Od fluidnog društva do fluidne Crkve
Sociolozi popur Zygmunta Baumanna opisujući naše doba govore o 'fluidnom društvu' u kojem su razoreni svi oblici, čak i temeljni oblici društvenog združivanja. 'Fluidni život' o kojem Baumann piše nesiguran je i prolazan život modernoga čovjeka: život lišen korijena i temelja jer on živi samo za ono sada, uronjen u rastakanje svih vrijednosti i ustanova. Sve što se likvidira konzumira se ili, mogli bismo reći, sve što se konzumira likvidira se: od prehrambenih proizvoda do individualnih života.[4] Sve je fluidno jer se sve mijenja, sve je u stanju nastajanja. Filozofijskim pojmovima naše društvo možemo definirati kao društvo temeljeno na trijumfu čistog nastajanja, najradikalnijeg nijekanja prvenstva Bića koje je ikad postojalo u povijesti.
Fluidno se društvo ne može usporediti s rijekom koja teče jer rijeka dolazi od živoga vrela i ima svoju destinaciju: beskrajno more koje je čeka. Fluidno društvo nema destinacije: ono samo erodira stijenu. No, nagriza samo njezinu površinu, rastače naslage i sve pretvara u mulj. Stijena je po svojoj biti nerazoriva. Ništa se ne može učiniti protiv snage bića.
Prvo je ime Božje Jesam [Biti], kako je Bog sâm otkrio Mojsiju u gorućem grmu (Iz 3,14). Svi božanski atributi istječu iz toga Bića kao iz praiskonskog vrela. Svaka savršenost svodi se na stupanj bivovanja koji se referira na apsolutni Bitak, bezgranični i bezuvjetni.
Crkva je od svoga rođenja naučavala filozofijsko prvenstvo Bića. Ona ima nauk i zakon koji je apsolutan i nepromjenjiv i odražava vječni zakon koji je Bog. Taj zakon i taj nauk sadržani su u Svetom pismu i Tradiciji; uloga je Učiteljstva očuvati ga i dalje predati. Niti jedna se jota tih načela ne može promijeniti. Dakako, kršćani su se u svom osobnom životu tijekom povijesti mogli udaljiti od istine i od crkvenih zapovijedi. Postojale su epohe dekadencije koje su tražile duboku reformu, tj. povratak opsluživanju napuštenih načela. Kad se to ne dogodi, postoji napast da se nemoralno ponašanje preobrazi u načelo koje je suprotno kršćanskim istinama. Ta je napast ušla u Crkvu tijekom II. vatikanskoga koncila, a sada nam se predlaže preko koncepta prvenstva pastoralne prakse.
Duh II. vatikanskoga koncila
Drugi vatikanski koncil bio je kulturalna revolucija koja je prethodila onoj iz '68. Slogan koji sažima duh '68. glasi: 'Il est interdit d’interdire' (Zabranjeno je zabranjivati), što znači: 'Zabranjeno je potvrđivati'. U stvari, svaka afirmacija, ako je jasna, čvrsta i kategorična, podrazumijeva negaciju suprotne afirmacije. Zabraniti zabranjivati znači da nema kategoričnih afirmacija, apsolutnih pravila niti načela o kojima nema nagodbe. Čovjek ne djeluje slijedeći pravila, nego pokoravajući se impulsima, osjećajima i željama.
Tu je ideju prvi put formulirao Ivan XXIII. u svom govoru kojim je otvorio II. vatikanski, 11. listopada 1962. Objasnio je da je Koncil pokrenut ne da osudi zablude ili da formulira nove dogme, nego radijeda predloži, jezikom prilagođenim novim vremenima, vječni nauk Crkve.[5] Rečeno nam je da se crkveni nauk ne mijenja, nego samo način na koji se ta doktrina komunicira. Ono što se stvarno dogodilo bilo je da je prvenstvo koje se dalo pastoralnoj dimenziji uzrokovalo revoluciju u jeziku, u mentalitetu i u životu Crkve.
Slogan II. vatikanskoga koncila bio je: zabranjeno je osuđivati jer je zabrana negativan stav koji rezultira agresivnom reakcijom u onome koji se osuđuje. Zabranjeno je osuđivati znači da nije potrebno boriti se protiv zla jer će se inače zlo boriti protiv nas. Slogan koji je anticipirao, a ne slijedio II. vatikanski.
