Misijski žar

Uzor i duhovni otac svih redokanoničkih kongregacija je sv. Aurelije Augustin koji se slavi na današnji dan. Jedna od tih je i Bolnička (hospitalna) kongregacija redokanonika sv. Nikole i Bernarda s Mont-Jouxa. Utemeljitelj joj je sv. Bernard iz Menthona koji je na sve donedavno vrlo prometnom planinskom prijevoju bio izgradio gostinjac iliti hospicij, u kojem su putnici mogli naći okrjepu i odmor. Na internetu se može pronaći dosta crno-bijelih fotografija koje prikazuju kanonike na skijama i s psima bernardincima koje su uzgojili za spašavanje izgubljenih putnika u snježnim bespućima. 

Nedavno je jedan njihov član postao biskup (1, 2), no kao i većinu starih redova i njih je protresla poslijekoncilska kriza. Više ne nose svoju reverendu ni prepoznatljivi sarozij, nego hlače i bež majicu s križićem. Godine 2012. morali su, nažalost, zbog nedostatka zvanja nakon tisuću godina napustiti dolinu Aoste i Italiju. Sedamdeset i sedmogodišnji dom Franjo Darbellay izjavio je da je to za njih "smrt u duši. Napuštamo zemlju našeg rođenja jer je naš utemeljitelj sv. Bernard iz Menthona bio arhiđakon u Aosti, izgradio je gostinjac koji je preuzeo njegovo ime, visoko gore na Mont-Jouxu [Valais, Švicarska]. Imali smo četiri župe, gimnaziju Gervasone i poljoprivrednu školu u Aosti u kojoj su tisuće mladih iz doline naučili praviti sir i vino. Gostinjac Chateau Verdun je bio naše zadnje uporište. Sada smo poput Napoleonove vojske koja je stigla sve do Moskve, a onda je bila prisiljena povući se.

Stari kanonik nema nade. 'Naš prepošt J. M. Lovey, poglavar Kongregacije, rekao je: 'Ako Bog dâ, vratit ćemo se u Vallée i u Italiju'. No, ja ne vjerujem. Nemamo više zvanja. Kad sam ja ušao u Red, bilo je 100 redokanonika. Sada nas je 30, a mnogi su umirovljeni u matičnoj kući u Martignyju u Švicarskoj.'"  (Izvor: J. Meletti za La Repubblicu/RORATE CÆLI)

I sâm je umirovljen, no iako je rođen u Švicarskoj, zatražio je da ostane s umirovljenim dijecezanskim svećenicima u Italiji jer tu živi već pedeset godina.

"Tako završava priča o kanonicima sv. Bernarda u Italiji, a i gostinjcu izgrađenom na 2473 m nadmorske visine (dvjestotinjak koraka od švicarske granice) prijeti opasnost da ga nadolazećih godina kanonici napuste.

'Kad sam ja započeo novicijat'- sjeća se dom Franjo- 'sa mnom je bilo još pet mladića koji su se zaljubili u Krista i u planine. Gore na Sv. Bernardu bilo nas je trideset novaka i kanonika. Dvije godine novicijata, a da ni jednom nismo sišli dolje u dolinu. Bilo je predivno. Ustajanje u 5.30, molitva, doručak... sport- skijanje, naravno. Doživio sam te zadnje godine dok je gostinjac još bio onakav kakvog je htio sv. Bernard. 'Hic Cristus adoratur et pascitur' (Ovdje se klanja Kristu i hrani ga se), to je bio moto zapisan na naše stijene. Učili smo kako skijati da možemo pomoći putnicima u mećavama, dovesti ih u gostinjac i dati im okrjepu. Skijanje nije bilo kakvo je sada. Da steknemo iskustvo, penjali smo se po sat i pol s navlakama na skijama, a za deset minuta bismo bili natrag u bazi. I to uvijek na svježem snijegu, nikad na skijaškoj stazi. Nakon svake oluje, išli bismo i na talijansku i na švicarsku stranu kako bismo potražili hodočasnike ili putnike koji su se izgubili u mećavi. Iz Švicarske su prenosili cipele, kavu, šećer, cigarete i čokoladu. To su bili očevi obitelji koji su tim poslom podizali svoju djecu i gradili svoje domove. Tako je to išlo do 1970.-ih kad se sve promijenilo. Tad su stigli novi šverceri koji nisu mislili na podizanje obitelji, već samo kako će što prije zgrnuti lovu.' Gostoprimstvo je do kraja II. svjetskog rata bilo besplatno. 'U Chateauu Verdun smo imali pravu farmu. Krave, kokoši, svinje... Tako smo mogli opskrbljivati gostinjac na Velikom Svetom Bernardu i osigurati hranu za kanonike i putnike. Na farmi smo prali i rublje jer se posteljina, habiti i deke gore nisu mogli osušiti; led i vjetar bi ih poderali.'" (Isto)

