četvrtak, kolovoza 27, 2015

Non licet

"Možda je korisno na kraju podsjetiti na neke glavne sastavne dijelove Teodorova duhovnog učenja. Ljubav prema utjelovljenom Gospodinu i prema njegovoj vidljivosti u bogoslužju i u slikama. Vjernost krštenju i zauzimanje da se živi u zajedništvu Tijela Kristova, shvaćenom kao međusobno zajedništvo kršćana. Duh siromaštva, umjerenosti, odricanja, čistoće, vlasti nad samim sobom, poniznosti i poslušnosti protiv primata vlastite volje, koja uništava društveno tkivo i mir duša. Ljubav prema materijalnom i duhovnom radu. Duhovno prijateljstvo proizišlo iz pročišćenja vlastite savjesti, vlastite duše i vlastitog života. Pokušajmo slijediti ta učenja koja nam stvarno pokazuju put pravoga života."

Citat je to iz kateheze nekoć slavno vladajućeg pape Benedikta XVI. o sv. Teodoru Studitu čije je hrabro pridržavanje božanskog zakona tema jučer objavljenog članka R. de Matteija.

"Kao 'Sinoda preljuba' u crkvenu je povijest ušlo biskupsko okupljanje koje je u IX. st. htjelo uvesti praksu drugoga braka nakon odbacivanja zakonite žene. Sveti Teodor Studit (759.-826.) se vrlo gorljivo usprotivio toj namjeri i zbog toga bio progonjen, zatvoren i triput protjeran.

Sve je počelo kad je bizantski car (basileus) Konstantin VI. (771.-797.) u siječnju 795. dao svoju ženu Mariju od Armenije zatvoriti u samostan i započeo nedopuštenu vezu s Teodotom, dvorskom damom svoje majke Irene.

Nekoliko mjeseci nakon toga, Teodotu je proglasio 'augustom', no nije mu uspjelo uvjeriti patrijarha Tarazija (730.-806.) da pristane na novi brak. Konačno je u igumanu samostana Kathara na otoku Itaka pronašao voljnoga svećenika koji je službeno blagoslovio preljubničku vezu.

Sveti Teodor koji je 759. rođen u Carigradu, bio je u to vrijeme koludar u samostanu Saccudium u Bitiniji, gdje opat bio njegov ujak Platon koji se također časti kao svetac. Teodor izvješćuje u svojim spisima da je nepravedni razvod u cijelom kršćanskom narodu prouzročio veliku uznemirenost: 'concussus est mundus' (Epist. II, n. 181, u PG, 99, coll. 1559-1560CD). Zajedno s Platonom energično je prosvjedovao u ime nerazrješivosti bračne sveze. Pisao je da se car treba smatrati preljubnikom i da se svećenik Josip ima smatrati krivim što je blagoslovio preljubnike i što ih je pripustio k Euharistiji. Time što je 'okrunio preljub', svećenik Josip se suprotstavio nauku Kristovu i prekršio božanski zakon (Epist. I, 32, PG 99, coll. 1015/1061C). Za Teodora treba osuditi i patrijarha Tarazija koji iako nije odobrio novi brak, pokazao se snošljivim izbjegavajući izopćiti cara i kazniti svećenika Josipa. 

Takvo je držanje bilo tipično za jedan dio istočne Crkve koja je, doduše, naviještala nerazrješivost braka, no u praksi je prema carskoj moći pokazivala izvjesnu podložnost i time sijala zbrku među narod i izazivala protest gorljivijih katolika. Pozivajući se na auktoritet sv. Bazilija, Teodor je uzimao pravo prokazivati zablude pretpostavljenih (Epist. I, n. 5, PG, 99, coll. 923-924, 925-926D) i tako su monasi Sakkudiona prekinuli zajedništvo s patrijarhom zbog njegova sudioništva u carevu razvodu. Time je izbilo tzv. 'moicheiansko pitanje' (od 'moicheia'=preljub) koje je Teodora dovelo ne samo u sukob s carskom vlašću, nego i s carigradskim patrijarsima. To je malo poznata epizoda s koje je prije nekoliko godina veo podigao prof. Dante Gemmiti pažljivom povijesnom rekonstrukcijom, temeljenom na grčim i latinskim vrelima ('Teodoro Studita e la questione moicheiana, LER, Marigliano, 1993.), koja potvrđuje da je u prvom tisućljeću crkvena stega istočne Crkve još poštivala načelo nerazrješivosti braka. 

