U jučerašnjem članku R. de Matteija oživjela je uspomena na zaboravljene obnovitelje Svete Crkve iz XI. stoljeća.
"I obnova Crkve ima svoje mučenike. Među njima su sv. Ariald (+1066.) i sv. Herlembald (+1075.), vođe 'Patarije', laičkog pokreta XI. st. kojem je cilj bio obnova ćudoređa u Milanskoj dijecezi, jednoj od najiskvarenijih u Italiji.
Simonija i 'nikolaitizam' bile su dvije rane koje su zadesile Crkvu toga doba. Pod simonijom se podrazumijeva kupnja i prodaja kleričkih službi, a nikolatizam, je bila praksa mnogih biskupa i svećenika da si uzimaju suložnice. Međutim, najsramotniji je izraz ćudoredne raskalašenosti bila sodomija koja je - kako piše sv. Petar Damjanov - bjesnila 'kao krvožedna zvijer unutar stada Kristova' ('Liber Gomorrhianus', tal. prijevod Fiducia, Rim, 2015., str. 41). Ta su zla bila tako duboko ukorijenjena u sjevernoj Italiji da su bila opća praksa.
Protiv raširenosti toga nemorala digao se obnoviteljski pokret đakona Arialda te braće Landulfa i Herlembalda Cotte. Pripadali su plemenitim lombardskim obiteljima, no budući da ih je slijedio narod, njihovi su ih protivnici prozvali 'patarenima' ili 'odrpancima' (Pataria je bila tržnica krpa).
Stranu protivnu obnovi vodio je nadbiskup milanski Guido da Velate koji je iz političkih razloga opravdavao iskvareno svećenstvo. To je rezultiralo otvorenim sukobom o kojem pripovijeda valumbrozijanski opat Andrija da Strumi u 'Životu sv. Arialda' ('Monumenta Germanica, Hist., Scriptores, XXX, 2, Lipsiae, 1935, str. 1047-1050; talijanski prijevod: 'Arialdo. Passione del santo martire milanese', Jaca Book, Milano, 1994.).
Ariald je prema Andriji da Strumiju bio moralni vođa pokreta, kojega je sâm Krist odabrao 'in defensione veritatis' (za obranu istine). Obratio se milanskom puku potičući ga da se odijeli od loših svećenika i pastira ovim riječima: 'Tko iskreno želi pronaći istinu, mora odlučno odbaciti svaki oblik laži. Stoga, da se mognete potpuno radovati u Istini, koja je Bog, u Njegovo vas ime preklinjem da se potpuno odijelite od lažnih svećenika. Doista, ne može biti nikakve mogućnosti sporazuma ili bliskoga jedinstva između vjernika i nevjernika, između Krista i Belijala. Zaista, pisano je: 'Iziđite i odijelite se od njih i ne dotičite ništa nečisto, i ja ću vas primiti, kaže Gospodin' (II. Kor. 6, 17-18). Kako može biti da vam neće dati najmanje, tj. pastire koji će vas ispravno voditi, ako ga molite; Onaj koji vam je, dok još niste postojali, dao najviše, tj. sama sebe za vaše spasenje? Nemojte, stoga, imati ništa sa svim tim krivovjercima i tražite s pouzdanjem od Boga dobre i vjerne pastire. Bez sumnje ćete ih dobiti, budite sigurni!' (str. 89). Gospodin je - nastavlja Ariald - rekao: 'Ako ušute ljudi, kamenje će vikati' (Lk 19, 40) i još: 'Proklet bio tko svoj mač suzdrži daleko od krvi' (Jer 48, 10).
Mač koji je zazivao Ariald bio je prvenstveno onaj Riječi Božje, ali - kad je nužno - obnovitelji se nisu oklijevali oružjem braniti od nasilnih napada svojih neprijatelja, koji su nastojali spriječiti njihovo propovijedanje.
Nadbiskup milanski, zabrinut, sve većom reakcijom puka, pozvao je svoje optužitelje da se opravdaju na sinodi koja se odvijala u samostanu Fontaneto, u Novarskoj biskupiji. Vođe Patarije, Ariald i Landulf, nisu se pojavili i biskup ih je u odsutnosti izopćio.
Ariald je zatim otišao u Rim k papi Stjepanu IX. kojem je izložio razloge svoga otpora milanskom nadbiskupu. Papa koji je simpatizirao rastući pokret, poslao je u Milano dvojicu apostolskih vizitatora koji su u to doba vodili obnovu Crkve: nadbiskupa Lucce Anzelma da Baggija i rimskog arhiđakona Hildebranda. Obojica su bila određena da sljedećih godina postanu pape.
Zimi 1060.-'61., Anzelm da Baggio još je jedanput predstavljao papu u Milanu zajedno s kardinalom biskupom ostijskim Petrom Damjanovim. U oba su slučaja papinski vizitatori, svjesni skandalozne situacije u Milanskoj biskupiji, poticali Patariju da ustraje u borbi, propovijedajući puku protiv iskvarenoga klera. Kad je 1063. umro Landulf Cotta od posljedica atentata, Ariald je pozvao Herlembalda, brata Landulfova, da preuzme vodstvo pokreta.