Između Italije i Švicarske je 1964. otvoren tunel pa više nije potrebno penjati se gotovo 2500 metara do prijevoja. Današnji putnici većinom ne dolaze iz potrebe, već iz znatiželje i potrage za mirom. Jutarnja je u 7.15, mole opet u 11.50, a sveta misa i večernja su u 18.50. Kompletorij je u 21.00. Jedan kanonik kaže: "Ne znam koliko ćemo dugo moći izdržati. Zadnji je novak ušao prije tri godine i otada je novicijat prazan. Samo nas je petero: dva kanonika, trajni đakon, jedan oblat i jedan aspirant za oblata. 

[...]

Prijevoj se zatvara svake godine 15. listopada i otvara u lipnju. 'Možete se popeti samo pješice i u cipelama za snijeg.  'Zimi zna napadati 20 m snijega i u samostan se može ući samo s prvog kata. Na talijanskoj je strani mnogo lavina, no opasnost dolazi i od magle. Bijeli snijeg pod nogama, bijelo svuda oko vas, ništa ne vidite i počinjete paničariti. To je 'bijela smrt' koja je pogodila mnoge putnike. Prije dvadesetak godina blizu nas smo pronašli dvoje putnika. Bili su osamdeset metara od samostana i spasa, a da to nisu ni znali.'

Iza velikog gostinjca je i mrtvačnica. 'Ovdje gore mrtve nismo mogli pokapati jer je ispod tridesetak centimetara zemlje stijena. Održali bismo sprovodne obrede u crkvi- koristeći uvijek isti kovčeg- a onda bismo ih izvadili iz kovčega i privezane na dasku osovili na noge i stavili uza zid u mrvačnici. Ovdje gore se tijela ne raspadaju, nego mumificiraju. Tako su ih rođaci pokojnika mjesecima ili godinama kasnije mogli prepoznati. Postojao je prozorčić kroz koji ste mogli vidjeti ta tijela, koja bi nakon nekoliko desetljeća postala prah i sasula se na zemlju. Sad je to zazidano.

Čak su i psi sv. Bernarda [bernardinci]- još ih je jedanaest- završili u muzeju. Za 8 € možete ući u prostorije koje opisuju tisućgodišnju povijest gostinjca i zatim idete u uzgajivačnicu. 'Izvadit ću jednoga da ga možete pomilovati.' 

Tu su i preparirani kozorozi, orlovi, bijeli zečevi i svisci te uokvirene slike koje nam pripovijedaju o junačkim stoljećima- kanonici u svojim crnim reverendama u mećavama kako bi spasili izgubljene ljude, psi koji pronalaze žene, muškarce i djecu pod lavinama.

[...]" (Isto)

Otac sv. Male Terezije, koji će ove godine skupa sa svojom suprugom biti kanoniziran, htio je u mladosti ući u ovu kongregaciju augustinskih kanonika. Godine 1845. se dijelom kočijom, a dijelom pješice popeo na Veliki Sveti Bernard, ali nisu ga primili jer nije imao uobičajenu naobrazbu. No, u nastavku će biti riječi o jednom drugom svetom čovjeku, misionaru kojeg je dala ova drevna hospitalna kongregacija.