Prema progresivnim teolozima, uzrok za odbacivanje Crkve i antiklerikalizam XIX. i XX. st. bio je nesnošljiv stav koji je Crkva imala prema svojim neprijateljima. Prijelaz na novu vrstu pastoralne skrbi umirit će neprijatelje i otvorit će novu eru mira i suradnje s Crkvom. Miran suživot, 'Ostpolitik', povijesni kompromis i današnji sporazum s Kinom, proistječu iz te pastoralne revolucije. Ipak, ishod nije bio smanjivanje, nego eksponencijalni porast antikršćanstva u svijetu. Crkva je u svojim vidljivim strukturama izgubila svoj vojujući identitet i postala rastočena.
Pastoralna je skrb ono što se neprestano aktualizira, modificira i transformira. Prvenstvo pastorala znači fluidizaciju načela i ustanova Crkve. Čvrsta, trajna Crkva s kralježnicom zamijenjena je 'fluidnom' Crkvom, poput društva u kojem živimo. Ta je nova Crkva temeljena na prvenstvu nastajanja iznad bića i evolucije iznad Tradicije.
Načela, istine, izvjesnosti čvrsta su jer tvore kanal koji osigurava da se vode rijeke ne rastoče; ona su brana koja osigurava da jezero ne poplavi. Ako brana padne, društvo će biti potopljeno vodom.
Prema o. R.-T. Calmelu: 'Doktrine, obredi, unutarnji život podvrgnuti su takvom radikalnom i prepredenom rastakanju koje više ne dopušta razlikovanja između katolika i nekatolika. Jer se 'da' i 'ne', određeno i konačno, smatraju zastarjelima, postavlja se pitanje što je to što sprječava nekršćanske religije da također budu dio nove univerzalne Crkve koja se stalno aktualizira ekumenskim interpretacijama'.[6]
To je duh Drugoga vatikanskoga koncila.
Revolucija i Tradicija
Taj proces rastakanja Crkve i društva revolucionarni je projekt koji je započeo prije mnogo vremena.
Znamo za Trajni naputak Alte Vendite, tajni dokument napisan u ranom XIX. st. koji je orisao plan za subverziju Katoličke Crkve. Cijeli je svijet svjedočio dubokoj promjeni unutar Katoličke Crkve na međunarodnoj ljestvici, promjeni koja je ukorak s modernim svijetom.[7]
Protukršćanska revolucija koja ide kroz povijest pronosi mržnju na Biće u svim njegovim izražajima. Suprotna Biću, odbacuje sve što je stabilno, trajno i objektivno u stvarnosti, počevši od ljudske naravi. Crkva, obitelj, privatno vlasništvo i država niječu se jer se tvrdi da društvene institucije, koje imaju svoj korijen u ljudskoj naravi, ne postoje: sve je proizvod povijesnoga procesa. I za samoga čovjeka se kaže da je lišen svake prave naravi: čovjek je bezoblična masa koja se može utisnuti u kalup i po volji prilagoditi. Rodna teorija proizvod je takve evolucionističke vizije prema kojoj čovjek nema niti svoje vlastite naravi niti bîti.
Jedina je alternativa toj nihilističkoj revoluciji koja danas ne napada samo Crkvu, nego i naravni red; ne samo naravni red, nego čak i samu ljudsku narav, ponovno otkriti puninu Bića u svim njegovim oblicima. Da se to učini, treba ponovo otkriti stabilnost i trajnost stvarnosti u svim njezinim oblicima, individualnim i društvenim. Moramo se suprotstaviti fluidnoj koncepciji svijeta temeljenoj na prvenstvu nastajanja pomoću aksiološke vizije temeljene na prvenstvu Bića.
Aksiologija je znanost vrijednosti. Vrijednost je 'ono po čemu je stvar vrijedna'. Dakle, vrijednost je ono što daje stvarnosti značenje i savršenost. Vrijednosti su načela čija je savršenost ukorijenjena u vrhovnom načelu cjelokupne stvarnosti. Iznad svih načela postoji sveopće načelo koje je središte i izvor svih zakona bez izuzetka. To je Bog, najsavršenije Biće, prvo počelo, Prva Istina, kako ga sv. Toma određuje[8], na kojoj se temelje zadnja načela, apsolutne vrijednosti i univerzalne istine. Samo se Bog ne mijenja i samo ono što počiva na Bogu i prebiva u Njemu zavrjeđuje da se čuva, dalje predaje i pazi.
