Sve se češće u svijetu govori o potrebi ukidanja ispovjedne tajne u osobito teškim slučajevima jer se smatra da je zaprjeka dolasku do istine i pravde. Krajem prosinca prošle godine o tomu je pisao R. de Mattei. Izdvajam primjere svetaca:
"Nepovrjedivost ispovjedne tajne jedan je od stupova katoličkog morala. Novi Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da je "svaki svećenik koji sluša ispovijedi obvezatan, pod vrlo strogim kaznama, očuvati apsolutnu tajnost glede grijeha koje su mu pokornici ispovjedili. Nije mu dopušteno govoriti ni o onomu što je tijekom ispovijedi doznao iz života pokornika. Ta tajna, koja ne dopušta iznimke, naziva se 'sakramentalni pečat' jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje 'zapečaćeno' sakramentom' (br. 1467). Novi Zakonik kanonskoga prava nameće izopćenje 'latae sententiae' svećeniku koji povrijedi sakramentalni pečat (kan. 1388 - § 1). Za Crkvu nikakav razlog ne može opravdati kršenje ispovjedne tajne jer, kako kaže sv. Toma, 'svećenik posjeduje znanje o tim grijesima ne kao čovjek, nego onako kako ih zna Bog' ('Summa theologiae', Suppl. 11, 1, ad 2).
Katoličke su države uvijek štitile ispovjednu tajnu. Alexandre Dumas u svom povijesnom romanu 'Trovačica' spominje epizodu preuzetu iz djela 'Tractatus de confessariis' lisabonskog nadbiskupa Rodriga da Cunhe y Silve (1577. - 1643.): 'Jedan Katalonac rođen u gradu Barceloni, osuđen na smrt zbog ubojstva koje je počinio i priznao, odbio se ispovjediti kad je za to došlo vrijeme. Više su ga puta pokušali uvjeriti, ali tako se žustro branio da je u drugih izazvao uvjerenje kako je takva pobuna izazvana duševnom uznemirenošću pred skorom smrti. Sveti Toma iz Villanove (1488. - 1555.), nadbiskup Valencije, doznao je za to pitanje.
Visoki prelat odlučio se potruditi da bi delikventa nagovorio da se ispovjedi, kako zajedno s tijelom ne bi izgubio i dušu. Međutim, jako se iznenadio kad je nakon što ga je upitao za razlog njegova odbijanja ispovijedi, osuđenik odgovorio da mrzi ispovjednike jer je osuđen na smrt upravo zbog toga što je to otkrio na ispovijedi.
Nitko nije znao za to ubojstvo osim svećenika kod kojeg se ispovjedio i kojem je osim pokajanja, otkrio gdje je pokopao tijelo i druge okolnosti zločina. Svećenik je kasnije sve pojedinosti prijavio vlastima i ubojica zato nije ništa mogao zanijekati. Tek je tada krivac shvatio da je svećenik bio žrtvin brat i da je zbog želje za osvetom zaboravio na sve svećeničke obveze. Sveti Toma iz Villanove prosudio je tu izjavu daleko težom od procesa zbog ugleda vjere. Dakle, njezine su posljedice bile daleko važnije. Zato je držao prikladnim istražiti vjerodostojnost izjave. Pozvao je k sebi svećenika i prisilio ga da prizna delikt razotkrivanja tajne, a sudce koji su krivca osudili da povuku svoju presudu i oslobode ga. Dogodilo se to s divljenjem i odobravanjem javnosti. Ispovjednik je bio osuđen na tešku kaznu koju je sv. Toma ublažio zbog njegove spremnosti na priznanje i posebno zbog zadovoljstva što je vidio kako sudci visoko cijene taj sakrament' (Trovačica, Mursia, Milano, 2018, str. 58 - 60).
Slavno je mučeništvo sv. Ivana Nepomuka (133. - 1383.) kojeg je u Pragu mučio i utopio u Vltavi kralj Vjenceslav Češki, zato što je svetac odbio otkriti što mu je kraljica rekla u ispovijedi. Manje je poznat slučaj meksičkog svećenika sv. Mateja Corree Magallanesa (1866. - 1927.). Tijekom ustanka cristerosa protiv masonske vlade general E. Ortiz - poznat po tomu što je ubio jednoga svog vojnika zato što je taj nosio škapular - dao je uhititi o. Mateja i naredio mu da ispovjedi 'bandite' cristerose koji su trebali biti strijeljani sljedećega dana i da mu kaže što je čuo u ispovijedi.
Svećenik je poslušao ispovijedi zarobljenikâ, ali se čvrsto odupro zahtjevu. General ga je 6. veljače 1927. vlastitim službenim pištoljem pogubio kod groblja u Durangu. Mateja Correu Magallaesa papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim 22. studenoga 1992. i svetim 21. svibnja 2000.
Naprotiv, zaboravljen je ostao peruanski mučenik o. Marieluz Garcés (1780. - 1825.). Taj je kamilijanac sudjelovao u ratu za neovisnost Perua kao kapelan španjolskog potkralja don Josipa de la Serne i njegovih trupa kojima je zapovijedao Josip Rajmund Rodil y Campillo (1789. -1853.). Nakon poraza monarhističke vojske u bitci kod Ayacucha (1824.), Rodilova je vojska ostala opkoljena u utvrdi Callao, a o. Marieluz ostao je s vojnicima da im duhovno pomaže. U rujnu 1825. demoralizacija trupa izazvala je urotu među nekim časnicima u utvrdi. General Rodil otkrio je urotu i uhitio trinaest sumnjivih časnika koji su nijekali postojanje urote. General je zapovjedio da se strijeljaju i pozvao o. Marieluza da ih ispovjedi i pripravi na smrt. U devet navečer svi su bili pogubljeni. Međutim, general nije bio siguran da je otkrio sve urotnike i pozvao je kapelana da ga u ime kralja zatraži da mu otkrije što je doznao u ispovijedi o uroti. Otac Marieluz odrješito je odbio i pozvao se na ispovjednu tajnu. Rodil mu je zaprijetio optužujući ga da izdaje svoga kralja, zemlju i generala. Svećenik je odlučno odgovorio: 'Vjeran sam kralju, zastavi i mojim nadređenima, no nitko nema pravo tražiti od mene da izdam moga Boga. Na toj točki ne mogu poslušati'. U tom je trenutku Rodil otvorio vrata i naredio jednom vodu od četiri vojnika da uđe s oružjem spremnim za pucanje. Bacio je svećenika na koljena i viknuo: 'U ime kralja, zadnji put te pitam: govori!'. 'U ime Boga ne mogu govoriti' - bio je miran odgovor Marieluza Garcésa koji je nakon nekoliko trenutaka pao mrtav od hitca; mučenik ispovjedne tajne.
Rodil je nakon svoga povratka u domovinu odlikovan naslovom markiza, postao zastupnik, senator, predsjednik Vijeća ministara, veliki meštar framasona. Otac Marieluz Garcés čeka da ga Crkva proglasi blaženim."
Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA
Nema komentara:
Objavi komentar