U La Rosièreu, malom selu u distriktu Orsières u švicarskom Valaisu, 31. kolovoza 1910. rodio se blaženi Mauricije Tornay. Predzadnje od osmero djece- tri brata i pet sestara. Obitelj je teško živjela kao i svi stanovnici švicarskih sela toga doba. Otac Ivan je bio katolik iz uvjerenja, a majka Faustina "osoba vrlo živa duhom, jaka u kušnjama". Mauricijev brat Ljudevit je rekao da njihova majka "nije mogla vidjeti da drugi pate, a da i ona ne trpi". Upravo je ona bila zaslužna da je dvoje njene djece izabralo duhovni stalež. Mauricije kod augustinskih redokanonika s Velikoga Svetog Bernarda i Ana koja je 1928. pristupila milosrdnicama sv. Ivane Antide Thouret. Jedne je večeri njemu i Ani, namlađoj sestri, majka Faustina pripovijedala o životu sv. Agneze, djevice i mučenice. Objasnila im je da su oboje djevičanski, ali da je postati mučenicima mnogo teže: "'Za to se treba ljubiti Boga iznad svega i biti spreman predati svoj život, radije proliti svoju krv do zadnje kapi za Njega, negoli ga povrijediti'. Mauricije je munjevito reagirao: 'Vidjet ćeš Ana, ja ću postati mučenik...'."

Od rane je dobi pomagao roditeljima u štali, na pašnjaku i u vrtu. S dvanaest godina je već mogao samostalno obavljati sve što je bilo potrebno na roditeljskom imanju. "Iskusili su u obiteljskom krugu utješnu istinu koju je opisao sv. Augustin: 'Gdje je ljubav, tamo nema napora, a ako ga ima, vole ga'." Bio je marljivo i bistro dijete, no tvrdoglavo, dominantno i katkad agresivno- posebno ako bi ga omeli u njegovim igrama. Imao je izvanrednu volju i nije se bojao nikoga i ničega. Bio je vrlo izravan i bez uvijanja je iznosio svoje mišljenje pa i uz rizik da koga povrijedi. Mauricijeva sestra Ana je promjenu nabolje u njegovu ponašanju uočila nakon njegove prve svete pričesti, 1923. godine: "Kako se Mauricije mijenja i postaje bolji!". Volio se povlačiti u šumu na meditaciju i nije volio da ga itko prati, pa ni Ana kojoj se inače povjeravao jer mu je tada smetala. Nakon jedne takve meditacije je odlučio da će se ispovijedati svakog tjedna. Kako su se nalazili na Crêtesu, svake je subote dva i pol sata pješačio kako bi sišao u Orsières da se sljedećeg dana ujutro može ispovjediti.

Nosio je ime po svetom Mauriciju koji je za Krista umro s cijelom legijom rimskih vojnika u Agaunumu u blizini La Rosièrea. Godine 1925., s petnaest godina, krenuo je u gimnaziju Teritorijalne opatije Sv. Mauricija koja je pak podignuta nad grobom tih mučenika. To je najstarija opatija Zapada u kojoj se redovnički život odvijao kontinuirano, a ove godine slavi 1500 godina postojanja. Usto je to i jedina od preostalih teritorijalnih opatija koju vode augustinski regularni kanonici. Iako se prema slici korske molitve čini da ih ima dosta, to je privid. Izvješćujući o izboru novog teritorijalnog opata, Radio Vatikan kaže da opat može računati na svega dvojicu redokanonika i jednog novaka dok su ostali umirovljeni. To, ipak, prethodnog opata, odlučnog da spriječi tradicionalnu misu, nije spriječilo da izgubi sposobnog i među mladeži omiljenog kanonika- kako smo čitali u Tominom postu (video je još dostupan ovdje).

U gimnaziji se Mauricije istaknuo revnošću u učenju i nehinjenom pobožnošću. Sudjelovao je u školskim predstavama, volio glazbu i pjesništvo. "Rado se smijao i na visokoj razini provodio krjepost 'eutrapelije', umijeća unošenja humora i zdrave šale u međuljudske odnose." Težio je savršenstvu i druge na to poticao. Tako je u poslijepodnevnim satima kad su bili slobodni, vodio svoje kolege u kapelicu na malu meditaciju i pritom im čitao odlomke iz spisa sv. Franje Saleškog ili iz "Povijesti jedne duše" sv. Terezije Male. Mauricije je bio euharistijska duša. Govorio je: "On je naše duše učinio ciborijem u kojem zauvijek ostaje, osim ako smo tako ludi da ga po smrtnom grijehu odatle otjeramo". 