Crkva, nepromjenjiva u svojoj božanskoj konstituciji, Njezine doktrine i obredi, na zemlji je slika savršenstva Bića. U Crkvi je odraz božanskog Bića njezina Tradicija. Predaja je ono što je postojano u vječnom nastajanju stvarî. To je ono što se ne mijenja u svijetu koji se mijenja, i takvo je zato što je odraz vječnosti.
Crkvena Tradicija, jednako kao i Sveto pismo, izvor je Objave, božanski potpomognuta Duhom Svetim. Tradicija je Riječ kojom Isus Krist uči svoje apostole prije i nakon svoje Muke, Smrti i Uskrsnuća. U četrdeset dana između Uskrsnuća i Uzašašća nekoliko se puta ukazao svojoj Majci i apostolima i jasno im i u detalje objasnio smisao misije Crkve koju je osnovao. Objasnio je značenje Posljednje večere i božanske Žrtve koju trebaju održati. Prva misa koju je celebrirao sv. Petar slijedila je pažljivo Kristove naputke i predana nam je preko obreda koji zovemo tradicionalnim.
Znamo da je božanska Objava završila smrću zadnjega apostola, sv. Ivana. No, objava nije sadržana samo u četiri evanđelja i u Sv. pismu, nego i u nauku koji su apostoli primili s Kristovih usana. Možemo zamisliti do koje je mjere Naša Gospa sačuvala i zapamtila sve te istine i obrede u svom čistom Srcu, i kojom ih je vjernošću proslijedila apostolima. Sveti Ivan nije samo bio zadnji koji je osobno predao riječi koje je čuo, nego je zahvaljujući bliskosti s Našom Gospom možda bio taj koji je u najvećoj mjeri primio svjetlo Tradicije. Umro je na koncu I. st. i samo nekoliko godina nakon njegove smrti 'lex orandi' i 'lex credendi' Crkve bili su nepromjenjivo definirani.
Tijekom sljedećih stoljeća Crkva bi rastumačila, razjasnila i definirala te istine, ali nikada ih nije izmislila ili preobrazila. Misija Crkve je da čuva Tradiciju, da je brani i predaje dalje. Otac Calmel rasvijetlio je odnos između nepromjenjive i trajne naravi Crkve s jedne strane, i s druge strane ljudske naravi koja je jednako stalna i objektivna. Nije samo savršenstvo njezina božanskoga podrijetla ono 'što čini Crkvu čini definitivnom i nepromjenjivom', kaže otac Calmel, nego je to 'također stabilnost karakteristikâ ljudskog roda koji Crkva ima misiju i moć prosvijetliti i spasiti'.[9] Stalnost obreda u obranu sakramenata; stalnost dogmatskih formula za obranu objavljenih istina; stalnost u 'lex orandi' i 'lex credendi'.
Tradicija nije samo 'regula fidei', pravilo vjere Crkve, nego je također temelj društva. Crkva, doista, nije samo naša voditeljica u vjeri, nego i u ćudoređu. Moral se društva izražava u praksama, običajima i navadama, tj. u povijesnoj i konkretnoj tradiciji koja odražava božansku i naravnu tradiciju. Tradicija ne sudi povijest u ime samo povijesti, nego u ime istina koje ju transcendiraju.
U ovome svijetu, govorili o ćudorednom ili o tjelesnom životu, postoje stvari koje iščezavaju i druge koje ostaju. Tradicija je nepokvarljivi i nepromjenjivi element društva. Tradicija je ono što ne umire. I progres je moguć samo unutar Tradicije jer ne možemo napredovati ili se unaprijediti u stvarima koje skončavaju. Možemo to samo u stvarima koje ostaju. Tradicija je ono iz prošlosti što živi u sadašnjosti; ona je ono što mora živjeti da naša sadašnjost ima budućnost. To je krajnji korijen svega što je i što će biti. To je sam Bog u kojemu su prošlost, sadašnjost i budućnost utemeljene u jednom i beskonačnom činu bivovanja.
