Seewald, 6. Aufl., München: Wilhelm Heymann, 2006, S. 84.

(22) Marburger Manifest vom 17. April 1968, in: FAZ, Nr. 152, 6. Juli 1968, S. 42.

(23) Offener Brief von Edgar Lersch an alle Unterzeichner des „Marburger Manifestes“ der Katholisch-Theologischen Fakultät der Universität Tübingen, Tübingen [vor dem 4. September 1968], in: Universitätsarchiv Tübingen [UAT] 183/147,5.?

(24) Brief von Joseph Ratzinger an Edgar Lersch, Fachschaftssprecher der Fachschaft Katholische Theologie an der Universität Tübingen, Tübingen 4. September 1968, in: UAT 183/147, 4.

(25) Brief von Joseph Ratzinger an Edgar Lersch, 4. September 1968, in: UAT 183/147,4; Schwäbisches Tagblatt, 31. Oktober 1968, Tübinger Chronik, in: UAT 183/147,4; Luise Rinser, Gratwanderung. Briefe der Freundschaft an Karl Rahner 1962-1984, hrsg. von Bogdan Snela, München: Kösel, 1994. Luise Rinsers Widerstandsgeschichte ist nach ihrem Tod in Frage gestellt (Michael Kleeberg, Luise Rinsers Vergesslichkeit, in: Der Spiegel, Nr. 2. 10. Januar 2011, S. 100-105; Jose Sanchez de Murillo, Luise Rinser. Ein Leben in Widersprüchen, Frankfurt (Main): S. Fischer, 2011, bes. S. 75-217; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 65 f.).

(26) Hubertus Halbfas, Fundamentalkatechetik. Sprache und Erfahrung im Religionsunterricht, Düsseldorf: Patmos-Verl., 1968; UAT S 4/258 Flugblattsammlung; Küng, Erkämpfte Freiheit, S. 597; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 31; In Tübingen den Schock fürs Leben?, in: Reutlinger General-Anzeiger, 23. September 2011; Joseph Ratzinger/Hans Maier, Demokratie in der Kirche. Möglichkeiten, Grenzen, Gefahren, Limburg: Lahn, 1970, S. 13 f.

(27) Für die Freiheit der Theologie, in: FAZ, Nr. 293, 17. Dezember 1968, S. 10; Befristete Amtszeit residierender Bischöfe?, in: Theologische Quartalschrift 149 (1969), S. 105-116.

(28) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 379 f.; Marxisten sprengen Ratzinger-Vortrag. Referat „Kirchenpolitik“ nach St. Ludwig verlegt / 1200 Hörer – Offene Diskussion, in: Süddeutsche Zeitung (im folgenden: SZ), 11. Juni 1980; Irmi Schwartz, Empörte Reaktion auf Vertreibung von Kardinal Ratzinger durch linksextreme Studenten, in: Münchner Merkur, 12. Juni 1980.

(29) Kardinal Ratzinger versichert den Wittelsbachern. Ein Platz im Herzen des bayerischen Volkes, in: Münchner Merkur, Nr. 215, 17. September 1980; Peter Pfister (Hrsg.), Joseph Ratzinger und das Erzbistum München und Freising. Dokumente und Bilder aus kirchlichen Archiven, Beiträge und Erinnerungen, Regensburg: Schnell & Steiner, 2006 (unten: Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising), S. 226.

(30) Ratzinger verteidigt Habsburg. Brief des Kardinals an Rothemund – Pan-Europa-Tagung „christliche Initiative“, in: Münchner Merkur, 24. April 1979; Stephan Baier/Eva Demmerle, Otto von Habsburg 1912-2011. Die Biographie, 6., überarbeitete u. erweiterte Aufl., Wien: Amalthea, 2012, S. 15, 418-421, 464-467, 555-558.

(31) Jeannette Handler, Otto von Habsburg. Abschied, Graz: Leopold Stocker Verl., 2012, S. 31. 

(32) „Es gibt keine Moral der reinen Hände“, in: Der Spiegel, Nr.4, 22.Januar 1979, S. 210-213; Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 364-367; „Unnachgiebig, unbelehrbar, maßlos“, in: Der Spiegel, Nr. 1/2, 7. Januar 1980, S. 34-42; Kardinal Ratzinger widerspricht Rahner. Intervention gegen Berufung des Theologen Metz mit Sorge um Unterricht begründet, in: SZ, 18. Dezember 1979; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 516; Christian Feldmann, Papst Benedikt XVI. Eine kritische Biographie, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt, 2006, S. 81 f.

(33) Norbert Greinacher / Herbert Haag (Hrsg.), Der Fall Küng, München: Piper, 1980, S. 77 f., 82-92; Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 361 f.; Küng, Umstrittene Wahrheit, S. 568-665; Rabenschwarzer Tag, in: Der Spiegel, Nr. 52, 24. Dezember 1979, S. 150 f.