Kad je završio gimnaziju zatražio je ulazak u Bolničku kongregaciju augustinskih redokanonika sv. Nikole i Bernarda iz Menthona kojoj je geslo "Hic Christus adoratur et pascitur"- Ovdje se Kristu klanja i hrani ga se. Osim korske molitve i dušobrižništva, važna je dužnost kanonika bila pomagati putnicima koji su prelazili Alpe. Prepoštu Kongregacije je među ostalim napisao: "Sukladno mojem zvanju, želim: okrenuti leđa svijetu i potpuno se posvetiti služenju dušama da njih vodim Bogu i spasim sama sebe".  Starija sestra ga je pokušala nagovoriti da ne odlazi. Odgovorio joj je: "Ima nešto veličanstvenije od svih zemaljskih ljepota". 

U Hospicij Velikoga Svetog Bernarda ušao je 1931., redovničko odijelo primio je iste godine 25. kolovoza. Učitelj novaka bio je kasniji biskup Siona u Švicarskoj koji kaže da ga je Mauricije jedanput posjetio da upita što mora učiniti da se posveti. Prema biskupu, u tom je pitanju sav Mauricije, odnosno to je ono do čega mu je bilo najviše stalo. Iz novicijata je svojoj sestri Ani pisao: "Moramo se žuriti, zar ne, Ana? Moramo se požuriti; drugi su našoj dobi već bili svetci. Ako cvatnja predugo traje, plod ne može sazrijeti prije hladnoće i smrti. A tako je mnogo ljudi koji nas zovu, tako puno grješnika i toliko pogana koji vapiju za nama. Mi im se želimo odazvati, zar ne? Naše zdravlje i naše tijelo određeno je za njih, nije li? Kažem ti još jedanput: moramo se požuriti. Što duže živim, to sam više uvjereniji da samo žrtva i samopredanje mogu dati smisao našoj sadašnjosti". Jednostavne je zavjete položio 8. prosinca 1932. Njegova je obitelj uočila da je postao stroži, smireniji i većinom je govorio o duši i vječnosti. Biskup Adam, tada meštar novaka, svjedoči da je Mauricije usprkos svojoj nezgodnoj naravi od svih novaka bio najviše preobražen i da je najviše napredovao u savršenstvu. Tijekom novicijata se trsio ispraviti svoju burnu narav pa mu je poslušnost bila vrijedna divljenja.

Postati svet i biti misionar bile su dvije njegove glavne brige. Mauriciju je posebnu patnju zadavala pomisao "da postoje ljudi koji su na nas upućeni kako bi bili spašeni, i imao je goruću želju da im donese evanđelje i da otputuje u daleke zemlje kako bi pridobio ljude za Krista". Ovako se 31. siječnja 1933. preporučio svakom članu svoje obitelji: "Prikažite dragom Bogu svoje suze (...) za misije (...). I učinite- žarko vas molim- od mene svetca po svojim molitvama i patnjama".

Početkom 1930.-ih Družba pariških vanjskih misija (MEP) zatražila je od Kongregacije kanonika Velikog Svetog Bernarda da na Himalaju pošalje nekoliko svojih svećenika koji su navikli na život u planinama. Prvi su krenuli 1933., ali bez Mauricija koji je još bio student. Zdravlje ga nije najbolje služilo i patio je od bolova u trbuhu. Dijagnosticiran mu je čir na dvanaestniku. Strogu je dijetu podnosio u duhu mrtvljenja. Operiran je u Lausanni u siječnju 1935. Oporavljao se jako dugo- šest mjeseci u klinici u Lausanni i u Martignyju. To ga je iskustvo patnje potaknulo da upozori svoju obitelj na vrijednost patnje i da "bolje koriste to prečesto neprepoznato blago trpljenja u jedinstvu s Kristom patnikom. 'Znaš li'- pisao je sestri Josipi- 'da možeš obratiti jednog poganina ako imaš zimicu i prinosiš je dragom Bogu kao žrtvu; i da ti dragovoljno izdržane patnje samo jednoga dana donose više zasluga, nego da si molila cijeli dan? Kako lak način da mi učiniš nešto dobra, da učiniš dobro cijelom svijetu... Sve naše male patnje imaju bezgraničnu vrijednost ako ih ujedinimo s patnjama Kristovim'." 