Tradicija i 'sensus fidei'
Tradicija je ono što ohrabruje našu savjest, prosvijetljenu vječnim i nepromjenjivim Učiteljstvom Crkve; ona Tradicija koja nam od udaljenoga pravila postaje bliska kada se aktualno živo Učiteljstvo koleba. Doista, u Crkvi krajnje pravilo vjere tijekom razdobljâ u kojima je narod napušta nije suvremeno živo Učiteljstvo, u njegovim nedefinitivnim aspektima, nego vječno Učiteljsto koje zajedno s Duhom Svetim konstituira jedan od izvora Riječi Božje.[10]
Nema ničega subjektivnoga niti protestantskoga u toj poziciji. Ono što subjektivisti i protestanti čine je da Učiteljstvo Crkve zamjenjuju drugim učiteljstvom. Oni niječu pravo Crkvi da poučava istinu i istinu koju Crkva naučava zamjenjuju svojom vlastitom istinom. Nema ničega takvoga u našem pristupu. Ne pretendiramo na to da zamijenimo Učiteljstvo Crkve bilo kakvim drugim učiteljstvom. Promatramo sebe kao jednostavne članove Crkve koja uči, 'ecclesia discens', kao jednostavne vjernike koji vjeruju da samo poučavajuća Crkva, 'ecclesia docens', ima pravo i dužnost da nas poučava.
Izraz 'jednostavni vjernici' sadrži ono malo što jesmo, ali i mnogo. Crkva koja uči nije Crkva koja poučava, nego uvijek Crkva potpomognuta Duhom Svetim. Kao jednostavni vjernici mi smo članovi otajstvenoga Tijela Kristova. Iako nemamo pravo poučavati, imamo pravo tražiti od naših pastira da nas učvrste u vjeri.
Na to nas nagoni naša savjest koja nije subjektivna, nego ukorijenjena u vjeri. Ona nam kaže da se ne povlačimo, nego da dignemo barjak Tradicije. Postajemo članovi Crkve po sakramentu krštenja koje se dovršuje u sakramentu potvrde. Po krštenju ulazimo u vojujuću Crkvu, ali potvrda je ono što nas čini pravim vojnicima Kristovim. Krštenje ulijeva vjeru, potvrda traži da je ispovijedamo i javno branimo. Krštenje i potvrda ulijevaju u nas 'sensus fidei' koji je zajednička svijest vjernika. To je pristajanje uz istine vjere pomoću nadnaravnoga instinkta, više nego preko teologijskoga rasuđivanja.
Crkva održava i prenosi Tradiciju, ne samo preko Učiteljstva, nego preko svih vjernika, 'od biskupa do laika', kako to izražava glasovita formula sv. Augustina. Hiponski naučitelj obraća se posebno 'vjerničkom puku' koji ne obavlja učiteljsku službu, ali na temelju svoga 'sensusa fidei' jamči kontinuitet prenošenja istine.[11]
'Sensus fidei' igra odlučujuću ulogu tijekom vremena krize u kojima nastaje očita suprotnost između subjektivnoga Učiteljstva i objektivnoga, između auktoriteta koji poučavaju i istina vjere koje se moraju čuvati i prenositi. 'Sensus fidei' navodi vjernika da odbaci svaku dvosmislenost i krivotvorenje istine oslanjajući se na nepromjenjivu Tradiciju Crkve koja se ne protivi Učiteljstvu, nego ga uključuje.
Govoreći 7. travnja 2018. u Rimu, W. kard. Brandmüller podsjetio je kako ''sensus fidei' djeluje kao vrsta duhovnoga imunosnoga sustava preko kojega vjernici instinktivno prepoznaju ili odbacuju svaku zabludu. Na tom 'sensusu fidei', pored božanskoga obećanja, počiva također pasivna nezabludivost Crkve ili izvjesnost da Crkva, u svojoj ukupnosti, neće nikada upasti u herezu'.
'Sensus fidei' vodio je vjerne katolike tijekom arijanske krize u IV. st. Tada je sv. Jeronim skovao frazu: 'cijeli je svijet jecao i probudio se začuđen što je postao arijanski'.[12]
Važno je naglasiti da se nije radilo o pukoj doktrinarnoj raspravi ograničenoj na teologe, niti o jednostavnom sukobu između biskupa gdje papa treba djelovati kao arbitar. Bio je to vjerski rat u koji su bili uvučeni svi kršćani, od pape do zadnjega vjernika. Nitko se nije zatvorio u duhovni bunker, nitko nije gledao kroz okno kao nijemi promatrač drame. Svatko je bio dolje među rovovima boreći se na jednoj ili drugoj strani bojnih crta.