(34) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 312; Joseph Kardinal Ratzinger/Hans Urs von Balthasar, Maria – Kirche im Ursprung, Freiburg: Herder, 1980.

(35) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 305-309, 352-355, 381 f.

(36) Pfister (Hrsg.), Erzbistum München-Freising, S. 439-441.

(37) Joseph Kardinal Ratzinger (Papst Benedikt XVI.), Zur Lage des Glaubens. Ein Gespräch mit Vittorio Messori, Freiburg (Br.): Herder, 2007, S. 31-33, 122-124; Roland Scheulen, Die Rechtsstellung der Priesterbruderschaft „St. Petrus“. Eine kritische Untersuchung auf dem Hintergrund der geltenden Struktur und Disziplin der Lateinischen Kirche, Essen: Ludgerus, 2001. 

(38) Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 123-126.

(39 )Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 104-114.

(40) Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 85-104, 160-172, 176-197, 200-207; Kongregation für die Glaubenslehre, Instruktion über einige Aspekte der „Theologie der Befreiung“. Mit einem Kommentar von Prof. Dr. Leo Scheffcyzk und einer Erklärung von Kardinal Joseph Höffner, Stein am Rhein: Christiana Verlag, 1984; Rauch des Satans, in: Der Spiegel, Nr. 48, 25. November 1985, S. 161-164.

(41) Ratzinger, Zur Lage des Glaubens, S. 67f., 172-175.

(42) Ratzinger, Einführung in das Christentum, S. 10.

(43) Zitiert in: Claudia Jahnel (Hrsg.), Theologie befreit. Transformationen und Rezeptionen der Lateinamerikanischen Befreiungstheologie, Erlangen: Martin-Luther-Verl., 2009, S. 7.

(44) Ratzinger, Salz der Erde, S. 289. Die genaue These Böckenfördes lautet wie folgt: „Der freiheitliche, säkularisierte Staat lebt von Voraussetzungen, die er selbst nicht garantieren kann.“ (Ernst-Wolfgang Böckenförde, Die Entstehung des Staates als Vorgang der Säkularisierung, in: Ders., Kirche und christlicher Glaube in den Herausforderungen der Zeit. Beiträge zur politisch-theologischen Verfassungsgeschichte 1957-2002, 2., erweiterte Aufl., fortgeführt bis 2006, Berlin: Lit, 2007, S. 229)

(45) Joseph Ratzinger / Paolo Flores d’Arcais, Gibt es Gott? 3.Aufl., Berlin: Wagenbach, 2006.

(46) Jürgen Habermas / Joseph Ratzinger, Dialektik der Säkularisierung. Über Vernunft und Religion, Freiburg: Herder, 2005.

(47) Joseph Kardinal Ratzinger / Marcello Pera, Ohne Wurzeln. Der Relativismus und die Krise der europäischen Kultur, Augsburg: Sankt Ulrich, 2005.

(48)  Die General audienz vom 27.April 2005; Die General audienz vom 9. April 2008.

(49) Martin Posselt (Hrsg.), Benedikt XVI. Die Predigten und Reden zum Beginn des Pontifikats, München: Langenmüller, 2005, S. 48 f.; Beifall für Ratzingers Predigt, in: Süddeutsche Zeitung, 19. April 2005, S. 5.

(50) Licht der Welt, S 186 f.; Benedikt XVI., Gedanken, Impulse, Visionen, S. 59 f.

(51) Z.B. die Angelus gebete vom 24. September 2006, vom 22. Oktober 2006, vom 29. Juli 2007, vom 14. Oktober 2007, vom 2. März 2008, vom 20. September 2008, vom 28. Februar 2010, vom 17. November 2010, vom 6. März 2011, usw.

(52) Alexander Smoltczyk, Benedikts Herbstoffensive, in: Der Spiegel, Nr. 45, 2. November 2009, S. 114 f.

(53) Alexander Smoltczyk, Mission Konstantinopel, in: Der Spiegel, Nr. 49, 4. Dezember 2006, S. 76.

(54) Joseph Ratzinger, Protestantismus. Beurteilung vom Standpunkt des Katholizismus, in: JRGS 8/2. Kirche – Zeichen unter den Völkern. Schriften zur Ekklesiologie und Ökumene, Freiburg (Br.): Herder, 2010, S. 810-815.

(55) Licht der Welt, S 119-121; Papst enttäuscht Hoffnung auf mehr Ökumene, in: FAZ, 24. September 2011, S. 1.

(56) Licht der Welt, S. 101 f.

(57) Küng, Erlebte Menschlichkeit, S. 550-563."

Izvor: S. Magister/L'espresso