Svečane je zavjete položio 8. rujna 1935. u Gostinjcu Velikog Svetog Bernarda i nekoliko dana potom primio tonzuru i niže redove. Predstojnik njihove kongregacije odlučio je pojačati prvu skupinu njihovih misionara koji su otišli u Yunnan, s još trojicom redovnika među kojima je bio i Mauricije koji još nije bio završio studij svetog bogoslovlja. Prošli su pripremu kod jednog liječnika i zubara kako bi mogli i na taj način pomagati u misiji. "Dan prije odlaska, Maurice se povjerio svom bratu Louisu: 'Imao sam posve jasno sljedeće nadahnuće: kako bi moja služba bila plodna, moram raditi svim žarom svoje duše i iz najčistije ljubavi prema Bogu, bez i najmanje želje za priznanjem moga rada. Istrošit ću se u službi Božjoj. Neću se više odande vratiti'."

Uoči odlaska, 23. veljače 1936., susreo se u Martignyju s još jednim svijetlim likom ove redokanoničke kongregacije; sa svojim profesorom filozofije dom Lucijanom Gabioudom koji je 1970. preminuo na glasu svetosti. Jasno mu je povjerio da odlazi u misije samo zato da postigne svetost predanim radom, patnjom i mrtvljenjem.

Putovali su jedan i pol mjesec do Weixija na granici s Tibetom na visini od 2350 metara- nekoliko tjedana na moru, tri dana vlakom, dva dana kamionom i deset dana karavanskim putovima. Otuda je pisao: "Proputovao sam sada skoro cijeli svijet; vidio sam i osjećam da su ljudi posvuda nesretni, da se njihova prava nesreća sastoji u zaboravu na Boga. Osim služenja Bogu, zaista ništa nije važno; ništa, ništa, ništa". I sljedeći su njegovi retci roditeljima iz toga vremena: "Zemlja koju danas krčite jednog dana neće više biti vaša; ono što volite, prijeći će jednoga dana drugomu. Zasigurno, treba voljeti zemlju, ali samo toliko, koliko nas vodi k Bogu, koliko nam pokazuje kako je Bog lijep i milosrdan. Ostalo se ne računa jer prolazi. Da, sve će ostalo proći, no moja ljubav prema vama nikada neće proći jer voljet ćemo se i u nebu".

U misijama je nastavio studij te učio kineski i tibetanski jezik. Dva različita i teška jezika kao i običaje naroda među koje je došao. Usprkos tomu što je nastavio sa studijem svetog bogoslovlja, u jednoj je godini naučio sedam tisuća kineskih ideograma. Kad je položio sve bogoslovne ispite, došlo je na red ređenje. No, najbliži je biskup bio tek u Vijetnamu. Nakon dugoga puta, zaredio ga je u Hanoju msgr. Chaize, MEP, 24. travnja 1938. Nakon svećeničkog ređenja pisao je roditeljima: "Vaš sin je svećenik! Bogu hvala! Ta vam vijest neće donijeti nepodijeljenu radost zato što nisam s vama, ali vi ste kršćani i razumijete me. Postoji Bog kojemu se mora služiti svim snagama. Zbog toga nisam s vama, zbog toga ste tako dobro izdržali moj odlazak". 

Dom Mauricije je po povratku, u rujnu 1938., preuzeo brigu o probatoriju- svojevrsnoj pripremi za malo sjemenište- koji su osnovali redokanonici u blizini Weixija u Kini: "Moram ih učiti sve, od toga kako se umivati i oblačiti do toga kako kleknuti i moliti se". Poučavao ih je vjeronauku, latinskom i kojoj znanosti. Sve to ga je toliko iscrpilo da se 1939. dvaput razbolio. Iste su godine premjestili probatorij u Houa-Lo-Pa, u novo zdanje i tu je ostao sve do 1945. godine. Kad je izbio II. svjetski rat, Japan je došao na granicu s Tibetom. Građanski rat, glad, ustanci i pljačke postali su njihova svakodnevica. Šest godina nije bilo komunikacije sa Švicarskom, nedostajalo je novca, prekinuli su gradnju gorskog gostinjca, a kako pomoć iz Europe nije stizala, 1944. su morali prodati i dio svoje odjeće kako bi podmirili troškove. Da bi prehranio dječake, morao je prositi, a sam često nije jeo ništa osim korijenja bilja. "'Nositi križ'- pisao je u to vrijeme- 'malo sam shvatio što to znači'". Usprkos teškoćama, dom Mauricije je bez obeshrabrenosti ispunjavao svoje dužnosti. Za obranu od razbojnika organizirao je nadzor u Houa-Lo-Pau pa je to postalo i utočište za uplašeno okolno stanovništvo.