U to vrijeme nije bilo lako shvatiti je li vlastiti biskup pravovjeran ili nije, no 'sensus fidei' bio je kompas za orijentaciju.
Sveti Hilarije piše da su tijekom arijanske krize uši vjernika koji su u pravovjernom smislu tumačili dvosmislene tvrdnje poluarijanskih teologa bile svetije od srdaca svećenika. Kršćani koji su se tri stoljeća odupirali carevima, sada su se odupirali vlastitim pastirima, u nekim slučajevima čak papi krivom, ako ne zbog otvorenoga krivovjerja, a ono barem zbog teškoga nemara.
Postoje vremena kad su katolici obvezani na izbor između kukavištva i junaštva, između otpada i svetosti. To je ono što se zbivalo u IV. st., a to se događa i danas. Nadbiskup utrechtski W. J. kard. Eijk ovako je sažeo pitanje prije nekoliko mjeseci: 'biskupi, a iznad svega Namjesnik Petrov, zakazali su u održanju i vjernom prenošenju poklada vjere'. To su vrlo stroge riječi koje izravno dovode u pitanje Nasljednika Petrova, papu Franju.
Situacija bez presedana u povijesti. Povijest Crkve uvijek je nova, ali uvijek se ponavlja. Vazda je nova zbog toga što se vanjski progoni i nutarnje krize koje proživljava mijenjaju; imaju različite motivacije, različite protagoniste, različite magnitude i različit intenzitet. No, u tim krizama, bez obzira na to koliko duboke bile, nešto je što se ne mijenja: snaga Tradicije koja je određena da porazi svaku revoluciju koja joj se protivi.
Uspjeh i neuspjeh revolucije
Filozofija revolucije filozofija je čistog nastajanja. Budući da nije vezano na Biće, nastajanje nepovratno teče prema praznini / ništavilu i tako prema samouništenju. To je put kojim revolucija ide.
Zapravo, revolucija kao i zlo nema vlastite naravi, nego egzistira samo kao lišenost i nedostatak dobra. 'Biće zla', tumači sv. Toma, 'sastoji se upravo u lišenosti dobra'.[13] Zlo koje je lišenost bića može se širiti kao tama u noći, nakon dnevnoga svjetla. No, tama nema po sebi moć da pobijedi svjetlo na potpun i konačan način, jer tama samo svoje postojanje vuče od svjetla. Postoji beskonačno svjetlo koje je Bog. Sveti Ivan kaže: 'Bog je svjetlo i u Njemu nema tame' (1 Iv 1,5). Apsolutna tama ne postoji jer radikalno ništavilo ne može postojati. Naše postojanje živa je negacija ništavila. Zlo napreduje kad se dobro povlači. Zabluda se afirmira samo onda kad je ugašena istina. Revolucija pobjeđuje samo kad se Tradicija preda. Sve revolucije kroz povijest dogodile su se samo kad je nedostajala autentična opozicija.
Međutim, ako postoji dinamika zla, postoji dinamika dobra. Ostatak svjetla, makar i minimalan, ne može se ugasiti i taj ostatak u sebi ima neodoljivu snagu svitanja, mogućnost novog dana s izlaskom sunca. To je drama zla: ne može uništiti zadnji ostatak dobra koje preživljava, osuđeno je da ga pobijedi taj ostatak. Zlo ne može izdržati makar najmanje preživjelo dobro jer nazire svoj poraz u dobru koje postoji. Dinamika zla određena je da se razbije o ono što ostaje, što ostaje čvrsto u društvu rastakanja. Dakle, konačni korak u današnjem procesu samorastakanja koje nagriza stijenu na kojoj se temelji Crkva, osuđen je da svjedoči smrti revolucije i nicanju suprotnoga života: obvezujućem planu obnove vjere i morala, istine i odgovarajućega društvenoga reda: to je načelo katolička kontrarevolucija.
Tako ono što je neizbježno nije trijumf revolucije, nego njezin poraz. A, to će se dogoditi zahvaljujući dinamizmu dobra koje se suprotstavlja dinamizmu zla u povijesti.