Prije nego što je prihvatio, Herlembald je htio hodočastiti u Rim da bi molio na grobu sv. Petra i savjetovao se s Anzelmom da Baggiom, koji je 1061. postao papa s imenom Aleksandar II. Papa ga je potaknuo da preuzme vodstvo pokreta, postavio ga stjegonošom Svete Rimske Crkve i povjerio mu 'vexillum sancti Petri' (barjak sv. Petra), koji je prethodno bio poslao Normanu Ruđeru, pobjedniku protiv muslimana na Siciliji.
Herembald je bio vitez vjerskoga i bojovnoga duha o kojem Andrija da Strumi piše: 'Plemeniti Herlembald kad se pojavio pred ljudima bio je poput generala u sjajnoj odjeći, okružen vitezovima i oružjem. Međutim, skriven, pred Bogom, bio je odjeven u jednostavnu vunu kao grubi pustinjak' (str. 103).
Papinska potvrda dala je novi polet borbi Patarije. Kad su u Milanu u maniri simonije bila izabrana trojica opata važnih samostana - Sv. Celza, Sv. Vinka i Sv. Ambrozija - digli su se patareni i izbilo je novo razdoblje borbe. Đakon Ariald koji je skupa s Herlembaldom bio i u vojnom vodstvu pokreta patarena, zajedno s njim je, podižući barjak sv. Petra, porazio nadbiskupa G. da Velatea.
U proljeće 1066. Herlembald se vratio u Milano noseći dvije papinske bule: prvu s izopćenjem nadbiskupa Guida i drugu kojom je papa potaknuo milanski kler da slijedi upute iz Rima. Guido da Velate sazvao je veliki skup na koji je došlo tisuće ljudi suprotnih frakcija, među njima Ariald i Herlembald.
Kad je nadbiskup govorio protiv papina nastojanja da diktira zakon u Milanu, dio okupljenih napao je Arialda i Herlembalda. Potonji se branio vitlajući zastavom Svete Crkve od koje se nikada nije odvajao. Ariald je bio prisiljen na bijeg, ali u blizini Piacenze bio je uhićen i odveden u dvorac gospođe Olive, nećakinje G. da Velatea, koja ga je 28. lipnja 1066. pogubila na jednom otočiću na jezeru Maggiore. Prije pogubljenja su ga zgrabili za uši naređujući mu da se pokori nadbiskupu milanskom.
Kad je odbio, odsjekli su mu uši dok je Ariald, uzdižući oči prema nebu, govorio: 'Zahvaljujem Ti Kriste koji si se udostojao danas me ubrojiti među svoje mučenike'. Mučitelji su ga ponovo pitali priznaje li Guidov auktoritet, no on je postojan u svojoj duševnoj čvrstoći rekao da ne priznaje. Odmah su mu - pripovijeda njegov životopisac - odsjekli nos i gornju usnu. Iskopali su mu oba oka i odsjekli desnu ruku govoreći: 'Ovo je ruka koja je pisala pisma u Rim'.
Zatim su mu odsjekli muškost uz riječi: 'Do sada si bio propovjednik čednosti: a od sada ćeš biti čedan'. Konačno su mu odrezali jezik govoreći: 'Konačno taj jezik koji je unosio nered u obitelji klerikâ i razbijao ih'. Andrija da Strumi zaključuje: 'ova sveta duša bila je oslobođena tijela koje je kasnije pokopano na drugom mjestu. Nakon tih događaja, ribarima se noću na tom mjestu ukazivala sjajna svjetlost' (str. 145).
Ubojice su zatim za tijelo vezali teško kamenje i bacili ga u najdublje mjesto jezera Maggiore. Međutim, nakon deset mjeseci, 3. ožujka 1067., tijelo je čudesno isplutalo na površinu. Gospođa Oliva je nakon mnogo odupiranja vratila njegovo tijelo Herlembaldu, koji ga je vratio u Milano gdje je bilo trijumfalno položeno u crkvu sv. Ambrozija, prije nego što je bilo pokopano u Sv. Celzu, a od konca XVIII. st. u prvostolnici.
Aleksandar II. beatificirao je Arialda 1068. Nakon što je drugi put bio izopćen, nadbiskup Guido odlučio se odreći biskupstva i zatražio od cara da njegova kapelana Gotfrida imenuje biskupom. Papa je Gotfrida izopćio i zadužio Herlembalda da mu spriječi ući u Milano. Otvorila se borba gdje su bila dvojica biskupa suprotstavljenih na milanskoj katedri. Gotfrid, kojeg je podržavao car Henrik IV., i Aton, kojeg je odredio papa Aleksandar II. i podupirao Herlembald.
Tijekom jednog od brojnih vojnih sukoba Herlembald je bio ubijen, 28. lipnja 1075.; istoga dana kada je devet godina ranije bio ubijen Ariald. Papa Urban II. je 10. svibnja 1095., prolazeći kroz Milano na putu u Clermont da bi navijestio I. križarsku vojnu, počastio je njegove ostatke u svečanoj ceremoniji koja je jednaka kanonizaciji. Tim je činom bl. Urban II. u liku Herlembaldovu laicima dao uzor vojnika Kristova, bojovnoga kršćanina, spremnoga na oružje i prolijevanje svoje krvi protiv neprijatelja unutar i izvan Crkve. Njemu i sv. Arialdu uputimo danas svoje molitve."
Izvor: RORATE CÆLI, CORRISPONDENZA ROMANA
Slika: Google Books
Nema komentara:
Objavi komentar