Prije kraja rata postao je župnikom u Jerkalu na Tibetu na visini od 2650 m. Dotadašnji župnik iz Družbe pariških vanjskih misija (MEP) umro je od tifusa 16. veljače 1945. Njegova su prethodnika o. Nussbauma, MEP lame ubile 1940. Misiju su osnovali spomenuti pariški misionari 1865. i otada je ona bila smetnja budističkim samostanima. Prije oca Nussbauma, godine 1905. lame su ubili o. Bourdonneca i strijeljali jedanaestero katolika koji nisu htjeli otpasti od svete vjere. Triput su bili opljačkali i spalili misiju. Mauricije je rado prihvatio novu službu, ali mu je ona donijela i bol jer su morali zatvoriti probatorij zato što nije bilo nikoga da ga zamijeni. 

Tako je u lipnju 1945. ušao na područje na kojem budizam nije trpio nazočnost katoličke vjere i gdje je postojala velika vjerojatnost da će i sam završiti kao prethodni župnici toga mjesta. Lame su imali svu vlast u zemlji i kao najveći zemljoposjednici iskorištavali je nauštrb naroda koji je bio u gotovo ropskom položaju. Na području dom Mauricijeva apostolata glavni je lama bio Gun-Akhio, poznat po svojoj mržnji prema misionarima. "'Još nisam ni stigao'- pisao je Tornay- 'a posvuda se govorilo da bi misionara trebalo maknuti. Kod plesa lama u Karmdi govorilo se pred nebom i zemljom da će misionar uskoro morati otići, inače mu prijete najgora mučenja koja čovjek može zamisliti, da će se kršćani morati odreći svoje vjere i svu svoju djecu ogrnuti u lamaističku togu; jer 'u zemlji tisuću bogova, smije biti samo jedna religija'". Nije se uplašio ni kad su mu lame otvoreno dovikivali: "Otići ćeš! Otići ćeš! Ubit ćemo te! Bacit ćemo te u Mekong!" Pisao je: "Ako me se hoće riješiti, mogu to samo na jedan način: svezati me na mazgu i potjerati je. Samo pred silom mogu popustiti". Apostolski vikar msgr. Valentin mu je bio naredio da ostane u svojoj misiji pod svaku cijenu osim ako ga silom ne otjeraju. Mauricije je odgovorio: "Ovdje sam i ovdje ostajem. Radije ću ostaviti svoj leš lamama, nego napustiti stado koje mi je povjerio Dobri Pastir". U pismu dom Angelina Lovaya- koji je jedno vrijeme bio misionar s dom Mauricijem- svom prepoštu na Velikom Svetom Bernardu msgr. Adamu čitamo: "Lame žele njegov život i neće se smiriti dok ne unište kršćanstvo na Tibetu".