Revolucija je zapravo parazit koji živi i održava se na preživjelim ostatcima istine i dobra u redu, koje teži uništiti. Ti ostatci, iako minimalni, uvijek tvore sjeme mogućega umnažanja i proširenja, dok je revolucija po svojoj vlastitoj naravi jalova i neplodna. Ako je revolucija nesposobna da uništi, to znači da je njezina dinamika određena da se razbije o ostatak istine i dobra koji tvore načelo i pretpostavku njezina poraza.
Revolucija iz 1968. bila je uspješna zato što su njezini tvorci zauzimali ključne uloge u politici, masovnim medijima i kulturi: bila je uspješna jer je promijenila zapadni mentalitet i način života.
Ipak, revolucija iz '68. pala je jer je bila rođena iz protesta protiv jednodimenzionalnog društva, buržoaskog društva udobnosti i bogatstva, no društvo koje je '68. proizvela - suvremeno društvo - društvo je 'par excellence' za konzumerizam i hedonizam; relativističko društvo u kojem je utrnut svaki plamen idealizma. Danas se stvarnost interpretira kao sustav moći, uglavnom ekonomske, a ne vrijednosti. Moć, moć bez istine, jedina je vrijednost našega vremena. Sve vrijednosti - ukazuje filozof A. Del Noce - određene su da se utjelove u kategoriju vitalnosti. Međutim, društvo koje je nesvjesno ikakvoga principa osim puke ekspanzije vitalnosti, može se samo raspasti.[14]
Revolucija '68. propala je jer joj je slogan bio 'zabranjeno je zabranjivati'. No, suvremeno je društvo diktatura bez presedana u povijesti; diktatura relativizma, psihologijska i moralna diktatura koja ne razara tijelo, nego izolira, dikriminira i ubija dušu onih koji joj se suprotstave.
Na sličan je način uspjela revolucija u Crkvi, zato što su Crkvom danas upravljaju progresivni teolozi II. vatikanskog i njihovi baštinici. bila je uspješna jer je preobrazila način na koji katolici vjeruju, mole i ljube.
U drugu je ruku revolucija u Crkvi propala jer je bila predstavljena kao velika pastoralna reforma, a umjesto toga rezultirala je korupcijom vjere i morala: besprimjerna korupcija koja je dosegla točku da je ustoličila istospolnost vrhove crkvene hijerarhije. Propala je jer je njezin slogan bio 'zabranjeno je zabranjivati' koji nije rezultirao većom slobodom u Crkvi, nego diktatorskim režimom dosele nepoznatim, toliko da je katolički povjesničar H. Sire papu Franju opisao kao papu diktatora.[15]
Prema mojem sudu, pontifikat pape Franje je u slijepoj ulici. Protuslovlje s kojim se suočava je ovo: da osigura prevlast revolucije u Crkvi mora se služiti nezabludivošću. No, ne može jer to Duh Sveti neće dopustiti; to i ne želi jer bi svaki definirajući čin koji učini bio suprotnost prvenstvu pastorala nad doktrinom, na što se on referira. Papa Franjo ne može zamijeniti mač istine mačem zablude jer su baštinici II. vatikanskog zamijenili bitku ekumenizmom. Crkvena tradicija s druge strane nije odustala od bitke, nije prestala vitlati mačem istine i prvi čin tradicijskog pape - koji će jednoga dana biti izabran - bit će izvršavanje službe nezabludivosti da bi svečano definirao istine koje se danas niječu i da bi jednako svečano osudio zablude koje su se danas priširile Crkvom.
Čas pobjede
Zasigurno će času blažene pobjede prethoditi velika kazna jer suvremeni svijet nije slijedio primjer Ninivljana koji su se obratili i spasili, nego onaj stanovnika Sodome i Gomore koji su odbili obraćenje i bili su uništeni. Teologija povijesti nam kaže da Bog nagrađuje i kažnjava ne samo pojedince, nego i zajednice i društvene skupine: obitelji, nacije, civilizacije. Ali, dok ljudi kao pojedinci svoju nagradu ili kaznu imaju katkad na zemlji, a uvijek u vječnosti, nacije - jer nemaju vječnoga života - kažnjavaju se ili nagrađuju samo na zemlji.