U rujnu 796., Platon i Teodor su zajedno s ostalim koludrima Sakkudiona bili uhićeni, zatvoreni i potom prognani u Solun gdje su stigli 25. ožujka 797. Puk je u Carigradu cara Konstantina VI. držao grješnikom koji je nastavio s javnim skandalom, a na primjeru Teodora i Platona svakodnevno je raslo protivljenje. Progonstvo je trajalo kratko jer je mladi Konstantin, uslijed dvorske urote, na majčinu zapovijed bio oslijepljen, a ona je sama preuzela upravljanje carstvom. Irena je pozvala natrag prognane koji su se smjestili u gradskom samostanu Studios, zajedno s velikim dijelom zajednice koludara iz Sakkudiona. Teodor i Platon su se pomirili s patrijarhom Tarazijem koji je, nakon što je na vlast došla Irena, javno osudio Konstantina i svećenika Josipa zbog carskog razvoda. I Irenina je vladavina bila kratka. Nakon jednog dvorskog revolta, njen se ministar Nicefor 31. listopada 802. proglasio carem. Kad je kratko potom umro Tarazije, novi je 'basileus' za novog carigradskog patrijarha dao izabrati visokog carskog dužnosnika koji se također zvao Nicefor (758.-828.). Na sinodi koju je potonji sazvao i kojom je predsjedao, oko sredine 806., vratio je u službu igumana Josipa kojeg je bio smijenio Tarazije. Teodor, koji je bio postao glava koludarske zajednice Studiosa nakon što se Platon povukao u život rekluza, živo je prosvjedovao protiv rehabilitacije svećenika Josipa i kada je ovaj opet počeo provoditi svećeničku službu, prekinuo je Teodor zajedništvo i s novim patrijarhom.

Na reakciju se nije dugo čekalo. Studios je zauzela vojska, Platon, Teodor i njegov brat Josip, solunski nadbiskup, bili su uhićeni, osuđeni i protjerani. Car je 808. sazvao novu sinodu koja se okupila u siječnju 809. Pritom se radilo o onom što je Teodor u svom pismu koludru Arseniju opisao kao 'moechosynodus', 'sinoda preljuba' (Epist. I, n. 38, PG 99, coll. 1041-1042c). Biskupska sinoda je priznala zakonitost drugog braka cara Konstantina VI.,potvrdila rehabilitaciju igumana Josipa i anatemizirala Teodora, Platona i njegova brata Josipa koji je bio svrgnut sa svoje dužnosti solunskog nadbiskupa. Da opravda carev razvod, sinoda je koristila načelo 'ekonomije svetih' (tolerancije u praksi). No, za Teodora nijedan motiv nije mogao opravdati prijestup božanskog zakona. Pozivajući se na nauk sv. Bazilija, sv. Grgura Nazijanskog i sv. Ivana Zlatoustog, izjavio je da je lišena svake utemeljenosti na Pismu disciplina 'ekonomije svetih', prema kojoj se u nekim okolnostima može tolerirati manje zlo- kao u slučaju careva preljubničkog braka.

Nekoliko je godina nakon toga u ratu s Bugarima poginuo car Nicefor (25. srpnja 811.) i na prijestolje se uspeo drugi carski dužnosnik, Mihael I. Novi 'basileus' pozvao je iz progonstva Teodora koji je postao njegov glavni savjetnik. Međutim, mir je kratko trajao. U ljeto 813. Bugari su Mihaelu I. nanijeli težak poraz kod Hadrianopola i vojska je carem proglasila Armenca Lava V. (775.-820.). Kad je Lav smijenio patrijarha Nicefora i zabranio čašćenje slika, Teodor je preuzeo vodstvo otpora protiv slikoborstva. Doista, Teodor se u crkvenoj povijesti ističe ne samo kao protivnik 'Sinode preljuba', nego i kao jedan od velikih branitelja svetih slika tijekom druge faze ikonoklazma. Na Cvjetnicu 815. godine moglo se doživjeti procesiju tisuću monaha Studiosa koji su unutar svog samostana- ali vrlo vidljivo- nosili svete ikone uz pjevanje svečnih poklika u njihovu čast. Procesija koludara je izazvala reakciju policije. Između 815. i 821., Teodor je bio bičevan, zatvoren i prognan u razna mjesta Male Azije. Na koncu se mogao vratiti u Carigrad, no ne u svoj samostan. Tada se smjestio sa svojim koludrima na drugoj strani Bospora, u Prinkipu gdje je umro, 11. studenog 826.

'Non licet' (Mt 14, 3-11) kojim se sv. Ivan Krstitelj suprotstavio tetrarhu Herodu zbog njegova preljubništva, odjeknuo je više puta u povijesti Crkve. Sveti Teodor Studit, jednostavni redovnik koji se usudio izazvati carsku vlast i crkvenu hijerarhiju svoga vremena, može se smatrati jednim od nebeskih zaštitnika onih koji i danas pred opasnošću promjene katoličke bračne prakse, imaju hrabrosti ponoviti nepokolebljivi 'non licet'."

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, Katholisches.infoRORATE CÆLI
Slika: WIKIMEDIA COMMONS

Nema komentara:

Objavi komentar