Najteža godina u njegovu dotadašnjem misijskom radu bila je 1946. Ujutro, 26. siječnja te godine, četrdesetak lama je provalilo u njegovu kuću i prijeteći puškama otjerali ga preko granice u Kinu. Tamo se preselio u Pame, bliže Tibetu, jer je tako mogao vidjeti mnoge svoje župljane koji su prolazili kojim poslom. Iako su mu prijetili smrću ako ne prekine dopisivanje sa svojim župljanima u Jerkalu, nastavio je održavati kontakt s njima. Tu je ostao do 1947. godine. Dok ga nije bilo, svim je kršćanima naređeno da moraju otpasti od katoličke vjere i vratiti se budizmu te javno opsluživati obrede i postove. Kapelu su obeščastili, a petnaest dječaka su odveli iz obitelji i smjestili ih k mjesnim lamama da ih oni poučavaju. To mu je zadalo posebno veliku bol. Početkom svibnja 1946. dobio je pismo guvernera iz Chamda, najvišeg civilnog predstavnika u istočnom Tibetu, koji mu je obećao svoju zaštitu i pozvao ga na povratak. Krenuo je već 6. svibnja, no na granici ga je zaustavio Gun-Akhio. Morao se vratiti, ali nije odustao. Smislio je plan kako stići u Lhasu do koje je trebalo pješačiti 34 dana, kako bi zatražio slobodno djelovanje od dalaj lame, kao najvišeg vjerskog i političkog predstavnika te zemlje. Prije toga je otišao u Kunming kod svoga biskupa i u Šangaj k nunciju. U svom je zahtjevu imao potporu predstavnika Svete Stolice te švicarske i francuske vlade. Odlazak u Lhasu mu je bio zadnja nada da se vrati u Jerkalo.

Priključio se 10. srpnja 1949. jednoj karavani kršćanskih trgovaca koja je išla u Lhasu. Zbog opreza je samo nekolicina znala za njegov polazak. Tijekom putovanja je molio krunicu, svakog je dana služio misu i molio brevijar. Iako se preobukao u tibetansku nošnju i obrijao bradu, prepoznali su ga za vrijeme jednog zaustavljanja i prijavili. Morao je napustiti karavanu, no kako je bio uporan u svom naumu, uspjelo mu je ponovno joj se pridružiti. "'Ne smijemo se bojati'- rekao je svojim pratiteljima- 'jer ako nas ubiju, idemo ravno u nebo. Umrijet ćemo za kršćane'". 

Kad su se zaustavili u Tothongu, blizu granice na području Yunnana, iz grmlja su iskočila četvorica naoružanih lama vičući: "Usudili ste se doći ovamo". Mauricije je viknuo: "Ne pucajte, možemo pregovarati!" No, tad su opalila dva hitca i pogodila Tornayeva odanog pratitelja Docija. Dom Mauricije se ne misleći na sebe bacio prema Dociju da mu dade odrješenje, uto ponovo pucnji, a ovaj put pod metcima je pao i sâm hrabri misionar. Događaj se zbio u šumi Tothonga, 11. kolovoza 1949., blizu prolaza Choula (3000 m) malo prije podneva. Kad je kanonik Alfonz Savioz doznao što se dogodilo, poslao je nosače iz Atuntzea da pokupe tijela mučenika. Dom Mauricije je imao više rana od metaka od kojih je jedna bila na glavi. Kineske su vlasti kasnije zajednici lama u Karmdi dale tešku globu. Tako je i službeno ustanovljen krivac, a motiv za ubojstvo bilo je Mauricijevo širenje svete vjere u Jerkalu.

U gimnaziji je bio napisao: "Smrt je najsretniji dan u našem životu. Moramo se više veseliti tomu, nego svemu ostalom jer ona označava dolazak u našu pravu domovinu". Da bismo vidjeli s kolikim se žarom predao širenju vjere, dovoljno je usporediti njegove fotografije prije odlaska u misije, s onima nakon odlaska gdje ga vidimo vidno iscrpljena. Njegovi su ga župljani odmah nakon smrti držali mučenikom. Godine 1988. prenijeli njegovo tijelo i tijela njegovih pratitelja iz Atuntzea u svoje mjesto i pokopali ih na groblju gdje počivaju i četvorica francuskih misionara. Kad su 1950. Kinezi osvojili Tibet, svi su svećenici 1952. izbačeni. Vjera se prenosila u obitelji. I danas na području između Yunnana i Tibeta ima oko 7000 katolika. Župa Jerkalo sama ih ima 700. Dom Mauricije je blaženim proglašen 16. svibnja 1993., a spomendan mu se slavi 11. kolovoza.

Sastavljeno prema: clerus.org, clairval.com, laportelatine.org, sanpiox.it
Slike: Klosterneuburger Marginalien (1, 2-4), Facebook.com/CanonicorumRegularium (5, 8), aisb.it (6), RORATE CÆLI (7), gsbernard.ch (9, 10)