Revolucionarni proces sastoji se u spletu uvrjeda protiv Boga koje ispreplićući se tijekom stoljeća tvore jedan kolektivni grijeh, otpad naroda i nacija. Budući da svaki grijeh ima odgovarajuću kaznu, kršćanska teologija povijesti uči nas da kolektivne grijehe slijede velike povijesne katastrofe koje služe kao naplata za javne grijehe nacija. U tim katastrofama pravda Božja nikad nije razdvojena od Njegova milosrđa, a budući da je milosrđe Božje povezano s pokajanjem, kazna postaje neizbježna kad svijet, odbijajući pokajanje i pokoru, zaziva nad sebe ne milosrđe, nego pravdu Božju. Bog, međutim, ne prestaje biti neizmjerno milosrdan, ali u isto je vrijeme neizmjerno pravedan, a teologija povijesti pokazuje nam da je od postanka svemira do kraja svijeta bilo i bit će ogromnih grijeha za kojima su slijedili čini neizmjernoga milosrđa Božjega.
Grijeh revolucije koji je tijekom stoljeća osujetio razvitak kršćanske civilizacije i doveo nas do duhovne i moralne ruševine našega vremena, ne može nego probuditi reakciju koja će, potpomognuta božanskom milošću, voditi k povijesnom ispunjenju velikoga plana božanske Providnosti.
Mi smo branitelji Tradicije i od nas se traže dvije krjeposti: jakost i pouzdanje. Jakost je krjepost onih koji se ne povlače i koji se odupiru; pouzdanje je krjepost onih koji se ufaju u pobjedu koju je katoličkim vjernicima u Fatimi obećala sama Naša Gospa. Bojovni duh onih koji se odupiru i pouzdaju mora obilježavati našu bitku.
Srce je tradicije u Bogu čija je sama bît nepromjenjivo i vječno Biće. U Bogu i samo u Bogu, te u Onoj koja je Njegov savršeni odjek, Blažnoj Djevici Mariji, branitelji vjere i tradicije mogu naći potrebnu nadnaravnu snagu za suočenje sa sadašnjom krizom.
Mi smo bojovnici bez moći. Ratnici bez oružja suočeni s ogromnim Golijatom. S ljudske točke gledišta bez moći, bez oružja bitka se ne može dobiti. No, Bogu se sviđa naša slaboća i od nas traži samo vojujući duh. Bog će biti taj koji će nam po Blaženoj Djevici Mariji dati oružje i moć da vojujemo u bitci koja nije naša, nego Njegova; a Bog uvijek pobjeđuje - u vremenu i u vječnosti.
[1] Cf. Plinio Correa de Oliveira, Rivoluzione e Contro-Rivoluzione, Sugarco, Milan 2009.
[2] Stefan Zweig, Die Welt von Gestern. Erinnerungen eines Europaers, tr. it. Il mondo di ieri, Arnoldo Mondadori, Milan 1994, pp. 9, 27-28.
[3] Robert Conquest, Reflections on a ravaged Century, W. W. Norton & Company, New York 2001.
[4] Zygmunt Bauman, La vita liquida, tr. it. Laterza, Rome 2006, p. IX.
[5] John XXIII, Allocution Gaudet Mater Ecclesiae of 11 October 1962, in AAS, 54 (1962), p. 792.
[6] Roger T. Calmel o.p., Breve apologia della chiesa di sempre, Editrice Ichtys, Albano Laziale 2007, pp. 10-11.
[7] John Vennari, The Permanent Instruction of the Alta Vendita, Fatima Center, Buffalo, N. Y. 2018.
[8] Summa Theologiae, II-IIae. q. 1, a. 1.
[9] R. Th. Calmel, o. p., Brève apologie pour l’Eglise de toujours, Editions Difralivre, Maule 1987, p. 23.
[10] Cf. R. de Mattei, Apologia della Tradizione, Lindau, TUrin 2011.
[11] St. Augustine, De Praedestinatione sanctorum, 14, 27, in PL, 44, col. 980.
[12] St. Jerome, Dialogus adversus Luciferianos, n. 19, in PL, 23, col. 171.
[13] Summa Theologiae, I, q. 14, a. 10, resp.
[14] Augusto Del Noce, in Aa. Vv., La crisi della società permissiva, Ares, Milan 1972.
[15] Marcantonio Colonna (Henry Sire), The Dictator Pope. The Inside Story of the Francis Papacy, Regnery Publishing, Washington 2017."
_St._Peter_und_Paul_172.jpg){kind=link}